REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-3545/2023-29

U I M E R E P U B L I K E H RV A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević i Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave dana 24. rujna 2025. u prisutnosti tužiteljice osobno, punomoćnika tužitelja Ivana Adžića, odvjetnika i punomoćnika tuženika Stjepana Šprajca, odvjetnika, dana 23. listopada 2025. godine

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d., Trg bana Josipa Jelačića 10, Zagreb, OIB: 92963223473 isplatiti tužiteljici SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF do 31. svibnja 2023., ukupan iznos od 11.289.31 EUR sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos i to:

- na iznos od 1,77 EUR od 15.9.2005. do isplate,

- na iznos od 0,99 EUR od 15.11.2005. do isplate,

- na iznos od 1,64 EUR od 15.12.2005. do isplate,

- na iznos od 0,64 EUR od 15.1.2006. do isplate,

- na iznos od 10,14 EUR od 15.1.2009. do isplate,

- na iznos od 10,33 EUR od 15.2.2009. do isplate,

- na iznos od 3,97 EUR od 15.3.2009. do isplate,

- na iznos od 5,43 EUR od 15.4.2009. do isplate,

- na iznos od 5,72 EUR od 15.5.2009. do isplate,

- na iznos od 3,21 EUR od 15.6.2009. do isplate,

- na iznos od 3,64 EUR od 15.7.2009. do isplate,

- na iznos od 1,63 EUR od 15.8.2009. do isplate,

- na iznos od 4,43 EUR od 15.9.2009. do isplate,

- na iznos od 1,32 EUR od 15.10.2009. do isplate,

- na iznos od 3,33 EUR od 15.11.2009. do isplate,

- na iznos od 3,01 EUR od 15.12.2009. do isplate,

- na iznos od 8,43 EUR od 15.1.2010. do isplate,

- na iznos od 11,91 EUR od 15.2.2010. do isplate,

- na iznos od 11,16 EUR od 15.3.2010. do isplate,

- na iznos od 14,62 EUR od 15.4.2010. do isplate,

- na iznos od 20,96 EUR od 15.5.2010. do isplate,

- na iznos od 21,80 EUR od 15.6.2010. do isplate,

- na iznos od 29,08 EUR od 15.7.2010. do isplate,

- na iznos od 28,83 EUR od 15.8.2010. do isplate,

- na iznos od 43,92 EUR od 15.9.2010. do isplate,

- na iznos od 35,13 EUR od 15.10.2010. do isplate,

- na iznos od 37,16 EUR od 15.11.2010. do isplate,

- na iznos od 44,33 EUR od 15.12.2010. do isplate,

- na iznos od 45,14 EUR od 15.1.2011. do isplate,

- na iznos od 41,92 EUR od 15.2.2011. do isplate,

- na iznos od 43,87 EUR od 15.3.2011. do isplate,

- na iznos od 43,97 EUR od 15.4.2011. do isplate,

- na iznos od 49,93 EUR od 15.5.2011. do isplate,

- na iznos od 62,58 EUR od 15.6.2011. do isplate,

- na iznos od 76,98 EUR od 15.7.2011. do isplate,

- na iznos od 90,53 EUR od 15.8.2011. do isplate,

- na iznos od 66,30 EUR od 15.9.2011. do isplate,

- na iznos od 58,14 EUR od 15.10.2011. do isplate,

- na iznos od 58,69 EUR od 15.11.2011. do isplate,

- na iznos od 59,81 EUR od 15.12.2011. do isplate,

- na iznos od 66,85 EUR od 15.1.2012. do isplate,

- na iznos od 68,96 EUR od 15.2.2012. do isplate,

- na iznos od 66,66 EUR od 15.3.2012. do isplate,

- na iznos od 66,31 EUR od 15.4.2012. do isplate,

- na iznos od 67,48 EUR od 15.5.2012. do isplate,

- na iznos od 69,51 EUR od 15.6.2012. do isplate,

- na iznos od 66,97 EUR od 15.7.2012. do isplate,

- na iznos od 66,28 EUR od 15.8.2012. do isplate,

- na iznos od 60,06 EUR od 15.9.2012. do isplate,

- na iznos od 65,42 EUR od 15.10.2012. do isplate,

- na iznos od 67,91 EUR od 15.11.2012. do isplate,

- na iznos od 66,26 EUR od 15.12.2012. do isplate,

- na iznos od 64,27 EUR od 15.1.2013. do isplate,

- na iznos od 63,58 EUR od 15.2.2013. do isplate,

- na iznos od 62,88 EUR od 15.3.2013. do isplate,

- na iznos od 67,82 EUR od 15.4.2013. do isplate,

- na iznos od 60,55 EUR od 15.5.2013. do isplate,

- na iznos od 59,36 EUR od 15.6.2013. do isplate,

- na iznos od 60,07 EUR od 15.7.2013. do isplate,

- na iznos od 59,32 EUR od 15.8.2013. do isplate,

- na iznos od 61,98 EUR od 15.9.2013. do isplate,

- na iznos od 63,71 EUR od 15.10.2013. do isplate,

- na iznos od 64,55 EUR od 15.11.2013. do isplate,

- na iznos od 67,54 EUR od 15.12.2013. do isplate,

- na iznos od 64,52 EUR od 15.1.2014. do isplate,

- na iznos od 56,75 EUR od 15.2.2014. do isplate,

- na iznos od 58,30 EUR od 15.3.2014. do isplate,

- na iznos od 56,95 EUR od 15.4.2014. do isplate,

- na iznos od 55,00 EUR od 15.5.2014. do isplate,

- na iznos od 55,42 EUR od 15.6.2014. do isplate,

- na iznos od 56,81 EUR od 15.7.2014. do isplate,

- na iznos od 57,92 EUR od 15.8.2014. do isplate,

- na iznos od 58,20 EUR od 15.9.2014. do isplate,

- na iznos od 59,39 EUR od 15.10.2014. do isplate,

- na iznos od 61,09 EUR od 15.11.2014. do isplate,

- na iznos od 61,41 EUR od 15.12.2014. do isplate,

- na iznos od 61,67 EUR od 15.1.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 15.2.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 15.3.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 15.4.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 18.5.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 18.6.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 17.7.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 18.8.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 15.9.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 15.10.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 18.11.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 18.12.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 EUR od 18.1.2016. do isplate,

- na iznos od 85,58 EUR od 3.3.2016. do isplate,

- na iznos od 80,16 EUR od 18.3.2016. do isplate,

- na iznos od 76,97 EUR od 28.4.2016. do isplate,

- na iznos od 82,64 EUR od 15.6.2016. do isplate,

- na iznos od 81,86 EUR od 30.6.2016. do isplate,

- na iznos od 80,10 EUR od 25.7.2016. do isplate,

- na iznos od 78,68 EUR od 30.8.2016. do isplate,

- na iznos od 78,58 EUR od 6.10.2016. do isplate,

- na iznos od 82,57 EUR od 8.11.2016. do isplate,

- na iznos od 82,62 EUR od 9.12.2016. do isplate,

- na iznos od 84,95 EUR od 24.1.2017. do isplate,

- na iznos od 84,64 EUR od 17.2.2017. do isplate,

- na iznos od 81,57 EUR od 27.3.2017. do isplate,

- na iznos od 82,84 EUR od 7.4.2017. do isplate,

- na iznos od 82,84 EUR od 7.4.2017. do isplate,

- na iznos od 79,78 EUR od 8.5.2017. do isplate,

- na iznos od 77,02 EUR od 5.6.2017. do isplate,

- na iznos od 75,43 EUR od 7.7.2017. do isplate,

- na iznos od 63,42 EUR od 7.8.2017. do isplate,

- na iznos od 65,88 EUR od 8.9.2017. do isplate,

- na iznos od 66,85 EUR od 18.10.2017. do isplate,

- na iznos od 64,14 EUR od 20.11.2017. do isplate,

- na iznos od 64,52 EUR od 18.12.2017. do isplate,

- na iznos od 58,57 EUR od 17.1.2018. do isplate,

- na iznos od 63,91 EUR od 19.2.2018. do isplate,

- na iznos od 60,67 EUR od 16.3.2018. do isplate,

- na iznos od 56,41 EUR od 15.4.2018. do isplate,

- na iznos od 56,12 EUR od 17.5.2018. do isplate,

- na iznos od 61,23 EUR od 18.6.2018. do isplate,

- na iznos od 59,47 EUR od 18.7.2018. do isplate,

- na iznos od 68,27 EUR od 17.8.2018. do isplate,

- na iznos od 68,90 EUR od 17.9.2018. do isplate,

- na iznos od 64,04 EUR od 18.10.2018. do isplate,

- na iznos od 65,67 EUR od 19.11.2018. do isplate,

- na iznos od 67,45 EUR od 18.12.2018. do isplate,

- na iznos od 67,94 EUR od 18.1.2019. do isplate,

- na iznos od 66,39 EUR od 19.2.2019. do isplate,

- na iznos od 66,86 EUR od 19.3.2019. do isplate,

- na iznos od 66,96 EUR od 19.4.2019. do isplate,

- na iznos od 68,41 EUR od 20.5.2019. do isplate,

- na iznos od 69,97 EUR od 19.6.2019. do isplate,

- na iznos od 71,51 EUR od 18.7.2019. do isplate,

- na iznos od 76,59 EUR od 20.8.2019. do isplate,

- na iznos od 74,89 EUR od 18.9.2019. do isplate,

- na iznos od 74,30 EUR od 18.10.2019. do isplate,

- na iznos od 76,64 EUR od 19.11.2019. do isplate,

- na iznos od 76,50 EUR od 18.12.2019. do isplate,

- na iznos od 81,65 EUR od 21.1.2020. do isplate,

- na iznos od 84,32 EUR od 18.2.2020. do isplate,

- na iznos od 91,06 EUR od 15.3.2020. do isplate,

- na iznos od 92,72 EUR od 15.4.2020. do isplate,

- na iznos od 91,96 EUR od 15.5.2020. do isplate,

- na iznos od 86,76 EUR od 15.6.2020. do isplate,

- na iznos od 86,73 EUR od 15.7.2020. do isplate,

- na iznos od 83,59 EUR od 15.8.2020. do isplate,

- na iznos od 84,27 EUR od 15.9.2020. do isplate,

- na iznos od 86,45 EUR od 15.10.2020. do isplate,

- na iznos od 84,53 EUR od 15.11.2020. do isplate,

- na iznos od 84,53 EUR od 15.12.2020. do isplate,

- na iznos od 84,94 EUR od 15.1.2021. do isplate,

- na iznos od 84,40 EUR od 15.2.2021. do isplate,

- na iznos od 78,47 EUR od 15.3.2021. do isplate,

- na iznos od 79,42 EUR od 15.4.2021. do isplate,

- na iznos od 79,64 EUR od 15.5.2021. do isplate,

- na iznos od 79,92 EUR od 15.6.2021. do isplate,

- na iznos od 81,21 EUR od 15.7.2021. do isplate,

- na iznos od 81,37 EUR od 15.8.2021. do isplate,

- na iznos od 79,33 EUR od 15.9.2021. do isplate,

- na iznos od 85,77 EUR od 15.10.2021. do isplate,

- na iznos od 88,65 EUR od 15.11.2021. do isplate,

- na iznos od 93,09 EUR od 15.12.2021. do isplate,

- na iznos od 92,29 EUR od 15.1.2022. do isplate,

- na iznos od 91,98 EUR od 15.2.2022. do isplate,

- na iznos od 98,94 EUR od 15.3.2022. do isplate,

- na iznos od 99,64 EUR od 15.4.2022. do isplate,

- na iznos od 93,84 EUR od 15.5.2022. do isplate,

- na iznos od 93,99 EUR od 15.6.2022. do isplate,

- na iznos od 107,38 EUR od 15.7.2022. do isplate,

- na iznos od 112,46 EUR od 15.8.2022. do isplate,

- na iznos od 115,36 EUR od 15.9.2022. do isplate,

- na iznos od 111,49 EUR od 15.10.2022. do isplate,

- na iznos od 111,85 EUR od 15.11.2022. do isplate,

- na iznos od 108,60 EUR od 15.12.2022. do isplate,

- na iznos od 106,12 EUR od 15.1.2023. do isplate,

- na iznos od 100,98 EUR od 15.2.2023. do isplate,

- na iznos od 98,54 EUR od 15.3.2023. do isplate,

- na iznos od 99,76 EUR od 15.4.2023. do isplate,

- na iznos od 97,40 EUR od 15.5.2023. do isplate,

te joj naknaditi parnični trošak ovog postupka u iznosu od 2.325,90 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.10.2025. do isplate,

s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

II Odbija se tuženikov prigovor radi prijeboja postavljen u podnesku tuženika od 01.07.2025., te se utvrđuje da ne postoji potraživanje tuženika prema tužiteljici u iznosu od 324,99 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-2,68 EUR od 01.07.2005. pa do isplate,

