Republika Hrvatska

Općinski sud u Novom Zagrebu

Turinina 3 - 10100 Zagreb

Poslovni broj: 9 P-1177/2023-20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Novom Zagrebu, po sucu toga suda Ani Tomašić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Grahovcu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupanog po punomoćniku Krešimiru Ćurkoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave 18. rujna 2025., održane u prisutnosti tužitelja, zamjenice punomoćnika tužitelja Klare Jandroković, odvjetnice u Zagrebu te punomoćnice tuženika, 24. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 016-34/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika RD iz [adresa] pod brojem OU748/2006, sklopljenom 05.04.2006. između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika) kao kreditora i tužitelja ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojom je odredbom određen način otplate kredita, a koja glasi: „Kredit se otplaćuje u 300 (tristo) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 4.190,65 CHF (četiri tisuće sto devedeset švicarskih franaka i 65/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja“, te ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 6. Ugovora o kreditu broj 016-34/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika RD iz [adresa] pod brojem OU748/2006, sklopljenom 05.04.2006. između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika) kao kreditora i tužitelja ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojom je odredbom određena promjenjivost kamatne stope, a koja glasi: „Banka ugovorenu kamatnu stopu iz čl. 3. ovog Ugovora neće mijenjati do 30.09.2006. (trideseti rujna dvije tisuće šeste) ako se Korisnik kredita pridržava svih odredbi ovog Ugovora. Ugovorne strane su suglasne da je Banka od 01.10.2006. (prvi listopada dvije tisuće šeste) ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta Banke ovisno o skupini klijenata kojoj pripada Korisnik kredita. Banka je ovlaštena promijeniti kamatnu stopu i prije isteka navedenog roka ako se Korisnik kredita ne pridržava bilo koje odredbe ovog Ugovora. Korisnik kredita svojim potpisom na ovom Ugovoru izjavljuje da je suglasan i da bez prigovora prihvaća pismenu obavijest Banke o visini kamatne stope, visini anuiteta, te novi otplatni plan u skladu s promijenjenom kamatnom stopom“, te ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 48.307,14 eura (četrdeset osam tisuća tristo sedam eura i četrnaest centi) s pripadajućim kamatama tekućim:

- na iznos od 132,32 EUR od 31.10.2008. g. do isplate,

- na iznos od 180,33 EUR od 31.12.2008. g. do isplate,

- na iznos od 213,18 EUR od 31.01.2009. g. do isplate,

- na iznos od 228,03 EUR od 28.02.2009. g. do isplate,

- na iznos od 187,10 EUR od 31.03.2009. g. do isplate,

- na iznos od 204,31 EUR od 30.04.2009. g. do isplate,

- na iznos od 138,75 EUR od 31.05.2009. g. do isplate,

- na iznos od 90,47 EUR od 30.06.2009. g. do isplate,

- na iznos od 103,30 EUR od 31.07.2009. g. do isplate,

- na iznos od 128,74 EUR od 31.08.2009. g. do isplate,

- na iznos od 126,54 EUR od 30.09.2009. g. do isplate,

- na iznos od 100,80 EUR od 31.10.2009. g. do isplate,

- na iznos od 149,07 EUR od 30.11.2009. g. do isplate,

- na iznos od 187,80 EUR od 31.12.2009. g. do isplate,

- na iznos od 242,85 EUR od 31.01.2010. g. do isplate,

- na iznos od 230,22 EUR od 28.02.2010. g. do isplate,

- na iznos od 304,97 EUR od 31.03.2010. g. do isplate,

- na iznos od 290,78 EUR od 30.04.2010. g. do isplate,

- na iznos od 45.067,58 EUR od 07.05.2010. g. do isplate,

od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 2. stavka 1. Ugovora o kreditu broj 016- 34/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika RD iz [adresa] pod brojem OU-748/2006, sklopljenom 05.04.2006. između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika) kao kreditora i tužitelja ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojom je odredbom određen iznos kredita, a koja glasi: „Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 794.760,00 CHF (sedamsto devedeset četiri tisuće sedamsto šezdeset švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima“, te ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

II. Utvrđuje se ništetnom odredba članka 4. Ugovora o kreditu broj 016-34/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine, solemniziran kod javnog bilježnika RD iz [adresa] pod brojem OU748/2006, sklopljenom dana 05.04.2006. između HYPO ALPE-ADRIA-BANK d.d. (pravni prednik tuženika) kao kreditora i tužitelja ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kao korisnika kredita, kojom je odredbom određen način otplate kredita, a koja glasi: „Rok otplate kredita iznosi 25 (dvadeset pet) godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anuitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten“, te ista odredba ne proizvodi nikakav pravni učinak za ugovorne strane.

III. Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, isplatiti tužitelju ŠD iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 30.000,87 eura (trideset tisuća eura i osamdeset sedam centi) s pripadajućim kamatama tekućim:

- na iznos od 248,25 EUR od 31.10.2006. g. do isplate,

- na iznos od 248,07 EUR od 30.11.2006. g. do isplate,

- na iznos od 247,89 EUR od 31.12.2006. g. do n isplate,

- na iznos od 247,70 EUR od 31.01.2007. g. do isplate,

- na iznos od 247,52 EUR od 28.02.2007. g. do isplate,

- na iznos od 247,32 EUR od 31.03.2007. g. do isplate,

- na iznos od 247,14 EUR od 30.04.2007. g. do isplate,

- na iznos od 246,94 EUR od 31.05.2007. g. do isplate,

- na iznos od 246,75 EUR od 30.06.2007. g. do isplate,

- na iznos od 246,55 EUR od 31.07.2007. g. do isplate,

- na iznos od 246,35 EUR od 31.08.2007. g. do isplate,

- na iznos od 405,62 EUR od 30.09.2007. g. do isplate,

- na iznos od 405,32 EUR od 31.10.2007. g. do isplate,

- na iznos od 405,02 EUR od 30.11.2007. g. do isplate,

- na iznos od 404,70 EUR od 31.12.2007. g. do isplate,

- na iznos od 404,39 EUR od 31.01.2008. g. do isplate,

- na iznos od 404,06 EUR od 29.02.2008. g. do isplate,

- na iznos od 794,08 EUR od 31.03.2008. g. do isplate,

- na iznos od 793,60 EUR od 30.04.2008. g. do isplate,

- na iznos od 793,10 EUR od 31.05.2008. g. do isplate,

- na iznos od 792,59 EUR od 30.06.2008. g. do isplate,

- na iznos od 792,08 EUR od 31.07.2008. g. do isplate,

- na iznos od 791,56 EUR od 31.08.2008. g. do isplate,

- na iznos od 791,03 EUR od 30.09.2008. g. do isplate,

- na iznos od 790,49 EUR od 31.10.2008. g. do isplate,

- na iznos od 789,94 EUR od 30.11.2008. g. do isplate,

- na iznos od 870,94 EUR od 31.12.2008. g. do isplate,

- na iznos od 870,34 EUR od 31.01.2009. g. do isplate,

- na iznos od 869,75 EUR od 28.02.2009. g. do isplate,

- na iznos od 869,15 EUR od 31.03.2009. g. do isplate,

- na iznos od 1.080,64 EUR od 30.04.2009. g. do isplate,

- na iznos od 1.079,97 EUR od 31.05.2009. g. do isplate,

- na iznos od 1.079,30 EUR od 30.06.2009. g. do isplate,

- na iznos od 1.078,60 EUR od 31.07.2009. g. do isplate,

- na iznos od 1.077,90 EUR od 31.08.2009. g. do isplate,

- na iznos od 1.077,18 EUR od 30.09.2009. g. do isplate,

- na iznos od 1.076,45 EUR od 31.10.2009. g. do isplate,

- na iznos od 1.075,71 EUR od 30.11.2009. g. do isplate,

- na iznos od 1.074,95 EUR od 31.12.2009. g. do isplate,

- na iznos od 1.074,19 EUR od 31.01.2010. g. do isplate,

- na iznos od 1.073,41 EUR od 28.02.2010. g. do isplate,

- na iznos od 1.072,62 EUR od 31.03.2010. g. do isplate,

- na iznos od 1.071,81 EUR od 30.04.2010. g. do isplate,

- na iznos od 249,90 EUR od 07.05.2010. g. do isplate,

od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 31.12.2007. po stopi propisanoj čl. 1. Uredbe o visini zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. pa do 31.12.2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 30.12.2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."

V. Odbija se prigovor radi prebijanja tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, radi isplate iznosa od 2.500,00 eura (dvije tisuće petsto eura), kao neosnovan.

VI. Svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 13. lipnja 2023. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate i utvrđenja ništetnosti. Tužitelj je s prednikom tuženika Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. 5. travnja 2006. sklopio Ugovor o kreditu broj 016-34/2006 sa Sporazumom o osiguranju novčane tražbine solemniziran kod javnog bilježnika RD iz [adresa] pod brojem OU- 748/2006. Predmetni Ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (dalje: CHF) i promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke. Sukladno odredbi 1. Ugovora, prednik tuženika kao kreditor odobrio je i stavio na raspolaganje tužitelju kao korisniku kredita kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 794.760,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika važećem na dan korištenja kredita, dok je odredbom članka 4. određeno da se kredit otplaćuje u 300 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 4.190,65 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF pravnog prednika tuženika važećem na dan plaćanja (...). Također, sukladno odredbi 6. Ugovora, tuženik kao banka je ovlašten od 01.10.2006. izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. ili drugog akta banke ili drugog akta banke ovisno o skupini klijenata kojoj pripada Korisnik kredita. Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je određena obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku te uz promjenjivu kamatnu stopu su ništetne, a što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu, oslobođenog učinka povrata kredita uz navedenu valutnu klauzulu te promjenjivost kamatne stope. Tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju povećavao kamatnu stopu, a osim navedenog, tuženik je tijekom otplate kredita ništetno i nezakonito tužitelju primjenom valutne klauzule u CHF obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune. Imajući u vidu sve gore navedeno, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti navedenih ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi pretpostavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala početno ugovorena kamatna stopa. Isto tako, imajući u vidu sve navedeno u prethodnim točkama ove tužbe, tužitelj ističe kako učinak ništetnosti gore navedenih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli predstavlja tužiteljevo pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se od početka otplate za cijelo vrijeme primjenjivala otplata bez valutne klauzule. Obzirom je preplata posljedica ništetnih ugovornih odredbi, to tužitelj ima pravo potraživati vraćanje preplaćenog iznosa.

