P-2737/2023-23
REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U SPLITU
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Splitu, po sucu toga suda Anti Božinoviću, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NČ, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Andrei Tvrdić, odvjetnici u Splitu i preuzimatelju ureda Brunu Perkoviću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika OTP BANKA d.d., Split, Ulica Domovinskoga rata 61, OIB: 52508873833, zastupa na po punomoćnicima, odvjetnicima iz Odvjetničkoga društva Anić & Anić d.o.o., Split, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane usmene i javne glavne rasprave, zaključene dne 10. rujna 2025. god. u nazočnosti pun. stranaka, dne 24. listopada 2025. god.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, br. Ugovora: 40857/07, zaključenog u Splitu dana 15.01.2007. godine između tužitelja ĐČ kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. (sada OTP banka d.d.) kao kreditora, koji ugovor je ovjeren od strane Javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita, pod brojem ovjere OU-41/2007 dana 15.01.2007.g., u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), koja glasi:
„1. Iznos kredita:
Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 15.600,00 (slovima: petnaest tisuća šest stotina švicarskih franaka).
Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita.
8. Način otplate/dospijeća
…b) rate i dospijeća
1. Kredit se otplaćuje u 60 (šezdeset) mjesečnih rata, i to u:
a) Pedeset i devet (59) jednakih mjesečnih rata u iznosu od 295,67 CHF (slovima: dvije stotine devedeset i pet švicarskih franaka šezdeset i sedam centi), b) i jedne (preostale) mjesečne rate u iznosu od 296,34 CHF (slovima: dvije stotine i devedeset i šest švicarskih franaka trideset četiri centi), prva rata dospijeva 10.02.2007. (slovima: desetog veljače dvije tisuće sedme godine), a zadnja rata dospijeva 10.01.2012.
(slovima: desetog siječnja dvije tisuće dvanaeste godine), a sve se plaćaju nastupom roka ispunjenja (dospijeća) pojedine rate – u pravilu desetog (10.) dana u mjesecu, prijenosom/uplatom potrebnog iznosa – u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora (dalje, samo: „prodajni devizni tečaj“) na dan ispunjenja obveze…“
II. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61, Split, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe isplatiti tužitelju NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], s osnova ništetnosti ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF), iznos od 1.433,02 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:
na iznos od 0,78 EUR od 10.2.2007. do isplate,
na iznos od 0,20 EUR od 13.3.2007. do isplate,
na iznos od 0,76 EUR od 12.2.2008. do isplate,
na iznos od 4,27 EUR od 11.3.2008. do isplate,
na iznos od 1,24 EUR od 11.4.2008. do isplate,
na iznos od 3,20 EUR od 11.10.2008. do isplate,
na iznos od 7,68 EUR od 11.11.2008. do isplate,
na iznos od 6,01 EUR od 11.12.2008. do isplate,
na iznos od 15,53 EUR od 13.1.2009. do isplate,
na iznos od 19,15 EUR od 11.2.2009. do isplate,
na iznos od 23,60 EUR od 11.3.2009. do isplate,
na iznos od 15,79 EUR od 11.4.2009. do isplate,
na iznos od 14,40 EUR od 12.5.2009. do isplate,
na iznos od 13,91 EUR od 11.6.2009. do isplate,
na iznos od 15,51 EUR od 11.7.2009. do isplate,
na iznos od 12,30 EUR od 11.8.2009. do isplate,
na iznos od 13,76 EUR od 11.9.2009. do isplate,
na iznos od 11,26 EUR od 13.10.2009. do isplate,
na iznos od 13,48 EUR od 11.11.2009. do isplate,
na iznos od 12,21 EUR od 11.12.2009. do isplate,
na iznos od 17,38 EUR od 12.1.2010. do isplate,
na iznos od 20,78 EUR od 11.2.2010. do isplate,
na iznos od 20,06 EUR od 11.3.2010. do isplate,
na iznos od 22,95 EUR od 13.4.2010. do isplate,
na iznos od 27,10 EUR od 11.5.2010. do isplate,
na iznos od 30,80 EUR od 11.6.2010. do isplate,
na iznos od 37,90 EUR od 13.7.2010. do isplate,
na iznos od 30,96 EUR od 11.8.2010. do isplate,
na iznos od 48,60 EUR od 11.9.2010. do isplate,
na iznos od 39,34 EUR od 12.10.201.0 do isplate,
na iznos od 41,13 EUR od 11.11.2010. do isplate,
na iznos od 48,81 EUR od 11.12.2010. do isplate,
na iznos od 58,95 EUR od 11.1.2011. do isplate,
na iznos od 47,55 EUR od 11.2.2011. do isplate,
na iznos od 51,09 EUR od 11.3.2011. do isplate,
na iznos od 46,08 EUR od 12.4.2011. do isplate,
na iznos od 57,41 EUR od 11.5.2011. do isplate,
na iznos od 65,18 EUR od 11.6.2011. do isplate,
na iznos od 68,71 EUR od 12.7.2011. do isplate,
na iznos od 107,89 EUR od 11.8.2011. do isplate,
na iznos od 70,73 EUR od 13.9.2011. do isplate,
na iznos od 65,18 EUR od 11.10.2011. do isplate,
na iznos od 66,55 EUR od 11.11.2011. do isplate,
na iznos od 66,04 EUR od 13.12.2011. do isplate,
na iznos od 70,81 EUR od 11.1.2012. do isplate
i to do 31.12.2007. godine po stopi od 15% prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
III. Utvrđuje se ništetnom i bez pravnog učinka nepoštena odredba Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva, br. Ugovora: 40857/07, zaključenog u Splitu dana 15.01.2007. godine između tužitelja ĐČ kao korisnika kredita i pravnog prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. (sada OTP banka d.d.) kao kreditora, koji ugovor je ovjeren od strane Javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita, pod brojem ovjere OU-41/2007 dana 15.01.2007.g., u dijelu u kojem ista glasi:
“4. Kamatna stopa/Naknada:
….b) naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita; plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.”
