Republika Hrvatska
Općinski sud u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: P-284/2021-32
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Koprivnici po sutkinji Marijani Jurenec kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari prvotužiteljice ĐD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], drugotužiteljice MD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku odvjetniku Bruni Petrovčiću, iz Koprivnice, kao preuzimatelju odvjetničkog ureda odvjetnika Mije Bana, iz Koprivnice i trećetužiteljice LD, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupane po punomoćniku odvjetniku Bruni Petrovčiću, iz Koprivnice, sve kao zakonske nasljednice iza pok. ND, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tuženice OTP banka d.d., OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupane po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri d.o.o. Zagreb, radi utvrđenja ništetnosti ugovora o kreditu, nakon provedene glavne javne rasprave zaključene 24. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužiteljica odvjetnika Zorana Kurcinaka i zamjenice punomoćnika tuženika odvjetnice Anite Kovačić Lončarić, na ročištu radi objave i uručenja presude, na temelju odredbi čl. 335. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – dalje u tekstu ZPP), 24. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljica, koji glasi:
"Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka Ugovor o kreditu broj 12845/06 od 07. veljače 2006.g. sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva na nekretnini čkbr. [katastarska čestica] prizemni stambeni objekat s tavanskim stanom i dvor ukupne površine 504 m2 u ulici Vinka Vošickog u Koprivnici upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sklopljenog između prednika tužitelja ND, OIB [osobni identifikacijski broj] 516 55 iz [adresa] i tuženika OTP banka d.d., Split, Ulica Domovinskog rata 61, OIB 525 088 738 33 solemniziran kod javnog bilježnika Ljubice Papac iz Koprivnice dana 07. veljače 2006.g. pod brojem OU-81/06 kao i Dodatak br. 1. tog ugovora o kreditu br. 12845/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretnini čkbr. [katastarska čestica] prizemni stambeni objekat s tavanskim stanom i dvor ukupne površine 504 m2 u ulici Vinka Vošickog u Koprivnici upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina] sklopljen dana 21. ožujka 2016.g. između prednika tužitelja kao korisnika kredita i tuženika kao kreditora ovjerenog dana 21. ožujka 2016.g. kod javnog bilježnika Nikole Bakrača iz Koprivnice pod brojem OV- 2350/16.
2. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi parnične troškove sa zakonskom zateznom kamatom od presuđenja pa do isplate, sve to u roku od 15 dana"
II. Nalaže se tužiteljicama ĐD, MD i LD naknaditi tuženiku OTP banka d.d. Split troškove postupka u iznosu od 1.500,00 EUR, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužiteljice su 2. rujna 2021. podnijele tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu broj 12845/06 od 07. veljače 2006. sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva sklopljenog između prednika tužiteljice DD kao korisnika kredita/protivnika osiguranja, tužiteljice ĐD kao sudužnika/protivnika osiguranja te prednika tuženika HVB Splitska banka d.d. Split i Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu br. 12845/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava sklopljenog 21. ožujka 2016. godine između prednika tužiteljica DD kao korisnika kredita i založnog dužnika, tužiteljice ĐD kao sudužnika i založnog dužnika te prednika tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. Split.
1.1. U tužbi se navodi da je prednik tužitelja DD **.**.2006. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 12845/06 od 07. veljače 2006. sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva na nekretnini čkbr. [katastarska čestica] prizemni stambeni objekat s tavanskim stanom i dvor ukupne površine 504 m2 u [adresa] u [adresa] upisanog u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], solemniziran kod javnog bilježnika Ljubice Papac iz [adresa] 7. veljače 2006. pod brojem OU- 81/06, temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio kredit u iznosu od 89.470,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju kreditora na dan korištenja kredita, a Ugovorom je određena kamatna stopa u visini od 4,20% godišnje promjenjivo u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora.
1.2. Navodi se da su ugovorne stranke 21. ožujka 2016. sklopile Aneks broj 1 Ugovora o kreditu kojim je zatečena glavnica kredita u švicarskim francima nadalje iskazana kao glavnica u eurima, a kredit se još uvijek otplaćuje.
1.3. U tužbi se navodi da je korisnik kredita DD umro **.**.2021., a za života je zajedno sa suprugom ĐD u svojstvu primatelja uzdržavanja sklopio Ugovor o doživotnom uzdržavanju s kćerkama MD i LD kao davateljima uzdržavanja dana 18. kolovoza 2009., a predmet Ugovora su nekretnine upisane u zk. ul. br. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], kčbr. [katastarska čestica].
1.4. Navodi se da je prednik tužitelja protiv tuženika pokrenuo parnicu radi utvrđenja nišetnosti odredbi Ugovora o kreditu u pogledu kamatne stope i valute u predmetu ovog suda broj P-238/2019, no nakon provedenog vještačenja povukao je tužbu.
1.5. Tužiteljice navode da kao zakonske nasljednice imaju pravni interes na podnošenje predmetne tužbe radi utvrđenja nišetnosti Ugovora o kreditu jer su prilikom sklapanja Ugovora povrijeđena prava DD kao potrošača.
1.6. Tužiteljice smatraju da su Ugovorom o kreditu povrijeđena prava korisnika kredita na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te ugovornu odredbu kojom je tuženiku omogućeno jednostrano mijenjati kamatnu stopu.
1.7. U tužbi se navodi da je predniku tuženika kredit isplaćen u kunama te su u kunama naplaćeni troškovi obrade kredita i svi popratni troškovi, a tuženik je procjenu kreditne sposobnosti prednika tuženika vršio u kunama, no tuženik je povrat plasmana indeksirao odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima, a pri tome prednika tužitelja nije izvijestio ni upozorio da time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Navodi se da je tuženik razradio mehanizam ugovora koji je suprotan načelu savjesnosti i poštenja te na štetu prednika tužitelja uzrokuje značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na način da je prednik tužitelja doveden na rub financijskog sloma jer je kredit godinama plaćao, a pritom je njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu rasla umjesto da se smanjuje odnosno predniku tužitelju se usprkos otplati kredita povećavala kamata, mjesečna rata i ukupna glavnica duga.
1.8. U tužbi se navodi da je ključna odredba u mehanizmu ugovora odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku koja je upotrijebljena suprotno njezinoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak te je tuženik postupio i formirao ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama te povrijedio načelno ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu, načelo savjesnosti i poštenja, načelo zlouporabe prava, načelo jednake vrijednosti činidaba te načelo zabrane prouzročenja štete koja su sankcionirana ništetnošću odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača na način da je tuženik nametnuo tužitelju odredbu koja ga dovodi u neravnopravni položaj te mu nanosi štetu. Druga nepoštena odredba je ona o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se mijenja sukladno jednostranoj odluci Banke odnosno odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli druge ugovorne strane ni treće nepristrane strane ili tijela. Navodi se da je tuženik u Ugovor ugradio nepoštenu odredbu o jednostranoj promjeni kamatnih stopa, a prije i u vrijeme zaključenje Ugovora s prednikom tužitelja nije pregovarao ni utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na promjenu stope ugovorene kamate čime je dodatno prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Nadalje, odredba o anuitetnoj otplati koja znači da tužitelj u prvim godinama otplaćuje uglavnom kamatu, a tek nakon toga glavnicu je dodatno omogućila tuženiku da ugovorenim nezakonitim povećanjem kamate nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenje otplate glavnice koja je rasla zbog činjenice da je bila povezana uz valutu švicarski franak. Navodi se da je tuženik sastavio ugovor koji mu je omogućio da nezakonito intervenira i mijenja cijenu ugovora kao bitni sastojak ugovora o kreditu. Navodi se da je predmetni Ugovor o kreditu ništetan prema odredbama čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača te prema odredbama čl. 322. i čl. 295. i čl. 296. Zakona o obveznim odnosima.
1.9. Tužiteljice navode da njihovom predniku nikad nije prezentiran pregled kretanja tečaja švicarskog franka u odnosu na kunu odnosno na euro. Navode da je riječ o dugoročnoj obvezi tužitelja te je tuženik bio dužan pružiti informaciju kako je odnos švicarskog franka i kune tada bio na povijesnom minimumu.