-0,85 EUR od 01.08.2005. pa do isplate,

-0,10 EUR od 01.10.2005. pa do isplate,

-2,27 EUR od 01.02.2006. pa do isplate,

-3,78 EUR od 01.03.2006. pa do isplate,

-4,49 EUR od 01.04.2006. pa do isplate,

-2,70 EUR od 01.05.2006. pa do isplate,

-3,44 EUR od 01.06.2006. pa do isplate,

-4,73 EUR od 01.07.2006. pa do isplate,

-6,47 EUR od 01.08.2006. pa do isplate,

-4,25 EUR od 01.09.2006. pa do isplate,

-4,25 EUR od 01.10.2006. pa do isplate,

-6,90 EUR od 01.11.2006. pa do isplate,

-6,20 EUR od 01.12.2006. pa do isplate,

-7,67 EUR od 01.01.2007. pa do isplate,

-9,66 EUR od 01.02.2007. pa do isplate,

-7,24 EUR od 01.03.2007. pa do isplate,

-9,83 EUR od 01.04.2007. pa do isplate,

-13,35 EUR od 01.05.2007. pa do isplate,

-13,54 EUR od 01.06.2007. pa do isplate,

-14,73 EUR od 01.07.2007. pa do isplate,

-12,64 EUR od 01.08.2007. pa do isplate,

-12,65 EUR od 01.09.2007. pa do isplate,

-16,21 EUR od 01.10.2007. pa do isplate,

-13,07 EUR od 01.11.2007. pa do isplate,

-16,49 EUR od 01.12.2007. pa do isplate,

-10,57 EUR od 01.01.2008. pa do isplate,

-11,52 EUR od 01.02.2008. pa do isplate,

-6,49 EUR od 01.03.2008. pa do isplate,

-7,76 EUR od 01.04.2008. pa do isplate,

-14,92 EUR od 01.05.2008. pa do isplate,

-12,22 EUR od 01.06.2008. pa do isplate,

-14,33 EUR od 01.07.2008. pa do isplate,

-14,78 EUR od 01.08.2008. pa do isplate,

-14,86 EUR od 01.09.2008. pa do isplate,

-6,74 EUR od 01.10.2008. pa do isplate,

-1,79 EUR od 01.11.2008. pa do isplate,

-8,82 EUR od 01.12.2008. pa do isplate.

III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.

Obrazloženje

1. U tužbi od 15.05.2023. tužiteljica navodi da je u svojstvu Korisnika kredita sa tuženikom kao Kreditorom dana 20. travnja 2005. sklopila Ugovor o namjenskom kreditu za kupnju stana, broj kreditne partije: 7102574424 – dalje u tekstu: Ugovor, kojim mu je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 61.800,00 CHF obračunato prema srednjem tečaju HNB na dan isplate kredita. Tužitelj se odobreni iznos kredita obvezao vratiti uz valutnu klauzulu. Člankom 7. Ugovora određeno je da tužitelj otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunama te da prvi anuitet iznosi 324,00 CHF. Na dan puštanja kredita u otplatu (05.05.2005.) srednji tečaj HNB u odnosu na CHF je bio 4,763460, međutim tečaj švicarskog franka je u odnosu na hrvatsku kunu brzo porastao te je bio konstantno povećan u odnosu na početno stanje sve do otplate kredita. To je tužitelju uzrokovalo znatno povećanje mjesečnih obroka kredita, što mu je u velikoj mjeri otežalo plaćanje istog. Tužitelj za cijelo vrijeme trajanja kredita, bez obzira ne promjene/povećanja anuiteta u odnosu na početno stanje, isti uredno plaća. Gore navedeni ugovor o kreditu parnične stranke su sklopile u okolnostima u kojima je tuženik koristio nepoštenu poslovnu praksu te kao jača ugovorna strana, a u kojem se položaju nalazi zbog nesporne okolnosti da je financijska institucija te profesionalno dioničarsko društvo, nezakonito i nepošteno primjenjivao ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, na koji način je doveo tužitelja kao financijskom poslovanju neuku i nestručnu osobu, u neravnopravan položaj u kojem isti nije mogao utjecati na sadržaj unaprijed pripremljenog ugovora. Pri tome je za istaknuti kako je u vrijeme realiziranja spornog kredita tuženik agresivno reklamirao kredite u CHF kao sigurne i povoljnije od onih vezanih za valutu EUR te je uz zavaravajuće reklame i isticanje da se radi o povoljnoj ponudi koja se nudi na akciji, sa nižim kamatnim stopama u odnosu na eurske kredite, bez naknade za obradu kredita i samo do određenog roka, kod tužitelja stvorio uvjerenje da se radi o dobroj prilici koju se ne smije propustiti. Također, tuženik je tužitelja držao u uvjerenju kako je valuta CHF sigurna valuta, nije ga upozorio na moguću učestalost promjene tečaja niti na faktore koje utječu na kretanje tečajeva. Tuženik je prije i u vrijeme zaključenja Ugovora namjerno propustio obavijestiti tužitelja o općem riziku koji ugovor o kreditu nosi za svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak bio neusporedivo veći u odnosu na takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro, o tome da je rast tečaja švicarskog franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope. Tuženik tužitelju nije objasnio niti koja je tečajna politika HNB tj. da središnja banka provodi politiku stabilnog tečaja kune prema euru, ali ne i prema drugim valutama.

2. U odnosu na ponašanje tuženika (i ostalih banaka) opisano ranije u tužbi, udruga Potrošač podnijela je tužbu za zaštitu kolektivnih interesa i prava (dalje u tekstu: kolektivna tužba) protiv tuženika i 7 ostalih banaka koja je rezultirala donošenjem presude Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je, između ostalog, utvrđeno i da je 8 banaka među kojima i ovdje tuženik (tamo prvotuženik) u razdoblju od 1. travnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedilo kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a prije sklapanja i u vrijeme sklapanja predmetnih ugovora tuženici kao trgovci nisu potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time postupili suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 96/03 – dalje u tekstu: ZZP/03), i to ovdje tuženik u razdoblju od 1. travnja 2004. do 6. kolovoza 2007., i to člancima 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07, 125/07, 79/09 i 89/09 – dalje u tekstu: ZZP/07), i to člancima 96. i 97. ZZP/07 te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navedena presuda je u dijelu kojim su utvrđene ništetnim ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018., tako da je sada pravomoćno utvrđeno kako su nepoštene odn. ništetne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tužitelj se u ovoj tužbi, stoga, poziva na pravna utvrđenja iz gore navedenih presuda, sve temeljem mogućnosti koju pruža odredba čl. 502.c ZPP-a u pogledu proširenja subjektivnih granica pravomoćnosti presude te relevantne odredbe Zakona o zaštiti potrošača po tom pitanju.

3. Tužitelj, dakle, smatra da je on do uključivo svibnja 2023. u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu u CHF preplatio gornji kredit za iznos od 85.192,00 kn, uvećano za zatezne kamate na svaki pojedinačni mjesečni iznos preplate. Tužitelj predlaže da sud, temeljem članka 12. stavak 1. ZPP, kao prethodno pitanje riješi pitanje ništetnosti ugovornih odredaba predmetnog kredita koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF. Dalje, tužitelj ističe da je odredbom članka 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (dalje u tekstu: ZZP/03) i članka 96. st. 1. ZZP/07 propisano kako se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu odnosno znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. U odnosu na valutnu klauzulu u CHF sudovi su u postupku povodom kolektivne tužbe zauzeli stav da je riječ o nepoštenoj ugovornoj odredbi koja je potrošačima nametnuta jednostranim odlukama banaka o kojima se nije pojedinačno pregovaralo. Pri tome, sudovi su rješavali pitanje da li su sporne ugovorne odredbe bile jasne, lako razumljive i uočljive. Utvrđeno je da su odredbe o valutnoj klauzuli bile jasne, međutim iste prosječnom potrošaču nisu bile razumljive te je na te odredbe primijenjen test nepoštenosti koji je pokazao da svaki pojedini tuženik prije sklapanja, u vrijeme sklapanja i u vezi sklapanja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tuženik je tužitelja tijekom pregovaranja o sklapanju ugovora o kreditu uvjeravao da je za njega povoljno sklopiti ugovor o kreditu sa valutnom klauzulom u švicarskim francima te da je švicarski franak sigurna valuta. Pri tome je tuženik tužitelja propustio informirati da je švicarski franak bila sigurna valuta samo i isključivo za tuženika kao davatelja kredita, a nikako ne za tužitelja kao korisnika kredita. Stoga tužitelj kao prosječni potrošač nikako nije mogao razumjeti pravo značenje riječi da je švicarski franak sigurna valuta, a tuženik je kao stručna osoba to znao odnosno morao znati. Budući da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri obaviješten, on niti uz povećanu pažnju i oprez nije mogao razumjeti sporne ugovorne odredbe i donijeti informiranu odluku o tome hoće li sklopiti ugovor koji sadrži te odredbe ili neće. Tuženik je sukladno načelu savjesnosti i poštenja trebao tužitelja informirati o svim rizicima koje on kao potrošač sklapanjem predloženog ugovora prihvaća, što je sve propustio učiniti. Na taj način tuženik je tužitelja izravno naveo na sklapanje ugovora o kreditu sa tom za tužitelja posebno rizičnom valutnom klauzulom. Dakle, tuženik nije postupao obzirno, savjesno, moralno, ni pošteno te je neravnoteža u pravima i obvezama koja je nastala ugovaranjem tih spornih odredbi nedvojbeno bila na štetu tužitelja i bila je značajna. Iz svega gore navedenog jasno je da su ugovorne odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu u CHF nepoštene, jer su protivne prisilnim propisima, konkretno relevantnim odredbama Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima. Time su ispunjeni uvjeti ništetnosti tih odredbi ugovora propisani čl. 87. ZZP/03, čl. 102. ZZP/07 i čl. 322. ZOO/05. Posljedica tako utvrđene ništetnosti je dužnost tuženika da vrati tužitelju sve što je primio temeljem ništetnih odredbi ugovora (čl. 323. ZOO/05) sa zateznim kamatama od dana stjecanja (čl. 1115. ZOO/05), slijedom čega je tužitelj ovlašten postaviti kondemnatorni zahtjev za isplatu.

