REPUBLIKA HRVATSKA

UPRAVNI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Avenija Dubrovnik 6 i 8

Poslovni broj: Us I-2114/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Zagrebu, po sucu toga suda Vlahu Bassegli Gozze i Andreje Fortunić, kao zapisničarke, u upravnom sporu tužiteljice OK iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa opunomoćenik Martin Sherri, odvjetnik u Zagrebu, Kordunska 1, protiv tuženika Grada Zagreba, u Zagrebu, Trg Stjepana Radića 1, OIB: 61817894937, radi izdavanja potvrde izvršnosti i pravomoćnosti, 24. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Poništava se točka I izreke rješenja Grada Zagreba, Gradonačelnika, KLASA: UP/II-551-06/24-014/155, URBROJ: 251-02-01/001-24-5, od 22. ožujka 2024.

II. Poništava se točka I izreke rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, KLASA: UP/I-050-01/23- 005/60, URBROJ: 251-09-22-1/001-24-2, od 10. siječnja 2024.

III. Nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne presude u ovom upravnom sporu, izda odgovarajuću potvrdu izvršnosti rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17- 013/1444, URBROJ: 251-10-01-17-2, od 1. prosinca 2017.

IV. U preostalom dijelu tužbeni zahtjev se odbija.

V. Nalaže se tuženiku Gradu Zagrebu, u Zagrebu, Trg Stjepana Radića 1, OIB 61817894937, da u roku od 60 dana od dana dostave pravomoćne odluke o troškovima naknadi tužiteljici trošak ovog upravnog spora u iznosu od 2.500,00 eura (slovima: dvijetisućeipetstotina eura) sa zateznim kamatama koje je tuženik dužan isplatiti ako ne podmiri trošak upravnog spora u ostavljenom roku, po stopi koja se za svako polugodište određuje uvećanjem kamatne stope, koju Europska središnja banka primjenjuje na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, a koje teku od dana donošenja ove presude do isplate.

Obrazloženje

1. Točkom I izreke rješenja Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom, KLASA: UP/I-050-01/23-005/60, URBROJ: 251-09-22-1/001-24-2, od 10. siječnja 2024. (u daljnjem tekstu Prvostupanjsko rješenje), odbijen je prigovor tužiteljice izjavljen radi propuštanja javno pravnog tijela da izda potvrdu izvršnosti na rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551-06/17-013/1444, URBROJ: 251-10- 01-17-2, od 1. prosinca 2017. Točkom II izreke Prvostupanjskog rješenja odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sačinjenja prigovora u tom upravnom postupku.

2. Točkom I izreke osporenog rješenja odbijena je žalba tužiteljice, izjavljena protiv Prvostupanjskog rješenja, uz obrazloženje tuženika kako je izreka rješenja za čiju izvršnost se izdavanje potvrde traži, djelomično zamijenjena u dijelu koji se odnosi na visinu novčane naknade, kao i na način prestanka njenog djelovanja, iz kojeg razloga nakon takve izmjene nema mogućnosti izdavanja potvrde izvršnosti na izreku rješenja koja u tom dijelu više i nije na snazi. Točkom II izreke osporenog rješenja odbijen je zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka, uz obrazloženje tuženika kako nema mogućnosti nadoknade troškova upravnog postupka pokrenutog na zahtjev stranke, odnosno i kada je taj postupak, po podnositelja zahtjeva nepovoljno okončan.

