REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7388/2024-10

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Violeti Veselić, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja DČ iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Berislavu Velčiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB 53056966535, zastupanog po Sofiji Petković, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina&Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 14. listopada 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnika tužitelja te zamjenika punomoćnika tuženika AČ, odvjetničkog vježbenika, dana 24. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da su ništetne odredbe čl. 3. ugovora broj 178-50-3740140 od dana 23.10.2006.g., ovjerenog kod javnog bilježnika Lucije Popov, Zagreb, posl. broj OV- 7828/05, zaključenog između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., iz Zagreba, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, sve u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom korištenja platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita.

II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, isplatiti tužitelju DČ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 480,14 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 04.11.2006. godine do 31.12.2007.godine po stopi određenoj čl.1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 01.01.2008. godine do 31.7.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećanoj za pet postotnih poena, od 1.8.2015. godine do 31.12.2022. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. godine do 29.12.2023 godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. iz Zagreba, naknaditi tužitelju DČ, OIB: [osobni identifikacijski broj], parnični trošak u iznosu od 441,36 EUR, sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 24.10.2025. godine, do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom dana 23.10.2006. sklopio Ugovor o kreditu br. 178-50-3740140, a prema kojem mu je tuženik kao kreditor odobrio kredit u iznosu od 23680,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita. Nadalje, tužitelj navodi kako je odredbom čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu, tuženik obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kreditnog zahtjeva (dalje: naknada za obradu kredita) u visini od 3,30 % koja se naplaćuje jednokratno, prilikom prvog korištenja kredita, a da tužitelju niti prethodno niti naknadno nije na jasan i nedvosmislen način predočena struktura navedenih troškova, odnosno od čega se isti stvarno sastoje, u kojem konačnom iznosu i zašto je baš određena naknada u visini tih postotaka od iznosa kredita, a što onda navedenu obvezu tužitelja, kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, a onda posljedično nepoštenom i ništetnom, u smislu čl. 270. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, dalje ZOO). Također, tužitelj smatra da je sporna ugovorna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja se odnosi na naknadu za obradu kredita, nepoštena ugovorna odredba i u smislu čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, dalje: ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja navedenog Ugovora) obzirom da se radi o odredbi koja je unaprijed formulirana u tipskom obrascu ugovora, unaprijed sročenom i priređenom od strane tuženika kao jačeg ugovorne strane (trgovca), bez da se o spornoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo. Nadalje, tužitelj smatra da mu je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, plaćanjem tzv. ulazne naknade i to stoga jer tužitelj nije mogao utjecati niti na sadržaj niti na visinu te naknade koja se jednostrano određivala od strane tuženika, nametnuta prekomjerna i ekonomski potpuno neopravdana obveza, koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita – potrošača, kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca (tuženika) kao druge ugovorne strane, a što je suprotno temeljnim načelima obveznom prava, tj. načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje, te načelu zabrane zlouporabe prava. Ističe, također, da u predmetnom ugovoru o kreditu nije bilo navedeno po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (hoće li biti po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju), a dodatno nije precizirano hoće li biti relevantan tečaj na dan sklapanja ugovora, na dan isplate kredita ili neki treći dan. Nadalje, tuženik je tužitelju odobrio jedan iznos kredita, a faktično joj isplatio drugi iznos, umanjen za naplaćenu naknadu za obradu kredita. Povrh toga, nakon isplate i terećenja po osnovi naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade koju je tuženik naplatio iz kreditnog iznosa, isti je tužitelju zaračunavao kamatu na cjelokupan iznos kredita, dakle sa uračunatom ulaznom naknadom, iako mu je isplatio drugi, manji iznos kredita. U svakom slučaju, kreditna djelatnost, svakako predstavlja osnovnu djelatnost gospodarskog subjekta, trgovca, ovdje kreditora. Zaključno, tužitelj tvrdi da trošak obrade kredita, ako bi isti i postojao, ne smije pasti na teret potrošača jer se tuženik kao banka, temeljem čl. 1021. ZOO-a, naplaćuje kroz ugovorenu kamatu. Na ovaj način tuženik je tužitelju dvaput obračunao jednu te istu uslugu i to prvi put plaćanjem naknade za obradu kredita, a onda nakon toga i kroz ugovorenu kamatu.

