Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1757/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca Andree Boras- Ivanišević predsjednice vijeća, Sonje Meštrović članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, i Borisa Mimice člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice HI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnica Darija Božinović, odvjetnica iz Zagreba, protiv tuženika ADRIATIC OSIGURANJE d.d. Zagreb, Listopadska ulica 2, OIB: 94472454976, koji je zastupan po punomoćnici Tamari Stanić Sertić, odvjetnici u Odvjetničkom društvu Grgić & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi naknade štete, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2442/2019-55 od 14. ožujka 2025., i o žalbi tuženika protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2442/2019-55 od 14. ožujka 2025., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2023.,

p r e s u d i o  j e

i

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2442/2019-55 od 14. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom II. izreke, kojim je odbijen dio tužbenog zahtjeva tužiteljice za iznos od 884,49 eura zajedno sa zatraženim zakonskim zateznim kamatama, kao i u pobijanom dijelu pod točkom IV. izreke, kojim je odbijen zahtjev tužiteljice za daljnjim troškovima postupka.

II. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2442/2019-55 od 14. ožujka 2025. u pobijanom dijelu pod točkom I. izreke, kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev, pod točkom III. izreke, kojim je naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi troškove postupka i pod točkom V. izreke, kojim je odbijen zahtjev tuženika za naknadom troškova postupka, kao što se potvrđuje i pobijano rješenje Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Pn-2442/2019-55 od 14. ožujka 2025., kojim je dopuštena preinaka tužbe.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da plati tužiteljici iznos od 1.703,60 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 8. srpnja 2017. do isplate, u roku od 15 dana (točka I. izreke), dok je za više zatraženi iznos od 884,49 eura odbijen tužbeni zahtjev (točka II. izreke).

1.1. Odlukom o troškovima postupka naloženo je tuženiku da tužiteljici naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 1.268,97 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 14. ožujka 2025. do isplate, u roku od 15 dana (točka III. izreke), dok je za više zatraženi trošak zahtjev tužiteljice odbijen kao neosnovan (točka IV. izreke), kao što je odbijen i zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška (točka V. Izreke).

2. Protiv te presude žale se stranke.

2.1. Tužiteljica pobija presudu u dijelu pod točkom II. i pod točkom IV. izreke, zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (»Narodne novine«, broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22., 155/23., dalje: ZPP), s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu preinači shodno žalbenim navodima, podredno da se u tom dijelu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.2. Tuženik pobija presudu u dijelu pod točkama I., III. i V. izreke, kao što pobija i rješenje zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. ZPP-a, s prijedlogom da se prvostupanjska presuda u tom dijelu i prvostupanjsko rješenje preinače shodno žalbenim navodima.

2.3. Na žalbe nije odgovoreno.

2.4. Žalbe su neosnovane.

3. Prema odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga navedenih u žalbi pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava. Pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točki 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio bilo koju od navedenih povreda.

3.1. Nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, na koju ukazuje tuženik, jer su izreke pobijane presude i rješenja jasne i razumljive te ne proturječe sami sebi ni razlozima presude i rješenja. Presuda i rješenje sadrže razloge o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni ni nerazumljivi, te nema proturječnosti između razloga presude i rješenja sa sadržajem izvedenih dokaza pa se može ispitati zakonitost i pravilnost presude i rješenja.

3.2. Činjenično stanje u prvostupanjskom postupku je pravilno i potpuno utvrđeno i nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima pa je neosnovan i žalbeni razlog žalitelja pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnog stanja.

4. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za isplatu naknade neimovinske štete koju trpi kao posljedicu prometne nezgode koja se dogodila 30. listopada 2016. koju je skrivila osiguranica tuženika, a u kojoj je tužiteljica sudjelovala kao putnica u autobusu kada je zbog naglog kočenja vozača autobusa pala i zadobila mnogobrojne ozljede.