2. U odgovoru na tužbu tuženik ističe prigovor zastare, osporava sve činjenične navode tužbe. Tuženik smatra da tužitelj nema pravni interes za donošenje deklaratorne presude o utvrđenju ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi iz ugovora o kreditu zaključenog između stranaka. Tuženik ističe kako se tužitelj neosnovano poziva na primjenu presuda Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-7129/13 i Pž- 6632/2017 u ovom postupku, a na temelju članka 138.a Zakona o zaštiti potrošača i članka 502.c Zakona o parničnom postupku. Tužba uopće ne sadrži koje su konkretne radnje tuženika dovele do ništetnosti pojedinih odredbi Ugovora o kreditu, pa tako ne sadrži niti onaj minimalni činjenični opis predmetnih okolnosti koje su relevantne za ovaj slučaj, slijedom čega se uopće ne može niti napraviti test da li su ugovorne odredbe ništetne ili ne. Tuženik pri tome osporava da bi naslovni sud bio vezan za utvrđenja iz Presude VTS RH u predmetu potrošač, budući da nema mjesta primjeni članka 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14), odnosno 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12, 56/13, „ZZP/07") i članka 502.c ZPP-a. Tuženik smatra da su tužitelj i tuženik pojedinačno pregovarali o spornim odredbama Ugovora o kreditu, s obzirom na to da je tužitelj mogao birati između kredita s valutnom klauzulom u EUR, ili pak valutnom klauzulom u CHF. Tužitelj je donio odluku da je za njega prihvatljivija valutna klauzula CHF. Odredbe o valutnoj klauzuli su bile jasne, lako uočljive i razumljive te su sva prava tužitelja kao potrošača prije, tijekom i nakon sklapanja ugovora bila poštovana u cijelosti. Tuženik ističe kako porast tečaja CHF nakon sklapanja Ugovora o kreditu ne može biti od utjecaja na ocjenu valjanosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli jer je za ocjenu savjesnosti postupanja stranke mjerodavan trenutak sklapanja Ugovora o kreditu.

Naposljetku tuženik ističe prigovor radi prebijanja.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao cjelokupnu dokumentaciju u spisu predmeta te je na ročištu održanom 18. rujna 2025. saslušao tužitelja. Sud nije izvodio dokaz saslušanjem javne bilježnice RD, svjedoka Š i FD, te djelatnika tuženika s obzirom da su punomoćnici stranaka odustali od navedenih dokaznih prijedloga.

4. Analizom izvedenih dokaza u smislu čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 111/99, 88/01, 117/03, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23) kao rezultata cjelokupnog raspravljanja ovaj sud nalazi da je tužbeni zahtjev tužitelja djelomično osnovan.

5. U čl. 2. st. 1. Zakona o parničnom postupku određeno je da u parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku. Odredbom čl. 7. Zakona o parničnom postupku određeno je da su stranke dužne iznijeti činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, a u čl. 219. istog Zakona da je u parnici svaka stranka dužna iznijeti činjenice i predložiti dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija navode i dokaze protivnika.

6. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužitelju isplaćen kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 794.760,00 CHF obračunatog prema srednjem tečaju za CHF Banke važeće na dan korištenja kredita s rokom otplate 25 godina i uz kamatnu stopu od 3,99 % godišnje, a koja je promjenjiva odlukom banke. Također, nije sporno da je kredit u cijelosti zatvoren i da je kamatna stopa tijekom otplate kredita u više navrata mijenjana.

7. Sporno je jesu li ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je iznos kredita vezan za tečaj švicarskog franka protivne pozitivnim propisima Republike Hrvatske odnosno jesu li iste ništetne, a posljedično tome ima li tužitelj pravo na isplatu razlike između isplaćenih ugovornih kamata i iznosa kamata prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i na isplatu razlike u visini anuiteta do koje je došlo zbog promjena tečaja CHF u odnosu na HRK. Među strankama nije sporan sadržaj presuda donesenih u sporovima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, ali je sporan njihov učinak i značaj za ovaj spor. Sporno je i to je li nastupila zastara utuženog potraživanja.

