REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU

Zagreb, Kennedyev trg 11

Poslovni broj: 19. P-1380/2025-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zagrebu, po sutkinji ovog suda Ljiljani Tomić, na temelju pisanog prijedloga više sudske savjetnice Nere Popović Šalec, u pravnoj stvari tužitelja AUTO KANTOCI d.o.o., OIB: 61995520253, Samoborska cesta 118B, 10000 Zagreb, kojeg zastupa punomoćnik Aleksandar Aleksovski, odvjetnik u Odvjetničkom društvu Juršetić & Aleksovski d.o.o., sa sjedištem u [adresa], protiv tuženika EUROCHERC OSIGURANJE d.d., [adresa], OIB: 22694857747, kojeg zastupa punomoćnica Ivana Štih, odvjetnica u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. listopada 2025., u prisutnosti zamjenika punomoćnika tužitelja, odvjetničkog vježbenika GI i punomoćnice tuženika, s danom objave 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku platiti tužitelju iznos od 581,88 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje na taj iznos teku od 31. ožujka 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnične troškove u iznosu od 375,00 EUR sa zateznim kamatama koje na taj iznos koje teku od 23. listopada 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od 125,00 EUR sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom od 23. listopada 2025. do isplate, kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 28. svibnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi isplate iznosa od 581,88 EUR s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, obračunatim počevši od 31. ožujka 2025. do isplate. U tužbi navodi da 28. ožujka 2025. nastala šteta na vozilu u vlasništvu oštećenika MI i to PEUGEOT 308, registarskih oznaka [registarska oznaka], broj šasije [broj šasije], koju je prouzrokovao vozač vozila osiguranog kod tuženika policom osiguranja od automobilske odgovornosti broj 8105664613. Oštećenik se tuženiku obratio odštetnim zahtjevom od dana 31. ožujka 2025., a na koji je tuženik odgovorio Obrazloženom ponudom broj: 2505 1051 1619 od dana 7. svibnja 2025. tako da je odštetni zahtjev ocijenio kao pravno osnovan te na temelju istog oštećeniku isplatio nesporan iznos naknade štete u iznosu od 2.103,85 eura, ali je odbio platiti preostali iznos od 581,88 EUR čije plaćanje je predmet ovoga spora. Tuženik je odštetni zahtjev ocijenio osnovanim temeljem Izjave vozača koji je upravljao vozilom koje je bilo osigurano kod tuženika, a što je i izričito naveo u predmetnoj Obrazloženoj ponudi. Oštećenik kao ustupitelj prenio na tužitelja kao primatelja novčano potraživanje prema tuženiku kao dužniku koje je predmet ovog postupka, a kako to nedvojbeno proizlazi iz Ugovora o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 14. svibnja 2025. koji se predmetno dostavlja, a o čemu je obaviješten tuženik.

2. Tužitelj nadalje navodi da je tužitelj oštećeniku pružio uslugu mehaničarskih i autolimarskih radova radi saniranja štete na vozilu, a koja je nastala kao posljedica opisanog štetnog događaja. Za navedene usluge tužitelj je izdao račun broj 638/01/02 oštećeniku, u iznosu od 2.772,15 EUR radi saniranja štete iz predmetnog štetnog događaja, osim iznosa od 86,42 EUR, koji se odnosi na dodatne radove, nevezane za predmetni štetni događaj, a što je tuženik istaknuo u svojoj Obrazloženoj ponudi, a tužitelj predmetno ne spori. Slijedom navedenog, tuženik predniku tužitelja nije nadoknadio iznos cjelokupne štete, s obzirom na to da je za saniranje predmetne štete izdan račun u iznosu od 2.772,15 EUR, odnosno umanjeno za iznos dodatnih radova u iznosu od 86,42 EUR, za saniranje štete je bio potreban iznos od 2.685,73 EUR, a tuženik je priznao i isplatio iznos štete od 2.103,85 EUR, dok razliku u iznosu od 581,88 EUR.

