Republika Hrvatska
Općinski sud u Varaždinu
Varaždin, Braće Radić 2
Poslovni broj: P-508/2019-48
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski sud u Varaždinu, OIB: 14828046348, po sutkinji Meliti Šmentanec - Klarić, u pravnoj stvari tužitelja ŠL, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupanog po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d., OIB: 02535697732, Zagreb, Radnička cesta 50, zastupanog po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnicima u Zagrebu, radi ništetnosti i isplate, nakon 10. rujna 2025. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti zamjenika punomoćnik stranaka, dana 23. listopada 2025.,
p r e s u d i o j e
I. Utvrđuje se da je ništetan i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 9012316866 od 5.3.2007. sklopljen između tužitelja ŠL, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek, iz Varaždina, pod brojem OV-3651/07 od 06.03.2007., u čl.4. koji glasi:
"Na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje se platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je primjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana …",
te u čl.7., a koji glasi:
"U slučaju promjene kamatne stope iz točke 4. ovog ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. O izmijenjenim iznosu anuiteta banka će pisano obavijestiti korisnika kredita. Stranke su suglasne da je obavijest banke dokaz o izmijenjenom iznosa anuiteta …",
te u dijelu čl. 4. koji glasi:
"Kamata se obračunava u CHF …",
te se utvrđuje ništetnim i bez pravnog učinka dio odredbe Ugovora o kreditu broj 3012316866 od 05.03.2007. sklopljen između tužitelja ŠL, OIB: [osobni identifikacijski broj], i tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, OIB: 02535697732, solemniziran kod javnog bilježnika Jagode Vajdić Sevšek, iz Varaždina, pod brojem Ov-3651/07 od 06.3.2007. u čl.7. koji glasi:
"Kredit u iznosu od 40.000,00 CHF i kamata iz točke 4. ovog ugovora otplaćuje se u … jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja …",
te je ništetna i ugovorena valuta u CHF iz čl.1. Ugovora o kreditu prema kojoj je vezana glavnica uz švicarski franak.
II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, 10000 Zagreb, OIB: 02535697732, da tužitelju ŠL, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.700,76 EUR (slovima: tritisućesedamstotina eura i sedamdesetšest centi) sa zakonskom zateznom kamatom u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećana za 5 postotnih poena, tekućom od uplate svakog pojedinog mjesečnog anuiteta, u kunskoj protuvrijednosti CHF pa do 31.07.2015., od 01.08.2015. pa do 31.12.2022. uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 01.01.2023. do 31.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te za razdoblje od 01.01.2024. pa nadalje do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:
- na iznos od 19,05 EUR od 01.12.2010. do plaćanja;
- na iznos od 135,62 EUR od 01.02.2011. do plaćanja;
- na iznos od 129,11 EUR od 01.04.2011. do plaćanja;
- na iznos od 238,93 EUR od 01.07.2011. do plaćanja;
- na iznos od 39,44 EUR od 01.10.2011. do plaćanja;
- na iznos od 68,14 EUR od 01.11.2011. do plaćanja;
- na iznos od 68,40 EUR od 01.12.2011. do plaćanja;
- na iznos od 76,76 EUR od 01.01.2012. do plaćanja;
- na iznos od 75,44 EUR od 01.02.2012. do plaćanja;
- na iznos od 338,90 EUR od 01.03.2012. do plaćanja;
- na iznos od 72,81 EUR od 01.07.2012. do plaćanja;
- na iznos od 309,69 EUR od 01.08.2012. do plaćanja;
- na iznos od 71,48 EUR od 01.12.2012. do plaćanja;
- na iznos od 77,43 EUR od 01.01.2013. do plaćanja;
- na iznos od 309,69 EUR od 01.02.2013. do plaćanja;
- na iznos od 18,08 EUR od 01.05.2013. do plaćanja;
- na iznos od 77,43 EUR od 01.06.2013. do plaćanja;
- na iznos od 70,00 EUR od 01.07.2013. do plaćanja;
- na iznos od 75,44 EUR od 01.08.2013. do plaćanja;
- na iznos od 68,80 EUR od 01.09.2013. do plaćanja;
- na iznos od 71,46 EUR od 01.10.2013. do plaćanja;
- na iznos od 73,84 EUR od 01.11.2013. do plaćanja;
- na iznos od 55,54 EUR od 01.12.2013. do plaćanja;
- na iznos od 75,44 EUR od 01.01.2014. do plaćanja;
- na iznos od 75,42 EUR od 01.02.2014. do plaćanja;
- na iznos od 50,23 EUR od 01.03.2014. do plaćanja;
- na iznos od 52,87 EUR od 01.04.2014. do plaćanja;
- na iznos od 75,44 EUR od 01.05.2014. do plaćanja;
- na iznos od 32,96 EUR od 01.06.2014. do plaćanja;
- na iznos od 51,55 EUR od 01.07.2014. do plaćanja;
- na iznos od 47,57 EUR od 01.08.2014. do plaćanja;
- na iznos od 42,26 EUR od 01.09.2014. do plaćanja;
- na iznos od 48,89 EUR od 01.10.2014. do plaćanja;
- na iznos od 48,89 EUR od 01.11.2014. do plaćanja;
- na iznos od 42,25 EUR od 01.12.2014. do plaćanja;
- na iznos od 48,90 EUR od 01.01.2015. do plaćanja;
- na iznos od 48,90 EUR od 01.02.2015. do plaćanja;
- na iznos od 48,90 EUR od 01.03.2015. do plaćanja;
- na iznos od 48,90 EUR od 01.04.2015. do plaćanja;
- na iznos od 68,80 EUR od 01.05.2015. do plaćanja;
- na iznos od 55,53 EUR od 01.06.2015. do plaćanja;
- na iznos od 48,89 EUR od 01.07.2015. do plaćanja;
- na iznos od 48,90 EUR od 01.08.2015. do plaćanja;
- na iznos od 48,90 EUR od 01.09.2015. do plaćanja;
- na iznos od 48,89 EUR od 01.10.2015. do plaćanja;
sve u roku od 15 dana.
III. Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.853,20 EUR, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate u skladu s čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj je 31. svibnja 2019. podnio ovome sudu tužbu radi ništetnosti, odnosno isplate iznosa od 27.286,25 kn protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita 5.3.2007. s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 9012316866, a da je 9.12.2015. sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012316866 temeljem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) kojim je provedena konverzija kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Tvrdi da provedena konverzija kredita sukladno Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. nije od utjecaja na ništetne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu i to ništetne odredbe o promjenjivosti kamatne stope sukladno odluci tuženika te ništetnoj ugovornoj odredbi po kojoj je glavnica i kamata uz valutu CHF. Naveo je da je odredbom čl. 236. Zakona o obveznim odnosima propisano da ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane, te tvrdi da sklopljenim Dodatkom ugovoru o konverziji nije nestao uzrok ništetnosti, budući da učinkom konverzije nije naknađen iznos oštećenja zbog ništetnosti temeljem nepoštenih ugovornih odredaba za valutnu klauzulu u CHF i zbog jednostrano promjenjive kamatne stope, već je tuženik i u konverziji koristio nepoštene i jednostrano promjenjive kamatne stope iz usporedivih EUR kredita, nije obračunao zakonsku zateznu kamatu, te nije izvršio isplatu tužitelju na koju isti ima pravo zbog više plaćenog tuženiku. Pozvao se na pravno utvrđenje iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019. te naveo da podnosi ovu tužbu radi utvrđenja ništetnosti ugovornih odredaba kojima je bila ugovorena promjena kamatne stope sukladno odluci tuženika i ugovorne odredbe kojom je bila ugovorena valuta u CHF, a uslijed utvrđenja ništetnosti traži i ostvarivanje prava na isplatu za koju smatra da mu pripada zbog više plaćenog tuženiku, a koji iznos je tuženik stekao bez osnove. Istaknuo je da mu je odobren i stavljen na raspolaganje kredit u iznosu kunske protuvrijednosti iznosa od 40.000,00 CHF obračunato po srednjem tečaju banke na dan isplate kredita, te da je u čl. 4. Ugovora o kreditu bila ugovorena kamatna stopa u visini od 4,75% godišnje promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana. U čl. 7. istog ugovora bilo je ugovorena otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti obračunate po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važećem na dan plaćanja, a za slučaj izmjene redovne kamatne stope bilo je ugovoreno da korisnik kredita pristaje da kreditor povisi ili snizi iznos anuiteta te da se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete. Tvrdi da su odredba čl. 4. Ugovora o kreditu broj 9012316866 kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope temeljem odluke o kamatnim stopama banke kao i vezanost uz valutnu klauzulu u čl. 7. su temeljem odredbe čl. 322. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO) ništetne. Nadalje, tvrdi da navedena ugovorna odredba kojom je ugovorena promjenjivost kamatne stope i vezanost samo uz određenu valutnu klauzulu bez da se istovremeno precizno odrede uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se promjena veže, dakle sve ovisi samo o odluci jednog ugovaratelja, i to tuženika, uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača. Tvrdi da ništetnost ugovornih odredaba proizlazi zbog protivnosti prisilnim propisima i to odredbi čl. 84. i 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03). Nadalje, tvrdi da je činjenica promjenjivosti obveze tužitelja kao potrošača u odnosu na kamatu, a koju banka kao tuženik određuje jednostrano, protivna načelu poštenja, na način kako je to propisano odredbom čl. 4. ZOO-a. Tvrdi da povreda načela savjesnosti i poštenja postoji zbog povreda odredbe čl. 247. ZOO-a, kojim je propisano da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora te da su bitni sastojci ugovora o kreditu predmet i cijena, a cijena podrazumijeva kamatu. Naveo je da je ugovor tuženika standardni ugovor banke na koji on kao potrošač nije mogao utjecati, a u ugovoru tuženik nije izričito utvrdio parametre za promjenu kamatne stope niti metodu izračuna tih parametara, protivno prisilnim propisima, te da je takvim ugovornim odredbama tuženik je prouzročio znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja, a slijedom čega su takve odredbe ništetne. Budući da kamata spada u cijenu, a cijena podrazumijeva činidbu koju je tužitelj u obvezi plaćati tuženiku, promjenjivost kamatne stope sukladno odluci tuženika protivna je odredbi čl. 269. ZOO-a, kojom je propisano da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Pozvao se i na odredbu čl. 270. ZOO-a , te tvrdi da je tuženik mijenjao visini kamatne stope sukladno svojoj odluci, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a njemu je o promjeni samo dostavio pisanu obavijest, bez da je za takvu promjenu tražio bilo kakvu suglasnost tužitelja. Napomenuo je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom i rješenjem broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. u odnosu na tuženika, a temeljem tužbe tužitelja POTROŠAČ-HRVATSKI SAVEZ UDRUGA ZA ZAŠTITU POTROŠAČA, presudio odredbe Ugovora koje su na identičan način sadržane i u Ugovoru o kreditu broj 9012316866 od 5.3.2007. između tužitelja i tuženika, a u odnosu na promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, ništetnim. Istaknuo je da je kamatna stopa na dan sklapanja Ugovora o kreditu bila ugovorena u iznosu od 4,75% godišnje, a tuženik je protivno načelu savjesnosti i poštenja sukladno odluci banke mijenjao kamatnu stopu, čime je došlo do promjene i visine mjesečnih anuiteta u odnosu na prvi otplatni plan. Nadalje, je naveo da je tuženik osim što je mijenjao kamatnu stopu sukladno svojoj odluci i na taj način nije postupao po načelu savjesnosti i poštenja u odnosu na tužitelja kao potrošača, u ugovoru o kreditu ugovorio i nepoštene i ništetne odredbe na način da je ugovorio valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije kao trgovac, tužitelja kao potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je uzrokovalo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, slijedom čega je tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) i to čl. 81. i čl. 84. Napominje da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba kojima se ugovorima o kreditu, konkretno