REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SESVETAMA

Industrijska cesta 15, Sesvete

Poslovni broj: P-532/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Sesvetama po sutkinji Martini Ivanković u pravnoj stvari tužiteljice RLF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj], koju zastupaju punomoćnik RL i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Križanec, Car-Pavlic & Poparić j.t.d. iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473, kojeg zastupaju punomoćnik Kruno Knežević i drugi odvjetnici iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene 16. listopada 2025. u prisutnosti tužiteljice i punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu i uručenje presude 24. listopada 2025. objavio je i

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se da je ništetna odredba posljednjeg stavka čl. 2 Ugovora o kreditu broj 3221405920 kojeg su 28. listopada 2010. sklopili tuženik Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 kao kreditor i tužiteljica RLF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] kao korisnik kredita kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

II Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužiteljici RLF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] plati iznos od 390,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. listopada 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. Zagreb, Trg bana Jelačića 10, OIB 92963223473 da tužiteljici RLF iz [adresa], OIB [osobni identifikacijski broj] namiri parnični trošak u iznosu od 539,82 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 25. listopada 2025. do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, dok je referentna stopa kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužiteljica je 12. ožujka 2025. podnijela tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu u kojoj navodi da su 28. listopada 2010. ona kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor sklopili ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu broj 3221405920. Prema posljednjem stavku čl. 2 tog ugovora korisnik kredita se obvezuje platiti sve naknade i troškove u skladu s Odlukom o Tarifi naknada za usluge kreditora i tužiteljici je 28. listopada 2010. u skladu s tom odredbom naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 390,00 eura. Tužiteljica ističe da je ugovor o kreditu sklopljen prema unaprijed otisnutom sadržaju kojeg je pripremio tuženik kao jača ugovorna strana i da ona nije nikako mogla utjecati na sadržaj tog ugovora i nije mogla pojedinačno pregovarati o pojedinim ugovornim odredbama, a tuženik je u tim odredbama odredio plaćanje jednokratne naknade za obradu kreditnog zahtjeva u postotku od iznosa odobrenog kredita s tim da iz njih nije vidljivo na što se ta naknada odnosi, od kojih se troškova sastoji i zašto je određena u tom iznosu. Ističe da se radi o jednostranoj odluci tuženika i da je takav način određivanja naknade potpuno netransparentan za tužiteljicu kao potrošača i da je to prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa su takve odredbe ugovora protivne načelu savjesnosti i poštenja i ništetne. Navodi i da prema čl. 1021 Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23 – dalje: ZOO) banka korisniku kredita može na temelju sklopljenog ugovora o kreditu naplatiti samo glavnicu i ugovorene kamate, a ne i spornu „ulaznu“ jednokratnu naknadu. Tužiteljica stoga svojim tužbenim zahtjevom traži da se utvrdi ništetnost sporne ugovorne odredbe, a potražuje i povrat te naknade koju je platila u iznosu od 390,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama od 29. listopada 2010., kao dana nakon dana stjecanja, do isplate. Potražuje i naknadu parničnog troška sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. Nakon podnošenja tužbe ovaj spor se vodi kod Općinskog suda u Sesvetama na temelju rješenja predsjednika Županijskog suda u Zagrebu poslovni broj 31 Su- 198/2025-3 od 4. travnja 2025.