1.10. Tužiteljice ističu da se radi o unaprijed sastavljenim odredbama za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana, ovdje tuženik, nudi drugoj ugovornoj strani. Tužiteljice se pozivaju na odredbe čl. 81. i 83. Zakona o zaštiti potrošača te navode da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
1.11. Navodi se da se nepošteno postupanje tuženika očituje i prilikom zaključenja aneksa broj 1 Ugovora o kreditu na način da je tuženik napuhanu glavnicu koja je proizašla iz nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora samo pretvorio u EUR glavnicu na taj dan ponovno sastavio ugovor s jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na način identičan u osnovnom ugovoru pa su sve promjene kamatnih stopa po aneksu nezakonite kao i u osnovnom Ugovoru. Navodi se da je tuženik ugovorio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe dodatno iskorištavajući položaj tužitelja kao slabije ugovorne strane i ne pružajući potrošaču nužne informacije na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
1.12.Tužiteljice se pozivaju i na kolektivni spor radi zaštite potrošača pokrenut od strane udruge Potrošač pokrenut protiv osam banaka koje posluju u Republici Hrvatskoj i to pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P-1401/12 i to na presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 te Presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Revt- 575/16 od 3. listopada 2017. .
1.13. U tužbi se navodi da je za trajanja ugovornog odnosa predniku tužitelja kamatna stopa povećavana nekoliko puta i to u vrijeme kada je vrijednost švicarskog franka rasla što je rezultiralo značajnim porastom rate kredita, a zbog anuitetnog načina obračuna povećana kamatna stopa znači da se udio otplaćene glavnice u svakom anuitetu smanjuje.
1.14. Tužiteljice navode da sklapanjem Dodatka Ugovora potrošač nije doveden u svoju početnu poziciju te unatoč izračunu konverzije podmiruje mjesečni anuitet koji je viši od anuiteta koji je egzistirao u vrijeme sklapanja osnovnog Ugovora. Navode da se sklapanjem aneksa Ugovora tužitelj nije odrekao svojeg prava na utvrđenje ništetnosti osnovnog Ugovora o kreditu.
1.15. Tužiteljice navode da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i na valutu CHF u kojoj je izražena visina kredita čine odredbu o predmetu i cijeni, a s obzirom da su te odredbe ništetne, ništetan je i aneks ugovora jer ništetnost nastupa po samom zakonu te pravni odnos koji je trebao nastati na temelju ništetnog pravnog posla uopće nije nastao, a ništetnost za sobom povlači primjenu restitucije da je svaka od ugovornih strana dužna vratiti drugoj sve što je primila po osnovi takvog ugovora.
2. Tuženik je u odgovoru na tužbu predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti.
2.1. Tuženik je prigovorio aktivnoj procesnoj legitimaciji tužitelja jer tužitelji nisu bili korisnici ugovora o kreditu pa smatra da kao takvi nemaju pravni interes tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi o kreditu niti bilo kakvu isplatu stečenog bez osnove. Navodi da je ugovor sklopljen između korisnika kredita DD i prednika tuženika, a prvotužiteljica ĐD je Ugovor sklopila u svojstvu sudužnika pri čemu je nepoznato je li išta plaćala na ime Ugovora i time eventualno stekla određeni pravni interes za sudjelovanje u parnici. Navodi da tužiteljice MD i LD nisu ni u kakvoj pravnoj vezi s Ugovorom o kreditu s obzirom da su nasljednice korisnika kredita koje nisu imale prava ni obveze temeljem Ugovora niti su vršile prava i obveze u ime DD kao korisnika kredita, a njegovom smrću ne postoji pravna pozicija u smislu tog Ugovora o kreditu koja bi mogla preći na tužiteljice kao nasljednice. Tuženik navodi da pravni interes za pokretanje pojedinačnih postupaka za utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu pripada isključivo korisnicima takvih kredita te se isključivo na korisnike imaju u pojedinačnom postupku utvrditi sve okolnosti na temelju kojih će biti donesena ocjena o osnovanosti zahtjeva svakog pojedinog korisnika kredita.
2.2. Tuženik u cijelosti osporava navode tuženika usmjerene na ništetnost odredbi Ugovora o kreditu u odnosu na njih kao neosnovane i promašene.
2.3. Tuženik je istaknuo prigovor zastare potraživanja. Navodi da je tužitelj postupak pokrenuo 2. rujna 2021. te je u odnosu na potraživanja iz tužbe nastupila zastara.
2.4. Tuženik smatra da se na konkretni predmet ne mogu primijeniti utvrđenja iz parnice "Potrošač" jer je u toj parnici utvrđivana apstraktna pravna zaštita.
2.5. Tuženik ističe da je 30. rujna 2015. stupio na snagu izmijenjeni i dopunjeni Zakon o potrošačkom kreditiranju kojem je za ugovore o kreditu u CHF i u kunama s valutnom klauzulom u CHF određena obveza banaka ponuditi korisnicima kredita (potrošačima) konverziju kredita denominiranih u CHF i denominiranih u kunama s valutnom klauzulu u CHF u kredite denominirane u EUR odnosno u kredite denominirane u kune s valutnom klauzulom u EUR, a svrha takve konverzije je da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR te je tuženik postupio sukladno navedenoj zakonskoj obvezi i tužitelju poslao ponudu izračuna konverzije s prijedlogom Dodatka broj 1 Ugovoru o kreditu. Navodi da je tužitelj prihvatio ponudu te su stranke sklopile Dodatak broj 1 Ugovoru o kreditu, a Sporazumom o korištenju preplate utvrđen je iznos preplate tužitelja. Navodi da su navedenim Dodatkom stranke sporazumno izmijenile kreditnu obvezu tužitelja na način da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i promijenjena je valuta uz koju je bila vezana glavnica kredita u valutu EUR te je utvrđen ostatak glavnice nakon konverzije kao i daljnja otplata duga. Navodi da je među strankama koje su prihvatile konverziju nastala potpuno nova pravna osnova koja onemogućuje potrošače u ostvarivanju zahtjeva s osnova stjecanja bez osnove jer se konverzijom trajno i potpuno uređuje odnos između potrošača i Banke neovisno o odnosu stranaka iz prvotnog ugovora.
2.6. Tuženik navodi da ništetnost pojedinih odredbi ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost cjelokupnog ugovora pa je neosnovano potraživanje tužitelja da se cjelokupni ugovor o kreditu ocijeni ništetnim.
2.7. U odnosu na navode tužitelja o nepoštenosti valutne klauzule vezane za švicarski franak navodi da presuda Visokog trgovačkog suda donesena u parnici "Potrošač" ne daje pojedinačnom potrošaču subjektivna prava te je tužitelj kao potrošač dužan dokazati da u ugovornom odnosu postoje sve pretpostavke nepoštenosti valutne klauzule propisane čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača. Navodi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli jasna, lako uočljiva i razumljiva pa ne može biti predmetom ocjene poštenosti. Navedene odredbe unesene su u ugovoru na lako uočljivim mjestima, a što se tiče razumljivosti valutne klauzule tužitelj je kao savjesna ugovorna strana bio dužan informirati se o valutnoj klauzuli i eventualnim posljedicama koje ona može imati po njegova prava i obveze iz ugovora. Navodi da je tužitelj potpisom ugovora potvrdio da je upoznat sa značenjem valutne klauzule. Isto tako tužitelj je od službenika banke u svakom momentu mogao tražiti dodatne informacije i pojašnjenja vezana uz valutnu klauzulu i njezin učinak na odnos ugovornih strana. Nadalje, tuženik navodi da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Navodi da tužitelj nije dokazao da je tuženik postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja i da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Tuženik navodi da činjenica da se tečaj CHF naknadno promijenio na štetu potrošača ne može biti relevantna za ocjenu nepoštenosti ugovorene valutne klauzule prema kojoj su stranke imale jednake startne pozicije i obje bile izložene riziku valutne klauzule.
