REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Posl. br. 54-P-6004/2022-30
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu po sucu toga suda Andrei Krstanović Čada kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Božici Petak Vujec, odvjetnici u Varaždinu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćniku Mateji Vidaković, odvjetnici u OD Glamuzina & Grošeta u Zagrebu, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 11. rujna 2025., u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, 23. listopada 2025.,
p r e s u d i o je
I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da isplati tužitelju VF iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], iznos od 47.132,77 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:
na iznos od 134,91 EUR od 01.02.2008. do plaćanja;
na iznos od 126,66 EUR od 01.03.2008. do plaćanja;
na iznos od 145,22 EUR od 01.04.2008 do plaćanja;
na iznos od 129,03 EUR od 01.05.2008. do plaćanja;
na iznos od 131,54 EUR od 01.06.2008. do plaćanja;
na iznos od 128,42 EUR od 01.07.2008. do plaćanja;
na iznos od 129,85 EUR od 01.08.2008. do plaćanja;
na iznos od 129,51 EUR od 01.09.2008. do plaćanja;
na iznos od 126,25 EUR od 01.10.2008. do plaćanja;
na iznos od 185,25 EUR od 01.11.2008. do plaćanja;
na iznos od 134,70 EUR od 01.12.2008. do plaćanja;
na iznos od 196,44 EUR od 01.01.2009. do plaćanja;
na iznos od 204,69 EUR od 01.02.2009. do plaćanja;
na iznos od 191,68 EUR od 01.03.2009. do plaćanja;
na iznos od 196,91 EUR od 01.04.2009. do plaćanja;
na iznos od 192,96 EUR od 01.05.2009. do plaćanja;
na iznos od 180,99 EUR od 01.06.2009. do plaćanja;
na iznos od 163,22 EUR od 01.07.2009. do plaćanja;
na iznos od 170,80 EUR od 01.08.2009. do plaćanja;
na iznos od 176,72 EUR od 01.09.2009. do plaćanja;
na iznos od 170,61 EUR od 01.10.2009. do plaćanja;
na iznos od 168,49 EUR od 01.11.2009. do plaćanja;
na iznos od 175,10 EUR od 04.12.2009. do plaćanja;
na iznos od 189,31 EUR od 01.01.2010. do plaćanja;
na iznos od 202,57 EUR od 01.02.2010. do plaćanja;
na iznos od 182,74 EUR od 03.03.2010. do plaćanja;
na iznos od 216,87 EUR od 01.04.2010. do plaćanja;
na iznos od 207,09 EUR od 01.05.2010. do plaćanja;
na iznos od 218,90 EUR od 01.06.2010. do plaćanja;
na iznos od 271,11 EUR od 01.07.2010. do plaćanja;
na iznos od 264,78 EUR od 01.08.2010. do plaćanja;
na iznos od 256,58 EUR od 01.09.2010. do plaćanja;
na iznos od 238,21 EUR od 01.10.2010. do plaćanja;
na iznos od 223,25 EUR od 01.11.2010. do plaćanja;
na iznos od 258,43 EUR od 04.12.2010. do plaćanja;
na iznos od 316,21 EUR od 01.01.2011. do plaćanja;
na iznos od 278,13 EUR od 01.02.2011. do plaćanja;
na iznos od 272,01 EUR od 04.03.2011. do plaćanja;
na iznos od 273,14 EUR od 06.04.2011. do plaćanja;
na iznos od 269,50 EUR od 01.05.2011 do plaćanja;
na iznos od 344,62 EUR od 01.06.2011. do plaćanja;
na iznos od 317,84 EUR od 01.07.2011. do plaćanja;
na iznos od 380,03 EUR od 01.08.2011. do plaćanja;
na iznos od 350,05 EUR od 01.09.2011. do plaćanja;
na iznos od 311,35 EUR od 01.10.2011. do plaćanja;
na iznos od 313,28 EUR od 01.11.2011. do plaćanja;
na iznos od 304,12 EUR od 01.12.2011. do plaćanja;
na iznos od 324,37 EUR od 01.01.2011. do plaćanja;
na iznos od 336,15 EUR od 01.02.2012 do plaćanja;
na iznos od 324,42 EUR od 01.03.2012. do plaćanja;
na iznos od 327,25 EUR od 01.04.2012. do plaćanja;
na iznos od 326,29 EUR od 01.05.2012. do plaćanja;
na iznos od 335,85 EUR od 01.06.2012. do plaćanja;
na iznos od 321,94 EUR od 01.07.2012. do plaćanja;
na iznos od 329,10 EUR od 01.08.2012. do plaćanja;
na iznos od 323,09 EUR od 01.09.2012. do plaćanja;
na iznos od 305,25 EUR od 01.10.2012. do plaćanja;
na iznos od 322,22 EUR od 01.11.2012. do plaćanja;
na iznos od 321,09 EUR od 01.12.2012. do plaćanja;
na iznos od 322,34 EUR od 01.01.2013. do plaćanja;
na iznos od 299,64 EUR od 01.02.2013. do plaćanja;
na iznos od 300,21 EUR od 01.03.2013. do plaćanja;
na iznos od 318,73 EUR od 01.04.2013. do plaćanja;
na iznos od 304,77 EUR od 01.05.2013. do plaćanja;
na iznos od 1.895,19 EUR od 25.05.2013 do plaćanja;
na iznos od 275,30 EUR od 01.06.2013. do plaćanja;
na iznos od 269,03 EUR od 01.07.2013 do plaćanja;
na iznos od 278,70 EUR od 01.08.2013 do plaćanja;
na iznos od 286,65 EUR od 01.09.2013. do plaćanja;
na iznos od 292,62 EUR od 01.10.2013. do plaćanja;
na iznos od 290,92 EUR od 01.11.2013. do plaćanja;
na iznos od 289,31 EUR od 01.12.2013 do plaćanja;
na iznos od 298,66 EUR od 01.01.2014 do plaćanja;
na iznos od 214,02 EUR od 01.02.2014. do plaćanja;
na iznos od 211,65 EUR od 01.03.2014 do plaćanja;
na iznos od 216,98 EUR od 01.04.2014. do plaćanja;
na iznos od 7.944,18 EUR od 17.04.2014. do plaćanja;
na iznos od 187,08 EUR od 01.05.2014. do plaćanja;
na iznos od 186,66 EUR od 01.06.2014. do plaćanja;