IV. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61,Split, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], iznos od 94,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18.01.2007. do isplate, i to do 31.12.2007. godine po stopi od 15% prema Uredbi o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. godine do 31. srpnja 2015.g. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjega dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi, koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
V. Nalaže se tuženiku OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Domovinskog rata 61,Split, u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe, isplatiti tužitelju NČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], troškove ovog postupka u iznosu od 1.906,18 EUR sa zateznom kamatom koja teče na taj iznos od 24. listopada 2024. god. pa do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.
Obrazloženje
1. U tužbi se navodi da je tužitelj kao korisnik kredita sklopio 15.01.2007. godine sa tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 40857/07, ovjeren od strane Javnog bilježnika Slobodana Zlokića iz Splita, pod brojem ovjere OU-41/2007 (dalje u tekstu: Ugovor). Navedenim Ugovorom, tuženik je odobrio i isplatio tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 15.600,00 švicarskih franaka (dalje: CHF) obračunato prema prodajnom deviznom tečaju Kreditora važećem na dan korištenja kredita.
1.1. Člankom 1. Ugovora propisano je sljedeće:
Iznos kredita:
„Kreditor odobrava Korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od CHF 15.600,00 (slovima: petnaest tisuća šest stotina švicarskih franaka).
Kredit se isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju Kreditora vrijedećem na dan korištenja kredita.“
Člankom 8. točkom b) rate i dospijeća, pod točkom 1. Ugovora propisano je:
Kredit se otplaćuje u 60 (šezdeset) mjesečnih rata, i to u:
a) pedeset i devet (59) jednakih mjesečnih rata u iznosu od 295,67 CHF (slovima: dvije stotine devedeset i pet švicarskih franaka šezdeset i sedam centi), b) i jedne (preostale) mjesečne rate u iznosu
od
296,34 CHF (slovima: dvije stotine i devedeset i šest švicarskih franaka trideset četiri centi),
prva rata dospijeva 10.02.2007. (slovima: desetog veljače dvije tisuće sedme godine), a zadnja rata dospijeva 10.01.2012. (slovima: desetog siječnja dvije tisuće dvanaeste godine), a sve se plaćaju nastupom roka ispunjenja (dospijeća) pojedine rate – u pravilu desetog (10.) dana u mjesecu, prijenosom/uplatom potrebnog iznosa – u kunskoj protuvrijednosti; određenog korištenjem kreditorovog prodajnog deviznog tečaja vrijedećeg za valutu Ugovora (dalje, samo: „prodajni devizni tečaj“) na dan ispunjenja obveze…“
1.2. Dakle, navedenim odredbama Ugovora o kreditu ugovorena je valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak (CHF). S tužiteljem kao potrošačem nije se pojedinačno pregovaralo, niti je tužitelj na bilo koji način mogao utjecati na sadržaj ugovornih odredbi. Posebno tužitelju nisu objašnjeni rizici ugovaranja valutne klauzule u valuti CHF, niti je informiran o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu tužitelja. Tužitelj je, kao slabija strana (pristupnik), doslovce pristupio unaprijed sastavljenom Ugovoru kojeg je tuženik pripremio.
1.3. Člankom 4. Ugovora propisano je:
„….b) naknada za obradu kreditnog zahtjeva iznosi 1,00 % (slovima: jedanposto) od iznosa odobrenog kredita; plaća se jednokratno, prije korištenja kredita, odnosno iz odobrenog kredita. Korisnik kredita se obvezuje platiti naknadu neovisno o korištenju, odnosno iskorištenom iznosu kredita.”
1.4. Odredbe kojima je ugovoreno plaćanje naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita od 1,00 % od iznosa kredita predstavljaju također odredbe Ugovora o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i koje su tužitelju nametnute kao obveza te koje su uzrokovale neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.
1.5. Odredbom čl. 296. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) propisana je ništetnost općih uvjeta ugovora koje, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzroče očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, pa čak i ako su opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
1.6. Odredbom st. 2. citiranog članka zakonodavac je predvidio kako se prilikom ocjene ništetnosti određenih odredbi općih uvjeta ugovora uzimaju u obzir sve okolnosti prije i u vrijeme sklapanja ugovora, pravna narav ugovora, vrsta robe ili usluge koja je objekt činidbe, ostale odredbe ugovora kao i odredbe drugog ugovora s kojim je ta odredba općih uvjeta ugovora povezana.
1.7. Opisano postupanje tuženika nedvojbeno je prouzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja kao korisnika kredita (tj. potrošača), a što je nedvojbeno suprotno temeljnim načelima obveznog prava: načelu ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, načelu zabrane zlouporabe prava te načelu savjesnosti i poštenja.
1.8. Presudom Visokog trgovačkog suda RH, posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018., u postupku Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača kao tužitelja, protiv osam banaka u RH, između ostalih i tuženika iz ovog postupka, odlučeno je da su tuženici u određenom razdoblju (tuženik iz ovog postupka u razdoblju od 1. rujna 2004. do 31. prosinca 2008.) povrijedili kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su time tuženici postupali protivno odredbama tada važećih Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) i suprotno odredbama ZOO-a. Navedena presuda obvezuje sudove temeljem odredbe članka 126. ZZP-a a i članka 502.c Zakona o parničnom postupku (ZPP-a).
1.9. Prema članku 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora, svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz članka 1111. ZOO-a.
1.10. Zbog navedenih razloga tužitelj traži utvrđenje ništetnosti predmetnog ugovora u dijelu kojim je određena valutna klauzula u CHF i naknada za obradu kredita te isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem tih ništavih odredbi Ugovora.
