Republika Hrvatska
Općinski sud u Osijeku
Europska avenija 7
31000 Osijek
Poslovni broj: P-468/2025-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
I
R J E Š E N J E
Općinski sud u Osijeku, po sutkinji toga suda Heleni Topić Vuković, u pravnoj stvari tužitelja MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Željki Radoš Radičević, odvjetnici u Osijeku, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva 4, OIB: 87939104217, zastupanog po Jurici Barbariću, odvjetniku u Vinkovcima, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave 23. rujna 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, te uz javnu objavu presude, 24. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I/ Utvrđuje se da je ništetna i bez učinka odredba članka 11.t. 1. Ugovora o kreditu br.735828 sklopljenog dana 23.01.2006.g između tužitelja MJ, VIJ. I. MEŠTROVIĆA 74, OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika HRVATSKA POŠTANSKA BANKA d.d. ZAGREB, JURIŠIĆEVA 4, OIB 87939104217 ( pravni slijednik VOLKSBANK d.d. ZAGREB), a koja glasi: „Prijevremena otplata kredita je moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.“
II/ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 491,26 EUR-a (četristodevedesetjedaneuro- dvadesetšestcenti) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 16. kolovoza 2010. pa do isplate po stopi do 31. srpnja 2015. koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 31. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2024. do isplate po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
III/ Nalaže se tuženiku Hrvatskoj poštanskoj banci d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 da tužitelju MJ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu od 478,97 EUR-a (četristosedamdesetosameura-devedesetsedamcenti) sa zateznim kamatama tekućim od 24. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje sa svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja, sve u roku 15 dana.
i
r i j e š i o j e
Odbija se tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti Općinskog suda u Osijeku, kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Tužitelj je u tužbi naveo da je tuženik pravni slijednik Volksbank d.d. Zagreb, te da je 23. siječnja 2006. s pravnim prednikom tuženika sklopio Ugovor o kreditu br.735828, prema kojem mu je tuženik, kao kreditor, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u iznosu od 27.475,00 CHF. Nadalje, naveo je da je u članku 11.t.1. ugovoreno da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu konačnu otplatu kredita na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno s uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora, a s obzirom da je kao korisnik kredita odlučio prijevremeno u cijelosti otplatiti kredit tuženik mu je dana 16. kolovoza 2010. naplatio naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 3.701,37 HRK, odnosno 491,26 EUR-a. Tužitelj je naveo da je prema članku 1024. st. 3. ZOO/05 dopušteno ugovoriti ovakvu odredbu, ali pod uvjetom da je davatelj kredita u slučaju prijevremene otplate pretrpio štetu, prema čemu je predmetna odredba ništetna iz razloga što je tuženik naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita, a da pritom nije pretrpio nikakvu štetu, odnosno ni na koji način prilikom prijevremene otplate kredita nije mu pojasnio u čemu se sastoji ta šteta. Dakle, istaknuo je, radi se o ugovornoj odredbi o kojoj se nije moglo pregovarati, jer se radilo o odredbi po principu „uzmi ili ostavi“, a uz to se radi i o neodređenoj i neodredivoj činidbi koja je kao takva ništetna sukladno člancima 269. -272. Zakona o obveznim odnosima. Nadalje, tuženik ugovaranjem odredbe o naknadi za troškove obrade kredita postupao je nepošteno i time ga, kao sudionika u obveznom odnosu, doveo u neravnopravan položaj. Isto tako, tužitelj smatra da mu je tuženik dužan vratiti sve što je temeljem takvog ugovora odnosno dijela ugovora primio, a sve to sukladno odredbama čl. 1111. ZOO-a o stjecanju bez osnove, s time da zastara restitucije nije ni počela teći.
1.1. Tijekom postupka, podneskom od 28. travnja 2025., tužitelj je uredio tužbeni zahtjev, navodeći kako je u petitu napravljena nenamjerna omaška uslijed kopiranja te uređivanja teksta te da shodno tome uređuje točku 2. petita u dijelu koji se odnosi na tijek zateznih kamata te je potraživao zatezne kamate na iznos od 491,26 EUR-a tekuće od 16. kolovoza 2010. pa do isplate. Nadalje, naveo je da imajući u vidu neprijepornu činjenicu da su tuženik i on Ugovorom o kreditu ugovorili da je slučaju spora nadležan sud u mjestu sjedišta kreditora, dakle u Zagrebu, da se radi o ugovornoj klauzuli o kojoj se nije posebno pregovaralo, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama jer je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca tako da potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, te je u odnosu na navedeno ukazivao i na odredbu članka 59. ZPP-a. Nadalje, navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05 (članak 104. stavak 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.