3. Stoga tužitelj, kao osoba na koju je predmetno potraživanje preneseno, potražuje u ovom postupku naknadu štete u iznosu koji je potreban da se oštećenikova materijalna situacija dovede u ono stanje u kojem bi se nalazila da nije bilo štetne radnje, koja je u ovom slučaju evidentno iznos cjelokupnog računa za usluge koje su bile potrebne da se šteta sanira. Tužitelj navodi daje prednik tužitelja imao pravo slobodno odabrati gdje će popraviti vozilo te na temelju računa koji mu je izdan potraživati isplatu naknade štete od osiguranja, ovdje tuženika. Pritom je tužitelj cijenu predmetnih popravaka obračunao prema svom valjanom cjeniku koji je određen sukladno pozitivnim propisima te je javno dostupan te objavljen na internetskim stranicama tužitelja i u poslovnim prostorima tužitelja, a popravak i izdavanje predmetnog računa je odrađeno sukladno pravilima struke.

4. Tužitelj zaključno navodi da je nejasno je kako je tuženik odredio iznos štete koji je priznao kao nesporan, kada je istom bio dostavljen račun tužitelja iz kojih je razvidan iznos štete. Navodi da upravo iznos izražen na računu tužitelja predstavlja stvarnu štetu nastalu predmetnim štetnim događajem i da prednik tužitelja, odnosno tužitelj kao osoba na koju je potraživanje preneseno ima pravo na punu naknadu, odnosno onu naknadu štete koja je izražena na računu tužitelja, kao i da činjenica da tuženik ne prihvaća visinu satnice servisa nije od utjecaja na njegovu dužnost da taj trošak nadoknadi, da oštećenik može slobodno odabrati radionicu u kojoj će popraviti svoje vozilo, tuženik nema ovlasti određivati cijene sata rada autoservisima, odabir radionice koja ima više cijene popravaka se ne smatra doprinosom oštećenika vlastitoj šteti te da je tuženik dužan nadoknaditi štetu u cijelosti.

5. U odgovoru na tužbu tuženik u cijelosti osporava tužbeni zahtjev tužitelja navodeći da je isti neosnovan zbog toga što je svaka stranka prilikom ostvarenja svojih prava dužna pridržavati općih načela obveznih odnosa, kao što su načela propisana čl. 5.1 i čl. 10.2, Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO), prema kojima je oštećenik bio dužan surađivati te se bio dužan ponašati kao dobar domaćin i posebice suzdržati se od postupaka kojima se otežava ispunjenje obveze drugog sudionika- tuženika. Tuženik navodi da je oštećenik mogao izvršiti popravak vozila u drugim servisima, jednake kvalitete kao i servis u kojem je isti izvršio popravak, ali za bitno manji iznos o čemu ga više puta obavijestio oštećenika. Tuženik navodi da ne spori pravo oštećenika da vozilo popravlja gdje i kada to hoće, međutim, ne u cijelosti na teret tuženika, a sve u skladu sa odredbama članka 10. stavak 1. i 3. te članka 1085. i 1092. ZOO-a. Također, tuženik ukazuje da odluke Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja i Hrvatske agencije za nadzor financijskih usluga, na koje se poziva tužitelj u tužbi, nisu po pravnoj snazi iznad općih načela obveznih odnosa i stoga nikako ne smiju i ne mogu biti protivne općim načelima obveznih odnosa, a u ovom slučaju jesu. Tuženik nadalje dostavlja ponude i račune raznih neovisnih servisa iz kojih je razvidno da je cijena sata rada limara/lakirera manja od one navedene u računu tužitelja. Tuženik ističe da dužan naknaditi onaj najmanji novčani iznos za koji je moguće ili za koji je bilo moguće izvršiti popravak vozila, tj. njegovo vraćanje u prvobitno stanje, a to je u ovom slučaju iznos koji je tuženik već isplatio. Tuženik smatra da u slučaju kad oštećena stranka, neopravdano poveća iznos popravka, da ista sama odgovara za posljedice takvog izbora i snosi trošak razlike u cijeni, pa ustup takvog potraživanja prema tuženiku ne može imati bilo kakvih pravnih učinaka. Smatra da vlasnik vozila može imati samo prigovor ako za priznati iznos nije moguće ili nije bilo moguće popraviti vozilo potpuno i kvalitetno, ili da bi popravak u radionici s nižom cijenom sata bio povezan s drugim opravdanim okolnostima zbog kojih popravak u toj radionici ne bi bio adekvatan ili bi na bilo koji način uzrokovao dodatnu štetu vlasniku. Tuženik nadalje osporava navode tužbe o službenoj cijeni sata rada u radionici tužitelja, u iznosu od 43,00 EUR plus PDV navodeći da je neposredno prije vršenja predmetnog popravka tužitelj ispostavljao račune s različitom cijenom autolakirerskih radova pa se opravdano postavlja pitanje o načinu određivanja cijene sata, a što tuženik drži nepoštenom praksom trgovca.