1.11. Tužitelj je otplatio predmetni kredit u siječnju 2012.g. te je kroz anuitete otplatio 1.433,02 EUR/10.797,30 kuna više nego što je trebao. Navedeni preplaćeni iznos je naplaćen upravo na temelju gore navedenih ništetnih odredbi predmetnog ugovora, uslijed promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je važio u vrijeme plasiranja kredita. Stoga, tužitelj potražuje od tuženika iznos od 1.433,02 EUR/10.797,30 kuna sa zateznim kamatama koje teku od prvog sljedećeg dana nakon dana stvarne uplate svakog pojedinačnog preplaćenog anuiteta.
1.12. Tužitelj također potražuje s osnove ništetnosti odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita, iznos od 94,94 EUR / 715,34 kune sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18.01.2007. do isplate.
1.13. Tuženik je uručio dokumentaciju tužitelju, i to neposredno u poslovnici dana 19. svibnja 2023.g., uz dopunu dana 23. svibnja 2023.god. Nastavno na navedeno, predlaže se izvesti dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem na način da vještak izračuna preplaćeni iznos s osnova ugovornih ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli od trenutka sklapanja ugovora o kreditu do isplate kredita te iznos isplaćen po osnovi naknade za obradu kredita, uz napomenu da se ovlašćuje vještaka da, ukoliko mu je za izradu nalaza i mišljenja potrebna dodatna dokumentacija, pribavi i potrebnu dokumentaciju s tim da u tom slučaju ta dokumentacija treba biti sastavni dio nalaza i mišljenja.
2. U podnesku od 10. lipnja 2025. god. i konačno u podnesku od 09. rujna 2025. god. tužitelj je precizirao tužbeni zahtjev te pm sada glasi kako je navedeno u izreci podmetne presude. Precizirajući zahtjev nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj u točki II tužbenoga zahtjeva potražuje isplatu iznosa od 1.433,02 EUR sa zakonskim kamatama na svaki pojedinačni mjesečni dospjeli iznos. U ostalom dijelu tužbeni zahtjev je jednak onome postavljenom u tužbi.
3. Tuženik se usprotivio tužbi i postavljenom tužbenom zahtjevu, osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, te predložio da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz osudu tužitelja na snošenje troškova parničnog postupka.
3.1. Tuženik ističe da tužitelj nema pravnog interesa za podnošenje tužbe, jer je obvezno pravni odnos između stranaka prestao ispunjenjem, budući je kredit u cijelosti otplaćen 10.01.2012.
3.2. Tuženik ističe da je ugovorena valutna klauzula u CHF pravno valjana ugovorna odredba, kako s aspekta općih odredbi o nevaljanosti pravnih poslova iz ZOO-a, tako i s aspekta odredbi ZZP-a. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tužitelj je s tuženikom pregovarao o spornoj ugovornoj odredbi, a tuženik nije zatajio tužitelju niti jednu informaciju koju je imao, ili za koju je znao, a koja je eventualno mogla utjecati na odluku tužitelja o sklapanju ugovora o kreditu upravo s valutnom klauzulom u CHF, kao što ga je potpuno informirao i o rizicima ugovaranja valutne klauzule. Tuženik je tužitelja izrijekom upozorio na moguće negativne posljedice i rizike ugovaranja valutne klauzule, upravo zbog mogućnosti promjene tečaja CHF, ali je tužitelj unatoč tome ustrajao u sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF. Nadalje, u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik je u ponudi kredita, kakav je i odobren tužitelju, imao i kredite koji se odobravaju uz valutnu klauzulu u EUR, USD i CHF, kao i kredite bez valutne klauzule, dakle kredite u HRK, ali je tužitelj želio sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, preuzimajući sve rizike ugovorene klauzule. Tužitelj je potpisom ugovora o kreditu potvrdio da je upoznat sa promjenjivošću tečaja izabrane valute, koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti svih novčanih obveza po kreditu, te da je svjesno i dobrovoljno preuzeo rizik mogućeg nepovoljnog tečaja u odnosu na HRK. Prema tome, tužitelj je svjesno i dobrovoljno izabrao valutu ugovora, pa je dosljedno ponudi kredita, izabrana valutna klauzula po tužitelju rezultat pojedinačnog pregovaranja, sa svim odredbama tužitelj je bio upoznat i sa istima se suglasio, pa je stoga između stranaka postignuta puna suglasnost glede svih sastojaka ugovora, pa tako i valutne klauzule u CHF, koja nije u suprotnosti s kogentnim odredbama ZOO-a, a ova ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva i razumljiva, a što je u konačnici potvrđeno i solemnizacijom ugovora.
3.3. Tuženik nadalje navodi da su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jasne, lako uočljive i razumljive, slijedom čega osporavana odredba uopće ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe jasno su koncipirane, te unesene u Ugovor o kreditu na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora o kreditu. Što se tiče razumljivosti valutne klauzule u CHF, tuženik ukazuje da se tužitelj, i bez obzira što ga je tuženik informirao o rizicima ugovaranja sporne valutne klauzule, prethodno sklapanju Ugovora, kao savjesna ugovorna strana, sam bio dužan informirati o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obaveze iz Ugovora. Neosnovano je da tužitelj sada, kada je prošlo više od petnaest godina od sklapanja Ugovora, tvrdi da mu odredbe Ugovora ipak nisu bile jasne i da nije bio svjestan rizika promjene tečaja CHF u odnosu na HRK iako je na to izrijekom upozoren. Isto tako, prethodno sklapanju Ugovora tužitelj je od strane raspoloživih službenika tuženika u svakom momentu mogao zatražiti sve dodatne informacije i pojašnjenja vezana za valutnu klauzulu u CHF. Slijedom navedenog, budući da je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja jasna, lako uočljiva i razumljiva, sukladno čl. 84. ZZP-a ocjena poštenosti ove odredbe prema kriterijima iz čl. 81. ZZP-a nije dopuštena.