2. U odgovoru na tužbu tuženik je naveo da ističe prigovor mjesne nadležnosti ovog suda zbog sporazumno ugovorene mjesne nadležnosti suda u Zagreba, navodeći da je i isti prema čl. 70. ZPP-a dopušten, ako zakonom nije određena isključiva mjesna nadležnost suda. Nadalje, istaknuo je i prigovor zastare predmetnog potraživanja, pri tome se pozivaju na odredbe čl. 215. st. 1. ZOO-a i čl. 1111 st. 1. istog Zakona te je prigovarao načinu na koji je tužitelj odredio vrijednost predmeta spora u tužbi, navodeći da isti u tužbi zahtijeva isplatu iznosa od 491,26 EUR-a, dok kao vrijednost predmeta spora neosnovano označava iznos od 1.818,48 EUR-a. Tuženik je nadalje naveo da je čl. 11. toč. 1. Ugovora o kreditu jasno propisano na koji način se regulira prijevremena otplata kredita, odnosno da se u konkretnom slučaju imaju primijeniti uvjeti iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora. U tuženik je istaknuo da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi plaćanja naknade za prijevremenu otplatu kredita. Nadalje, naveo je nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj ima pravo na naknadu za prijevremenu otplatu kredita, te da se iz samog sadržaja Ugovora o kreditu jasno može zaključiti da se ne radi o prikrivenim odredbama, već o izričitim, jasno vidljivim i konkretno (u postotku) definiranim uvjetima. Što se tiče visine tužbenog zahtjeva, istaknuo je da tužitelj nije dokazao osnovu svog tužbenog zahtjeva, te stoga nije opravdano ulaziti u raspravu o visini istog. Slijedom navedenog, tuženik je predložio sudu da odbije tužbeni zahtjev kao neosnovan i obveže tužiteljicu da mu plati prouzročeni parnični trošak.
3. Radi utvrđenja spornih činjenica sud je u dokaznom postupku izvršio uvid u cjelokupan spis i svu priliježeću dokumentaciju te je pročitao Ugovor o kreditu br. 735828 (list spisa 8-12), Otplatna tablica (list spisa 13-14), Potvrda banke od 10. veljače 2025. (list spisa 15) te je saslušao tužitelja.
3.1. Sud nije provodio financijsko-knjigovodstveno vještačenje jer je tužitelj na ročištu održanom 23 rujna 2025. povukao prijedlog za provođenjem financijsko- knjigovodstvenog vještačenja iz razloga što tuženik nije osporavao visinu tužbenog zahtjeva.
4. Odlučujući o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti valjalo je primijeniti Zakon o zaštiti potrošača koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora („Narodne novine“ broj 96/03. - dalje u tekstu: ZZP) te odredbu članka 59. ZPP-a.
4.1. Odredbom članka 81. ZZP-a propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.), time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.). Odredbom članka 87. stavak 1. ZZP-a je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Identične odredbe sadrži i članak 49. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14., 110/15. i 14/19.), a ovaj Zakon usklađen je s Direktivom Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (nastavno: Direktiva). Prema članku 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), time da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.).
4.2. Prema stajalištu ovog suda, u konkretnoj situaciji odredba o ugovorenoj mjesnoj nadležnosti (članak 11.3. Ugovora) predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Naime, navedena odredba je unaprijed sročena od strane tuženika, čija ugovorna pozicija je znatno jača u odnosu na poziciju tužitelja, sa svrhom da nadležnost za sve sporove iz ugovora povjeri sudu u Zagrebu te si time ostvari pogodnost i bitno manje troškove. Tužitelj pak, što se tiče razumijevanja transakcija koje su u pitanju, pa tako i ugovorne odredbe o mjesnoj nenadležnosti, je osoba koja ne posjeduje pravno znanje, a s obzirom da se radi o tipskim ugovorima, nije bio niti u poziciji da o istoj ugovornoj odredbi raspravlja. Predmetni ugovor je sklopljen u Podružnici tuženika u Osijeku, pa bi prorogiranje mjesne nadležnosti na sud koji je znatno udaljen od za tužitelja izazvalo visoke troškove dolaska na sudska ročišta, a time i znatnu neravnotežu o procesno pravnom položaju ugovornih stranaka. Dakle, tako zaključen ugovor, odnosno čl. 11. 3. Ugovora je zaključen protivno načelima ekonomičnosti i nepravičan prema tužitelju.
4.3. Iz navedenih razloga proizlazi da među strankama nije sklopljena valjana prorogacijska klauzula u smislu odredbe članka 70. ZPP-a. Na pitanje nadležnosti u konkretnom slučaju primjenjuje se odredba članka 59. ZPP-a kojom je propisano da je u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta jedinica nalazi, te odredbe članka 46. stavka 1. i članka 48. stavka 1. ZPP-a, kojima je propisana općemjesna nadležnost suda prema sjedištu tuženika. Tako iz predmetnog Ugovora o kreditu sklopljenog između tužitelja i pravnog prednika tuženika proizlazi da je sklopljen u Podružnici pravnog prednika tuženika u Osijeku, što tuženik nije ničim osporio, odnosno nije osporio da bi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu pravni prednik tuženika imao podružnicu u Osijeku. Jednako tako tuženik nije osporio da bi spor nastao u povodu djelatnosti te Podružnice, pa je, u smislu odredbe članka 59. ZPP-a mjesno nadležan Općinski sud u Osijeku. Budući da je tužitelj izabrao Općinski sud u Osijeku, to je isti u ovom predmetu mjesno nadležan, slijedom čega se prigovor mjesne nenadležnosti tuženika neosnovanim, pa je isti valjalo odbiti i odlučiti kao u toč. I/ izreke rješenja.
5. Sud je rješenjem na ročištu održanom 23. rujna 2025. odredio vrijednost predmeta spora u iznosu od 491,26 EUR-a. Sukladno čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91., 91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22. i 114/22., u nastavku: ZPP) ovaj sud smatra da je tužitelj suviše visoko odredio predmet spora, te ga ovaj sud određuje u visini kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 491,26 EUR-a. Naime, deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu/isplatu ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora, već se vrijednost predmeta spora računa prema vrijednosti zahtjeva za činidbu/isplatu (odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 774/05-2 od 13. prosinca 2005., odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revr 475/08-2 od 27. listopada 2008.). Dakle, kako je u ovoj pravnoj stvari deklaratorni zahtjev iz točke I. tužbenog zahtjeva na utvrđenje ništetnosti istaknut samo u svrhu utvrđivanja osnovanosti zahtjeva za povrat isplaćene naknade za obradu kredita, to se dio deklaratornog zahtjeva ne uzima u obzir prilikom utvrđivanja vrijednosti predmeta spora, koja je u ovoj pravnoj stvari u visini zahtjeva za isplatu.
6. Tužbeni zahtjev je osnovan.
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja protiv tuženika radi isplate iznosa od 491,26 EUR- a, a koji iznos je isplatio tuženiku po osnovi ugovorne odredbe o naknadi za prijevremenu otplatu kredita.
8. Među parničnim strankama je sporna osnova tužbenog zahtjeva, sporno je i to je li nastupila zastara utuženog iznosa, te je li tužitelj potrošač.
9. Među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva (tuženik je na ročištu održanom 23. rujna 2025. naveo da ne spori visinu), te nije sporo da je tužitelj s prednikom tuženika sklopio predmetni Ugovor o kreditu.
10. Iz Ugovora o kreditu br. 735828 (list spisa 8-12) proizlazi da su tužitelj i prednik tuženika, između ostalog, čl. 11.t.1. ugovorili da je prijevremena otplata kredita moguća na pisani zahtjev Korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama Kreditora.
11. Iz Otplatne tablica (list spisa 13-14) proizlazi da je ugovorena otplata kredita na 86 anuiteta te da svaki anuitet iznosi 1.861,83 kn.
