- 1 -              Rev 1271/2019-5

 

 

 

 

 

Broj: Rev 1271/2019-5

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

 

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Renate Šantek predsjednice vijeća, mr. sc. Igora Periše člana vijeća i suca izvjestitelja, Željka Šarića člana vijeća, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća i Željka Pajalića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. L., vl. K. t. obrta, M., OIB … , kojega zastupa punomoćnica J. K., odvjetnica u S., protiv tuženika I. N., R., OIB …, kojega zastupa punomoćnik Đ. V., odvjetnik u R., radi isplate i naknade štete, odlučujući o reviziji tuženika protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1880/2016-2 od 2. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3018/2013 od 29. travnja 2016., u sjednici održanoj 27. rujna 2023.,

 

p r e s u d i o   j e:

 

Revizija protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1880/2016-2 od 2. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3018/2013 od 29. travnja 2016. u t. 4. njene izreke odbija se kao neosnovana.

 

r i j e š i o   j e:

 

Revizija protiv presude Županijskog suda u Rijeci poslovni broj Gž-1880/2016-2 od 2. listopada 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3018/2013 od 29. travnja 2016. u t. 1. njene izreke odbacuje se kao nedopuštena.

 

Obrazloženje

 

1. Prvostupanjskom presudom je odlučeno:

 

„1. Nalaže se tuženiku I. N. iz R., da tužitelju I. L. iz M., isplati iznos od 119.276,33 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od 28. rujna 2002. godine  do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 01. kolovoza 2015. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

2. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 120.428,62 zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana.

 

3. Odbija se zahtjev tužitelja za nadoknadu parničnog troška u preostalom dijelu kao neosnovan.

 

4. Odbija se protutužbeni zahtjev koji glasi:

 

"1. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku s naslova direktne štete iznos od 323.490,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče počevši od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 30. lipnja 2002.g. po stopi od 18% godišnje, od 01. srpnja 2002. godine pa do 31. prosinca 2007. godine po stopi od 15% godišnje, od 01. siječnja 2008. godine pa do 30. lipnja 2011. godine po stopi od 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine pa do 31. srpnja 2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a počevši od 01. kolovoza 2015. godine pa do namirenja po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, na iznose kako slijedi:

- 60.000,00 kn počevši od 16. lipnja 2002. godine do isplate,

- 40.000,00 kn počevši od 29. srpnja 2002. godine do isplate,

- 50.000,00 kn počevši od 24. kolovoza 2002. godine do isplate,

- 52.675,84 kn počevši od 01. listopada 2002. godine do isplate,

- 20.796,16 kn počevši od 21. svibnja 2005. godine do isplate,

- 11.816,00 kn počevši od 21. lipnja 2005. godine do isplate,

- 11.816,00 kn počevši od 21. srpnja 2005. godine do isplate,

- 11.816,00 kn počevši od 21. kolovoza 2005. godine do isplate,

- 11.816,00 kn počevši od 21. rujna 2005. godine do isplate,

- 11.816,00 kn počevši od 21. listopada 2005. godine do isplate,

- 11.816,00 kn počevši od 21. studeni 2005. godine do isplate,

- 11.816,00 kn počevši od 21. prosinca 2005. godine do isplate,

- 11.816,00 kn počevši od 21. siječnja 2006. godine do isplate,

- 5.490,00 kn počevši od 29. listopada 2008. godine do isplate,

sve u roku od 15 dana.

 

2. Nalaže se tužitelju da tuženiku na ime indirektne štete isplati iznos od 50.000,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, sve u roku od 15 dana."

 

              5. Odbija se zahtjev tuženika za nadoknadu parničnog troška kao neosnovan.“

 

3. Drugostupanjskom je presudom odlučeno:

 

„Odbija se žalba tuženika – protutužitelja kao neosnovana i potvrđuje presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-3018/2013 od 29. travnja 2016. u tč. 1., 2., 4. i 5. izreke.“

 

4. Tuženik je protiv drugostupanjske presude u dijelu u kojem nije uspio u sporu podnio reviziju zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava i predložio je ovome sudu da preinači nižestupanjske presude ili da ih ukine i predmet vrati prvostupanjskome sudu na ponovno suđenje.

 

5. Tužitelj na reviziju nije odgovorio.

 

6. Revizija djelomično nije dopuštena, a djelomično nije osnovana.

 

7. Predmet spora u njegovu revizijskom stadiju zahtjev je tužitelja I. L. za isplatu 119.276,33 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka te zahtjev tuženika I. N. za isplatu 323.490,00 kn sa zateznim kamatama i troškovima postupka. Tuženik je protiv te presude podnio reviziju u kojoj je uvodno naveo da je vrijednost predmeta spora pobijane presude 492.766,33 kn, dakle, do toga iznosa došao zbrojivši vrijednosti tužbenoga i protutužbenoga zahtjeva.

