REPUBLIKA HRVATSKA

Trgovački sud u Zagrebu

Zagreb, Trg Johna

Fitzgeralda Kennedyja 11

Poslovni broj: P-1663/2023-28

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Tini Šimović, u pravnoj stvari tužitelja Druga fundacija SPV d.o.o., OIB 25132169807, Lonjička ulica 2A, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Miru Marinoviću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Nikoli Stipaničevu, odvjetniku iz OD Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi isplate i utvrđenja ništetnosti, nakon provedene javne glavne rasprave, zaključene 8. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja odvjetnika Domagoja Tomića i punomoćnika tuženika, 24. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I/ Utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj: 148-50-3704322 od 29. rujna 2006. sklopljenog između korisnika kredita ČA i tuženika, koja u dijelu čl. 7. glasi:

''… u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća….''

II/ Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.638,23 eur, sa zateznim kamatama obračunatim u razdoblju do 31. prosinca 2007. na temelju odredbe čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (“Narodne novine” broj 50/94., 19/95., 36/96., 76/96., 72/02. i 153/04.), od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. do po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, na pojedine iznose u razdobljima kako slijedi:

- na iznos od 9,47 eur, počevši od 15. listopada 2008. do isplate,

- na iznos od 12,85 eur, počevši od 11. prosinca 2008. do isplate,

- na iznos od 15,29 eur, počevši od 16. siječnja 2009. do isplate,

- na iznos od 16,39 eur, počevši od 14. veljače 2009. do isplate,

- na iznos od 13,59 eur, počevši od 11. ožujka 2009. do isplate,

- na iznos od 14,19 eur, počevši od 16. travnja 2009. do isplate,

- na iznos od 9,46 eur, počevši od 13. svibnja 2009. do isplate,

- na iznos od 5,98 eur, počevši od 12. lipnja 2009. do isplate,

- na iznos od 6,91 eur, počevši od 15. srpnja 2009. do isplate,

- na iznos od 8,74 eur, počevši od 14. kolovoza 2009. do isplate,

- na iznos od 8,58 eur, počevši od 17. rujna 2009. do isplate,

- na iznos od 6,73 eur, počevši od 15. listopada 2009. do isplate,

- na iznos od 10,21 eur, počevši od 19. studenog 2009. do isplate,

- na iznos od 12,99 eur, počevši od 11. prosinca 2009. do isplate,

- na iznos od 16,96 eur, počevši od 15. siječnja 2010. do isplate,

- na iznos od 16,05 eur, počevši od 15. veljače 2010. do isplate,

- na iznos od 21,43 eur, počevši od 20. ožujka 2010. do isplate,

- na iznos od 20,41 eur, počevši od 14. travnja 2010. do isplate,

- na iznos od 22,40 eur, počevši od 14. svibnja 2010. do isplate,

- na iznos od 39,63 eur, počevši od 14. lipnja 2010. do isplate,

- na iznos od 36,08 eur, počevši od 14. srpnja 2010. do isplate,

- na iznos od 46,92 eur, počevši od 16. kolovoza 2010. do isplate,

- na iznos od 43,17 eur, počevši od 20. rujna 2010. do isplate,

- na iznos od 37,15 eur, počevši od 22. listopada 2010. do isplate,

- na iznos od 49,86 eur, počevši od 22. studenog 2010. do isplate,

- na iznos od 66,02 eur, počevši od 23. prosinca 2010. do isplate,

- na iznos od 1.070,77 eur, počevši od 24. siječnja 2011. do isplate, kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 2.055,81 eur, sa zateznim kamatama obračunatim počevši od 24. listopada 2025. do isplate, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa Europska središnja banka koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine , sve u roku od 15 dana.

III/ Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za naknadu parničnih troškova u preostalom dijelu, preko dosuđenog iznosa.

Obrazloženje

1./ Tužitelj u tužbi podnesenoj ovom sudu 13. lipnja 2023. navodi da su ČA i tuženik **.**.2006. sklopili Ugovor o kreditu kojim je tuženik odobrio krediti u iznosu od 22.900,00 CHF, u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Tužitelj je 8. lipnja 2023. sklopio Ugovor o ustupu tražbine s korisnikom kredita ČA kojim mu je ustupljena tražbina prema tuženiku po osnovi ništetnih odredbi predmetnog Ugovora o kreditu. Tvrdi da je presudom ovog suda poslovni broj P-1401/12, koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17, u odnosu na ništetnost odredaba ugovora o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, koristeći ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica – švicarski franak te da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, čime je tuženik postupio protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da predmetni Ugovor o kreditu ispunjava uvjete iz navedenih presuda jer je sklopljen 29. rujna 2006. te sadrži ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima. Tužbom predlaže utvrditi ništetnom odredbu čl. 7. predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena otplata u anuitetima u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju tuženika za valutu švicarski franak. Nadalje, tužbom potražuje povrat plaćenog tuženiku temeljem navedene ništetne odredbe ugovora u visini koju da će odrediti nakon što mu tuženik dostavi potrebnu dokumentaciju vezanu uz otplatu kredita, odnosno po provođenju financijskog vještačenja jer da sam nema potrebna stručna znanja kako bi izračunao koji je iznos tuženiku više platio prilikom otplate kredita na temelju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

