REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-3606/2023-16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Goranu Goluži, u pravnoj stvari tužitelja FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Reljić, odvjetnik iz Zagreba, protiv tuženika Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, Eparhije Zagrebačko-Ljubljanske, Zagreb, Ilica 7/1, OIB: 47482839610, kojeg zastupa punomoćnik Zoran Novaković, odvjetnik iz Zagreba, radi utvrđenja prava vlasništva i predaje u posjed, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene 9. rujna 2025. godine, u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja Marijana Baričevića, odvjetnika iz Zagreba i punomoćnika tuženika Zorana Novakovića, odvjetnika iz Zagreba, dana 24. listopada 2025. godine
p r e s u d i o j e
I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev tužitelja FH, koji glasi: "I. Utvrđuje se da je tužitelj FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] vlasnik bogoslovnih knjiga, i to: "Pentikostar, Mrkšina Crkva" iz 1566. godine i "Žitija Svatjih" iz 18. stoljeća.
II. Nalaže se tuženiku Srpska pravoslavna crkva, Eparhija Zagrebačko- Ljubljanskoj predati u posjed tužitelju FH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], bogoslovne knjige, i to: "Pentikostar, Mrkšina Crkva" iz 1566. godine i "Žitija Svatjih" iz 18. stoljeća, sve u roku od 15 dana."
II. Nalaže se tužitelju FH naknaditi tuženiku Srpskoj pravoslavnoj crkvi u Hrvatskoj, Eparhija Zagrebačko-Ljubljanska trošak parničnog postupka u iznosu od 11.830,29 EUR, zajedno sa zateznim kamatama koje teku od 24. listopada 2025. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
III. Odbija se zahtjev tuženika Srpske pravoslavne crkve u Hrvatskoj, Eparhije Zagrebačko-Ljubljanske za naknadu parničnog troška preko dosuđenog iznosa, kao neosnovan.
IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tužitelja FH za naknadu troškova parničnog postupka.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi od 4.04.2014. godine navodi da je presudom Općinskog suda u Delnicama pod poslovnim brojem K-8/2010 od 1. srpnja 2010. odbijena optužba protiv tužitelja da je 20. veljače 2009. počinio kazneno djelo prikrivanja te da su od tužitelja oduzete dvije bogoslovne knjige naziva "Pentikostar, Mrkšina Crkva" iz 1566. te "Žitija Svatjih" iz 18. stoljeća i da su iste predane tuženiku. Ističe da je navedena presuda ukinuta u dijelu u kojem je odlučeno o oduzimanju prethodno navedenih knjiga od tužitelja presudom i rješenjem Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Kž-553/2010 od 30. ožujka 2011. Ističe da su se predmetne knjige nalazile najranije od 1969. godine do kraja 2007. godine, odnosno do početka 2008. u [adresa] u Federaciji Bosni i Hercegovini. Navodi i da su se knjige nalazile u tužiteljevoj rodnoj kući u [adresa] te da su bile u posjedu njegovog djeda OH koji je preminuo 1969. godine te da su tada iste prešle u posjed tužiteljeva oca NH koji je umro 2007. godine. Tužitelj ističe da je nakon smrti svog oca nastavio posjedovati navedene knjige kao očevinu, odnosno djedovinu. Dakle, tužitelj navodi da se predmetne knjige nalaze u neprekidnom samostalnom posjedu tužitelja, a prethodno njegova oca i djeda dugi niz godina te da s obzirom da je njegov djed preminuo 1969. godine, da se iste nalaze u navedenom posjedu najmanje 40 godina. Isto tako, navodi da tužitelj i njegov otac ni na koji način prilikom stjecanja samostalnog posjeda nisu mogli posumnjati da im ne pripada pravo na posjed knjiga. Dakle, smatra da je vlasništvo navedenih knjiga stekao dosjelošću, čak i da je tuženik bio vlasnik knjiga. Slijedom navedenog, predlaže donošenje presude kojom će se utvrditi njegovo pravo vlasništva bogoslovnih knjiga "Pentikostar, Mrkšina Crkva" iz 1566. te "Žitija Svatjih" iz 18. stoljeća te potražuje predaju tih knjiga u njegov posjed, a od tuženika Srpske pravoslavne crkve, kod kojega se nalaze, uz nalaganje tuženiku da mu naknadi troškove parničnog postupka zajedno sa zateznom kamatom od dana donošenje prvostupanjske presude.
