Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-2278/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu kao drugostupanjski sud, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda i to Borisa Mimica, kao predsjednika vijeća, Andree Boras- Ivanišević, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice te Sonje Meštrović, kao članice vijeća, u pravnoj stvari u pravnoj stvari tužiteljice ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Mariu Žaji, odvjetniku u Splitu, protiv tuženika ADDIKO BANK d.d., Slavonska avenija 6, Zagreb, OIB 14036333877, zastupano po pun. Hrvoju Matiću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi stranaka protiv presude Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem: P- 4074/2020-37 od 27. lipnja 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tužiteljice i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem: P-4074/2020-37 od 27. lipnja 2025. u dijelu odluke o troškovima postupka sadržane u točki III. izreke.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, pod poslovnim brojem: P-4074/2020-37 od 27. lipnja 2025. u pobijanom dijelu u točkama I. , II. i III. izreke.

Obrazloženje

1.Prvostupanjskom presudom utvrđuje se da je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 216-733/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04. prosinca 2006. god. u dijelu u kojem je iskazana valutna klauzula u valuti švicarski franak, a koja je označena u čl. 2. i dijelu čl. 4. Ugovora pobliže navedenog u točki I. izreke.

1.1. U odluci pod točkom II. izreke nalaže se tuženiku da isplati tužiteljici ĆV iznos od 45.234,81 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznose i po stopi pobliže navedenim u ovoj točki presude.

1.2. Ujedno je naloženo tuženiku da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknadi tužitelju parnični trošak u iznosu od 10.735,65 € zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja, dakle od 27. lipnja 2025.g. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.

2. Protiv odluke o troškovima postupka sadržane u točki III. izreke pobijane presude žali se tužiteljica, kako iz navoda žalbe proizlazi zbog svih žalbenih razloga

2.1. Žali se i tuženik pobijajući presudu suda prvog stupnja zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka..

2.1. Na žalbe nije odgovoreno

2,2, Žalbe nisu osnovana.

3. Prema odredbi članka 365. stavak 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju upućuje žalitelj jer je izreka pobijane presude jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i sadržaja izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude.

4. Predmet spora predstavlja zahtjev tužiteljice za utvrđenjem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli CHF i zahtjev za povratom razlike tečaja CHF u iznosu od 45.234,81 € s pripadajućim zateznim kamatama.

5. U ovoj fazi postupka nije bilo sporno da je tužiteljica potpisnica kredita sa prednikom tuženika HYPO-ALPE-ADRIA-BANK d.d. te da je tužiteljici, temeljem zaključenog ugovora o kreditu prednik tuženika isplatio iznos od 235.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju banke na dan korištenja kredita s time da je ugovorena obročna otplata kroz 168 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima od po 1.815,16 CHF, vezano uz valutnu klauzulu CHF sa plaćanjem svakog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti na dan dospijeća, a kredit je vraćen u cijelosti.

6. Sporno je, međutim, u postupku valjalo raspraviti i utvrditi pravni status tužiteljice kao potrošača u odnosu na sadržaj predmetnog ugovora pa s tim u svezi i osnovanosti navoda tužbe o ništetnim odredba vezano za valutnu klauzulu, ali i pravo na isplatu s osnove postavljenog restitucijskog zahtjeva za više izvršene isplate temeljem navedenih neštetnih odredaba predmetnog ugovora o kreditu.

5.1. Naime, raspravljajući po navedenom tužbenom zahtjevu sud prvog stupnja je osnovom provedenog dokaznog postupka, polazeći od neprijepornih činjeničnih utvrđenja u odnosu na sadržaj predmetnog ugovora, u bitnom zaključio da je razlog podizanja kredita adaptacija stana u kojem živi i obiteljske kuće koji nikada nisu bili predmetom iznajmljivanja, te da su joj u banci ponudili upravo ovakvu vrstu kreditiranja prema kojem je glavnica bila vezana za CHF, što joj je zapravo sugerirano od strane djelatnice banke pri čemu je u tom pravcu potpisala unaprijed formulirani standardizirani ugovor.