8. Sporni Ugovor o kreditu sklopljen je 5. travnja 2006. pa se na sadržaj tog ugovora u pogledu primjene materijalno pravnog propisa glede pitanja da li su neke odredbe nepoštene primjenjuju odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03; dalje ZZP/03) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora.

9. Odredbom čl. 81 ZZP/03 propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nedopuštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

10. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radilo o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca (čl. 81 st. 2 ZZP/03).

11. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati (čl. 81 st. 4 ZZP/03).

12. Prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koje predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor (čl. 83 ZZP/03).

13. Nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive (čl. 84 ZZP/03).

14. Nadalje odredbom čl. 87 st. 1 ZZP/03 propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništava.

15. Ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe (čl. 87 st. 1 i 2 ZZP/03).

16. Tuženik u ovom postupku nije dokazao, teret dokaza koje činjenice je ležao na istom, da se je prije sklapanja Ugovora o kreditu od 5. travnja 2006. pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi sadržanoj u dijelu čl. 6 Ugovora tj. u dijelu u kojem je ugovorena promjenjivost kamatne stope sukladno odlukama tuženika, a da se nije pregovaralo, po ocjeni ovoga suda, ukazuje okolnost da je iz sadržaja Ugovora vidljivo da se radi o standardnom, tipskom ugovoru o kreditu.

17. Gore navedeno proizlazi i iz samog iskaza tužitelja koji je saslušan na ročištu održanom 18. rujna 2025. istaknuvši da nije sa tuženikom pregovarao o pojedinačnim odredbama ugovora, da nije bio upozoren na rizičnost promjenjive kamatne stope te valute u CHF, a glede sklapanja ugovora o kreditu naveo je da je od strane tuženika dobio formulirani ugovor, koji je potpisao.

18. O odredbi čl. 6 Ugovora o kreditu od 5. travnja 2006., kako je to naprijed i iznijeto, nije se pojedinačno pregovaralo time da po ocjeni ovoga suda sporna odredba čl. 6 Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost kamatne stope, sukladno odluci banke, predstavlja odredbu koja nije lako razumljiva i koja suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana sve na štetu tužitelja kao potrošača posljedično čemu se takva ugovorna odredba u smislu naprijed citirane odredbe čl. 81 ZZP/03 smatra nepoštenom te ništetnom.

19. Naime, sporna odredba čl. 6 među strankama sklopljenog Ugovora nije lako razumljiva jer u odnosu, na u vrijeme sklapanje ugovora, ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu od 3,99 % ne sadrži bilo kakav kriterij, bilo kakav parametar niti bilo kakav precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope o kojem bi tužitelj kao potrošač bila informiran u vrijeme i prilikom sklapanja ugovora. Tom ugovornom odredbom nisu definirani niti ugovoreni bilo kakvi parametri te uvjeti koji prate promjenu prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope od 3,99 %, a o kojima bi tužitelj kao potrošač prilikom sklapanja ugovora na jasan i transparentan način bio informiran već se takvom odredbom ugovora tuženoj kao drugoj, jačoj ugovornoj strani ostavlja mogućnost da ugovornu promjenjivu kamatnu stopu određuje svojim jednostranim odlukama, a da se pritom ne ostavlja mogućnost tužitelju kao drugoj i slabijoj ugovornoj strani, potrošaču, da utječe te u sporazumu s tuženom utvrđuje uvjete, način i kriterije promjene prvotno ugovorene promjenjive kamatne stope. Da bi sporna odredba Ugovora o kreditu bila lako razumljiva ista je trebala sadržavati jasno naznačene i objašnjene razloge te kriterije za promjenu ugovorene kamatne stope tako da je tužitelj kao potrošač na temelju tih jasnih i razumljivih kriterija u vrijeme sklapanja ugovora mogao jasno predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.

20. Kako su ugovorne kamate po svojoj pravnoj naravi naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti banci za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih mu na određeno vremensko razdoblje od strane banke uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, u vrijeme i na način kako je to ugovoreno ugovorom o kreditu, onda se nameće zaključak da takva ugovorna odredba mora biti određena odnosno odrediva u smislu čl. 46. st. 2. i čl. 50. ZZO/91, odnosno čl. 269. st. 2. i čl. 272. ZOO/05, a što u ovom slučaju nije ostvareno, jer iz tako formuliranih ugovornih odredbi potrošač nije mogao u vrijeme pregovaranja te sklapanja ugovora o kreditu imati sve relevantne informacije o tome u kojem pravcu odnosno kako će u budućnosti biti njegova ugovorna obveza glede plaćanja ugovornih kamata, a čija sudbina je bila izvan mogućnosti njegovog utjecaja, odnosno pretežitim dijelom ovisila o volji i namjeri tuženika, a koja kao specijalizirana novčarska ustanova je bila dužna omogućiti potrošačima potpunu i razumljivu informaciju o toj ugovornoj odredbi, a kako bi mogli stvoriti pravilnu sliku o svojim budućim obvezama koje prema banci imaju sklapanjem ugovora o kreditu. Vrhovni sud RH Broj: Rev 2221/2018-11

21. Isto se odnosi i na odredbe čl. 4. Ugovora kojima je ugovoreno da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF) po srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja u pogledu dijelova kojih odredbi tuženik kao banka nije dokazao da se je pojedinačno pregovaralo niti da je tužitelj kao potrošač u cijelosti jasno i transparentno informiran o svim rizicima koji prate ugovorenu valutu CHF niti pak su tužitelju jasno objašnjeni kriteriji o kojima ovisi promjena tečaja, a što u konačnosti nije navedeno niti u ugovoru.