na iznos od 185,40 EUR od 01.07.2014 do plaćanja;
na iznos od 192,89 EUR od 01.08.2014 do plaćanja;
na iznos od 6.755,29 EUR od 09.08.2014. do plaćanja;
na iznos od 178,24 EUR od 01.09.2014 do plaćanja;
na iznos od 175,76 EUR od 01.10.2014 do plaćanja;
na iznos od 180,52 EUR od 01.11.2014 do plaćanja;
na iznos od 181,72 EUR od 01.12.2014. do plaćanja;
na iznos od 180,84 EUR od 01.01.2015. do plaćanja;
na iznos od 182,63 EUR od 01.02.2015 do plaćanja;
na iznos od 178,92 EUR od 01.03.2015. do plaćanja;
na iznos od 181,82 EUR od 01.04.2015. do plaćanja;
na iznos od 180,33 EUR od 01.05.2015. do plaćanja;
na iznos od 181,00 EUR od 01.06.2015. do plaćanja;
na iznos od 179,55 EUR od 01.07.2015. do plaćanja;
na iznos od 180,19 EUR od 01.08.2015. do plaćanja;
na iznos od 8.788,06 EUR od 19.08.2015 do plaćanja;
na iznos od 160,35 EUR od 01.09.2015. do plaćanja;
na iznos od 159,53 EUR od 01.10.2015. do plaćanja;
po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
II Utvrđuje se da ne postoji tražbina tuženika prema tužitelju iznosu od 34.556,07 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa. do isplate.
III Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 12.332,01 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.
Obrazloženje
1. Tužitelj u tužbi navodi da je 29.12.2006. sklopio sa tuženikom ugovor o kreditu kojim mu je odobren stambeni kredit u iznosu od 184.358,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, uz rok otplate od 360 mjeseci. Čl. 2. ugovora ugovorena je kamatna stopa u iznosu od 3,95 % godišnje, promjenjiva, s time da je kamata promjenljiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora. Dana 17.2.2016. i 18.2.2016. između stranaka je sklopljen Aneks (dodatak) ugovora o kreditu kojim se regulira konverzija kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Nadalje tužitelj ističe da je banka tako tijekom otplate njegovog kredita u više navrata jednostranom odlukom mijenjala ugovorenu kamatnu stopu, a zbog čega je tužitelj preplatio razliku u kamati, te također zbog promjene tečaja švicarskog franka i razliku u valuti. Stoga tužitelj konačno specificiranim tužbenim zahtjevom (podnesak od 17.2.2025.), sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka, potražuje od tuženika isplatu razlike zbog preplaćene kamate i valutne klauzule u iznosu od 47.132,77 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka.
2. Tuženik se u odgovoru na tužbu protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe da je predmetni kredit konvertiran i to kako u dijelu kamatne stope, tako i u dijelu valutne klauzule, te da su na taj način stranke riješile sve svoje pravne odnose. Također, tuženik ističe i prigovor zastare, te prigovor radi prijeboja.
3. U dokaznom postupku sud je saslušao tužitelja kao stranku, proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., te izvršio uvid u dokumentaciju uz tužbu (list 5 spisa), priloge uz odgovor na tužbu (list 22-83 spisa), dokumentaciju tuženika (list 301-314 spisa) i sudsku praksu (list 389 spisa).
4. Na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno sud je sukladno odredbi čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22,114/22 i 155/23-dalje ZPP) utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti osnovan.
5. Predmet spora je isplata preplaćenih iznosa s osnova ništetne odredbe ugovora o kreditu broj 418-50-3860070 od 29.12.2006. o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF.
6. Među strankama nije sporno postojanje ugovora o kreditu od 29.12.2006., a kojim je tužitelju kao korisniku kredita odobren kredit za kupnju stana u iznosu od 184.358,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti, da je ugovoren rok otplate od 300 mjeseci uz početnu kamatnu stopu od 3,95 % godišnje, promjenjivu, da je tužitelj plaćao ugovorenu kreditnu obvezu u jednakim mjesečnim ratama, te da je tuženik tijekom otplate kredita mijenjao ugovorenu kamatnu stopu i da se mijenjala vrijednost valute CHF.
7. Nije sporno niti da su tužitelj i tuženik 2016. sklopili anekse ugovora o kreditu kojima je predmetni kredit konvertiran u kredit uz valutnu klauzulu u EUR. Iz dodataka predmetnog ugovora o kreditu utvrđeno je da su ugovorne strane dodatke sklopile sukladno Zakonu o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" br. 102/15 - dalje ZID ZPK).
8. Među strankama je sporno da li je tuženik postupao sukladno načelu savjesnosti i poštenja, sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, da li je nastupila zastara tužiteljeve tražbine unatoč pravnom shvaćanju VRSH u presudi Rev-2245/17 od 20.3.2018., te odnosi li se pravno utvrđenje iz presude donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača i na tužitelja jer tužitelj nije bio stranka u toj kolektivnoj tužbi, neovisno od toga što je tuženik bio stranka te kolektivne tužbe.