koje je sklapao i tuženik, ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a sve to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, a tuženik u svezi zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje i valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja a imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. S obzirom da je i presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž - 7129/13-4 od 13.6.2014. utvrđena ništetnost promjene kamatne stope sukladno odluci banke, a presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. godine utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je i vezana glavnica švicarski franak, naveo je da je smatrajući da je tuženik svojim postupanjem od njega stekao bez osnove značajan novčani iznos, izvršio izračun više plaćenog uz primjenu kamatne stope ugovorene na dan isplate kredita i tečaja CHF na dan isplate kredita, te da je obuhvatio razdoblje od isplate kredita pa do prihvaćanja konverzije, te je u svom izračunu uračunao i na taj način priznao tuženiku iznos preplate kod konverzije od 17.739,70 kn i utvrdio iznos postojeće preplate zbog primjene ugovorne odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli u iznosu od 27.286,25 kn. Slijedom svega navedenoga, predložio je, uzimajući u obzir presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014. i broj Pž-6632/17-10 od 14.06.2018. te rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12.2.2019. te činjenicu da je tuženik ugovaranjem ništetnih odredaba prouzročio neravnotežu u pravima i obvezama između stranaka, prihvatiti tužbeni zahtjev i naložiti tuženiku isplatu preplaćenog iznosa i troškove parničnog postupka.
2. U odgovoru na tužbu tuženik prije svega ističe kako je sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu broj 9012316866 od 9.12.2015. kreditni odnos između stranaka izmijenjen, te da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja o početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Naveo je da je slijedom odredbi Zakona reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Naveo je da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, te da tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Naveo je da je predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju . Isticao je nedostatak pravnog interesa, da je pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Naveo je da povrede nema, u trenutku podizanja tužbe, kao i da iz odredbe čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača, te čl. 502. Zakona o parničnom postupku proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete, a da se u konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja i stjecanja bez osnove, te da je pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ- 7129/13 pravno irelevantno u smislu odredbe čl. 138.a i 502.c ZPP-a.. Naveo je da je valutna klauzula izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima i nije "nečija špekulacija" već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Istaknuo je da se, u ugovoru o kred itu ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Pozvao se na odredbu čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, te da ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Ukazuje kako je predmetni ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu javnobilježničkog akta. Ukazuje na sudsku praksu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003 od 9.2.2005. Ističe kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao "sporno" ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, te se može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Ističe da tužitelj pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske. Što se tiče "nezakonitosti" kamatne stope, navodi da sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati "nezakonitom". Tvrdi da Ugovor o kreditu sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 11.8. ugovora, te da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti "protivno p risilnim propisima i moralu društva", dakle ne može biti ništetno. Navodi da odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko, a ne ugovorno rješenje. Naveo je da neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je čl. 59. propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Naveo je da su Opći uvjeti koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009. bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika, te da u čl. 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Naveo je da je tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan. Istaknuo je kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu, te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredaba. Naveo je da je njegovo postupanje u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK kao i da promjenama kamatne stope nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, odnosno bez pravnog učinka. Ističe da tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude VTS Pž-7129/13. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu ukoliko s sud odredi provođenje financijskog vještačenja navodi da je potrebno da vještak izvještači da li su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što uključuje i kamate. Zaključno, tuženik ističe da iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna. Nadalje, navodi da konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva, te da nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate. Navodi da u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive, a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom, te da je valutna klauzula zakonom izričito dopuštena klauzula. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Istaknuo je prigovor zastare. Predložio je odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.
3. Tužitelj je podneskom od 23. studenog 2020. (str. 284-286 spisa) postavio tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu u skladu s dopunom nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić i ispravio je očite omaške u pisanju i računanju tužbenog zahtjeva. Podneskom od 17. lipnja 2025. tužitelj je postavio tužbeni zahtjev u valu ti EUR, s obzirom na stupanje na snagu Zakona o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn. Podneskom od 23. studenoga 2020. je tužitelj povisio tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu (s početnog iznosa od 27.286,25 kn na 27.883,34 kn) za iznos od 597,09 kn, odnosno za iznos od 79,24 EUR. Tuženik se nije protivio navedenoj preinaci tužbe.