 

8. Predmetna je revizija u cijelosti sastavljena kao ona iz čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje: ZPP). Neosnovano tuženik smatra kako mu je dopušteno predmetnu drugostupanjsku presudu tom vrstom revizije pobijati i u onome njenom dijelu kojim je odlučeno o tužbenome zahtjevu. Naime, kako drugostupanjska presuda nije donesena u sporu o postojanju ugovora o radu, odnosno prestanku radnog odnosa ili radi utvrđenja postojanja radnog odnosa i nije donesena prema odredbama čl. 373.a i 373.b ZPP, ona bi se revizijom iz čl. 382. st. 1. mogla pobijati samo uz postojanje vrijednosnoga kriterija iz t. 1. toga stavka, dakle, ako bi vrijednost predmeta spora toga dijela presude prelazila 200.000,00 kn. No, kako je po svojoj pravnoj naravi protutužba samostalna tužba, pitanje dopuštenosti revizije s aspekta vrijednosnog kriterija iz čl. 382. st. 1. t. 1. ZPP protiv presude kojom je odlučeno i o tužbenom i protutužbenom zahtjevu ocjenjuje se samostalno u odnosu na svaki od tih zahtjeva, odnosno, neosnovano tuženik smatra da se ove vrijednosti predmeta spora zbrajaju. Dakle, s obzirom na to da je vrijednost predmeta spora po tužbi manja od 200.000,00 kn, tuženik drugostupanjsku presudu ne može pobijati revizijom iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP prema vrijednosnom kriteriju iz njegove t. 1. u odnosu na onaj njen dio kojim je odlučeno, njegovim prihvaćanjem, o zahtjevu iz tužbe za isplatu 119.276,33 kn. 

 

9. U tome bi dijelu tuženik drugostupanjsku presudu mogao pobijati revizijom iz čl. 382. st. 2. ZPP. Naime, prema njegovoj odredbi, u slučajevima u kojima ne mogu podnijeti reviziju prema čl. 382. st. 1. toga Zakona, stranke mogu podnijeti reviziju protiv drugostupanjske presude ako odluka u sporu ovisi o rješenju nekoga materijalnopravnog ili postupovnopravnog pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, kako se to primjerice navodi u t. 1. do 3. toga stavka. Pritom, prema odredbi st. 3. istoga članka u toj reviziji stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg je revizija podnesena, treba određeno navesti propise i druge važeće izvore prava koji se na pitanje odnose, te treba izložiti razloge zbog kojih smatra da je postavljeno pitanje važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni. Ako u reviziji izostane bilo koji od navedenih elemenata, nema pretpostavki za meritorno razmatranje takve revizije.

 

10. Tuženik u reviziji nije određeno naznačio niti jedno pravno pitanje, već je predmetna revizija u cijelosti sastavljena kao ona iz odredbe čl. 382. st. 1. ZPP. Stoga ovaj sud predmetnu reviziju nije mogao razmotriti kao onu iz čl. 382. st. 2. ZPP. Pritom se napominje kako revizijski sud nije niti dužan niti ovlašten ispitivati kriju li se takva pitanja u navodima revizije, odnosno iz sadržaja revizije izvoditi zaključak zbog kojeg je pitanja ona izjavljena, jer upravo određeno naznačeno pravno pitanje zbog kojega je stranka podnijela reviziju te izlaganje razloga zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti građana u njegovoj primjeni čini razliku između revizije prema čl. 382. st. 2. ZPP od one prema st. 1. toga članka.

 

11. Stoga nisu ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u tome dijelu pa je na temelju odredbe čl. 392.b st. 2. ZPP odlučeno kao u izreci rješenja.

 

12. U preostalome dijelu, onome kojim je odlučeno o protutužbenome zahtjevu i u odnosu na koji je, prema vrijednosnome kriteriju kako je to prethodno izloženo, dopuštena revizija iz čl. 382. st. 1. ZPP, ovaj sud je drugostupanjsku presudu ispitao u granicama razloga određeno navedenih u reviziji, u skladu s odredbom čl. 392.a st. 1. ZPP, uzevši u obzir da je odredbom čl. 386. toga Zakona propisano da stranka u reviziji treba određeno navesti i obrazložiti razloge zbog kojih je podnosi, a razlozi koji nisu tako obrazloženi da se neće uzeti u obzir. U tome dijelu revizija nije osnovana.

 

13. Predmet spora po protutužbi zahtjev je tuženika za isplatu 323.490,00 kn sa zateznim kamatama. Ovaj zahtjev tuženik temelji na tvrdnjama:

 

- da je kao naručitelj s tuženikom kao izvođačem 2002. godine sklopio ugovor o djelu prema kojem se tužitelj obvezao obaviti radove izrade kulira terasa, stepenica i pločnika, izraditi armirano - betonske podloge, cementnu žbuku, urediti okoliš ulaza u garaže i ostale određene radove;

 

- da tužitelj nije ugovorene radove izveo prema pravilima struke i kako je ugovoreno zbog čega je pretrpio štetu.