9. U odnosu na sporne činjenice između stranaka valja reći da je izričitom odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojim će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.
10. Tužitelj se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda RH, Visokog trgovačkog suda RH i presudu Vrhovnog suda RH, a kojim presudama je utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom koje je potvrđeno u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka (među kojima je i tuženik), pravomoćnom presudom i rješenjem Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž- 7129/13 od 13. lipnja 2014.
11. Zaključak o razlozima ništetnosti jednostrano promjenjivih kamata nalazi se u odluci Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., a gdje je između ostalog navedeno da u svakom slučaju, s obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koriste predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženici nisu odredili referentnu stopu za koju se veže promjena početne kamatne stope, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora koji sadrže tu odredbu nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena, te način promjene, banke su kao savjesni gospodarstvenici, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja po ocjeni ovog suda, u interesu obje ugovorne strane, trebali odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene. Umjesto toga, vodeći računa samo o svom interesu, a ne interesima potrošača, iskoristivši činjenicu da nema propisa kojim to nalaže, banke su potrošačima nametnule ugovorne odredbe koje potrošače stavljaju u neravnopravan položaj, koji uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana i sve to na štetu potrošača, što je sve suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Odluka VTSRH potvrđena je odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, pod br. Revt-249/14 od 9. travnja 2015.
12. Jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena je nepoštenom i ništetnom presudama Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P-1401/12 od 4.7.2013., presudom Visokog trgovačkog suda RH br. Pž-7129/13 od 13.6.2014., presudom Vrhovnog suda RH br. Revt-249/14 od 9.4.2015., te presudom Ustavnog suda RH br. U-III-2521/2015 od 13.12.2016. Time je jednostrano promjenjiva kamatna stopa utvrđena ništetnom po svim instancama sudova Republike Hrvatske.
13. Valutna klauzula je pak, pravomoćno utvrđena nepoštenom i ništetnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4.7.2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. Pž-6632/2017 od 14.6.2018., a ova presuda je potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2221/18 od 3.9.2019.
14. Prema odredbi čl. 142. st, 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05, 41/08 i 125/11-dalje ZOO) opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove; dok je odredbom st. 4. propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje.
15. Nesporno je da ugovor o kreditu ne sadrži ni referentnu stopu (referentna stopa jest osnovna kamatna stopa za kašnjenje s plaćanjem) koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu ni precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope pa je tako tuženik, koristeći ugovornu odredbu prema kojoj se kamata koja je ugovorena kao promjenjiva određuje prema odluci banke, mogao postupiti kako je htio tj. i savjesno i nesavjesno.
16. Po ocjeni ovog suda ugovorna odredba kojom se promjena kamatne stope čini ovisnom o odluci banke je jasna i lako uočljiva, ali nije razumljiva jer je jedino sigurno da visina kamatne stope ovisi isključivo o odluci banke, a ne navode se bilo kakvi kriteriji npr. iz Općih uvjeta poslovanja ili sl., već se promjena visine stope veže samo za odluku banke.
17. U presudi Europskog suda pravde od 30. travnja 2014. u predmetu br. C-26/13 navodi se da čl. 4. st. 2. Direktive 93/13 (koji iz testa poštenosti isključuje odredbe koje definiraju glavni predmet ugovora i adekvatnost cijene, pod uvjetom da su izražene jasnim i razumljivim jezikom) treba tumačiti na način da ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva.
18. U konkretnom slučaju to znači da su tužitelju trebali na transparentan način biti objašnjeni razlozi i pojedinosti mehanizma promjene kamatne stope, kao i odnos s drugim odredbama ugovora tako da on na temelju jasnih i razumljivih kriterija može predvidjeti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze.
19. Odredba o promjeni kamatne stope je ključna ugovorna odredba, a ista je ovisna isključivo o odluci jednog ugovaratelja - banke, bez da su istodobno precizno određeni uvjeti promjenjivosti i referentna stopa za koju se veže promjena, pa ista odredba na taj način uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika koji promjenu ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može niti provjeriti, jer nema nikakvih egzaktnih kriterija. Stoga se zaista radi o znatnoj neravnoteži u pravima i obvezama između stranaka i to na štetu tužitelja.
20. Zakon o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' br. 96/03-dalje ZZP/03), niti ZOO ne navode nikakve posebne kriterije za ocjenu je li pojedina ugovorna odredba protivna načelu savjesnosti i poštenja, a koje načelo je sadržano u odredbi čl. 12. ZOO-a u kojoj je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza iz tih odnosa sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja.
21. Načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pri tom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa. Konkretno, kao mjerilo ponašanja procjenjuje se kako bi se ponašao prosječan čovjek ili prosječan potrošač s jedne strane odnosno, uredan i savjestan gospodarstvenik ili dobar domaćin s druge strane kada je riječ o profesionalnoj djelatnosti (pravni standard).
22. Prema odredbi čl. 83. ZZP-a prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena uzimat će se u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, s obzirom na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor.
23. Imajući u vidu da je kamata cijena, da je cijena bitan element ugovora o kreditu te da mora biti određena odnosno odrediva, već samim tim odredbu ugovora koju koristi tuženik, a na temelju koje se cijena određuje prema odluci banke (jednostrano) bez unaprijed formuliranog čvrstog kriterija za promjenu, ocijeniti je protivnom načelu savjesnosti i poštenja.