2.8. U odnosu na promjenjivost kamatne stope navodi da materijalno pravo koje je bilo na snazi u vrijeme sklapanja ugovora i koje je ostalo na snazi izrijekom predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope u ugovorima o potrošačkom kreditiranju. Navodi da je netočna tvrdnja da je tuženik donio proizvoljno odluke s kojima tužitelj nije bio ili nije mogao biti upoznat jer je tužitelju prilikom sklapanja ugovora bilo poznato da se za promjenu kamatne stope uzimaju vrijednosti određene Odlukom o kamatama banke što je interni akt tuženika i dostupan je svima, a strane su izrijekom ugovorile primjenu odredbe o promjeni kamatne stope odlukom tuženika i primjenu internih akata tuženika čime je konzumirana pretpostavka da se o odredbi mora prethodno pregovarati. Navodi da je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora jasna i uočljiva i razumljiva te njezinu nedopuštenost nije moguće utvrđivati. Navodi da tuženik ni na koji način nije donosio jednostrane odluke na štetu tužitelja bez valjanog, ugovorom predviđenog razloga. Navodi da odredba o promjenjivosti kamatne stope iz ugovora nije protivna načelu savjesnosti i poštenja odnosno nije uzrokovala znatnu neravnotežu ugovornih strana.
2.8. Tuženik prigovara načinu postavljanja tužbenog zahtjeva te navodi da tužitelj nije dokazao osnov tužbenog zahtjeva i nema mjesta raspravljanju o visini.
3. Rješenjem suda poslovni broj P-284/2021 od 4. svibnja 2022. određen je prekid postupka zbog podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku Suda Europske unije u predmetu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-9883/19 u povodu kojeg se vodi postupak pred sudom Europske unije pod brojem C-567/2000. Rješenjem broj P-284/2021-8 od 1. rujna 2023. nastavljen je postupak u ovom predmetu.
4. Radi utvrđenja relevantnih činjenica tijekom dokaznog postupka pročitani su spisi predmeta ovog suda broj P-238/2019 i Ovr-126/2021, pročitane su priložene isprave: izvadak iz matice umrlih za DD (str. 10-11), Ugovor o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 12845/06 od 7. veljače 2006. sklopljen između HVB Splitska banka d.d. Split te DD kao korisnika kredita / protivnika osiguranja i ĐD kao sudužnika / protivnika osiguranja (str. 12-18), Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu broj 12845/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava sklopljen 21. ožujka 2016. (str. 19-22), Ugovor o doživotnom uzdržavanju sklopljen između primatelja uzdržavanja DD i ĐD i davatelja uzdržavanja CD i ČD od 18. kolovoza 2009. broj OU-172/09 (str. 23-26), izvršen je uvid u priloge tuženika (str. 47), pročitani su Opći uvjeti poslovanja za HVB Splitsku banku d.d. (str.68- 89), izvršen je uvid u izvod prometa po računu ĐD za razdoblje od 1.11.2021. do 30.11.2021., od 1.12.2021. do 31.12.2021., od 1.9.2023. do 30.9.2023., od 1.10.2023. do 31.10.2023., od 1.11.2023. do 30.11.2023., te od 1.12.2023. do 31.12.2023. (str. 92-97), pročitano je rješenje ovog suda broj Ovr- 126/2021-2 od 1. listopada 2021. (str. 98-102), rješenje o nasljeđivanu iza pok. DD koje je donio javni bilježnik Ljubica Papac iz [adresa] kao povjerenik ovog suda broj O-917/2021, UPP-OS Koprivnica-149/2021-10 od 23. studenog 2021. (str. 104-105), izvršen je uvid u izvadak iz zemljišne knjige (str. 106- 107), knjigovodstvena kartica po kreditu (str. 112-127), izvod prometa po računu ĐD za razdoblje od 1.1.2023. do 21.2.2024. (str. 129-130) i za razdoblje od 2.9.2021. do 31.12.2022. (str. 131-132), saslušana je prvotužiteljica ĐD kao stranka u svrhu dokazivanja, provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije Natalije Jambrečić, te je pročitan nalaz i mišljenje vještaka od 26. svibnja 2025. (str. 145- 149).
4.1. Nije provedeno usmeno saslušanje vještaka jer su se stranke izričito suglasile nakon dostave pisanog nalaz i mišljenja vještaka da ne traže usmeno saslušanje vještaka na ročištu glavne rasprave jer nemaju pitanje za vještaka i ne traže dodatno pojašnjenje pisanog nalaza i mišljenja, a tuženikovi prigovori odnose se na pravna pitanja.
5. Na temelju kritičke analize svih provedenih dokaza u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a presuđeno je kao u izreci.
6. Sud je u ovom postupku utvrđivao činjenice koje su stranke iznijele i izvodio dokaze koje su stranke predložile, primjenom pravila o teretu dokazivanja iz čl. 7. i čl. 219. ZPP-a.
7. Nesporno je tijekom postupka utvrđeno da su prednik tužiteljica DD, kao korisnik kredita / protivnik osiguranja, tužiteljica ĐD, kao sudužnik/protivnik osiguranja, s prednikom tuženika HVB Splitska banka d.d. Split kao kreditorom sklopili Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 12845/06 dana 07. veljače 2006..
8. Također je nesporno da su prednik tužiteljica DD, kao korisnika kredita i založni dužnik, tužiteljica ĐD, kao sudužnik i založni dužnik, s prednikom tuženika Societe Generale – Splitska banka d.d. Split sklopili dana 21. ožujka 2016. Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu br. 12845/06 sa Sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava.
9. Nesporno je da je tuženik pravni sljednik HVB Splitska banka d.d. Split i Societe Generale – Splitska banka d.d. Split.
10. Tuženik osporava aktivnu legitimaciju tužiteljica, dok tužiteljice tvrde da su aktivno legitimirane u ovom postupku.
11. Sporan je pravni interes tužiteljica za podnošenje predmetne tužbe.
12. Tužiteljice tvrde da u konkretnom slučaju postoji njihov pravni interes za predmetni spor jer su zakonske nasljednice korisnika kredita DD, prvotužiteljica ĐD otplaćuje kredit na temelju predmetnog Ugovora o kreditu, a drugo i treće tužiteljica potencijalno mogu sudjelovati u otplati kredita sada ili u budućnosti, te su sve tužiteljice suvlasnice nekretnine u k. o. [katastarska općina] kčbr. [katastarska čestica] na kojoj je uknjiženo pravo zaloga radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 43.629,59 EUR-a, s odgovarajućim kamatama, te drugim uvjetima prema Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava br. 12845/06, odnosno Dodatku br. 1 Ugovora o kreditu br. 12845/06.
13. Tužiteljica ĐD je u iskazu navela da je nakon suprugove smrti nastavila otplaćivati kredit putem administrativne zabrane, a za suprugovog života kredit je otplaćivan na način da je prvo suprugu a potom i njoj obustavljan dio plaće za otplatu kredita kad je rata kredita porasla, ali se tužiteljica preciznije o tome nije mogla očitovati.
12.1.Tužiteljice su dostavile Izvode prometa po računu prvotužiteljice ĐD otvorenog kod Erste&Steiermärkische Bank d.d. i druge isprave iz kojih proizlazi da je tuženik 3. kolovoza 2021. FINA-i predao zahtjev za izravnu naplatu na temelju zadužnice, koja je bila predana tuženiku kao sredstvo osiguranja tražbine na ime vraćanja predmetnog kredita čije utvrđenje ništetnosti se traži u ovom postupku. Prvotužiteljica je 23. rujna 2021. godine podnijela sudu prijedlog za odgodu ovrhe koji je rješenjem ovog suda broj Ovr-126/2021-2 od 1. listopada 2021. usvojen i naložena je odgoda izdavanja naloga bankama za provedbu prijenosa zaplijenjenih sredstava ovdje prvotužiteljice do donošenja pravomoćne odluke u ovom postupku.