4.1. U ovome stadiju postupka nije sporan nastanak štetnog događaja i pasivna legitimacija tuženika, međutim, sporna je suodgovornost tužiteljice kao i opseg neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti na tjelesno i duševno zdravlje koja je tužiteljici nastala kao posljedica predmetne prometne nezgode, a sporan je i tijek kamata na dosuđene iznose te štete, kao i odluka o troškovima postupka.

5. Prvostupanjski sud je nakon provedenoga dokaznog postupka utvrdio:

- da je osiguranica tuženika VI **.**.2016. izazvala prometnu nesreću u kojoj je kao putnica u autobusu sudjelovala i tužiteljica, kada je zbog naglog kočenja vozača autobusa pala i zadobila ozljede,

- da je osiguranica tuženika VI proglašena krivom za izazivanje prometne nesreće presudom Prekršajnog suda u Zagrebu poslovni broj Pp-7141/17 od 17. kolovoza 2017.,

- da je saslušana svjedokinja VI u svom iskazu navela da se kretala vozilom marke Opel Corsa kada je pretjecala autobus jer je htjela ispred autobusa skrenuti u desnu ulicu, što je loše procijenila, pa da je autobus naglo zakočio i udario ju u zadnji dio i zarotirao, a kojom prilikom je tužiteljica zadobila ozlijede pa da su čekali na uviđaj,

- da je svjedok ĆI u svom iskazu naveo da je tom prigodom vozio ZET- ov bus u Kustošiji, a ispred njega iz njemu lijeve trake da je naglo skrenula u desnu ulicu VI, zbog čega da je naglo zakočio i udario sredinom busa u zadnji desni dio tog automobila i zarotirao ga na cesti,

- da je tužiteljica u svom iskazu navela da je ušla u bus na prvi ulaz da se registrira i da je sjela s lijeve strane iza drugih vrata autobusa i to iza zaštitnog stakla na sjedalu kraj prolaza; u jednom trenutku da je autobus naglo zakočio, a kako je sjedila da se lagano držala za rukohvat lijevom rukom, pa da je udarila lijevim ramenom, lijevom sljepoočnicom i ključnom kosti u rukohvat, zatim da se odbila od tog rukohvata i udarila leđima, odnosno cijelim tijelom u sjedalo, da bi zatim prema naprijed pala na prolaz autobusa na leđa; putnici da su joj htjeli pomoći, međutim da nije gubila svijest, ali da nije osjećala donji dio tijela, pa da ju nisu micali dok nije došla hitna; zbog tih ozljeda da se liječila, išla na terapije, da joj je smetala svjetlost, da je nosila schanzov ovratnik, da je bila na bolovanju oko mjesec dana, a da su joj pomoć i njegu pružali ukućani,

- da je prometni vještak Zvonko Ivašić u svom nalazu i mišljenju naveo da je u trenutku nesreće autobus, u kojem se nalazila tužiteljica, lakše naletio prednjim više desnim dijelom na stražnji desni vrh vozila osiguranika tuženika, koje se u tom trenutku nalazilo zakošeno prednjim dijelom udesno, u fazi skretanja udesno ispred autobusa sudionika; da su u trenutku naleta na vozilo osiguranika tuženika, uzdužna os autobusa i uzdužna os vozila tužiteljice zatvarale međusobno kut od oko α = 169°; da ukoliko je vozač autobusa izbjegavao nalet na vozilo osiguranika tuženika intenzivnim kočenjem, mogao se autobus usporavati s prosječnim usporenjem od oko 5 m/sek²; da bi tijekom opisanog kočenja autobusa tužiteljica bila odbačena prema naprijed, udarajući u dijelove autobusa, kako je to tužiteljica opisala, da u trenutku kočenja autobusa tužiteljica nije bila fiksirana u sjedalu autobusa, već je najvjerojatnije bila u nekoj fazi podizanja sa sjedala, ne pridržavajući se čvrsto za rukohvate u autobusu; da vozilo osiguranika tuženika nije naglo presjeklo put kretanja autobusa sudionika i tako prisililo vozača autobusa na naglo kočenje, do štetnog događaja da ne bi došlo; da je u trenutku kočenja autobusa tužiteljica bila čvrsto fiksirana u sjedalu autobusa, odupirući se nogama o podnicu autobusa, a rukom u čvrstom zahvatu rukohvata, ne bi mogla uslijed kočenja autobusa biti bačena sa sjedala autobusa, kao u konkretnom slučaju,

