Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-383/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda, mr. sc. Mirjane Juričić predsjednice vijeća, Borisa Markovića i Blanše Turić, članova vijeća te višeg sudskog savjetnika – specijaliste Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja M. d. c. i. d.o.o., V., zastupan po direktoru M. S., V., a ona po opunomoćeniku J. Č., odvjetniku u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja izjavljenoj protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1278/22-6 od 26. rujna 2022., na sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2023.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja M. d. c. i. d.o.o., V., i potvrđuje se presuda Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1278/22-6 od 26. rujna 2022.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 8 UsI-1278/22-6 od 26. rujna 2022. odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj zatražio poništenje rješenja tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-471-02/21-01/274, urbroj: 513-04-22-2 od 14. ožujka 2022 (točka I. izreke presude), te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova upravnog spora kao neosnovan (točka II. izreke presude).
2. Protiv navedene presude tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da se na poslovne događaje u kojima je sudjelovao kao porezni obveznik sa trećim osobama i temeljem kojih je izdao račun ili primio račun, ne mogu primijeniti zakonske odredbe koje na dan svakog poslovnog događaja nisu bile na snazi. U protivnome porezna uprava postupa suprotno članku 90. Ustava Republike Hrvatske kao prvog i najvažnijeg pravnog propisa i sa kojima moraju, bez izuzetka, biti usklađeni ostali domaći ili međunarodni pravni propisi, odnosno izvori. Prilikom donošenja pobijane presude, prvostupanjski sud se propustio očitovati o navedenim dijelovima njegove tužbe, slijedom čega presuda nema obrazloženja navedene činjenice, koja je bitna, odnosno pravno relevantna i od koje zavisi odluka o meritumu tužbenog zahtjeva. Ističe da se prvostupanjski sud nije upuštao u utvrđivanje materijalne istine, već samo formalne provjere pravilnosti i zakonitosti postupka, pa je stoga nepotpuno utvrdio činjenično stanje u dijelu koji se odnosi na iznos novoutvrđene porezne obveze i novoutvrđene razlike poreza na dodanu vrijednost za 2020. Smatra da je u postupku trebalo utvrditi da li stomatološke usluge koje je isporučio prema korisnicima (fizičkim osobama) obuhvaćaju samo obavljanje usluga ili obavljanje usluga i isporuku dobara zajedno ili isporuku dobara odvojeno i zasebno. Prvostupanjski sud je navedeno propustio učiniti, a to je preduvjet utvrđenja, odnosno donošenja zaključka o novoutvrđenoj poreznoj osnovici i novoutvrđenoj razlici poreza na dodanu vrijednost za predmetno razdoblje. Navedeno je prvostupanjski sud mogao utvrditi uvidom u svaki pojedinačni račun uz eventualnu dostavu popratne dokumentacije koja prileži računu i pojašnjenja od strane ovlaštene osobe tužitelja, što predstavlja osnovni i nužni preduvjet za utvrđivanje eventualne razlike PDV-a. Smatra da je u postupku neosnovano jednako tretirano obavljanje usluga i isporuka dobara (u poreznom smislu), odnosno nisu odvojeno tretirani navedeni segmenti obavljanja djelatnosti, iako je obavljanje njegove djelatnosti, po prirodi stvari, povezano u jedinstvenu gospodarski nedjeljivu cjelinu i kao takve ih se ne mogu suštinski (sadržajno, materijalno) dijeliti kao dvije zasebne i neovisne isporuke. U tom smislu upućuje na stajalište suda Europske unije u predmetu C-209/14. Smatra da temeljem iznesenog, ne postoji osnova za ispravak i posljedično utvrđivanje dodatne obveze PDV-a po izdanim računima, što je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio. Napominje da je prvostupanjski sud nepotpuno utvrdio činjenično stanje vezano za "ostale troškove i usluge" i vezano uz ispravak pretporeza na opremu kupljenu prije stupanja zakona na snagu, a posljedično je i povrijedio materijalno pravo. Smatra da je dan stjecanja opreme od bitnog značaja za primjenu materijalnog prava, a što je prvostupanjski sud propustio utvrditi i potom na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijeniti važeće materijalno pravo, što je preduvjet za donošenje pravilne i zakonite odluke.
Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu i poništi prvostupanjsku presudu, kao i rješenje tuženika, te prihvati njegov zahtjev za naknadu troškova upravnog spora, odnosno potrebno da poništi prvostupanjsku presudu i predmet vrati nadležnom sudu na ponovni postupak. Tužitelj je zatražio i troškove žalbenog postupka.
3. Žalba tužitelja dostavljena je tuženiku na odgovor, no međutim tuženik u ostavljenom roku nije dostavio sudu odgovor na žalbu tužitelja, iako je istu uredno primio.
4. Žalba nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima ("Narodne novine", broj: 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.), u dijelu u kojem je osporavana žalbama i u granicama razloga navedenih u žalbama, ovaj Sud je utvrdio da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a niti razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti.
6. Prema podacima u spisu predmeta dostavljenim ovom Sudu uz žalbu proizlazi da je Ministarstvo financija, Porezna uprava, Područni ured Š. kod tužitelja obavila porezni nadzor obračunavanja, evidentiranja, prijavljivanja i plaćanja poreza na dodanu vrijednost za razdoblje od 1. siječnja 2020. do 31. prosinca 2020., o čemu je sastavljen zapisnik od 1. ožujka 2021. u kojem su utvrđene nezakonitosti u poslovanju tužitelja zbog kojih je tužitelju utvrđen manje obračunati poreza na dodanu vrijednost za predmetno razdoblje, a kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja tijela prvog stupanja od 15. travnja 2021.
7. Naime, u provedenom postupku nadzora je utvrđeno da je tužitelj u jednom dijelu koristio pretporez, a da nije imao pravo na korištenje pretporeza, s obzirom da se ulazni računi odnose na oporezive i oslobođene isporuke, te da je u jednom dijelu osnovano koristio pretporez sukladno članku 62. stavku 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 73/13. – 121/19.), pa mu je u postupku nadzora utvrđen dio pretporeza koji se može odbiti, odnosno dio pretporeza koji se ne može odbiti, pa je za iznos pretporeza koji se ne može odbiti tužitelju utvrđena obveza poreza na dodanu vrijednost primjenom poreznih stopa, a kako je to pobliže navedeno u izreci rješenja tijela prvog stupnja. Nadalje, u postupku nadzora je utvrđeno da je tužitelj dio stomatološke opreme koja se navodi u zapisniku o poreznom nadzoru nabavio u 2017., te da je istu iskazao u knjigovodstvenim i drugim poreznim evidencijama. S obzirom da je tužitelj stomatološku opremu nabavio 2017., a u 2020. počinje obavljati isporuke oslobođene od plaćanja poreza na dodanu vrijednost, trebalo je ispraviti pretporez za broj godina preostalih do isteka roka za ispravak pretporeza, odnosno za dvije preostale godine, i to 2020. i 2021. Međutim, tužitelj u 2020. nije izvršio ispravak odbitka pretporeza.
8. Ovaj Sud prihvaća utvrđeno činjenično stanje od strane prvostupanjskog suda, jer prema ocjeni ovoga Suda tužitelj žalbenim navodima nije doveo u sumnju odlučne činjenice kako ih je utvrdio prvostupanjski sud, a imajući na umu utvrđeno činjenično stanje u provedenom upravnom postupku.
9. Na tako utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno je primijenio i protumačio mjerodavno materijalno pravo, odnosno odredbu članka 39. stavka 1. točke b) i stavka 3., članka 62. stavka 1. i 2. i članka 64. stavka 1. i 2. Zakona o porezu na dodanu vrijednost, te ocijenio osnovanim rješenje tuženika kojim je odbijena žalba tužitelja izjavljena protiv rješenja tijela prvog stupanja kojim se tužitelju pravilno utvrđena porezna obveza poreza na dodanu vrijednost.