2 Tuženik u odgovoru na tužbu u bitnome navodi da su se predmetnim knjigama služili pravoslavni svećenici te da su se iste čuvale u crkvama, a da civili nisu mogli imati nikakav doticaj s navedenim knjigama. Ističe i da je knjiga "Pentikostar" tiskana u tiskari Mrkšina crkva 1566. godine te da je navedena tiskara spaljena 1567. godine od strane turaka. Tuženik nadalje navodi da su predmetne knjige bile otuđene tuženiku za vrijeme Drugog svjetskog rata, ali da su nakon 1945. godine pronađene na području sadašnje Republike Hrvatske te da su se nakon toga cijelo vrijeme čuvale u Povijesnom muzeju Hrvatske u Zagrebu. Navodi da su potom 4. travnja 1983. u Pakracu knjige predane u posjed tuženiku te da je o istome sačinjena Potvrda o izvršenoj primopredaji. Tuženik navodi i da su predmetne knjige potom upisane u Katalog knjiga te upisane kao vlasništvo Pakračke eparhije, i to Pentikostar pod rednim brojem 19., a Žitija Svjatih pod rednim brojevima 172. ili 173., kao i da je na hrptu svake knjige bila stavljena bijela naljepnica sa registarskim brojem iz kataloga i nazivom knjige. Nadalje navodi da su knjige uslijed ratnih zbivanja 1991. godine prevezene u Zagreb te pohranjene u zgradi Mitropolije zagrebačke na adresi [adresa]. Tuženik ističe da je 11. travnja 1992. navedena zgrada bila minirana te da je u istu bilo provaljeno, kao i da su neposredno prije miniranja počinitelji otuđili brojne predmete od neprocjenjive važnosti, a između ostalog i knjige koje su predmet ovog postupka, a što je i navedeno u zapisniku Republičkog i Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i predstavnika tuženika. Nadalje, ističe da je s predmetnih knjiga odlijepljena prethodno navedena naljepnica, ali da je još uvijek vidljivo mjesto i veličina odlijepljenih naljepnica, a koje odgovora naljepnicama na ostalim knjigama u muzeju iz istog fundusa. Dakle, tuženik zaključuje da su knjige koje su predmet ovog postupka ukradene 11. travnja 1992. iz zgrade tuženika. Stoga tuženik navodi da tužitelj nije dokazao svoje pravo vlasništva na knjigama te da ne navodi niti jednu okolnost iz koje bi proizlazilo na koji način je njegov pravni prednik stekao posjed knjiga, kao i da navedene knjige nisu navedene u rješenjima o nasljeđivanju iza tužiteljevih pravnih prednika. Navodi i da je tužitelj pokušavao nelegalno prodati predmetne knjige. Nadalje, ističe da je potpuno neuvjerljiva tužiteljeva tvrdnja da je predmetne knjige njegov djed čuvao u svojoj kući u [adresa], jer da je neobjašnjivo na koji način je stara crkvena pravoslavna bogoslužbena knjiga i knjiga o životopisu pravoslavnih svetaca, pristigla u područje Drinovaca, koje je u cijelosti katoličko područje i na širem području kojeg ne postoji niti jedan objekt Srpske pravoslavne crkve, pa da je potpuno neuvjerljiva tvrdnja tužitelja da su njegovi preci (koji su rimokatolici) došli u pošten posjed predmetne knjige. Također navodi i da je krajnje neuvjerljiva tvrdnja tužitelja da bi svećenici Srpske pravoslavne crkve ovakve knjige koje su bile tiskane isključivo za crkvene potrebe i bile iznimno cijenjene i, sukladno tome i čuvane, dobrovoljno predali trećim osobama, pri tome još i laicima (osobama bez crkvene funkcije), pa još i vjernicima druge, tj. rimokatoličke denominacije, s područja koje nikada nije bilo naseljeno pravoslavnim vjernicima. Tuženik isto tako navodi da je neuvjerljiva tvrdnja tužitelja da je lokalni učitelj, radi predočavanja ćiriličnog pisma učenicima, posuđivao knjige stare 300-400 godina, s obzirom da je notorna