4. Odredbom čl. 190. st. 1. Zakona o parničnom postupku ( Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14, dalje: ZPP), propisano je da tužitelj može do zaključenja prethodnog postupka preinačiti tužbu. Nadalje, odredbom čl. 190. st. 2. ZPP-a koji je dodan čl. 39. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku ( NN broj 70/19) i koji se primjenjuje na sve postupke u tijeku propisano je da iznimno od odredbe stavka 1. tog članka, tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave ako je bez svoje krivnje nije mogao preinačiti do zaključenja prethodnog postupka. Nadalje, odredbom st. 3. tog članka propisano je da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika; ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. Tuženik se nije protivio navedenoj preinaci tužbe, a i sud je ocijenio da tužitelj nije mogao preinačiti tužbu do zaključenja prethodnog postupka, barem u dijelu kojim je uskladio tužbeni zahtjev za isplatu s dopunom nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić. Navedeno i iz razloga što iz izvoda iz zapisnika sa sastanka predsjednika Građanskih odjela županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanog u Zagrebu 26. studenog 2021. poslovni broj Su IV-162/2021 proizlazi da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. U konkretnom slučaju radi se o predmetu po tužbi korisnika kredita u švicarskim francima i tužitelj ZL je preinačio tužbu nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem. Nadalje valja reći da iz izvoda iz zapisnika sa druge sjednice građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 2/24 održane 27. svibnja 2024. broj Su-IV-123/2024-5 proizlazi da je na toj sjednici zauzeto pravno shvaćanje da se u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (čl.190. i 191. ZPP-a) zastara prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva.
5. Tu valja napomenuti da je Općinski sud u Pazinu u sličnom sporu koji se vodi pod poslovnim brojem P-1413/2019 20. rujna 2019. podnio prijedlog za rješavanje pitanja važnog za osiguranje jedinstvene primjene prava sadržaja: "Je li sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15) nepostojeći ili ništetan u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli?". Nakon toga je Vrhovni sud Republike Hrvatske zatražio i od ovoga suda podatak o tome koliko se sličnih sporova vodi pred ovim sudom, a rješenje kojih ovisi o istom pravnom pitanju te je Vrhovni sud Republike Hrvatske na mrežnoj stranici e -oglasna ploča sudova 12. prosinca 2019. objavio rješenje kojim je dopušten prijedlog za rješavanje tog pravnog pitanja. Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem poslovni broj Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. odgovorio na postavljeno pravno pitanje na način da sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Nadalje, valja reći da iz obrazloženja navedenog rješenja jasno proizlazi, odnosno Vrhovni sud Republike Hrvatske je naveo da glede postojanja, odnosno nepostojanja interesa za zahtjeve da se utvrde ništetnima pojedine odredbe ugovora o kreditu vezanih uz CHF, bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima. Dakle, tužitelj prema stajalištu suda ima pravni interes za vođenje ovog postupka.
6. Tu valja reći i da je predmetni postupak rješenjem poslovni broj P-508/2019-42 od 2. rujna 2021. prekinut i odlučeno je da će se postupak nastaviti nakon donošenja odluke Suda Europske unije povodom Zahtjeva za prethodnu odluku koji je 29. listopada 2020. uputio Općinski građanski sud u Zagrebu u predmetu C-567/20 ili kad sud ustanovi da više ne postoje razlozi da se čeka na njegov završetak. Rješenjem poslovni broj P-508/2019-44 od 2. travnja 2025. nastavljen je predmetni postupak, s obzirom da je 5. svibnja 2022. u predmetu C-567/20 Sud Europske unije donio odluku.
7. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju u kuverti list 7 spisa, koja se sastoji od preslike ugovora o kreditu i dodatka ugovora o kreditu, rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2868/2018-2 od 12.2.2019., novog plana otplate, presude i rješenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13.6.2014., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017- 10 od 14.6.2018., dokumentaciju na listu 23-26 spisa koja se sastoji od Informacija o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela banke i Općih uvjeta poslovanja s građanima, odluku Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2245/17 ( list 31-36 spisa, presudu od 20. rujna 2017. (list 44-49 spisa) i presudu na listu 55-58 spisa. Isto tako sud je izveo dokaz financijsko- knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić, te saslušao tužitelja, kao stranku. Valja napomenuti da je tuženik odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka FL.
8.Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN, broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP), sud je ocijenio konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.