2. Slijedom navedenog, tužitelj tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnom odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno da se tužitelj kao korisnik kredita obvezuje prilikom korištenja kredita platiti tuženiku naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini od 3,30 % od iznosa kredita. Također, tužitelj je u tužbi tužbenim zahtjevom od tuženika tražio i isplatu iznosa od 491,69 EUR, međutim na ročištu održanom 14.10.2025. godine tužitelj je konačno precizirao kondemnatorni dio tužbenog zahtjeva tako da na ime naplaćene naknadu za obradu zahtjeva kredita od tuženika traži isplatu iznosa od 480,14 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 4.11.2006. godine do isplate. Također, tužitelj potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskom zateznom kamatom od dana donošenja I stupanjske presude do isplate.

3. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužbu i tužbeni zahtjev. Ističe kako je odredba o ulaznoj naknadi jasna, razumljiva i lako uočljiva pa je stoga isključena od ocjenjivanja nepoštenosti, sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača. Tuženik smatra da je svaki prosječni potrošač sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze pa je stoga stav tuženika da je tužitelj iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi određeni postotak od iznosa kredita mogao shvatiti financijske obveze koje za njega proizlaze i procijeniti je li za njega takva odredba prihvatljiva ili nije. Čak i da je dopušteno provođenje testa poštenosti, tuženik smatra kako tužitelj ničim ne dokazuje da bi predmetna odredba prouzrokovala znatnu neravnotežu o pravima i obvezama ugovornih strana suprotno načelu savjesnosti i poštenja te ističe kako je plaćanje jednokratne nagrade za korištenje kredita propisano tuženikovim općim aktima čija je primjena ugovorena u čl. 9. predmetnog ugovora o kreditu, a tužitelj je potpisom tog ugovora izjavio da je upoznat sa istima i pristao na njihovu primjenu, dok nije postojala obveza tuženika da u samom ugovoru o kreditu navede na što se sve odnosi naknada za obradu kredita i koje troškove istom pokriva. Također, tuženik ističe kako je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti ispunjen te da se prema čl. 326 ZOO-a, ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor je ispunjen u cijelosti. Ističe i prigovor zastare te osporava da bi tuženik bio nesavjesni stjecatelj u smislu odredbe čl. 1115. ZOO-a, osobito ukazujući na činjenicu da je tužba podnesena 18 godina nakon naplate sporne naknade te da se tuženik ne može smatrati nepoštenim stjecateljem za cjelokupno razdoblje neovisno o tome kada je tužitelj podnio tužbu. Na ročištu održanom 14.10.2025. tuženik je potvrdio da je tuženik tužitelju naplatio naknadu za obradu kredita u iznosu od 3.617,65 kn te je učinio nespornim da je naknada naplaćena dana 3.11.2006. godine, ali smatra da zbog prethodno obrazloženih razloga tužbeni zahtjev nije osnovan te da isti treba odbiti uz naknadu parničnog troška tuženiku sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate. Također, tužitelj je prigovorio i vrijednosti deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje, koju je tužitelj u tužbi označio u iznosu od 1.328,00 smatrajući istu previsoko naznačenom te je predložio da sud odredi vrijednost predmeta spora.

4. U tijeku dokaznog postupka sud je izvršio uvid u predmetni Ugovor o kreditu broj 178-50-3740140 od 23.10.2006. godine, otplatni plan za predmetni kredit, knjigovodstvenu karticu po predmetnom kreditu, potvrdu tuženika od 01.04.2025.godine, saslušan je tužitelj te je izvršen uvid u ostalu dokumentaciju koja prileži spisu.