3. Tuženik je u odgovoru na tužbu prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužiteljica odredila u iznosu od 1.717,01 eura. Osporava osnovanost tužbe i ističe da tužiteljica nije dokazala status potrošača. Dodaje da su neosnovani navodi da bi ugovorna odredba o naknadi za obradu kredita bila nepoštena odnosno ništetna jer je ta odredba jasna, razumljiva i lako uočljiva, a za takve odredbe o predmetu ugovora i cijeni nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene. Ističe da je tuženik tužiteljicu u cijelosti informirao o njenoj potencijalnoj obvezi plaćanja naknade za obradu kredita tako ta je ona mogla shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja takve odredbe. Pojašnjava da se predmetna naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i pokrivala je troškove poput operativnih, materijalnih, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, ali da u odredbi o toj naknadi ne mora biti navedeno koje se sve usluge i troškovi njom pokrivaju. Tuženik tvrdi i da ugovorna odredba o jednokratnoj naknadi ne uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama među strankama i smatra da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti iz cjelokupnog ugovora o kreditu uzimajući u obzir odnos naplaćene naknade i odobrenog iznosa kredita, nepostojanje nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade u vrijeme sklapanja ugovora i sve obavijesti i informacije koje je tužiteljica tada imala. Ističe i prigovor zastare jer tvrdi da je naknada plaćena 4. travnja 2006., a zastarni rok je 5 godina. Osporava i potraživanje zakonskih zateznih kamata te ističe da tužiteljica eventualno ima pravo na te kamate tek od podnošenja tužbe jer je tek tada postavila zahtjev za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten. Osporava i troškove zahtjeva za dostavu dokumentacije jer to nije bilo nužno za vođenje parnice. Predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev i potražuje naknadu troškova postupka.

4. U podnesku od 4. lipnja 2025. tužiteljica je osporila navode odgovora na tužbu, a tuženik u podnesku od 16. lipnja 2025. dodaje da bi tužiteljica eventualno imala pravo na zakonske zatezne kamate od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, podredno od podnošenja ove tužbe, jer kad je već Vrhovni sud RH odgodio pravne učinke zastare za vjerovnika tako da zastara teče od pravomoćnosti odluke kojom je utvrđena ništetnost, tada se to treba prenijeti i početak tijeka zatezne kamate za dužnika jer obvezu plaćanja tih kamata nastaje kao posljedica zakašnjenja dužnika i ne mogu početi teći prije nego što je tražbina dospjela. U tom podnesku tuženik ističe i da je jasno iz letaka i izvadaka iz važećih odluka Banke te iz okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora i da tužiteljici predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva.

5. Tužiteljica je kao vrijednost predmeta spora u tužbi navela iznos od 1.717,01 eura što bi predstavljalo zbroj vrijednosti deklaratornog zahtjeva (1.327,01 eura ) i kondemnatornog zahtjeva (390,00 eura). Prema ocjeni ovog suda svrha deklaratornog tužbenog zahtjeva u ovom sporu je da se ocijeni osnovanost zahtjeva za isplatu tj. činidbu pa se on ne uzima u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora i sud je kao vrijednost predmeta spora utvrdio samo vrijednost zahtjeva za isplatu, a to je 390,00 eura.

6. Sud je pročitao isprave u spisu i to: ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu (str. 6-10), otplatni plan (str. 11-14), specifikaciju uplata (str. 15, 16), dopis tužiteljice (str. 17), dopis tuženika (str. 18), obvezne radnje pri odobravanju kredita (str. 73, 74), ugovor o radu (str. 108, 109) i saslušao je tužiteljicu.

7. Na temelju tako provedenog postupka sud je, ocjenjujući svaki dokaz zasebno i u vezi s drugim dokazima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

8. Među strankama nije sporno da su sklopile ugovor o kreditu i da je naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 390,00 eura. Sporni su osnovanost tužbenog zahtjeva, je li tužiteljica potrošač, je li nastupila zastara i sporan je tijek zakonskih zateznih kamata.

9. Ugovor o gotovinskom nenamjenskom kreditu (str. 6-10) sklopili su 28. listopada 2010. tuženik kao kreditor i tužiteljica kao korisnik kredita. Taj ugovor je sklopljen za iznos od 19.500,00 eura u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB na dan isplate i ugovorena je kamatna stopa koja je promjenjiva u skladu s promjenama tržišnih uvjeta na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika s tim da je početna kamatna stopa iznosila 9,95 % godišnje. Sporna odredba sadržana je u posljednjoj rečenici čl. 2 ugovora i glasi: „ Korisnik kredita obvezuje se platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.“