6. U navedenim okolnostima, suprotno pravnom stavu tuženika, radi o potrošačkom ugovoru u smislu odredaba tada važećeg Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.).

7. Naime, prema odredbi članka 3. stavak 1. točka 1. u vrijeme sklapanja ugovora važećeg Zakon o zaštiti potrošača iz 2003. (»Narodne novine«, broj 96/03., 46/07. i 79/07., dalje: ZZP/03.) potrošač je svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

8. Sud EU je već presudio da široko tumačenje pojma „potrošač”, u smislu članka 2. točke (b) Direktive 93/13, omogućuje da se osigura zaštita koju se tom direktivom dodjeljuje, prema potrebi, svim fizičkim osobama koje se nađu u podređenom položaju u odnosu na prodavatelja robe ili pružatelja usluge (presuda od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam potrošač),C-570/21, EU:C:2023:456, t. 37. i navedena sudska praksa).

9. Stoga prisilni karakter odredbi sadržanih u Direktivi 93/13 i s njima povezanih posebnih zahtjeva zaštite potrošača zahtijevaju široko tumačenje pojma „potrošač” u smislu članka 2. točke (b) te direktive kako bi se osigurao njezin koristan učinak (presuda od 8. lipnja 2023., YYY. (Pojam potrošač),C-570/21, EU:C:2023:456, t. 38.).

10. U odnosu na navode žalitelja kako je sud pogrešno o statusu tužiteljice kao potrošača zaključio tek osnovom iskaza tužiteljice ne provodeći dokaz o tomu jesu li navedene nekretnine za čiju adaptaciju je podignut predmetni kredit bile predmetom iznajmljivanja za ukazati je pravni stav izražen u presudi Suda EU od 24. listopada 2024. u predmetu pod poslovnim brojem C-347/23, prema kojem i iznajmljivanje nekretnine nakon kupovine hipotekarnim kreditom ne znači da se u konkretnom slučaju nije radilo o potrošačkom kreditu, pod uvjetom da odnosni kupac kao kreditni korisnik nije pritom obavljao gospodarsku djelatnost.

11. Naime, u obrazloženju citirane presude Sud Eu- u odnosu na postavljeno prethodno pitanje iznos pravni stav kako Direktivu 93/13 treba tumačiti na način da je fizička osoba koja sklapa ugovor o hipotekarnom kreditu radi financiranja kupnje samo jedne stambene nekretnine radi njezinog iznajmljivanja uz naknadu obuhvaćena pojmom „potrošač” u smislu te odredbe, ako ta osoba nastupa za potrebe izvan okvira svog obrta, poduzeća i profesije. Sama pak činjenica da navedena fizička osoba želi ostvariti prihode od upravljanja tom nekretninom ne može sama po sebi dovesti do isključenja iste osobe iz pojma „potrošač” u smislu navedenih odredaba.

11.1. U kontekstu konkretnog slučaja, polazeći od sadržaja odredbe članka 3. ZZP/03, kojom je regulirano svojstvo potrašača kao fizičke osobe koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhu koje nisu namjenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj ili poduzetničkoj djelatnosti, za odgovoriti je kako, sukladno izraženom pravnom stavu Suda EU-a, bilo koja fizička osoba koja je ugovorila i stambeni ili hipotekarni kredit radi kupnje nekretnine koju je kasnije i iznajmljivala, ali je iznajmljivanje bilo izvan njezine profesionalne djelatnosti, onda se ta fizička osoba kao korisnik kredita ima pravo pozivati na potrošačka prava odnosno smatra se potrošačem u takvom ugovornom odnosu.

12. Utoliko, suprotno navodima žalbe, predloženi dokaz u smislu pribave podataka o eventualnom iznajmljivanju predmetnih objekata od strane Turističke zajednice ne utječe na svojstvo tužiteljice kao potrošača u spornom ugovoru, pa su utoliko u tom dijelu neosnovani navodi žalbe.