9.Između stranaka nije bila sporna činjenica da su stranke zaključile predmetni ugovor o kreditu broj 9012316866 5. ožujka 2007. Nije bilo sporno da je tužitelj tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 40.000,00 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,75% godišnje. Naime, iz preslike predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 5. ožujka 2007. zaključen Ugovor o kreditu broj 9012316866 između Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb i ZL, kao korisnika kredita i založnog dužnika, da je kredit odobren na iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 40.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan korištenja kredita. Kredit je odobren za adaptaciju stambenog prostora. Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci tuženika o kreditiranju građana, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 4,75% godišnje. Rok otplate kredita je ugovoren na 240 mjeseci. Nadalje nije bilo sporno da je tužitelj 9.12.2015. s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu broj 9012316866 radi provedbe postupka konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR na način i u rokovima propisanim Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/15). Iz navedenog Dodatka ugovoru o kreditu u bitnom proizlazi da je tužitelj prihvatio izračun konverzije sa stanjem na dan 30. rujna 2015. izračunatim u skladu s čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju, kao i izvod otvorenih stavaka po kreditu koji je predmet konverzije na dan 30. rujna 2015. Nadalje, proizlazi da su ugovorne strane suglasno utvrdile da nakon konverzije iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30. rujna 2015. iznosi 17.939,16 EUR-a plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za EUR tečajne liste tuženika, te da su ugovorne strane suglasno utvrdile da iznos preplate iznosi 2.276,07 EUR koji se sukladno čl. 19.c Zakona o potrošačkom kreditiranju preračunava u kune po srednjem tečaju EUR iz tečajne liste tuženika važeće na dan 30. rujna 2015. i iznosi 17.383,48 kuna. Nadalje, proizlazi da su stranke utvrdile da je u prijelaznom razdoblju nakon 30. rujna 2015. do dana sklapanja tog Dodatka vršena otplata kredita tako da ukupni iznos preplate iznosi 2.322,71 EUR, što preračunato u kune sukladno Zakonu po srednjem tečaju za EUR iz tečajne liste tuženika važeće na dan 30. rujna 2015. iznosi 17.739,70 kuna, te da će se taj iznos koristiti za namirenje budućih anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR koji će dospijevati nakon sklapanja tog Dodatka, na način da će se sukcesivno kod plaćanja budućeg anuiteta iznos 50% dospjelog anuiteta u valutnoj klauzuli u EUR utvrđenog u novom otplatnom planu namirivati preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi, s tim da za to razdoblje preostalih 50% iznosa dospjelog anuiteta plaća tužitelj. Iz čl. 6. Dodatka proizlazi da preostali iznos neotplaćene glavnice prema novom otplatnom planu denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 17.757,68 EUR koji se tužitelj uvećano za kamatu iz čl. 7. Dodatka tužitelj obvezao otplatiti u preostali 136 mjesečnih anuiteta. Iz čl. 7. proizlazi da se tužitelj obvezao plaćati tuženiku redovnu kamatu te da je kamatna stopa promjenjiva.
10. Sporno je između stranaka jesu li ništetne pojedine odredbe Ugovora o kreditu broj 9012316866 od 5. ožujka 2007. i ima li tužitelj pravni interes za utvrđenje ništetnosti odredaba navedenog ugovora o Kreditu uz okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012316866, a sporno je ima li tužitelj i pravni interes za podnošenje kondemnatorne tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te je li sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Sporno je i je li nastupila zastara utuženog potraživanja, odnosno u bitnome tuženik je osporio osnovu i visinu tužbe i tužbenog zahtjeva i istaknuo prigovor zastare.
11.Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženika utvrđuje da je u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 1.11.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženika u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 1. studenoga 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018. kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su svih 8 banaka koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu. Dakle, presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba između ostalih i tuženika, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve na štetu isključivo potrošača. Valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003) je bilo propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.
12. Prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe se mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na nj pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelji i pozivaju u tužbi. Navedeno nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Tuženik, zapravo u ovom postupku nije osporavao da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu, već je zapravo tvrdio da tužitelj nema pravni interes za podnošenje tužbe, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK te da je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku.
13.Iz iskaza tužitelja ZL proizlazi da je htio podignuti kredit u EUR-ima, no samo su mu gurali kredit u CHF, odnosno govorili su mu da je to najpovoljnije, da je manja rata i manja kamata. Iskazao je da mu je osobna bankarica čitala samo ono što je njegova dužnost prema banci i što će se dogoditi ako ne bude plaćao kredit. Tako je bilo i kod javnog bilježnika. Promjenjivu kamatnu stopu i o čemu to visini i koji su rizici za CHF nisu niti spomenuli, samo su mu rekli da to potpiše i to je to. Iskazao je da mu je početna rata bila 1.280,00 kn, a već nakon 4-5 mjeseci je počela rasti tako da je bila i 2.000,00 kn. Pojasnio je da mu je već u startu rata kredita bila preko pola mirovine. Što se tiče konverzije čuo je na televiziji da se kredit može pretvoriti u EUR, pa je to i napravio. Isto tako mu nisu puno objašnjavali i nije dobio nikakvu gotovinu van iz banke, već je oko dvije godine plaćao pola rate kredita. Iskazao je da mu osobni bankar nije objasnio promjenjivu kamatnu stopu i kako će to utjecat i i koji su parametri za promjenu kamatne stope, kao niti rizik valute franak. Iskazao je da nema pojma što je valuta utočišta. Iskazao je da je pitao u banci prilikom konverzije koliko bi sada trebao platiti da otplati taj kredit, te da mu je rečeno da mu se to sad ne isplati, jer je otplatio sve kamate banci i da mu je ostala samo glavnica, odnosno da sada plaća glavnicu. Iskazao je da nikakvi rizici nisu spominjani, odnosno nitko mu nije objasnio da on snosi rizik promjene valute. Nadalje, je iskazao da ne zna što je to valutna klauzula, te da mu nitko nije rekao da je tečaj nepromjenjiv tijekom razdoblja otplate. Ne zna što generalno utječe na promjenu valute, te da nije imao pitanja, odnosno da mu nešto nije bilo jasno. Imao je samo pitanja zašto ne može dobiti kredit u EUR-ima, a u banci su mu objasnili da je to sad najpovoljniji kredit i da to svi uzimaju. Iskazao je da nije imao nikakav drugi kredit kod PBZ-a, niti druge banke. Iskazao je da je pročitao ugovor o kreditu kad je došao doma i da se tečaj valute može provjeriti na teletekstu.