činjenica da je u tadašnjoj Federativnoj Narodnoj Republici Jugoslaviji ćirilica bilo jedno od službenih pisama, te da je doslovno svaka knjižnica u svom fundusu imala i knjige pisane ćiriličnim pismom, a koje su ujedno bile pisane na tada službenom hrvatskosrpskom, odnosno srpskohrvatskom jeziku, pa da je potpuno nelogično da bi učitelj djecu podučavao ćiriličnom pismu na njima potpuno nepoznatom, arhaičnom staroslavenskom, odnosno crkvenoslavenskom jeziku, koje je našim građanima potpuno nerazumljivo te se sastoji i od niza nama nepoznatih i drugačijih ćiriličnih znakova. Dakle, tuženik ističe da tužitelj nikada nije bio pošteni posjednik predmetnih knjiga. Nadalje, navodi da je tuženik mogao biti u posjedu najranije od 11. travnja 1992., a kada su iste otuđene od tuženika, pa do 20. veljače 2009. kada su knjige oduzete od tužitelja, odnosno 17 godina, a što da nije dovoljno za stjecanje prava vlasništva dosjelošću na stvarima u vlasništvu crkve. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev odbije te da se tužitelju naloži da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude.
3. U predmetnom postupku sud je 5. travnja 2018. pod poslovnim brojem P- 2694/2014-28 donio presudu kojom je usvojen u cijelosti tužbeni zahtjev. Međutim, predmetna presuda je rješenjem Županijskog suda u Osijeku pod poslovnim brojem Gž-1248/2018-2 od 5. prosinca 2019. ukinuta te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Sud je prihvatio odgovor na tužbu tuženika podnesen na raspravi 27. travnja 2017. zajedno s predloženim dokazima, unatoč činjenici da je isti podnesen nakon zaključenja prethodnog postupka. Naime, posljedica neprovođenja dokaza bila bi onemogućavanje tuženiku raspravljanja pred sudom, a kakvo pravno stajalište je izrazio i Županijski sud u Osijeku u rješenju pod poslovnim brojem Gž-1248/2018-2 od 5. prosinca 2019. kojim je ukinuta prethodna prvostupanjska odluka.
5. Nadalje, sud nije uzeo u obzir radnje IH koje je isti poduzeo u ime tuženika na pripremnom ročištu 3. ožujka 2016., a sve s obzirom da isti nije postupio po rješenju suda te nije dostavio punomoć za zastupanje tuženika.
6. U ponovnom dokaznom postupku sud je izvršio uvid u presudu Općinskog suda u Delnicama pod poslovnim brojem K-8/10-26 od 1. srpnja 2010. (list 4-6 spisa), presudu i rješenje Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Kž-553/10-4 od 30. ožujka 2011. (list 7-8 spisa), potvrdu o izvršenoj primopredaji (list 46 spisa), izvod iz Kataloga knjiga koje je tuženik preuzeo od Povijesnog muzeja Hrvatske 4. travnja 1983. (list 47-48 spisa), dopis Županijskog državnog odvjetništva u Zagrebu od 20. svibnja 2002. (list 49 spisa), preslike korica predmetnih i drugih knjiga (list 50-53 spisa), rješenje Ministarstva kulture od 13. ožujka 2009. (list 54-56 spisa), rješenje Grada Zagreba, Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode (list 160-190 spisa) i rješenje Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Rijeci od 13. ožujka 2009. (list 193-195 spisa). Proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ZH (list 35-36 spisa), svjedoka ŽH (list 57-58 spisa) te tužitelja (list 34-35 spisa).
7. Druge dokaze sud nije izvodio budući da stranke nisu stavljale dokaznih prijedloga, a što su dužne temeljem čl. 7. st. 1. i čl. 219. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje u tekstu: ZPP). Isto tako, sud nije proveo druge dokaze predložene od strane tuženika, s obzirom da je na temelju provedenih dokaza utvrđeno činjenično stanje potrebno za donošenje odluke.
8. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđivanjem da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva knjiga "Pentikostar, Mrkšina crkva" iz 1566. te "Žitija Svatjih" iz 18. stoljeća te da se tuženiku naloži da tužitelju preda u posjed navedene knjige.
9. Na temelju tako izvedenog dokaznog postupka, a cijeneći dokaze svaki za sebe i u njihovoj ukupnosti, sukladno čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je ocijenio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti neosnovan.
10. Između stranaka je sporna osnovanost tužbenog zahtjeva.
11. U skladu s čl. 159. st. 3. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj 91/1996, 68/1998, 137/1999, 22/2000, 73/2000, 114/2001, 79/2006, 141/2006, 146/2008, 38/2009, 153/2009, 143/2012, 152/2014; dalje: ZV) samostalni posjednik pokretne stvari kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina, a takav posjednik nekretnine protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja. Nadalje, odredbom st. 4. istog članka određeno je da će samostalni posjednik stvari u vlasništvu crkve ili drugih pravnih osoba koje ne traže za sebe dobitak nego služe za dobrotvorne ili druge općekorisne svrhe, steći dosjelošću vlasništvo tih stvari tek pošto je njegov zakonit, istinit i pošten, ili barem pošten, samostalni posjed neprekidno trajao dvostruko vrijeme od iz prethodno navedenog stavka.
12. Uvidom u presudu Općinskog suda u Delnicama pod poslovnim brojem K- 8/2010-26 od 1. srpnja 2010. utvrđeno je da je odbijena optužba protiv tužitelja da je počinio kazneno djelo prikrivanja, odnosno da je 20. veljače 2009. na benzinskoj pumpi "Tifon" u Ravnoj Gori nudio na prodaju knjige koje su predmet ovog postupka, a za koje stvari je znao da je pribavljena kaznenim djelom preprodaje.
13. Uvidom u presudu i rješenje Županijskog suda u Rijeci pod poslovnim brojem Kž-553/2010-4 od 30. ožujka 2011. utvrđeno je da je ukinuta prethodno navedena presude u odluci o oduzimanju od okrivljenika predmetnih knjiga.
14. Uvidom u potvrdu o izvršenoj primopredaji (list 46 spisa) utvrđeno je da je tuženik 4. travnja 1983. iz Povijesnog muzeja Hrvatske u Zagrebu do zgrade Eparhije slavonske u Pakracu prevezao knjige, a između ostalog i "Pentikostar, Mrkšina Crkva" iz 1566. godine te "Žitija Svatjih" iz 18. stoljeća (list 47-48 spisa).
15. Uvidom u fotografije korica predmetnih knjiga te drugih knjiga iz fundusa tuženika (list 50-53 spisa) utvrđeno je da je na knjigama koje su predmet ovog postupka otrgnuta bijela oznaka.
16. Uvidom u Rješenje Grada Zagreba, Gradskog zavoda za zaštitu spomenika kulture i prirode od 25. rujna 2023. i od 21. lipnja 2016. (list 160-188 spis) i Rješenje Ministarstva kulture, Uprave za zaštitu kulturne baštine, Konzervatorskog odjela u Rijeci od 13. ožujka 2009. (list 193-195 spisa) utvrđeno je da se"Pentikostar, Mrkšina Crkva" iz 1566. godine i "Žitija Svatjih" iz 18. stoljeća stavljaju pod preventivnu zaštitu do donošenja rješenja o utvrđivanju svojstva kulturnog dobra.
17. Sud naprijed navedenu dokumentaciju prihvaća kao vjerodostojnu, dok stranke tijekom postupka nisu osporavale vjerodostojnost iste.