13. Nadalje, ocjenjujući dijelove ugovornih odredbi Ugovora o kreditu kojima se glavnica veže za valutu CHF i ugovara obračun kamate u CHF sud zaključuje, da takva odredba za tužiteljicu kao prosječnog klijenta banka je također nepoštena i nerazumljiva jer mu nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok su banke kao trgovci bile svjesne rizika za tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovog kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF.

13.1. Naime, iz sadržaja citiranog ugovora o kreditu broj 216-733/2006 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine od 04. prosinca 2006. god. sud je utvrdio sporne odredbe čl. 2. i čl4. Ugovora glase:

»Iznos, namjena i korištenje kredita“ Banka odobrava Korisniku kredita stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 235.000,00 CHF ( slovima: dvjestotridesetpettisućašvicarskih franaka) prema srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita.... „Otplata kredita“ Kredit se otplaćuje u 168 (stošezdesetosam) mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 1.815,16 CHF (tisućuosamstopetnaest švicarskih franaka i 16/100) obračunatih po srednjem tečaju za CHF Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. na dan plaćanja.

14. Suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud je po provedenom dokaznom postupku utvrdio kako je banka i prije i u vrijeme zaključivanja Ugovora propustila informirati tužiteljicu, korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama, odnosno o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu.

14.1. Naime, rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za CHF neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzulu vezanoj uz EUR (jer se tečajna politika HNB-a temelji na održavanju stabilnog nominalnog tečaja Kune prema EUR-u, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na HRK nije pod kontrolom HNB), da je rast tečaja CHF-a u kontekstu skorog uvođenja Euro zone gotovo potpuno izvjestan, te o povećanom riziku koji donosi istovremeno ugovaranje valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, a značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u CHF-u je tim veći što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja CHF-a, te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju CHF-a, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojeg potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci, i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u CHF-u, što znači da su promjenjivi i neizvjesni bitni elementi ugovora.

15, Nadalje, suprotno navodima žalbe, prvostupanjski sud vezan je utvrđenim činjenicama po provedenim dokazima u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u kojemu je izreka i u odnosu na ovu tuženicu postala pravomoćna, pa prema odredbama ZPP-a i ZZP-a u pobijanoj presudi postoji direktan učinak tužbe i one obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarivanja prava potrošače za naknadu mogu pozvati na utvrđenja iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen u tužbi iz čl. 502.a. st. 1. ZPP-a.

15.1. Naime, presudom poslovni broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske odbio je žalbu tuženih banaka i potvrdio je odluku Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu u CHF, koja je presuda potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. u dijelu u kojem je utvrđeno da su tužene banke, uključujući i tuženik, u predmetnom razdoblju povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarskog franka.

15.2. Zaključno, u sporu za zaštitu interesa potrošača pravomoćno je utvrđeno da je i tuženik u predmetnom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak , i time povrijedio i prava tužiteljice kao korisnika kredita kad je u predmetnom ugovoru o kreditu unio takve nepoštene ugovorne odredbe.

15.3. Odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – u daljnjem tekstu ZZP/07), važećeg u vrijeme pokretanja kolektivne tužbe, propisan je obvezujući učinak presude Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Pž- 7129/2013 od 13. lipnja 2014.. i Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. te Vrhovnog suda Republike Hrvatske, broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. i Rev-221/2018 od 3. rujna 2019. povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača.

15.4. Odredbom čl. 502.c ZPP-a propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. toga zakona.

16. Temeljem navedenih zakonskih odredbi, sud u ovom postupku obvezuju pravna shvaćanja iz odluke donijete u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača i navedene odluke imaju direktni učinak na ovaj postupak.

16.1. Polazeći od navedenih činjeničnih utvrđenja te od odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 - ZZP) kojom je propisano da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ovoga Zakona obvezuje ove sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ovaj sud zaključuje da je odredba predmetnog Ugovora o kreditu o promijeni stope redovne kamate odluke tuženika kao kreditora i odredba kojima je i glavnica kredita vezana uz valutu CHF nepoštena, a onda i ništetna u smislu odredbe čl. 102. ZZP/07.

