Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europske avenije 7

31000 Osijek

Poslovni broj: P-635/2025-9

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, po sutkinji Kameliji Matijašević, u pravnoj stvari tužiteljice FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupana po punomoćniku Marku Cerovcu, odvjetniku u Zajedničkom odvjetničkom uredu Radojica Vučković i Marko Cerovac iz Osijeka, protiv tuženice Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, zastupana po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 10. listopada 2025. u nazočnosti tužiteljice i njenog punomoćnika, te u odsutnosti uredno pozvanog punomoćnika tuženika, uz javnu objavu dana 24. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba:

- iz čl. 5. Ugovora o brzom kreditu po tekućem računu od 18.10.2006. do 18.10.2007. br. 3221274383-181006 sklopljenog dana 18.10.2006. godine između tužitelja i tuženika, koja glasi:

„ Korisnik brzog kredita obavezuje se prije isplate iznosa iz članka 1. ovog Ugovora nadoknaditi Banci naknadu u iznosu od 687,50 kn, 2,75% ( posto ) od odobrenog brzog kredita.“

II. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljici FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime povrata iznosa za naknadu za obradu kredita isplati iznos od 91,31 eura (devedesetjedaneurotridesetjedancent) sa zateznom kamatom tekućom od dana 18.10.2006. do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do 31.07.2015. po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženici Addiko Bank d.d. Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB:14036333877, da tužiteljici FL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 253,86 eura (dvjestopedesettrieuraosamdesetšestcenti) sa zateznom kamatom tekućom od dana 24. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se preostali zahtjev tužiteljice za naknadu troška od 602,32 eura (šestodvaeuratridesetdvacenta) s pripadajućim zateznim kamatama, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je protiv tuženice dana 02. svibnja 2025. podnijela tužbu radi utvrđenja ništetnosti i isplate, koju obrazlaže navodeći da je sa pravnom prednicom tuženice Slavonskom bankom d.d. Osijek, dana 18.10.2006. zaključila Ugovor o brzom kreditu po tekućem računu od 18.10.2006. do 18.10.2007. br. 3221274383- 181006, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 25.000,00 kn. Kredit je u cijelosti otplaćen. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 5. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu od 687,50 kn , 2,75 % od odobrenog iznosa kredita. Tuženik je prilikom isplate kredita 18.10.2006.g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva u iznos od 688,00 kn, a koja protuvrijednost sukladno fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj iznosi 91,31 EURa. O ugovornoj odredbi za tzv. „ ulaznu naknadu „ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika ( banke ) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Tužitelju uopće nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri već je ugovorena suprotno načelu savjesnosti i poštenja te je prouzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tuženika kao potrošača pa je zbog navedenog ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je tuženik temeljem takve nepoštene odredbe o „ulaznoj naknadi“ u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, tuženik je kao nepošten stjecatelj, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, naplaćenu naknadu dužan vratiti zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu od dana 23. lipnja 2025. tuženik ističe kako nema u posjedu predmetni Ugovor, te opreza radi osporava da je isti ikada sklopljen. Opreza radi, ako je doista riječ o ugovoru koji je tužitelj priložio uz tužbu, ističe kako poštenosti sukladno Zakonu o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, 46/07 i 79/07, dalje: ZZP/03) u ovom predmetu nije potrebno provoditi. Prigovara naznačenoj vrijednost predmeta spora od 1.418,54 EUR kao suviše visoko naznačenoj u odnosu na stvarni predmet spora. Glavni (kondemnatorni) zahtjev tužbe odnosi se na povrat iznosa od ukupno 91,31 EUR, što predstavlja stvarni imovinski interes tužitelja. Ističe prigovor zastare potraživanja. Naime, ZZP u čl. 85. propisuje obvezu transparentnosti, koja u ovom slučaju nije upitna dok čl. 84. isključuje provođenje testa poštenosti za jasne, lako razumljive i lako uočljive (transparentne) odredbe o predmetu ugovora i cijeni. Posebno napominje da je ovdje riječ o naknadi koja predstavlja cijenu u smislu čl. 84. ZZP-a. Naime, Hrvatska narodna banka definira kamatnu stopu kako slijedi: „Efektivna kamatna stopa jedinstven je način prikazivanja kamatne stope s ciljem transparentnosti i lakše usporedbe uvjeta za odobravanje kredita/depozita kod svih kreditnih institucija i kreditnih unija. Osim nominalne kamatne stope u izračun se uključuju i naknade koje se plaćaju pri odobravanju kredita ili ulaganja depozita te predstavlja realniji prikaz ukupne cijene kredita/depozita.“ Evidentno da naknada za obradu kredita čini cijenu tog kredita, koja je tužitelju bila iskazana kroz postotak od ukupne glavnice odobrenog kredita ali i kroz institut efektivne kamatne stope (EKS) čime je tužitelj primio potpunu i transparentnu informaciju o cijeni kredita. Stoga predmetna naknada ispunjava uvjete ugovorne i tržišne transparentnosti. Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Tuženik ističe da je u Ugovoru potpuno jasno, lako razumljivo i uočljivo navedeno kako se prije isplate kredita jednokratno odbijaju troškovi obrade u iznosu od 2,75% iznosa kredita, stoga sporna odredba članka 5. ne podliježe testu nepoštenosti iz članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03). Predmetna odredba ne samo da je gramatički razumljiva već ispunjava i uvjet predvidljivosti te daje mogućnost tužitelju da na temelju točnih i razumljivih kriterija utvrdi ekonomske posljedice koje za njega proizlaze iz sporne odredbe. Također, tuženik je predmetnu ugovornu odredbu sastavio u skladu sa zahtjevom tržišne transparentnosti koja omogućuje tužitelju da na tržištu usporedi druge ponude za prodaju iste robe ili iste usluge. Nadalje, način na koji je predmetna odredba napisana nesporno daje mogućnost tužitelju da sagleda sve učinke sklapanja Ugovora pa tako i činjenicu da će prilikom isplate biti naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu 2,75% (ugovorna transparentnost). Tuženik, kao i svaka druga kreditna institucija, prilikom odobravanja kredita ima troškove koji su određeni kroz paušalnu naknadu. Tuženik ističe kako troškovi obrade, zajedno s ugovorenom kamatom, predstavljaju cijenu predmetnog kredita jer tuženik pruža uslugu kreditiranja (za koju je cijena određena ugovornom kamatom) te uslugu obrade tog kredita (za koju je cijena određena naknadom za obradu kredita). Stoga tuženik ukazuje kako kroz spornu naknadu on naplaćuje svoju uslugu, a o primjerenosti cijene se ne može raspravljati u kontekstu poštenosti. Također, iz sadržaja ugovora i načina na koji su njegove odredbe sistematizirane, nije vidljivo da bi se radilo o sporednoj odredbi, „drugim“ troškovima ili ičemu što bi ukazivalo na supsidijarnost same odredbe i naknade. Naprotiv, troškovi obrade kredita jasno su definirani i tuženik smatra da ne bi smjelo biti upitno da se radi o dijelu cijene kredita koji se odnosi na konkretnu uslugu