14. Nesporno je između stranaka da je prvotužiteljica ĐD supruga DD, a u predmetnom Ugovoru o kreditu i Dodatku br. 1 Ugovora o kreditu ista je sudjelovala kao sudužnik i protivnik osiguranja odnosno založni dužnik. Također je nesporno da su tužiteljice MD i LD kćeri DD.
15. Iz Ugovora o doživotnom uzdržavanju sastavljenom po javnom bilježniku Ljubici Papac iz [adresa] broj OU-172/09 dana 18. kolovoza 2009. proizlazi da je isti sklopljen između DD i ĐD kao primatelja uzdržavanja te ČD i CD (nesporno istovjetne ovdje drugotužiteljici i trećetužiteljici) kao davateljica uzdržavanja te istim primatelji uzdržavanja ostavljaju davateljicama uzdržavanja nekretnine s pravom zemljišnoknjižnog prijenosa nakon smrti primatelja uzdržavanja uz uvjet da ih davateljice uzdržavanja doživotno uzdržavaju, a ostavljaju im u vlasništvo i sve pokretnine koje će se nalaziti na nekretninama.
16. Na temelju priloženih isprava utvrđeno je da je DD umro **.**.2021. te je nakon njegove smrti proveden ostavinski postupak i cjelokupna ostavinska imovina pripala je supruzi ĐD jer su se djeca odrekla nasljedstva.
17. Uvidom u priložene isprave utvrđeno je da su tužiteljice suvlasnice nekretnine u k. o. [katastarska općina] kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište u [adresa], s tim da su drugotužiteljica MD i trećetužiteljica LD upisane kao suvlasnice nekretnine svaka u ¼ dijela na temelju Ugovora o doživotnom uzdržavanju, ab prvotužiteljica ĐD je suvlasnica u 2/4 dijela predmetne nekretnine, na kojoj je uknjiženo pravo zaloga radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 43.629,59 EUR-a u kunskoj protuvrijednosti, s kamatama i rokovima dospijeća te drugim uvjetima prema Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava br. 12845/06, odnosno Dodatku br. 1 Ugovora o kreditu br. 12845/06 sa sporazumom o osiguranju založnog prava, čije utvrđenje ništetnosti tužiteljice traže u ovom postupku.
18. Prema odredbi čl. 187. st. 1. ZPP-a tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnih odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave, a prema st. 2. citiranog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.
19. Odredbom čl. 327. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO/05) st. 1. propisano je da na ništetnost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svaka zainteresirana osoba.
20. Nesporno je utvrđeno da je u predmetu ovog suda broj P-238/2019 DD **.**.2019. podnio tužbu protiv tuženika OTP banka d.d. Hrvatska radi utvrđenja ništetnosti čl. 2. i čl. 5. Ugovora o kreditu broj 12845/06 od 7. veljače 2006. i isplate te ništetnosti Dodatka Ugovora o kreditu (konverzija) od 21. ožujka 2016. u odnosu na sklopljeni osnovni ugovor o kreditu broj 12845/06 od 7. veljače 2006. . U navedenom postupku tuženik je predložio da sud odbije tužbeni zahtjev u cijelosti. Nakon provedenog knjigovodstveno-financijskog vještačenja tužitelj je izvijestio sud da povlači tužbu u cijelosti. Budući da se tuženik u danom roku nije očitovao pristaje li na povlačenje tužbe, sud je primjenom odredbi čl. 193. st. 2. ZPP-a donio rješenje broj P-238/2019-20 od 14. travnja 2021. kojim je riješeno da je tužba u toj pravnoj stvari povučena.
21. Sud je utvrdio da su tužiteljice aktivno legitimirane u ovom postupku te imaju pravni interes za podnošenje predmetne tužbe radi utvrđenja ništetnosti Ugovora o kreditu i Dodatka br. 1. Ugovora o kreditu, jer je tužiteljica ĐD sudužnik i založni dužnik po Ugovoru o kreditu i Dodatku br. 1 Ugovora o kreditu, a sve tužiteljice su suvlasnice nekretnine u k. o. [katastarska općina] kčbr. [katastarska čestica] kuća i dvorište u [adresa], na kojoj je uknjiženo pravo zaloga radi osiguranja novčane tražbine u iznosu od 43.629,59 EUR-a, s kamatama i rokovima dospijeća, te drugim uvjetima prema Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava br. 12845/06, odnosno Dodatku br. 1 Ugovora o kreditu br. 12845/06 sa sporazumom o osiguranju zasnivanjem založnog prava.
22. O dopuštenosti tužbe odnosno pravnom interesu zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran mišljenje je dao i Vrhovni sud Republike Hrvatske. Odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske i to Rješenjem broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2018. i Rješenjem broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. zauzeto je stajalište da i nakon sklapanja sporazuma o konverziji kredita nema zapreke da se utvrđuje ništetnost odredbi ugovora o kreditu te da treba imati u vidu da je do sklapanja sporazuma o konverziji bio na snazi osnovni ugovor o kreditu koji je proizvodio pravne učinke, a koji se odnose na ispunjavanje obveza korisnika kredita temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. I prema stajalištu Vrhovnog suda Republike Hrvatske navedenom u Rješenju broj Rev-809/2021 od 21. prosinca 2022. proizlazi da činjenica sklapanja dodatka ugovora o kreditu ne isključuje mogućnost utvrđenja ništetnim pojedinih odredbi tog ugovora.
23. Tužiteljice smatraju da je u cijelosti ništetan kako Ugovor o kreditu od 7. veljače 2006. tako i Dodatak br. 1. Ugovora o kreditu te navode da odredbe iz Ugovora o kreditu kao i iz Dodatka koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i otplatu uz tečaj CHF predstavljaju bitne dijelove ugovora, a bez kojih isti kao takovi ne mogu opstati pa su navedeni pravni poslovi u cijelosti ništetni. Tužiteljice navode da Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu, iako sklopljen sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 122/15), nije doveo do potpune restitucije.
24. Tuženik smatra da eventualna ništetnost spornih ugovornih odredbi ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora.
25. Sud je na temelju kritičke analize provedenih dokaza utvrdio da u konkretnom slučaju prednik tužiteljica DD ima status potrošača.
25.1. Iz Ugovora o kreditu od 7. veljače 2006. proizlazi da je ugovorena namjena i to u čl. 3. u kojem je navedeno da će se odobreni kredit koristiti isključivo za adaptaciju.
25.2. Iz iskaza prvotužiteljice ĐD proizlazi da je Ugovor o kreditu sklopljen za adaptaciju kuće u [adresa], u kojoj je prvotužiteljica stanovala sa suprugom DD i njihovom djecom, a u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu nisu bili vlasnici obrta ni trgovačkog društva. Tužiteljica navodi da je predmetni kredit iskorišten u skladu s ugovorenom namjenom odnosno za adaptaciju kuće u kojoj sada stanuje.
25.3. Zaštita od nepoštenih ugovornih uvjeta ne dozvoljava razlikovanje potrošača po kriteriju nužnosti sklapanja ugovora i dok god fizička osoba sklapa s trgovcem ugovor koji izlazi iz okvira njezine poslovne djelatnosti riječ je o potrošačkom ugovoru, a gospodarska svrha ugovora nije odlučna.
25.4. Sud je utvrdio da tuženik tijekom postupka nije dokazao da je DD kao korisnik kredita Ugovor o kreditu sklopio u okviru svoje poslovne djelatnosti odnosno da nema status potrošača.
26. Odredbom čl. 322. ZOO-a propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.
27. Predmetni Ugovor o kreditu sklopljen je 7. veljače 2006. pa se na pitanje ništetnosti primjenjuju i odredbe Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“, broj 96/03, dalje: ZZP/03), kojim je u čl. 81. propisano da se nepoštenom ugovornom odredbom smatra ona o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje neravnotežu u odnosima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
28. Tuženik je istaknuo prigovor zastare.
29. Člankom 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi.