17. Predmetnoj parnici, naime, prethodila je navedena parnica u kolektivnom sporu vođena u skladu s odredbama čl. 131.-141.b ZZP/07. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu s odredbom čl. 140. toga zakona kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem čl. 131. navedenog zakona ne sprječava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u čl. 131. toga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupka za nadoknadu štete protivi osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupka za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno, da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati otvaranja prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima.

18. S obzirom da predmetnu parnicu pokreće pojedinačni potrošač u smislu naprijed navedene odredbe čl. 140. ZZP/07 (čl. 120. ZZP/14) nakon prethodno pravomoćnog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici tužitelj u skladu s odredbom čl. 502.c ZPP, bio ovlašten pozivati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora kao što to čini i ovaj sud u predmetnoj parnici, u skladu s odredbom čl. 138.a ZZP/07 (čl. 118. ZZP/14), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

19. Stoga, u odnosu na ništetnu odredbu iz Ugovora kojim se glavnica i anuiteti kredita vežu za valutu CHF, o čemu sud ovdje odlučuje, a uvažavajući sve prethodno navedeno te primjenjujući materijalno pravo odnosno, odredbe:

- članka 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje: ZZP/03) važećeg u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (stavak 1.) i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (stavak 2.),

- članka 3. Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 05. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora (stavak 1.), i da se uvijek smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora (stavak 2.), te od pravnog stava suda EU izraženog u presudi donesenoj u predmetu C-26/13, a vezano za tumačenje odredbe članak 4. Direktive 93/13/EEZ, prema kojem ugovorna odredba potrošaču ne mora biti samo gramatički razumljiva,

- članka 4., članka 322. i članka 323. stavak 1. ZOO, kojima je propisano da su se u zasnivanju obveznih odnosa i u ostvarivanju prava i obveza sudionici dužni pridržavati načela savjesnosti i poštenja; da je ugovor koji je protivan Ustavu RH, prisilnim propisima i moralu društva ništetan; i da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila temeljem takvog ugovora, ovaj drugostupanjski sud, prihvaća kao pravilan zaključak prvostupanjskog suda da sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, jesu jasne i lako uočljive, ali nisu razumljive, jer u njim nisu precizno određeni parametri koji utječu na promjenu tečaja valute CHF prema valuti kuna i mogući rizici otplate kredita vezanog uz tečaj CHF, niti je prilikom sklapanja ugovora tužitelju kao potrošaču navedeno na transparentan i razumljiv način objašnjeno kako bi tužitelj kao potrošač na temelju jasnih i razumljivih kriterija mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje bi iz toga mogle proizaći, što je imalo za posljedicu uzrokovanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama jedne ugovorne strane (tužitelja) kao korisnika kredita i potrošača u odnosu na drugu ugovornu stranu (tuženicu) kao davatelja kredita i trgovca, slijedom čega su navedene ugovorne odredbe nepoštene ugovorne odredbe, a time su i ništetne.

19.1. Tužiteljica se tako s pravom poziva na pravna utvrđenja i stavove iz tzv. kolektivnog spora, što nikako ne znači apriori automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženu vođen kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni Ugovor o kreditu. U skladu s time, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni Ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenična utvrđenja na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u tzv. "kolektivnom sporu", da ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje ima u vidu sud u kolektivnom sporu, bilo da su odredbe predmetnog Ugovora razumljive za potrošača, bilo da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovor pregovaralo, slijedom čega se takve odredbe ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik primjenom pravila o teretu dokazivanja, kako je teret dokaza na tuženiku (čl. 7. i 219. st. 1. ZPP-a), takve tvrdnje ničim nije dokazao.

19.2. U navedenom ovaj sud prihvaća kao pravilno utvrđenja prvostupanjskog suda , koje proizlazi stanja spisa da se tijekom otplate kredita mijenjala visina tečaja CHF u odnosu na kunu, da stranke nisu pojedinačno pregovarale, da tužiteljica nije imala utjecaj na sadržaj ugovornih odredbi koje su se odnosile na valutnu klauzulu jer su navedene odredbe bile sastavni dio standardnog ugovora, da banka nije na transparentan način informirala tužiteljicu o riziku intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj uz CHF, niti su utvrdile na koji će način promjena tečaja CHF utjecati na korisnike kredita, čime je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih stranaka utemeljenoj na primjeni valutne klauzule, a upravo takav zaključak prvostupanjski sud daje i nakon analize iskaza tužiteljice.