3.4. Nadalje, tuženik ističe da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi kako jedan od uvjeta iz čl. 84. ZZP-a nije ispunjen u konkretnom slučaju, te je osporavana odredba podložna ocjeni poštenosti iz čl. 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima i obvezama na štetu tužitelja. U pogledu ocjene je li tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, tuženik upućuje na stajalište VSRH iz rješenja, posl. broj: Revt-575/16 od 03.10.2017. i uputu ovog suda za procjenu može li se postupanje tuženika u pojedinom ugovornom odnosu smatrati nepoštenim. Prema stavu VSRH, od presudnog značaja za ocjenu poštenosti postupanja tuženika u ugovornom odnosu s potrošačem, jest utvrđenje odlučne činjenice da li su banke u vrijeme sklapanja ugovora, pa time i tuženik: „kao financijske ustanove znale, odnosno po redovitom tijeku stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni kreditu uz primjenu valutne klauzule?“ Na taj način, VSRH je nižim sudovima dao jasnu smjernicu što bi trebala biti polazna osnova u utvrđenju je li tuženik, kao i ostale banke, postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja. U prilog tome idu i utvrđenja iz odluke VSRH, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. u kojoj revizijski sud ponavlja kako su od presudnog značaja za rješavanje ovog spora odgovori na “jasno navedena sporna i za odluku u ovom kolektivnom sporu odlučna pitanja” (među kojima je i pitanje navedeno u prethodnom pasusu ovog odgovora na tužbu), iako nigdje u spomenutoj odluci ne daje odlučne razloge, odnosno objašnjenja kojim bi ta pitanja bila razjašnjena. Naime, VSRH se u odluci, posl. broj: Rev-2221/18 od 03.09.2019. pozvao isključivo na utvrđenja o valutnoj klauzuli u CHF koje je dao VTS RH u svojoj odluci, posl. broj: Pž- 7129/13 od 13.06.2015., koja u bitnome sadrži jedino to kako “banke kao trgovci potrošače nisu u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjanje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti…”, pritom nigdje ne obrazlažući činjenicu jesu li banke znale, što su znale i jesu li što zatajile, odnosno po redovitom tijek stvari mogle odnosno morale znati kakav će u budućem, ugovorenom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja tečaja CHF i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule. Dakle, kako ni VTS RH, a ni VSRH nisu utvrdili kako su banke znale, odnosno što i koliko su znale, odnosno što su zatajile u vezi kretanja CHF, postavlja se pitanje kako su banke mogle informirati potrošače o činjenicama o kojima nemaju jasnih saznanja. U konkretnom slučaju te odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, pa i dalje ostaje nejasno o čemu je to tuženik propustio informirati tužitelja, jer po redovnim tijeku stvari nije moguće nekog o nečemu informirati bez prethodnih čvrstih saznanja o tome. Slijedom navedenog, tuženik smatra da su presude donesene u kolektivnom sporu, a glede valutne klauzule u CHF, arbitrarne, jer odlučne činjenice u postupku nisu utvrđene, a nisu utvrđene i zbog toga što u pravcu utvrđivanja ovih odlučnih činjenica nisu izvedeni relevantni dokazi, a sudovi su odbili izvođenje dokaza koje su radi utvrđenja spornih i odlučnih činjenica predložile tužene banke. Iako je teret dokaza ove činjenice na tužitelju, tuženik u ovom dijelu, ukazuje na okolnosti iz kojih proizlazi da tuženik, unatoč svojoj stručnosti i pažnji nije znao niti je mogao znati za buduća kretanja tečaja CHF. Naime, od 1999. do 2010., tečaj CHF u odnosu na EUR je i rastao i padao (od 2003. do 2008. tečaj CHF u odnosu na EUR uglavnom pada (!)), i to bez značajnijih oscilacija, a značajnije promjene počele su tek u 2010., dakle znatno nakon razdoblja obuhvaćenog utvrđenjima u parnici Potrošač. Daljnje kretanje tečaja CHF nakon 2010., i to aprecijaciju bez presedana kao posljedicu svjetske ekonomske krize, nitko nije mogao predvidjeti, pa tako ni tuženik. Bilo kakvo predviđanje aprecijacije i informiranje potrošača o tome smatralo bi se krajnje špekulativnim postupanjem tuženika, ako ne i nezakonitim.
3.5. Tuženik napominje da u vrijeme ugovaranja osporavanih odredaba nije postojao niti jedan propis koji bi od tuženika zahtijevao određeni način postupanja pri sklapanju ugovora s valutnom klauzulom u CHF, odnosno nisu postojali pravni okviri u kojima bi tuženik morao djelovati na području informiranja potrošača prije i u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu. Tuženik u predmetnom ugovornom odnosu nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača, o kojoj se okolnosti tuženik očituje u nastavku. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; a koja neravnoteža mora biti značajna. Stoga, za ocjenu je li osporavana valutna klauzula u CHF prouzročila znatniju neravnotežu u pravima i obvezama na štetu potrošača bitno je odnos konkretnih ugovornih strana promatrati s razine nominalnih pozicija (vezanost valutne klauzule za tečaj CHF s jednakim rizikom promjene tečaja na štetu/u korist bilo koje od dvije ugovorne strane), a ne naknadno povećanih obveza jedne strane (ovdje tužitelja kao potrošača) uslijed nepredvidivih ili naglih promjena tečaja CHF. Činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača, ne može i ne smije biti relevantan za ocjenu nepoštenosti (a time i ništetnosti) primarno ugovorene valutne klauzule prema kojoj su kako tužitelj, tako i tuženik, imali jednake i ravnopravne startne (nominalne) pozicije. Nepobitna je činjenica da je tuženik, kao i sam tužitelj, bio izložen riziku valutne klauzule, odnosno svim posljedicama promjene tečaja CHF. Okolnost da je kretanje tečaja dovelo do promjene visine obveza na jednoj ugovornoj strani nikako ne može predstavljati razlog ništavosti takve odredbe, već okolnost koja hipotetski može dovesti do primjene drugih pravnih instituta, ako su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke (npr. clausula rebus sic stantibus). Slijedom navedenog, pretpostavka neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja nije ispunjena u ovom slučaju.