3. Osporavajući zakonitost naprijed navedene odluke tužiteljica u svojoj tužbi prvotno navodi kako je osporeno rješenje evidentno nezakonito, budući da je doneseno od strane Gradonačelnika, koji nije nadležan za odluku u istom. Pojašnjavajući svoj stav ukazuje kako je u konkretnom izjavila žalbu te da je u Statutu Grada Zagreba jasno propisano da se protiv pojedinačnih akata može izjaviti žalba nadležnom ministarstvu, a koje jednako određenje sadržava i Zakon o lokalnoj i područnoj (regionalnoj) samoupravi. Ističe i kako je u konkretnom prigovarala propuštanju javno pravnog tijela da odluči o njenom zahtjevu u zakonom propisanom roku, budući da odluka o izdavanju potvrde izvršnosti do dana podnošenja tužbe nije ni donesena. Iz ovog zaključuje da je donositelj prvostupanjskog rješenja bio u obvezi utvrditi da li je u konkretnom nastupila šutnja ili nije, a ne preuzeti ulogu rješavatelja upravne stvari. Bez obzira na navedeno ukazuje kako nezakonitost rješenja nalazi i u tome što istim nije pojašnjeno temeljem koje zakonske odredbe stranka nema pravo ishoditi potvrdu izvršnosti na rješenje koje je upravni akt, te koji je izvršan i pravomoćan već dulji niz godina. Ukazuje i kako javno pravno tijelo nije ovlašteno razmatrati ima li pravo provesti izvršenje novčane tražbine, već je dužno isključivo odlučiti o njenom zahtjevu, pa makar ga u konačnici i odbilo. Smatra kako je opisani propust tuženika doveo do potrebe da tužiteljica podnese prigovor, a onda i žalbu, iz kojeg razloga je mišljenja da upravo Grad treba snositi sve troškove, preuzimajući rizik svog nezakonitog postupanja. Iz ovog navodi kako svoj zahtjev za naknadu troškova upravnog postupka, ali i ovog upravnog spora, temelji na članku 79. Zakona o upravnim sporovima, načelu culpe, recentnijim shvaćanjima Visokog upravnog suda Republike Hrvatske te konačno i praksi Europskog suda za ljudska prava (Gashi protiv Hrvatske). Predlaže poništiti osporavano i Prvostupanjsko rješenje te naložiti tuženiku da joj naknadi troškove upravnog spora.

4. Tuženik, u svom odgovoru na tužbu, navodi kako nije mogao usvojiti zahtjev tužiteljice, budući da je nastavno dispozitiv rješenja koje se traži potvrditi izvršnim, izmijenjen i to primjenom nove Odluke o novčanoj pomoći za roditelja odgojitelje, a koja odluka je već bila predmetom ocjene zakonitosti Visokog upravnog suda Republike Hrvatske i koji sud je svojom presudom Usoz – 143/22, istu ocijenio zakonitom. Pozivajući se na članak 137. Zakona o općem upravnom postupku navodi kako je svrha potvrde izvršnosti omogućiti stranci prisilno ostvarenje obveze nametnute upravnim aktom koja prethodno nije dobrovoljno ispunjena te je mišljenja kako bi njeno izdavanje u konkretnom omogućilo izvršenje nečeg na što tužiteljica nema pravo. Ukazuje i kako javno pravno tijelo nije u obvezi izdati potvrdu izvršnosti na zahtjev stranke, jer je izvršnost dopušteno dokazivati i drugim sredstvima, iz kojeg razloga zaključuje da ne narušava niti jedno pravo tužiteljice. Vezano uz prigovor tužiteljice o nenadležnosti osobe koja je odlučivala o njenoj žalbi, upućuje na članak 10. Odluke, koji propisuje da se prigovor podnosi Gradonačelniku. Stoga i imajući na umu kako je Visoki upravni sud Odluku ocijenio zakonitom, smatra da i cijeli nastavni procesni put po prigovoru treba promatrati kroz smislenu primjenu Zakona o općem upravnom postupku na pojedine odredbe Odluke. Konačno, ukazuje da su svi zahtjevi tužiteljice, u ovim sporovima, postali sami sebi svrha, bez pravnog uporišta u institutu zaštite prava i interesa stranke, iz kojeg razloga se vođenje ovog spora može smatrati i neopravdanim, odnosno obijesnim suđenjem. Navodi kako se stoga protivi provođenju rasprave, jer je razvidno kako se u ovom upravnom sporu radi isključivo o pravnom, a ne o činjeničnom pitanju. Predlaže sudu da odbije tužbeni zahtjev i ostavi na snazi osporeno rješenje.

5. Podneskom od 10. lipnja 2024. tužiteljica u bitnom elaborira razloge zbog kojih smatra kako je odluka kojom se postupak izdavanja potvrde izvršnosti odbija, iz razloga što je rješenje djelom izmijenjeno, nezakonita, ali iznosi i niz drugih argumenata kojim pobija stavove tuženika iz njegovog odgovora, a koji su dodani ranijim stavovima osporenog rješenja.