24. Kako je u odluci VTS-a posebno istaknuto ''iako nije zabranjeno istovremeno ugovoriti valutnu klauzulu i promjenjivu kamatnu stopu, ta činjenica da obveza potrošača istovremeno ovisi o dva promjenjiva bitna elementa čini tu obvezu posebno rizičnom jer u vrijeme zaključenja ugovora potrošač ne zna koji iznos glavnice kredita izražene u kunama će biti u obvezi tijekom dugoročne otplate vratiti banci, a ne zna niti koju će cijenu (redovnu kamatu) za to platiti. Iznos glavnice kredita, koji je promjenjiv, a ovisi o odnosu švicarskog franka i kune, ne mogu unaprijed znati niti na njega utjecati ni banke ni potrošači, dok iznos cijene ovisi i o iznosu glavnice (koji je neizvjestan) i o visini kamatne stope, koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva sukladno odluci banke, dakle vjerovnika. Zato već sama činjenica da u opisanoj situaciji drugi promjenjivi element o kojem ovisi visina obveze potrošača, kamatu, određuje banka jednostrano, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja''.
25. Nadalje, nepostojanje propisa koji nalažu bankama da u ugovoru o kreditu precizno utvrde uvjete promjenjivosti kamatne stope u relevantnom razdoblju ne daje tuženiku ovlaštenje da kamatnu stopu mijenja po svom nahođenju i time jednostrano mijenja visinu obveze tužitelja. Upravo u tome se i ogleda potreba primjene korektiva - načela savjesnosti i poštenja.
26. S obzirom na nespornu činjenicu da u ugovorima u kojima koristi predmetnu odredbu o promjeni kamatne stope tuženik nije odredio referentnu stopu, imajući u vidu da u vrijeme zaključivanja ugovora nije bilo propisano da ugovor u slučaju ugovaranja promjenjive kamatne stope mora sadržavati element za koji se veže promjena te način promjene, banka je kao savjesni gospodarstvenik, rukovodeći se načelom savjesnosti i poštenja, po ocjeni ovog suda, trebala odrediti elemente za koji se veže promjena i način njihove primjene.
27. Umjesto toga, vodeći računa očito samo o svom interesu i iskoristivši činjenicu da nema propisa koji joj takvo što nalaže, banka je tužitelju kao potrošaču nametnula ugovorne odredbe koje ga stavljaju u neravnopravan položaj, koje odredbe prouzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja.
28. Nadalje iz konkretnog ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u CHF. Tužitelj je naime kreditiran u kunama i sam kredit mu je isplaćen u kunama. U ugovoru je i naznačeno kako se radi o isplati u kunskoj protuvrijednosti, a jedina valuta o kojoj su se tužitelj i tuženik dogovarali je jedino i uvijek bila HRK. Tuženik za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini švicarski franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim HRK, već je sredstva koja je dao tužitelju (HRK) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao.
29. Također, tuženik švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužitelju. Tuženik je nakon što je kune plasirao tužitelju istovremeno povrat plasmana od strane tužitelja indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima, a da pri tom tužitelja nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu.
30. Sam mehanizam ugovora koji je sastavio i ponudio tuženik bio je baziran na kombinaciji triju ugovornih odredbi koji su u zajedničkom djelovanju, a suprotno načelu savjesnosti i poštenja na štetu tužitelja uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama i to na način da je tužitelj plaćao znatno povećane mjesečne anuitete, a da je pritom njegova mjesečna i ukupna obveza po kreditu, umjesto da se smanjuje, rasla. Naime, tužitelju su se usprkos redovitoj otplati kredita povećavala kamata i mjesečna rata i ukupna glavnica duga.
31. Ključna odredba u samom mehanizmu ugovora je pritom odredba o valutnoj klauzuli u švicarskom franku, koja je klauzula upotrjebljena suprotno njenoj svrsi i cilju na način da je u istu ugrađena valuta švicarski franak.
32. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u ugovor tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja ga dovodi u neravnopravan položaj te mu u konačnici nanosi štetu.
33. Druga nepoštena odredba je odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi koja se stopa mijenja sukladno jednostranoj odluci banke, dakle odluci koja nije podložna nikakvoj kontroli, niti ugovorne strane, niti neke treće nepristrane strane ili tijela. Time je tuženik ugovorenu kamatnu stopu koja prema izričitoj odredbi čl. 1022. ZOO-a čini bitan sastojak ugovora o kreditu mijenja samovoljno bez ikakve suglasnosti tužitelja ignorirajući ga pritom kao ravnopravnu ugovornu stranu. Ugovorna kamata i obveza tužitelja prilikom primjene jednostrano promjenjive kamatne stope može se od strane tuženika povećati bilo kada i bilo koliko, a ta jednostrana promjenjiva kamatna stopa je ugovorena u čl. 8. ugovora o kreditu.
34. Treća nepoštena odredba koja je tvorila mehanizam ugovora je ona o anuitetnoj otplati. Odredba o anuitetnoj otplati znači da tužitelj u prvim godinama kredita otplaćuje uglavnom kamate, a tek nakon toga glavnicu. I ova odredba, iako sama po sebi dopuštena, dodatno je omogućila tuženiku da jednostranim i nezakonitim povećanjem kamata nezakonito i protupravno povećava obvezu tužitelja kako kroz kamate tako i usporenjem otplate glavnice, a koja glavnica je i sama rasla zbog činjenice što je bila povezana uz valutu švicarski franak, a koji tečaj švicarskog franka se povećavao.