2./ U odgovoru na tužbu i tijekom postupka tuženik prije svega osporava osnovanost istaknutog manifestacijskog zahtjeva radi dostave isprava potrebnih tužitelju za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva za isplatu. Nadalje, osporava osnovanost i visinu istaknutog tužbenog zahtjeva. Naime, ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije te osporava osnovanost zahtjeva korisnika kredita prema tuženiku tvrdeći da takav zahtjev korisnik kredita nije mogao ustupiti tužitelju jer da se radi o tražbini koja korisniku kredita pripada kao potrošaču i koja da je strogo osobne odnosno takve naravi koja se protivi prenošenju na drugoga. Ističe da je tužitelj pravna osoba koja ne može uživati pravnu zaštitu propisanu za potrošače. Nadalje, navodi da je u postupku kolektive zaštite, iz kojeg tužitelj izvodi svoja prava, zaštita pružena na općenitoj tj. apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu. U ovom postupku sudovi da su na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe dovesti do neravnoteže i neravnopravnosti na štetu potrošača, no da nisu izvodili n ikakve dokaze na okolnost jesu li sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu nepoštene . Tvrdi da je korisniku kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Tvrdi da su odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u CHF korisniku kredita bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o njima pojedinačno pregovaralo te da ove odredbe nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Osporava osnovanost zahtjeva za povrat više plaćenih iznosa po osnovi ništetnih odredaba jer da je ugovor u cijelosti ispunjen, da se radi o zabrani manjeg značaja kao i da nema pravo na povrat tko izvrši isplatu znajući da nije dužan platiti. S tim u vezi ukazuje i da su iz primjene zakona kojim je bankama dana obveza ponuditi korisnicima konverziju kredita vezanih uz valutu CHF izuzeti krediti koji su u vrijeme stupanja obveze ponude konverzije već bili otplaćeni. Osim toga, da se konkretno radi o kreditu radi kupnje vozila, na koji da se ne odnose utvrđenja iz kolektivne presude na koja se tužitelj poziva. Osporava visinu istaknutog zahtjeva i smatra pri tome da bi sud prilikom utvrđivanja visine iznosa koji je korisnik kredita bio dužan platiti pod uvjetom ništetnosti odredbe o vezanju glavnice uz valutu CHF u obzir trebao uzeti i anuitete koji su plaćeni po tečaju nižem od onog koji je primijenjen prilikom isplate kredita (negativne tečajne razlike). Nadalje, osporava tijek zatraženih zateznih kamata jer da nije bio nepošteni stjecatelj i ističe prigovor zastare.

3./ Nakon provedenog financijskog vještačenja na okolnost visine istaknutog zahtjeva za povrat plaćenog po osnovi ništetnih ugovornih odredaba, tužitelj je, podneskom od 26. ožujka 2025. u tužbi istaknuti opisni zahtjev za utvrđenje ništetnosti ispravio na način da je citirao ugovornu odredbu ništetnost koje predlaže utvrditi. Nadalje, tužitelj je u tužbi neodređeno istaknut zahtjev za isplatu odredio, u skladu s utvrđenjima iz nalaza i mišljenja vještaka, na način da potražuje isplatu iznosa od 1.638,23 eur, s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama obračunatim počevši od dana izvršenog plaćanja. Pogrešno je shvaćanje tuženika da bi se radilo o preinaci tužbenog zahtjeva. Naime, tužitelj je manifestacijskim zahtjevom u tužbi od tuženika tražio i dostavu isprava za koje je tvrdio da su mu potrebne radi postavljanja određenog zahtjeva za isplatu, pozivajući se na odredbu čl. 186.b Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 148/11. - službeni pročišćeni tekst, 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje ZPP), međutim, određivanjem zahtjeva za isplatu, tužitelj je od manifestacijskog zahtjeva iz tužbe nedvojbeno odustao, stoga nema mjesta raspravljanju o tuženikovim prigovorima (ne)osnovanosti manifestacijskog zahtjeva. S obzirom da je tužitelj dužan istaknuti određen zahtjeva u pogledu isplate koju potražuje, tužitelj određivanjem tijekom postupka u tužbi neodređenog zahtjeva za isplatu tužbu nije preinačio, već ispravio (razlog iz odredbe čl. 186. st. 1. u vezi s čl. 109. te odredbe čl. 191. ZPP-a).