– obradu i odobrenje kreditnog zahtjeva. Nadalje, da bi se neka odredba u potrošačkom ugovoru mogla smatrati nepoštenom potrebno je da su kumulativno ispunjeni uvjeti iz čl. 81. ZZP/03 i to: da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo i da se, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, takvim uređenjem uzrokuje značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. i) pojedinačno pregovaranje o ugovornim odredbama, neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana. Tuženik ističe kako je o svim relevantnim okolnostima obavijestio tužitelja pri sklapanju Ugovora, kao i upozorio na činjenicu da će se troškovi obrade odmah naplatiti. To je uostalom i potpuno životno logično jer nije riječ o nekakvoj obvezi koja je nenadano iskrsnula nakon proteka nekoliko godina ispunjavanja Ugovora, nego je riječ o jednokratnoj obvezi koja je ispunjena. Također, tuženik naglašava da ZZP propisuje značajnu neravnotežu kao pretpostavku nepoštenosti. Dakle, ne bilo kakvu neravnotežu, nego veći stupanj neravnoteže. Ugovorom je odobren i isplaćen iznos od 25.000,00 kn, a sporna naknada je naplaćena u iznosu od 2,75%. Iz navedenog je razvidno kako predmetna naknada ni po čemu ne uzrokuje značajnu neravnotežu. 34. Tuženik ističe kako navodi tužitelja da ugovorna odredba ne sadrži jasne informacije o načinu određivanja predmetne naknade odnosno ne sadrži strukturu troškova, tj. od čega se isti sastoje, te da je stoga takva odredba nepoštena te u konačnici i ništetna neosnovani. Naime, takva obveza za kreditne institucije nije postojala u vrijeme sklapanja Ugovora, a ne postoji niti danas. 36. Osim toga, i Sud Europske unije je u svojoj praksi zauzeo jasan stav da u ugovorima o kreditu nije potrebno navesti što čini trošak obrade kredita, u predmetu C-565/21, Ciaxabank SA protiv X (ECLI:EU:C:2023:212). Na istom tragu je i presuda u predmetu C-621/17, Kiss protiv CIB Bank (ECLI:EU:C:2019:820). Uz navedeno, tuženik prigovara i postavljenom zahtjevu za plaćanjem zatezne kamate od dana plaćanja predmetne naknade pa do isplate.