14.Analizirajući iskaz tužitelja valja reći da sud isti prihvaća kao istinit te da iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor te da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (prom jenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženik tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirao o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženik s tužiteljem nije pojedinačno pregovarao o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima i rizicima vezanim za tu valutnu klauzulu. Isto tako na temelju iskaza tužitelja sud je zaključio da je tužitelj sklopio predmetni ugovor o kreditu kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 96/03).
15. Valja reći da tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Analizom predmetnog ugovora o kreditu ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane tuženika i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Ugovorena ovlast tuženika iz čl. 4. predmetnog ugovora za jednostranu promjenu kamatne stope i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Glede jednostrane promjene kamatne stope valja reći i da je time tuženik, odnosno njegov pravni prednik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 4,75% godišnje, slijedom čega je tuženik stekao bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 4,75 % godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Dakle, analizom predmetnog Ugovora o kreditu sud je zaključio da su odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli sadržajno izražene na identičan način kao i one koje su pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1402/2012 od 4.srpnja 2013. utvrđene ništetnim.
16. U vrijeme podnošenja ove tužbe 31. svibnja 2019. važile su odredbe Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14, 110/15 i 14/19), a prema odredbi čl. 118. tog zakona, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga zakona, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a identično je bilo propisano i odredbom čl. 138.a. ZZP/07. U prilog takvom zaključivanju govori i odredba čl. 120. ZZP/14, prema kojoj pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju čl. 106. st. 1. tog zakona, ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 106. st. 1. ovoga zakona, prouzročena šteta, da pokrene pred nadležnim sudom postupak za naknadu štete protiv trgovca koji joj je nedopuštenim postupanjem prouzročio štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.
17. S obzirom na direktni učinak pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. (za kamatnu stopu) i P-6632/17 od 14. lipnja 2018. (za valutnu klauzulu), donesenih u postupku za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, a imajući u vidu da se spomenute presude odnose i na tuženika ništetne su sporne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženika, kao i one koje se odnose na valutnu klauzulu. Obzirom na djelomičnu ništetnost ugovornih odredaba predmetnog ugovora o kreditu, tužitelju bi pripadalo pravo na povrat onoga što je isplatio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, konkretno, razliku između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog u vrijeme isplate kredita, kao i na povrat onoga što je isplatio kao razliku između kamatne stope od 4,75 % prilikom sklapanja Ugovora i onih koje je jednostrano u daljnjem periodu mijenjao tuženik u smislu povećanja. Takvo pravo tužitelja proizlazi iz čl. 323. st. 1. u vezi s čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 155/23; dalje: ZOO).
18. Zakonom o izmjenama i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15 – dalje: Novela), u odredbi čl. 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.
19. Kao način konverzije kredita, u odredbi čl. 19.c. st. 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se:
1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,
2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
20. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:
– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočka 1. i 2. ovoga Zakona,
– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.
21. Iz Dodatka Ugovoru o kreditu broj 9012316866 od 9. prosinca 2015. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su zapravo mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćene glavnice, odnosno kredita te postigle sporazum o raspolaganju preplatom ( 2.322,71 EUR). Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9012316866 nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj 102/15.) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15). U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji. Vrhovni sud apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 Š protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača. Tužitelj ne osporava da je izračun prilikom provođenja konverzije napravljen temeljem spomenute Novele, odnosno da je izračun tuženika točan. Sklapanje Dodatka Ugovoru o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovoru o kreditu i utvrdile iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovoru o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona. Tu valja reći i da je predmet Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015) bila konverzija, a ne restitucija, te da zakonodavac nije potpisao da potrošači konverzijom CHF kredita trebaju izgubiti pravo na potpunu restituciju kao posljedicu nepoštenosti pojedinih ugovornih odredbi osnovnog ugovora o kreditu.
22. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko
-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Nataliji Jambrečić i naložio vještakinji da po pregledu spisa i dokumentacije: - da utvrdi koliko je tužitelj platio više tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu ugovorom o kreditu broj 9012316866 i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita i to sve u periodu od sklapanja ugovora o kreditu do 30.9.2015., uz uračunavanje pretplate iz konverzije u visini od 17.739,70 kn, pravilnim obračunom po ZOO-a zatvaranjem prvo zateznih kamata, - da se očituje jesu li konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, uključujući i kamate, odnosno sukladno odredbi čl. 19.c Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/15).