6. Tužitelj je u daljnjem tijeku postupka osporio navode tuženika ii očitovao se na navode tuženika o doprinosu šteti oštećenika izborom autoservisa pa je istaknuo da oštećenik kao laik ne može niti ne treba znati u kojem su autoservisu radovi kvalitetniji te je životno i logično da će svaki oštećenik otići u onaj autoservis u koji redovito ide, u čiju stručnost vjeruje, a i koji su eventualno upoznati sa prijašnjim radovima na predmetnom vozilu. Pritom tuženik ne dokazuje da bi radovi u kojoj od preporučenih radionica bili jednake kvalitete ili kvalitetniji, a što u tržišnom gospodarstvu nije ni za očekivati, s obzirom na to da bi svatko pa i oštećenik zasigurno odabrao uslugu jednake kvalitete po nižoj cijeni, dok pružatelji precijenjenih usluga ne bi postojali. Sljedeći logiku koju tuženik iznosi, tuženik zaključuje da je svatko tko je platio uslugu autoservisa, dok postoji drugi pružatelj usluge koji nudi niže cijene, doprinio šteti, osim ako naruči vještačenje kvalitete usluge kojim bi eventualno dokazao razliku u kvaliteti.

7. Tužitelj je nadalje osporio navode tuženika da tužitelj ne izdaje račune sukladno svom valjanom i javno objavljenom cjeniku te navodi da je tuženik svoj cjenik sastavio sukladno pravilima struke te isti prati aktualne tržišne potrebe. Navodi da tužitelj ima pravo da svojim klijentima ugovoriti drugačiju cijenu usluge kada za to postoji obostrani interes i kada to zahtijevaju okolnosti konkretnog posla. Navodi da je ugovaranje cijene usluge drugačije od one iz cjenika standardna praksa na cijelom tržištu. Pa tako i tužitelj, primjerice, sa klijentima koji često ugovaraju njegove usluge, od kojih je za očekivati veći obujam posla, ugovara, a kao što je i njegovo pravo, različite cijene određenih usluga (tzv. popust na količinu). Upravo se navedena situacija odnosi na račun tužitelja broj 880/01/02, koji je tuženik dostavio odgovoru na tužbu. Navodi da u konkretnom slučaju klijent tužitelja ima sklopljen ugovor s tužiteljem kojim su drugačije regulirane cijene usluga tužitelja. Jednako tako, u određenim slučajevima, moguće je da stranke ugovora ugovore i više cijene usluga nego li to propisuje cjenik, kada za to postoji određeni interes stranaka, a što je svakako njihovo pravo. Nadalje tužitelj ističe da je tuženik dostavio prvu stranicu računa tužitelja broj 43/01/02, pritom, izmjenjujući sadržaj predmetne isprave na način da je izostavio drugu stranicu predmetnog računa, a na kojoj je jasno navedeno da je obračunata drugačija cijena usluge zato što predmetni klijent ima sklopljen ugovor s tužiteljem, kojim su se drugačije regulirale cijene usluga tužitelja.