30. Tuženik je istaknuo i prigovor zastare u odnosu na novčanu tražbinu, no u konkretnom slučaju predmet spora je utvrđenje ništetnosti Ugovora o kreditu i Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu, a tužiteljice predmetnom tužbom ne traže isplatu eventualno preplaćenih iznosa zbog ništetnih ugovornih odredbi.
31. Tužiteljice se pozivaju na kolektivni spor vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12.
32. Predmet kolektivnog spora koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu između „Potrošača“ – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača i osam banaka u predmetu P-1401/12 bila je zaštita potrošača od korištenja ugovornih odredbi o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i to odredbe o valutnoj klauzuli prema kojoj je glavnica vezana uz CHF i odredbe kojom je ugovorena redovna kamata promjenjiva čija je stopa tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom kreditora.
32.1. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. utvrđena je ništetnost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi promjenjivoj na osnovu jednostrane odluke banke u ugovorima o potrošačkom kreditiranju koje je sud ocijenio netransparentnim i nepoštenim, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014. potvrđena je citirana presuda u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, a pravno shvaćanje tog suda podržao je i Vrhovni sud Republike Hrvatske presudom broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u ponovnom postupku je potvrđena prvostupanjska presuda i u dijelu u kojem je sud utvrdio da je svaki pojedini tuženik povrijedio kolektivne interese potrošača korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz švicarski franak o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj: Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. odbijena je revizija kreditora protiv dijela presude kojim je potvrđena nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu.
33. Tužiteljice tužbenim zahtjevom traže da se cijeli Ugovor o kreditu utvrdi ništetnim zbog činjenice da je ugovorena jednostrano promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula vezana za valutu CHF.
34. Odredbom čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu ugovoreno je da kreditor odobrava korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 89.470,00 CHF, a iz odredbe čl. 2. st. 2. Ugovora o kreditu proizlazi da se kredit isplaćuje po prodajnom deviznom tečaju kreditora vrijedećem za CHF na dan korištenja kredita, Prema čl. 3. st. 2. Ugovora o kreditu sve obveze iz ugovora obračunavaju se i iskazuju na istovjetan način u izabranoj stranoj valuti (CHF kao valuta Ugovora) ako Ugovorom nije određeno drugačije, a prema st. 4. citiranog članka ugovoreno je da sva plaćanja novčanih obveza zasnovanih na Ugovoru (otplata glavnice i kamata, naknada troškova i drugo) izvršit će se u kunskoj protuvrijednosti izabrane valute ugovora izračunato korištenjem prodajnog tečaja kreditora (prodajni tečaj kune u odnosu na CHF) vrijedećeg na dan plaćanja ako Ugovorom nije drugačije određeno. Iz čl. 2. st. 6. Ugovora proizlazi da su korisnik kredita i ostali sudionici upoznati s mogućom promjenjivošću tečaja izabrane valute Ugovora koja se primjenjuje za izračun kunske protuvrijednosti novčanih obveza po Ugovoru i pristaju na moguće posljedice izbora valute ugovora neovisno o veličini tih promjena u odnosu na HRK.
35. Odredbom čl. 5. Ugovora o kreditu ugovoreno je da nominalna kamatna stopa iznosi 4,20% promjenjiva.
36. Otplata kredita ugovorena je čl. 10. Ugovora na način da se kredit otplaćuje u jednakim vremenskim razmacima odnosno u 168 mjesečnih anuiteta (dospjeli obrok glavnog duga / otplatna kvota i kamata) i to u 167 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 708,00 CHF i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 707,81 CHF. Prvi anuitet dospijeva 10. ožujka 2006., a zadnji 10. veljače 2020. Mjesečni anuiteti podmiruju se zapljenom primanja korisnika kredita, a poslodavac korisnika kredita vrši izravni prijenos potrebnih iznosa na račun kreditora temeljem naloga kreditora i dostave izjave o suglasnosti zapljene. Mjesečni anuiteti dospijevaju u pravilu desetog dana u mjesecu. Mjesečni anuiteti izraženi u CHF valuti ugovora podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća.
37. Tužiteljice tvrde da je u cijelosti ništetan i Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu jer je tuženik nepošteno postupao prema korisniku kredita na način da je glavnicu koja je proizašla iz nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora pretvorio u EUR glavnicu i ponovno sastavio ugovor s jednostrano promjenjivim kamatnim stopama na način identičan osnovom Ugovoru pa su sve promjene kamatnih stopa po Dodatku nezakonite kao i u osnovnom ugovoru, a tuženik je ugovaranjem nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi za sebe ugovorio nepripadnu korist iskorištavajući položaj korisnika kredita kao slabije ugovorne strane i ne pružajući potrošaču nužne informacije na temelju kojih bi mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje za njega iz toga proizlaze.
38. Odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15), koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., propisano je načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u EUR.
39. Dodatkom broj 1 Ugovora o kreditu sklopljenim 21. ožujka 2016. ugovorne stranke su u čl. 1. suglasno utvrdile da su 7. veljače 2006. zaključile Ugovor o kreditu sa Sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 12845/06 kojim je korisniku kredita odobren za adaptaciju nekretnine kredit u iznosu od 89.470,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti uz valutnu klauzulu s rokom otplate od 168 mjeseci i promjenjivom kamatnom stopom od 4,20% godišnje, koji je solemniziran kod javnog bilježnika 7. veljače 2006., a korisnik kredita je temeljem Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) pristao na konverziju kredita radi promjene valute (kredit denominiran u CHF ili denominiranog u kunama) s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u EUR odnosno u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR) i to na način da se izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR te je slijedom toga došlo do promjene valute ugovora, visine kamatne stope, EKS-a, iznosa anuiteta i načina osiguranja već postojeće nekretnine kao kolaterala. Također, ugovorne strane potvrđuju da je temeljem čl. 19. c. Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) izvršena konverzija kredita te je na dan zaključenja tog Dodatka broj 1 Ugovora utvrđena razlika u iznosu od 21.510,50 EUR između uplaćenih sredstava po kreditu i simuliranih obveza, koja predstavlja dug koji je dužnik dužan podmiriti kreditoru.
39.1. Člankom 2. Dodatka Ugovoru ugovoreno je da se mijenja čl. 5. st. 5. Ugovora na način da je kamatna stopa promjenjiva i iznosi 6,39% a određuje se sukladno čl. 2. točka 5. Dodatka broj 1 Ugovora. Proizlazi da je korisnik kredita potvrdio da mu je uručen otplatni plan s jasno iskazanom efektivnom kamatnom stopom i ukupnim iznosom koji korisnik kredita plaća, a otplatni plan sadrži sve pretpostavke kojima se kreditor koristio prilikom izračuna efektivne kamatne stope i predstavlja sastavni dio Dodatka broj 1 Ugovora.
38.2.Također iz čl. 5. Dodatka proizlazi da se mijenja čl. 10. Ugovora na način: otplata duga – ostatak glavnice nakon konverzije valute na dan 24. ožujka 2016. iznosi 43.629,59 EUR i otplaćuje se u jednakim vremenskim razmacima odnosno u 47 mjesečnih anuiteta (dospjeli obrok glavnog duga / otplatna kvota i kamata) i to prvi anuitet u iznosu od 945,31 EUR te 45 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 1.053,73 EUR i jednog preostalog anuiteta u iznosu od 1.053,66 EUR. Prvi izmijenjeni anuitet dospijeva 10. travnja 2016., a zadnji 10. veljače 2020. , vrijeme dospijeća - mjesečni anuiteti dospijevaju u pravilu desetog dana u mjesecu, tečaj na dan dospijeća, zakašnjenja i prijevremene uplate: mjesečni anuiteti izraženi u EUR podmiruju se uplatom potrebnog iznosa u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom deviznom tečaju prema tečajnoj listi kreditora na dan dospijeća, a ako korisnik kredita zakasni s uplatom mjesečnog anuiteta kreditor će na uplatu primijeniti prodajni devizni tečaj vrijedeći na dan kada mu je omogućeno raspolaganje uplaćenim novčanim sredstvima, a prijevremene uplate prihvatit će se po tečaju koji vrijedi na dan redovnog dospijeća, plaćanje duga: korisnik kredita obvezuje se podmiriti dug iz čl. 1. Dodatka broj 1 Ugovora sukladno Sporazumu o podmirenju duga koji će zaključiti s kreditorom, a u slučaju nepridržavanja obveza iz Sporazuma od strane korisnika kredita kreditor je ovlašten otkazati ugovorni odnos sa svim posljedicama otkaza sukladno čl. 14. Ugovora.