18. Svjedok ZH u svom iskazu u bitnome navodi da je iz istoga mjesta kao i tužitelj te da mu je poznavao oca, a koji je od svjedoka bio stariji barem 20 godina. Istaknuo je da tužitelj ne živi kod njega, već da je kod njega prijavljen radi ostvarivanja prava. Iskazao je da je on knjige koje su predmet ovoga postupka vidio prvi puta 1973., i to zapravo jednu knjigu, a da ju je donio profesor povijesti ŠH, đacima u osnovnoj školi u [adresa], a da je on tada išao u osmi razred i da im je taj profesor pokazivao različita pisma, pa da im je u tom kontekstu pokazao jednu od tih knjiga te da je tada profesor rekao da je knjigu uzeo od ĆH, odnosno od tužiteljevog oca. Naveo je i da je tužiteljev djed OH bio u užem rukovodstvu HSS u Americi i da je donio dva kofera knjiga sa sobom, pa između ostalog i tu knjigu. Nadalje je naveo da je nakon toga te knjige, i to ovaj put obje, vidio 1978., kada se upisao na fakultet u Splitu te ga je tada tužiteljev otac ĆH zamolio da zajedno odnesu knjige pravoslavnom svećeniku u Splitu, što su i učinili; da ih je svećenik pregledao i rekao ĆH da mu za te knjige može dati samo zahvalnicu, da su to prijepisi ili brevijari, ne zna točno, ali uglavnom da ne vrijede puno, pa kako pravoslavni svećenik nije ponudio nikakav novac, nego samo zahvalnicu, da je ĆH (tužiteljev otac) te knjige vratio svojoj kući. Iskazao je da je ponovno knjige vidio negdje 1992., da nije siguran, ali da je to svakako bilo prije 1995., da mu ih je tada ĆH dao da ih ponese u Zagreb, jer da je bio dogovorio s dr. LH, koji radi na nekom institutu u Beču, da ih on pregleda kada bude u Zagrebu; da ih je on prelistao i rekao je da se radi o prijepisima, da to nisu originali, ali da knjige imaju neku vrijednost za skupljače starina i za štovatelje pravoslavnog obreda te da su potom te knjige ostale kod njega u Zagrebu, da misli da su bile kod njega sve do 2007., da je ĆH cijelo vrijeme razmišljao bi li ih prodavao, pa ih je držao kod njega jer je on u Zagrebu, a ovdje ih je lakše prodati nego u Hercegovini. Naveo je i da je tužitelj došao po te knjige nakon što je tužiteljev otac umro, no da ih je on već negdje 2008. vratio u njegovu kuću u [adresa], jer da je htio oglasiti prodaju na internetu, odnosno prodati ih na neki način, a da se nakon toga dogodilo ovo zbog čega se vodio kazneni postupak, odnosno da je tužitelj oglašavao prodaju knjiga, kao i da ga je potom tužitelj nazvao da dođe kod Delnica da tamo donese knjige, da je on došao, da bi tamo naletio na kolegu policajca koji nije mogao vjerovati da ga tada vidi, a niti on nije mogao vjerovati što se događa. Naposljetku, svjedok je iskazao da su te knjige pisane ćiriličnim pismom, bosančicom, glagoljicom, ali da ne zna prepoznati točno, ali da je siguran da se kroz cijelo razdoblje o kojem je iskazivao radi upravo o knjigama koje su predmet ovoga postupka, jer da su bile kod njega u kući.
19. Svjedok ŽH, tužiteljeva sestra, u svom iskazu u bitnome navodi da su knjige koje su predmet ovog postupka pripale u nasljedstvo njezinom bratu, jer da se kod njih nasljeđuje po muškoj liniji. Istaknula je da kada je ona bila dijete da su predmetne knjige bile u kući te da su bile od njezinog djeda, da ih je poslije naslijedio njezin otac, a nakon njega njezin brat, odnosno tužitelj. Iskazala je da je knjige prvi puta vidjela u prvom razredu osnovne škole te da ona nije smjela predmetne knjige dirati, otvarati, niti pregledavati, kao i da su knjige bile u koferu. Nadalje je navela da nakon što se udala 1991. godine da ne zna što je nakon toga bilo s knjigama. Navela je i da joj je poznato da se radi o dvjema knjigama koje su imale drvene i kožne korice, jedna je imala krug, a druga baklavu, da su te knjige ''imale neka čudna slova, crvena i crna'', da ne zna kojim su pismom pisane, ali da ga ne zna čitati jer da se ne radi o latinici; da knjige imaju naslov, no budući da nije na latinici, da ona ne zna kako se te knjige zovu te naposljetku da nema pojma niti je zanima koliko te knjige vrijede jer da se ona toga odrekla te da je iza njezinog oca vođen ostavinski postupak, da su se oni odrekli u korist majke, koja živi s tužiteljem, koji se o njoj brine i koji sve nasljeđuje.