8. Tijekom dokaznog postupka sud je proveo dokaz čitanjem isprava i to preslika:

Ugovora u ustupanju tražbine i obavijesti o ustupanju (list 7-9 spisa), notifikacije o cesiji (list 10-11 spisa), ponude tuženika (list 12 spisa), prigovora na ponudu (list 13- 14 spisa), odgovora na obrazloženu ponudu (list 15 spisa) presliku prometne dozvole (list 16-17 spisa), izvida štete (list 18 spisa), računa 638/01/02 (list 19-20 spisa), radnog naloga tužitelja (list 21-22 spisa), cjenika tužitelja (list 23 spisa), dopisa Agencije z azaštitu tržišnog natjecanja (list 24-27 spisa), računa za istovrsne usluge (list 90-92 spisa), račun tužitelja od 15. siječnja 2024. (list 103-104 spisa).

9. Sud je odbio provesti daljnje dokaze: pribaviti policu osiguranja tuženika broj 8105664613 službenim putem od tuženika, saslušati zakonskog zastupnika tužitelja DI, svjedoka MI, svjedoka JI, pribaviti službenim putem od tužitelja račune popravka vozila za 2025. godinu sa dokazom da su isti računi plaćeni, provest dokaz prometnim i/ili financijskim vještačenjem. Naime, izvođenje predloženih dokaza nije bilo potrebno radi utvrđenja spornih, a odlučnih činjenica između stranaka te bi provođenje tih dokaza bilo neekonomično i pridonijelo bi nepotrebnom odugovlačenju postupka te povećanju troškova postupka. Odluka o tužbenom zahtjevu u ovoj pravnoj stvari može se donijeti i bez izvođenja navedenih dokaza.

10. Cijeneći rezultate dokaznog postupka, kako svaki dokaz zasebno tako i sve dokaze zajedno, a na osnovi odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 53/91, 91/94, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23; u daljnjem tekstu: ZPP), ovaj sud došao je do uvjerenja da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

11. Predmet spora je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 581,88 EUR sa zateznim kamatama na temelju računa br. 638/01/02 koji predstavlja naknadu štete koju tužitelj potražuje u vidu razlike cijene radnog sata koju je obračunao tužitelj u predmetnom računu u iznosu od 43,00 EUR/sat plus PDV i cijene radnog sata koju priznaje tuženik 24 EUR/sat plus PDV..

12. Između stranaka nije sporna aktivna legitimacija, pasivna legitimacija, nastanak predmetnog štetnog događaja i odgovornost osiguranika tuženika za predmetni štetni događaj, niti je sporno da je tužitelj izvršio popravak oštećenog vozila i oštećeniku ispostavio račun broj 638/01/02 od 6. svibnja 2025., na iznos od 2.772,15 EUR (osnovica 2.217,72 EUR), te da je tuženik u mirnom postupku isplatio iznos od 2.103,85 EUR. Nije sporno da se iznosa od 86,42 EUR odnosi na dodatne radove koje tužitelj ne potražuje od tuženika niti da se preostali iznos od 581,88 EUR odnosi na razliku između cijene radnog sata koju je tužitelj naplatio za popravak vozila i cijene radnog sata koji priznaje tuženik.

13. Između stranaka je sporna visina cijene sata rada tužitelja zaračunata računom 638/01/02 u iznosu od 43,00 EUR.

14. Sud je čitanjem Izvida štete tuženika (list 18 spisa) utvrdio je se isti odnosi na vozilo reg. oznake [registarska oznaka], u vlasništvu oštećenika MI te da su u izvidu štete navedeni sati rada potrebni za popravak vozila autolakirera i autolimara i to ukupno 24,50 sati kao i vrijednost potrošnog materijala u iznosu od ukupno 289,47 EUR.

14. Iz računa tužitelja broj 638/01/02 (list 19 spisa) od 6. svibnja 2025. sud je utvrdio da je tužitelj izvršio popravak vozila oštećenika za ukupnu cijenu od 2.772,15 EUR (s PDV-om 25%). Nadalje, u računu je navedeno da je utrošeno ukupno 24,50 autolakirerskih i autolimarskih radnih sati, a koji broj radnih sati proizlazi i iz tuženikovog Izvida štete.