4. Radi svega navedenog, tužiteljica u tužbi koja je ispravljena podneskom od 12.06.2023. predlaže donošenje presude:

-(Ad I.) kojom se nalaže tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF do svibnja 2023. ukupan iznos od 11.306,92 EUR / 85.192,00 kn sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos pretplate od dana učinjene pretplate (u razdoblju od 15.01.2009. do 15.05.2023.) pa do isplate,

- (Ad II.) kojom se nalaže tuženiku naknaditi tužiteljici troškove ovog parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od presuđenja do isplate.

5. Tuženik u odgovoru na tužbu od 19.10.2023. navodi da su tužitelj i tuženik sklopili 20. travnja 2005. Ugovor o namjenskom kreditu broj 3204294485/05 kojim je tužitelju na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti 61.800,00 CHF(dalje u tekstu: Ugovor o kreditu). Tužitelj u tužbi zahtjeva da sud kao prethodno pitanje utvrdi ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli, te s osnove navodne ništetnosti tih odredbi postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu iznosa od 65.469,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Tužitelj podneskom od dana 12. lipnja 2023., uređuje svoj tužbeni zahtjev na način da potražuje iznos od 11.306.92 eura/85.192,00 kn zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po osnovi navodne ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu koje se odnose na valutnu klauzulu. Tuženik ističe prigovor nedostatka aktivne legitimacije na strani tužitelja. Naime, tužitelj ne bi bio aktivno legitimiran zahtijevati sve navodne preplate, koje su vršene po ovom kreditu, iz razloga što uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te bi, stoga, tužitelj mogao samo potraživati navodno preplaćene iznose, koje je sam vršio, kada bi uopće zahtjev za isplatu tužitelja bio osnovan, a što se osporava u cijelosti. Iz prometa po partiji kredita razvidno je da su uplate na ime podmirenja ovog kredita, između ostalog, vršene od strane PL, BL, IL te EL. Dodatno tuženik ističe da je ĐL sudionik kreditnog odnosa po predmetnom Ugovoru o kreditu kao sudužnik, odnosno zajedno sa tužiteljem nastupa kao solidarni dužnik te je tuženik sukladno odredbi članka 43. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/2021, 114/2022, 156/2022, dalje: ZOO) ovlašten zahtijevati ispunjenje obveza po ugovoru o kreditu od koga hoće sve dok ne bude potpuno namiren. Stoga uplate po predmetnom ugovoru o kreditu koje je izvršio sudužnik iz kreditnog odnosa jesu uplate izvršene u njegovo ime i za njegov račun, a ne za račun tužitelja. Navedeno mišljenje dijeli i Vrhovni sud RH u Odluci posl.br. Rev-478/2008 od 16. srpnja 2013. godine kada navodi „ da sudužnik, kao osoba koja pristupa ugovoru o kreditu uz dužnika – korisnika kredita, odgovara (u smislu odredbe čl. 414. st. 1. u svezi odredbe čl. 1004. st. 3. ZOO- a) jednako kao i dužnik - i svaki sudužnik može biti pozvan na plaćanje dospjele obveze prije ili istodobno s glavnim dužnikom … da se tužitelj ne može s uspjehom pozivati na odštetnu odgovornost (prema općim pretpostavkama te odgovornosti) ako sam nije trpio štetu, sve i da je tuženik poduzeo određenu štetnu i ujedno protupravnu radnju.“ Tuženik uz svoj odgovor dostavlja odluku Ustavnog suda RH U-III-3176/2007, a iz koje odluke proizlazi da je drugostupanjski sud u postupku koji je bio predmetom ispitivanja pred Ustavnim sudom utvrdio da zahtjev zbog stjecanja bez osnove ima pravo podnijeti samo onaj tko je faktično platio tuđe dugovanje. Nastavno na taj stav drugostupanjskog suda, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede ustavnih prava podnositelja uz obrazloženje: „Iz izloženog je razvidno da je u postupku povodom parnične tužbe podnositelja drugostupanjski sud iznio jasne i valjane razloge za svoje stajalište o nedostatku aktivne legitimacije podnositelja kao tužitelja, jer, sukladno članku 210. ZOO-a, stjecatelj ne može biti obvezan vratiti ono što je bez osnove stekao bilo kome, već samo onome od kojega je nešto bez osnove stekao. Dakle, samo onaj od kojeg je nešto bez osnove stečeno aktivno je legitimiran zahtijevati povrat“. Stoga, tuženik ističe (sve i da naslovni sud u pogledu navodne ništetnosti prihvati takav stav tužitelja, a što se osporava u cijelosti) kako tužitelju nije pravno dopušteno, a i moguće potraživati povrat navodno preplaćenih iznosa po predmetnom kreditu u cijelosti, budući da uplate nisu vršene samo od strane tužitelja, nego i od strane drugih osoba te stoga tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu u tome dijelu zbog nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, podredno odbije tužbeni zahtjev tužitelja.

6. Iako tuženik smatra da su ispunjenje pretpostavke za odbačaj predmetne tužbe, opreza radi tuženik u nastavku daje detaljni odgovor na tužbu, te ističe da osporava osnovanost i visinu tužbe i postavljenih tužbenih zahtjeva u cijelosti i to s više osnova, kako je u nastavku i obrazloženo. Tuženik ističe kako tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da se sredstvima kredita koristio isključivo za potrošačke svrhe. Istovremeno, zakon ne predviđa da bi se takva svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu odredbe članka 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 19/2022, dalje: ZZP) koji izričito propisuje, da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Tužitelj činjenice i dokaze koje bi potkrijepile potrošačku svrhu ugovora, nije predočio tijekom postupka. Svojstvo potrošača je osnovna pretpostavka za pozivanje na načelna utvrđenja iz kolektivne parnice i na tužitelju je teret dokaza da je potrošač. Ako se tužitelj poziva na primjenu odredbe članka 502. c ZPP-a, odnosno na primjenu utvrđenja iz kolektivne parnice, upravo je na njemu kao tužitelju teret dokaza i obveza dokazati da se ta utvrđenja na njega doista mogu i trebaju primijeniti. Također, uvažavajući tumačenje Zakona o zaštiti potrošača, za ocjenu je li fizička osoba potrošač nužno je ocijeniti sve okolnosti svakog konkretnog pravnog odnosa, pri čemu poglavito uvažavati temeljna načela ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja, a sve u cilju sprječavanja mogućih zlouporaba u namjenskom trošenju sredstava. Slijedom navedenog, tuženik ističe da je u ovom postupku tužitelj dužan dokazati svoj status potrošača, te predložiti dokaze na kojima temelji svoj status potrošača.

7. Tuženik nadalje ističe prigovor zastare iz razloga što je eventualno potraživanje tužitelja po Ugovoru o kreditu u zastari. Na zahtjev tužitelja za isplatu ima se primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 126. ZZP-a u svezi odredbe čl. 230. ZOO-a. Odredbom čl. 126. ZZP-a propisano je da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 114. stavka 1. ovoga Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Dakle, zakonodavac je tu jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima o naknadi štete, pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a. Slijedom navedenog, cijeneći okolnost da je predmetna tužba podnesena dana 13.05.2023. godine, to tuženik ističe kako je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio, pa se stoga ima smatrati kako je djelomično potraživanje tužitelja u zastari. Ujedno se ističe, da čak i kada bi se imali primijeniti dulji zakonski rokovi zastare (pet godina) da bi za sva potraživanja tužitelja dospjela prije 13.05.2018. godine nastupila zastara.

8. Tuženi, a o nedopuštenoj i nepoštenoj primjeni valutne klauzule izražene u CHF i o odluci VTS-a i VSRH-a u kolektivnom postupku i presudama Suda EU, navodi da je dana 17. rujna 2019. godine objavljena odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 3. rujna 2019. godine, posl.br. Rev 2221/18, a kojom odlukom je potvrđena odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. godine u dijelu kojim se utvrđuje da su Banke (pa tako i tuženik) povrijedile kolektivne interese potrošača ugovarajući valutu uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Tuženik prije svega ističe da smatra da su obje gore navedene odluke nepravilne i nezakonite, a što osobito potvrđuju odluke Suda EU u predmetima C- 81/19, (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) od 9. srpnja 2020. g. i C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) od 21. prosinca 2021. godine iz kojih proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena je od ispitivanja poštenosti/ nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. ZOO-a. Naime, u predmetu C-81/19 u glavnom postupku pred Sudom EU bilo je riječ o ugovoru o kreditu zaključenom 2008. godine između banke i potrošača kojim je refinanciran prethodno zaključeni ugovor o kreditu između ugovornih stranaka. Novi ugovor o potrošačkom kreditu bio je denominiran u švicarskim francima (CHF) po tečaju na dan isplate. Opći uvjeti koji su činili sastavni dio ugovora predviđali su da povrat kredita mora biti u valuti u kojoj je kredit izražen, dakle u ovom konkretnom slučaju u valuti CHF. Ta je odredba bila u skladu s rumunjskim Općim građanskim zakonikom koji propisuje da je obveza koja proizlazi iz kredita u novcu uvijek ograničena na isti brojčani iznos naveden u ugovoru i da ako se vrijednost valute poveća ili smanji prije roka za otplatu, dužnik mora vratiti iznos koji brojčano odgovara pozajmljenom iznosu i obvezan ga je vratiti samo u valuti koja se koristila prilikom plaćanja. U predmetu C- 243/20 u glavnom postupku pred Sudom EU tužitelji su s bankom koja ima sjedište u [adresa] sklopili ugovor o kreditu za kupnju nekretnine, a taj ugovor je bio denomiran u eurima. Stranke su zatim 2007. godine potpisale dva dodatka ugovoru o kreditu kako bi taj ugovor konvertirale u švicarske franke. Tim dodacima se određivalo da će se otplata preostalog dugovanog iznosa izvršiti u švicarskim francima odnosno da „dužnik otplaćuje kredit u istoj valuti ili u protuvrijednosti u eurima iznosa izraženog u švicarskim francima, pri čemu se ta protuvrijednost izračunava na dan plaćanja mjesečne rate na temelju tečaja dotične valute, kako proizlazi iz međubankovnog deviznog tržišta. Taj će tečaj biti viši od stvarnog tečaja po kojem Banka prodaje švicarski franak i koji se navodi u Dnevnom tečajnom biltenu Banke” kao i da će se kamate obračunavati prema fiksnoj stopi prve tri godine, a zatim prema promjenjivoj stopi na temelju stope LIBOR u švicarskim francima u 360 dana. Prema mišljenju tužitelja iz glavnog postupka, banka ih je potaknula na to da izmjene ugovor o kreditu a da ih pritom nije informirala o valutnom riziku kojem su izloženi, i to unatoč tomu što nisu raspolagali znanjima koja su potrebna za prepoznavanje to rizika. U dodatak ugovora o kreditu preuzet je sadržaj članka 291. grčkog Građanskog zakonika kojim je određeno da kad je riječ o novčanom dugu koji je denominiran u stranoj valuti i mora se platiti u Grčkoj, dužnik, osim ako nije drugačije dogovoreno, ima pravo platiti u nacionalnoj valuti po tečaju strane valute koji je na snazi u mjestu i na dan plaćanja. Odgovarajući na prethodna pitanja koja su uputili sudovi u oba predmeta, Sud EU je podsjetio da je odredbom čl. 2. st. 1. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. godine o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje u tekstu: Direktiva) propisano da ugovorne odredbe koje su odraz obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba i odredaba ili načela međunarodnih konvencija u kojima su države članice ili Zajednica stranke, posebno u području prijevoza, ne podliježu odredbama ove Direktive.