20. Tužitelj u svom iskazu u bitnome navodi da su predmetne knjige njegove, da ih je naslijedio od svoga oca, a koji ih je naslijedio od tužiteljevoga djeda. Naveo je da je živio u kući s roditeljima i djedom te da je knjige vidio, ali da su to bile knjige njegovog djeda pa da ih nije smio dirati. Istaknuo je i da predmetne knjige nisu ušle u ostavinu iza njegovog pokojnog djeda, jer da oni (obitelj) nisu smatrali da ih treba spominjati jer se radi o knjigama te nisu znali da su vrijedne. Na daljnji upit suda odakle njegovom djedu predmetne knjige, tužitelj je iskazao da on o tome ne zna puno zato što je u trenutku kada je djed umro, a što je bilo 1969., imao tri godine, no da je njegov djed bio odbornik Seljačke stranke za Kotar Ljubuški, a da odakle mu te knjige, da mu to nije poznato – da je djed imao puno knjiga, samo što su ove bile pisane nekim čudnim znakovima, dok su druge pisane latinicom. Nadalje je tužitelj iskazao i da je njegov djed bio crkveni rizničar, budući da je bio pismen – ''onda je on tamo vodio te pare crkvene''. Prema daljnjem tužiteljevom iskazu, njegov otac umro je 2007. te je onda on te knjige naslijedio od njega jer da ima dvije sestre, ali da u Hercegovini nasljeđuju samo muška djeca, dok žene odu i udaju se. Naveo je da su knjige bile u kući, no da ih nitko na ostavinskoj raspravi nije spominjao te je da je njegova majka naslijedila i znano i neznano, a da oni tada nisu znali da su te knjige vrijedne. Na upit suda kako je saznao da su knjige vrijedne, tužitelj je odgovorio da mu se žena razbolila od sistemske skleroze, da mu je otac umro, a da njegova majka nije imala penziju, kao i da on nije radio i da ga je nužda natjerala da ih proda, a da je po njihovom izgledu znao da one moraju nešto vrijediti, pa da ih je odlučio prodati. Istaknuo je da je imao prijatelja LH, koji je imao jednog prijatelja tjelohranitelja s kojim se inače nije družio, koji ga je nazvao i pitao ga je li prodao knjige te da mu je on odgovorio da knjige prodaje i traži za njih 50.000,00 EUR, a koju cijenu je sam smislio bez nekog posebnog razloga. Naveo je da je s tim čovjekom dogovorio da donese knjige na Tifonovu pumpu u Delnicama te da je tamo došao još jedan čovjek kojeg nije poznavao, mlađi dečko i za kojeg se ispostavilo da je policajac te da je tako saznao da su knjige jako vrijedne. Nadalje je tužitelj iskazao da u predmetne knjige, koliko je njemu poznao, nikada nitko nije potraživao od njegove obitelji te da su bile izlagane u crkvi u Gorici, u muzeju, kao i da ih je njegov tata davao na ta izlaganja, a osim toga da su bile pokazivane u [adresa] djeci u školi zbog pisma kojim su pisane, nešto je uspoređivano s Baščanskom pločom, no da ne zna nikakve detalje, a i da je to čuo od oca, a nije vidio.
21. Sud nije prihvatio iskaze svjedoka ŽH i ZH te iskaz tužitelja u dijelu u kojima navode da su knjige bile u posjedu tužiteljevog djeda, a potom i tužiteljevog oca. Naime, navedeni iskazi su u suprotnosti s dokumentacijom koja je dostavljena u spis, odnosno potvrde o izvršenoj primopredaji (list 46 spisa). S obzirom na jasne proturječnosti iskaza svjedoka i tužitelja s dokumentacijom u spisu postavlja se osnovano pitanje vjerodostojnosti iskaza svjedoka i tužitelja. Isto tako, ističe se i da je tužitelj kao stranka osobno zainteresiran za uspjeh u postupku, dok je kao druge svjedoke predložio svoju sestru ŽH te ZH kod kojeg po iskazu svjedoka tužitelj ima prijavljeno prebivalište radi ostvarivanja prava. Dakle, svi saslušani svjedoci su u bliskim vezama s tužiteljem te su kao takvi zainteresirani za uspjeh tužitelja u ovom postupku.