3.6. S obzirom da se tužitelj za osnovanost tužbenog zahtjeva poziva na odredbe ZZP-a i pravomoćne presude VTS RH donesene u kolektivnom sporu (Pž- 7129/13 od 13.06.2014. i Pž6632/17 od 14.06.2018.) po kojoj bi ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF bile ništetne, pa stoga postojanje osnove tužbenog zahtjeva u ovom postupku i ne treba dokazivati, takvo shvaćanje je pravno neprihvatljivo i stoga neodrživo, a sve iz sljedećih razloga. Donošenjem ove presude nije otpala osnova stjecanja, s obzirom da je u predmetu vođenom protiv tuženika povodom tužbe Udruge Potrošač bila riječ o tužbenom zahtjevu usmjerenom na zaštitu kolektivnog interesa, a ne pojedinačnih interesa pojedinačnog potrošača. Ovom presudom potrošačima je pružena apstraktna zaštita, a nije za tužitelja ustanovljeno nikakvo subjektivno pravo, koje bi ga oslobađalo obveze dokazivanja kako postojanja osnova tako i visine tužbenog zahtjeva. Kako presude VTS RH, posl. broj: Pž-7129/13 i Pž-6632/17 nisu dala subjektivna prava potrošačima, nego su pružile apstraktnu zaštitu, to dosljedno znači da u svakoj pojedinoj parnici potrošač kao tužitelj na kojem je teret dokaza, mora dokazati postojanje kako osnove tako i visine tužbenog zahtjeva. Dakle, činjenična utvrđenja iz postupka koji je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. brojem: P-1401/12, a u kojem je VTS RH donio gore citirane pravomoćne presude, nisu od značaja za utvrđenje relevantnog činjeničnog stanja u ovom postupku. Ovo stoga, jer sukladno čl. 220. st. 1. ZPP-a dokazivanje obuhvaća sve činjenice koje su važne za donošenje odluke, pri čemu nije potrebno dokazivati činjenice koje je stranka priznala pred sudom u tijeku parnice (čl. 221. ZPP-a). Sud je ovlašten i dužan, prema svom uvjerenju ali na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane (čl. 8. ZPP-a). Konačno, ukoliko bi činjenična utvrđenja iz te presude bila relevantna za utvrđenje odlučnih činjenica i u ovom postupku, bila bi na štetu tuženika povrijeđena pravila o teretu dokazivanja iz čl. 221.a ZPP-a u svezi s čl. 81. st. 4. ZZP-a.
3.7. Tuženik dalje navodi da točkom III. tužbenog zahtjeva tužitelj traži da se ništetnom utvrdi i odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (tzv. ulazna naknada). Tužitelj očito zanemaruje načelo slobode uređivanja obveznih odnosa, proklamirano čl. 2. ZOO-a, prema kojem načelu sudionici u prometu slobodno uređuju obvezne odnose, a ne mogu ih uređivati sa suprotno Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva. Preciznije, tužitelj potpuno neutemeljeno tvrdi da je naplaćivanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva ništetno jer niti jednom odredbom niti jednog propisa nije bilo zabranjeno naplaćivanje takve naknade, kao što nije niti propisano da bi kamatna stopa trebala uključivati takvu naknadu. Čl. 1022. ZOO-a propisano je da se ugovorom o kreditu utvrđuje iznos te uvjeti davanja, korištenja i vraćanja kredita. Parnične, a ujedno i ugovorne stranke, u skladu s prednjom odredbom ZOO-a sklopile su Ugovor o kreditu, kojim ugovorom su uredili sve uvjete tog obvezno pravnog odnosa, pa su tako, između ostalog, čl. 4. ugovorile i uvjete koji se tiču prava i obveza ugovornih stranaka u vezi s obradom kreditnog zahtjeva. Štoviše, riječ je o više nego uočljivoj odredbi Ugovora o kreditu s upadljivim naslovom: „KAMATNA STOPA / NAKNADA“. Tom odredbom ugovorne stranke suglasno su i izrijekom ugovorile plaćanje ulazne naknade u visini od 1,00% od iznosa odobrenog kredita, a na ime troškova obrade kreditnog zahtjeva, koja ugovorna odredba je potpuno jasna, lako uočljiva, razumljiva i potpuno određena, pa stoga pravno valjana.
3.8. Tuženik dodatno ističe da, u skladu s načelom slobode uređivanja obveznih odnosa, sudionici u pravnom prometu slobodno odlučuju o sklapanju ugovora i preuzimanju prava i obveza koja proizlaze iz sklopljenih ugovora, pa je dosljedno tom načelu tužitelj svojom slobodno izraženom voljom sklopio Ugovor o kreditu, te se izrijekom bezuvjetno suglasio sa svim ugovornim klauzulama, pa tako i s preuzimanjem obveze da će tuženiku platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1,00% odobrenog kredita. Osim toga, činidbe koje ugovorne strane preuzimaju na temelju ove odredbe potpuno su određene, odnosno odredive. Nadalje, dok ugovorna kamata predstavlja samo „cijenu novca“, sporna odredba o naknadi troškova za obradu kredita, predstavlja sporazumno dogovorenu naknadu za pokriće troškova angažmana tuženikovih ljudskih i materijalnih resursa koji su izravno povezani s obradom kredita, pa stoga ova odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja, a kamoli da bi ta ravnoteža bila značajna. Naime, plasiranje kredita samo je završni čin kojem prethode brojne i obimne evaluacije, analize i provjere stručnih djelatnika. Dakle, sporna ugovorna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pravno je valjana, kako po odredbama ZOO-a tako i po odredbama ZZP i ZPK-a, jer se radi o odredbi koja je potpuno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva, te ova odredba ne uzrokuje nikakvu neravnotežu u pravima i obvezama na štetu tužitelja.