6. Sud je ovaj spor riješio bez rasprave temeljem članka 98. stavka 6. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 36/24.), budući da je sukladno izreci ove presude Sud utvrdio kako je pojedinačna odluka javnopravnog tijela nezakonita, dok tuženik nije tražio održavanje rasprave i ne predlaže izvođenje dokaza.

7. Radi ocjene zakonitosti osporenog rješenja Sud je u istog izvršio uvid, te je radi točnog utvrđenja činjeničnog stanja izvršio uvid u spis tuženika i priložene isprave.

8. Na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja Sud je, sukladno članku 55. stavak 3. Zakona o upravnim sporovima, utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

9. U ovom sporu Sud je utvrdio:

- da je tužiteljica 5. prosinca 2023. zahtijevala izdavanje potvrde izvršnosti na rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za obrazovanje, kulturu i sport, KLASA: UP/I-551- 06/17-013/1444, URBROJ: 251-10-01-17-2, od 1. prosinca 2017., a kojim rješenjem je tužiteljici priznato pravo na novčanu pomoć za roditelja odgojitelja na način i u iznosima kako je to određenom izrekom tog rješenja;

- da je rješenje za koje se potvrda izvršnosti traži pravomoćno;

- da tuženik po zahtjevu nije postupao, iz kojeg razloga je tužiteljica 9. veljače 2024., temeljem članka 122. Zakona o općem upravnom postupku (Narodne novine, broj 47/09. i 110/21. – u daljnjem tekstu Zakon), čelniku nadležnog javno pravnog tijela izjavila prigovor radi propuštanja izdavanja potvrde izvršnosti;

- da je Prvostupanjskim rješenjem podneseni prigovor odbijen, kao i zahtjev tužiteljice za naknadom troškova sačinjenja tog prigovora;

- da je osporenim rješenjem konačno odbijena žalba tužiteljice i potvrđeno Prvostupanjsko rješenje te odbijen njen zahtjev za naknadu troškova žalbe.

10. Osnovni stav tuženika, a koji stav je sadržan i u osporenom rješenju je, da ne postoji njegova obveza da izda potvrdu izvršnosti, jer stranka može, sukladno članku 137. stavku 3. Zakona, izvršnost rješenja svakodobno dokazivati i drugim sredstvima, kao i iz razloga što je izreka rješenja za kojeg se izdavanje potvrde traži, nastavno djelomično izmijenjena, dok bi tužiteljica izdavanjem takve potvrde zatražila prisilno izvršenje izreke ranijeg rješenja u cijelosti, na što nema pravo.

11. Člankom 137. stavkom 3. Zakona propisano je da rješenje kojeg se izvršenje traži treba sadržavati potvrdu izvršnosti. Ako tijelo koje je izvršno rješenje donijelo ne izda potvrdu u roku od 15 dana od podnošenja zahtjeva, stranka može izvršnost rješenja dokazivati i drugim sredstvima.

12. Sukladno naprijed citiranoj odredbi Sud navodi kako je točno da potvrda izvršnosti rješenja služi dokazivanju tog njegovog svojstva, a što evidentno olakšava procesnu poziciju stranke koja izvršenje u budućnosti traži. Upravo navedeno je razlog citiranog zakonskog određenja te stoga ono nije pravni temelj stavu da javno pravno tijelo može uskrati njeno izdavanje, već upravo suprotno. Naime, članak 137. stavak 3. Zakona ne propisuje ovlaštenje tuženiku da diskreciono ocijeni svrsishodnost izdavanja potvrde (koja se izdaje u svrhu olakšanja ostvarenja prava), odnosno da se na zahtjev za izdavanje u cijelosti ogluši, iz kojeg razloga je tuženik u obvezi sa zahtjevom za izdavanje potvrde postupati u skladu s Zakonom. U tom smislu Sud ukazuje kako je potvrda izvršnosti prije svega potvrda i to potvrda o kojoj javno pravno tijelo vodi službene evidencije, iz kojeg razloga se na postupak njenog izdavanja primjenjuje članak 159. Zakona.