- da je dr. Vedrana Petrovečki u svom dijelu zajedničkog nalaza i mišljenja navela da iz medicinske dokumentacije proizlazi da su pri prvom ambulantnom pregledu, kao i kontrolnim ambulantnim pregledima, kod tužiteljice bile postavljene dijagnoze istegnuća mišića uz vratnu kralježnicu, natučenje u križno-trtičnom području i natučenja glave; nadalje da ukoliko se tužiteljica nije čvrsto držala za rukohvat (sama je navela da se „lagano“ držala za rukohvat, a uz to je bila nepripremljena na iznenadno, snažno kočenje!), moglo je doći do gubitka oslonca o rukohvat i polijetanja tužiteljice prema naprijed, te udarca lijevim sljepoočnim dijelom glave i lijevim ramenom u području ključne kosti, a u nastavku, tužiteljica da se mogla zarotirati oko rukohvata za koji se držala i pasti na pod i udariti s križnim i trtičnim dijelom kralježnice u pod; da u konkretnom slučaju, trzajna ozljeda vrtane kralježnice nije posljedica promjena brzine autobusa, već udarca glavom o prepreku u prostoru, te trzaja kao posljedice pokušaja sprječavanja pada na podlogu, pa da je tužiteljica mogla zadobiti sve ozljede za koje su dijagnoze postavljene u medicinskoj dokumentaciji u dinamici odvijanja prometne nesreće koja proizlazi iz stanja spisa i zaključaka prometnog vještačenja; dijagnoza istegnuća mišića uz vratnu kralježnicu da je objektivizirana u medicinskoj dokumentaciji, kako kliničkim pregledima, tako i RTG snimanjem vratne kralježnice; dijagnoze natučenja u križno-trtičnom području i natučenja glave, da nisu objektivizirane – dijagnoze su postavljene na temelju podataka o odvijanju prometne nesreće, kao i subjektivno iskazane bolnosti od strane tužiteljice; konačno da bi tužiteljica izbjegla ozljeđivanje da se u autobusu čvrsto držala za rukohvat i ispravno sjedila u stolici sve do zaustavljanja autobusa,

- da je dopunski saslušana vještakinja dr. Vedrana Petrovečki navela da kako se tužiteljica držala s lijevom rukom da je mogla udariti navedenim dijelovima tijela u rukohvat i zadobiti ozljede ramena, sljepoočnice i ključne kosti, s tim da ne zna je li tužiteljica sjedila ili je bila u podizanju kako to sugerira prometni vještak u svom nalazu,