4./ U postupku je izvršen je uvid i pročitane su sljedeće isprave: ugovor o ustupu tražbine (list 7-12 spisa), ugovor o kreditu (list 13-20 spisa), zahtjev za kredit i promotivni uvjeti tuženika (list 34-37 spisa), obavijest o ustupu tužitelju i zahtjev za dostavom dokumentacije (list 52-54 spisa), sudska praksa (list 75-85, 118-129 spisa), kreditna dokumentacija (list 93-109 spisa). Nadalje, proveden je dokaz saslušanjem svjedoka ČA, korisnice kredita (list 131-132 spisa) te je provedeno financijsko vještačenje po vještaku Centar za financijska vještačenja d.o.o., koji je svoj nalaz i mišljenje dao samo pisanom obliku, bez usmenog iznošenja na ročištu, s obzirom da stranke primjedbi na pravilnost izračuna nisu imale (list 139-145 spisa).

5./ Temeljem tako provedenih dokaza, ocijenivši ih primjenom odredbe čl. 8. ZPP-a, ovaj sud je utvrdio da je konačno istaknuti tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.

6./ Predmet spora je tužiteljev zahtjev za utvrđenje ništetnosti ugovorne odredbe Ugovora o kreditu od 29. rujna 2006., u dijelu čl. 7., kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te zahtjev za povratom iznosa koje je tuženik primio po osnovi predmetne ništetne ugovorne odredbe, a koju tražbinu je tužitelju ustupio korisnik kredita ČA.

7./ Među strankama je sporno može li se tužitelj pozivati na pravne učinke presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača i da li su ništetne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, a ako i jesu može li se zahtijevati povrat plaćenog, zatim, da li je tužitelj tražbinu korisnika kredita po osnovi preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba mogao steći ustupom. Nadalje, sporna je visina istaknutog zahtjeva te da li je prilikom izračuna plaćenog po osnovi ništetne odredbe u obzir trebalo uzeti i anuitete plaćane po tečaju nižem od onog na dan isplate kredita, kao tijek zateznih kamata. Konačno, sporna je osnovanost prigovora zastare.

8./ Među strankama nije sporno da je pred ovim sudom vođen, pod poslovnim brojem P-1401/12, parnični postupak između tužitelja Potrošač - Hrvatske udruga za zaštitu potrošača i tuženika Zagrebačke banke d.d., Privredne banke d.d., Erste & Steiermärkische bank d.d., Raiffeisenbank Austria d.d., Hypo Alpe-Adria Bank d.d., OTP banka Hrvatska d.d., Societe Generale – Splitska banka d.d. i Sberbank d.d. (ranije Volksbank d.d.), radi zaštite kolektivnih interesa potrošača.

9./ Presudom donesenom u ovom postupku 4. srpnja 2013. utvrđeno je, između ostalog, da je Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora ova banka kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa je time ova banka postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03.) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2007. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/069., 89/09. i 133/09.) i to čl. 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

10./ Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. odbijena je žalba, između ostalih i, tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. te potvrđena presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u prethodno citiranom dijelu izreke kojim je utvrđeno da je tuženik Raiffeisenbank Austria d.d. u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenje i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

11./ Dakle, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u citiranom dijelu izreke pravomoćna je 14. lipnja 2018.