2.1. Podneskom od dana 07. listopada 2025. tuženica čini nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

3. Tužitelj podneskom od dana 15. rujna 2025. osporava navode tužene iz odgovora na tužbu, navodeći da su visina VPS-a i visina iznosa koji se traži tužbenim zahtjevom dvije različite stvari, te one ne moraju nužno odgovarati jedna drugoj (tako i u odluci VSRH br. Rev 2836/1990). Dakle, kako se u ovoj pravnoj stvari dokazi izvode i u pogledu deklaratornog zahtjeva za utvrđenjem i u pogledu kondemnatornog zahtjeva za isplatu, tj.u pogledu više zahtjeva, vrijednost predmeta spora je određena prema zbroju vrijednosti oba zahtjeva, a sve sukladno čl. 37. st. 1. ZPP. Čak štoviše, glavni dokazi (npr. saslušavanja) i sve odlučne činjenice se izvode odnosno utvrđuju upravo u pogledu deklaratornog zahtjeva, jer o njemu ovisi opstajanje kondemnatornog zahtjeva, slijedom čega je u ovoj konkretnoj pravnoj situaciji potpuno nelogično marginalizirati takav, realno gledajući, temeljni zahtjev. Ovo posebno kada uzmemo u obzir da će se u ovom postupku raspravljati upravo samo o tom deklaratornom zahtjevu, jer u ovom konkretnom slučaju tuženik u suštini zapravo niti ne spori samu visinu naplaćene naknade, o kojoj visini je izdao tužitelju Potvrdu, slijedom čega u pogledu tog zahtjeva dokaznog postupka praktički niti nema, izuzev uvida u kreditnu dokumentaciju. U odnosu na prigovore tuženika o navodnoj transparentnosti, odnosno uočljivosti odredbe o spornoj naknadi, da se o istoj pregovaralo, da je na istu tužitelj mogao utjecati, kao da ista nije bila izrijekom zabranjena zakonskim propisima, prvenstveno ističemo da je notorno da sporne odredbe o naknadama za obradu kredita, bile one jasne i uočljive ili ne, svakako ne predstavljaju bitan sastojak ugovora o kreditu, tako da se ni u kojem slučaju ovdje ne radi o predmetu ugovora i cijeni u smislu odredbe čl.84. Zakona o zaštiti potrošača (“NN” - br. 96/03, dalje: ZZP/03), kada ne bi bilo dopušteno ocjenjivati poštenost takve odredbe. Nadalje, tužitelj podsjeća da se prema odredbi članka 81. ZZP/03 smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Prema tome, teret dokaza ove okolnosti pregovaranja je upravo na tuženiku, iako će se i sami tužitelj svakako saslušati na tu okolnost. Međutim, već iz teksta predmetnih odredaba Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja kod “ulazne naknade” sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj obvezuje prilikom isplate kredita platiti banci naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, i to u unaprijed određenom postotku od iznosa kredita. Osim navedenoga, tužitelj ukazuje kako je analizom predmetnog Ugovora o kreditu razvidno da je tekst istoga sastavljen u banci (od strane tuženika), potpisan i predan klijentu (tužitelju) radi solemnizacije, kako je isti formularni, tipski ugovor koji sadrži skup ugovornih klauzula određenih kao model za sklapanje budućih ugovora, odnosno kako je istim bila isključena mogućnost pregovaranja o pojedinim elementima ugovora, a što se nije odnosilo samo na ovopredmetnu naknadu. U svezi sa svime time, tuženik citira tumačenja Suda EU iz odluke C-621/17, i to tumačenja odredaba direktive Vijeća 93/13 od 05.04.1993. (odredbe o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima), u kojoj odluci se u konačnici u bitnome zaključuje da je na nacionalnom sudu da s obzirom na sve okolnosti slučaja, ispita, kao prvo, moguće nepoštovanje zahtjeva dobre vjere i kao drugo, postojanje eventualne znatnije neravnoteže na štetu potrošača. U svezi s tim zaključkom Suda EU, Vrhovni sud RH je u presudi poslovni broj Rev-673/2023-2 odbio reviziju tužene banke i po pitanju poštenosti ugovorne odredbe o naplati troškova obrade kredita zauzeo stav da je takva odredba nepoštena i ništetna. Zaključno, člankom 1021. ZOO-a propisano je da se Ugovorom o kreditu banka obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se kao protučinidbu odnosno cijenu toga obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema tome, iz odredbi ZOO-a proizlazi jasna intencija da bi kod ugovaranja kredita banka u načelu bila ovlaštena naplatiti jedino ugovorene kamate i ništa osim toga, nikakve naknade za obradu koje bi otežavale ispunjenje tužiteljeve ugovorne obveze, bez obzira što takve odredbe nisu slovom zakona zabranjene za ugovarati, no sud iste svakako može utvrditi ništetnima ako su iste suprotne načelu savjesnosti i poštenja i ako prouzrokuju značajnu neravnotežu prava i obveza između ugovornih strana. Sve do sada opisano postupanje tuženika dovelo je do njegovog neosnovanog bogaćenja i povrede temeljnih obveznopravnih načela, i to prije svega načela jednake vrijednosti činidaba odnosno načela ravnopravnosti stranaka. Ugovaranje opisanih naknada suprotno je, konačno, i načelu zabrane zloupotrebe prava, obzirom je na takav način tuženik ostvario pravo iz obveznog odnosa koje je suprotno svrsi zbog koje je ustanovljeno isto to pravo, kao i načelu koje propisuje da nije dopušteno postupanje drugog sudionika obveznog odnosa kojim se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika u odnosu, a o čemu se upravo u ovom slučaju i radilo.

4. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku saslušao tužiteljicu na okolnost je li sklopila s prednicom tuženice Ugovor o brzom kreditu po tekućem računu od 18.10.2006. do 18.10.2007. broj 3221274383-181006 od 18.10.2006, je li tom prilikom neposredno pregovarala s prednicom tužene o spornoj odredbi Ugovora, te je li od prednice tuženice dobila potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu ugovornu odredbu, izvršio uvid i pročitao Ugovor o brzom kreditu po tekućem računu od 18.10.2006. do 18.10.2007. broj 3221274383-181006 od 18.10.2006. (list 5.-6. spisa), obračun kredita (list 7.), te uplatnica (list 8.), list web stranice HNB – kamate od 1.02.2015. (list 21.).

5. Na pripremnom ročištu održanom dana 10. listopada 2025. tužiteljica je odustala od dokaznog prijedloga za provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost kada je i u kojem iznosu plaćena naknada za obradu predmetnog kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) iz razloga ekonomičnosti postupka, jer je tuženica u podnesku od 7. listopada 2025. učinila nespornom visinu tužbenog zahtjeva.

5.1. Na istom pripremnom ročištu sud je prihvatio kao osnovan prigovor tuženice u odnosu na naznačenu visinu vrijednosti predmeta spora u odnosu na kondemnatorni zahtjev, te je donio rješenje kojim je vrijednost predmeta spora odredio u iznosu od 91,31 eura, sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/1991., 91/1992., 112/1999., 129/2000., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 96/2008., 84/2008., 123/2008., 57/2011., 25/2013., 89/2014., 70/2019., 80/2022., 114/2022., 155/2023.). Naime, tužitelj je u ovom sporu istaknuo zahtjev za činidbu/isplatu, koji se sastoji od isplate utuženog iznosa; i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora, kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu/isplatu. U takvim okolnostima, prema stavu ovog Suda, vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu/isplatu, a što je u konkretnom slučaju isplata iznosa od 91,31 eura (tako u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-374/2013-3 od 6.12.2017., Rev-x-155/2010-2 od 30.06.2010., Rev- 214/2002-2 od 11.03.2003., Revr 475/2008-2 od 27.10.2008., Revr-31/2002-2 od 09.05.2002, Rev 688/00-2 od 07.01.2004.).

6. Predmet spora je zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je ništetna odredba čl. 5. Ugovora o brzom kreditu po tekućem računu od 18.10.2006. do 18.10.2007. br. 3221274383-181006 sklopljen dana 18.10.2006. između tužiteljice i pravne prednice tuženice kojom je ugovoreno da se korisnik brzog kredita obavezuje prije isplate iznosa iz članka 1. Ugovora nadoknaditi Banci naknadu u iznosu od 687,50 kn, 2,75% od odobrenog brzog kredita, te zahtjev za isplatu iznosa koji je po toj osnovi naplaćen s pripadajućom zateznom kamatom.

7. Među strankama je sporno da li je tužiteljica dana 18. listopada 2006. sa pravnom prednicom tužene (Slavonska banka d.d. Osijek) sklopila predmetni Ugovor o brzom kreditu po tekućem računu od 18.10.2006. do 18.10.2007. br. 3221274383- 181006., kao i osnovanost tužbenog zahtjeva, odnosno je li odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade u visini od 2,75% sadržana u članku 5. Ugovora o kreditu, ništetna, te je li nastupila zastara potraživanja.

8. Iz iskaza tužiteljice sa ročišta za glavnu raspravu održanog dana 10. listopada 2025. proizlazi da je Ugovor o kreditu zaključila s prednikom tuženika, Slavonskom bankom d.d. u Poslovnici u Osijeku 2006. godine kao fizička osoba, nije imala obrt, ni tvrtku, a kredit joj je bio potreban radi školovanja djece i raznih obiteljskih potreba, a moguće da joj je to bio i prvi kredit od više kredita koje je realizirala u Slavonskoj banci d.d.. U toj banci je realizirala kredit jer je već bila njen klijent. Prilikom interesiranja za kreditne uvjete, nitko joj u Banci nije rekao da će morati platiti naknadu za obradu kredita, a nije imala mogućnost pregovarati o ugovornim odredbama kredita, jer su joj u Banci uručili unaprijed sačinjen Ugovor na potpis, po principu „uzmi ili ostavi“. Prije potpisivanja je pročitala ugovor i s obzirom da je po zanimanju prehrambeni tehnolog, mogla je kao nestručna osoba shvatiti ugovorne odredbe, a koje joj u Banci nije nitko posebno pojasnio. Uočio je ugovornu odredbu da će morati platiti naknadu prije isplate kredita, odnosno da će joj taj iznos biti ustegnut sa računa prilikom isplate kredita, ali niti na visinu te naknade, a niti na naplatu naknade, ona nije mogla utjecati, jer je odredba o toj naknadi bila unesena u Ugovor o kreditu odlukom banke i ukoliko ne bi pristala na tu ugovornu odredbu ili bilo koju drugu, kredit ne bi mogla realizirati, kako su joj u Banci rekli. Znala bi sama izračunati 2,75% od iznosa kredita.