9. Sud EU u svojoj odluci C-243/20 pojašnjava da izraz „obaveznih zakonskih ili regulatornih odredaba“ s obzirom na trinaestu uvodnu izjavu Direktive, obuhvaća istodobno odredbe nacionalnog prava koje se primjenjuju između ugovornih stranaka neovisno o njihovu izboru i one koje su dispozitivne naravi, to jest one koje se primjenjuju automatski kada ne postoji drugačiji dogovor među strankama. U predmetu C-81/19 Sud EU posebno je istaknuo da je to isključenje od primjene režima iz Direktive opravdano činjenicom da je načelno legitimno pretpostaviti da je nacionalni zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora te da je ta okolnost opravdanje za isključenje Direktive u situacijama kada su u potrošačkim ugovorima ugovorene odredbe koje su odraz zakonskih odredbi. Dakle, zaključak Suda EU je da su odredbe ugovora, a koje su odraz odredbi nacionalnog prava, bez obzira da li se radilo o odredbama kogentne ili dispozitivne naravi, isključene iz primjene Direktive i da se stoga uopće ne može ispitivati da li su nepoštene, a sve iz razloga što se može legitimno pretpostaviti da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza stranaka određenih ugovora i da je ta presumpcija neoboriva. Primjenjujući taj stav Suda EU na konkretni slučaj, proizlazi da je odredba o valutnoj klauzuli iz ovo-predmetnog ugovora o kreditu, a koja odredba je odraz odredbe čl. 22. ZOO-a, isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti te da je stoga isključena iz primjene Direktive pa tako i nacionalnih odredbi o zaštiti potrošača, jer se i u ovom slučaju mora pretpostaviti (praesumptio iuris et de iure) da je zakonodavac uspostavio ravnotežu između svih prava i obveza tužitelja kao potrošača i tuženika kao trgovca. Time otpadaju kako deklaratorni tužbeni zahtjevi za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnove navodno nepoštene i ništetne CHF valutne klauzule. Međutim, ukoliko bi naslovni sud smatrao da je ipak potrebno utvrditi okolnosti informiranosti tužitelja kao potrošača, tj. informacije koje su mu bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kao što to proizlazi iz odluka VTS-a i VSRH-a, tuženik se očituje kako slijedi.

10. Tuženik, a o informiranosti tužitelja i postupanju tuženika u fazi pregovora, navodi da je odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske od 30. lipnja 2022. godine u predmetima broj U-III-4372/2021 i U-III-5458/2021 utvrđeno da ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da odrođenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanju u kolektivnom sportu, onda su u pojedinim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formuliranim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takovog ugovora. (točka 22. odluka). Stoga tuženik ističe kako su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franak. Tuženik je tužitelja kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli i to na više različitih načina. Konkretno, iz Ugovora o kreditu koji prileži spisu vidljivo je da je jasno i nedvojbeno navedeno da će se povrat obveza iz ugovora obračunavati po srednjem tečaju HNB za CHF (po istom onom po kojemu je i korisnik kredita primio sredstva), te da je korisnik kredita upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama, a koji može nastati uslijed promjene tečaja. Nadalje tužitelju su prilikom solemnizacije Ugovora o kreditu pojašnjena prava i obveze koje iz ugovora proizlaze, a tužitelj je i potvrdio svojim potpisom da ga je tuženik informirao o posljedicama i svim eventualnim rizicima tečaja. Dakle, jasno je da je postojalo sasvim dovoljno informacija temeljem kojih bi tužitelj mogao razumjeti ekonomske posljedice ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak odnosno po stajalištu tuženika tužitelj je itekako bio obaviješten o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak. Nadalje, svim zaposlenicima u nadležnim službama tuženika bio je dostavljen materijal “Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005.godine“ u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama u ovisnosti o promjeni tečaja. Takve upute bile su dostavljene i zaposlenicima auto kuća kod kojih su se potpisivali Ugovori o kreditu za kupnju motornih vozila. Nadalje, i u razgovoru sa službenicima banke tužitelju je bilo u dovoljnoj mjeri pojašnjeno značenje ugovaranja odredbe kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak, pa, stoga, tuženik na utvrđivanje tih okolnosti predlaže saslušanje službenika Banke koji je ugovarao ovaj kredit s tužiteljem. Predloženim svjedokom tuženik želi dokazati razinu informacija koje su bile pružene tužitelju odnosno da je tužitelj bio sasvim dovoljno informiran o riziku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu kako prije, tako i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu.

11. Zaključno, tuženik ističe da je odredba o valutnoj klauzuli sadržana u ovo predmetnom ugovoru o kreditu je odraz odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima koji propisuje da je dopuštena odredba ugovora prema kojoj se vrijednost ugovorne obveze u valuti Republike Hrvatske izračunava na temelju tečaja valute Republike Hrvatske u odnosu prema stranoj valuti. Stoga, sukladno recentnom stajalištu Suda EU izraženom u odluci br. C-81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) i odluci C-243/20 (DP, SG c/a Trapeza Peiraios AE) ta je odredba isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti pa se predlaže naslovnom sudu odbijanje tužbenog zahtjeva tužitelja s te osnove. Međutim, neovisno o tome, iz gore priloženih okolnosti, proizlazi da je tužitelj je, kao i svi potrošači, bio dovoljno informiran i bio je svjestan da postoji određeni rizik prilikom podizanja kredita u kojima se glavnica kredita veže za stranu valutu, švicarski franak. Tuženik nadalje smatra da bilo koje podizanje kredita u bilo kojoj valuti per se predstavlja rizik, osobito iz razloga što valute ovise o kretanjima na svjetskoj ekonomiji i nijedna osoba ne može utjecati na eventualne promjene u tom pogledu. Ne samo da je tužitelju kao prosječnom i razboritom potrošaču to jasno, po stajalištu tuženika, to je svakoj osobi jasno. Neživotno je i nelogično da tužitelj nije znao za rizik. Osim toga, donošenje odluke o kreditnom zaduženju predstavlja značajnu obvezu, prvenstveno novčanu, te se takva odluka zasigurno ne može temeljiti samo na reklami bez opširnog prikupljanja daljnjih obavijesti kako kod Banke tako i općenito, a takve obavijesti je Banka stavila na raspolaganje svakom klijentu pa tako i tužitelju kako je ranije opisano.

12. Tuženik ističe kako su ugovaranjem valutne klauzule, tužitelj i tuženik dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja. Navedeno je razvidno iz činjenice kako se u ponudi tuženika nisu nalazili samo ugovori o kreditu s valutnom klauzulom u CHF, pri čemu su različiti financijski proizvodi imali različite uvjete. Pritom je iznimno bitno istaknuti da se spomenuti rizik promjenjivosti tečaja odnosi i na svaku drugu valutu u odnosu na kunu, a ne samo na CHF. Naime, razvoj tečaja strane valute nije moguće unaprijed predvidjeti, kako u odnosu na CHF, tako i u odnosu na druge valute. Isto tako, nesporno je da je institut valutne klauzule bio i još uvijek jest općeprihvaćen od svih subjekata u društvu. Svaka osoba, pa tako i tužitelj se već sigurno susretao s pravnim poslovima gdje se cijena, naknada i slično ugovara na temelju tečaja domaće valute (HRK) u odnosu na bilo koju stranu valutu (CHF, USD, EUR i sl.) i stoga svaka osoba kao i tužitelj je svjestan i ne može postati nesvjestan, pa čak i bez obzira koje informacije primi prilikom sklapanja takvog ugovora, da mu obveza ovisi o tečaju te strane valute u odnosu na domaću valutu u trenutku kada bi ta trebao ispuniti tu obvezu, bez obzira na stvarnu vrijednost u trenutku ugovaranja. Dakle, radi se o institutu koji je apsolutno prepoznat, prihvaćen je u našem društvu i upotrebljava se i upotrebljavao se u trenutku sklapanja predmetnog ugovora o kreditu. Svakoj osobi, a ne samo tužitelju, trebalo je biti jasno da sklapa ugovor o dugoročnom kreditu i da se tijekom tako dugog vremenskog razdoblja ne može očekivati da će takav ugovor proizvoditi jednake ekonomske učinke prilikom sklapanja i prilikom konačne otplate kredita. Isto tako, svakoj razumnoj osobi, pa tako i tužitelju je jasno da se svjetska ekonomija bazira na slobodnom tržištu i da se prilike u društvu ekonomske i druge mijenjaju pa tako i tečaj valuta. Slijedom navedenog odredba ugovora kojom se glavnica kredita veže uz valutu švicarski franak ne može uopće biti predmetom ispitivanja poštenosti/nepoštenosti, a sve i da naslovni sud zauzme stav da može, ista nije nepoštena, jer sukladno pravilima pravne logike i duhu zaštite potrošača ne predstavlja nerazumljivu odredbu. Naime, navedena odredba je jasna, lako uočljiva i razumljiva, a tužitelju kao prosječno opreznom i pažljivom potrošaču nije moglo ostati nepoznato da je tečaj kune u odnosu na CHF podložan promjenama.

13. Tuženik, a o tijeku zakonskih zateznih kamata, navodi da vezano za tužbeni zahtjev tužitelja kojim potražuje zakonske zatezne kamate na pojedinačne iznose od dana 15.01.2009. godine, tuženik ističe da čak i u slučaju kada bi sud utvrdio ništetnim pobijane odredbe ugovora i ocijenio osnovanim postojanje tužiteljeve tražbine, a što se spori u cijelosti, takav zahtjev tužitelja u odnosu na tijek zakonskih zateznih kamata bi bio u potpunosti neosnovan. Naime, odredbom članka 214. Zakona o obveznim odnosima ("Službeni list SFRJ" br. 29/78., 39/85., 46/85., 57/89., "Narodne novine" br. 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01., 35/05.), a koja odredba je istovjetna odredbi članka 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove, vraća se zajedno sa zateznim kamatama i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sukladno mišljenju Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske iznijetog na sjednici dana 05. ožujka 2004. godine, Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva. Navedeno mišljenje Vrhovni sud potvrđuje i u odluci posl.br. Rev-2781/2011 od 16. ožujka 2015. godine: „Naime, ugovorne strane iz ugovora o zajmu koji je ništav iz razloga što su njime ugovorne strane protuzakonito ugovorile plaćanje u stranoj valuti treba u smislu odredbe čl.214. ZOO smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom navedenog, razvidno je da ukoliko bi sud ocijenio osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na glavnicu, a što tuženik osporava, tužitelj bi eventualno imao pravo na zakonske zatezne kamate na potraživani iznos i to od podnošenja tužbe, a sve iz razloga jer je tek podnošenjem predmetne tužbe tužitelj postavio zahtjev prema tuženiku za povrat stečenog bez osnove, a tuženik u trenutku stjecanja nije bio nepošten te ga se sukladno izraženom shvaćanju VSRH u smislu odredbe članka 214. ZOO-a treba smatrati savjesnim.