12./ Odredbom čl. 502.a st. 1. ZPP-a, propisano je da udruge, tijela, ustanove ili druge organizacije koje su osnovane u skladu sa zakonom, koje se u sklopu svoje registrirane ili propisom određene djelatnosti bave zaštitom zakonom utvrđenih kolektivnih interesa i prava građana, mogu, kad je takvo ovlaštenje posebnim zakonom izrijekom predviđeno i uz uvjete predviđene tim zakonom, podnijeti tužbu (tužba za zaštitu kolektivnih interesa i prava) protiv fizičke ili pravne osobe koja obavljanjem određene djelatnosti ili općenito radom, postupanjem, uključujući i propuštanjem, teže povređuje ili ozbiljno ugrožava takve kolektivne interese i prava. Takvom tužbom za zaštitu kolektivnih interesa može se, između ostalog, zahtijevati utvrđenje da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi (čl. 502.b st. 1. t. 1. ZPP-a). Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP -a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13./ Citirane odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava primjenjuju se u ovoj parnici i odnose se na pravne učinke prethodno citirane presude ovog suda donesene u postupku kolektivne zaštite. Naime, nije od utjecaja činjenica da je predmetni postupak kolektivne zaštite započet 2012., a da su odredbe ZPP-a vezane uz procesno uređenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na snagu stupile 1. srpnja 2013. (na dan prijama Republike Hrvatske u Europsku uniju). Ovo stoga što je Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 57/11), kojim su u naš procesni propis unesena odredbe o tužbi za zaštitu kolektivnih interesa potrošača , predviđena primjena ovih odredaba na sve postupke koji budu u tijeku na dan stupanja zakona na snagu (čl. 53. st. 1.).

14./ Osim toga valja imati u vidu da je i u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite odredbama glave II. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09., 75/09., 133/09., 78/12., 56/13.) bilo predviđeno podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača protiv osobe čije je postupanje u suprotnosti s određenim odredbama tog zakona. Sukladno odredbi čl. 138.a ovog Zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača temeljem ovog Zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovoga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. I odredbom čl. 126. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 19/22.), koji je na snazi bio u vrijeme pokretanja ove parnice, predviđen je obvezujući učinak odluke suda donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača u postupku koji potrošač ili osoba koja ima pravni interes pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika ili radi isplate.

15./ Pojam "naknade štete" iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (važećeg u vrijeme pokretanja predmetnog postupka kolektivne zaštite) valja tumačiti smisleno i svrhovito na način da se odnosi na sve postupke pokrenute radi isplate kao posljedice povrede zaštićenih kolektivnih interesa i prava, a ne isključivo na parnice radi "naknade štete" jer se jedino takvim tumačenjem ostvaruje cilj i svrha kolektivne zaštite koja se predmetnim zakonom uređuje. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da se tužitelj legitimira kao treća osoba kojoj je korisnik kredita kao potrošač, na kojeg se odnose učinci odluke u postupku za zaštitu kolektivnih interesa, ustupio tražbinu s osnove preplaćenih iznosa po ništetnim odredbama ugovora o kreditu, to učinci predmetne odluke donesene u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuju i ovaj sud u predmetnoj parnici već i na temelju citirane odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, da je upravo navedeno bila namjera zakonodavca razvidno je i sadržaja izmijenjene ove odredbe koji je važio u vrijeme pokretanja predmetne parnice i kojim je obvezujući učinak predviđen u parnicama koje pokreću i osobe s pravnim interesom.

16./ Ugovorom o kreditu od 29. rujna 2006. tuženik je kao kreditor odobrio ČA kao korisniku kredita kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.900,00 CHF, po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja kredita, za kupnju vozila , koji kredit se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika za CHF, važećem na dan dospijeća, prema otplatnom planu uručenom korisniku po isplati kredita, uz ugovorenu redovnu kamatu od 5,20% godišnje, promjenjivu, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama tuženika.

17./ Sukladno odredbi čl. 3. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Zakon o zaštiti potrošača (2003) ("Narodne novine" br. 96/03.), važećeg u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu »potrošač« je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovoj poslovnoj djelatnosti niti obavljanju djelatnosti slobodnog zanimanja, a »trgovac« je bilo koja osoba koja sklapa pravni posao ili djeluje na tržištu u okviru svoje poslovne djelatnosti ili u okviru obavljanja djelatnosti slobodnog zanimanja.

18./ Na temelju priloženih isprava i iskaza korisnika kredita, utvrđeno je da je predmetni ugovor o kreditu potrošački ugovor jer ga je korisnik kredita sklopio kao potrošač, radi kupnje vozila za osobne potrebe, zaposlen kod poslodavca (Tifon d.o.o.), dakle u svrhu koja nije namijenjena njegovoj poslovnoj djelatnosti ili obavljanju slobodnog zanimanja, a tuženik kao trgovac, jer je odobravanje kredita nedvojbeno poslovna djelatnost tuženika (banke).

19./ Kako je predmetni ugovor o kreditu zaključen 29. rujna 2006., dakle u razdoblju za koje je utvrđeno, u prethodno citiranoj presudi donesenoj u kolektivnom sporu, da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, te predmetni ugovor sadrži odredbe o valutnoj klauzuli u švicarskim francima, koje su istovjetne odredbama koje su citiranom presudom utvrđene ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama to je u ovoj parnici sud vezan za utvrđenja iz citirane presude u kolektivnom sporu o ništetnosti navedenih ugovornih odredaba.