8.1. Iz samog sadržaja predmetnog Ugovora o brzom kreditu broj 3221274383- 181006 od dana 18.10.2006. (list 5.-6. spisa) razvidno je da je isti odobren tužiteljici na iznos od 25.000,00 kn na rok od 12 mjeseci, da je sastavljen od strane prednice tuženice (Slavonska banka d.d. Osijek) prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. Iz članka 5. Ugovora, proizlazi da je ugovoreno da korisnik kredita plaća naknadu u visini od 2,75% od odobrenog kredita, odnosno 687,50 kn, ali niti da u toj odredbi, niti u nekoj drugoj odredbi Ugovora nema definiranog šta čini tu naknadu i koje troškove ona pokriva, odnosno koja je njena krajnja svrha.

8.1. Iz obračuna kredita od (list 7. spisa) proizlazi da se odnosi na predmetni Ugovor o brzom kreditu broj 3221274383-181006 od dana 18.10.2006. i da je naplaćena naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 688,00 kn, dana 18.10.2006.

8.2. Iz uplatnice od 18.10.2006. (list 8. spisa) proizlazi da glasi na iznos od 687,50 kn na teret tužiteljice u korist Slavonske banke d.d. -pravne prednice tuženice.

8.3. Iz objave Hrvatske narodne banke od 1.2.2015. proizlazi obrazlaganje da je kamata cijena koju kreditna institucija naplaćuje za korištenje sredstava odobrenog kredita, odnosno cijena koju kreditna institucija plaća za sredstva koja potrošač ulaže kao depozit/štednju.

9. Ocjenjujući svaki dokaz posebno, sve dokaze zajedno i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku, a prema svom uvjerenju, sud je zaključio da je tužbeni zahtjev tužiteljice osnovan u cijelosti.

10. Naime, priloženim Ugovorom o brzom kreditu, obračunom tog kredita i priloženom uplatnicom kao dokaza o uplati sporne naknade za obradu kreditniog zahtjeva (sa lista 5.-8. spisa), tužiteljica je dokazala svoje tvrdnje da je predmetni Ugovor zaključila dana 18.10.2006. sa pravnom prednicom tuženice – Slavonskom bankom d.d. Osijek, sukladno odredbi čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku. Tuženik pak svoje tvrdnje temeljem istih zakonskih odredbi, nije dokazao da predmetni Ugovor nije sklopljen, odnosno da nije u posjedu tog Ugovora.

11. Nadalje, prije svega treba napomenuti da iako je tužiteljica Ugovor o kreditu sklopila sa Slavonskom bankom d.d. Osijek, a ne sa tuženicom, iz Sudskog registra Republike Hrvatske proizlazi da je Slavonska banka d.d. [adresa], sa sjedištem u [adresa], upisana u sudskom registru s matičnim brojem subjekta upisa (MBS) 030002102, Trgovačkog suda u Osijeku, pripojena Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, na Izvanrednim skupštinama obiju banaka u lipnju 2008., odnosno na temelju Odluke glavne skupštine društva Slavonska banka d.d. Osijek, od 19. lipnja 2008., te Glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. iz Zagreba, od 19. lipnja 2008., kojim se daje odobrenje na Ugovor o pripajanju od 18. lipnja 2008., a nakon upisa povećanja temeljenog kapitala radi provedbe pripajanja na temelju Odluke Izvanredne glavne skupštine društva Hypo Alpe-Adria-Bank d.d., od 29. siječnja 2009.. Slijedom navedenog, Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. postala je pravni slijednik pripojene banke, a sukladno članku 522. st. 3. Zakona o trgovačkim društvima, kojim je, između ostalog, propisano da upisom pripajanja u Sudski registar u kojemu je upisano društvo preuzimatelj, imovina pripojenog društva i njegove obveze prelaze na društvo preuzimatelja. Društvo preuzimatelj sveopći je pravni slijednik pripojenog društva, te time stupa u sve pravne odnose pripojenog društva. Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. od 11. srpnja 2016. mijenja ime u Addiko banka d.d., pa je slijedom navedenoga, tuženica sveopći pravni slijednik Slavonske banke d.d. Osijek, i kao takva je pasivno legitimirana u ovom postupku.

12. Cijeneći izvedene dokaze sud je utvrdio da je u vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, dana 18. listopada 2006. na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.). Sukladno čl. 3. st. 1. točka 1. toga Zakona, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti .

13. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/2005., 41/2008., 125/2011., 78/2015., 29/2018., 126/2021., 114/2022., 156/2022., 145/2023., 155/2023.) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita. Međutim, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

14. Nadalje, odredbom čl. 81. st. 1., 2. i 4. Zakona o zaštiti potrošača, je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (1.); smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (2.), ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (4.).

14.1. Navedena zakonska odredba u skladu je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim odredbama u potrošačkim ugovorima (Službeni list EZ 1993. L95/29, dalje Direktiva 93/13).