22. U ovom postupku valja navesti kako je u odnosu na nepoštenu ugovornu odredbu o promjenjivoj stopi redovne kamate i valutne klauzule vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu koji je 4. srpnja 2013. donio presudu poslovni broj P-1401/2012 kojom je utvrđeno da je i tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak te u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima, ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa da je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03) u razdoblju od 10. rujna 2003. do 6. kolovoza 2007. i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. pa nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Nadalje, Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

24. Odlukom broj U-III-2521/2015, U-III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U-III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. Ustavni sud Republike Hrvatske djelomično je usvojio ustavnu tužbu tužitelja te je ukinuo odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/2014-2 od 9. travnja 2015. u dijelu u kojem je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/2013-4 od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo".

25. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio je novu presudu poslovni broj Pž- 6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

26. Vrhovni sud Republike Hrvatske je po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

27. Ustavni sud RH svojom je odlukom broj U-III-4150/2019 od 3. veljače 2021. odbio ustavnu tužbu, između ostalog i ovdje tuženika u pogledu kamate koja se mijenja odlukom banke i u pogledu valute švicarski franak čime je potvrđeno utvrđenje nepoštenosti i nišetnosti odredbi o valuti švicarski franak i kamati koja se mijenja odlukom banke, ovdje tuženika.

28. Kako je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena nepoštenom i ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014., dok su ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli utvrđene nezakonitim i ništetnim presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 1401/2012 od 4. srpnja 2013., a koja presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske pod brojem Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i ugovorne odredbe koje se odnose na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu iz predmetnog ugovora o kreditu nepoštene i ništetne.

29. Sukladno zaključcima Vrhovnog suda Republike Hrvatske u Zagrebu sadržanim u presudama poslovni broj: Revt-249/14-2. od 9. travnja 2015. i Rev-2221/18. od 3. rujna 2019., prema kojima iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, činjenica što obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom, jer u vrijeme sklapanja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate kredita vratiti banci, a banke su kao visoko specijalizirane novčane ustanove čiji predmet poslovanja je novac kojeg plasiraju potrošačima u vidu raznih novčanih "proizvoda" dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikada na njegovu štetu.

30. Slične odredbe sadržane su u Direktivi 93/13 EEZ jer je u članku 5. Direktive navedeno da u slučaju ugovora u kojem se sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe moraju biti sročene jasno i razumljivo.

31. Dakle, pravomoćnim presudama u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača odlučeno je da je tuženik u razdobljima u kojima je sklopljen i ugovor koji je predmet ove pravne stvari, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe koje se odnose na redovnu kamatnu stopu (promjenjivu) i na vezanje glavnice uz valutu švicarskog franka.

32. Temeljem odredbe čl. 502 c Zakona o parničnom postupku i čl. 118 Zakona o zaštiti potrošača ovaj sud vezan je za utvrđenja iz navedenog postupka zaštite kolektivnih interesa potrošača, tj. vezan je za utvrđenje da je ništetna odredba tuženika o valutnoj klauzuli. Naime, odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktan učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuje sudove pa se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača na naknadu potrošači mogu pozivati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502a st. 1 ZPP-a. S obzirom na sadržaj izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu koji se odnosi na tuženu, po shvaćanju ovoga suda, a što je ujedno i stav Vrhovnog suda RH izražen u presudi Vrhovnog suda RH posl. br. Rev-3142/18-2, u postupku kao što je konkretni nije potrebno provoditi dokazni postupak u pravcu da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF, a sve na štetu potrošača, ne bi bila ništetna, napose u situaciji kao što je konkretna kada učinci donesenih presuda u kolektivnom sporu obvezuju i stranke i sud u ovom parničnom postupku.