3.9. Opreza radi, tuženik osporava i visinu tužbenog zahtjeva, a ukoliko sud prihvati dokazni prijedlog tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, za istaknuti je sljedeće. S obzirom na pravnu osnovu tužbenog zahtjeva – stjecanje bez osnove – i odredbe ZPPa, ali i s obzirom da prava i obveze stranaka proizašle iz ugovora o kreditu treba prosuđivati kao jedinstvenu cjelinu za cijelo razdoblje otplate kredita, vještak bi trebao izračunati razliku između iznosa kojeg je banka imala pravo naplatiti po početnim parametrima (početnom otplatnom planu) i iznosa kojeg je stvarno naplatila po promijenjenim parametrima (provedenom otplatnom planu), a to onda znači da je vještak postupajući lege artis dužan u nalazu i mišljenju prikazati ne samo pozitivne već i tzv. negativne razlike, jer kada se radi o povratu stečenog bez osnove, a predmet stjecanja je novac, ne može se banka obvezati da na ime pretplate vrati glavnicu koja je nominalno veća od glavnice koju je eventualno neosnovano stekla. Osim toga, čl. 258. st. 1. ZPP-a obvezuje vještaka da predmet vještačenja brižljivo razmotri i da točno navede sve što opazi i nađe i da svoje mišljenje iznese savjesno i u skladu s pravilima znanosti i vještine. Vještak bi postupio suprotno prednjem kad u nalazu i mišljenju ne bi iskazao negativne razlike, odnosno kada bi stvarnu razliku s negativnim predznakom prikazao kao 0,00 EUR / 0,00 kn, jer bi to bilo matematički netočno, a matematička točnost je minimum koja se zahtijeva kod financijskih vještačenja.
3.10. Tuženik se protivio i preciziranom tužbenom zahtjevu.
4. U postupku sud je izveo dokaze pregledom Ugovora o kreditu sa sporazumom o osiguranja prijenosom prava vlasništva br. 40857/07 od 15.01.2007. god., otplatnoga plana za predmetni ugovor, obavijesti o promjeni kamatne stope od 05.03.2007. god. i 07.05.2009. god., nalaza i mišljenja stalnoga sudskog vještaka za financije, računovodstvo i poreze Ines Lozić od 22. svibnja 2025. god., preslušanjem tužitelja.
5. Tužbeni je zahtjev osnovan.
6. Stranke su zatražile trošak postupka.
7. Predmet prijepora je utvrđenje ništetnosti odredaba ugovora o kreditu sklopljenoga između tužitelja i tuženika, i to u dijelu koji se odnosi na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF i na kamatnu stopu naknade za obradu kreditnog zahtjeva, te isplata iznosa koji je tužitelj preplatio na ime ništetnih odredbi ugovora o valutnoj klauzuli i odredbe o ulaznoj naknadi za obradu kredita.
8. Između parničnih stranaka nije prijeporno da su tužitelj, kao korisnik kredita i prednik tuženika Societe Generale-Splitska banka d.d. kao kreditor sklopili 15. siječnja 2007. god. Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva br. 40857/07kojim je prednik tuženika-banka odobrila tužitelju, kao korisniku iznos kredita od 15.600,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem na dan korištenja, na rok otplate od 60 mjeseca, s nominalnom kamatnom stopom od 5,15%.
9. Nije nadalje prijeporno da je toč. 1. Ugovora ugovoreno da se kredit ugovara u valuti CHF, a isplaćuje u kunskoj protuvrijednosti. Također, nije prijeporno da je od sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pa nadalje dolazilo do promjene u tečaju valute CHF, zatim da je tuženik pravni slijednik Societe Generale-Splitska banka d.d.. Nije prijeporno da je tužitelj predmetni kredit u cijelosti otplatio u siječnju 2012. god.
10. Prijeporna je osnova i visina tužbenoga zahtjeva.
11. S obzirom na razdoblje obuhvaćeno u ovoj parnici (Ugovor je zaključen 15. siječnja 2007. god.) za ocjenu valjanosti ovdje spornih ugovornih odredbi mjerodavan je Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 95/03 nadalje ZZP/03) te od 07. kolovoza 2007. Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 79/07, 125/07, 75/07, 75/09, 79/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12, 56/13, nadalje ZZP/07.).
12. Prema odredbi članka 81. st.1. ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredbe stavka 2. tih članka propisuju da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Prema odredbi članka 84. ZZP/03 i članka 99. ZZP/07 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, što bi posljedično značilo da su nepoštene one odredbe ugovora koje su nejasne, koje nisu lako razumljive i koje nisu uočljive.
13. Prema odredbi članka 81. st. 1.ZZP/03 i članka 96. st. 1. ZZP/07 ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu potrošača, dok odredba stavka 2. tog članka propisuje da se smatra da se o pojedinoj odredbi ugovora nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca.
14. Citirane odredbe ZZP-a se temelje na Direktivi Vijeća 93/13/ EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L 95/29, dalje Direktiva 93/13). Tako se prema Direktivi 93/13 (čl. 3. st. 2.) smatra da odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njen sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu, a koje pravilo se u svjetlu ostalih odredbi i cilja Direktive 93/13 tumači restriktivno na način da se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njen sadržaj utjecao, tj. nije ga promijenio, ugovorna odredba se smatra jednostrano određenom.
15. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. godine u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
16. Nadalje, treba istaknuti da je člankom 4. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, nadalje: ZOO) propisano da su u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati se načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obje ugovorne strane, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane, odnosno uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane.
17. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača između ostalog je u odnosu na ovdje tuženika utvrđeno kako je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.