5. Na temelju tako provedenog dokaznog postupka, cijeneći sve provedene dokaze, sukladno čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje ZPP), u njihovoj ukupnosti i svaki zasebno, ovaj sud smatra konačno postavljeni tužbeni zahtjev u cijelosti osnovanim.

6. Predmet spora je zahtjev da sud utvrdi ništetnom odredbu čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita u visini od 3,30% od iznosa kredita te zahtjev za isplatu naplaćenog iznosa naknade za obradu kredita u iznosu od 480,14 EUR jer tužitelj tvrdi da se radi o nepoštenoj ugovornoj odredbi kojom je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

7. Nesporno je među strankama da su tužitelj i tuženik sklopili Ugovor o kreditu broj 178-50-3740140 od 23.10.2006. godine, a kojim je tužitelju odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 23,680,00 CHF, kao i to da je čl. 3. predmetnog Ugovora ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita u visini od 3,30% iznosa kredita, time da se navedena naknada naplaćuje jednokratno prilikom prvog korištenja kredita. Nije sporna niti visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 480,14 EUR (ranije 3.617,65 kn, preračunato na temelju Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj - NN 57/22 i 88/22, prema fiksnom konverzijskom tečaju prema kojem 1 EUR iznosi 7,53450 kn), niti da je predmetna naknada tužitelju naplaćena dana 3.11.2006. godine.

8. Sporno je je li ugovorna odredba kojom je ugovoreno plaćanje naknade za obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade u visini 3,30% iznosa kredita sadržane u čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu ništetna ugovorna odredba te posljedično tome je li osnovan zahtjev za povratom naplaćene naknade u iznosu od 480,14 EUR, je li nastupila zastara te je sporan zatraženi tijek zatezne kamate.

9. Čitanjem predmetnog Ugovora o kreditu sud je utvrdio da je čl. 3. istog ugovorena naknada od 3,30 % od iznosa kredita, jednokratna, a naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita.

10. U odnosu na sporne okolnosti informiranja i pregovaranja oko naknade za obradu kredita sud je saslušao tužitelja, dok nitko od zaposlenika banke nije saslušan kao svjedok jer takav dokazni prijedlog nije predložila niti jedna parnična stranka, a sud na temelju čl. 7. st.1 ZPP-a provodi samo dokaze predložene po strankama, osim, ako se radi o situaciji iz čl. 3. st. 3. ZPP-a, što u konkretnom predmetu nije slučaj.

11. Tužitelj je iskazao da je predmetni kredit zaključio radi kupnje osobnog automobila. Automobil koji je kupio predmetnim kreditom koristio je za svoje osobne potrebe, nikada ga nije davao u najam. U vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt. U auto kući u kojoj je našao automobil koji mu se svidio, rekli su mu da oni surađuju vezano uz odobrenje kredita sa Raiffeisen bankom i djelatnik auto kuće mu je predočio uvjete kreditiranja, preporučio mu je kredit koji je vezan valutnom klauzulom uz švicarski franak, a ono što je njemu bilo bitno je visina mjesečne rate kako bi ju mogao plaćati prema svojim financijskim prilikama. Isto tako djelatnik auto kuće mu je rekao da će morati platiti naknadu za korištenje kredita, da je to sastavni dio ugovora o kreditu i da bez plaćanja te naknade kredit neće moći dobiti. Nije mu objašnjavao koliko iznosi ta naknada, nije mu rekao niti postotak u kojem bi ta naknada bila, niti od čega bi se ta naknada sastojala. Već u auto kući dali su mu svu dokumentaciju vezanu uz ugovor o kreditu i poslali su ga u banku gdje je onda potpisao ugovor o kreditu. Osobno nije sudjelovao u sastavljanju ugovora o kreditu već je ugovor bio pripremljen u banci. U banci ga nitko nije upozorio na plaćanje naknade za korištenje kredita, niti od čega se ta naknada sastoji niti koliko bi ista iznosila. Prije nego što je potpisao ugovor o kreditu, isti je pročitao, bio mu je bitan iznos kredita i visina mjesečne rate koju treba plaćati. Više se zbog proteka vremena ne može sjetiti je li u ugovoru o kreditu bila odredba o plaćanju naknade za korištenje kredita, ali kako je njemu djelatnik auto kuće rekao da će morati platiti naknadu za korištenje kredita, da je to sastavni dio ugovora o kreditu i da bez plaćanja te naknade kredit neće moći dobiti, ipak je odlučio zaključiti predmetni ugovor o kreditu jer mu je trebao automobil. Više se zbog proteka vremena ne sjeća u kojem iznosu mu je banka naplatila naknadu za korištenje kredita, ali o tome postoji dokumentacija u spisu.