13.1. Člankom 159. stavkom 1. Zakona propisano je da javnopravna tijela izdaju potvrde. Potvrdama se smatraju i uvjerenja, izvadci i druge javne isprave o činjenicama o kojima javnopravna tijela vode službenu evidenciju.

13.2. Člankom 159. stavkom 4. Zakona određeno je da se potvrde o činjenicama o kojima se vodi službena evidencija izdaju se stranci na njezin zahtjev, u pravilu istoga dana kad je stranka zatražila izdavanje potvrde, a najkasnije u roku od 15 dana od dana podnošenja urednog zahtjeva za izdavanje (a koji rok je upravo vezan uz dopuštenost dokazivanja drugim sredstvima iz naprijed citiranog članka 137. stavka 3. Zakona) ako propisom kojim je ustanovljena službena evidencija nije drukčije propisano. Potvrda se može izdati i u elektroničkom obliku.

13.3. Člankom 159. stavkom 5. Zakona propisano je da ako javnopravno tijelo odbije zahtjev za izdavanje potvrde, dužno je o tome donijeti rješenje. Ako u roku od 15 dana od dana podnošenja zahtjeva ne izda potvrdu ili ne donese i dostavi stranci rješenje o odbijanju zahtjeva, stranka može izjaviti žalbu.

14. Imajući na umu citirane odredbe Zakona i podvodeći ih pod sadržaj obrazloženja razloga osporenog rješenja, Sud zauzima stav kako je tuženik sadržajno odbio izdati potvrdu o čijem sadržaju evidenciju vodi (iz već navedenih razloga osporenog rješenja), bez da je o tome decidirano donio rješenje, čime je postupio direktno suprotno naprijed citiranom članku 159. stavku 5. Zakona.

15. Vezano uz navode tuženika Sud napominje kako je dužnost javno pravnog tijela da potvrde koje izdaje budu sačinjene sukladno stvarnom stanju trenutka u kojem se sastavljaju te da u situaciji u kojoj je izvršnost neke odluke prestala u cijelosti ili djelomično, takva okolnost na potvrdi mora biti jasno naznačena. Sam način na koji će podnositelj zahtjeva za izdavanjem potvrde (kao dokazom evidentirane stvarnosti) istu koristiti, ne smije biti predmetom razmatranja javno pravnog tijela koje potvrdu izdaje, jer tada ono javno pravnu ovlast koristi u poziciji stranke nekog budućeg, eventualnog postupka ili spora, a ne u poziciji izdavatelja same potvrde. Slijedom te okolnosti tuženik je sačinio nezakonito rješenje, iz kojeg razloga je i temeljem članka 117. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno kao u točkama I – III izreke ove presude.

16. U odnosu na pravo na naknadu troškova upravnog postupka, koji su prethodili osporenom rješenju, Sud navodi kako slijedi.

17. Člankom 161. stavkom 2. Zakona propisano je da u postupcima pokrenutim na zahtjev stranke ili u upravnim stvarima u kojima sudjeluju dvije stranke ili više njih s protivnim interesima troškove postupka snosi stranka na zahtjev koje je postupak pokrenut ili protiv koje se vodio postupak koji je za nju nepovoljno okončan, ako nije drukčije propisano.

17.1. Člankom 161. stavkom 5. Zakona propisano je da kada je postupak koji je pokrenut po službenoj dužnosti okončan povoljno za stranku, troškove postupka snosi javnopravno tijelo koje je postupak pokrenulo, ako nije drukčije propisano.

18. U ovom predmetu i barem sukladno rezultatima odluke iz ove presude, Sud zaključuje kako je zahtjev tužitelja u upravnom postupku bio osnovan, a što tada osnovanim čini i pravne lijekove koji taj zahtjev podupiru. Isto tako Sud navodi kako je konkretan postupak pokrenut na zahtjev, (čija naknadu troškova je regulirana člankom 161. stavkom 2. Zakona), a ne po službenoj dužnosti (čiju naknadu troškova propisuje članak 161. stavak 5. Zakona). Budući da je konkretan žalbeni postupak sastavni dio postupka koji je pokrenut na zahtjev, Sud nalazi kako zakonsko određenje ukazuje na jasno iskazanu namjeru zakonodavca da u takvoj situaciji podnositelj osnovanog pravnog lijeka nema pravo da njegov trošak naknadi rješavatelj. Ovaj zaključak, osim iz naprijed razloženog, proizlazi i iz logičkog argumenta suprotnosti dvaju naprijed navedenih odredbi.