22. Slijedom izvedenih dokaza, sud je utvrdio da su knjige "Pentikostar, Mrkšina Crkva" iz 1566. godine i "Žitija Svatjih" iz 18. stoljeća bile u posjedu tuženika 1983. godine te da je tuženik 4. travnja 1983. iz Povijesnog muzeja Hrvatske u Zagrebu do zgrade Eparhije slavonske u Pakracu prevezao knjige. Isto tako, s obzirom da su iskazi svjedoka i tužitelja u očitoj suprotnosti s dokumentacijom u spisu, to isti nisu prihvaćeni te nije utvrđeno da je tužitelj bio samostalni posjednik predmetnih knjiga od 1967. godine.
23. Dakle, tužitelj nije dokazao da je kroz zakonski potrebno vrijeme bio samostalni pošteni posjednik predmetnih knjiga, odnosno nije dokazao da su ispunjeni uvjeti za stjecanje vlasništva nad knjigama dosjelošću.
24. Slijedom svega navedenog, sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja i odlučio kao pod točkom I. izreke presude.
25. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a. Troškovi su odmjereni prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu i troškovniku tuženika (list 205 spisa), a sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23; dalje: Tarifa).
26. Tako je tuženiku priznat trošak sastava podneska od 27. travnja 2017. u visini od 500 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu dana 27. travnja 2017. godine u visini od 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu dana 5. srpnja 2017. godine u visini od 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu dana 20. ožujka 2018. godine u visini od 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu za objavu presude dana 5. travnja 2018. godine u visini od 50 bodova (Tbr. 9. toč. 3. Tarife), trošak sastava žalbe od 12. travnja 2018. u visini od 625 bodova (Tbr. 10. toč. 1. Tarife), trošak sastava podneska od 27. siječnja 2020. u visini od 500 bodova (Tbr. 8. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu dana 13. listopada 2020. godine u visini od 250 bodova (Tbr. 9. toč. 2. Tarife), za zastupanje na ročištu dana 19. ožujka 2024. godine u visini od 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), za zastupanje na ročištu dana 9. rujna 2025. godine u visini od 500 bodova (Tbr. 9. toč. 1. Tarife), što ukupno čini 4425 bodova, a pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 EUR te uvećano za PDV (25%) iznosi 11.062,50 EUR. Tuženiku pripada i pravo na naknadu troška sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 767,79 EUR. Dakle, tuženiku pripada pravo na naknadu troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 11.830,29 EUR te je odlučeno kao u točki II. izreke rješenja.
27. Tuženiku nije priznat trošak sudske pristojbe na odgovor na tužbu, s obzirom da mu navedeni trošak nije niti nastao. Tuženiku nije priznat niti trošak sastava zahtjeva za naknadu troškova od 20. ožujka 2018., s obzirom da isti nije bio potreban za vođenje postupka. Nije mu priznat niti trošak sastava podneska od 25. travnja 2018. kojim tuženik dostavlja potvrdu o uplati sudske pristojbe na žalbu, s obzirom da je navedenu potvrdu o plaćanju mogao dostaviti već i uz žalbu. Tuženiku nije priznat niti trošak sastava podneska od 2. prosinca 2020. i od 9. srpnja 2024., s obzirom da je iste navode mogao iznijeti ranije u postupku ili na raspravi.
28. Zatezna kamata dosuđena je od presuđenja do isplate na temelju čl. 151. st. 3. ZPP-a.
29. Budući da nije uspio u postupku, valjalo je odbiti zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka.
30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.
U Zagrebu, 24. listopada 2025.godine
Sudac:
Goran Goluža
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana dostave prijepisa iste. Žalba se podnosi putem ovog suda Županijskom sudu, pismeno u četiri istovjetna primjerka.
DNA:
1. tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu od 384,89
2. tuženiku po punomoćniku