12. Sud prihvaća iskaz tužitelja u cijelosti, jer ga ocjenjuje uvjerljivim i istinitim, pri čemu sud ističe kako niti tuženik nije prigovarao istinitosti tužiteljeva iskaza, a osim toga pojedini dijelovi iskaza tužitelja potvrđeni su dokumentacijom koja prileži spisu.

13. Naime, uvidom u predmetni Ugovor sud je utvrdio da se radi o kreditu za kupnju automobila, a što potvrđuje i tužitelj svojim iskazom. Također je uvidom u predmetni Ugovor sud utvrdio da je tužitelj isti zaključio kao fizička osoba, a iz iskaza tužitelja proizlazi da je automobil koji je kupio predmetnim kreditom koristio za svoje osobne potrebe, da ga nikada nije davao u najam, kao i da u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora o kreditu i tijekom otplate istog nije imao u vlasništvu trgovačko društvo niti obrt, iz čega proizlazi da tužitelj ima status potrošača u smislu čl. 3. st. 1. ZZP/03, važećem u trenutku zaključenja predmetnog ugovora o kreditu) kojim je određeno da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, pri čemu sud ističe kako tuženik nije niti osporavao status potrošača tužitelju.

14. Člankom 59. ZZP/03 propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…)."

15. Člankom 81. ZZP/ 03 propisano je: Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (st. 1); Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (st. 2); Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (st. 3); Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. (st.4).

16. Članak 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "predmet ugovora" trebaju se shvatiti kao one odredbe koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "ukupni troškovi kredita za potrošača" pa se naknada za obradu kredita ne može se smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o višegodišnjem kreditu (84 mjeseca tj. 7 godina kako je ugovoreno čl. 4. predmetnog Ugovora) s promjenjivom redovnom kamatnom stopom (čl. 2. Ugovora o kreditu), kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća prilikom prvog korištenja kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu koji definira bit tog ugovornog odnosa.

17. Osim toga, odredbu članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, ovaj sud smatra da odredba čl.3. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita nije izuzeta iz ocjene poštenosti.

18. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s člankom 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača, uzimajući u obzir jesu li tužitelju kao potrošaču bile pružene informacije o spornoj ugovornoj odredbi, kao i okolnosti u vrijeme i prije sklapanja predmetnog ugovora o kreditu, u skladu s čl. 83 ZZP/03.

19. Dovodeći u vezu iskaz tužitelja i sadržaj predmetnog ugovora o kreditu sud je stava da se u konkretnom slučaju radilo o "gotovom" ugovoru, koji je bio pripremljen od strane banke (tuženika). Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a pojedine njihove odredbe su ništetne ukoliko su sastavljene suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja sastavljača ili ugrožavanja postizanja svrhe sklopljenog ugovora.

20. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora koja sadrži odredbu prema kojoj se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezuje platiti banci naknadu za obradu kredita u visini 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, time da se naknada naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

21. Iako je predmetna odredba (čl. 3 Ugovora o kreditu) transparenta odnosno jasna, lako razumljiva i lako uočljiva u smislu članka 85. ZZP/03, jer je omogućavala tužitelju da u trenutku sklapanja ugovora ocijeni visinu te naknade (3,30% od iznosa odobrenog kredita), sama činjenica da je riječ o transparentnoj odredbi ne znači ujedno da je odredba poštena.