10. Tužiteljica je u svojem iskazu navela da je predmetni ugovor o kreditu ishodila za adaptaciju obiteljske kuće na adresi [adresa] i sva sredstva od kredita su potrošena za tu adaptaciju jer su radili krovište i fasadu. Iskazala je i da u toj kući stanuje sa svojom obitelji i da ona nikad nije davana u najam ili zakup i da na toj adresi nije registriran nikakav obrt ni trgovačko društvo. Uvidom u njen ugovor o radu (str. 108, 109) utvrđeno je da je tužiteljica zaposlena u Kliničkoj bolnici Merkur kao glavna sestra / tehničar / primalja odjela rađaona i babinjača. Prema ocjeni ovog suda tužiteljica je potrošač u smislu čl. 3 Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 75/09, 133/09, 78/12 – dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ovog ugovora i prema kojem je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužiteljica je predmetnim nenamjenskim kreditom ishodila sredstva za obnovu svoje obiteljske kuće pa je tuženikov prigovor da tužiteljica nije potrošač stoga neosnovan.

11. Tužiteljica je iskazala i da je oduvijek klijent Zagrebačke banke d.d. i da, kad je tražila kredit, nije znala za posebnu naknadu već joj je u banci rečeno da će joj taj iznos biti naplaćen tj. da će iznos kredita biti uvećan za iznos naknade da bi njoj bio isplaćen iznos koji je ona tražila. Navela je da s bankom nije pregovarala, da je rekla da joj treba kredit i da je dobila ponudu koju je mogla ili prihvatiti ili ne. Dodala je i da je dobila pripremljeni ugovor kojeg je pročitala prije potpisivanja i da joj prilikom ugovaranja kredita nije objašnjeno što plaća tom naknadom. Ona je tada pitala zašto joj se mora povećati iznos kredita za tu naknadu i tada joj je samo rečeno da je to uobičajeno. Navela je i da joj je u trenutku potpisivanja ugovora o kreditu bio poznat iznos naknade za kredit i da joj prilikom sklapanja ugovora nisu pokazani nikakvi interni akti banke.

12. Prema čl. 1021 ZOO-a ugovorom o kreditu banka se obvezuje korisniku kredita staviti na raspolaganje određeni iznos novčanih sredstava, na određeno ili neodređeno vrijeme, za neku namjenu ili bez utvrđene namjene, a korisnik se obvezuje banci plaćati ugovorene kamate i iskorišteni iznos novca vratiti u vrijeme i na način kako je ugovoreno. Prema čl. 99 ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Prema čl. 4 st. 2 Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13/EEZ) procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. utvrđen je točan doseg pojmova „glavni predmet“ i „cijena“ u smislu čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ pa se tako ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju dok odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom.

13. Predmet ovog spora je jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva i ona prema ocjeni ovog suda ne predstavlja predmet ugovora o kreditu jer se on odnosi na bitne činidbe ugovora koje definiraju bit ugovornog odnosa tj. koje taj ugovor čine baš ugovorom o kreditu, a nije ni cijena jer su prema čl. 1021 ZOO-a cijena ugovora o kreditu ugovorene kamate. Jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva se prema tome i u smislu čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ smatra akcesornom odredbom i dopušteno je ocjenjivati je li odredba o toj naknadi poštena bez ograničenja iz čl. 99 ZZP-a i čl. 4 st. 2 Direktive 93/13/EEZ pa je u nastavku potrebno provesti test nepoštenosti sporne odredbe.

14. Prema čl. 96 st. 1 ZZP-a i čl. 3 st. 1 Direktive 93/13/EEZ ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Na temelju iskaza tužiteljice, kojeg je sud u cijelosti prihvatio jer je iskazivala logično, životno i neposredno uvjerljivo, sud je utvrdio da je tuženik tužiteljici dao prethodno formulirani standardni ugovor pa je u skladu s čl. 96 st. 2 ZZP-a utvrdio da stranke nisu pojedinačno pregovarale o odredbi o naknadama uključujući i jednokratnu naknadu za obradu kredita. Ovdje treba istaknuti da je prema čl. 96 st. 4 ZZP-a na tuženiku kao trgovcu teret dokaza ako tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, a tuženik to nije dokazao u ovom sporu.