35. Kada se ovaj mehanizam ugovora sa nepoštenim odredbama (valutna klauzula, jednostrano promjenjiva kamatna stopa, aprecijacija švicarskog franka i anuitetna otplata) stavio u funkciju na način da se svi elementi kontinuirano mijenjaju odnosno povećavaju, tužitelj je suprotno čl. 6. ZOO-a (načelo jednake vrijednost činidaba) ostvarivao pravo iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato i to na štetu tužitelja, sve suprotno čl. 81. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. ZZP/07 i to iz razloga što je istovremeno rasla i kamata i glavnica obveze kao i sam anuitet pa je tužitelj plaćao anuitete koji su bili bitno veći od početno ugovorenih.
36. Jednostrano i samovoljno povećanje same kamatne stope i povećanje glavnice zbog povećanja tečaja švicarskog franka dovelo je do dvostrukog povećanja kamata s dva osnova, a takav ugovorni mehanizam je sukladno odredbama čl. 81. st. 1. i 87. st. 1. ZZP/03 i čl. 96. st. 1. i čl. 102. st. 1. ZZP/07 ništetan, a ništetan je i prema odredbi čl. 322. ZOO-a, te prema odredbama čl. 295. i 296. ZOO-a.
37. Predmetni ugovor o kreditu valja sagledati i u smislu Općih uvjeta ugovora o kreditu kako je to određeno čl. 295. i čl. 296. ZOO-a, jer se radi o ugovoru unaprijed sastavljenom za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana-sastavljač, nudi drugoj ugovornoj strani ugovor po principu ''uzmi ili ostavi''.
38. Stoga tužitelj sve da mu je i bila pružena prilika da išta kaže o predmetnom ugovoru ne bi mogao postići da se bilo što u predmetnom ugovoru mijenja. Takvi ugovori su tipski ili adhezijski ugovori, a takvi ugovori su ništetni ukoliko su sastavljeni suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzrokuju očiglednu neravnopravnost u pravima i obvezama strana na štetu suugovaratelja, sastavljača ili ugrožavaju postizanje svrhe sklopljenog ugovora, čak i ako su Opći uvjeti koji ih sadrže odobreni od nadležnog tijela.
39. Da je takvo postupanje banke nepošteno utvrdio je i Sud Europske unije u svojoj odluci u predmetu C-186/16 V i dr. protiv Banca Romaneasca SA, a koja presuda obvezuje i ovaj sud. U toj presudi Sud Europske unije utvrđuje da je banka bila dužna potrošaču detaljno objasniti kako funkcionira kreditni paket do te mjere da mu je morala ako je potrebno kroz simulacije demonstrirati kako će moguće promjene tečaja posebno povezane uz moguće promjene kamatne stope utjecati na njegove mjesečne rate, te ukupnu kreditnu obvezu i kroz koje točno mehanizme.
40. Istaknuti prigovor tuženika glede zastare neosnovan je iz razloga što je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske u predmetu br. Rev-2245/17 od 20.3.2018. jasno navedeno da se pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača prekida zastara na temelju čl. 241. ZOO-a, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe.
41. Kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. postala pravomoćna 13.6.2014. donošenjem presude VTS-a br. Pž-7129/13, počeo je od toga dana teći zastarni rok od 5 godina. Budući je tužba u ovom predmetu podnesena dana 12.6.2019. to nije nastupila zastara tražbine tužitelja u odnosu na jednostrano promjenjivu kamatnu stopu, a u odnosu na valutnu klauzulu zastara je nastupila tek 14.6.2023.
42. U odnosu na tvrdnje tuženika da je tužitelj sklapanjem Dodataka ugovora o kreditu izgubio pravni interes za vođenje ovog postupka jer su voljom ugovornih strana u cijelosti otklonjene posljedice nepoštene ugovorne odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli i da su riješene sve preplate koje su izvršene temeljem osnovnog ugovora o kreditu te da ništetnost osnovnog ugovora o kreditu ne povlači za sobom ništetnost Dodataka ugovoru o kreditu, valja navesti da tužitelj ima pravo tražiti povrat onog iznosa koje je neosnovano preplatio po ugovoru o kreditu od 29.12.2006. neovisno o izvršenoj konverziji.
43. U odnosu na nesporno provedenu konverziju (sukladno odredbama ZIDZPK) sud smatra kako sama činjenica provođenja konverzije ne može isključiti pravo i mogućnost potrošača na restituciju u pogledu onog ugovornog uređenja koje je utvrđeno nepoštenim i posljedično ništetnim.
44. Ovo stoga jer suprotno stajalište ne proizlazi niti iz samih odredaba ZIDZPK-a kao niti iz odredaba ZZP-a u pogledu zaštite potrošača, odnosno općih odredbi ZOO-a. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača valja dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. U postupcima u kojima stranke nisu provele konverziju takvo postupanje je olakšano činjenicom da su nepošteno ugovorene odredbe egzistirale tijekom čitavog trajanja otplate (u slučaju da je kredit otplaćen prije stupanja na snagu konverzije) ili činjenicom da potrošač nakon mogućnosti provođenja konverzije nije pristao na istu. Međutim, u slučaju poput ovog koji je predmetom postupka (tj. kada je potrošač pristao na konverziju) potrebno je utvrditi kakav je njezin učinak na ugovorne odredbe koje su naknadno utvrđene nepoštenim i posljedično ništetnim.