22. Čitanjem predmetnog Ugovora sud je utvrdio da isti ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga koji se plaćanjem sporne naknade naplaćuju prilikom isplate kredita, a prema shvaćanju ovog suda ti troškovi i usluge koje se pružaju u zamjenu za spornu naknadu nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u naknadu za obradu za obradu kredita. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadom koja ovisi o visini odobrenog kredita kad je jasno da je riječ o troškovima koji ne ovise o toj visini jer su jednaki za sve kredite neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Također, u predmetnom Ugovoru nisu navedeni nikakvi ekonomski kriteriji koji utječu na visinu naknade z obradu kredita odnosno tzv. ulazne naknade niti mehanizam određivanja iste. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi koji su na ovoj način prebačeni na tužitelja nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

23. Nadalje, kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. stavak 1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi ugovorena odredba o naknadi za obradu kredita bila prihvaćena da se o njoj pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da sama ugovorna odredba čl. 3. u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita ne sadrži nikakve podatke o stvarno pruženim uslugama, i nastalim troškovima na koje se ona odnosi, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na takvu odredbu u pojedinačnim pregovorima.

24. Također, kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane (3,30% od iznosa kredita). Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora, u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim propisima.

25. Pri tome se ističe da niti odredbe čl. 1021. do 1024. ZOO-a ne predviđaju plaćanje naknade za obradu kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbe o naknadi za obradu zahtjeva i odobrenje kredita, nepovoljno je utjecalo na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

26. U skladu s člankom 59. točkom 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti.

27. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz članka 59. točke 3. ZZP/03 da ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, kao i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja čl. 3. Ugovora o kreditu Ugovora o kreditu u dijelu koji se odnosi na naknadu za obradu kredita prenio obvezu plaćanja naknade i troškova koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Sporna ugovorna obveza, koja ima učinak kao da je tuženik de facto oslobođen obveze iz članka 59. točke 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini od 3,30 % visine iznosa kredita) utječe, prema stavu ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na štetu potrošača (tužitelja) značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 3,30% od iznosa kredita.

28. Obzirom da iz iskaza tužitelja proizlazi da mu je djelatnik auto kuće, u kojoj je našao automobil koji mu se svidio, rekao da auto kuća vezano uz odobrenje kredita surađuje sa Raiffeisen bankom, da je djelatnik auto kuće tužitelju predočio uvjete kreditiranja i preporučio mu kredit koji je vezan valutnom klauzulom uz švicarski franak, kao i da mu je rekao da će morati platiti naknadu za korištenje kredita, da je to sastavni dio ugovora o kreditu i da bez plaćanja te naknade neće moći dobiti kredit, ali mu nije objasnio koliko iznosi ta naknada, nije mu rekao niti postotak u kojem bi ta naknada bila, niti od čega bi se ta naknada sastojala, te uzimajući u obzir kako iz iskaza tužitelja, također, proizlazi da su ga iz auto kuće sa dokumentacijom vezanom uz ugovor o kreditu poslali u banku gdje ga je čekao po banci pripremljen ugovor o kreditu, kao i da ga u banci nitko nije upozorio na plaćanje naknade za korištenje kredita, niti od čega se ta naknada sastoji niti koliko bi ista iznosila, stav je ovog suda da se radi o tipskom ugovoru pripremljenom po tuženiku te da se o odredbi koja se odnosi na naknadu za obradu kredita nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da je, iako je u čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu navedena obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita, izostala informiranost tužitelja od strane tuženika na što se konkretno predmetna naknada za obradu kredita odnosi, od kojih stvarnih troškova i usluga banke, a tuženik nije dokazao suprotno, što je bio dužan u smislu čl. 81. st. 4. ZZP/03, pri čemu sud ističe da je prethodno opisano postupanje tuženika u suprotnosti s čl. 4. i čl. 10. st. 2. ZOO-a.