39.3. Mijenja se i čl. 11. Ugovora na način da će se na preostali iznos glavnice kredita primjenjivati referentna kamatna stopa koja na dan zaključenja Dodatka broj 1 Ugovora iznosi -0,04% uvećana za nepromjenjivu kamatnu maržu koja iznosi 6,43%, a zbroj referentne kamatne stope i kamatne marže predstavlja visinu kamatne stope. Kamatna stopa i kamatna marža utvrđuju se aktom kreditora koji uređuje visinu kamatnih stopa i kamatnih marži Odlukom o pravilima za utvrđivanje promjena kamatnih stopa za kredite i depozite iz poslovanja s građanima ili aktom kreditora koji uređuje postupak odobravanja i korištenja kredita. Kamatna stopa koja se temelji na referentnoj stopi vrijedit će do kraja tekućeg obračunskog razdoblja (6 mjeseci – polugodišnje, uvijek 2.1. i 1.7.) kada se utvrđuje nova vrijednost za sljedeće razdoblje s početkom primjene prvog radnog dana u sljedećem mjesecu nakon polugodišnjeg usklađenja. Navedeno je da korisnik kredita potvrđuje da je upoznat s mogućnošću značajnijeg pada i porasta vrijednosti referentne kamatne stope koja se zajedno s kamatnom maržom primjenjuje za izračun kamatne stope i pristaje na moguće posljedice izbora načina obračuna kamatne stope.
40. Iz iskaza prvotužiteljice ĐD proizlazi da je suprugu i njoj kredit bio potreban za adaptaciju kuće u kojoj su stanovali te su banci predočili iznos kredita koji im je potreban, a službenica banke im je s obzirom na njihova primanja ponudila sklapanje ugovora u kreditu uz valutnu klauzulu u CHF što je njima bio prvi pojam o valutnoj klauzuli u CHF jer prije toga takve ugovore nisu imali. Navodi da je službenica banke istaknula da je ponuđeni kredit najpovoljniji s obzirom na kamatnu stopu i anuitet kredita. Navodi da ih u banci nitko nije upozorio na valutni rizik niti im predočio kretanje tečaja CHF u odnosu na kunu. Tužiteljica je navela da nisu mogli pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama pa tako ni u pogledu kamatne stope koja je ugovorena kao promjenjiva te im nije bilo poznato o čemu ovisi promjena kamatne stope niti im je u banci objašnjeno na temelju kojih parametara se utvrđuje promjena kamatne stope. Također ni javni bilježnik nije pojašnjavao pojam promjenjive kamate stope niti ih upozorio na valutni rizik. Tužiteljica je navela da je prema otplatnom planu rata kredita bila takva da ju je suprug mogao otplaćivati od svoje plaće te je otplata provođena na način da je suprug imao administrativnu zabranu na plaći. Navod da je treću godinu nakon sklapanja Ugovora o kreditu rata kredita počela rasti jer je došlo do promjene tečaja i kamatne stope, a značajniji porast rate kredita bio je od 2010. te je do sklapanja Dodatka broj 1 Ugovora o kreditu rata duplo porasla. S obzirom na porast rate kredita s vremenom je banka i njoj oduzimala dio plaće za otplatu mjesečne rate. Navodi da su sklopili Dodatak broj 1 Ugovoru o kreditu jer su očekivali da će im nakon konverzije rata kredita biti manja. Navodi da nisu mogli utjecati na pojedine ugovorne odredbe Dodatka Ugovoru o kreditu. Navodi da se suprug ni ona nisu odrekli eventualnih potraživanja prema banci po osnovnom ugovoru o kreditu. Tužiteljica navodi da je nakon suprugove smrti nastavila otplaćivati kredit putem administrativne zabrane.
41. Tijekom postupka je provedeno knjigovodstveno-financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić čiji nalaz i mišljenje sud prihvaća u cijelosti kao objektivan i u skladu s pravilima struke, a istom nisu prigovorile ni tužiteljice, dok je tuženik naveo da je njegov prigovor pravne naravi te da je vještak odgovarao na pitanja koja treba utvrđivati sud.
42. Iz nalaza i mišljenja vještaka Natalije Jambrečić proizlazi da je predmetnim Ugovorom o kreditu od 7. veljače 2006. korisniku kredita DD odobren kredit u iznosu od 89.470,00 CHF po prodajnom tečaju CHF za devize iz tečajne liste kreditora na dan korištenja kredita s ugovorenom redovnom kamatnom stopom 4,20% godišnje promjenjivom i načinom otplate u 168 mjesečnih anuiteta i to 167 anuiteta u iznosu od 707,81 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po prodajnom tečaju CHF za devize iz tečajne liste kreditora na dan dospijeća.
42.1. Iz nalaza i mišljenja vještaka Natalije Jambrečić iz predmeta ovog suda broj P- 238/2019, koji sud također prihvaća kao stručan i objektivan, proizlazi da je isplaćeni iznos u kunama iznosio 425.198,88 kuna (89.470,00 x 4.752418 – srednji tečaj za CHF) .
42.2.Iz priloženih isprava i nalaza vještaka proizlazi da je 6. listopada 2010. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim je odobren moratorij na otplatu glavnice u trajanju od 12 mjeseci u razdoblju od 10. listopada 2010. do 10. listopada 2011., a za vrijeme trajanja moratorija na otplatu glavnice mjesečno se obračunava i naplaćuje redovna kamata, a moratorij je uključen u ukupni rok trajanja kredita.
42.2.Dana 21. ožujka 2016. sklopljen je Dodatak broj 1 Ugovoru o kreditu kojim je regulirana konverzija kredita iz valute CHF u valutu EUR, a provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđen je manjak uplate u razdoblju od 10. ožujka 2006. do 30. rujna 2015. u iznosu od 21.510,50 EUR.
42.3. Iz nalaza vještaka proizlazi da je Sporazumom o podmiri duga nastalog temeljem konverzije kredita ugovoreno da se za manje uplaćeni iznos do 30. rujna 2015. uveća nedospjela glavnica kredita utvrđena konverzijom tako da nedospjela glavnica kredita za otplatu nakon sklapanja Dodatka iznosi 43.625,62 EUR, a na dan 30. rujna 2015. preostalo je za otplatu 53 anuiteta.
43. Provedeno je i financijsko vještačenje po vještaku Nataliji Jambrečić u predmetu ovog suda broj P-238/2019, u kojem stranke nisu imale prigovor na matematički izračun vještaka.
43.1.Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da bi u situaciji da je kredit obračunat bez valutne klauzule vezane uz CHF i uz primjenu kamatne stope od 4,20% u razdoblju od 10.03.2006. do 30.09.2015 godine, nedospjela glavnica kredita na dan 30.09.2015. godine iznosila 177.594,75 kuna.
43.2. U razdoblju od 10.03.2006. do 30.09.2015. godine zabilježen je manjak uplata u iznosu od 68.137,70 kuna.
43.3. Da je kredit obračunat po tečaju koji je vrijedio na dan isplate kredita i bez valutne klauzule, te uz primjenu kamatne stope od 4,20% (kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora o kreditu) razlika koju je tužitelj po Ugovoru o kreditu sa sporazumom o osiguranju prijenosom prava vlasništva broj 12845/06 u razdoblju od 10.03.2006. do 30.09.2015. godine manje uplatio (manjak uplata) iznosi 68.137,70 kuna. Provedenom konverzijom kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđen je manjak uplata u iznosu od 21.510,50 EUR.