33. U navedenom kolektivnom sporu odlučeno je i o nepoštenosti odredbe o valutnoj klauzuli u CHF jer je ocijenjeno da su tužene banke, tako i tuženik, imale saznanja o izglednoj budućoj promjeni u tečaju švicarskog franka prema kuni na štetu potrošača, a unatoč tome su ih poticali na sklapanje ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskim francima. Iz obrazloženja pravomoćne odluke u tom sporu proizlazi da na temelju dostupnih informacija potrošači nisu mogli razumjeti i predvidjeti ekonomske posljedice koje za njih proizlaze iz predloženih ugovornih odredaba, kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak, informirano se odlučiti o sklapanju ili nesklapanju ugovora s takvim odredbama. Tužene banke nisu na transparentan način informirale potrošače da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz EUR i kod ove odredbe vrijedi presumpcija da se o njoj nije pregovaralo, jer suprotno tuženik nije dokazao. Smatra se da se o pojedinoj odredbi pojedinačno pregovaralo ako je potrošaču omogućeno da intervenira u unaprijed formulirani ugovor, a on to ne prihvati ili ako je potrošaču omogućeno da prihvati određenu odredbu ili ne, pa se onda smatra da je postojala mogućnost potrošača da utječe na sadržaj ugovora. Tuženik mora dokazati da je potrošač faktički mogao utjecati na sadržaj odredbe ugovora definiran od strane trgovca, s posljedicom da je trgovac pokazao spremnost promijeniti sadržaj odredbe, a što u konkretnoj situaciji nije slučaj.

34. Predmetna ugovorna odredba, to jest što je u ugovorima o potrošačkim kreditima "ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak", također je odlukama viših sudova ocijenjena nepoštenom i ništetnom. Najprije u sad pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012, potom u presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/2017 od 3. listopada 2017. kojom je potvrđena dotična prvostupanjska odluka nižeg suda. Potom je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev 2221/2018. od 3. rujna 2019. odbijena revizija tuženih banaka u tom dijelu. U navedenoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske se navodi kako je dotični uglavak kojim je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak, a u svezi sa sklapanje tih ugovora o kreditu sa ugovornom odredbom o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom te banke, i to zato jer su:

- ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- tužene banke kao trgovci bile su svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima,

- te su banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita, zbog čega su obje odredbe nepoštene i stoga ništetne.

35. Kako su odredbe ugovora o kreditu ništetne u dijelu u kojem je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valutna klauzula to se ta odredba među strankama ne može primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovorne odredbe. Odnosno, sukladno članku 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - u daljnjem tekstu ZOO) tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po toj osnovi koja je utvrđena ništetnom.

36. Okolnost što je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran po javnom bilježniku, ne predstavlja okolnosti zbog kojih bi naprijed navedene odredbe Ugovora bile valjane pri čemu se napominje da javni bilježnik, prilikom solemnizacije ugovora, nije osoba koja sa potrošačem pregovara o sadržaju ugovora te o pojedinim odredbama ugovora, već je u obvezi pregovarati s tužiteljem, kao potrošačem, bio tuženik time da tuženik u ovom postupku, sukladno odredbi čl. 81 ZZP/03, nije dokazao da se o sadržaju sporne ugovorne odredbe, koja se tiče načina promjene kamatne stope te ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF pregovaralo.

37. Ugovor o kreditu koji je predmet ovog postupka ulazi u krug pravnih poslova koji su obuhvaćeni izrekama pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu, a koje su naprijed citirane, jer isti predstavlja ugovor o kreditu uz ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke te Ugovor o kreditu s ugovorenom valutnom klauzulom u CHF, koji ugovor je zaključen u razdoblju kada je tužena banka s potrošačima, kao što je ovdje tužitelj, ugovarala ništetne i nepoštene ugovorne odredbe vezane uz valutu CHF.

38. Prema odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP/03, koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora, potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Pritom valja reći kako su nacionalni sudovi država članica Europske unije dužni tumačiti nacionalno zakonodavstvo u skladu s pravom Europske unije, i za sve nacionalne sudove država članica, obvezujućom sudskom praksom Suda Europske unije. Sud Europske unije u svojoj interpretativnoj presudi od 3. rujna 2015., Costea, C- 110/14, EU:C:2015:357 protumačio pojam "potrošač" u smislu čl. 2. točka (b) Direktive 93/13. Sud je u obrazloženju presude (točke 15-18 i 21) istaknuo: S tim u vezi valja istaknuti da bi se, kao što je to navedeno u desetoj uvodnoj izjavi Direktive 93/13, ujednačeni zakonski propisi u području nepoštenih ugovornih odredaba trebali primjenjivati na sve ugovore koji se zaključuju između "prodavatelja robe ili pružatelja usluga" i "potrošača", pri čemu su ti pojmovi definirani u članku 2. točkama (b) i (c) te direktive.

39. U skladu s tim definicijama "potrošač" znači svaka fizička osoba koja u ugovorima obuhvaćenima tom direktivom nastupa za potrebe izvan okvira svojeg obrta, poduzeća i profesije. Nadalje, "prodavatelj robe ili pružatelj usluge" znači svaka fizička ili pravna osoba koja u ugovorima obuhvaćenima Direktivom 93/13 nastupa u okviru svojeg obrta, poduzeća i profesije, bez obzira na to je li u javnom ili privatnom vlasništvu. Slijedom toga, navedena direktiva ugovore na koje se primjenjuje određuje ovisno o svojstvu ugovornih stranaka, odnosno ovisno o tome postupaju li one ili ne u okviru svoje profesionalne djelatnosti (presude GD i LD, C- 488/11, EU:C:2013:341, t. 20. kao i R, C-537/13, EU:C:2015:14, t. 21.).