- da je sudski vještak dr. Žarko Rašić u svom nalazu i mišljenju naveo da je tužiteljica stradala u štetnom događaju kada je zadobila natučenje lijeve strane glave, istegnuće mišića vrata i natučenje križno - trtične regije, pa da je nakon štetnog događaja pregledana po kirurgu, a da je učinjena i odgovarajuća RTG obrada, bez prijeloma; radi bolnosti i zakočenosti lijeve strane vrata sa širenjem u lijevo rame i ruku te bolnosti trtične regije da je učinjen pregled fizijatra i da je provedena fizikalna terapija; da je tužiteljica u navedenom štetnom događaju zadobila natučenje lijeve strane glave, istegnuće mišića vrata i natučenje križno-trtične regije, da je liječenje završeno nakon, odnosno stanje da se stabiliziralo nakon provedene fizikalne terapije i kontrole fizijatra – 16. ožujka 2017.; da su bolovi jakog intenziteta, trajnog karaktera bili sumarno jedan dan, srednjeg intenziteta trajnog karaktera sumarno šest dana, bolovi slabijeg intenziteta trajnog karaktera da su trajali sumarno tijekom 45 dana, a da su povremeni bolovi manjeg intenziteta iskazani kroz smanjenje životnih aktivnosti; da je tzv. primarni strah (tj. strah koji se javlja u samoj situaciji neposredne životne ugroženosti i istovremenog ozljeđivanja) bio jačeg intenziteta i kraćeg trajanja, a sekundarni strah (tj. strah koji nastaje uslijed tjelesnih ozljeda i mogućih posljedica i mogućih komplikacija) jačeg intenziteta da je bio u trajanju od kumulativno dva dana, srednjeg intenziteta u vremenu od kumulativno pet dana, manjeg intenziteta u trajanju od kumulativno 14 dana; u štetnom događaju da je tužiteljica zadobila istegnuće mišića vratne kralježnice koja da je dovela do trajnog smanjenja životnih aktivnosti od 2%, a koje se očitiju u ograničenoj pokretljivosti vratnog segmenta kralješnice u lakom stupnju, te povremenim bolovima prilikom dužeg rada u nefiziološkom položaju glave i tijela, s tim da je pri ocjeni smanjenja životnih aktivnosti uzeo u obzir podatke iz zdravstvenog kartona te se ocjena od 2% odnosi na stanje po predmetnom štetnom događaju; isto tako tužiteljici da je bila potrebna tuđa nestručna pomoć u trajanju sumarno 15 dana po dva sata dnevno, te još sedam dana po jedan sat dnevno za uobičajene kućanske poslove (kuhanje, peglanje, spremanje), pomoć pri odlasku u trgovinu i slično,

- da je u svom dopunskom nalazu i mišljenju dr. Žarko Rašić naveo da je prilikom davanja nalaza i mišljenja uzeo u obzir predmetni štetni događaj, bez utjecaja od ranijih tegoba s kralježnicom, pa da su navedene ocjene vezane isključivo za predmetni štetni događaj.

6. Na temelju iznesenih činjeničnih utvrđenja, koja nisu dovedena u sumnju žalbenim navodima stranaka, prvostupanjski sud je, imajući u vidu sve okolnosti nastanka prometne nezgode i ponašanja tužiteljice, pravilno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio da je doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja 20% a doprinos tuženika 80%. Naime, doprinos tužiteljice nastanku štetnog događaja prvostupanjski sud je našao u činjenici da je tužiteljica zbog svog načina sjedenja i laganog držanja za rukohvat, umjesto čvrsto fiksiranog sjedanja u sjedalu autobusa odupirući se nogama o podnicu autobusa, doprinijela nastanku i visini štete pozivom na odredbu članka 1092. stavka 1. Zakona o obveznim odnosima (»Narodne novine« broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21., 114/22., 156/22., 155/23. dalje: ZOO).

6.1. Nadalje je prvostupanjski sud imajući u vidu sve okolnosti predmetne nezgode u smislu odredbe članka 1100. stavka 1. ZOO-a, smatrao da tužiteljici zbog opisanih teških ozljeda zadobivenih u prometnoj nesreći pripada iznos od 1.703,60 eura jer je tužiteljici povrijeđeno pravo osobnosti u vidu prava na duševno i tjelesno zdravlje zbog čega joj pripada pravo na pravičnu novčanu naknadu koju je prvostupanjski sud utvrdio vodeći računa o sveukupnom umanjenju životnih aktivnosti, jačini i trajanju fizičkih boli i straha kao razloga za trpljenje duševnih boli, kao i o ostalim kriterijima iz odredbe članka 1100. stavka 2. ZOO-a, pa ovaj sud smatra da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je tuženika obvezao da tužiteljici na ime naknade štete isplati taj iznos po umanjenju doprinosa tužiteljice nastanku štetnog događaja.