20. U odnosu na istaknuti prigovor zastare za ukazati je kako je prema pravnom Građanskog odjela VSRH zauzetom na sjednici 30. siječnja 2020. i Objedinjenom pravnom shvaćanju o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF zauzetom na sjednici Građanskog odjela VSRH od 31. siječnja 2022., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, a u situaciji kada je ništetnost ugovora utvrđena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u tom postupku, neovisno od (naknadnog) utvrđenja ništetnosti sadržajno istovjetnih ugovornih odredbi kredita u CHF odnosno kredita u kunama s valutnom klauzulom u CHF u svakom pojedinom slučaju povodom individualnih parnica potrošača u kojoj se oni pozivaju na pravne učinke presude donesene u postupku kolektivne zaštite. Zauzeto shvaćanje sudovi su dužni primijeniti na sve sporove u kojima je riječ o zahtjevima za povrat primljenog na temelju ništetnog ugovora tj. u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, odnosno članka 104. stavak 1. ZOO-a.

21.1. Presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u odnosu na utvrđenje ništetnosti valutne klauzule uz koju je glavnica vezana u CHF dana 14. lipnja 2018. godine, pa kako zastara počinje teći nakon pravomoćnosti tih presuda, ovaj sud prihvaća zaključak je prvostupanjskog suda da nije protekao petogodišnji rok zastare propisan člankom 225. ZOO-a.

22. Pitanje zaštite kolektivnih interesa potrošača je između ostalog regulirano Direktivom Vijeća 93/13 EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima, a koje odredbe su implementirane i u naše zakonodavstvo Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'', broj 78/12) i sada važećim Zakonom o zaštiti potrošača, s time da postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava Europske unije i sveopće njene pravne stečevine, a što uključuje uz ostalo i prasku suda Europske unije, na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju koji je u primjeni od 2005. U predmetima C-154/15, C-307/15 i C- 308/15 Europski sud je utvrdio i definirao pravila koja vrijede neovisno o tome je li ugovorna odredba proglašena nepoštenom u postupku individualne ili kolektivne zaštite od nepoštenih odredaba, koja kumulativna primjena osigurava potpunu i djelotvornu zaštitu od nepoštenih odredaba suglasno Direktivi 93/13 EEZ. Prvo pravilo o ex tunc učincima utvrđenja da je određena ugovorna odredba nepoštena ide u pravcu da ti učinci idu unatrag od trenutka sklapanja ugovora. Smatra se da nepoštena ugovorna odredba nikad nije bila ugovorena tako da ne može imati učinak u odnosu na potrošača te sudsko utvrđenje nepoštenosti takve odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da navedene odredbe nije bilo. Drugo pravilo je da proglašenjem ugovorne odredbe nepoštenom za potrošače nastaje subjektivno pravo na restituciju i treće pravilo jest da potrošač ima pravo na punu restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba nepoštena.

23. Kako su sporne odredbe konkretnog ugovora o kreditu utvrđene nepoštenim odnosno ništetnim sukladno odredbama članka 81., 84., 85., 86. i 87. ZZP/03., koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, pravilan je zaključak prvostupanjskog suda da tužiteljici pripada pravo na individualni restitucijski zahtjev prema kojem joj je tuženik dužan vratiti ono što je primio na temelju ništetne odredbe ugovora.

24. Tužiteljici stoga pripada pravo na povrat razlike između plaćenih anuiteta obračunatih u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan plaćanja i anuiteta obračunatih prema tečaju CHF na dan prijenosa kredita u otplatu, jer to pravo proizlazi iz članka 323. stavak 1. ZOO-a, u vezi s člankom 1111. stavak 1. ZOO-a, u pogledu čega je iznos pravilno utvrđen provedenim financijskim vještačenjem.