18. Presudama i rješenjima Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž- 7129/13 od 13.06.2014.g., Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-249/14 od 09.04.2015.g., Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. Pž-6632/17 od 14.06.2018.g. i Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04.07.2013.g. pravomoćno je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (korisnika kredita/tužitelja) jer je s istima zaključio ugovore o kreditima koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.
19. U odnosu na tvrdnju tuženika da se navedene presude ne mogu primjenjivati i na tužitelja odgovoriti je kako se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.
20. I odredbom čl. 118. ZZP/14 određeno je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl.106. stavka 1. u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz 106. stavak 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.
21. Dosljedno, polazeći od naprijed citiranih odredbi ZPP-a i ZZP-a te imajući u vidu da su sporne odredbe Ugovore o kreditu u pogledu valutne klauzule sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnim presudama Trgovačkog suda u Zagrebu utvrđene ništetnim, ovaj sud nije bio dužan provoditi nikakve dokaze u pravcu da se o utvrđenim ništetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, da li su one jasne, teško razumljive i/ili teško uočljive i da li te odredbe suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj i apstraktnoj razini.
22. Vrhovni sud RH se u svojoj odluci Rev-2221/2018-10. od 3. rujna 2019. u odnosu na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima vezano za ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak u cijelosti pozvao na obrazloženje presude Visokog Trgovačkog suda Pž-6632/2017. Visoki Trgovački sud je utvrdio da se o ugovornim odredbama kojim se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da su odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak jasne iako ne sadrže sintagmu "valutna klauzula u švicarskim francima". Nadalje, Visoki Trgovački sud utvrđuje i da se ugovorne odredbe kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nalaze na prvim stranicama ugovora, nisu pisane sitnim slovima pa su zbog toga lako uočljive, ali prosječnom potrošaču nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja. Pravomoćno je utvrđeno i to da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u švicarskim francima u reklamama nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za potrošače ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan i k tome još pojedinačno prilikom pregovaranja o sklapanju ugovora uvjerava potrošače da je švicarski franak sigurna valuta. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima. Dakle, promjenjivi su i neizvjesni bitni elementi ugovora, a ugovori o stambenim kreditima su u pravilu dugoročni, s tim da banka, koja je u tim ugovorima vjerovnik zna da je uz tu valutu vezan poseban rizik zbog činjenice da je švicarski franak valuta utočišta, koji rizik preuzima potrošač, a da to ne zna. Nuđenjem najniže ugovorne kamate za ugovore u kojima je glavnica vezana za valutu švicarski franak banka na nepošten način potiče potrošače na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.
23. Na temelju naprijed navedenih utvrđenja, sud je utvrdio da odredbe predmetnog ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i to u dijelu čl.1. i čl. 8. nisu razumljive, protivne su načelu savjesnosti i poštenja, te su kao takve ništetne, pa je odlučeno kao u izreci presude pod točkom I. Ništetna je i odredba ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita te je suđeno kao u toč. III presude.
24. U odnosu na prigovor zastare, odgovoriti je kako je zastarni rok po stjecanju bez osnove 5 godina. Članak 215. st. 1. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, ako zakonom za pojedine slučajeve nije što drugo propisano, dok čl. 241. ZOO-a propisuje da se zastara prekida podnošenjem tužbe i svakom drugom vjerovnikovom radnjom poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim organom radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja tražbine.
25. Čl. 245. st. 1. ZOO propisuje da nakon prekida zastara počinje teći iznova, a vrijeme koje je proteklo prije prekida ne računa se u zakonom određeni rok za zastaru, a st. 3. istoga članka da kad je prekid zastare nastao podnošenjem tužbe ili pozivanjem u zaštitu, ili isticanjem prijeboja tražbine u sporu, odnosno prijavljivanjem tražbine u nekom drugom postupku, zastara počinje teći iznova od dana kad je spor okončan ili završen na neki drugi način.
26. Prigovor tuženika nije osnovan. Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj je odluci posl. br. rev-2245/17-2 od 20.03.2018. god., vezano za problematiku zastare u parnicama o tzv. "švicarcima", zauzeo stav da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23, dalje u tekstu: ZOO) te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe.
27. U konkretnom slučaju, u odnosu na valutnu klauzulu, presuda Trgovačkoga suda u Zagrebu posl. br. P-1402/12 od 04.07.2013. god. postala je pravomoćna 14. 06. 2018. god te je danom pravomoćnosti te presude zastarni rok od 5 godina počeo teći ispočetka i završava 14.06.2023. god. Budući da je tužitelj podnio tužbu 07. lipnja 2023. god. razvidno je kako zastara za povrat stečenoga bez osnove još nije nastupila, a u zastari nije ni potraživanje dijela mjesečnih anuiteta.
28. Sud je omogućio tuženiku dokazivanje da je u konkretnom slučaju tužitelju kao potrošaču u postupku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu dao odgovarajuće obavijesti o spornim odredbama, imajući na umu odluku Ustavnog suda U- III/5458/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojoj bi odbijanje dokaznih prijedloga radi saslušanja zaposlenika banke koji su sudjelovali u obradi kredita predstavljalo povredu načela jednakosti oružja. Međutim, tuženik na tu okolnost nije predložio izvođenje dokaza.
29. Tužitelj je u svom iskazu naveo da je predmetni ugovor o kreditu sklopio s prednikom tuženika 2007. god.. Trebao mu je novac za kupnju automobila, a za kredit u valuti CHF odlučio se jer su tada takve ugovore reklamirali. Bio je klijent tuženikova prednika i prihvatio je ono što su mu u banci ponudili te sklopio predmetni ugovor. Nitko ga u banci nije upozoravao na bilo kakve moguće štetne posljedice sklapanja takvoga ugovora, a to je i bilo razdoblje kada su se takvi ugovori o kreditu masovno sklapali. Kredit je u cijelosti otplatio 2012. god. ili 2013. god. Prije sklapanja ugovora nije s bankom pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora. Bilo je po principu "potpiši i uzmi ili odbij". Za vrijeme vraćanja kredita nije imao u vlasništvu obrt ili trgovački objekt. Bio je zaposlen na HZMO-Split. U banci mu nisu objasnili zašto plaća naknadu za obradu kredita. S istom bankom je i ranije sklapao ugovore o kreditu, a nikada mu nisu objašnjavali zašto se plaća naknada.