29. Nadalje, prema članku 295. st. 1. ZOO-a opći uvjeti ugovora su ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koji jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formalnom (tipskom) ugovoru bilo da se na njih ugovor poziva, a prema čl. 295. st. 2. ZOO-a opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove.

30. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da je u čl. 9. istog, između ostalog, ugovoreno da se na sve što nije regulirano ovim Ugovorom primjenjuju opći akti banke Kreditora (tuženika) kojima je regulirano kreditiranje građana sa svim njihovim izmjenama i dopunama donesenim za vrijeme trajanja ovog Ugovora, a tuženik u odgovoru na tužbu tvrdi da je u tuženikovim općim aktima propisano plaćanje jednokratne naknade za obradu (korištenje) kredita te da je potpisom ugovora tužitelj pristao na primjenu tih općih akata te da je s istima upoznat.

31. Obzirom na prethodno navedeno, te uzimajući u obzir odredbu čl. 295. st. 1. i 2. ZOO-a, stav je ovog suda da se o odredbama općih akata kreditora (tuženika) na koje se poziva predmetni Ugovor o kreditu, po prirodi stvari ne može i nije moglo pojedinačno pregovarati jer se radi o općim aktima jedne ugovorne strane (tuženika), a što posljedično znači da tužitelj sa tuženikom nije mogao pojedinačno pregovarati o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu (korištenje) kredita.

32. Dakle, kako je sporna ugovorna odredba iz čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu bila unaprijed formulirana od strane tuženika, kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije imao utjecaja na njezin sadržaj te obzirom da tuženik nije dokazao da sporna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima banke, odnosno nije dokazao opravdanost visine sporne naknade u postotku od odobrenog iznosa kredita tj. zašto ista iznosi baš 3,30% od iznosa kredita, što je dovelo do znate neravnoteže između ugovornih strana, na štetu tužitelja, kao potrošača, to je stav ovog suda da se radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 81. ZZP-a (tako i Županijski sud u Zagrebu u odlukama broj Gž-1368/2021- 2 od 20. srpnja 2021., Gž-4683/22-3 od 17. siječnja 2023. te Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-715/2024 od 3.travnja 2024.), a koja nepoštena ugovorna odredba je ništetna u smislu čl. 87. ZZP/03.

33. Također, vezano uz tuženikov prigovor da je predmetni ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen te da povrede, na koje ukazuje tužitelj, eventualno predstavljaju zabranu manjeg značaja radi čega se ništetnost sporne odredbe o naknadi za obradu kredita o ne može isticati, ovaj sud ističe kako je i taj tuženikov prigovor neosnovan. Naime, iako je točno da odredba čl. 326. st. 2. ZOO-a propisuje da se ništetnost ne može isticati ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značenja, a ugovor u cijelosti ispunjen, to se, međutim (konkretno) nametanje korisniku kredita ništetne odredbe o naknadi za obradu kredita od strane kreditora, a što je dovelo do znatne neravnoteže u pravima i obvezama tužitelja, kao korisnika kredita, u odnosu na tuženika, kao kreditora, ne može podvesti po tezu tuženika da je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja, radi čega je izneseni prigovor tuženika potpuno neutemeljen jer je pravo tužitelja na isticanje ništetnosti i povrat onoga što je temeljem ništetne odredbe naplaćeno, opstojno.

34. Slijedom navedenog sud je u točki I izreke ove presude prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da da je ništetna odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu u djelu kojim je ugovorena jednokratna naknada u visini od 3,30% od iznosa kredita, a koja se naplaćuje prilikom prvog korištenja kredita.

35. U smislu odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stoga tužitelj ima pravo na isplatu iznosa naplaćenog na ime naknade za obradu kredita, odnosno tuženik je dužan vratiti tužitelja ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom.

36. Tuženik je na ročištu održanom 14.10.2025. godine učinio nespornim da je predmetna naknada u utuženom iznosu naplaćena 3.11.2006. godine.