20./ Posljedica ništetnosti navedenih ugovornih odredba je pravo potrošača korisnika kredita na povrat novčanih iznosa plaćenih tuženiku temeljem ništetnih odredba sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1 Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22. i 155/23., dalje ZOO).

21./ Takva tražbina potrošača, po osnovi povrata novčanih iznosa plaćenih trgovcu temeljem ništetnih odredaba potrošačkog ugovora, kao i svaka druga tražbina, osim onih čiji je prijenos zabranjen zakonom ili je strogo osobne naravi ili se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugog, može biti predmetom ustupa (čl. 80. st. 1. ZOO - a). Primatelj tražbine ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Ugovorom o ustupu tražbine od **.**.2023. ČA ustupila je tužitelju novčanu tražbinu prema tuženiku nastalu po osnovi ništetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu s naslova valute, kamate i svih plaćenih naknada.

22./ Neosnovano tuženik ističe da predmetna tražbina nije mogla biti valjano prenesena na tužitelja, jer da se radi o tražbini koja nije prenosiva i pripada isključivo potrošaču, a da nadalje tužitelj, s obzirom da nije i nema svojstvo potrošača, ne može imati prava koja pripadaju isključivo potrošačima. Ustupljena tražbina je novčana tražbina, a novčane tražbine potrošača, po ocjeni ovog suda, nisu strogo osobne tražbine, niti se njihova narav protivi ustupanju, a niti je prijenos istih zabranjen zakonom. Neodlučno je što tužitelj nema svojstvo potrošača jer se promjenom vjerovnika kao posljedicom ustupa tražbine ne utječe na identitet tražbine stoga što primatelj tražbine prema dužniku ima ista prava koja je ustupitelj tražbine imao prema dužniku do ustupanja (čl. 84. st. 1. ZOO-a). Valja istaknuti i da je, iako u predmetnom ugovoru o ustupu novčani iznos tražbine koja je predmet ustupa nije određen, ustupljena tražbina odrediva jer je ustupljena cjelokupna tražbina temeljem određenog Ugovora o kreditu po osnovi prava na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredaba o valuti, kamati i plaćenim naknadama.

23./ Utvrđeno je stoga da nije osnovan tuženikov prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja te je, suprotno tuženikovom shvaćanju, u ovoj parnici sud vezan utvrđenjima iz predmetnog kolektivnog potrošačkog spora, sukladno citiranim odredbama čl. 502.c ZPP-a odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača.

24./ Kako je u citiranoj presudi ovog suda poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditu i koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu, to nije od utjecaja namjena kredita, kao u konkretnom slučaju radi kupnje vozila. Odlučno je, s obzirom na sadržaj izreke citirane presude, da se radi o potrošačkom kreditu, dok njegova namjena nije od utjecaja.

25./ U odnosu na navode tuženika da je u postupku kolektivne zaštite pravna zaštita pružena na općenitoj odnosno apstraktnoj razini, neovisno o tome jesu li povrijeđena ili ugrožena prava i interesi pojedinih članova grupacije koja traži zaštitu za ukazati je da je, sukladno prethodno izloženom, presuda ovog suda poslovni broj P-1401/12 u ranije citiranom dijelu izreke, koji se odnosi na tuženika, pravomoćna. Citiranim odredbama ZPP-a i Zakona o zaštiti potrošača propisan je direktan učinak ove presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača kao i obveza sudova da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača, odnosno osobe koje imaju pravni interes, na naknadu pridržavaju utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je zahtjev u postupku kolektivne zaštite prihvaćen. No, s obzirom da se odluka o ništetnosti pojedinih odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji iz predmetnog postupka kolektivne zaštite, da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, to su banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu, unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim standardnim ugovorom, ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti pojedinom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora (tako Ustavni sud Republike Hrvatske u odluci U- III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

26./ Suprotno shvaćanju tuženika, upravo je na njemu, kao stranci koja se na ove tvrdnje, suprotne pravomoćno utvrđenoj presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora, poziva dužnost dokazivanja ovih navoda (čl. 219. st. 1. ZPP-a), dakle da je korisniku predmetnog kredita dao sve potrebne informacije za donošenje valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti .

27./ Stoga je radi utvrđenja osnovanosti tvrdnje tuženika da je korisniku kredita dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu proveden dokaz saslušanjem svjedoka ČA.