14. Tuženik, a o financijskom vještačenju i u odnosu na prijedlog tužitelja da se u ovom postupku provede financijsko vještačenje, tuženik ističe da se protivi takvom prijedlogu iz razloga što je trenutno sporna uopće osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja, pa stoga tuženik predlaže prvenstveno provođenje personalnih dokaza. Međutim, ukoliko bi naslovni sud odlučio izvoditi dokaz financijskim vještačenjem tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost i sa zadatkom: izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužitelj platio da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužitelj stvarno plaćao po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta kada je tečaj CHF spram HRK bio niži nego tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita.

15. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže naslovnom sudu da odbaci tužbu, podredno da odbije tužbene zahtjeve tužitelja kao neosnovane, te naloži tužitelju da naknadi tuženiku troškove ovoga postupka.

16. Tuženik je u podnesku od 07.03.2024. istaknuo prigovor radi prijeboja navodeći da ukoliko sud iz bilo kojeg razloga utvrdi ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli, a što tuženik osporava u cijelosti, tada tuženik ističe prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta u iznosu od kn 2.357,65 / EUR 312,91 (kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja). Slijedom toga, tuženik sudu predlaže presudom utvrditi da postoji tražbina tuženika prema tužitelju koja iznosi kn 2.357,65 / EUR 312,91 zajedno sa zateznim kamatama tekućim na svaki pojedinačni mjesečni iznos razlike od dana plaćanja (u razdoblju od 02.07.2005. do 02.12.2008.) pa do isplate. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja. Ukoliko bi tužitelj osporavao visinu postavljenih prigovora radi prijeboja, to tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na tu okolnost.

17. Na pripremnom ročištu od 07.03.2024. tuženik je naveo da odustaje od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka – službenika banke.

18. Tuženik je u podnesku od 01.07.2025., a nakon provođenja financijskog vještačenja, s tim da tuženik nije imao prigovora na matematički izračun vještaka, a u odnosu na istaknuti prigovor radi prijeboja, naveo da je odredbom članka 323. ZOO- a propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora. Obzirom da bi se u slučaju utvrđenja ništetnosti pojedinih odredbi ugovora (a što se osporava u cijelosti) ugovorni odnos između ovdje parničnih stranaka sveo na početno ugovorene parametre (početni tečaj), to bi značilo da bi i tuženik imao potraživanje prema tužitelju, a sve iz razloga što je tijekom otplate kredita tužitelj plaćao anuitet po nižem tečaju od onoga po kojem je kredit bio isplaćen. Da tuženiku pripada pravo na razliku manje plaćenih anuiteta potvrđeno je i odlukama Županijskog suda u Bjelovaru u predmetu poslovnog broja Gž-718/2021 od 8. srpnja 2021. godine i poslovni broj Gž-973/2021 od 11. studenog 2021. godine, a u kojoj se navodi: „18. Međutim, u pravu je tuženik kako je presuda u tom dijelu donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. Naime, kreditni odnos između stranaka predstavlja jedinstveni i cjeloviti pravni odnos, pa u situaciji kada je uslijed ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF pravno valjana odredba o početno ugovorenoj kamatnoj stopi i početnom tečaju u vrijeme sklapanja ugovora, te kada shodno tomu tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih anuiteta kredita po osnovi tih ništetnih odredbi (isplata razlike između plaćene kamate po višoj stopi i početno ugovorene kamate te isplata tečajnih razlika za glavnicu i kamate u odnosu na tečaj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu), tada jednako tako i tuženiku pripada pravo na isplatu razlike između anuiteta obračunatih po početnom tečaju CHF spram kune u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu i plaćenih anuiteta obračunatih po nižem tečaju u odnosu na taj početni tečaj. Stoga se ne može ispravnim prihvatiti suprotno pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem ne postoji obveza tužitelja za vraćanjem nečega što nije primio.“ Osim toga, i VSRH posljednjom odlukom posl.br. Rev 549/2023 od 18. prosinca 12.2023. godine utvrđuje da tuženik ima pravo na negativne tečajne razlike, ako stavi neki od zahtjeva u postupku (procesno pravni prigovor radi prebijanja ili protutužbu), pa u tom smislu VSRH navodi: „Prošireno vijeće prije svega smatra da temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO kod ništetnih ugovora, a isto tako kod djelomično ništetnih odredbi ugovora, svaka strana ima pravo na restitucijski zahtjev pri čemu je osnovna pretpostavka za odlučivanje o osnovanosti takvog zahtjeva da takav svoj restitucijski zahtjev pravilno postavi i istakne. Međutim da bi se uopće moglo odlučivati o potraživanju jedne od strane ugovora koji je djelomično ništetan potrebno je da takva strana u tom smislu postavi tužbeni zahtjev, odnosno ako se radi o tuženiku da postavi protutužbeni zahtjev ili procesnopravni prigovor radi prebijanja. Također je moguće da se postavi materijalnopravni prigovor prijeboja u smislu odredbi čl. 195. i čl. 196. ZOO. Jedino tada sud može odlučivati o potraživanju tuženice na ime restitucije temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi ugovora o kreditu.“ Kako je vještak u nalazu i mišljenju dao izračun razlika u iznosu anuiteta primjenom tečaja na dan plaćanja u odnosu na anuitete primjenom tečaja na dan isplate kredita, a za razdoblje u kojem se primjenjivao tečaj manji od inicijalno određenoga i to u iznosu od 324,99 EUR tuženik za slučaj usvajanja tužbenog zahtjeva specificira prigovor radi prijeboja tako da isti sada glasi: U odnosu na tužbeni zahtjev tužitelja kojim zahtijeva utvrđenje ništetnom odredbu o valutnoj klauzuli, tuženik ističe da bi tužitelj, ukoliko bi naslovni sud deklaratornom pravnom zaštitom uklonio odredbu o valutnoj klauzuli, bio dužan tuženiku vratiti svaki potplaćeni anuitet s osnove razlike u tečaju kada je tečaj CHF bio niži od početnog tečaja. Stoga, ukoliko sud nađe ništetnom pobijanu odredbu o valutnoj klauzuli tada tuženik izjavljuje prigovor radi prebijanja svoje tražbine s osnove potplaćenih i povlaštenih anuiteta i to u iznosu od 324,99 EUR zajedno sa zateznim kamatama tekućim na iznose od:

-2,68 EUR od 01.07.2005. pa do isplate,

-0,85 EUR od 01.08.2005. pa do isplate,

-0,10 EUR od 01.10.2005. pa do isplate,

-2,27 EUR od 01.02.2006. pa do isplate,

-3,78 EUR od 01.03.2006. pa do isplate,

-4,49 EUR od 01.04.2006. pa do isplate,

-2,70 EUR od 01.05.2006. pa do isplate,

-3,44 EUR od 01.06.2006. pa do isplate,

-4,73 EUR od 01.07.2006. pa do isplate,

-6,47 EUR od 01.08.2006. pa do isplate,

-4,25 EUR od 01.09.2006. pa do isplate,

-4,25 EUR od 01.10.2006. pa do isplate,

-6,90 EUR od 01.11.2006. pa do isplate,

-6,20 EUR od 01.12.2006. pa do isplate,

-7,67 EUR od 01.01.2007. pa do isplate,

-9,66 EUR od 01.02.2007. pa do isplate,

-7,24 EUR od 01.03.2007. pa do isplate,

-9,83 EUR od 01.04.2007. pa do isplate,

-13,35 EUR od 01.05.2007. pa do isplate,

-13,54 EUR od 01.06.2007. pa do isplate,

-14,73 EUR od 01.07.2007. pa do isplate,

-12,64 EUR od 01.08.2007. pa do isplate,

-12,65 EUR od 01.09.2007. pa do isplate,

-16,21 EUR od 01.10.2007. pa do isplate,

-13,07 EUR od 01.11.2007. pa do isplate,

-16,49 EUR od 01.12.2007. pa do isplate,

-10,57 EUR od 01.01.2008. pa do isplate,

-11,52 EUR od 01.02.2008. pa do isplate,

-6,49 EUR od 01.03.2008. pa do isplate,

-7,76 EUR od 01.04.2008. pa do isplate,

-14,92 EUR od 01.05.2008. pa do isplate,

-12,22 EUR od 01.06.2008. pa do isplate,

-14,33 EUR od 01.07.2008. pa do isplate,

-14,78 EUR od 01.08.2008. pa do isplate,

-14,86 EUR od 01.09.2008. pa do isplate,

-6,74 EUR od 01.10.2008. pa do isplate,

-1,79 EUR od 01.11.2008. pa do isplate,

-8,82 EUR od 01.12.2008. pa do isplate,

i to do dana 31.12.2007. godine po stopi koju određuje članak 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, a od 01.01.2008. do isplate s kamatama po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja se do 31.07.2015. određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećane za pet postotnih poena, a od dana 01.08.2015. godine do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od dana 01.01.2023. godine po stopi koja se, za svako polugodište, određuje uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena. Također se sudu predlaže konstitutivnom odlukom izvršiti prijeboj tražbine tuženika s tražbinom tužitelja.

19. Tužiteljica u podnesku od 04.07.2025., a očitujući se na tuženikov prigovor radi prijeboja, navodi da tuženik ističe prigovor radi prijeboja za iznos od ukupno 324,99 eur s osnove povlaštenih anuiteta (kada je CHF tečaj bio niži od početnog tečaja). U odnosu na prigovor tuženika radi prebijanja tražbine tuženika s tražbinom tužitelja valja napomenuti da ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF nesporno tužitelju nije bila jasno predočena pa tuženik ne može crpiti koristi iz svog nezakonitog postupanja. To iz razloga jer ZOO/05 u članku 323. st. 2. propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju je trpio zbog ništetnosti ugovora, ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, slijedom čega tuženik, na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora, ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja, niti u tom smjeru isticati prigovor radi prijeboja. Također, tužitelj smatra kako plaćanjem anuiteta tužitelj nije ništa primio pa stoga ne postoji niti obveza vraćanja nečeg što nije primio, a time niti tražbina tuženika po osnovi ništetnih ugovornih odredbi. Niži tečaj od onog koji je bio početan nije doveo do povrede interesa potrošača, uz napomenu da tuženik niti ne ulazi u kategoriju potrošača, a isto tako nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka, pa kako tužitelj plaćanjem anuiteta prema nižem tečaju, nije ništa primio/stekao, to nema niti obveze vraćanja, slijedom čega nema tražbine tuženika prema tužitelju. Valja kazati i kako je zahtijevanje povrata pretplate zbog nepoštenih odredbi po čl. 81. st. 2. i 3. ZZP/03 pravo potrošača, a tužena banka to nije. Pri tomu treba uzeti u obzir da je upravo tuženik svojim nesavjesnim i nepoštenim nastupom na tržištu uzrokovao da je tužitelj s njim sklopio ovakav Ugovor o kreditu, te je tuženik kao visokospecijalizirana kreditna ustanova znao i morao znati značenje CHF kao valute utočišta te valutne rizike, dočim tužitelj kao nestručna osoba to nije znao ni mogao znati u vrijeme sklapanja ugovora. Tako je tuženik unaprijed znao i morao znati za tečajne razlike ove valute te je svakako uzrokovao štetu tužitelju u vidu tzv. pozitivne razlike u tečaju CHF. K tomu je tuženik svjesno pristao na dobitak u vidu tzv. negativne razlike tečaja CHF, znajući i morajući znati da će eventualno biti niža od dobitka pa je postupao i suprotno načelu zabrane zloporabe prava i zabrane prouzročenja štete. Stoga kao što je već naprijed navedeno, tužitelj u razdoblju kad je ostvarena tzv. negativna razlika tečaja zapravo nije ništa stekao bez osnove, budući nije ni znao za tečajne razlike CHF za vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, te ne može biti nesavjestan a da bi trebao vraćati bilo što, odnosno smanjivati tzv. pozitivnu razliku tom tzv. negativnom. Upravo je tuženik taj koji je svojim nesavjesnim i nezakonitim postupanjem ostvario korist tj. tzv. pozitivnu razliku, znajući i morajući znati za tečajne rizike CHF, uračunavši u takvo postupanje i tzv. negativnu razliku, računajući da će ostvariti korist na tečajnim promjenama, ako do njih dođe. Budući je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF ništetna, tužitelj smatra da nema ni obveze tužitelja da tzv. pozitivnu razliku tečaja CHF tijekom otplate kredita umanji za tzv. negativnu, jer nije ništa primio tj. samo je otplaćivao kredit kako je ugovoreno, postupajući u dobroj vjeri pažnjom dobrog domaćina te ispunjavajući ugovor kako glasi, pa bi proizlazilo da je jedino tuženik ostvario korist usuprot svim načelima obveznog prava, koja korist je zapravo tužiteljeva imovina. Kad bi se zahtjev tužitelja umanjio za tzv. negativnu razliku, to bi bilo nepravično umanjenje njegove imovine i samim tim suprotno odredbi čl. 1. Protokola broj 1 Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (Narodne novine, Međunarodni ugovori 18/97). Stoga je po mišljenju tužitelja, a primjenjujući smisao odredaba čl. 1111. i čl. 322. te čl. 323. ZOO, tuženik taj koji treba vratiti sve ono što je stekao na osnovi takve ništetne ugovorne odredbe.