19. Tužiteljica smatra kako je naprijed opisanim određenjem i tumačenjem, povrijeđeno njeno pravo, komparativno se pozivajući na predmet Europskog suda za ljudska prava O protiv Republike Hrvatske (zahtjev br. 32457/05), od 13. prosinca 2007., a u kojoj odluci je navedeno da „rizik svake greške što ju napravi državno tijelo trebala bi snositi država, a propusti se ne smiju ispravljati na štetu dotičnoga građanina (vidi, mutatis mutandis, E v. [adresa], br. 65582/01, § 50, 24. svibnja 2007.).“ Iz ovog Sud zaključuje i kako tužiteljica smatra da joj je odlukom o uskrati prava na naknadu troškova postupka uskraćeno i otežano pravo na djelotvorno pravno sredstvo iz članka 13. Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (jer ga neosnovano transferiranje troškova njenog zastupanja ograničava), a što se tada može povezati i uz ograničenje prava na pristup sudu uopće, što bi bilo protivno članku 6. Konvencije.

20. Razmatrajući argumente tužiteljice kojim ukazuje na eventualnu povredu konvencijskog prava Sud svoju odluku temelji na smislu razlikovanja materijalnog i formalnog pravnog odnosa te u smislu razlikovanja predmeta pokrenutim na zahtjev i onih pokrenutih po službenoj dužnosti, a koje razlikovanje je i razlog zakonskog teksta.

21. Naime, u situacijama u kojima se postupak pokreće po službenoj dužnosti javno pravno tijelo koje takvo postupanje pokreće djeluje u javnom interesu, štiteći opće vrijednosti iz stvarnog svijeta, što ga (iako je i taj postupak jednostranački) stavlja u svojevrsnu poziciju stranke s materijalno pravnim interesom. Iz ovog razloga i po načelu cause, država koja je pokrenula upravni postupak koji je konačno u stvarnom svijetu okončan povoljno za stranku, treba snositi trošak protivnoj strani, kao uostalom i svaka stranka nekog drugog postupanja. Suprotno ovom u postupcima koji su pokrenuti na zahtjev stranke sama država (ili jedinica lokalne uprave i samouprave) nema nikakav materijalno pravni interes, ili interes u stvarnom svijetu, već se javlja u procesno pravnom odnosu u poziciji rješavatelja postupka, kojeg je u svom interesu materijalno pravne naravi, inicirala stranka svojim zahtjevom.

22. Nastavno na navedeno, Sud ukazuje da svaka odluka o troškovima mora biti utemeljena ili na načelu cause ili na načelu culpe. Pravilo u dvostranačkim postupcima (i isključivo između stranaka spora) je da primjena načela culpe ima prednost pred primjenom načela cause. Naime i bez obzira da li je jedna strana prouzročila spor (causa) trošak će naknaditi druga strana ukoliko je nastanak tog troška njena krivnja (culpa). I dok ovo pravilo vrijedi u dvostranačkim postupcima u procesnom odnosu između stranaka, ono je u istom postupku potpuno suprotno u odnosu na rješavatelja formalno pravnog odnosa. Naime, ukoliko Sud kao rješavatelj u parničnom ili javno pravno tijelo u dvostranačkom upravnom postupku, donese pogrešnu odluku (culpa rješavatelja) trošak osnovane žalbe snositi će strana koja ga je u materijalnom svijetu skrivila, odnosno inicirala (causa), a ne „kulpozni“ rješavatelj. Iz ovog se može zaključiti da rješavatelj pa dakle i javno pravno tijelo, ne može po načelu culpe snositi troškove za svoju pogrešnu odluku i da se tada taj trošak, po načelu cause, prenosi na onog tko je postupak inicirao.