37. Vezano uz istaknuti prigovor zastare ovaj sud ističe kako je tuženikov prigovor zastare neosnovan. Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, dok zahtjev za isplatu tužitelja zastarijeva u općem zastarnom roku od 5 godina prema odredbi čl. 225. ZOO. Kako zastara počinje teći od dana utvrđenja ništetnosti ugovora ili pojedinih njegovih odredbi (pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održane 30. siječnja 2020., broj Su-IV-47/20), odnosno u konkretnom slučaju od dana pravomoćnosti ove prvostupanjske presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe Ugovora o kreditu o naknadi za obradu kredita, to zastarni rok propisan čl. 225. ZOO-a od pet godina nije protekao.

38. Slijedom prethodno navedenog, a kako je visina tužbenog zahtjeva na isplatu u iznosu od 480,14 EUR nesporna to je presuđeno kao u točki II izreke ove presude.

39. Prema odredbi čl. 1111. ZOO, kada dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Članak 1115. ZOO, uređujući opseg vraćanja stečenog, određuje da, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

40. Kako je tuženik utuženi iznos primio s obzirom na ugovornu odredbu koja je utvrđena ništetnom, to je, temeljem citirane odredbe ZOO-a, dužan vratiti ga tužitelju. Ugovaranjem ništetne ugovorne odredbe o naplati naknade za obradu kredita, tuženik je, smatra ovaj sud postupao nepošteno iz razloga što je spornu ugovornu odredbu jednostrano unio u predmetni Ugovor o kreditu, bez mogućnosti da tužitelj utječe na sadržaj iste, ne navodeći na koje troškove i usluge tuženika se sporna naknada odnosi, što predstavlja nepošteno postupanje tuženika, kao financijske institucije (trgovca) odnosno jače ugovorne strane u odnosu na, tužitelja, kao potrošača, i slabiju ugovornu stranu, pa slijedom navedenog, ovaj sud tužitelja na temelju čl. 1115 ZOO- a dosuđuje zateznu kamatu tekuću od 4.11.2006. godine (dan nakon plaćanja sporne naknade koju je tuženik naplatio tužitelju 3.11.2006. godine) do isplate, a kako je tužitelj i zatražio tužbenim zahtjevom.

41. Visina kamatne stope određena je do 31.12.2007. po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1.1.2008. godine po stopi iz čl. 29. st. 2. i 8. ZOO-a. (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23).

42. Odluka o parničnom trošku u ovoj pravnoj stvari temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a odnosi se na trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku, odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23, koja se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje na temelju Tbr. 52. st. 3. iste) te na trošak sudskih pristojbi tužitelja odmjeren sukladno Zakonu o sudskim pristojbama (NN 118/18 i 51/23, dalje: ZSP) i Tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19 i 92/21).

43. Vezano za prigovor tuženika glede previsoko označene vrijednosti predmeta spora obzirom na vrijednost deklaratornog tužbenog zahtjeva na utvrđenje koju je tužitelj u tužbi naznačio u iznosu od 1.328,00 EUR, valja istaknuti da je ovaj sud prigovor previsoko naznačene vrijednosti predmeta spora našao osnovanim te je na pripremnom ročištu odredio vrijednost predmeta spora (dalje: VPS) u visini od 480,14 EUR. Naime, tužitelj je u ovoj pravnoj stvari uz deklaratorni tužbeni zahtjev na utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, za koji je naznačio VPS od 1.328,00 EUR, postavio i kondemnatorni zahtjev na isplatu iznosa od 480,14 EUR. Međutim, stav je ovog suda da se ne radi o samostalnom deklaratornom zahtjevu, već o vrsti deklaratornog zahtjeva koji služi samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu, odnosno za isplatu, jer je isplata neosnovano naplaćene naknade za obradu kredita zapravo jedino što je tužitelju životno i realno bitno, a ne to da li se radi o ništavoj odredbi. Osim toga sud je o ništavosti ugovorne odredbe o naknadi za obradu kredita, temeljem čl. 12. st. 1. ZPP-a, mogao odlučivati i kao prethodnom pitanju, bez postavljanja tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništavosti, osobito imajući u vidu odredbu čl. 327. st. 1. ZOO-a kojom je određeno da na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i da se na nju može pozivati svaka zainteresirana osoba. Stoga se u ovakvom slučaju VPS ima računati samo prema vrijednosti zahtjeva za činidbu odnosno isplatu (tako i VSRH Revr-774/05 od 13.12.2005. i Revr-475/08 od 27.10.2008.).