28./ Iz iskaza ovog svjedoka, navode kojeg sud u cijelosti prihvaća kao istinite, cijeneći da su logični i životno uvjerljivi te da nisu proturječni niti sami sa sobom niti sa sadržajem spisu priloženih isprava, ne proizlazi, po ocjeni ovog suda, istinitost tuženikove tvrdnje da je istom dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu.

29./ ČA iskazala je da su joj u auto salonu, kojem se obratila radi kupnje vozila za osobne potrebe, predložili mogućnost financiranja kupnje vozila kreditom kod tuženika, radi čega da se obratila tuženiku. Kod tuženika da joj je ponuđeno zaključivanje ugovora radi kupnje vozila, no samo uz ugovaranje valutne klauzule u CHF. Od strane djelatnika banke da nije upozorena na rizike vezane uz ugovaranje predmetne valutne klauzule. Sama da nije smatrala da bi takvi rizici postojali, na način da uslijed promjene tečaja dođe do znatnijeg porasta anuiteta jer da je postupala s povjerenjem u banku.

30./ Po ocjeni ovog suda navodi iz iskaza svjedoka iz kojih proizlazi da joj je kupnja vozila u autosalonu bila ponuđena putem kredita kod tuženika samo uz valutu CHF, a da joj zaključivanje ugovora o kreditu uz drugu valutu nije bilo ponuđeno, vjerodostojnost kojih tuženik osporava ukazujući da je u spornom razdoblju promotivnim uvjetima nudio i druge mogućosti kreditiranja, nije od utjecaja na utvrđenje odlučnih činjenica u ovoj parnici. Naime, pogrešno je, po ocjeni ovog suda, shvaćanje tuženika da bi svoju obvezu dati odgovarajuće obavijesti pojedinom potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze isti ispunio već time što je potrošačima, osim valutne klauzule u švicarskom franku, nudio i kredite u kunama odnosno uz druge valutne klauzule. Sve i da je tuženik uz istu ponudu autosalona za kupnju vozila nudio i druge vrste kredita svojim promotivnim uvjetima, takvo nuđenje, po ocjeni ovog suda, nije dostatno da bi potkrijepilo tuženikovu tvrdnju da je ovom potrošaču, za ugovor ponuđen upravo uz valutnu klauzulu u švicarskom franku, dao sve informacije potrebne za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Ova se tuženikova obveza ne može naime iscrpiti nuđenjem različitih mogućnosti kreditiranja, uz različite valute uz koje je vezana glavnica, već davanjem odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama upravo kredita ponuđenog uz valutnu klauzulu u švicarskom franku na određivanje novčane obveze potrošača.

31./ Niti okolnost da je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika ne potvrđuje navode tuženika o davanju svih informacija konkretnom potrošaču za donošenje informirane odluke o zaključivanju predmetnog ugovora o kreditu. Naime, čitanje ovog ugovora pred javnim bilježnikom prilikom solemnizacije, uz njegovog utvrđenje da je stranci ugovor razumljiv i da odražava pravu volju stranke, ne potvrđuje međutim odlučnu činjenicu da bi banka kao trgovac konkretnog potrošača tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnog ugovora o kreditu u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a koji je propust imao za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Imajući u vidu da niti sam korisnik kredita ne spori da su mu odredbe ugovora o kreditu koji je kod javnog bilježnika solemnizirao bile jasne, a tuženik ne tvrdi da je odnosni javni bilježnik imao saznanja vezanih uz tuženikovo davanje ovom potrošaču informacija potrebnih za donošenja valjane odluke o zaključivanju ugovora o kreditu utemeljene na potpunoj obavijesti, već saslušanje bilježnika predlaže na okolnost koja nije sporna, da je solemn izacijom ugovora bilježnik potvrdio da je ugovor korisniku kredita jasan i razumljiv i da odražava njegovu pravu volju, sud je tuženikov dokazni prijedlog saslušanja javnog bilježnika odbio kao nepotreban za utvrđenje odlučnih činjenica.

32./ Dakle, utvrđeno je da nisu osnovane tvrdnje tuženika da bi korisniku kredita kao potrošaču dao odgovarajuće obavijesti o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. Stoga je neosnovan, u konkretnom slučaju, tuženikov prigovor postojanja informiranog pristanka potrošača te tuženik nije u ovoj parnici dokazao suprotno presumpciji iz predmetnog kolektivnog spora (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Slijedom navedenog, valjalo je prihvatiti tužiteljev tužbeni zahtjev i utvrditi ništetnom odredbu predmetnog Ugovora o kreditu u dijelu čl. 7. te odlučiti kao pod točkom I/ izreke.