7. Vezano za žalbene prigovore tužiteljice u pogledu njenog doprinosa nastanku štetnog događaja za odgovorit je tužiteljici da je prvostupanjski sud pravilno na temelju provedenih dokaza smatrao da se tužiteljičin doprinos očituje u njenom nepravilnom sjedenju i laganom držanju za rukohvat, kao i što je pravilno ocijenio da bi taj doprinos tužiteljice u konkretnim okolnostima iznosio 20%. Tužiteljica sad u žalbi pogrešno navodi da su iskazi vještaka proturječni u pogledu nastanka štetnog događaja jer je prvostupanjski sud proveo sve dokaze na okolnost nastanka štetnog događaja pri čemu su sudski vještaci stručno i argumentirano se osvrnuli na bitne činjenice, pružajući sudu osnovu za utvrđenje nastanka štetnog događaja na temelju koji je onda pravilno zaključio da se tužiteljica kritične prigode lagano držala za rukohvat, s tim i da nije sjedila na način da je čvrsto fiksiranog sjedanja u sjedalu autobusa odupirući se nogama o podnicu autobusa, ili je bila u podizanju prije zaustavljanja vozila, čime je doprinijela nastanku štetnog događaja. Tako dane nalaze i mišljenja sudskih vještaka tužiteljica nije nakon dopunskog saslušanja dr. Vedrane Petrovečki osporavala pa sada žalbeni navodi tužiteljice predstavljanju njenu ocjenu dokaza koja nije od utjecaja na utvrđenja prvostupanjskog suda.

8. U odnosu na žalbene razloge tuženika kojim osporava visinu dosuđene naknade neimovinske štete za odgovorit je da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio nalaz i mišljenje vještaka dr. Žark Rašića, kao i usmeno očitovanje vještaka na prigovore tuženika, kao jasne i potpune, izrađene u skladu s pravilima medicinske struke i iskustva. To iz razloga što je na temelju takvog nalaza i mišljenja u kojem je taksativno i kronološki sudski vještak naveo važne događaje, detalje i kronologiju liječenja tužiteljice, stručno i argumentirano se osvrnuo na bitne činjenice, pružajući sudu osnovu za praćenje provedenog tijeka liječenja, pri čemu je suvremenim medicinskim znanjima i metodama dao objektivna mjerila za kvantitativno određenje svih vrsta neimovinske štete, na temelju kojih je prvostupanjski sud mogao s dovoljno objektivnih podataka obrazložiti i dati svoju ocjenu pretrpljene štete, pa sada tuženik neosnovano u žalbi ustraje u svojim prigovorima glede visine dosuđene naknade štete.

9. Dakle, pravilno je prvostupanjski sud prihvatio nalaze i mišljenje vještaka kao i usmeno očitovanje vještaka na prigovore tužiteljice i tuženika, kao jasne i potpune, izrađene u skladu s pravilima struke i iskustva, na temelju kojih je utvrdio sve relevantne činjenice za ocjenu nastanaka štetnog događaja i za ocjenu tužiteljičinih povreda nastalih u ovoj nezgodi to neosnovano žalitelji osporavaju utvrđenja prvostupanjskog suda. Pri tome sudska ocjena dokaza, koju je činio prvostupanjski sud i koja je prihvaćena od strane drugostupanjskog suda, žalbom nije dovedena u sumnju jer nema proturječja između obrazloženja prvostupanjske odluke i izvedenih dokaza.

10. U odnosu na žalbene navode tuženika da tužiteljica nije mogla povisi tužbeni zahtjev za navesti je da tuženik ispušta iz vida da je člankom 190. stavkom 2. ZPP-a propisano da je nakon dostave tužbe tuženiku za preinaku tužbe potreban pristanak tuženika, ali i kad se tuženik protivi, sud može dopustiti preinaku ako smatra da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama, koju preinaku je prvostupanjski sud dopustio smatrajući da bi to bilo svrsishodno za konačno rješenje odnosa među strankama. I po ocjeni ovoga suda promjena Orijentacijskih kriterija za dosudu naknade neimovinske štete predstavlja okolnost na koju tužiteljica nije mogla utjecati i koja se ne može pripisati njenoj krivnji, a od utjecaja je na visinu naknade na koju ima pravo i na konačno rješenje odnosa između stranaka, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 190. stavaka 1. i 3. ZPP-a dopustio preinaku tužbe povišenjem tužbenog zahtjeva od 29. listopada 2020. od 2.588,09 eura. Stoga, nije počinjena relativno bitna povreda iz članka 354. stavka 1. u vezi članka 190. stavka 1. i članka 191. stavka 1. ZPP-a.