15. Kao što je već navedeno, među strankama nije sporno da je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 390,00 eura. U tekstu predmetnog ugovora nije naveden iznos te naknade, nego je u čl. 2 ugovora samo propisano da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge Kreditora. Tuženik nije dostavio tu odluku na temelju koje bi se eventualno moglo zaključiti na temelju čega sporna naknada za ugovor o kreditu u iznosu od 19.500,00 eura iznosi 390,00 eura i što je njome obuhvaćeno. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da se ta naknada naplaćivala u trenutku ugovaranja kredita i potom nabraja da je ta naknada pokrivala troškove poput operativnih i materijalnih troškova, troškova trećih strana koje sudjeluju u realizaciji usluge i povezanih regulatornih troškova, međutim, tuženik ne objašnjava ni ne dokazuje zašto bi ti troškovi u konkretnom slučaju iznosili baš 390,00 eura pa sud njegove tvrdnje o troškovima koji se podmiruju spornom naknadom smatra paušalnim. Također, i sama tužiteljica je iskazala da joj prilikom ugovaranja kredita nije objašnjeno što plaća tom jednokratnom naknadom pa prema ocjeni ovog suda određivanje jednokratne nagrade za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 390,00 eura nije ni transparentno ni jasno.

16. U presudi Suda Europske Unije poslovni broj C- 224/19 i C-259/19 od 16. srpnja 2020. navedeno je i da čl. 3 st. 1 Direktive EEZ 93/13, koji je istovjetan čl. 96 st. 1 ZZP-a, treba tumačiti na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, a to treba provjeriti sud koji provodi postupak. U konkretnom slučaju tuženik svojim dokazima uopće nije dokazao da naplaćena jednokratna nagrada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

17. Prema ocjeni ovog suda odredba čl. 10 predmetnog ugovora o kreditu kojom je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora je nepoštena ugovorna odredba jer se o njoj nije pojedinačno pregovaralo i unaprijed ju je formulirao tuženik kao trgovac, s tim da tužiteljica kao potrošač nije imala niti je mogla imati utjecaja na njen sadržaj pa je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužiteljice kao potrošača, a protivno načelu savjesnosti i poštenja. Tužiteljici je banka kao jača ugovorna strana u konkretnom pravnom odnosu nametnula plaćanje jednokratne naknade, povrh preuzete obveze vraćanja pozajmljenog iznosa uvećanog za ugovorene kamate, s tim da iz predmetnog ugovora uopće nije jasno što se tom naknadom podmiruje ni koliko ona iznosi, a nije jasno ni kakve su to ostale naknade i troškove koje bi tužiteljica bila dužna platiti, što je sve protivno načelu savjesnosti i poštenja. Takva nepoštena odredba je prema čl. 102 st. 1 ZZP-a ništetna.

18. Tuženik svoju tvrdnju iz podneska od 16. lipnja 2025. da je iz letaka i izvadaka iz važećih odluka Banke te iz okolnosti pregovaranja s financijskim zastupnikom jasno da se priroda stvarno pruženih usluga može razumno shvatiti odnosno izvesti iz cjelokupnog ugovora i da tužiteljici predmetna ugovorna odredba nije mogla ostati nejasna ili nerazumljiva nije ničim potkrijepio jer nije ni dostavio te letke, odluke i nije predložio saslušanje financijskog zastupnika koji je prema njegovom navodu pregovarao s tužiteljicom i nije dokazao da predmetna naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalih troškovima pa sud tu tvrdnju smatra neutemeljenom. Navod tuženika da u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora nije bilo nikakvog zakonskog ograničenja ugovaranja predmetne naknade ne utječe na utvrđenje ovog suda da je sporna odredba nepoštena. Naime, da je postojalo zakonsko ograničenje ugovaranja predmetne naknade tada bi, u slučaju da je protivna zakonskim odredbama, sporna odredba bila ništetna jer je protivna prisilnom propisu u smislu čl. 322 st. 1 ZOO-a, a u konkretnom slučaju sud je utvrdio da je ona nepoštena u smislu čl. 96 ZZP-a pa je zato ništetna.