15. Računom tužitelja obračunata je cijena radnog sata u iznosu od 43,00 EUR (uvećana za PDV 25%), a tuženik je u Izvidu štete procijenio isti broj potrebnih radnih sati, po cijeni radnog sata 24,00 EUR (uvećana za PDV 25%).

16. Sud je usporedbom računa broj 638/01/02 (list 19 spisa) i ponude tuženika (list 12 spisa) utvrdio da je tuženik nije priznao oštećeniku naknaditi štetu u visini 86,42 EUR koju tužitelj niti ne potražuje te da tuženik nije priznao oštećeniku naknaditi štetu u visini 581,88 EUR s napomenom "veća cijena rada". Dakle, tuženik je priznao naknadu štete za radne sate autolakirera i autolimara u iznosu od 588,00 EUR, odnosno 735,00 EUR s PDV-om 25 % (24.50 sati x 24,00 EUR uvećano za PDV 25%), iako je popravak vozila oštećenika koštao 1.053,50 EUR, odnosno 1.316,88 EUR s PDV-om 25 % (24.50 sati x 43,00 EUR uvećano za PDV 25%). Odnosno, tuženik je odbio platiti iznos od 581,88 EUR.

17. Čitanjem cjenika tužitelja od 7. siječnja 2025. (list 23 spisa) sud je utvrdio da je tužitelj naznačio cijenu radnog sata u iznosu od 43,00 EUR uvećano za PDV. Dakle, sud je utvrdio da je tužitelj oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim Cjenikom.

18. Sud nije posebno cijenio račune čije dijelove je tuženik unio u sadržaj odgovora na tužbu (list 86-87 spisa) budući da su isti nepotpuni te su isti izdavani tijekom 2024. godine, a predmet spora je cijena radnog sata tužitelja u vrijeme izdavanja računa broj 638/01/02 (list 19 spisa) od 6. svibnja 2025. Također, sud nije posebno cijenio račun broj 43/01/02 koji je izdao tužitelj (list spisa 103), budući da je isti izdan 15. siječnja 2024. godine, a predmet spora je cijena radnog sata tužitelja u vrijeme izdavanja računa broj 638/01/02 (list 19 spisa) od 6. svibnja 2025., prema cjeniku od 7. siječnja 2025.

19. Čitanjem računa (list 90-92 spisa), sud je utvrdio da su pružatelji istovrsnih (autolimarskih i autolakirerskih) usluga tijekom 2025. godine obračunavali cijenu radnog sata u iznosima od 24,00 EUR uvećano za PDV.

20. Međutim, prema ocjeni ovog suda oštećenik nije dužan popraviti vozilo u onom servisu koji mu preporuči osiguravajuće društvo, već je ovlašten popraviti vozilo u bilo kojem servisu koji se bavi popravkom određene vrste vozila, po cijeni koju taj servis redovito naplaćuje svim klijentima. Tužitelj kao poduzetnik slobodno djeluje na tržištu te ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo u servisu koji naplaćuje cijenu radnog sata koju priznaje tuženik. Dakle, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom koji je važio u vrijeme popravka vozila. Zahtjev tuženika da oštećenici popravljaju vozilo samo u određenim servisima koji imaju najjeftinije cijene, a ne u bilo kojem servisu koji djeluje na tržištu, nema temelj u niti jednom propisu.

21. Iz tužiteljevog cjenika proizlazi da je tužitelj naplatio oštećeniku cijenu radnog sata koju naplaćuje na tržištu 7. siječnja 2025. u visini 43,00 EUR po satu (cijena izražena bez PDV). Upravu tu cijenu tužitelj je naplatio oštećeniku. Dakle, tužitelj je oštećeniku naplatio onu cijenu koju redovito naplaćuje na tržištu u skladu sa svojim cjenikom.