25. Naime, sud je visinu tužbenog zahtjeva, suprotno navodima žalbe, utvrdio osnovom valjano provedenog dokaza sukladno odredbi članka 260. ZPP-a, financijskim vještačenjem po vještaku dipl. oecf. AV, osnovom dostavljenog pregled prometa klijenta od strane tuženika uz obrazloženje iznesenog obračuna prema zadnjoj uplati razvidnoj iz citirane dokumentacije. Otklanjajući iznesene prigovore tuženika vještak tako u svom usmenom izjašnjenju na nalaz i mišljenje objašnjava kako je izračun razlike u konkretnom slučaju izrađen bez utjecaja više plaćenog temeljem jednostrane promjene kamatne stope, koju razliku je tužiteljica potraživala u pravomoćno okončanom predmetu pod poslovnim brojem Po-132/2015, ne ulazeći pri tome u pravilnost obračuna u predmetnom postupku,.

26. Tužiteljica je tako s osnove promjene tečaja, tj. utjecaja valutne klauzule, kao korisnik kredita (iskazano u eurima) zbog ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli platila tuženiku s osnove predmetnog ugovora o kreditu iznos od 45.234,81 EUR-a (ukupan zbroj stupca 9. tablice 3.), odnosno pojedine mjesečne anuiteta više plaćenog bez utjecaja promjene kamatnih stopa.

26.1. Pri tome u odnosu na navode žalbe vezano za prigovore na nalaz i mišljenje vještaka za ukazati kako na način i obračun same metodologije izračuna vještaka nakon usmenog izjašnjenja i dopune nalaza i mišljenja nije bilo prijedloga za provođenje novog financijskog vještačenja, pa su utoliko u tom pravcu neosnovani navodi žalbe kojima se osporavaju temeljem istog izneseni zaključci suda.

27. Nadalje, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo iz članka 1115. ZOO-a kada je obvezao tuženika na plaćanje zateznih kamata od dospijeća svake pojedine mjesečne razlike pa do isplate. Žalbeni navodi kojima tuženik osporava tijek dosuđene zatezne kamate uz tvrdnju da je on pošteni stjecatelj nisu osnovani. To iz razloga jer je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli, dakle bez valjane pravne osnove, pa se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. U konkretnom slučaju utvrđena je ništetnost ugovornih odredbi zbog povrede načela savjesnosti i poštenja već u predugovornoj fazi sklapanja ugovora, što podrazumijeva nesavjesnost, slijedom čega tužiteljici primjenom članka 1115. ZOO-a pripada pravo na zatezne kamate od uplate svakoga pojedinoga mjesečnog anuiteta, odnosno od dana kada je tuženik stekao preplaćene iznose na temelju ništetnih ugovornih odredbi. Prema stajalištu VSRH (Revd-1294/2021 od 12. listopada 2021.) savjesnost se prosuđuje prema okolnostima svakoga pojedinog slučaja a time što je u ovome slučaju utvrđeno da su odredbe nepoštene podrazumijeva nesavjesnost kreditne institucije.

28. Suprotno pravnom zaključku prvostupanjskog suda pogrešno tuženik drži kako je u konkretnom slučaju potrebno od ukupno više plaćenog između tečaja za valutu CHF, primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i početnog tečaja za CHF , uzevši u obzir i rast i pad tečaja u razdoblju otplate kredita do kraja otplate, valjalo oduzeti iznos manje plaćenog, zbog nižeg tečaja koji je vrijedio za otplatu u odnosu na tečaj po kojem je isplaćen kredit u razdoblju otplate kredita.

28,1. Naime, pogrešno je pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku odnosno za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

28.2. U ovom postupku je predmet spora tužiteljičin restitucijski zahtjev u smislu citirane odredbe članka 323. ZOO-a, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onoga što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. Kako sud odlučuje u granicama zahtjeva stranaka stavljenih u postupku (članak 2. ZPP-a), a tuženik takav zahtjev nije podnio, o ikakvom njegovom navodnom potraživanju ne može biti odlučeno niti stoga može biti izvršen prijeboj (na što se u biti odnosi njegov prigovor iznosu preplate) s pravilno utvrđenom tražbinom tužitelja.