12. Iz Potvrde banke od 10. veljače 2025. (list spisa 15) proizlazi da je prilikom isplate kredita naplaćena administrativna naknada za obradu kredita dana 26. siječnja 2005. u iznosu od 1.308,22 kn te naknada za osiguranje potraživanja u iznosu od 3.061,25 kn, kao i da je naplaćena naknada za zatvaranje kredita dana 16. kolovoza 2010. u iznosu od 3.701,37 kn.
13. Iz iskaza tužitelja proizlazi da se sjeća da je došao u banku pitati može li dobiti kredit. Došao je u tu banku jer je čuo da je brza, a možda su ga uputili i iz auto-kuće Lozić, ne sjeća se više i nije siguran. Ugovor o kreditu je sastavila banka, dali su mu Ugovor na čitanje minutu i pol. Bio je sretan što su mu odobrili kredit. Nije imao pravo pregovarati o klauzulama ugovora o kreditu, a nije ni pokušao, jer nije tako banka poslovala, to je ugovor o kreditu i bilo je tu potpišite i to je to. Kredit je prijevremeno otplatio jer mu je rata narasla duplo i nije mogao disati. Prilikom sklapanja ugovora o kreditu, nije vidio niti su mu djelatnici banke obrazložili odredbu o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, niti koji su troškovi i što je u njoj sadržano. Sjeća se da kada je došao platiti tu naknadu za prijevremenu otplatu kredita, da taj dan nije mogao platiti iz nekih razloga, pa je došao za nekih dan dva, a naknada je narasla za nekih 80% i još mu se smijao djelatnik banke, a tada, kao ni sada nije znao kako su oni odredili visinu te naknade i što čini tu naknadu. Namjena kredita je bila kupnja automobila za osobne potrebe. U to vrijeme nije imao OPG, obrt niti pravnu osobu u svom vlasništvu.
13.1. Iskaz tužitelja sud je ocijenio vjerodostojnim, jer je jasan, detaljan, nema proturječnosti i nejasnoća
14. Ocjenom navedenih dokaza, ovaj sud je utvrdio da tužiteljica od strane djelatnika banke u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije bila informirana o obvezi plaćanja naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, kao niti o iznosu navede naknade. Navedena odredbe o prijevremenoj djelomičnu otplati kredita nije bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, jer nije sadržavala parametre za određivanje visine. Osim toga, tužiteljica nije bila informirana na što se konkretno ta naknada odnosi, te o naknadi nije mogla pregovarati, a nije bila niti informirana o krajnjoj svrsi navedene naknade i o kojim se stvarnim troškovima koji ulazi u spornu naknadu radi. Banka je trebala tužitelju obrazložiti koja je svrha i što čini naknadu, te joj dati parametre za njihov izračun, te se na taj način uvjeriti da bi tužiteljica pristala na navedenu odredbu i da je bilo pojedinačnih pregovora. Slijedom navedenoga, navedena odredba za tužiteljicu je bila nerazumljiva jer nije mogla sa sigurnošću znati posljedice ugovaranja navedene naknade, odnosno kako isto utječe na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti).
15. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03., 46/07. i 79/07., u nastavku: ZZP) propisano je da Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavke pod kojima se ti troškovi mogu primijeniti.
16. Odredbom čl. 81. st. 1. i 2. ZZP-a propisano je da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca te je sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a nepoštena ugovorna odredba ništetna.
17. Prema odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni dopuštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive, s time da je odredbom čl. 4. st. 2. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani te isporučene usluge i robe na drugoj strani, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Inače ugovorna odredba je jasna i razumljiva ako je ta odredba ne samo gramatički razumljiva, nego su potrošaču jasni ekonomski razlozi koji se nalaze u pozadini primjene te odredbe kako bi na temelju točnih i razumljivih kriterija mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi se mogao sagledati koliki će biti iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja ugovora o kreditu.