22. Navedenom u prilog ide i sadržaj dopisa Agencije za zaštitu tržišnog natjecanja KLASA: 034-08/18-01/093 od dana 20. veljače 2020., (list 24-27) koji je dostavio tužitelj, iz kojeg proizlazi da društva za osiguranje nisu ovlaštena određivati po kojoj će cijeni radnog sata, treće osobe obavljati posao u radionici, kao i to da oštećena osoba, odnosno osiguranik može slobodno izabrati gdje će popraviti svoje vozilo i na temelju računa popravka vozila koje mu je izdala izabrana radionica u kojoj je izvršen popravak zahtijevati naknadu štete odnosno naknadu iz osiguranja. Navedeni dopis nije nadzakonske pravne snage, ali ide u prilog ocjeni ovog suda da poduzetnici, pa i oni koji se bave popravcima vozila, slobodno djeluju na tržištu te da ne postoje opravdani razlozi zbog kojih bi oštećenici smjeli popravljati vozilo isključivo prema najpovoljnijim ili prosječnim cijenama na tržištu, kako to smatra tuženik.

23. Stoga, odabirom tužiteljeve radionice za popravak vozila, oštećenik zasigurno nije doprinio nastanku štete u smislu članka 1092. ZOO budući da je oštećenik slobodan u odabiru radionice (ovlaštenog ili neovlaštenog auto servisa) u kojoj će popraviti oštećenja na svom vozilu.

24. Dakle, tuženik je dužan podmiriti trošak popravka vozila sukladno cijenama koje tužitelj kao poduzetnik naplaćuje prema svom cjeniku, odnosno tražbina koja je predmet ovog spora postoji te protivno navodima tuženika ustup takvog potraživanja prema tuženiku ima pravni učinak.

25. Naime, uvidom u Ugovor o ustupanju tražbine radi ispunjenja od 14. svibnja 2025. sud je utvrdio da je navedeni ugovor sklopljen između oštećenika MI kao ustupitelja, i tužitelja kao primatelja. Iz navedenog ugovora proizlazi da je ustupitelj ustupio tužitelju svoje potraživanje koje ima prema tuženiku na temelju računa broj 638/01/02 i temeljem autoosiguranja tuženika broj 2505 1051 1619. U članku 1. stavak 3. je navedeno da je tuženik po ispostavljenom računu podmirio iznos ustupitelju od ukupno 2.103,85 EUR, dok tuženik nije podmirio iznos od 581,00 EUR, a što je upravo iznos koji ustupitelj ustupa tužitelju.

26. Čitanjem dopisa od 15. svibnja 2025. razvidno da je tuženiku dostavljena Notifikacija o ustupanju tražbine radi ispunjenja (list 10-11 spisa), čiji primitak tuženik nije osporio.

27. Odredbom članka 80. stavak 1. ZOO je određeno da vjerovnik može ugovorom sklopljenim s trećim prenijeti na ovoga svoju tražbinu, osim one čiji je prijenos zabranjen zakonom ili koja je strogo osobne naravi, ili koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. (članak 81. stavak 1. ZOO).

28. Sukladno članku 82. ZOO za ustup tražbine nije potreban pristanak dužnika, ali je ustupitelj dužan obavijestiti dužnika o ustupanju. Prema odredbi članka 84. stavak 1. ZOO primatelj ima prema dužniku ista prava koja je ustupitelj imao prema dužniku do ustupanja.

29. Nadalje, prema odredbi članka 88. stavak 1. ZOO kad dužnik umjesto ispunjenja svoje obveze ustupi vjerovniku svoju tražbinu ili jedan njezin dio, sklapanjem ugovora o ustupanju dužnikova obveza se gasi do iznosa ustupljene tražbine. Prema st. 2. ovog članka, kad dužnik ustupi svome vjerovniku svoju tražbinu samo radi ispunjenja, njegova se obveza gasi, odnosno smanjuje tek kad vjerovnik naplati ustupljenu tražbinu. U oba slučaja primatelj je dužan predati ustupitelju sve što je primio preko iznosa svoje tražbine prema ustupitelju. U slučaju ustupanja radi ispunjenja dužnik ustupljene tražbine može ispuniti svoju obvezu i prema ustupitelju, čak i kad je obaviješten o ustupanju (članak 88. stavak 3. i 4. ZOO).