 

Zato tuženik zahtijeva da mu tužitelj plati određene iznose s naslova troškova čišćenja objekta po završetku radova, troškova koje je imao zbog saniranja začepljene kanalizacije, uništene fasade kuće i drvenarije, čišćenja uništenoga okoliša kuće te štete zbog nemogućnosti korištenja prostora za proizvodnju svijeća u određenome razdoblju te vrati dio predujma naknade za izvedene radove, što je sve sadržano u iznosu od 323.490,00 kn.

 

14. Nižestupanjski sudovi su zaključili da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja I. L. s naslova isplate ostatka naknade za izvedene radove, a protutužbeni zahtjev da nije osnovan.

 

15. Tuženik je u reviziji uvodno naveo da drugostupanjsku presudu pobija i zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, ne navevši pritom koje su to postupovnopravne odredbe u postupku pred nižestupanjskim sudovima povrijeđene. No, iz revizijskoga navoda da je drugostupanjska presuda „nerazumljiva, ne sadrži razloge o odlučnim činjenicama, odnosno razlozi i zaključci vezani uz odlučne činjenice proturječni su s provedenim dokazima i ispravama sadržanim u spisu“ te iz navoda da prvostupanjski sud „ne navodi razloge o odlučnim činjenicama odnosno ne argumentira i ne obrazlaže razloge za usvajanje tužbenog zahtjeva“, zaključuje se da tuženik misli na povredu iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP.

 

16. Ove pak revizijske navode tuženik dalje u reviziji obrazlaže osporavanjem činjeničnoga stanja utvrđenog u postupku pred prvostupanjskim sudom uz iznošenje vlastite ocjene izvedenih dokaza. Tako tuženik drugostupanjsku presudu pobija zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja, a to nije dopušteni revizijski razlog u skladu s čl. 385. ZPP.

 

17. Kako prvostupanjska presuda prema ocjeni ovoga suda sadrži jasne i neproturječne razloge koji, uvažavajući logičnu ocjenu svih izvedenih dokaza, opravdavaju zaključak o neosnovanosti protutužbenoga zahtjeva, a drugostupanjska presuda sadrži jasne odgovore na sve žalbene navode i razloge, nije ostvaren revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnoga postupka.

 

18. Naime, ocjena o neosnovanosti protutužbenoga zahtjeva u nižestupanjskim je presudama obrazložena navodima:

 

- da tuženik ne može zahtijevati naknadu štete zbog navodnih troškova koje je imao u vezi s uklanjanjem nedostataka u izvršenju tužiteljeva djela jer iz provedenoga postupka proizlazi da tužitelju nije omogućio da određene nedostatke ukloni i za to mu odredio primjereni rok, što je morao prema čl. 620. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 53/91, 73/91, 3/94, 7/96 i 88/01), već je, suprotno tome, tužitelju onemogućio da sam otkloni određene nedostatke;

 

- da niti jedan izvedeni dokaz ne upućuje da bi tuženik pretrpio štetu zbog zastoja u radu jer da nije mogao obavljati djelatnost proizvodnje svijeća te da bi zbog toga trpio smanjenu zaradu;

 

- da postojanje svih nedostataka na koje se tuženik pozvao u postupku nije ni utvrđeno jer iz nalaza vještaka proizlazi da nije moguće utvrditi sve nedostatke i oštećenja nastala nakon zaključenja ugovora o djelu između stranaka, jer nije poznata niti vrsta niti količina, karakteristika i mjesto na kojima bi nedostaci postojali, a bez takvih se parametara ne može utvrditi niti nastala šteta, a onda niti sniženje naknade;

 

- da tuženik nije raskinuo ugovor zbog neispunjenja niti je tvrdio da je takav raskid nastupio po zakonu pa slijedom toga ne može od tužitelja tražiti povrat predujma za izvedene radove koji mu je isplatio.

 

19. Iako u reviziji obrazloženje revizijskih razloga bitne povrede odredaba parničnoga postupka i pogrešne primjene materijalnoga prava nisu jasno razdvojeni, iz revizije proizlazi da tuženik i materijalnopravne prigovore obrazlaže s obzirom na činjenično stanje kako ga on vidi, a koje je različito od onoga u postupku utvrđenog. Tako ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnoga prava nije ostvaren.

 

20. Kako ne postoje razlozi zbog kojih je revizija podnesena odlučeno je na temelju čl. 393. st. 2. ZPP kao u izreci presude.

 

Zagreb, 27. rujna 2023.

 

                                                                                                                              Predsjednica vijeća:

                                                                                                                              Renata Šantek, v.r.