10. Naime, tužitelj kao trgovačko društvo primjenjuje oslobođenje od plaćanja poreza na dodanu vrijednost na temelju članka 39. stavka 1. točke b) Zakona o porezu na dodanu vrijednost, pa od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 121/19.), to jest od 1. siječnja 2020. više to ne može činiti, nego primjenjuju oslobođenje od plaćanja poreza na dodanu vrijednost iz navedenog članka Zakona, pa nema pravo na odbitak pretporeza po računima koji se odnose na isporuke oslobođene plaćanja poreza na dodanu vrijednost, kako to pravilno smatra i prvostupanjski sud. Pored navedenog pravilno je ocijenjeno i da je tužitelj obvezan ispraviti odbitak pretporeza za opremu, odnosno stomatološke jedinice s opremom, digitalni ortopan, koju će koristiti za obavljanje isporuka oslobođenih plaćanja poreza na dodanu vrijednost, pa će pretporez ispraviti u roku od pet godina kada se ista dobra prestaju koristi za obavljanje oporezivih isporuka, a počnu koristiti za obavljanje isporuka oslobođenih poreza na dodanu vrijednost bez prava na odbitak pretporeza, pa budući da u 2020. nije izvršio ispravak odbitka pretporeza, porezno tijelu mu je za iznos ispravka za 2020. utvrdilo obvezu poreza na dodanu vrijednost, što je osnovano prihvatio i prvostupanjski sud.
11. Prigovor tužitelja u žalbi da se na poslovne događaje u kojima je sudjelovao kao porezni obveznik sa trećim osobama i temeljem kojih je izdao račun ili primio račun ne mogu primijeniti zakonske odredbe koje na dan svakog poslovnog događaja nisu bile na snazi, ne može se prihvatiti. Naime, Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vrijednost ("Narodne novine", 121/19.) stupio je na snagu 1. siječnja 2020., kojim su između ostalog, brisane odredbe članka 39. stavka 3. temeljem čega porezni obveznik kao trgovačko društvo koje obavlja usluge stomatologije i dentalne tehnike od 1. siječnja 2020. primjenjuje oslobođenje od plaćanja poreza na dodanu vrijednost iz članka 39. stavka 1. točke b) Zakona. Dakle, porezni obveznici koji su na obavljene isporuke obračunavali porez na dodanu vrijednost, a od 1. siječnja 2020. primjenjuju oslobođenje od plaćanja PDV-a iz navedenog članka Zakona, nemaju pravo na odbitak pretporeza po računima koji se odnose na isporuke oslobođene plaćanja PDV-a, te tužitelj neosnovano prigovara u tom dijelu.
12. Ovaj sud nalazi da je u tom smislu pravilno primijenjena navedena odredba Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o porezu na dodanu vrijednost i tužitelju utvrđena porezna obveza, a na temelju činjenica utvrđenih u provedenom postupku nadzora, pa ovaj Sud prigovore tužitelja iznesene u tom pravcu ocjenjuje neosnovanima.
13. Prvostupanjska presuda temelji se na pravilno i potpuno utvrđenom činjeničnom stanju na koje je pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo, a nisu učinjene niti povrede pravila postupka, budući da je prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe Zakona o upravnim sporovima i u obrazloženju svoje presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, sukladno odredbi članka 60. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
14. Kako tužitelj razlozima navedenima u žalbi nije doveo u sumnju zakonitost pobijane presude, niti je ovaj Sud utvrdio postojanje razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, trebalo je na temelju odredbe članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima žalbu odbiti kao neosnovanu.
15. S obzirom da je žalba tužitelja odbijena, istome ne pripada pravo na naknadu troškova žalbenog postupka, a na temelju odredbe članka 79. stavka 4. Zakona o upravnim sporovima.
U Zagrebu 27. rujna 2023.
Predsjednica vijeća:
mr. sc. Mirjana Juričić v.r.