20. Tužiteljica u podnesku od 09.07.2025., a nakon provođenja financijskog vještačenja na koje tužiteljica nije imala primjedbi, konačno postavlja tužbeni zahtjev navodi da je vještak napravio izračun preplate po kreditu radi rasta tečaja u svemu po pravilima struke i temeljem zadatka kojeg mu je sud zadao. Tužiteljica, stoga, usklađuje tužbeni zahtjev prema izračunu pozitivne razlike radi rasta tečaja iz Tabele 1 Nalaza i mišljenja, koja do dana 31.05.2023. iznosi ukupno 11.289,31 eur (za daljnje razdoblje tužiteljica je podnijela novu tužbu). Slijedom svega navedenog, tužiteljica predlaže donošenje slijedeće presude:

''I. Nalaže se tuženiku Zagrebačkoj banci d.d. iz Zagreba, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, da tužitelju SL iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime preplate po kreditu u odnosu na valutnu klauzulu u CHF do 31. svibnja 2023., isplati ukupan iznos od 11.289.31 eura sa zakonskim zateznim kamatama od dospijeća do isplate na svaki pojedinačni mjesečni iznos do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi određenoj prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za 3 postotna poena, a od 01. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnjabanka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, i to:

- na iznos od 1,77 eur od 15.9.2005. do isplate,

- na iznos od 0,99 eur od 15.11.2005. do isplate,

- na iznos od 1,64 eur od 15.12.2005. do isplate,

- na iznos od 0,64 eur od 15.1.2006. do isplate,

- na iznos od 10,14 eur od 15.1.2009. do isplate,

- na iznos od 10,33 eur od 15.2.2009. do isplate,

- na iznos od 3,97 eur od 15.3.2009. do isplate,

- na iznos od 5,43 eur od 15.4.2009. do isplate,

- na iznos od 5,72 eur od 15.5.2009. do isplate,

- na iznos od 3,21 eur od 15.6.2009. do isplate,

- na iznos od 3,64 eur od 15.7.2009. do isplate,

- na iznos od 1,63 eur od 15.8.2009. do isplate,

- na iznos od 4,43 eur od 15.9.2009. do isplate,

- na iznos od 1,32 eur od 15.10.2009. do isplate,

- na iznos od 3,33 eur od 15.11.2009. do isplate,

- na iznos od 3,01 eur od 15.12.2009. do isplate,

- na iznos od 8,43 eur od 15.1.2010. do isplate,

- na iznos od 11,91 eur od 15.2.2010. do isplate,

- na iznos od 11,16 eur od 15.3.2010. do isplate,

- na iznos od 14,62 eur od 15.4.2010. do isplate,

- na iznos od 20,96 eur od 15.5.2010. do isplate,

- na iznos od 21,80 eur od 15.6.2010. do isplate,

- na iznos od 29,08 eur od 15.7.2010. do isplate,

- na iznos od 28,83 eur od 15.8.2010. do isplate,

- na iznos od 43,92 eur od 15.9.2010. do isplate,

- na iznos od 35,13 eur od 15.10.2010. do isplate,

- na iznos od 37,16 eur od 15.11.2010. do isplate,

- na iznos od 44,33 eur od 15.12.2010. do isplate,

- na iznos od 45,14 eur od 15.1.2011. do isplate,

- na iznos od 41,92 eur od 15.2.2011. do isplate,

- na iznos od 43,87 eur od 15.3.2011. do isplate,

- na iznos od 43,97 eur od 15.4.2011. do isplate,

- na iznos od 49,93 eur od 15.5.2011. do isplate,

- na iznos od 62,58 eur od 15.6.2011. do isplate,

- na iznos od 76,98 eur od 15.7.2011. do isplate,

- na iznos od 90,53 eur od 15.8.2011. do isplate,

- na iznos od 66,30 eur od 15.9.2011. do isplate,

- na iznos od 58,14 eur od 15.10.2011. do isplate,

- na iznos od 58,69 eur od 15.11.2011. do isplate,

- na iznos od 59,81 eur od 15.12.2011. do isplate,

- na iznos od 66,85 eur od 15.1.2012. do isplate,

- na iznos od 68,96 eur od 15.2.2012. do isplate,

- na iznos od 66,66 eur od 15.3.2012. do isplate,

- na iznos od 66,31 eur od 15.4.2012. do isplate,

- na iznos od 67,48 eur od 15.5.2012. do isplate,

- na iznos od 69,51 eur od 15.6.2012. do isplate,

- na iznos od 66,97 eur od 15.7.2012. do isplate,

- na iznos od 66,28 eur od 15.8.2012. do isplate,

- na iznos od 60,06 eur od 15.9.2012. do isplate,

- na iznos od 65,42 eur od 15.10.2012. do isplate,

- na iznos od 67,91 eur od 15.11.2012. do isplate,

- na iznos od 66,26 eur od 15.12.2012. do isplate,

- na iznos od 64,27 eur od 15.1.2013. do isplate,

- na iznos od 63,58 eur od 15.2.2013. do isplate,

- na iznos od 62,88 eur od 15.3.2013. do isplate,

- na iznos od 67,82 eur od 15.4.2013. do isplate,

- na iznos od 60,55 eur od 15.5.2013. do isplate,

- na iznos od 59,36 eur od 15.6.2013. do isplate,

- na iznos od 60,07 eur od 15.7.2013. do isplate,

- na iznos od 59,32 eur od 15.8.2013. do isplate,

- na iznos od 61,98 eur od 15.9.2013. do isplate,

- na iznos od 63,71 eur od 15.10.2013. do isplate,

- na iznos od 64,55 eur od 15.11.2013. do isplate,

- na iznos od 67,54 eur od 15.12.2013. do isplate,

- na iznos od 64,52 eur od 15.1.2014. do isplate,

- na iznos od 56,75 eur od 15.2.2014. do isplate,

- na iznos od 58,30 eur od 15.3.2014. do isplate,

- na iznos od 56,95 eur od 15.4.2014. do isplate,

- na iznos od 55,00 eur od 15.5.2014. do isplate,

- na iznos od 55,42 eur od 15.6.2014. do isplate,

- na iznos od 56,81 eur od 15.7.2014. do isplate,

- na iznos od 57,92 eur od 15.8.2014. do isplate,

- na iznos od 58,20 eur od 15.9.2014. do isplate,

- na iznos od 59,39 eur od 15.10.2014. do isplate,

- na iznos od 61,09 eur od 15.11.2014. do isplate,

- na iznos od 61,41 eur od 15.12.2014. do isplate,

- na iznos od 61,67 eur od 15.1.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 15.2.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 15.3.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 15.4.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 18.5.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 18.6.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 17.7.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 18.8.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 15.9.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 15.10.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 18.11.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 18.12.2015. do isplate,