30. Slijedom svega navedenoga, a temeljem citiranih zakonskih odredaba nedvojbeno je da je s oštećene MI na tužitelja prešla utužena tražbina i da predmetni ustup proizvodi pravni učinak prema tuženiku.

31. Prema odredbi članka 81. stavak 1. ZOO-a s tražbinom prelaze na primatelja sporedna prava, kao što su pravo prvenstvene naplate, hipoteka, založno pravo, prava iz ugovora s jamcem, prava na kamate, ugovornu kaznu i sl. 32. Sukladno navedenoj odredbi, na tužitelja je prešlo i pravo oštećenika na zatezne kamate. Prema odredbi čl. 12. st. 4. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu ("Narodne novine" broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13, 152/14 – dalje: ZOOP) oštećena osoba ima pravo na zatezne kamate od dana podnošenja odštetnog zahtjeva. Iz tuženikovog dopisa od 7. svibnja 2025. proizlazi da je u tom dopisu naveo kako je datum odštetnog zahtjeva – 31. ožujka 2025. Iz toga proizlazi da je odštetni zahtjev tuženiku podnesen tog dana. Stoga, tužitelju pripadaju zatezne kamate od 31. ožujka 2025. do isplate.

33. Stopa zatezne kamate koja se primjenjuje na ostale odnose određena je sukladno odredbi članka 29. stavak 2. ZOO. Naime, u konkretnom se slučaju radi o isplati iznosa kojeg je tuženik kao osiguratelj bio dužan isplatiti temeljem police osiguranja svom osiguraniku, a koju tražbinu je osiguranik ustupio tužitelju.

34. Stoga je odlučeno kao pod toč I. izreke ove presude.

35. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. u svezi s čl. 155. te čl. 164. st. 2. ZPP-a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu, dok je visina naknade troškova za rad odvjetnika odmjerena na temelju Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12., 103/14., 118/14., 107/15., 37/22., 126/22., 138/23. ; dalje: Tarifa), Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj 118/18., dalje: ZSP) te Uredbe o tarifi sudskih pristojbi ("Narodne novine" broj 53/19., 92/21., dalje: Uredba o tarifi).

36. Tužitelju su kao potrebni priznati troškovi zastupanja po odvjetniku, primjenjujući pritom Tbr. 52. i Tbr. 54. Tarife, i to za sastav sastav tužbe (Tbr. 7.1.), za sastav obrazloženog podneska od 25. kolovoza 2025. (Tbr. 8.1.) i za zastupanje na ročištu 9. listopada 2025. (Tbr. 9.1.) u iznosima od po 100,00 EUR, , dakle ukupno na iznos od 300, 00 EUR što uvećano za PDV od 25 %. iznosi 375,00 EUR.

37. Tužitelju nije priznat trošak sastava prigovora od 15. svibnja 2025. u iznosu od 125,00 EUR koji je tužitelj uputio tuženiku prije pokretanja ovog postupka, budući da isti nije bio nužan za vođenje ovog postupka. Stoga je za taj iznos zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška valjalo odbiti kao neosnovan.

38. Na priznate troškove parničnog postupka, tužitelj ima pravo na zatezne kamate prema odredbi čl. 29. st. 1. ZOO-a, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a za ostale odnose, i to od 23. listopada 2025. kao dana donošenja presude pa do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP-a).

39. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci.

U Zagrebu 23. listopada 2025.

Sutkinja

Ljiljana Tomić

Nacrt presude izradila

Viša sudska savjetnica:

Nera Popović Šalec

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana kada se smatra da je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 15 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), koja se podnosi putem ovog suda u dva primjerka za sud i u jednom primjerku za svaku protivnu stranku. U sporovima male vrijednosti presuda se može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.

DNA

- tužitelju po pun. uz nalog za pristojbu na presudu

- tuženiku po pun.

- kal. 30 dana