45. Pri tome je bitno naglasiti da izračun i način na koji je provedena konverzija polazi od metodologije koja je potpuno različita od one primijenjene u ovom postupku (tj. glede nepoštenog ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope). Ovo stoga jer konverzija i njezin izračun nije polazila od nepoštenog ugovaranja navedenih ugovornih odredbi, već od toga da se jedan bankarski proizvod (kredit ugovoren s valutnom klauzulom CHF) konvertira tj. denominira u posve drugi bankarski proizvod (kredit denominiran u EUR), a sve sa svrhom da bi se potrošači zaštitili od posljedica ugovornih odredbi koje su plaćanje vezale uz CHF. U tom smislu je odredbom čl. 19. b i ZIDZPK-a propisano da:
''Konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR''. Dakle, kako provođenje konverzije i izračun temeljem kojeg je ona provođena (čl. 19 c ZIDZPK-a) nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli ugovaratelji koji su ugovorili kredite denominirane u CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, to je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno pitanja da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite te konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im pripada obzirom da zakon temeljem kojeg je konverzija provedene nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi.
46. Takvo stajalište proizlazi i iz standarda ustanovljenog u okviru jurisprudencije Europskog suda (predmet C-118/17 Dunai od 14. ožujka 2019., ECLI:EU:C:2019:207.), ali i stajališta Vrhovnog suda Republike Hrvatske u rješenju br. Gos 1/2019-36 od 4. ožujka 2020. gdje je navedeno da: ''…..bez obzira na naknadno sklapanje sporazuma o konverziji, treba reći da se u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…''.
47. Naime cilj ZID ZPK iz 2015. nije obeštetio tužitelja kao potrošača, niti je taj Zakon propisao da banke imaju vratiti korisnicima kredita u švicarskim francima do tada preplaćene kamate, niti je vršio obeštećenje korisnika kredita u švicarskim francima na način da bi banka vratila korist koju je stekla na temelju nepoštenih i ništetnih ugovora o kreditu, odnosno nepoštenih i ništetnih ugovornih odredbi o valuti švicarski franak i kamati, a na način da potrošača vrati pravno i činjenično u početni položaj, već je cilj bio izjednačiti korisnike kredita u švicarskim francima s korisnicima kredita u valuti EUR. Time je izračun konverzije kredita do dana konverzije 30.9.2015. napravljen upravo uz uvažavanje i primjenu odredbi o valuti švicarski franak i odredbi o kamatnoj stopi koja se mijenja odlukom banke, pa je predmet konverzije bila valutna klauzula- švicarski franak kao valjana, te su u konverziji primijenjene iste nepoštene kamatne stope koje se mijenjaju jednostranom odlukom banke baš kao i u kreditima u švicarskim francima, dok se nakon 30.9.2015. otplata kredita nastavlja uz primjenu valutne klauzule, sada u valuti EUR i sada sa pro futuro novo definiranom kamatnom stopom na način da je ona opet promjenjiva u skladu s Općim uvjetima banke i ponovo određena samovoljno od strane tuženika po principu "uzmi ili ostavi".
48. Konverzija kredita napravljena je prema kalkulatoru konverzije koju je dao ZID ZPK iz 2015. u odredbama toga Zakona odnosno čl. 19.c. kojom odredbom je propisan način izračuna konverzije kredita, te je st. 1. propisano da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i dan je način izračuna u toč. 1.,2.,3. i 4. tog članka.
49. Ono što je banka stvarno napravila i kako je provedena konverzija je to da je banka zatečenu glavnicu koja je bila na dan 30.9.2015. smatrala početnom glavnicom. Da bi banka mogla napraviti konverziju, ona je napravila projekciju kredita u eurima kakav bi taj kredit izgledao da je otpočetka bio u eurima, što znači da se radi o stabilnoj valuti koju štiti HNB i gdje se ne mijenja tečaj, ali je na tu projekciju kredita primijenila jednostrano promjenjivu kamatnu stopu koja je u isto vrijeme bila na kredite u eurima.
50. Znači banka je smatrala početnom glavnicu onu zatečenu glavnicu dužnika u CHF-u koja je zatečena na dan 30.9.2015. i tu zatečenu glavnicu je zatvarala prema projekciji kredita sa stvarnim uplatama tužitelja, a koje stvarne uplate su na dan 30.9.2015. u sebi sadržavale i ništetnu jednostrano promjenjivu kamatnu stopu i ništetnu valutnu klauzulu.
51. Dakle banka je prilikom konverzije napravila projekciju kredita kao da je kredit otpočetka bio u eurima, obračunala je promjenjivu kamatnu stopu kakvu je u isto vrijeme primjenjivala na kredite u eurima i taj fiktivni otplatni plan je zatvarala sa stvarnim uplatama koje je tužitelj učinio do tada i tako je utvrđeno je li potrošač štogod preplatio po kreditu ili je banci nešto ostao dužan. Nastala preplata se nije vraćala potrošaču, već se koristila za podmirenje budućih obveza po konvertiranom kreditu.
52. Stoga prilikom konverzije banka ni na koji način nije utvrdila do tada učinjene preplate po kamati i valuti, već se uspoređivao početni otplatni plan kredita u CHF-u s početnim fiktivnim euro kreditom kakav bi bio, pa se preplata utvrdila na temelju razlike stvarnog otplatnog plana u švicarskim francima i projiciranog otplatnog plana kredita u euru kakve je banka nudila u isto vrijeme drugim potrošačima i utvrdila se razlika između ta dva otplatna plana koja je mogla nastati ili su potrošači bili u konačnici još platiti banci neki dodatni iznos.
53. Dakle, cilj ZID ZPK/15 nije bio obeštetiti dužnike već izjednačiti potrošače čiji su krediti bili denominirani u švicarskom franku sa potrošačima koji su kredite imali denominirane u euru, a niti jednom jedinom odredbom ZID ZPK/19 nije bilo određeno obeštećenje dužnika u CHF-u.
54. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne odnose koji su proizašli iz predmetnog kredita, a niti jedna odredba ZID ZPK-a ne širi primjenu konverzije na druge- izvanugovorne odnose, poput stjecanja bez osnove, o čemu je riječ kod kondemnatornih tužbenih zahtjeva kojima se potražuju preplaćena kamata, preplaćena valuta i zatezne kamate.
55. Aneksima / sporazumima / dodacima kojima je konverzija provođena reguliran je samo ugovorni odnos za period nakon konverzije, a njima se ne rješava pitanje preplaćenih kamata i tečajnih razlika za period do konverzije, što je predmet ovog tužbenog zahtjeva radi čega tužitelj ima pravo na preplatu po kamati i valuti, iako je kredit konvertiran.
56. Pregledom Dodataka ugovora o kreditu sud je utvrdio kako se tužitelj nigdje nije odrekao svojih potraživanja, niti se odrekao prava na potpuno obeštećenje, niti se odrekao tužbe i sudske zaštite, niti je bilo kakvo odricanje bilo propisano Zakonom. Dapače, u čl. 41. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14, 110/15 i 14/19) propisano je kako se potrošač ne može odreći svojih prava niti mu se ista mogu ograničiti, a slično je propisano i u samom ZID ZPK /15 u čl. 19.e. gdje je bankama bilo zabranjeno da u Dodacima ugovora ugovaraju odricanje od bilo kakvih potrošačkih prava.
57. Tužitelj saslušan kao stranka u ovom postupku u svom iskazu u bitnom istaknuo je da je predmetni kredit podignuo radi kupnje stana u [adresa], da se radilo o stambenom kreditu, da je stan i kupio, te isti koristio isključivo za svoje osobne potrebe, te da ga nikada nije iznajmljivao. Kredit je u cijelosti otplatio. Ugovor o kreditu je pročitao, sjeća se da je ugovor bio unaprijed pripremljen, da se radilo o tipskom ugovoru, te da on u svakom slučaju nije mogao pregovarati u pogledu pojedinih odredbi ugovora. Njemu nitko posebno nije objasnio pojam promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Točno je da mu je za vrijeme otplate kredita rata kredita rasla i da je dobivao obavijesti od banke o promjeni kamatne stope, a zbog čega nije išao u banku prigovarati, jer su neki njegove kolege to učinile, bez uspjeha. Kredit je podignuo u RBA banci, jer je bio njihov klijent, a kredit u ''švicarcima'' mu je ponuđen kao najpovoljniji kredit. Točno je da je kredit konvertirao. Sud je u cijelosti prihvatio iskaz tužitelja, kao životan i logičan.
58. Stoga je zaključno mišljenje suda da tužitelj nije obeštećen za preplatu temeljem jednostrano promjenjive kamatne stope i preplate temeljem valutne klauzule i ima pravo na povrat preplaćenih iznosa, a zbog čega je osnov zahtjeva u cijelosti utvrđen. S druge strane tuženik tijekom postupka suprotno sukladno odredbi čl. 219. st. 1. ZPP-a niti nije dokazao.
59. Radi utvrđenja preplate s osnova promjene kamatne stope i s osnova valutne klauzule do dana konverzije u postupku je provedeno financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz Darfin d.o.o., a čiji nalaz i mišljenje od 4.2.2025. sud u cijelosti prihvaća, jer je stručan i objektivan, a niti stranke na isti nisu imale primjedbi, odnosno tuženik nije imao primjedbi na matematički izračun vještaka.
60. Iz nalaza financijskog vještaka proizlazi da je ugovorom o kreditu ugovoren kredit u kunskoj protuvrijednosti od 184.358,00 CHF, redovna kamatna stopa od 3,95 %, promjenjiva, rok otplate 300 mjeseci, te da se radi o stambenom kreditu s obročnom otplatom, a prema otplatnom planu. Stranke su sklopile 2 dodatka ugovora o kreditu:
- dana 17.2.2016. dodatak ugovora o kreditu KONV/1 br. 418-50-3860070, a kojim su utvrdile uvjete za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR, uz nesporno utvrđenje da je stanje preostalog neotplaćenog duga na dan 30.9.2015.: preostala neotplaćena glavnica 18.787,88 CHF u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, a broj preostalih obroka 31; čl. 4. dodatka ugovora utvrđeno je da početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR iznosi 114.125,31 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30.9.2015. prije provedbe konverzije iznosi 17.148,56 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća, tražbina korisnika kredita temeljem konverzije iznosi 14.655,64 EUR, odnosno u kunskoj protuvrijednosti na dan 30.9.2015. 111.853,01 kn, a preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30.9.2015. iznosila bi 29.885,57 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća.
- dana 18.2.2016. dodatak ugovora o kreditu KONV/2 br. 418-50-3860070, a kojim je korisnik kredita prihvatio novi izračun konverzije, a prema kojem je izvršeno smanjenje glavnice kredita u iznosu od 17.184,56 EUR.
61. Mišljenje je vještaka da ukupna preplata s osnove promjene kamatne stope i s osnove promjene valutne klauzule do dana konverzije - 30.9.2015. iznosi 47.132,77 EUR.
62. Stoga je sud provedenim financijskim vještačenjem u cijelosti utvrdio postojanje preplate po navedenom ugovoru o kreditu vezano uz kamatnu stopu i valutnu klauzulu CHF do dana provedene konverzije.