30. Visina preplaćenog iznosa za utuženo razbolje utvrđena je vještačenjem po stalnom sudskom vještaku za financije Ines Lozić koja je u svome nalazu od 22. svibnja 2025. god. izračunala da je tužitelj, kao korisnik predmetnoga kredita, zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita, preplatio ukupan iznos od 1.433,02 EUR. Izračun razlika u iznosu anuiteta po mjesecima i godinama u odnosu na obveze na dan isplate kredita, a zbog promjene tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita kao i izračun svakoga pojedinačnog iznosa u EUR primjenom tečaja konverzije HRK u EUR (1 EUR=7,5345 HRK) vještakinja je dala u tablici 1 svoga nalaza.
31. Vještakinja je izračunala da je ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita iznos od 44,34 EUR.
32. Stranke nisu imale prigovora na nalaz i mišljenje vještakinje Lozić, a sud ga je u cijelosti prihvatio kao stručan i objektivan. Tužbeni zahtjev postavljen je u skladu s nalazom vještaka.
33. Uzevši u obzir sve navedeno i citirane zakonske odredbe sudu je preostalo prihvatiti tužbeni zahtjev, konačno preciziran u podnesku tužitelja od 09. rujna 2025. god. i utvrditi ništetnima i bez pravnog učinka odredbe sadržane u predmetnom ugovoru, u prijepornim odredbama te naložiti tuženiku isplatu iznosa od 1.433,02 EUR s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom koja teče od dospijeća svakoga pojedinog mjesečnog iznosa do isplate. Nisu prijeporni nadnevci uplata mjesečnih rata kredita. Također, naložiti tuženiku isplatu iznosa od 94,94 EUR sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 18. siječnja 2007. god. do isplate.
34. Tužitelj je u otplati kredita tuženiku vraćao kunske iznose radi čega mu pripada pravo na isplatu kunskih iznosa, sada preračunatih u službenu valutu RH-eure, povećanih anuiteta zajedno sa zateznim kamatama koje teku od dana uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, kako je pobliže navedeno u točki II izreke presude, sukladno čl. 1115. ZOO, odnosno čl. 29. st. 1. u svezi s čl. 183. st. 1. istoga Zakona i to po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.
35. U odnosu na tijek zatezne kamate treba navesti da u konkretnom slučaju nije sporno da je tuženik unaprijed sastavio ugovor o kreditu, tako da je do njegova stjecanja došlo na temelju po njemu sastavljenih i nametnutih ništetnih ugovornih odredbi, zbog čega tuženik ima položaj nesavjesna stjecatelja. Stoga je tuženik dužan platiti tužitelju zateznu kamatu počevši od dana stjecanja odnosno od dana isplate anuiteta.
36. U odnosu na status tužitelja kao potrošača, treba navesti da je prema članku 3. stavak 1. točke 1. ZZP-a/03 potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. U ovom slučaju kredit je bio namjenski, a novčana sredstva je tužitelj utrošio kao fizička osoba za osobne potrebe, dok tuženik nije za suprotni zaključak pružio nijedan dokaz, niti postoje okolnosti koje bi upućivale na zaključak da je tužitelj ugovor sklopio u svrhe koje su namijenjene njegovom zanimanju, poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, pa se tužitelja ima smatrati potrošačem.
37. Između parničnih stanaka nije prijeporno da se prigovor tuženika vezano za tzv. negativne razlike u iznosu od 44,34 EUR odnosi na razdoblje od 10.04.2007. do 10.09.2008.. Tuženik je prigovor istaknuo u odgovoru na tužbu od 14. 08.2024. god. dakle, po proteku općega zastarnog roka od 5 godina od dospijeća.
38. Ovaj sud isto tako prihvaća i pravna stajališta sadržana u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-580/07 od 29. kolovoza 2007. god. i posl. br. Rev-2624/15 od 23. siječnja 2019. god., da je onaj tko je znao ili morao znati da drugome nešto daje bez osnove, nesavjestan, zbog čega nema pravo na povrat danoga.
39. Osim toga, ovaj sud cijeni da novčani iznosi tzv. negativne razlike u tečaju CHF svakako nisu, niti mogu biti predmet tužbenog zahtjeva tužitelja u okviru kojega ovaj sud donosi svoju odluku.
40. Slijedom navedenoga, nije prihvaćen prigovor tuženika vezan za tzv. negativne razlike do iznosa od 44,34 EUR.
41. Odluka o trošku postupka temelji se na odredbi č. 154. st. 1. Zakona o parničnomu postupku.
42. Tužitelju je priznat trošak za sastav tužbe, pristup na tri ročišta (25.09.2024., 02.04.2025., 10.09.2025.)i sastav tri obrazložena podneska od (16.09.2024., 28.07.2025., 09.09.2025.) po 100 bodova., ukupno 700 bodova. Pomnoženo s vrijednošću boda, prema važećoj OT, uvećano za 400,00 EUR troška financijskog vještačenja te 53,09 EUR pristojbe tužbe i 53,09 EUR pristojbe presude, to je dalo iznos dosuđenog troška od 1.906,18 EUR.
U Splitu, dne 24. listopada 2025. god.
S U D A C
ANTO BOŽINOVIĆ
NAPUTAK O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu, u roku od 15 dana od dana dostave. Žalba se podnosi putem ovog suda, u tri primjerka.
DNA:
- opun. tužitelja
- opun. tuženika
- u spis