19. Sud je stoga u točki I izreke presude usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem tužitelj traži da se utvrdi da je ništetna odredba predmetnog ugovora iz posljednjeg stavka čl. 2 kojom je određeno da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno Odluci o Tarifi naknada za usluge kreditora.

20. S obzirom na to da je odredba predmetnog ugovora na temelju koje je tužiteljici naplaćena jednokratna naknada u iznosu od 390,00 eura ništetna, tuženik je prema čl. 323 st. 1 ZOO-a dužan vratiti tužiteljici taj iznos. Tužiteljica na taj iznos ima pravo i na naplatu zakonskih zateznih kamata u skladu s čl. 1115 ZOO-a od dana kad je tuženik taj iznos stekao jer je on, kao što je već utvrđeno, bio nepošten kad je tužiteljici nametnuo ugovaranje sporne odredbe za koju je utvrđeno da je nepoštena i ništetna.

21. Tuženik je istaknuo prigovor zastare koji nije osnovan. Naime, prema Pravnom shvaćanju zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH broj Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020. zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323 st. 1 ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. O ništetnosti sporne odredbe odlučeno je tek u ovoj presudi, a na ovo potraživanje koje se odnosi na povrat plaćene jednokratne naknade za obradu kredita primjenjuje se opći zastarni rok od pet godina iz čl. 225 ZOO-a koji još nije ni počeo teći jer ova presuda još nije pravomoćna.

22. Sud je stoga u točki II izreke presude naložio tuženiku da tužiteljici isplati iznos od 390,00 eura sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 29. listopada 2010. do isplate kako je to tužiteljica potraživala u skladu s čl. 1115 ZOO-a jer je ta naknada tuženiku plaćena 28. listopada 2010.

23. Odluka o parničnom trošku temelji se na čl. 154 st. 1 i čl. 155 ZPP-a, a taj je trošak odmjeren prema utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 390,00 eura. Tužiteljičin trošak u skladu s troškovnikom koji je predan na ročištu 16. rujna 2025. obuhvaća sudsku pristojbu na tužbu u plaćenom iznosu od 33,18 eura i sudsku pristojbu na presudu koja je tužiteljici u skladu s čl. 7 st. 2 Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23) priznata u iznosu od 6,64 eura tj. 50 % od pristojbe na presudu propisane u Tbr. 2/1 Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi (NN 37/23) jer se ova presuda punomoćniku tužiteljice dostavlja u elektroničkom obliku pa je ona dužna platiti samo polovicu ove pristojbe ako je plati u roku od 3 dana od dostave ove presude. Njen trošak zastupanja sastoji se od nagrade za sastav tužbe 100,00 eura prema Tbr. 7/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN 138/23 – dalje: OT), za sastav obrazloženog podneska od 4. lipnja 2025. 100,00 eura prema Tbr. 8/1 OT i za zastupanje na dva ročišta 8. srpnja 2025. i 16. rujna 2025. po 100,00 eura za svako prema Tbr. 9/1 OT odnosno ukupno 400,00 eura čemu treba pribrojiti 25 % PDV-a u iznosu od 100,00 eura. Ukupni parnični trošak tužiteljice iznosi 539,82 eura pa je tuženiku naloženo da joj namiri taj iznos sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate u skladu s čl. 151 st. 3 ZPP-a.

24. Tužiteljici nije priznata nagrada za pristup na ročište za objavu presude jer je u slučaju nedolaska na to ročište presuda dostupna na eOglasnoj ploči pa ovaj trošak nije potreban u smislu čl. 155 ZPP-a. Nije joj priznata ni nagrada za sastav zahtjeva za dostavu dokumentacije od 7. siječnja 2025. jer se ne radi o parničnom trošku u smislu čl. 151 ZPP-a.

U Sesvetama 24. listopada 2025.

Sutkinja

Martina Ivanković

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana od dana kad je održano ročište za objavu presude. Žalba se podnosi ovom sudu u dovoljnom broju primjeraka za sud i protivnu stranu, a o njoj odlučuje nadležni županijski sud.

DNA

1. odvjetnik Marko Križanac

2. odvjetnik Kruno Knežević na ZP3782