- na iznos od 61,54 eur od 18.1.2016. do isplate,

- na iznos od 85,58 eur od 3.3.2016. do isplate,

- na iznos od 80,16 eur od 18.3.2016. do isplate,

- na iznos od 76,97 eur od 28.4.2016. do isplate,

- na iznos od 82,64 eur od 15.6.2016. do isplate,

- na iznos od 81,86 eur od 30.6.2016. do isplate,

- na iznos od 80,10 eur od 25.7.2016. do isplate,

- na iznos od 78,68 eur od 30.8.2016. do isplate,

- na iznos od 78,58 eur od 6.10.2016. do isplate,

- na iznos od 82,57 eur od 8.11.2016. do isplate,

- na iznos od 82,62 eur od 9.12.2016. do isplate,

- na iznos od 84,95 eur od 24.1.2017. do isplate,

- na iznos od 84,64 eur od 17.2.2017. do isplate,

- na iznos od 81,57 eur od 27.3.2017. do isplate,

- na iznos od 82,84 eur od 7.4.2017. do isplate,

- na iznos od 82,84 eur od 7.4.2017. do isplate,

- na iznos od 79,78 eur od 8.5.2017. do isplate,

- na iznos od 77,02 eur od 5.6.2017. do isplate,

- na iznos od 75,43 eur od 7.7.2017. do isplate,

- na iznos od 63,42 eur od 7.8.2017. do isplate,

- na iznos od 65,88 eur od 8.9.2017. do isplate,

- na iznos od 66,85 eur od 18.10.2017. do isplate,

- na iznos od 64,14 eur od 20.11.2017. do isplate,

- na iznos od 64,52 eur od 18.12.2017. do isplate,

- na iznos od 58,57 eur od 17.1.2018. do isplate,

- na iznos od 63,91 eur od 19.2.2018. do isplate,

- na iznos od 60,67 eur od 16.3.2018. do isplate,

- na iznos od 56,41 eur od 15.4.2018. do isplate,

- na iznos od 56,12 eur od 17.5.2018. do isplate,

- na iznos od 61,23 eur od 18.6.2018. do isplate,

- na iznos od 59,47 eur od 18.7.2018. do isplate,

- na iznos od 68,27 eur od 17.8.2018. do isplate,

- na iznos od 68,90 eur od 17.9.2018. do isplate,

- na iznos od 64,04 eur od 18.10.2018. do isplate,

- na iznos od 65,67 eur od 19.11.2018. do isplate,

- na iznos od 67,45 eur od 18.12.2018. do isplate,

- na iznos od 67,94 eur od 18.1.2019. do isplate,

- na iznos od 66,39 eur od 19.2.2019. do isplate,

- na iznos od 66,86 eur od 19.3.2019. do isplate,

- na iznos od 66,96 eur od 19.4.2019. do isplate,

- na iznos od 68,41 eur od 20.5.2019. do isplate,

- na iznos od 69,97 eur od 19.6.2019. do isplate,

- na iznos od 71,51 eur od 18.7.2019. do isplate,

- na iznos od 76,59 eur od 20.8.2019. do isplate,

- na iznos od 74,89 eur od 18.9.2019. do isplate,

- na iznos od 74,30 eur od 18.10.2019. do isplate,

- na iznos od 76,64 eur od 19.11.2019. do isplate,

- na iznos od 76,50 eur od 18.12.2019. do isplate,

- na iznos od 81,65 eur od 21.1.2020. do isplate,

- na iznos od 84,32 eur od 18.2.2020. do isplate,

- na iznos od 91,06 eur od 15.3.2020. do isplate,

- na iznos od 92,72 eur od 15.4.2020. do isplate,

- na iznos od 91,96 eur od 15.5.2020. do isplate,

- na iznos od 86,76 eur od 15.6.2020. do isplate,

- na iznos od 86,73 eur od 15.7.2020. do isplate,

- na iznos od 83,59 eur od 15.8.2020. do isplate,

- na iznos od 84,27 eur od 15.9.2020. do isplate,

- na iznos od 86,45 eur od 15.10.2020. do isplate,

- na iznos od 84,53 eur od 15.11.2020. do isplate,

- na iznos od 84,53 eur od 15.12.2020. do isplate,

- na iznos od 84,94 eur od 15.1.2021. do isplate,

- na iznos od 84,40 eur od 15.2.2021. do isplate,

- na iznos od 78,47 eur od 15.3.2021. do isplate,

- na iznos od 79,42 eur od 15.4.2021. do isplate,

- na iznos od 79,64 eur od 15.5.2021. do isplate,

- na iznos od 79,92 eur od 15.6.2021. do isplate,

- na iznos od 81,21 eur od 15.7.2021. do isplate,

- na iznos od 81,37 eur od 15.8.2021. do isplate,

- na iznos od 79,33 eur od 15.9.2021. do isplate,

- na iznos od 85,77 eur od 15.10.2021. do isplate,

- na iznos od 88,65 eur od 15.11.2021. do isplate,

- na iznos od 93,09 eur od 15.12.2021. do isplate,

- na iznos od 92,29 eur od 15.1.2022. do isplate,

- na iznos od 91,98 eur od 15.2.2022. do isplate,

- na iznos od 98,94 eur od 15.3.2022. do isplate,

- na iznos od 99,64 eur od 15.4.2022. do isplate,

- na iznos od 93,84 eur od 15.5.2022. do isplate,

- na iznos od 93,99 eur od 15.6.2022. do isplate,

- na iznos od 107,38 eur od 15.7.2022. do isplate,

- na iznos od 112,46 eur od 15.8.2022. do isplate,

- na iznos od 115,36 eur od 15.9.2022. do isplate,

- na iznos od 111,49 eur od 15.10.2022. do isplate,

- na iznos od 111,85 eur od 15.11.2022. do isplate,

- na iznos od 108,60 eur od 15.12.2022. do isplate,

- na iznos od 106,12 eur od 15.1.2023. do isplate,

- na iznos od 100,98 eur od 15.2.2023. do isplate,

- na iznos od 98,54 eur od 15.3.2023. do isplate,

- na iznos od 99,76 eur od 15.4.2023. do isplate,

- na iznos od 97,40 eur od 15.5.2023. do isplate,

II. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku 15 dana.''

21. Tuženik je na ročištu od 24.09.2025., a očitujući se na konačno postavljeni tužbeni zahtjev kao u podnesku tužiteljice od 09.07.2025., naveo da ostaje kod ranije danog odgovora na tužbu i svih do tada uznesenih navoda, predlaže tužbeni zahtjev odbiti, uz naknadu parničnog troška tuženiku.

22. Tijekom postupka proveo sve dokaze predložene po strankama, te je sud izvršio uvid u Ugovor o namjenskom kreditu broj 32044294485/05 od 20.04.2005. (list 10 – 14 spisa), pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 15 spisa), otplatni plan sa stanjem na dan 10.05.2023. (list 16 – 27 spisa), tekst naslovljen "Odabir valute" (list 74 spisa) i u promet po kreditu tužiteljice (list 116 – 135 spisa). Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković od 07.11.2024. (list 159 – 169 spisa). Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 195 – 196 spisa).

23. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je konačno postavljeni tužbeni zahtjev tužiteljice postavljen u podnesku od 09.07.2025. osnovan, a da nije osnovan tuženikov prigovor radi prijeboja postavljen u podnesku tuženika od 01.07.2025.

24. Uvidom u tekst naslovljen "Odabir valute" (list 74 spisa), koji je dostavio tuženik, sud nije mogao utvrditi niti jednu odlučnu, a spornu činjenicu, jer nije jasno o kakvom tekstu se radi, kada ga je i tko sastavio i za koju svrhu, a tuženik nije dokazao da je upoznao tužiteljicu sa sadržajem ovog teksta prije zaključenja ovdje prijepornog ugovora o kreditu.

25. Uvidom u Ugovor o namjenskom kreditu broj 32044294485/05 od 20.04.2005. (list 10 – 14 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su dana 20.04.2005. tuženik, kao banka i kreditor, te tužiteljica kao korisnik kredita zaključili Ugovor o namjenskom kreditu broj 32044294485/05 (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu), s ugovorenim iznosom kredita od 61.800,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju HNB-a, s rokom otplate od 30 godina i redovnom kamatnom stopom od 4,90% godišnje, koja je promjenjiva sukladno promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, a namjena kredita je bila kupnja stana. Citirani Ugovor o kreditu sadrži sve odredbe za koje tužiteljica u tužbi tvrdi da su ništetne i to odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak.

26. Nadalje, iako je odredbom čl. 2. i 7. Ugovora o kreditu određeno da je redovna kamata promjenjiva u skladu s promjenama Odluke o kamatnim stopama tuženika, te iako je odredbom čl. 7. Ugovora o kreditu određeno da tužitelj pristaje da tuženik povisi ili snizi iznos rate u skladu s Općim uvjetima poslovanja tuženika, te iako je odredbom čl. 23. J Ugovora o kreditu određeno da se na prava i obveze ugovornih strana primjenjuju Opći uvjeti poslovanja tuženika sa svim izmjenama i dopunama donesenim tijekom trajanja ugovornog odnosa, tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika - Odluku o kamatnim stopama tuženika i Opće uvjete poslovanja tuženika predao tužiteljici na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, kao niti da ovi opći uvjeti tuženika predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a jer u Ugovoru o kreditu nije navedeno kada doneseni ovi opći uvjeti tuženika koji se primjenjuju na predmetni Ugovor o kreditu ili koji im je poslovni broj, naziv i sl., a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1., čl. 247. i čl. 295. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći uvjeti tuženika ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.

27. Uvidom u pregled promjena kamatnih stopa po kreditu (list 15 spisa), otplatni plan sa stanjem na dan 10.05.2023. (list 16 – 27 spisa) i u promet po kreditu tužiteljice (list 116 – 135 spisa), a s tim da niti ovo među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da je kredit tužiteljici isplaćen 05.05.2005., sud je utvrdio kada i u kojem iznosu je tužiteljica otplatila svaki obrok gore opisanog kredita iz Ugovora o kreditu u utuženom razdoblju, sud je utvrdio da je tuženik tijekom otplate ovog kredita izmijenio na više (na više od prvotno ugovorene kamatne stope od 4,90 % godišnje) kamatnu stopu po kojoj je tužiteljica vršila isplate, pa je tako tuženik primijenio kamatnu stopu od 5,15% godišnje od 01.10.2007. do 01.02.2008., 5,80% godišnje do 01.07.2009., 6,30% godišnje do 01.05.2010., 6,05% godišnje do 01.11.2010., 5,50% godišnje do 01.07.2011., 5,25% godišnje do 31.12.2013. i 3,23% godišnje do kraja utuženog razdoblja. Tuženik niti tvrdi, a niti je isto utvrđeno tijekom ovog postupka da je tuženik o promjeni kamatne stope na više (tj. o povećanju kamatne stope) pregovarao s tužiteljicom prije početka primjene svake nove povećane kamatne stope. Nije sporno da je u tijeku otplate kredita došlo do aprecijacije CHF-a u odnosu na početno ugovoreni tečaj.

28. Uvidom u promet po kreditu tužiteljice (list 116 – 135 spisa) sud je utvrdio da su otplatu predmetnog kredita uz tužiteljicu, vršile još i slijedeće osobe: PL, AL i EL, no da je tuženik sve uplate (dakle i tužiteljičine, ali i uplate ovih ostalih osoba) prihvatio kao uplate po predmetnom Ugovoru o kreditu i proknjižio kao uplate na ime izvršenja obveze tužiteljice po Ugovoru o kreditu. Stoga, a primjenom odredbe čl. 161. st. 1. i 3. ZOO-a, nije osnovan prigovor tuženika da tužiteljica nema aktivnu legitimaciju u odnosu na isplate tuženiku koje nije izvršila ona sama, već treće osobe.

29. Sud je saslušao tužiteljicu osobno (list 195 – 196 spisa), te je sud njezin iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem pregledane dokumentacije. Sud nalazi da je tužiteljica iskazivala jasno, logično, te u potpunosti suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, te je stoga sud njezinu iskazu u cijelosti poklonio vjeru. Sud je iz iskaza tužiteljice utvrdio da banka, tj. tuženik s tužiteljicom nije pojedinačno pregovarao o ovdje spornim odredbama o vezivanju anuiteta kredita uz švicarski franak (valutna klauzula), a niti je tuženik tužiteljicu informirao o posljedicama i rizicima ugovaranja odredbi o vezivanju anuiteta kredita uz švicarski franak (valutna klauzula), kao i da je tužiteljica u vrijeme odobravanja ovog kredita bila zaposlena na HRT-u na poslovima likvidature u odjelu za računovodstvo i financije, a predmetnim kreditom kupila je stan površine 28,5 m2, u kojem je prvo stanovala sama, zatim sa suprugom, a nakon što su ona i suprug dobili dvoje djece i zbog toga preselili u veći stan, stan kupljen predmetnim kreditom je davala u najam sve do prodaje tog stana 2023. godine.

30. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužiteljica bila kreditirana kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužiteljice i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužiteljica bila kreditirana, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužiteljica kreditirana kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužiteljice proizlazi da je tužiteljica u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bila zaposlena na HRT-u na poslovima likvidature u odjelu za računovodstvo i financije, a predmetnim kreditom kupila je stan površine 28,5 m2, u kojem je prvo stanovala sama, zatim sa suprugom, a nakon što su ona i suprug dobili dvoje djece i zbog toga preselili u veći stan, stan kupljen predmetnim kreditom je davala u najam sve do prodaje tog stana 2023. godine, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužiteljica nije samostalno obavljala poduzetničku djelatnost za koju bi joj bio potreban stan kupljen iz sredstava odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužiteljice sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužiteljica prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bila potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključila izvan njezina zanimanja i poslovne djelatnosti. Slijedom iznesenog, neosnovano tvrdi tuženik da tužiteljica nije dokazala da je bila potrošač prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu.

31. Dovodeći u vezu sadržaj Ugovora o kreditu i iskaz tužiteljaice sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor koje je pripremio i sastavio tuženik (ovo tuženik i ne osporava).