40. Slijedom navedenog tumačenja Suda, za prosudbu svojstva potrošača mjerodavan je kriterij svrhe u koju je fizička osoba sklopila konkretan ugovor (objektivan kriterij). Pritom je sud dužan po službenoj dužnosti, imajući u vidu sve dokaze, osobito odredbe ugovora, utvrditi je li riječ o ugovoru koji je fizička osoba sklopila u privatne svrhe ili u svrhu obavljanja njezine profesionalne djelatnosti. Svojstvo potrošača procjenjuje s obzirom na trenutak sklapanja ugovora, što znači da eventualne naknadne promjene vezano uz svrhu ugovora, ne utječu na procjenu svojstva potrošača. Iz Ugovora o kreditu od 5. travnja 2006. jasno je kako je riječ o ugovoru koji je tužitelj sklopio u privatne svrhe, odnosno jasno je kako je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu u svojstvu potrošača s obzirom da je isti sklopljen radi zatvaranja kredita i kupnje stana, a za koji je tužitelj na ročištu održanom 18. rujna 2025. iskazao da ga koristi isključivo za osobne potrebe.

41. S obzirom da tuženik tijekom postupka nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva, sud nije provodio vještačenje po vještaku financijske struke.

42. Tužitelj je u konkretnom predmetu podnio tužbu radi isplate s tim da zahtjev za isplatu nije odredio, budući da je podnio tzv. stupnjevitu tužbu u smislu odredbe čl. 186.b st. 3. ZPP-a, jer nije raspolagao odgovarajućom dokumentacijom kako bi mogao utvrditi visinu zahtjeva. Odredbom čl.186.b st. 3. ZPP-a propisano je da u sporovima u kojima ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje mu tuženik ne želi dati premda njima raspolaže, a koje mu je prema sadržaju građanskopravnog odnosa dužan dati, odnosno koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, tužitelj može u tužbi istaknuti zahtjev kojim će zatražiti od suda da tuženika osudi na isplatu iznosa, predaju stvari ili prijenos prava čiju će visinu, količinu, odnosno istovjetnost odrediti tek nakon što mu tuženik da potrebne podatke, odnosno tek nakon što se provede vještačenje ili se izvedu drugi dokazi o podacima koje tuženik izbjegava dati.

43. Nakon što je tuženik dostavio traženu dokumentaciju, tužitelj je podneskom od 1. ožujka 2024. postavio određeni tužbeni zahtjev sukladno odredbi čl. 186. b st. 4. ZPP-a.

44. Dakle, u predmetnom slučaju bili su ispunjeni uvjeti za podnošenje stupnjevite tužbe u smislu članka 186.b stavka 3. ZPP-a jer tužitelj prije nego što je tuženik dostavio zatraženu dokumentaciju nije mogao zatražiti određeni iznos za koji traži isplatu, a kada mu je istu dostavio, tužitelj je specificirao točan iznos za koji traži isplatu. U konkretnom slučaju ne radi se o preinaci tužbe.

45. Glede tuženikovog prigovora zastare valja navesti kako pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (isti pravni stav zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u presudi broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018). Budući da je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13. lipnja 2014., u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o kamatnoj stopi, te da je ista presuda u dijelu kojim je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli postala pravomoćna 14. lipnja 2018., a da je tužba u ovom predmetu podnesena 13. lipnja 2023. te je istom utužena i razlika koju je tužitelj preplatio zbog povećanja tečaja CHF i zbog promjenjivosti kamatne stope, u konkretnom slučaju je protekao zastarni rok od 5 godina za podnošenje restitucijskog zahtjeva s osnove promjenjive kamatne stope iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/2005, dalje: ZOO), te je tužitelj u tom dijelu tužbenog zahtjeva odbijen. Dakle tuženikov prigovor zastare je djelomično osnovan, s obzirom da su prekid i ponovni tijek zastare vezani za podnošenje tužbe u kolektivnom sporu i pravomoćnost presuda koje su donesene. Zastarni rok od pet godina iz članka 225. ZOO-a je prekinut podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu, a ponovno je počeo teći pravomoćnošću odluka o ništetnosti ugovorenih odredbi. Prigovor zastare s osnove potraživanja temeljem ništetne odredbe vezane uz valutu CHF je neosnovan.

