Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1746/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Dragice Samardžić kao predsjednice vijeća, Ankice Matić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Nediljke Radić kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠL, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupanog po punomoćniku Frani Bazini, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Addiko bank d.d. OIB: 14036333877 iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici i drugim odvjetnicima u Odvjetničkom društvu Ćurković i Šanjug u Zagrebu, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbama tužitelja i tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-6292/2024 od 5. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja i tuženika kao neosnovane i potvrđuje pobijana prvostupanjska odluka.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu koji glasi:

"I. Utvrđuje se ništavom odredba čl. 5. Troškovi, Ugovora o kreditu broj 016- 1109/2005 od 17. lipnja 2005. zaključenog između tužitelja ŠL, kao korisnika kredita i prednika tuženika Addiko Bank d.d., kao kreditora koja glasi: ″Prije isplate kredita odbijaju se troškovi obrade u iznosu od 1,25% (jedan cijelih dvadesetpet posto) jednokratno″.

II. Nalaže se tuženiku Addiko bank d.d. isplatiti tužitelju ŠL iznos 487,89 eur sa zateznom kamatom od 1. srpnja 2005. do isplate te mu isplatiti i trošak postupka u iznosu 428,08 eur sa zateznom kamatom od 5. svibnja 2025. do isplate, u visini stope zatezne kamate koja se do 31. prosinca 2007. određuje prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, u razdoblju do 31. srpnja 2015., za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, u razdoblju od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, u roku 15 dana."

2. Žali se tužitelj i pobija prvostupanjsku presudu glede troškova postupka sve sa prijedlogom da se prihvate žalbeni navodi i postupi u skladu sa istom.

3. Žali se i tuženik i pobija prvostupanjsku odluku zbog "svih žalbenih razloga" sve sa prijedlogom da se prihvate žalbeni navodi i postupi u skladu s istima.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženika nije osnovana, kao ni žalba tužitelja glede troškova postupka.

6. Predmet ovog postupka je utvrđenje ništetnim odredbe članka 5. Ugovora o kreditu koji je zaključen između stranaka dana 17. svibnja 2005. te isplata iznosa od 487,89 Eura s naslova troškova obrade kredita.

7. Sud prvog stupnja je po provedenom dokaznom postupku utvrdio da su stranke zaključile Ugovor o kreditu 17. svibnja 2005. (stambeni kredit) u iznosu od 62.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti s tim da je člankom 5. Ugovora određena naknada za obradu zahtjeva i odobrenje kredita u iznosu od 1,25% tako da je naplaćeno 487,49 Eura.

8. S obzirom na naprijed utvrđeno činjenično stanje, sud prvog stupnja zaključuje da je osnovan tužbeni zahtjev tužitelja.

9. Sa zaključkom suda prvog stupnja suglasan je žalbeni sud i to iz sljedećeg razloga:

Kako se sa tužiteljem prema rezultatima dokaznog postupka nije pregovaralo oko naknade za obradu kredita jer je u pitanju unaprijed formulirana odredba Ugovora o kreditu (članak 5. Ugovora) to očito tužitelj nema utjecaja na sadržaj odredbi Ugovora.

10. Iako tuženik zasigurno ima određene troškove kod obrade kredita, a isto se naplaćuje u postotku od odobrenog iznosa kredita, a ne u nominalnom određenom iznosu, kao stvarni trošak, to prema mišljenju ovog suda, sud prvog stupnja pravilno zaključuje da je ništetna odredba članka 5. Ugovora o kreditu.

11. Direktivom 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. određeno je da zaštita potrošača od nepoštenih ugovornih odredbi ukazuje na podređen položaj potrošača jer nemaju mogućnost pregovaranja o općim uvjetima poslovanja banke.

12. Prema Presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu broj C-26/13 navodi se da članak 4. stavak 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.

13. S obzirom da tužitelj kao potrošač nije bio u mogućnosti pregovarati sa tuženikom u svezi naknade za obradu kredita, to je očito u pitanju ništetna ugovorna odredba, te obveza vraćanja uplaćenog iznosa od 487,89 Eur. Tužitelju je trebao na temelju jasnih i razumljivih kriterija objasniti odredbu ugovora kao bi isti mogao predvidjeti posljedice koje iz toga ugovora proizlazi, a što podrazumijeva i predmetnu odredbu ugovora o kojoj tužitelj zasigurno nije bio u poziciji pregovaranja.

14. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja, jer načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da svi sudionici u postupku obveznih odnosa, kao u konkretnom slučaju, dužni su međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, vodeći pri tome računa o smislu i svrsi obveznih odnosa.

15. Pitanje zastare sud prvog stupnja je razjasnio i u potpunosti prihvaća žalbeni sud. Tako je za prigovor zastare sud utvrdio da je isti neosnovan iz slijedećih razloga:

Naime Vrhovni sud RH je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH broj Su- IV-47/2020 održanoj dana 30. siječnja 2020. godine za pravne situacije restitucijskog zahtjeva kod ništetnog ugovora zauzeo pravno shvaćanje da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Dakle iz navedenog pravnog stava Vrhovnog suda RH proizlazi da zastara restitucijskog zahtjeva još nije niti počela teći, nego će početi teći tek pravomoćnošću ove presude u kojoj je odlučeno o ništetnosti.

16. Pitanje tijeka zakonske zatezne kamate također sud prvog stupnja utvrđuje sukladno odredbi članka 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11, 25/13, 78/15, 29/18 i 126/21, dalje: ZOO).

17. S obzirom da je tuženik povrijedio interese i prava tužitelja, potrošača, jer je u potrošačkom ugovoru o kreditu koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita i to u visini od 1,25%, o kojoj ugovornoj odredbi se nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja potrošača, te je stoga ta ugovorna odredba nepoštena, a time i ništetna, rezultira time da je tuženik, koji je dakle odgovoran za ugovaranje ništetne ugovorne odredbe, jer je istu nametnuo tužitelju, potrošaču, bez mogućnosti pregovaranja, nepošten stjecatelj, zbog čega sukladno odredbi članka 1115. ZOO-a tužitelj ima pravo zahtijevati zakonsku zateznu kamatu tekuću od dana plaćanja te naknade.

18. Žalbeni navodi tuženika glede dospjelosti novčane obveze, pa time i tijeka zakonske zatezne kamate razriješeni su odlukom Vrhovnog suda RH Revd-1294/21 gdje je naznačeno da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja a inače od dana podnošenja zahtjeva. Početak tijeka zateznih kamata ovisi o stoga o savjesnosti stjecatelja što se procjenjuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

19. Kako je sud prvog stupnja prema mišljenju ovog suda pravilno utvrdio tijek zakonske zatezne kamate tj. pitanje nepoštenog stjecanja, to i u ovom dijelu žalbeni navodi nisu osnovani.

20. Žalbeni navodi tuženika glede ništetnih odredbi ugovora te činjenice da je tužitelj bio upoznat sa visinom naknade za obradu kreditu nisu osnovani i ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, jer tužitelju kao potrošaču onemogućeno je pregovaranje o visini iste, o čemu se izjasnio i Vrhovni sud RH na sastanku predsjednika Građanskih odjela Županijskih sudova i Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020.

21. Prema izraženom stavu Vrhovnog suda RH ugovorena odredba kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu prema članku 49. Zakona o zaštiti potrošača, može biti utvrđenom ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo, što u kontekstu predmetnog slučaja također ukazuje na pravilan zaključak suda prvog stupnja što prihvaća i žalbeni sud.

22. Kako žalbeni navodi ni u jednom svom dijelu ne dovode u sumnju odluku suda prvog stupnja, to je odlučeno kao u izreci – članak 368. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19 i 126/21).

23. Neosnovani su i žalbeni navodi tužitelja glede odluke o troškovima postupka, pa je i u tome dijelu odlučeno kao u izreci, jer sud prvog stupnja je pravilno utvrdio vrijednost predmeta spora i sukladno članku 154. i članku 155. stavak 1. ZPP-a odredio visinu troškova postupka.

24. Stoga je i u ovom dijelu valjalo odlučiti kao u izreci, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Dragica Samardžić