32. Sud je proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Petri Blašković od 07.11.2024. (list 159 – 169 spisa), sa zadatkom vještaku da se na temelju dokumentacije u spisu očituje na okolnost pozitivne razlike između iznosa koji je tužiteljica tuženiku uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku uplatila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, izraženo u kunama i u eurima po mjesecima i ukupno (s tim da je ovaj zadatak vještaku predložila tužiteljica), kao i sa zadatkom da se vještak očituje i o tzv. negativnim razlikama, tj. na okolnost izračuna novčanog iznosa, izraženog u kunama, i eurima po fiksnom tečaju konverzije, po mjesecima, kao razlike između iznosa anuiteta koje bi tužiteljica platila da se primjenjivao tečaj CHF spram HRK koji je vrijedio na dan isplate kredita i iznosa anuiteta koje je tužiteljica stvarno plaćala po tečaju CHF spram HRK na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta i to za razdoblje iz prigovora radi prijeboja (s tim da je ovaj zadatak vještaku predložio tuženik), te vještak u svom pisanom nalazu i mišljenju u bitnome navodi da na temelju stanja u spisu i raspoložive dokumentacije, te nakon izrade potrebnih izračuna, vještak je mišljenja da pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do konačne otplate kredita nije mogao mijenjati tečaj:

1.) ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast obveze zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, u razdoblju otplate kredita do konačne otplate kredita iznose 22.512,40 EUR,

2.) ukupan iznos koji je tužitelj manje platio posljedično na pad tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita ukupno iznosi 324,99 EUR.

Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do konačne otplate kredita slijedom promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 22.187,41 EUR.

33. Stranke nisu imale primjedbi na provedeno financijsko vještačenje, odnosno na matematički izračun vještaka, te kako je vještak svoj nalaz i mišljenje izradio savjesno, stručno, objektivno i na temelju brižljive analize sve raspoložive dokumentacije koja prileži spisu, te u potpunosti sukladno zadatku suda, to je sud provedeno financijsko vještačenje u cijelosti prihvatio.

34. U odnosu na prijeporne činjenice između stranaka valja navesti da je izričitom odredbom čl. 502. c ZPP-a propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama pozivati na pravna utvrđenja iz presuda kojim se prihvaćaju tužbeni zahtjevi iz kolektivne tužbe, kojom je utvrđeno da su povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je jača strana u postupku bila dužna štititi. U tom slučaju će sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozivati, a pri tome odredba čl. 502.c., a niti aktualne direktive Europske unije ne propisuju da bi i potrošač koji podnosi tužbu morao biti stranka tog kolektivnog spora.

35. Tužiteljica se u ovoj parnici poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske i presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a kojim presudama je pravomoćno utvrđeno nesavjesno postupanje banaka kroz ugovaranje rizičnih kredita u valuti CHF s promjenjivom kamatnom stopom u kolektivnom sporu pokrenutom od strane Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača protiv više poslovnih banaka, među kojima je i tuženik, a koji spor se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 04.07.2013., (ovo je notorno i među strankama nesporno), te je u odnosu na ovdje tuženika pravomoćno odlučeno da je tuženik u razdoblju od 01.01.2004. do 31.12.2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03) u razdoblju od 01.06.2004. godine do 06.08.2007. godine i to člancima 81.,82.i 90., a od 07.08.2007. godine do 31.12.2008. godine protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 ) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je naloženo skupini banaka među kojima je i tuženik da prekinu s gore opisanim postupanjem i zabranjuje im se takvo ili slično postupanje u buduće.

36. Prema odredbama članka 295. st. 1. i 2. ZOO-a opći uvjeti koje odredi jedan ugovaratelj, bilo da su sadržani u formalnom ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva, dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru i u pravilu obvezuju kao i ove, dok je odredbom čl. 295. st. 3. ZOO-a propisano da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, važe ove posljednje. Nadalje, iz konkretnog Ugovora o kreditu jasno proizlazi kako se zapravo radi o kunskom kreditu koji je tek knjigovodstveno od strane tuženika iskazan kao kreditiranje u švicarskim francima. Tužiteljica je naime kreditirana u kunama i sam kredit joj je isplaćen u kunama. Tuženik pri tome za plasiranje ovog kredita nije imao, niti je morao imati niti jedan jedini franak ili uostalom bilo koju drugu valutu osim kune, već je sredstva koja je dao tužiteljici (kune) povukao iz depozita građana kojima je raspolagao (ovo je notorno). Također švicarske franke niti je imao, niti je plasirao tužiteljici. Ono što je tuženik napravio jest to da je pošto je kune plasirao tužiteljici istovremeno povrat plasmana od strane tužiteljice indeksirao, odnosno valutnom klauzulom vezao uz kretanje švicarskog franka na svjetskim monetarnim tržištima (tzv. hedžiranje), a da pri tom tužiteljicu nije niti izvijestio, niti upozorio kako time sudjeluje u visoko složenom financijskom poslu. Ugrađujući baš švicarski franak u valutnu klauzulu, a preko nje u Ugovor o kreditu tuženik je postupio i formirao ovaj ugovorni odnos suprotno zakonskim odredbama i svrsi samog prava ustanovljenog tim odredbama, te je na ovaj način povrijedio načelo ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu iz čl. 3. ZOO-a, načelo savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a, načelo zabrane zloupotrebe prava iz čl. 6. ZOO-a, načelo jednake vrijednosti činidaba iz čl. 7. ZOO-a, te načelo zabrane prouzročenja štete iz čl. 8. ZOO-a, koja načela su konkretizirana i sankcionirana ništetnošću u odredbi u čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP-a, a sve ovo na način da je tuženik postupajući s aspekta jače ugovorne strane tužitelju nametnuo odredbu koja tužiteljicu dovodi u neravnopravan položaj, te joj u konačnici nanosi štetu. Slijedom iznesenog, a kako su ovdje sporne odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak upotrijebljene suprotno njihovoj svrsi, pri čemu je tuženik postupao suprotno načelu savjesnosti i poštenja, to su iste odredbe sukladno čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. st. 1. ZZP- a ništetne.

37. Kako su odredbe iz članka 7. Ugovora o kreditu o vezivanju anuiteta kredita uz valutu švicarski franak ništetne (sve kako je gore obrazloženo), a upravo temeljem istih je tužiteljica vršila isplate tuženiku, s tim da je sud provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu utvrdio iznose preplata, odnosno pozitivne razlike između iznosa koji je tužiteljica tuženiku uplatila na ime porasta tečaja CHF u odnosu na HRK tijekom otplate kredita i iznosa koji bi tužiteljica tuženiku uplatila da je tečaj CHF u odnosu na HRK ostao onakav kakav je bio na dan isplate kredita, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a, te temeljem odredbe čl. 2. st. 1. i čl. 502.c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je naložio tuženiku isplatiti tužiteljici na ime preplaćenih iznosa zbog nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli u CHF iznos od 11.289,31 EUR, a jer je upravo ovo iznos koji je upravo financijskim vještačenjem provedenim u ovom predmetu utvrđen kao iznos pretplate koji je tužiteljica izvršila tuženiku uslijed porasta tečaja švicarskog franka tijekom otplate kredita u odnosu na onaj tečaj koji je bio u vrijeme isplate kredita, s tim da je odluku o kamatama sud donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a i čl. 29. st. 1. ZOO-a, jer je tuženik nesavjestan stjecatelj, a jer mu je od zaključenja Ugovora o kreditu bilo poznato da ugrađujući upravo odredbe o valutnoj klauzuli u CHF postupa suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a sve kako je gore obrazloženo, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).

38. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Osim toga, valja reći da je valutna klauzula u valuti CHF o kojoj se potrošače nije adekvatno informiralo u potrošačkim kreditima s promjenjivom kamatnom stopom sukladno jednostranoj odluci banke pravomoćno je utvrđena ništetnom dana 14.06.2018., donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14.06.2018., te se ima smatrati temeljem odredbe čl. 502.c ZPP-a da tužiteljici pravo na isplatu s ovog osnova teče upravo od tog datuma, tj. od dana 14.06.2018. Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 15.05.2023. vidljivo je da je podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a, pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 214. st. 1. ZOO-a u korist tuženika u odnosu na ovaj dio zahtjeva tužitelja. Sud napominje da je istovjetan stav o zastari zauzet i na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske održanoj 31.01.2022. (1/22, posl. br. Su-IV-33/2022-2).

39. Neosnovan je tuženikov prigovor radi prijeboja konačno postavljen u podnesku tuženika od 01.07.2025., radi čega ga je sud i odbio i utvrdio da ne postoji potraživanje tuženika prema tužitelju u iznosu od 324,99 EUR zajedno sa zateznim kamatama, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III. Naime, tuženik predlaže, ukoliko sud smatra osnovanim tužbeni zahtjev tužiteljice, da sud izvrši prijeboj iznosa koje je tužiteljica manje plaćala zbog manjeg tečaja CHF u odnosu na početni s iznosima koje je tužiteljica više plaćala. Prije svega, tužiteljica plaćajući anuitete po manjem tečaju CHF u odnosu na početni nije ništa stekla, jer ništa od tuženika nije primila, pa stoga ne postoji niti njezina obveza vraćanja nečeg što nije primila, a time ne postoji niti tražbina tuženika po osnovi vraćanja onoga što je primljeno temeljem ništetnih ugovornih odredbi (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a u korist tuženika), a niti po osnovi vraćanja temeljem stečenog bez osnova (pa nema mjesta primjeni odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a u korist tuženika). Stoga, nema mjesta primjeni odredbe čl. 195. ZOO-a u korist tuženika, a na teret tužiteljice. Osim toga, upravo je tuženik u Ugovor o kreditu ugradio ništetnu odredbu o valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF (sve kako je gore obrazloženo), a što je tuženiku bilo poznato od zaključenja Ugovora o kreditu, pa bi stoga ostvarivanje bilo kakvih prava tuženika na isplatu na teret tužiteljice temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu bilo suprotno odredbi čl. 6. ZOO-a, pa je i stoga, sve i da postoji kakva tražbina tuženika (a sud ponavlja da ne postoji), valjalo odbiti prigovor radi prijeboja koji je istaknuo tuženik.

40. Odluka o naknadi parničnog troška tužiteljici temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužiteljica uspjela u ovom sporu s konačno postavljenim tužbenim zahtjevom u cijelosti. Tužiteljici je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 79,76 EUR, trošak financijskog vještačenja u iznosu od 433,64 EUR, te trošak zastupanja tužiteljice po punomoćniku odvjetniku, koji je odmjeren sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora. Trošak zastupanja tužiteljice koji je tužiteljici priznat kao potreban i dosuđen se sastoji od troška sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podnesaka od 22.01.2024., 16.02.2024., 04.07.2025. i 09.07.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 07.03.2024. i 24.09.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, te za sastav podneska od 12.06.2023. (Tbr. 8/4) od 25 bodova, što ukupno iznosi 725 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 1.450,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 362,50 EUR, to ukupno iznosi 1.812,50 EUR. Uz trošak sudske pristojbe i financijskog vještačenja, to ukupno iznosi 2.325,90 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužiteljici s naslova naknade parničnog troška, odlučivši kao u izreci ove presude u točci I glede ovog dijela zahtjeva tužiteljice. Na ovaj iznos tužiteljici je dosuđena i zatezna kamata tekuća od donošenja ove presude pa do isplate, a sukladno čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ), s tim da je sud o visini kamatne stope odlučio temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a, a jer se radi o "ostalim" odnosima.

41. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud tužiteljici nije dosudio naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, a jer ova radnja nije bila potrebna tužiteljici za vođenje ove parnice, imajući u vidu da bi se isto ročište održalo bez obzira na pristup tužiteljice istome, kao i da tužiteljica na istom ročištu nije iznosila nikakve navode.

42. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.

U Zagrebu, dana 23. listopada 2025. godine

Sutkinja

Ivana Galić

Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:

Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući kn od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a kn od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.

DNA:

1. Pun. tužiteljice

2. Pun. tuženika