33./ Visinu tužbenog zahtjeva sud je utvrdio na temelju nalaza i mišljenja financijskog vještaka, kojeg je u cijelosti prihvatio kao stručnog i objektivnog, a na koji niti stranke nisu imale prigovora. Utvrđeno je da je ukupan iznos preplata, ako se u obzir uzme rast anuiteta zbog rasta tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju otplate kredita, iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim uplatama, iznosi 1.638,26 eur. Ako se u obzir uzmu i iznosi koje je prednik tužitelja manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupno je preplaćen iznos od 1.432,12 eur, također iskazano u nalazu i mišljenju vještaka po pojedinim mjesečnim obvezama.

34./ S obzirom da je tuženik u vezi s umanjivanjem potraživanja tužitelja po osnovi plaćenog temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli s iznosima plaćenim u aniutetima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita istaknuo u ovoj parnici samo općeniti prigovor materijalnopravne naravi u odnosu na visinu potraživanja tužitelja, to sud nije niti ovlašten niti dužan umanjiti potraživanje tužitelja s negativnim tečajnim razlikama (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci proširenog vijeća poslovni broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023.).

35./ Stoga je utvrđeno da tužitelju pripada pravo na isplatu ukupnog iznosa od 1.638,26 eur, utvrđenog prema nalazu i mišljenju vještaka i iskazanog u tablic i priloženoj nalazu i mišljenju s navedenim iznosim i datumima plaćanja svakog pojedinog anuiteta u većem iznosu zbog rasta tečaja.

36./ S obzirom na to da je posljedica ništetnosti obveza ugovorne strane vratiti ono što je primila na ništetnom temelju, sukladno odredbi čl. 323. st. 1. u vezi s odredbom čl. 1111. st. 1. ZOO-a, a kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, to tužitelju zatezne kamate na više plaćene iznose povrat kojih tužbom potražuje pripadaju počevši od dana izvršenog plaćanja.

37./ Neosnovano pri tome tuženik osporava zatraženi tijek zateznih kamata od dana stjecanja (više plaćenog zbog rasta tečaja), jer je po shvaćanju ovog suda, imajući u vidu pravomoćnom presudom u kolektivnom sporu utvrđeno postupanje na način da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, tuženik u konkretnom slučaju nepošteni stjecatelj bez osnove jer je morao znati da postupa suprotno Zakonu u zaštiti potrošača i Zakonu u obveznim odnosima, a posljedica kojeg postupanja je ništetnost predmetnih ugovornih odredaba.

38./ Stopa zateznih kamata određena je na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO - a za ostale odnose, jer tražbina ne proizlazi iz trgovačkog ugovora.

39./ U konkretnom slučaju, po ocjeni ovog suda, uzrok ništetnosti nije zabrana manjeg značenja pa se, neovisno o činjenici da je ugovor u cijelosti ispunjen, ništetnost može isticati (čl. 326. ZOO-a). Stoga okolnost da su otplaćeni krediti bili izuzeti iz primjene odredaba o konverziji predviđenih Zakonom o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 75/09., 112/12., 143/13., 147/13., 9/15., 78/15., 102/15., 52/16., 128/22., 156/23.), na koju ukazuje tuženik, nije od utjecaja na donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari. Nema mjesta primjeni odredbe čl. 1112. st. 1. ZOO-a jer ne proizlazi da bi korisnik kredita plaćanje izvršio znajući da nije dužan platiti. Sukladno odredbi čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača, ništetnost nepoštene ugovorne odredbe u konkretnom slučaju ne povlači ništetnost ugovora, jer ugovor može opstati bez ništetne odredbe. Također nije od utjecaja sudska praksa na koju ukazuje tuženik (VSRH Gž 4/2017 od 21. ožujka 2017.) s obzirom na različito pravno i činjenično stanje koje je bilo predmet odlučivanja. Suprotno shvaćanju tuženika, zakonskim odredbama o zaštiti potrošača, na temelju kojih je ništetnost u konkretnom slučaju utvrđena, ne štiti se samo interes jedne ugovorne strane, već javni interes poštenog i ravnopravnog poslovanja i zaštite potrošača.

40./ U odnosu na prigovor zastare valja reći sljedeće. Tražbina po osnovi stečenog bez osnove na temelju ništetne odredbe zastarijeva u roku od 5 godina , sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a, s obzirom da neki drugi rok zastare za tu tražbinu zakonom nije određen. Zastara, sukladno odredbi čl. 215. st. 1. ZOO -a, počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje, dakle u konkretnom slučaju prvog dana nakon izvršene uplate iznosa po osnovi ništetnih odredaba. Iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka razvidno je da razlika više plaćenog postoji najranije u odnosu na anuitet plaćen 15. listopada 2008.