46. U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe „Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 794.760,00 CHF (sedamstodevedesetčetiri tisuće sedamstošezdeset švicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita, i to pod niže navedenim uvjetima“, valja navesti da je navedenom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita kojeg je tuženik isplatio tužitelju, pa prema ocjeni ovoga suda navedena odredba ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom da definira obvezu tuženika (a ne tužitelja). Navedeno tim više što je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu, pa bez istog Ugovor o kreditu ne može niti egzistirati. S tim u vezi valja navesti da niti tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi odredba Ugovora o kreditu u dijelu kojim je iznos kredita iskazan kao kunska protuvrijednost od 794.760,00 CHF bila ništetna, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa, time da je Županijski sud u Varaždinu na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna". Stoga je tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu kojim zahtijeva utvrđenje ništetnosti navedenog dijela odredbe Ugovora o kreditu, prema ocjeni ovoga suda, neosnovan. Nadalje isto vrijedi i za odredbu Ugovora o kreditu: „Rok otplate kredita iznosi 25 (dvadeset pet) godina od dana stavljanja kredita u otplatu. Kredit se stavlja u otplatu zadnjeg dana u mjesecu u kojem je kredit iskorišten. Anuiteti dospijevaju zadnjeg dana u mjesecu, prvi anutitet dospijeva zadnjeg dana u mjesecu koji slijedi iza mjeseca u kojem je kredit iskorišten“, s obzirom da se navedenim odredbama reguliraju rokovi otplate i dospijeće pojedinih anuiteta, pa prema ocjeni ovoga suda navedene odredbe ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je tužbeni zahtjev tužitelja i u tom djelu neosnovan.

47. Tuženik je dužan temeljem odredbe čl. 1111. u vezi s čl. 323. st.1. Zakona o obveznim odnosima vratiti isplaćene iznose tužitelju u utuženom iznosu s kamatom od dana stjecanja u skladu s odredbom čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, s tijekom zakonske zatezne kamate po datumima dospijeća tijekom otplate kredita za razdoblje dospijeća od 31. listopada 2008. do zaključno 7. svibnja 2010. do isplate i po stopi kamate sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i st. 2. Zakona o obveznim odnosima.

48. Tuženik je nepošten činjenicom što je zaključio ugovor sa ugovornom odredbom koju je kasnije mijenjao svojom jednostranom odlukom i na temelju svojih internih akata, a da nije kao trgovac sa tužiteljem kao korisnikom kredita pojedinačno pregovarao, te je nepošten činjenicom što je ugovorio da se glavnica kredita i iznos anuiteta veže uz valutu švicarski franak (CHF), dakle da je postupao protivno odredbama čl. 81. i 82. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), što za posljedicu ima ništetnost tih odredbi po čl. 87. istog zakona. Po čl. 1115. Zakona o obveznim odnosima, kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten, od dana stjecanja. Kako je tuženik nepošteni stjecatelj jer je postupao protivno gore navedenim odredbama Zakona o zaštiti potrošača, to je sud naložio tuženiku da zatezne kamate plati od dana stjecanje preplaćenih iznosa kredita.

49. Tuženik ističe prigovor radi prebijanja smatrajući da ima pravo na isplatu od strane tužitelja za ono razdoblje kada je tečaj CHF bio niži od inicijalnog tečaja u vrijeme zaključenja ugovora o kreditu. Vezano za zahtjev tuženika za isplatu razlike kada je tečaj CHF-a bio niži od inicijalno ugovorenog, stav je ovog suda da je takav zahtjev neosnovan iz razloga što Zakon o zaštiti potrošača smatra ugovorne odredbe ništetnim ukoliko idu na štetu potrošača ovdje tužitelja, ali ne ukoliko takve odredbe ugovora idu u korist potrošača, kakva je situacija u ovom slučaju. Isto tako tužitelj je isplatio tuženiku u spornom razdoblju onaj iznos u kunama koji je tuženik od njega tražio. Sukladno tome, tuženik ne može tvrditi da mu tužitelj nije isplatio sve što je od njega potraživao. Stoga, nema nikakvog stjecanja bez osnove tužitelja jer je svaki izračun anuiteta vršio upravo tuženik sukladno kojem izračunu je tužitelj izvršio plaćanja.

50. O troškovima postupka odlučeno je temeljem odredbe članka 154. st. 4. ZPP- a, u svezi sa člankom 164. Zakona o parničnom postupku. Člankom 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku propisano je da ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ovoga Zakona.

51. S obzirom da su tužitelj i tuženik u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspjeli u približno jednakim dijelovima, dok je tužitelj u pogledu visine uspio u 61,69 %, dok je tuženik uspio u preostalom djelu, valjalo je odlučiti da svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka.

52. Slijedom svega iznesenog odlučeno je kao u izreci presude.

Zagreb, 24. listopada 2025.

Sudac

Ana Tomašić

Uputa o pravnom lijeku: Protiv ove presude stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka iste, putem Općinskog suda u Novom Zagrebu, na nadležni Županijski sud sukladno čl. 4. Zakona o područjima i sjedištima sudova (Narodne novine RH 21/22), pismeno u tri istovjetna primjerka.

DNA:

1. pun. tužitelja

2. pun. tuženika