23.Tu valja napomenuti da je tuženik prigovorio nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić, te je ista izradila dopunu nalaza i mišljenja na način da je kao relevantan uzela tečaj na dan 8.3.2007. kada je predmetni kredit isplaćen tužitelju, kao i da je dospijeće prvog anuiteta 30.4.2007., a ne kako je to ranije uzela 31.3.2007. Tako da u konačnici iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić proizlazi da je u izradi nalaza koristila dokumentaciju priloženu u spis, da da je predmetni Ugovor o kreditu broj 9012316866 sklopljen 5.3.2007. (list spisa 7- omotnica) na iznos od 40.000,00 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne Banke važeće na dan korištenja kredita, da je redovna kamatna stopa 4,75% godišnje, promjenjiva sukladno odluci Banke o kreditiranju građana, način otplate u 240 jednakih mjesečnih anuiteta u iznosu od 258,49 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, da je otplata kredita ugovorena u jednakim mjesečnim anuitetima, a da je anuitet periodički iznos koji plaća korisnik kredita, a sastoji se od dva dijela: otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje glavnica kredita) i redovnih kamata te da su za izračun anuiteta nužni su slijedeći parametri: - iznos glavnice koji se mora vratiti, - vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta), - broj dospijeća, - kamatna stopa. Iz dopune nalaza i mišljenja proizlazi da je datum isplate kredita bio 08.03.2007., te da je uvidom u tečajnu listu Banke na dan važećoj na dan 08.03.2007. utvrđeno je da je srednji tečaj CHF iznosio 4,571215 kuna za 1 CHF. Isplaćeni iznos kredita u kunama iznosio je 182.848,60 kuna (40.000,00 x 4,571215). Prvi anuitet dospio je na naplatu 30.4.2007., a svaki idući u razmaku od mjesec dana, s zadnjim danom u mjesecu. Nadalje, iz dopune nalaza i mišljenja u konačnici proizlazi da je za utvrđivanje razlike između anuiteta obračunatog po početnom tečaju i početnoj kamatnoj stopi primijenjenima na kredit i izvršenih uplata protuvrijednosti u kunama koristila kao početni tečaj, tečaj 4,571215 kuna za 1 CHF te da utvrđena isplaćena glavnica kredita iznosi 182.848,60 kuna. Ulazni parametri za obračun anuiteta koji su bili na snazi na dan sklapanja Ugovora su iznos glavnice koji se mora vratiti 182.848,60 kuna, vremensko razdoblje ukamaćivanja (jednako vremenskom razdoblju dospijeća anuiteta) – mjesečno, broj dospijeća – 240 mjeseci i kamatna stopa – 4,75% godišnje. Vještakinja je prikazala otplatni plan izračunat po parametrima iz točke c.4. za razdoblje od 30.04.2007. do 30.09.2015. (102 od ukupno 240 anuiteta) te navela da je za dospijeća anuiteta u razdoblju od 31.03.2007. do 30.09.2015. tužitelj je izvršio uplate u iznosu od 158.424,34 kuna, te da su uplaćeni iznosi preuzeti iz Izračuna konverzije, strana 2 do 8 (list spisa 7-omotnica). Vještakinja je dopunom nalaza i mišljenja izmijenila i točka c.7.) u kojoj je izradila izračun razlike anuiteta, kao i točka c.8.) nalaza i mišljenja tako da u konačnici iz dopunjenog nalaza i mišljenja proizlazi da je za potrebe izračuna obračunata zatezna kamata na utvrđene razlike do 30.11.2010. godine, time da je obračun za te razlike izvršen zaključno do 30.09.2015. i u tabeli je izradila obračun zatezne kamate, dok u tabeli 5. dala pregled zatvaranja utvrđenih razlika pretplatom u konverziji. Navela je da je pretplatom koja je utvrđena konverzijom u iznosu od 17.739,70 kuna zatvorena razlika (glavnica) u iznosu od 10.016,78 kuna, te obračunata zatezna kamata u iznosu od 7.722,92 kuna (obračun do 30.09.2015). Preostala razlika iznosi 27.883,34 kuna (37.900,12 - 10.016,78). U konačnici iz dopune nalaza i mišljenja proizlazi da je tužitelj tuženiku zbog promjene kamatne stope u odnosu na prvotno ugovorenu Ugovorom o kreditu 9012316866 i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita u razdoblju od 31.03.2007. do 30.09.2015. više platio iznos od 37.900,12 kuna. Konverzijom kredita koju je proveo tuženik iz valute CHF u valutu EUR utvrđena je pretplata u iznosu od 17.739,70 kuna. Na razliku utvrđenu nalazom do 30.11.2020. godine obračunata je zatezna kamata do 30.09.2015. godine, te je izvršeno zatvaranje do iznosa 17.739,70 kuna. Preostala razlika (više plaćeno) iznosi 27.883,34 kuna, te istu prikazuje u pojedinačnim iznosima.
24.Vještakinja Natalija Jambrečić je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 21. svibnja 2020. te je u cijelosti ostala kod svog pisanog nalaza i mišljenja, dopune i očitovanja.
25. Ocjenjujući dopunjeni nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje Natalije Jambrečić valja reći da je sud isti prihvatio kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke, te je prihvatio i obrazloženje vještakinje na prigovore tuženika koja je u konačnici ocijenio da se odnose na zadatak vještakinji, a zadatak vještakinji je odredio sud.
26. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Kako je provedenim vještačenjem po vještakinji Nataliji Jambrečić, čiji nalaz i mišljenje je sud u cijelosti prihvatio, utvrđeno da je tužitelj u razdoblju od 31.3.2007. do 30.9.2015., ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja Ugovora o kreditu od 4,75% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan isplate kredita do 30. rujna 2015. više uplatio 37.900,12 kn (5.030,21 EUR) uz uračunavanje iznosa od 17.739,70 kn ( 2.354,46 EUR), koji je Dodatkom Ugovoru o kreditu utvrđen kao iznos preplate, te obračun zatezne kamate uz izvršeno zatvaranje zatezne kamate i utvrđene razlike, je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos od 3.700,76 EUR (27.883,34 kn), sa zatraženim zateznim kamatama na pojedinačne iznose navedene u izreci presude primjenom odredbe čl. 1115. ZOO-a koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je zahtjev tužitelja za isplatom zatezne kamate od dana nakon dana preplate svakog pojedinog preplaćenog iznosa do isplate, a kako to proizlazi iz dopunjenog nalaza i mišljenja vještakinje i to iz razloga što je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi koje je sam uvrstio u Ugovor o kreditu, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.
27. Iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. proizlazi da da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima, pa je sud zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, pa slijedom toga i postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev.
28. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a, te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelji pozivaju na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to su nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznali za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 31. svibnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelji traže utvrđenje ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH bro j Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe. Napominje se i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske je na sjednici održanoj 27.5.2024. zauzeo pravno shvaćanje da u slučaju kad je preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva iz iste činjenične osnove (neprava preinaka) moguća i dopuštena (članak 190. i 191. ZPP), zastara se prekida već podnošenjem tužbe u tom postupku, odnosno do prekida zastare ne dolazi tek u trenutku preinačenja tužbe povećanjem postojećeg tužbenog zahtjeva. S lijedom svega navedenoga, prigovor zastare ocijenjen je neosnovanim u cijelosti, odnosno i u odnosu na preinačeni dio tužbe.
29. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. i 155. ZPP-a. Naime u konkretnom slučaju je tužitelj podneskom od 23.11.2020. preinačio tužbu, na način da je povisio tužbeni zahtjev. Prvopostavljeni tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosio je 27.286,25 kn (3.621,51 EUR, primjenjujući fiksni tečaj konverzije 1 EUR = 7,53450 kn). Konačno postavljeni tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu iznosi 3.700,76 EUR i tužitelj je s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom uspio u cijelosti. Stoga je sud odlučio da je tuženik dužan tužitelju nadoknaditi sve troškove koji su bili potrebni za vođenje ove parnice. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje parnice zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćnicima odvjetnicima i to za sastav tužbe 250,00 EUR, sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 138/23 dalje: Tarifa), u vezi s tbr.46. i 54. Tarife, a imajući u vidu vrijednost konačno preciziranog tužbenog zahtjeva. Za sastav podneska od 18.7.2019. kojim se tužitelj očitovao na odgovor na tužbu i od 20.8.2020. kojim se očitovao na dopunu nalaza i mišljenja vještakinje, te za sastav obrazloženih podnesaka od 24.4.2020. i 21.9.2020. sud je tužitelju priznao trošak u iznosu od 250,00 EUR, za svaki, sukladno tbr.8.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Za sastav ostalog obrazloženog podneska od 17.3.2020. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 125,00 EUR sukladno tbr.8.t.3. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Za sastav ostalih podnesaka od 11.2.2020., 23.11.2020. i 13.6.2020. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 62,50 EUR, za svaki sukladno tbr.8.t.4. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Za zastupanje na ročištima održanim 2.9.2019., 21.5.2020., 8.10.2020., 10.9.2025. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 250,00 EUR, za svako, sukladno tbr.9.t.1. Tarife, u vezi s tbr.46. Tarife i tbr. 54. Tarife. Za zastupanje na ročištu održanom 20.11.2020. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 125,00 EUR, sukladno tbr.9.t.2. Tarife, u vezi s tbr.46. i 54. Tarife. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska od 13.8.2019. i 16.9.2019. Trošak sastava podneska od 13.8.2019. kojim tužitelj traži povrat pogrešno plaćene sudske pristojbe na tužbu, s obzirom da je hrvatski ratni vojni invalid Domovinskog rata, prema stajalištu suda ne može ići na teret tuženika, već na teret tužitelja, odnosno sud ocjenjuje da taj trošak nije bio potreban za vođenje parnice. Također sud potrebnim za vođenje parnice nije ocijenio niti trošak sastava podneska od 16.9.2019. kojim tužitelj obavještava sud da je uplatio predujam za izvođenje vještačenja, s obzirom da sud može provjerom u e-spisu utvrditi da je predujam plaćen, odnosno nije potrebno radi toga sastavljati podnesak. Dakle, za zastupanje po punomoćnicima odvjetnicima tužitelju je priznato ukupno 2.687,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak plaćenog predujma za vještačenje u zatraženom iznosu od 165,70 EUR. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 2.853,20 EUR, te je tuženik dužan parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju sa zateznom kamatom koja teče od dana presuđenja ( čl.151.st.3. ZPP-a.).
30. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.
U Varaždinu 23. listopada 2025.
Sutkinja
Melita Šmentanec-Klarić
Uputa o pravnom lijeku
Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u 3 primjerka, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud
Dostaviti:
1. Tužitelju po punomoćnicima iz ZOU Marijan Fosin i Božica Petak Vujec, odvjetnicima u Varaždinu
2. Tuženiku po punomoćnicima iz OD Leko i partneri, odvjetnicima u Zagreba