18. Nadalje, iz iskaza tužiteljice proizlazi da tužitelj, ima status potrošača jer je predmetni ugovor o kreditu sklopio radi kupnje automobila, te da u vrijeme sklapanja ugovora nije imao u svom vlasništvu trgovačko društvo, OPG, niti obrt. Slijedom navedenog, a budući da tuženik, na kojemu je kao kreditoru teret dokazivanja činjenice da tužitelj nema svojstvo potrošača, nije dokazao, a niti je učinio vjerojatnim da bi namjena kredita bila korištena u svrhe namijenjene zanimanju ili poslovnoj/poduzetničkoj djelatnosti tužitelja u smislu odredaba ZZP-a, pa je stoga utvrđeno da je tužitelj, bio potrošač.
19. Isto tako, na tuženiku je teret dokaza da je s tužiteljicom, pojedinačno pregovarao o naknadi za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, te o visini te naknade. Osim toga, tijekom ovoga postupka tuženik nije dokazao, kako je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora, a s obzirom na sadržaj predmetne odredbe, mogao izračunati naknadu za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita, i koji to troškovi čine navedeni iznos naknade. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da nisu progovarali o navedenim odredbama o naknadi za obradu kredita i prijevremenoj djelomičnoj otplati kredita.
20. Nadalje, s obzirom na to da se u konkretnom slučaju radilo o tipskom ugovoru o kreditu, da se o spornim odredbama nije pregovaralo može se zaključiti da tuženik nije vodio računa o zakonitim interesima potrošača, odnosno tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornim odredbama kako bi se uvjerio da bi tužitelj pristao na navedene odredbe i da je bilo pojedinačnih pregovora, stoga, ovaj sud zaključuje da je tuženik prilikom ugovaranja spornih odredbi postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
21. Isto tako, budući da iz iskaza tužitelja proizlazi da nije imao mogućnost pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe, ovaj sud zaključuje da bi tužitelj neprihvaćanjem navedenih odredbi bio ograničen u ostvarenju svoga prava (zahtjeva za kredit, sadržaja ugovora o kreditu ili nametanjem neke druge dodatne obveze ili naknade), odnosno bez predmetnih naknada nije bilo moguće sklopiti ugovor, pa je predmetnim spornim odredbama ugovora o kreditu prouzročena značajna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, i to na štetu potrošača.
22. Sukladno odredbi čl. 83. ZZP-a ovaj sud je uzeo u obzir i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja samog ugovora o kreditu. S obzirom na to da se radi o kreditu za kupnju vozila, pri čemu je potrošač bio ograničen uvjetima iz ponude banke, ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, utvrđene su nepoštenima i time ništetnima), može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti ni za pregovaranje oko spornih odredbi o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, ni oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osim toga, tužitelju nije obrazloženo koje stvarne troškove plaća plaćanjem navedenih naknada. Tužitelj (što proizlazi iz njegovog iskaza) nije mogao shvatiti ekonomske posljedice (za sebe) ugovornih odredbi, a djelatnici banke tužitelju nisu obrazložili koji se troškovi podmiruju plaćanjem naknade, pa su stoga navedene odredbe za tužitelja bile nerazumljive jer nije mogao sa sigurnošću znati koja bi posljedica bila prihvaćanje ili neprihvaćanje takvih odredbi, nije mogao procijeniti ukupne ekonomske posljedice koje iz tih odredbi proizlaze, odnosno kako bi isto utjecalo na njezinu poziciju u kreditnom odnosu (zahtjev transparentnosti), a nije sadržavala niti parametre za određivanje visine (sukladno Odlukama i Tarifama banke).
23. Osim toga, potrebno je reći da banka nije dokazala koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpjela prijevremenom djelomičnom otplatom kredita, niti je dokazala na što se točno odnosi visina troškova prijevremene djelomične otplate kredita, pa stoga pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koji je prema ugovoru banka trebala dobiti do kraja trajanja ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti, tako i u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.).
23.1. Slijedom navedenoga, ovaj sud je utvrdio nepoštenom odredbu čl. 11.1. Ugovora o kreditu bez depozita, u dijelu koji glasi: „Prijevremena otplata kredita moguća je na pisani zahtjev korisnika kredita, a sukladno uvjetima iz Odluke o kamatama i naknadama kreditora." Stoga, sukladno čl. 81. st. 1. ZZP-a navedena odredba čl. 9. Ugovora o kreditu je nepoštena, te ništetna sukladno čl. 87. st. 1. ZZP-a, pa je stoga odlučeno kao pod toč. I/ izreke.
24. Budući da je odredba čl. 11.1. Ugovora o kreditu ništetna u navedenom dijelu tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takve ugovore odredbe. Odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21. i 114/22., u nastavku: ZOO) tuženik je dužan tužitelju vratiti ono što je primio po osnovi koja je utvrđena ništetnom. Dakle, tužitelj ima pravo na isplatu naknade za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita i, pri čemu je između stranaka nesporno da je naknada za prijevremenu djelomičnu otplatu kredita je naplaćena 16. kolovoza 2010. u iznosu od 3.701,37/491,26 EUR-a.
24.1. Na navedeni iznos od 491,26 EUR-a tužitelju pripadaju zatezne kamate sukladno čl. 1115.ZOO-a od dana stjecanja (naplate naknade), jer je tuženik bio nepošten pa je obvezan platiti zatezne kamate od dana stjecanja. Tuženik je nepošten jer je povrijedio interese i prava potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu kredita o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja je uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, pa je nepoštena i time ništetna. Naknada je za prijevremenu kredita naplaćena 16. kolovoza 2010. u iznosu od 491,26 EUR-a pa su zatezne kamate dosuđene u skladu s postavljenim zahtjevom. Visina stope zakonske zatezne kamate dosuđena je sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a. Slijedom navedenoga, odlučeno kao pod toč. II/ izreke.
25. Nije osnovan tuženikov prigovor zastare. Naime, odredbom čl. 328. ZOO-a propisano je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi, pa ne može zastarjeti zahtjev tužitelja kojim traži utvrđenje ništetnosti dijela odredbe čl. 9. Ugovora o kreditu. U odnosu na zahtjev za isplatu ističe se da se radi o restitucijskom zahtjevu te da je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 30. siječnja 2020. zauzeto pravno shvaćanje broj Su-IV-47/2020 prema kojoj zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva, prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili a drugi način ustanovljena ništetnost ugovora ili pojedinih njegovih odredbi, a što je u konkretnom slučaju donošenjem ove presude.
26. Tužitelj je u cijelosti uspio u sporu pa mu pripada naknada troška postupka sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 155. st. 1. ZPP-a.
27. Ovaj sud je na pripremnom ročištu, a sukladno čl. 40. st. 3. ZPP-a odredio vrijednost predmeta spora u visini zbroja kondemnatornog zahtjeva odnosno u iznosu od 491,26 EUR-a.
28. Tužitelju je priznat trošak sastava tužbe u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 7. toč. 1. Tarife o nagradama i naknadi za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 138/23., u nastavku: Tarifa), trošak zastupanja na ročištu 23. rujna 2025. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 1. Tarife, trošak sastava podneska od 18. travnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR-a sukladno Tbr. 8. toč. 1. Tarife, što ukupno iznosi 300,00 EUR-a. Navedenom trošku pridodan je trošak pristupa na ročište za objavu presude u iznosu od 50,00 EUR-a sukladno Tbr. 9. toč. 3. Tarife, što sveukupno iznosi 350,00 EUR-a, uvećano za sudsku pristojbu u iznosu 33,18 EUR-a, što sveukupno iznosi 383,18 EUR-a, uvećano za 25% PDV-a što iznosi 478,97 EUR-a sa zateznim kamatama koje teku od 24. listopada 2025. pa do isplate sukladno čl. 29. st. 1. 2. ZOO- a u vezi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona („ Narodne novine“ broj 112/12., 25/13., 94/14., 55/16., 73/17. i 131/20. i 114/22., u nastavku: OZ). Stoga je odlučeno kao pod toč. III/ izreke.
29. Tužiteljici nije priznata naknada troška pristojbe za presudu jer u vrijeme dosuđivanja nije bila dospjela.
30. Budući da je tuženik u cijelosti izgubio u sporu, ne pripada mu naknada troška postupka.
Osijek, 24. listopada 2025.
Sutkinja
Helena Topić Vuković
UPUTA O PRAVNOM LIJEKU
Protiv ove presude i rješenja nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana objave iste. Žalba se predaje putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.
DOSTAVITI:
1. Pun. tužitelja
2. Pun. tuženika