63. Nakon što je tužitelj uskladio tužbeni zahtjev u skladu s utvrđenjem vještaka, tuženik se protivio preinaci tužbe. Pitanje dopuštenosti preinake tužbe u cijelosti je riješeno odlukom Ustavnog suda RH pod br. U-III 4474/2019 od 29. ožujka 2022., a kojom je utvrđeno da je preinaka tužbe dopuštena sukladno odredbi čl. 190. st. 2. ZPP-a. U toj odluci Ustavni sud RH posebno naglašava da nije dopušteno strogo formalističko stajalište da preinaka tužbe nije dozvoljena nakon zaključenja prethodnog postupka neovisno o ostalim odredbama čl. 190. ZPP-a. Osim toga valja imati na umu kako to posebno ukazuje Ustavni sud RH da se ova presuda donosi kada je na snazi ZPP iz 2019., gdje je jasno i nedvojbeno navedeno da tužitelj može preinačiti tužbu do zaključenja glavne rasprave, jer se ovaj Zakon primjenjuje na sve postupke u tijeku bez obzira na dan kada je tužba u tom predmetu podnesena. Također, i VSRH je 26. studenog 2021. donio Zaključak pod br. Su IV-162/21 u kojem je navedeno da je u predmetima po tužbama korisnika kredita u švicarskim francima dopuštena preinaka tužbe nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem.
64. Nije osnovan niti prigovor tuženika da se u konkretnom slučaju ne radi o potrošačkom kreditu, budući je iz ugovora o kreditu razvidno da se radi o stambenom kreditu (čl. 6. ugovora), te je time tužitelj dokazao svoj status potrošača, jer kupovina stana nije poslovanje, niti poduzetništvo. Pri tome je tužitelj konvertirao svoj kredit što znači da mu je i banka priznala status potrošača.
65. Također, niti prigovor radi prijeboja nije osnovan, budući tuženik nema tražbinu prema tužitelju. Naime, za isticanje procesnog prigovora radi prijeboja potrebno je da se radi o istovrsnim, dospjelim i uzajamnim tražbinama koje ne smiju biti zastarjele. U konkretnom slučaju tuženik tvrdi da je tužitelj u tijeku otplate kredita preplatio iznos od 260.362,69 kn, a koji iznos mu je tuženik priznao prilikom konverzije. Dakle, u ovom konkretnom slučaju se radi o iznosu kojeg je tužitelj uplatio kao višak u tijeku otplate kredita, pa se nikako ne može izvršiti prijeboj na način da se potraživanje tužitelja prebije sa potraživanjem tuženika. Stoga tuženik nema prema tužitelju tražbinu koja bi bila istovrsna, dospjela i uzajamna, već novac tužitelja i njegovu preplatu smatra svojim, pa je takav prigovor neosnovan, a tražbina tuženika prema tužitelju ne postoji, radi čega je sud odlučio kao u toč. II izreke presude.
66. Sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Obveza vraćanja nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala (st. 3. istog članka).
67. Slijedom naprijed navedenog sud je sukladno odredbi čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO-a po osnovu stjecanja bez osnove dosudio tužitelju utvrđenu razliku od strane financijskog vještaka zbog preplaćene kamatne stope i valutne klauzule u utuženom iznosu od 47.132,77 EUR.
68. Na dosuđeni iznos od 47.132,77 EUR tužitelju je priznata zakonska zatezna kamata od dana plaćanja svakog pojedinog mjesečnog iznosa anuiteta pa do isplate, sve na način kako je to utvrdio financijski vještak u svom nalazu, a kao što je to preciznije određeno u izreci presude.
69. Kamatna stopa određena je po eskontnoj stopi Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena za razdoblje do 31. srpnja 2015., za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, koju kamatnu stopu utvrđuje Hrvatska narodna banka prema čl. 29. st. 2. i st. 8. Zakona o obveznim odnosima, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, sukladno čl. 2. Zakona o izmjeni ZOO-a ("Narodne novine" br. 114/22) i Uredbi o izmjeni ZOO-a ("Narodne novine" br. 156/22), a od 30. prosinca 2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama ZOO-a (''Narodne novine'' br. 155/23).
70. Slijedom naprijed navedenog valjalo je odlučiti kao u izreci.
71. Odluka o trošku tužitelja temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, te čl. 151. st. 3. ZPP-a. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku sukladno vrijednosti predmeta spora (47.132,77 EUR) i važećoj OT. Tako su tužitelju priznati troškovi sastava tužbe, sastava 4 podneska od 7.1.2021., 20.5.2024., 17.2.2025. i 15.4.2025. i pristupa na 3 ročišta od 6.6.2024., 13.11.2024. i 11.9.2025. od po 1.000,00 EUR, pristupa na ročište od 26.1.2021. od 500,00 EUR (50 %), te sastava podneska od 15.11.2024. od 50,00 EUR (25 %), ili ukupno 8.550,00 EUR. Na ovaj iznos pribrojen je PDV od 25 % od 2.137,50 EUR, ili ukupno 10.687,50 EUR. Također, tužitelju je priznat i trošak predujma za financijsko vještačenje od 450,00 EUR, te sudska pristojba na tužbu od 676,89 EUR i na presudu od 517,62 EUR, ili sveukupno 12.332,01 EUR.
72. Sud nije priznao tužitelju trošak sastava podneska kojim požuruje postupanje suda, kao niti trošak dolaska njegovog punomoćnika na sud u Zagreb, jer isti trošak nije osnovan, budući je tužitelj za zastupanje mogao angažirati punomoćnika sa sjedištem ureda u Zagrebu.
U Zagrebu, 23. listopada 2025.
S U D A C:
Andrea Krstanović Čada
Pouka o pravnom lijeku:
Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka pisanog otpravka presude. Žalba se podnosi putem ovog suda pisano u 4 primjerka.
dna: punomoćniku tužitelja
punomoćniku tuženika