44. Vještačenjem u ovom postupku utvrđeno je da je tuženik konverziju (CHF – EUR) s financijsko-računovodstvenog gledišta izvršio u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15, dalje: ZID ZPK/15): glavnica kredita pretvorena je u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita, utvrđen je novi otplatni plan (od početka otplate) u valuti EUR uz primjenu promjenjivih kamatnih stopa, sve uplate tužitelja preračunate su u valutu EUR po tečaju na dan uplate, izvršena je usporedba uplata tužitelja u valuti EUR s novo utvrđenim otplatnim planom u valuti EUR, izračunate su razlike više / manje plaćeno u valuti EUR, u poslovnim knjigama Banka je provela odgovarajuća knjiženja i od dana sklapanja Dodatka Ugovoru kredit u svojim poslovnim knjigama vodi kao kredit odobren u valuti EUR. Vještak je naveo da je prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR tuženik uzeo u obzir sve uplate koje su izvršene po kreditu do 30. rujna 2015.
45. Iz priloženih isprava i nalaza vještaka proizlazi da su prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR utvrđene razlike u odnosu na promjenu kamatne stope i promjenu tečaja pri čemu je provedenom konverzijom kredita, korisnik kredita stavljen u položaj dužnika u valuti EUR s promjenjivom kamatnom stopom (ne dužnika u valuti HRK s nepromjenjivom kamatnom stopom).
46. Iako su tužiteljice prihvatile nalaz i mišljenje financijskog vještaka, tužiteljice navode da okolnost da je s financijskog i računovodstvenog aspekta konverzija izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 ne utječe na zaključke o ništetnosti temeljnog Ugovora i sukladno tome Dodatka br. 1 Ugovoru čije provođenje po ZID ZPK/15 ne može dovesti do konvalidiranja osnovnog ugovora.
47. Sud je na temelju kritičke analize provedenih dokaza utvrdio da je tuženik ponudom konverzije postupio sukladno odredbama ZID ZPK/15.
48. Činjenica je da se odredbama ZID ZPK/15, a ni Dodatkom broj 1 Ugovora o kreditu koji je sklopljen na temelju tog Zakona, ne spominje način rješavanja eventualne ništetnosti ugovornih odredbi koje se odnose na jednostranu promjenjivost kamatne stope i valutne klauzule u CHF.
49. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a proizlazi da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.
50. Tužiteljice tužbom ne traže povrat iznosa koji je više plaćen tuženiku zbog navedenih ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu.
51. Odredbom čl. 324. st. 1. ZOO-a propisano je da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen.
52. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO-a proizlazi da je činidba odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ga odredi, dok iz st. 2. citiranog članka proizlazi da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti predmet obveze, ugovor je ništetan.
53. Prema odredbi čl. 295. ZOO-a opći uvjeti su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva; opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora.
54. Predmetni Ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno. Prema ocjeni suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se kriteriji npr. iz općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke. U Ugovoru su korisniku kredita morali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Odredba o promjeni kamatne stope je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja
- banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa navedena odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti jer nema egzaktnih kriterija. Stoga se radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu potrošača jer je putem ove ugovorne odredbe tuženik potpuno izbjegao utjecaj druge ugovorne strane na cijenu (kamate), što je suprotno odredbi članka 26. ZOO-a. Zakon o zaštiti potrošača niti ZOO ne navode posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja a koje je načelo sadržano u odredbi čl. 12. ZOO-a kojom je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tome vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav proizvoda ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor. Imajući u vidu da je kamata cijena te da mora biti određena odnosno odrediva, odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) valja ocijeniti protivnom načelu savjesnosti i poštenja. Nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze potrošača. Banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, trebala odrediti elemente za koje se veže promjena kamatne stope i način njihove primjene. Banka je korisniku kredita nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odredbe o promjenjivoj redovnoj kamati u predmetnom Ugovoru, osim u dijelu kojim je visina kamatne stope određena na dan sklapanja Ugovora te do prve promjene kamatne stope do koje je došlo jednostranom odlukom banke, a bez prethodnog pregovaranja o tome s korisnikom kredita, su nepoštene te stoga ništetne.
55. Iz odredbe čl. 21. Zakona o Hrvatskoj narodnoj banci ("Narodne novine", broj 75/08) proizlazi da je kuna (jedino) zakonsko sredstvo plaćanja i ona se (osim kada je zakonom dopušteno da se za plaćanja u zemlji može dopustiti korištenje druge valute) mora koristiti za sva plaćanja na teritoriju Republike Hrvatske. Plaćanje u kunama, valuti Republike Hrvatske, moralo se obavljati i u slučaju kada je ugovorena valutna klauzula, odnosno kada je novčana obveza vezana uz tečaj valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Ta obveza postoji i kada obveza plaćanja protivno zakonu glasi na plaćanje u stranoj valuti. Čl. 22. ZOO-a po svojoj je pravnoj naravi iznimka od načela monetarnog nominalizma propisanog čl. 21. ZOO-a. Prema tom načelu dužnik je dužan isplatiti onaj broj novčanih jedinica na koje obveza glasi, neovisno o tome je li vrijednost novca u međuvremenu pala ili porasla. Načelo monetarnog nominalizma isključuje odgovornost dužnika za gubitak vrijednosti novca. Prema suprotnom načelu, načelu valorizma, promjena vrijednosti novca zahtijeva promjenu visine novčanog iznosa koji je objekt novčane obveze. Svrha valorizacije je osiguranje jednake vrijednosti činidaba određenog ugovornog odnosno drugog obveznopravnog odnosa. Ako vrijednost novca padne, broj novčanih jedinica treba povećati, a ako poraste, njihov broj treba smanjiti. Odredba čl. 22. ZOO-a, tj. ugovaranje valutne klauzule jedan je od načina zaštite jednake vrijednosti međusobnih davanja (činidaba), uz indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO-a) i kliznu skalu (čl. 24. ZOO-a). Ugovorne strane, i vjerovnička i dužnička, ugovaraju valutnu klauzulu kako bi vrijednost uzajamnih davanja koja su, u pravilu vremenski razdvojena, zadržala punu jednakost s obzirom na ugovoreno mjerilo - vrijednost ugovorene strane valute ili cijene zlata.
55.1. Mogućnost ugovaranja valutne klauzule propisana čl. 22. ZOO-a jednaka je za sve subjekte ugovornog prava i primjenjuje se na sve ugovore. Hoće li ona biti ugovorena ovisi o slobodnoj volji obiju ugovornih strana (vjerovnika i dužnika). U pravnom smislu njome se osigurava (štiti) jednakost obiju ugovornih strana određenog pravnog posla.
55.2. Iz predmetnog Ugovora o kreditu proizlazi da su ugovorne stranke glavnicu kredita vezale za valutu švicarski franak. Kredit je odobren u kunskoj protuvrijednosti određenog iznosa u CHF prema određenom tečaju važećem na dan korištenja kredita i otplaćuje se u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF po određenom tečaju na dan plaćanja i na taj način je ugovorena klauzula prema kojoj je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak. Ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za valutu CHF su jasne, iako ne sadrže sintagmu „valutna klauzula u švicarskim francima". Prosječni korisnik kredita pa tako ni prednik tužiteljica u vrijeme kad je sklapan Ugovor koji sadrži odredbe koje su predmet ovog spora nije znao da je uz valutnu klauzulu u švicarskim francima vezan rizik „valute utočišta“ koji ne postoji kod valutne klauzule u eurima, pa tako nije znao niti da je, jer je to bitno za donošenje informirane odluke o sklapanju ugovora koji sadrži sporne odredbe, trebao biti o tome obaviješten. Zbog toga prosječnom korisniku kredita odredbe kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak, iako mu je pojam valutne klauzule u osnovi jasan tako da zna da glavnica kredita kojeg otplaćuje ovisi o tečaju švicarskog franka u odnosu na kunu, nisu razumljive. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom korisniku kredita koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale korisnika kredita ugovorne odredbe kojima se glavnica veže za švicarski franak, prema ocjeni ovog suda uzrok je značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje te istovremeno za kredit s valutnom klauzulom u CHF nudi najnižu ugovornu kamatu, čime stvara opću klimu da je za korisnika kredita ugovor s valutnom klauzulom u švicarskim francima povoljan. Odredbe kojima se glavnica veže za CHF već samim njihovim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret korisnika kredita. I ugovorna kamata je vezana za valutu CHF, pa isti rizik koji postoji u odnosu na glavnicu postoji i u odnosu na ugovorne kamate. Prema ocjeni suda tuženik nije u odnosu na korisnika kredita postupao obzirno, savjesno, moralno ni pošteno te je u trenutku ugovaranja spornih odredbi kojima se glavnica veže za valutu švicarski franak došlo do značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Neravnoteža između prava i obaveza stranaka ne nastaje ostvarenjem postojećeg rizika, niti prestaje pod utjecajem sniženja tečaja CHF, nego nastaje već samim sklapanjem ugovora koji sadrži predmetne ugovorne odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a kojima je pojedini korisnik kredita taj rizik preuzeo na sebe, ne znajući za njega jer ga o tome banka nije informirala. Neravnotežu nisu prouzročile ni promjena tečaja valute CHF ni promjena kamatne stope, nego ugovorne odredbe. Korištenjem predmetnih odredbi tuženik je povrijedio interese i prava potrošača. Korištenjem ugovornih odredbi kojima je otplatu glavnice kredita vezao uz CHF o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a da prije zaključenja, u vrijeme zaključenja i u svezi zaključenja predmetnog ugovora nije korisnika kredita u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.