23. Razumljivo da ovo pravilo ne vrijedi u situacijama u kojima rješavatelj svoje pogrešne odluke donosi u krajnjoj nepažnji, ili u namjeri oštećenja stranke, ali tada takvu okolnost stranka može nadoknaditi kroz institut naknadu štete (uz sve pravne pretpostavke iz tog odnosa), a ne kroz institut naknade troškove postupka. Konačno Sud navodi i kako je razlog ovom postavka pravednosti da netko tko nema stvarni interes u materijalno pravnom odnosu koji je predmetom spora, već tko se javlja samo u poziciji rješavatelja formalno pravnog odnosa iniciranog po zahtjevu stranke koja procesni odnos kreira, troškove tog formalno kreiranog odnosa ne može snositi, jer za sam njegov ishod u stvarnom smislu i nema interes.

24. Budući da je u konkretnom jednostranački postupak vođen po zahtjevu tužiteljice, i temeljem članka 116. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, odlučeno je kao u točki IV izreke ove presude.

25. Suprotno svemu naprijed navedenom za jednostranački upravni postupak, upravni spor je dvostranačko postupanje, jer se u istom javno pravno tijelo javlja kao stranka (a ne kao rješavatelj) s materijalno pravnim interesom da njeno rješenje u materijalnom svijetu proizvede stvarni učinke. Stoga je tuženik, kao raniji rješavatelj upravne procesne stvari, tužbom uspostavljen kao stranka dvostranačkog postupanja u kojem će sudjelovati, čime posljedično može biti obvezan troškom, kao uostalom i bilo koja druga stranka.

26. Stoga u odnosu na zahtjev tužiteljice za naknadom troškova ovog upravnog spora, specificiranog njenim podneskom10. lipnja 2024. (list 43 spisa), Sud navodi kako je isti utemeljen na članku 144. stavku 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima te na temelju tbr. 27 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj 138/23. - u daljnjem tekstu Tarifa). Tužiteljica je na temelju tbr. 27. točke 1. alineje 2. Tarife, podnijela zahtjev za sastav tužbe od 22. travnja 2024. kao i za sastav podneska od 10. lipnja 2024. u iznosu od po 1.000,00 Eura a što ukupno, uz uvećanje pripadajućim javnim davanjem, iznosi 2.500,00 Eura.

27.1. Člankom 144. stavkom 1. i 2. Zakona o upravnim sporovima određeno je da troškove spora čine opravdani izdaci učinjeni tijekom, ili u povodu spora. Troškovi spora obuhvaćaju i nagradu za rad odvjetnika i drugih osoba koje imaju pravo na zakonom propisanu naknadu.

27.2. Člankom 147. stavkom 1. Zakona o upravnim sporovima propisano je da stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drukčije propisano.

28. Iako Sud nalazi kako je ovom odlukom djelomično odbijen tužbeni zahtjev, zauzima stav da je trošak upravnog postupka samo prateći zahtjev glavnom (ukoliko sam za sebe nije predmetom spora), iz kojeg razloga neuspjeh u tom dijelu ne može utjecati na umanjenje pripadajućeg troška. Stoga i imajući na umu kako je ovaj spor okončan na način da je poništeno rješenje tuženika u osnovnoj stvari, Sud zaključuje kako je tužiteljica uspjela sa svojim tužbenim zahtjevom, a koja okolnost tada dovodi do obveze tuženika da snosi sve opravdane troškove spora. Iz ovog razloga Sud je u obvezi utvrditi koji se troškovi, a koje troškove tužiteljica potražuje svojim zahtjevom, mogu smatrati opravdanim.

29. Sud u cijelosti osnovanim uzima zahtjev za naknadom troškova sastava tužbe, a kojom je iniciran spor koji je u odnosu na tužiteljicu povoljno okončan, odnosno i naknadu troškova sačinjenja podneska od 10. lipnja 2024., a koji podnesak sadržava dostatno obrazložene pravne argumente iznesene na sadržaj odgovora na tužbu, i kojim podneskom se otklanjanju novi navodi tuženika u odnosu na sadržaj obrazloženja osporenog rješenja, a što tada dovodi do opravdanosti tog troška. Stoga je odlučeno kao u točki V izreke ove odluke.

U Zagrebu 24. listopada 2025.

Sudac:

Vlaho Bassegli Gozze

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude.

DNA:

1. Odvjetnik Martin Sherri, Zagreb, Kordunska 1

2. Grad Zagreb, Gradonačelnik, [adresa] Zagreb, Trg S. Radića 1

3. U spis