41./ Međutim, prema pravnom shvaćanju sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Su-IV-47/2020 od 30. siječnja 2020.) zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, kao posljedica utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.

42./ Stoga je zastara u odnosu na tražbinu povrata onog što je isplaćeno temeljem ništetne valutne klauzule počela teći 14. lipnja 2018., kada je ranije citirana presuda postala pravomoćna u dijelu kojim se utvrđuje ništetnost valutne klauzule. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 13. lipnja 2023., dakle prije isteka petogodišnjeg zastarnog roka, to je utvrđeno da je prigovor zastare neosnovan. Konačno, s obzirom na izloženo pravno shvaćanje o početku tijeka zastare, za ukazati je da se radi o iznimci vezanoj uz početak tijeka zastare, utemeljenoj na prethodno izloženom pravnom shvaćanju, a tužiteljeva tražbina nastala je, i dospjela u konkretnom slučaju, danom neosnovanog stjecanja te je početak tijeka zatezne kamate vezan uz utvrđenje (ne)savjesnosti stjecatelja (razlog iz odredbe čl. 1115. ZOO-a).

43./ Tužitelj je s tužbenim zahtjevom u cijelosti uspio u sporu pa mu je tuženik dužan naknaditi troškove izazvane vođenjem postupka, u skladu s odredbom čl. 154. st. 1. u vezi s odredbom čl. 155. ZPP-a.

44./ Tužitelju je, prema vrijednosti predmeta spora (s obzirom na izmjene vrijednosti predmeta spora, troškovi su obračunati prema vrijednosti predmeta spora u vrijeme poduzimanja pojedinih radnji) i odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 138/23, dalje Tarifa), priznat trošak odvjetničkog zastupanja za:

- sastav tužbe (prema T.br. 7/1 Tarife) iznosu od 200,00 eur,

- sastav obrazloženog podneska od 18. listopada 2023. kojim se očitovao na navode tuženika iz odgovora na tužbu i obrazloženog podneska od 26. ožujka 2024. kojim se očitovao na nalaz i mišljenje vještaka (prema T.br. 8/1 Tarife), u iznosu od po 200,00 eur,

- zastupanja na ročištu 29. kolovoza 2024. (na kojem se raspravljalo samo o procesnim pitanjima prema T.br. 9/2 Tarife)) u iznosu od 100,00 eur,

- zastupanja na ročištu 31. siječnja 2025. i 9. rujna 2025. (T.br. 9/1 Tarife)) u iznosu od po 200,00 eur,

- zastupanje na ročištu za objavu presude (T.br. 9/3 Tarife), u iznosu od 100,00 eur,

dakle ukupno 1.200,00 eur, koji iznos valja uvećati za pripadajući porez (T.br. 46. Tarife), što ukupno iznosi 1.500,00 eur.

45./ Trošak za sastav podnesaka od 26. kolovoza 2024., 2. rujna 2024. i 12. travnja 2025. nisu priznati jer tužitelj u bitnome ponavlja ranije navode pa nisu bili potrebni za vođenje parnice u smislu odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, odnosno dostavlja isprave i podatke koje je mogao i bio dužan dostaviti ranije tijekom postupka, a svakako je mogao to učiniti i pri poduzimanju radnji za koje mu je naknada troškova priznata (razlog iz odredbe čl. 156. st. 1. ZPP-a).

46./ Nadalje, tužitelju je priznat trošak predujma za vještačenje u iznosu od 350,00 eur te trošak po osnovi naknade putnih troškova svjedoku, u iznosu od 20,00 eur. U skladu s odredbama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18. 51/23) i Uredbe o Tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 37/23.) tužitelju je priznat trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 56,48 eur, kao i trošak sudske pristojbe na presudu u iznosu od 129,33 eur.

47./ Dakle, sveukupno je tužitelju dosuđena naknada parničnog troška u iznosu od 2.055,81 eur, dok je u više zatraženom njegov zahtjev odbijen kao neosnovan.

48./ Odluka o zateznim kamatama na dosuđene troškove postupka osniva se na odredbi čl. 151. st. 3. ZPP-a te se kamate obračunavaju počevši od donošenje ove presude do isplate, po stopi utvrđenoj na temelju odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose.

49./ Slijedom svega navedenog, odlučeno je kao u izreci presude.

U Zagrebu 24. listopada 2025.

Sutkinja:

Tina Šimović

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda.