REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU

Tome Skalice 2, Slavonski Brod

Poslovni broj: Gž-743/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Slavonskom Brodu, u vijeću sastavljenom od sudaca Irene Dikanović-Terzić, predsjednice vijeća, Lidije Klašnja-Petrović, članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Draženke Ilak, članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Julijanu Skale, odvjetniku u Karlovcu protiv tuženog OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Almi Tatalović, odvjetnici u Karlovcu, radi isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, od 17. svibnja 2024., poslovni broj: 14 P-283/2019-37, u sjednici vijeća održanoj 24. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Žalba tuženog FC iz [adresa] odbija se kao neosnovana te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Karlovcu, od 17. svibnja 2024., poslovni broj: 14 P-283/2019-37, u pobijanom dijelu (točka I i druga točka II).

II Tuženik se odbija sa zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

III Tužiteljica se odbija sa zahtjevom za naknadu troška sastava odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja odlučeno je:

"I. Nalaže se tuženiku OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati novčani iznos od 55.000,00 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17. svibnja 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana.

II. S preostalim dijelom zahtjeva u pogledu tijeka zz kamate (na dosuđeni iznos) za period od 1.4.2016. pa do 16. 5.2024., tužiteljica se odbija.

II. Nalaže se tuženiku OC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], da tužiteljici GC iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.567,90 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 17. svibnja 2024. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, u roku od 15 dana."

2. Protiv pobijanog dijela prvostupanjske presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11 – pročišćeni tekst, 25/13 i 89/14; dalje ZPP) i zbog odluke o trošku, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje, a podredno da se preinači u smislu žalbenih navoda. Traži troškove žalbenog postupka. Iz žalbe sadržajno proizlazi da se tuženik žali protiv točke I i druge točke II izreke prvostupanjske presude.

2.1. U žalbi tuženik ističe bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, smatrajući da je izreka pobijane presude ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati, da proturječi razlozima presude i da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku budući da je prvostupanjski sud u obrazloženju presude naveo da je pozajmica od 55.000,00 eura bila 29. siječnja 2016. prema izjavi od 22. lipnja 2016., koju je između ostalog potpisao tuženik, dok se u ostalom dijelu obrazloženja poziva na izjavu od 22. veljače 2016., kao glavni dokaz u ovom parničnom postupku pa da se stoga pobijana presuda ne može valjano ispitati.

2.2. Dalje u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da se u Izjavi od 22. veljače 2016. radi o priznanju duga i da je propustio ovu izjavu cijeniti zajedno sa svim ostalim dokazima provedenim u postupku, sukladno članku 8. ZPP-a i da je prema predmetnoj izjavi obveza tuženika proslijediti tužiteljici iznos od prodaje vikendice i da ta obveza zavisi od buduće i neizvjesne činjenice koja još nije nastupila budući da predmetna vikendica nije prodana i da je neispunjenje uvjeta prouzročila tužiteljica jer je u zemljišne knjige upisala zabilježbu postojanja spora i na taj način onemogućila tuženika u izvršenju obveze, zatim da iz točke 4. predmetne izjave proizlazi da je tuženik s danom 15. veljače 2016. izvršio povrat svih zatraženih financijskih sredstava i da tuženik nema više neriješenih financijskih odnosa i dugovanja prema tužiteljici i KC, osim obveze iz točke 3. izjave, što znači, nakon prodaje vikendice, kompletan iznos kupovnine prebaciti na račun tužiteljice pa da je stoga tužitelj s danom 15. veljače 2016. izvršio povrat svih financijskih sredstava, uključujući i iznos od 55.000,00 eura.

2.3. Osim toga tuženik navodi da je tužiteljica 31. prosinca 2015. donijela Odluku kojom prekida sve financijske i druge dogovore s obitelji OC zbog nekulturnog i nekorektnog odnosa pa da je potpuno nelogično da bi mjesec dana nakon toga tužitelju pozajmila iznos od 55.000,00 eura, koju činjenicu je prvostupanjski sud propustio cijeniti, zatim da prvostupanjski sud nije ocijenio iskaze stranaka i svjedoka, već samo prepričao njihov sadržaj, da je pogrešno zaključio da je iskaz tuženika nevjerodostojan jer je jedino tuženik dostavio dokumentaciju kojom potkrepljuje svoje navode, da tuženica nije u sudski spis dostavila dokaz da je iznos od 55.000,00 eura dobila prodajom dionica [obrt], kao niti dokaz da bi sa svog računa podigla novčani iznos od 55.000,00 eura koji je navodno predala tuženiku na ruke, da je tužiteljica tijekom ovog postupka tvrdila da nikada nije primila kupoprodajnu cijenu za vikendicu u [adresa], da bi pokrenula parnični postupak pod brojem P- 35/2020 radi utvrđenja ništetnim ugovora o dosmrtnom uzdržavanju za koji tvrdi da je sklopljen usmeno i da u tom postupku traži isplatu kupoprodajne cijene od 75.000,00 eura, a da iz dokaza koje je dostavio tuženik jasno proizlazi da je [obrt] banka iznos od 415.000,00 kuna za vikendicu isplatila na račun tužiteljice te je tužiteljica potpisala da je navedeni iznos primila prilikom potpisivanja tabularne izjave pa da je prvostupanjski sud na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenio materijalno pravo prihvaćajući tužbeni zahtjev tužiteljice.

2.4. Odluku o trošku osporava iz razloga što smatra da je prvostupanjska presuda nezakonita.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica predlaže žalbu odbiti kao neosnovanu i prvostupanjsku odluku potvrditi.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede iz članka 354. stavka 2. točke 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, u svezi članka 365. stavka 2. ZPP-a, na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Prvostupanjski sud je za svoje pravne stavove dao jasno obrazloženje, koje nije u suprotnosti s provedenim dokazima, tako da presuda nema nedostataka zbog koji se ne bi mogla preispitati te su raspravljene sve okolnosti bitne za donošenje zakonite i pravilne odluke u ovom predmetu pa je na temelju izvedenih dokaza i njihove ocjene, u skladu sa odredbom članka 8. ZPP- a, pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje i nije počinjena bitna povreda iz članka 353. stavka 2. točka 11. ZPP-a, kao niti relativno bitna povreda iz članka 354. stavka 1. ZPP-a, u svezi članka 8. ZPP-a, koja sadržajno proizlazi iz žalbe tuženika. Činjenica da se prvostupanjski sud u obrazloženju presude u dva navrata pozvao na izjavu od 22. lipnja 2016., umjesto od 22. veljače 2016., predstavlja prvenstveno pogrešku u pisanju obrazloženja odluke jer izjave od 22. lipnja 2016. niti nema, niti pogrešan datum izjave naznačen u obrazloženju sudske odluke, a koja izjava je priložena u sudski spis i čiji je sadržaj prezentiran u prvostupanjskoj odluci, može utjecati na pravilnost i zakonitost prvostupanjske odluke. Prvostupanjski sud je pravilno ocijenio sve provedene dokaze, povezao ih s podnescima i u njima sadržanim izjavama parničnih stranka, zatim je pravilno ove dokaze međusobno usporedio i ocijenio te na temelju pravilno ocijenjenih dokaza pravilno primijenio materijalno pravo.

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat zajma u iznosu od 55.000,00 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 17. svibnja 2014.

7. Prvostupanjski sud je kao nesporne činjenice utvrdio da su parnične stranke bile u dugogodišnjim dobrim i prijateljskim odnosima, da je tužiteljica tuženika prihvatila kao vlastitog nećaka, da su se međusobno pomagali, da je između njih postojao dogovor da s obzirom na starost i bolest tužiteljice, tuženik preuzme brigu o njoj, da su stranke međusobno vršile razne financijske transakcije i da je došlo do poremećaja odnosa među njima.

7.1. Iz dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da su stranke 17. studenog 2014. zaključile Ugovor o kupoprodaji nekretnine, odnosno vikendice u [adresa], kojim je tužiteljica tuženiku prodala predmetnu nekretninu za 415.000,00 kn (55.000,00 eura), da se tuženik upisao kao vlasnik nekretnine i da je 10. prosinca 2014. kod [obrt] banke podigao kredit u iznosu od 180.000,00 eura i da je banka, između ostalog 11. prosinca 2014. iznos od 415.000,00 kn za kupoprodajnu cijenu prenijela na račun tužiteljice i da je na nekretnini za iznos kredita upisano založno pravo za korist banke, da je tužiteljica 29. siječnja 2016. pozajmila tuženiku iznos od 55.000,00 eura i da se tužitelj obvezao pristupiti prodaji vikendice te cjelokupan iznos od prodaje vikendice dostaviti na račun tužiteljice, da tuženik tijekom postupka nije osporio pozajmicu i da je u podnesku od 4. prosinca 2020. naveo da je i prije potpisa krenuo u realizaciju prodaje, ali da tužiteljica opstruira prodaju, da bi tek u svom iskazu osporavao predmetni zajam, zatim da izjava od 22. veljače 2016. predstavlja priznanje duga, da izjava tijekom postupka nije osporena, da su potpisi ovjereni kod javnog bilježnika te da je izjava valjana i nije ništetna.

7.2. Prvostupanjski sud stoga, ocjenjujući iskaze saslušanih svjedoka i stranaka te dokaze u sudskom spisu, zaključuje da je tuženik dužan tužiteljici vratiti pozajmicu u iznosu od 55.000,00 eura s kamatom od dana donošenja prvostupanjske odluke.

8. Suprotno žalbenim navodima, pravilno je prvostupanjski sud zaključio da Izjava od 22. veljače 2016. predstavlja izjavu o priznanju duga. Na temelju članka 240. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 36/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18; dalje ZOO) dug se može priznati ne samo izjavom vjerovniku, nego i na posredan način, kao što je davanje otplate, plaćanje kamata i davanje osiguranja. Tuženik je izjavu kojom potvrđuje da je 29. siječnja 2016. od tužiteljice primio iznos od 55.000,00 eura, potpisao i potpis ovjerio kod javnog bilježnika. Izjava sadrži identitet stranaka i svjedoka, točan iznos pozajmice, potpis dužnika ovjeren kod javnog bilježnika kojim je potvrđen primitak pozajmice pa je dakle priznanje takvo da se njime na nedvojben način očituje dužnikova volja da dug zaista priznaje. Izjava je jasna i određena i ima učinak izjave o priznanju duga pa stoga ima i dokaznu snagu priznanja prema članku 246. ZOO-a, kako pravilno zaključuje i prvostupanjski sud. S obzirom na izjavu o priznanju duga, teret dokaza prelazi na tuženika, a tuženik u postupku nije dokazao da novac nije primio, niti je ponudio uvjerljive dokaze koji bi mogli dovesti u sumnju vjerodostojnost potpisane izjave. Tuženik u odgovoru na tužbu nije osporio vjerodostojnost izjave od 22. veljače 2016., kao niti pozajmicu u iznosu od 55.000,00 eura, već suprotno naveo je da iz točke 3. izjave proizlazi da je od tužiteljice primio iznos od 55.000,00 eura te se bez odgode obvezao pristupiti prodaji vikendice u [adresa], koja je njegovo vlasništvo, na način da cijenu određuje tužiteljica, međutim da tužiteljica nije odredila kupca ni cijenu vikendice pa da je tužba preuranjena i da ju valja dobaciti, zatim je tuženik u podnesku od 4. prosinca 2020. naveo da je i prije potpisa izjave krenuo u realizaciju prodaje, no da tužiteljica stalno opstruira prodaju, a da će navedeni iznos pozajmice biti isplaćen nakon prodaje vikendice, da bi u iskazu osporavao primitak navedenog novčanog iznosa, a potpis na izjavi pravdao iznosom od 25.000,00 eura koje mu je dala tužiteljica kako bi stavio na svoj račun radi veće kamate te sličnim neuvjerljivim navodima, suprotnim iskazima saslušanih svjedoka i potpisanoj Izjavi od 22. veljače 2016. pa je pravilno prvostupanjski sud ocijenio iskaz tužitelja neuvjerljivim te prihvatio iskaze saslušanih svjedoka i tužiteljice u dijelu kojim potvrđuju posudbu novca od 55.000,00 eura. Osim iznesenog, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da tuženik nije priznao dug samo u pisanoj izjavi od 22. veljače 2016., već i kasnije tijekom parničnog postupka u podnesku od 4. prosinca 2020.

9. Obveza tuženika proizlazi i iz odredbe članka 9. ZOO-a prema kojem su sudionici u obveznom odnosu dužni ispuniti svoje obveze i odgovaraju za njihovo ispunjenje.

10. Na temelju članka 499. stavka 2. ZOO-a, ugovorom o zajmu obvezuje se zajmodavac predati zajmoprimcu određeni iznos novca ili određenu količinu drugih zamjenjivih stvari, a zajmoprimac se obvezuje vratiti mu poslije stanovitog vremena istu količinu stvari iste vrste i kakvoće. Ugovor o zajmu je konsenzualni, dvostranoobvezni, neformalni ugovor jer se ne traži poseban oblik za sklapanje tog ugovora, a vrijeme ispunjenja ugovora je sporedni sastojak ugovora i predmetni ugovor nije sklopljen pod uvjetom u smislu članka 297. stavka 1. ZOO-a pa kad se tužitelj 22. veljače 2016., obvezao bez odgode pristupiti prodaji vikendice kako bi iznos kupovnine isplatio tužiteljici, da bi tek u travnju 2022. brisao hipoteku banke na iznos kredita od 180.000,00 eura, dakle nakon 6 godina, onda nije preuranjeno i neosnovano potraživanje tužiteljice za povrat zajma u iznosu 55.000,00 eura te su neosnovani navodi tuženika da je tužiteljica opstruirala prodaju i da je na temelju njezinog prijedloga zabilježen spor dana 3. prosinca 2020. jer je tužitelj prodaji vikendice trebao pristupiti bez odgode, a spor je zabilježen nakon četiri godine i nakon što je tužiteljica pokrenula postupak radi isplate iznosa od 55.000,00 eura.

11. Slijedom navedenog ovaj sud u cijelosti prihvaća činjenične i pravne zaključke prvostupanjskog suda, kao i primijenjeno materijalno pravo pa je na temelju članka 368. stavka 1. ZPP-a, žalba tuženika odbijena kao neosnovana te je prvostupanjska presuda potvrđena u pobijanom dijelu (točka I i druga točka II – s obzirom da prvostupanjski sud u izreci ima naznačene dvije točke II. Prva točka II u kojoj je tužiteljica odbijena s preostalim dijelom tužbenog zahtjeva u pogledu tijeka zakonske zatezne kamate na dosuđeni iznos nije žalbom osporavana.

12. Odluka o naknadi parničnog troška osporena je u okviru osporavanja odluke o glavnoj stvari, a o primjeni materijalnog prava u odluci o parničnom trošku drugostupanjski sud ne vodi računa po službenoj dužnosti.

13. Na temelju članka 166. stavka 1. ZPP-a u svezi sa člankom 154. stavkom 1. ZPP-a, tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova podnesene žalbe.

14. Tužiteljica je odbijena sa zahtjevom za naknadu troškova odgovora na žalbu jer ova radnja u smislu članka 155. ZPP-a nije bila potrebna za žalbeni postupak.

15. Iz navedenih razloga odlučeno je kao u izreci presude.

Slavonski Brod, 24. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Irena Dikanović-Terzić