14.2. Prema članku 3. st. 2. Direktive 93/13, smatra se kako odredba nije individualno stipulirana ako ju je unaprijed formulirao trgovac i ako potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranih standardnih ugovora, a ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj odredbi individualno pregovaralo, teret dokaza je na njemu. Dakle, iz područja primjene ove Direktive isključene su klauzule o kojima se pojedinačno pregovaralo. Ovo pravilo u svjetlu ostalih odredaba i cilja Direktive 93/13, tumači se restriktivno, na način što se, čak ako je potrošač i mogao pregovarati o sadržaju određene odredbe, ali stvarno nije na njezin sadržaj utjecao i nije ga promijenio, ugovorna odredba smatra jednostrano određenom. U Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se kako članak 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način što ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

15. Sukladno odredbi čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive.

15.1. Ovdje valja napomenuti to da odredbu čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača, treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga ugovorne odredbe o naknadi koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu koju potrošač mora potonjem platiti, načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva ne tiče odnosa između iznosa naknade za obradu i odobrenje kredita te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. 5. Ugovora o kreditu, nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

15.2. Sukladno navedenom, u okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača.

15.3. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, odlučno je ocijeniti bi li pravna prednica tužene, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovala s tužiteljicom, mogla razumno očekivati da bi takva ugovorna odredba bila prihvaćena, da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da ugovorna odredba u članku 5. ne sadrže nikakvih podataka o stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je prednica tužene mogla razumno očekivati da bi tužiteljica pristala na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

15.4. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (2,75%). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

16. Nadalje, odredbom čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava; te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Također, odredbom čl. 59. točka 3. Zakona o zaštiti potrošača, propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

16.1. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

16.2. Odredbom članka 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, propisano je kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

16.3. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača. Štoviše iz čl. 324. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

17. Sukladno citiranoj odredbi čl. 81. st. 4. Zakona o zaštiti potrošača, ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati, u konkretnom slučaju, na tuženoj je bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva, a tuženica u provedenom postupku nije dokazala tu činjenicu. Štoviše, tuženica u tom smislu nije niti ponudila odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika prednice tužene, koji je sudjelovao u sklapanju predmetnog Ugovora o kreditu, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni, sudu bilo moguće zaključiti da su tužiteljici pri sklapanju Ugovora, zaposlenici prednice tužene, suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužiteljice saslušane u dokaznom postupku, te iz samog Ugovora o kreditu, proizlazi da je kredit odobren namjenski, isti je tužiteljica utrošila na obiteljske potrebe i škoovanje djece, a iz čega proizlazi da ista ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužiteljica je u smislu čl. 3. točka 1. Zakona o zaštiti potrošača, s prednicom tuženice kao trgovcem sklopila predmetni Ugovor o kreditu, u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljičinom zanimanju, niti njenoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti, niti je u to vrijeme bila vlasnica obrta ili tvrtke, a niti je predmetnu nekretninu davala u najam. S druge strane, kako je prednica tuženice banka i davanje kredita je proizvod bankarske djelatnosti kojom se bavila, to je predmetni Ugovor potrošački i tužiteljica u tom ugovornom odnosu ima status prosječnog potrošača u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača.

18 . U odnosu na spornu činjenicu jesu li prednica tuženice i tužiteljica pregovarali oko naknade za obradu kredita ugovorene u članku 5. Ugovora o kreditu, odnosno je li tužiteljica imala utjecaj na sadržaj te odredbe Ugovora, sud je saslušao tužiteljicu, koja u odnosu na navedeno u svom iskazu navodi da joj u Banci nitko nije ništa rekao vezano za naknadu za obradu kreditnog zahtjeva, da je Ugovor u Banci bio unaprijed sastavljen, te nije bilo mogućnosti za pregovaranje o ugovornim odredbama, već je Banka poslovala po principu „uzmi ili ostavi“ i vjerojatno kredit ne bi mogla realizirati da nije pristala na neku ugovornu odredbu kako ju je Banka jednostrano unijela u Ugovor. Ugovor je pročitala, te je kao prehrambeni tehnolog mogla donekle razumjeti ugovorne odredbe, koje joj nitko u Banci nije pojasnio, te bi znala izračunati iznos naknade u 2,75% od iznosa kredita.

18.1. Na temelju iskaza tužiteljice, koji je sud cijenio kao vjerodostojan, jer je dan uvjerljivo i sukladan je priloženim ispravama u spisu, proizlazi da istoj nije ništa pojašnjeno u vezi tzv. ulazne naknade, niti od čega se sastoji, niti na koji je način određena visina naknade, koje troškove obuhvaća i koja je njena krajnja svrha, a niti je o toj naknadi mogla pregovarati, već je tužiteljici ponuđen na potpis gotov, unaprijed sastavljen Ugovor u Banci sa unesenim odredbama po jednostranoj odluci Banke.

18.2. Iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, proizlazi da isti ne sadrži konkretan opis usluga koje se pružaju u zamjenu za predmetni iznos plaćanjem tzv. ulazne naknade, koja se podmiruje jednokratno, unaprijed, kao i o njenoj krajnjoj svrsi, a niti je ista sama po sebi razumljiva, te u Ugovoru nije navedeno, a niti se iz sadržaja Ugovora može zaključiti, koji su to konkretni troškovi i radnje po kreditu vezane uz odobravanje kredita i zbog čega bi iste opravdavale bilo kakvu drugu naknadu tuženici, kao kreditoru, pored one koja je ugovorena kroz ugovornu kamatu, te kada je ugovorenom naknadom povećanja cijena kredita za 2,75% od njegove visine, onda je takvom ugovornom odredbom prema ocjeni ovoga suda evidentno stvorena značajna neravnoteža u pravima i obvezama stranaka na štetu tužiteljice, te je ista u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere.