28.3. Dakle, kako se u konkretnom slučaju radi o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik te se o odredbama ugovora pa tako i odredbama općih akata banke te izmjenama i dopunama tih akata po prirodi stvari i nije pojedinačno pregovaralo niti se moglo pojedinačno pregovarati, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da odredba članka 3. ugovora predstavlja nepoštenu odredbu u smislu članka 81. stavka 1. ZZP/03 koje su prema odredbi članka 87. stavka 1. ZZP/03 ništetne. Stoga se tuženik u postupku zaštite potrošača već i zbog same biti odvračajućeg učinka nepoštenih ugovornih odredaba ne može pozivati na umanjenje dužne tražbine tijekom razdoblja manje tečajne zbog pada tečaja.

29. Slijedom naprijed izloženog, kako nisu ostvareni navodi žalbe niti ovaj sud nalazi ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, žalbu tuženika je u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu temeljem odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a i pobijanu presudu suda prvog stupnja potvrditi.

30. Neosnovani su i navodi tužiteljice o pogrešnom obračunu troškova postupka budući je isti zasnovan na valjanoj primjeni odredbi članka 154. stavak 1. ZPP-a, u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a, sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine 59/07, 148/09, 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22, 126/2022, te 138/2023- dalje: OT). Naime, neosnovano žaliteljica žalbenim navodima ukazuje kako bi u konkretnom slučaju za pristup zakazanim ročištima od 21. studenog 2024. i 11. veljače 2025. tužiteljici valjalo priznati puni iznos naknade jer se radi o ročištima na kojima se raspravljalo o procesnim pitanjima u postupku pa utoliko nije bilo mjesta primjeni Tbr. 9. točka 1. OT-a.

31. U odnosu na iskazane žalbene razloge tuženika glede vrijednosti boda za istaći da sud kada odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane dužan je primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke, što je i pravni stav izražen u odluci Vrhovnog suda Republike: broj: Rev-259/2024-2 od 26. studenoga 2024 u odgovoru na reviziju po dopuštenju. Naime, Hrvatska odvjetnička komora je na temelju čl. 18. Zakona o odvjetništvu donijela izmjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, na sjednici 24. listopada 2022., tako da je članak 1. Tbr. 50. Tarife izmijenjen te glasi da vrijednost boda iznosi 15,00 kuna. Navedena izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika stupila je na snagu osmog dana od dana objave u Narodnim novinama, a ista je obavljena u Narodnim novinama broj 126/2022 od 28. listopada 2022. Prema Tbr. 48. st. 3. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22 - dalje: OT/22), kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane, primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, a st. 5. naplata odvjetničke usluge u svim postupcima, osim kaznenim ili prekršajnim, dospijeva okončanjem ovršnog postupka ili pravomoćnim okončanjem postupka ukoliko se ne provodi ovrha, otkazom punomoći, opozivom punomoći ili raskidom ugovora o zastupanju. Odredba Tbr. 48. st. 5. OT/22 o dospjelosti naplate odvjetničke usluge, prema prijelaznim i završnim odredbama, primjenjuje se i na radnje poduzete do dana stupanja na snagu Tarife. Dakle, u vrijeme donošenja prvostupanjske presude, na snazi je bila izmjena Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika,(NN 138/23) prema kojoj je vrijednost boda iznosila 2,00 eura, koju je sud prvog stupnja pravilno i primjenio u pobijanoj odluci o troškovima postupka.

32. Utoliko je i žalbu tuženik i umješača na strani tuženika , kao i žalbu tužiteljice na trošak postupka valjalo odbiti kao neosnovanu i pobijanu odluku o troškovima postupka potvrditi primjenom odredbe članka 380. točka 2. ZPP-a.

33. Slijedom naprijed izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Splitu, 23. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Boris Mimica