56. Odredbom čl. 4. ZOO-a propisano je da su se u zasnivanju obveznih odnosa i ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja. Činjenica da su u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu postojala dva promjenjiva elementa, tečaj valute švicarskog franka i stopa ugovorne kamate, o kojima ovisi visina obveze korisnika kredita, uzrok je neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu korisnika kredita. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti.
57. Prema odredbi čl. 324. ZOO-a ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Ali će ugovor ostati valjan čak iako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.
58. Predmet tužbenog zahtjeva u ovom postupku je ništetnost cijelog Ugovora o kreditu i Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu.
59. Budući da su prema odredbi čl. 1021. ZOO bitni sastojci ugovora o kreditu obveza davanja određenog novčanog iznosa i obveza vraćanja iskorištenog iznosa novca uz obvezu plaćanja ugovorenih kamata, u vrijeme i na način kako je utvrđeno ugovorom, prema ocjeni suda ništetnost ugovornih odredi u dijelu u kojem je ugovorena valutna klauzula u CHF i način na koji se mijenja kamatna stopa – jednostranom odlukom Banke, s obzirom da to nisu bitni elementi Ugovora o kreditu i ugovor može opstati bez njih, ne povlači ni ništetnost cjelovitih odredaba o glavnom predmetu i cijeni, a još manje ništetnost cijelog ugovora.
60. I odredbama čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 93/03, dalje: ZZP) i čl. 102. ZZP/07 izričito je propisano da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, a odredba o glavnom predmetu i cijeni može opstati i bez zaštitne klauzule i bez određivanja na koji se način mijenja kamatna stopa. Stoga je tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cijelog Ugovora o kreditu neosnovan.
61. Iz naprijed obrazloženih razloga, i činjenicu da je Dodatak br. 1 Ugovora o kreditu, koji je sklopljen sukladno odredbama ZID ZPK/15, kako to proizlazi iz nalaza financijskog vještaka, sud smatra da je neosnovan i tužbeni zahtjev usmjeren na ništetnost cijelog Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu.
62. Prema Direktivi 93/13 EEZ od 15. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13), kao i prema načelima izraženima u odlukama Suda Europske unije, potrošač se dovodi u položaj koji je imao pri sklapanju ugovora kao da nije bilo nepoštene odredbe. To je sukladno cilju zaštite koja se pruža, a to je uspostaviti pravičnu ravnotežu između prava i obveza stranaka, ali i održati ugovor na snazi tako da nepoštena odredba ima neobvezujući učinak. Stoga sud neće primijeniti nepoštenu odredbu jer ona ne obvezuje potrošača, ali će ispitati može li se održati ugovor na snazi.
63. Utvrđenje ugovorne odredbe nepoštenom nema za posljedicu ništetnost cijelog ugovora i ZZP određuje da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe (čl. 55. st. 1. i 2. ZZP-a). Dakle, preostali dio ugovora i dalje je obvezujući za stranke. Jedino u slučaju ako ugovor ne može opstati bez nepoštene odredbe, on će biti u cijelosti ništetan, a kod ocjene može li ugovor opstati bez nepoštene odredbe, kriterij je, je li kontinuitet ugovora pravno moguć. U tom smislu sud je ispitao je li zbog izuzimanja primjene te neobvezujuće odredbe došlo do promjena u samoj svrsi ugovora te postoji li bez nepoštene odredbe ravnoteža između prava i obveza stranaka. Pri tome kriterij nije ono što je povoljnije za stranke ili za pojedinu stranku, jer je doseg zaštite koji se pruža neobvezujući učinak nepoštene odredbe.
64. Kako je to naprijed obrazloženo, ništetnost navedenih ugovornih odredbi za sobom ne povlači ništetnost cijelog Ugovora o kreditu i Dodatka br. 1 Ugovora o kreditu koji su sklopljeni između stranaka jer isti mogu opstati i bez navedenih odredbi u smislu odredbe čl. 324. stavak 1. ZOO-a, a u svezi s odredbom čl. 1021. ZOO-a.
65. U hrvatskom zakonodavstvu, a i u pravu Europske unije, vrijedi prije svega tzv. načelo afirmacije ugovora, po kojem načelu valja nastojati da se sklopljeni obvezni ugovor što više održe na snazi a ne da se ukidaju.
65.1. Načelo afirmacije ugovora u biti proizlazi ne samo iz čl. 324. ZOO-a već i iz odredbe čl. 319. st. 2. ZOO-a, po kojoj odredbi se pri tumačenju spornih ugovornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenih ZOO-om.
66. Iz naprijed obrazloženih razloga tužbeni zahtjev tužiteljica je odbijen u cijelosti i presuđeno je kao u točki I. izreke presude.
67. Obje stranke zatražile su naknadu parničnih troškova.
68. Parnični troškovi tuženika utvrđeni su u iznosu od 1.500,00 EUR, prema priloženom troškovniku (str. 161 i 162) i primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 138/23), a obuhvaćaju nagradu punomoćniku odvjetniku tuženika za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 200,00 eura, za zastupanje na ročištima 17. siječnja 2024., 21. veljače 2024., 7. studenog 2024. i 24. rujna 2025. u iznosu od 200,00 eura (Tbr. 9. točka 1.) za svako ročište, za zastupanje na ročištima 4. svibnja 2022. i 17. studenog 2023. u iznosu od 100,00 eura (Tbr. 9. točka 2.) za svako ročište, PDV u iznosu od 300,00 eura (Tbr. 46).
68.1. Zahtjev tuženika za naknadu troškova sudske pristojbe je preuranjen u smislu odredbi čl. 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine", broj 118/18 i 51/23) jer obveza plaćanja sudske pristojbe za odgovor na tužbu nastaje po pravomoćnom završetku postupka za svaku stranku razmjerno uspjehu u parnici.
69. Na temelju odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a sud je naložio tužiteljicama da tuženiku naknade troškove postupka u cijelosti.
70. Stoga je odlučeno kao u točki II. izreke ove presude.
U Koprivnici, 24. listopada 2025.
Sutkinja
Marijana Jurenec
Uputa o pravnom lijeku:
Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi pismeno putem ovoga suda u roku od 15 dana, od dana dostave ili objave i uručenja ovjerenog prijepisa presude.
Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojemu se presuda objavljuje.
Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje, sud će presudu dostaviti prema odredbama Zakona o parničnom postupku o dostavi pismena (čl. 335. st. 8., 9. i 11. ZPP-a).
Dostaviti:
1. Odvjetnik Bruno Petrovčić, Koprivnica
2. Odvjetnik Miroslav Plašćar, Zagreb