18.3. Osim toga, valja reći da, iako je tuženica prilikom obrade kredita imala određene troškove, sama činjenica da je trošak obrade određen u postotku od odobrenog iznosa kredita - što znači da korisnici kredita kojima je odobren veći iznos kredita plaćaju višu naknadu, govori u prilog tome da tako ugovornom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nisu „pokriveni“ stvarni troškovi koje je tuženica imala pri obradi svakog pojedinog zahtjeva i odobravanju kredita. Naprotiv, da su zaista ugovorenom naknadom za obradu zahtjeva i odobravanje kredita „pokriveni“, plaćeni, stvarni troškovi, tada bi ta naknada bila ugovorena u nominalnom iznosu, a ne u postotku od odobrenog iznosa kredita.

18.4. U takvim okolnostima, treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužiteljici sporna odredba u vrijeme sklapanja Ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički ili kroz kratke obavijesti djelatnika prednice tuženice, ako tužitelju takve obavijesti ne bi bile suštinski razumljive. Prednica tuženice je tužiteljici trebala pružiti potpune informacije, temeljem kojih je tužiteljica suštinski mogla shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, te kako bi na temelju toga nastavno mogla procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je prednica tuženice mogla samo da je tužiteljici omogućila aktivno pregovaranje i potpune obavijesti, kojima se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljiva, a ista očito to nije omogućila, jer je prema izjavi tužitelja, istom predan na potpis unaprijed sastavljen Ugovor u Banci, koje ugovorne odredbe da tužiteljica nije prihvatila i odbila potpisati, tada vjerojatno ne bi mogla realizirati kredit. Nadalje, plaćanje troškova obrade kredita, uz to, bez definiranja o kakvim se troškovima uopće radi, u visini od 2,75% jednokratno i unaprijed, prema Odluci o visini naknade za obavljanje bankarskih usluga, prema mišljenju ovog suda, prouzročilo je značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača. Predmetna odredba je transparentna u smislu čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača, jer je omogućavala tužiteljici u da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu ocijeni visinu te naknade, ali sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi, ne znači ujedno da je odredba poštena. Na taj način, prednica tuženice je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročila znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, na štetu tužiteljice kao potrošača, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, o čemu se upravo radi u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

18.5. Pri tome, valja posebno naglasiti i kako je predmetni Ugovor o kreditu, dvostrani pravni posao, te se na njega primjenjuju temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednakih vrijednosti činidbe, načelo savjesnosti i poštenja i načelo zabrane zlouporabe prava.

19. Slijedom ovako utvrđenog činjeničnog stanja, kako se o članku 5. Ugovora o kreditu, nije pojedinačno pregovaralo, te je odredba bila unaprijed formulirana od strane prednice tuženice i tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj, te uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača, to znači da je navedena odredba Ugovora o kreditu, nepoštena u smislu odredbe čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača, a nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 5. Ugovora, koji se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

20. Slijedom navedenog, sud je utvrdio ništetnim ugovornu odredbu iz članka 5. Ugovora o kreditu, o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva pod I. izreke.

21. Ovdje treba naglasiti da predmetna odredba nije utvrđena ništetnom, jer da bi bila protivna prisilnim propisima, već je utvrđena ništetnom, jer se o istoj nije pregovaralo.

22. Pored navedenog, vezano uz pitanje ništetnosti ulazne naknade za obradu kredita, sud ukazuje da je odredbom čl. 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993. godine, propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom, ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (st.1) i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ona sastavljena unaprijed, pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (st. 2). Isti pravni stav zauzeo je i sud EU u presudama donesenih u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe čl. 4. Direktive 93/13/EEZ te spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 koje se odnose na problematiku naplate naknade za obradu kredita. Inače, ugovorna odredba je jasna i razumljiva, ako je ta odredba, ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.

22.1. Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama), implementirana je u naše zakonodavstvo stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 78/12.), dakle prije pristupanja Republike Hrvatske u EU.

23. Nadalje, presudom Suda Europske unije u presudi od 03. listopada 2019., Kiss i CIB Bank, C-620/17, ECLI:EU:C:2019:820, prema kojoj čl. 4. st. 2. i čl. 5. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima treba tumačiti na način da zahtjev prema kojem ugovorna odredba treba biti jasno i razumljivo sastavljena ne nalaže da u odredbama ugovora o potrošačkom zajmu, poput onih u glavnom postupku - o kojima se nisu vodili pojedinačni pregovori i u kojima se točno utvrđuju iznosi troškova upravljanja zajmom i isplatne naknade na teret potrošača, njihova metoda izračuna i trenutak kada ih je potrebno platiti - također treba detaljno navesti sve usluge koje se pružaju u zamjenu za predmetne iznose. Osim toga, u navedenoj je presudi Suda Europske unije, izraženo pravno shvaćanje da je važno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti ili izvesti iz cjelokupnog ugovora, a iz sadržaja samog Ugovora takvo što nije razvidno.