44. Slijedom navedenog, u konkretnom predmetu valjalo je primijeniti odredbu čl. 40. st. 3. ZPP-a i odrediti vrijednost predmeta spora u iznosu od 480,14 EUR jer suviše visoko naznačena vrijednost predmeta spora postavlja pitanje prava na naknadu troškova postupka, odnosno zasebno označavanje vrijednosti predmeta spora za svaki od zahtjeva te njihovo kasnije pribrajanje samo tome i služe, jer je naknada troška za zbrojene zahtjeve tj. za iznos od 1.808,00 EUR (1.328,00 EUR+ 480,18 EUR) kako ju je naznačio tužitelj, dvostruka (obzirom da jedna odvjetnička radnja prema Odvjetničkoj tarifi za VPS od 480, 14 EUR iznosi, bez PDV-a, 100,00 EUR, a prema VPS od 1.808,00 EUR iznosi 200,00 EUR, bez PDV-a), a dokazni postupak je isti.

45. Trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku sastoji se od: sastava tužbe – 50 bodova po Tbr. 7. točka 1, sastava podneska od 7.7.2025. godine –50 bodova po Tbr 8. toč. 1., te zastupanja na ročištu 14.10.2025 - 50 bodova po Tbr 9. toč. 1., što ukupno iznosi 150 bodova. Kada se utvrđeni broj bodova pomnoži sa vrijednosti boda od 2,00 EUR, dobiva se iznos od 300,00 EUR. Na taj iznos obračunat je po Tbr. 46 PDV (25%) u iznosu od 75,00 EUR, tako da ukupan trošak zastupanja tužitelja po odvjetniku iznosi 375,00 EUR.

46. Trošak sudskih pristojbi tužitelja sastoji se od troška sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 53,09 EUR (sukladno VPS naznačenoj u vrijeme podnošenja tužbe, a prema rješenju o sudskoj pristojbi od 5.3.2025., time da je plaćanje iste vidljivo kroz e- spis) te troška sudske pristojbe na I stupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR, uz primjenu čl. 7. st. 3. ZSP-a, tako da trošak sudskih pristojbi ukupno iznosi 66,36 EUR.

47. Kako je tužitelj u cijelosti uspio s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom, to mu sud na temelju čl. 154. st. 1. ZPP-a, dosuđuje cjelokupni naprijed priznati trošak zastupanja po odvjetniku i trošak sudskih pristojbi, što čini dosuđeni parnični trošak tužitelja u iznosu od 441,36 EUR, kao u točki III izreke ove presude.

48. Tužitelj je zatražio i zateznu kamatu na parnični trošak te mu je sud, temeljem čl. 151. st. 3. ZPP-a, dosudio zakonsku zateznu kamatu na dosuđeni iznos parničnog troška od 441,36 EUR, tekuću od 24.10.2025. godine, kao dana donošenja ove presude kojom je tuženiku naloženo plaćanje troškova postupka tužitelju.

49. Tuženiku ne pripada pravo na parnični trošak jer je u cijelosti izgubio spor, sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Zagrebu, 24.listopada 2025. godine

Sudac:

Violeta Veselić

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno - od dana primitka presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.

DNA:

1. pun. tužitelja uz rj. za sudsku pristojbu na prvostupanjsku presudu u iznosu od 13,27 EUR

2. pun. tuženika