24. Sud je prilikom odlučivanja imao u vidu i mišljenje koje proizlazi iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-673/23-2 od 13. veljače 2024. u kojoj je navedeno da sud ocjenu o tome da je odredba potrošačkog ugovora, kojom se ugovara naknada za obradu kredita, uzrokovala suprotno načelu savjesnosti i poštenja znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (test nepoštenosti) u smislu odredbe čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača, ne može temeljiti isključivo na tome da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i da trgovac (tuženik) nije dokazao stvarne troškove koje je imao prilikom obrade kredita, već je sud prilikom provođenja testa nepoštenosti, dužan uzeti u obzir je li odredba jasna i lako razumljiva, te lako uočljiva (zahtjev transparentnosti), te druge okolnosti kao što su narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, te ostale ugovorne odredbe, sve u smislu odredbi čl. 81. st. 1. u vezi s čl. 83. i čl. 85. Zakona o zaštiti potrošača.

25. Prigovor zastare nije osnovan. Naime, sukladno pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. poslovni broj: Su-IV- 47/2020-2, zastara restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, te da se predmetni spor ne tiče kolektivne presude. Slijedom navedenog, kako u konkretnom slučaju zastara počinje teći od dana donošenja ove prvostupanjske presude, jer je ovom presudom kao prethodno pitanje riješeno pitanje ništetnosti odredbe čl. 5. Ugovora o kreditu, to zastarni rok propisan odredbom čl. 225. Zakona o obveznim odnosima, od pet godina nije protekao.

26. Nadalje, iz priloženog obračuna kredita i uplatnice (list 7.-8. spisa) nesporno proizlazi da je naknada za obradu predmetnog kredita temeljem sporne ugovorne odredbe naplaćena u iznosu od 687,50 kn / 91,31 eura, dana 18.10.2006. Stoga je tuženica iznos od 99,31 eura dužna vratiti tužiteljici temeljem odredbe čl. 323. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima, jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja, koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu, prešao u imovinu tuženice. Odnosno, sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

26.1. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja (naplate naknade u konkretnom slučaju), a inače od dana podnošenja zahtjeva, kako je to propisano odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima. Tuženica je nepoštena od dana stjecanja utuženog iznosa, jer to proizlazi iz provedenih dokaza i isprava koji se nalaze u spisu, kako je obrazloženo.

27. Slijedom navedenog, tužiteljici zatezna kamata na iznos od 99,31 eura pripada od dana plaćanja 18.10.2006., dok je visina stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007. određena sukladno Uredbi o visini stope zatezne kamate ("Narodne novine" broj 153/04., 35/05.), od 01.01.2008. do 31.07.2015. sukladno čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05., 41/08., 125/11.), od 01.08.2015. do 31.12.2022. sukladno odredbi čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 78/15.), od 01.01.2023. pa do 29.12.2023. sukladno odredbi čl. 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 114/22.) i Uredbe o izmjeni zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 156/22.), a od 30.12.2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 155/23.).

28 . Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod I. i II. izreke presude. 30 . Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku, prema kojoj stranka koja u cijelosti izgubi parnicu dužna je protivnoj stranci naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka.

30.1. Tužiteljica je podnijela zahtjev za naknadu parničnog troška od 856,18 eura.

30.2. Zahtjev tužiteljice je osnovan do iznosa od 253,86 eura koji se sastoji od troška zastupanja po punomoćniku odvjetniku na ime sastava tužbe od 50,00 eura (Tbr. 7.t.1.), podneska od dana 15.09.2025. od 50,00 eura (Tbr. 8.t.1.), te zastupanja na ročištu za glavnu raspravu od dana 10.10.2025. od 50,00 eura (Tbr. 9.t.1.) PDV-a na te iznose od 37,50 eura (Tbr. 46.), te troška plaćene pristojbe na tužbu od 53,09 eura i na presudu od 13,27 eura sukladno vrijednosti predmeta spora određenoj na pripremnom ročištu, a što je u skladu s navedenim tarifnim brojevima, u vezi s Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/2023.), te čl. 151., čl. 155. i čl. 164. st. 1. -4. Zakona o parničnom postupku, radi čega je odlučeno kao pod III. izreke.

30.3. Preostali zahtjev za naknadu troška od 602,32 eura nije osnovan, jer nije postavljen sukladno vrijednosti predmeta spora kako je sud odredio rješenjem na pripremnom ročištu, a u skladu s čime je tužiteljici dosuđena pristojba na presudu od 13,27 eura, radi čega je odlučeno kao pod IV. izreke.

U Osijeku, 24. listopada 2025.

Sutkinja

Kamelija Matijašević

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana od dana primitka ovjerenog prijepisa iste. Žalba se podnosi u elektroničkom obliku putem informacijskog sustava, odnosno u tri istovjetna primjerka putem ovog suda nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Punomoćniku tužiteljice

2.Punomoćniku tuženice