10.1. U odnosu na tvrdnje tuženika o retroaktivnoj primjeni Orijentacijskih kriterija valja ponoviti da je pravilno stajalište prvostupanjskog suda da se Orijentacijski kriteriji primjenjuju na obvezne odnose nastale nakon 1. siječnja 2006. i na sve parnične postupke za naknadu parnične štete u svim stupnjevima suđenja (ubuduće tj. od dana prihvaćanja).

11. Neosnovano tuženik smatra da je u odnosu na povišeni dio tužbenog zahtjeva nastupila zastara. To iz razloga jer pravna narav zahtjeva za naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti predstavlja generički tužbeni zahtjev, visina kojeg se određuje sudskom odlukom, time da je preinačeni dio zahtjeva za naknadu neimovinske štete utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi i nema pravnu narav novog zahtjeva. U konkretnom slučaju zahtjev za naknadu štete je preinačen povišenjem tužbenog generičkog – novčanog zahtjeva za naknadu neimovinske štete, za visinu kojega su mjerodavne vrijednosti u vrijeme presuđenja, pri čemu istovjetnost zahtjeva nije izmijenjena, jer nisu promijenjeni činjenična i pravna osnova tužbe. Stoga se kod preinake tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva pitanja dospijeća u odnosu na povećani dio tužbenog zahtjeva ne ocjenjuje uvijek samostalno, niti je za dio tražbine na koju se odnosi preinačenje tužbe uvijek bitan dan preinake tužbe.

11.1. U slučajevima u kojima je zahtjev za naknadu štete preinačen povišenjem tužbenog generičkog – novčanog zahtjeva, prekid zastare nastupio podnošenjem tužbe za cijeli zahtjev, a ne preinakom tužbe za preinačeni dio zahtjeva, zbog čega se niti dospijeće tražbine ne može razdvajati za povišeni dio zahtjeva. Ovo iz razloga jer je cijela tražbina naknade neimovinske štete dospjela prema ovdje mjerodavnoj odredbi članka 12. stavka 4. Zakona o obveznom osiguranju u prometu (»Narodne novine«, broj 151/05., 36/09., 75/09., 76/13. i 152/14., dalje: ZOOP), a radnja ostvarenja subjektivnog prava na naknadu te neimovinske štete poduzeta je podnošenjem tužbe, čime je prekinuto zastarijevanje, što se odnosi i na povećane zahtjeve iste činjenične osnove.

11.2. Međutim, u konkretnom slučaju, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da se završetak liječenja odnosno stabilizacija zdravstvenog stanja smatra trenutkom nastanka neimovinske štete jer se tada sa sigurnošću može utvrditi opseg i stupanj svih okolnosti koje utječu na visinu novčane naknade na ime povrede prava osobnosti (tako Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-980/2015, Revr-49/2016 i dr.). Kako tuženik žalbom ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je liječenje tužiteljice završeno tek 16. ožujka 2017., nisu od značaja za odlučivanje ti žalbeni navodi jer je i za preinačeni dio tužbenog zahtjeva zahtjev podnesen u okviru zastarnog roka od tri godine u smislu odredbe članka 230. ZOO-a.

13. Neosnovano tuženik osporava zakonitost i pravilnost presude u dijelu kojim je odlučeno o tijeku zateznih kamata na povišeni tužbeni zahtjev. To iz razloga što je prvostupanjski sud iznos naknade štete u iznosu zatraženom podneskom tužiteljice od 29. listopada 2020. od 862,69 eura odbio, pa su irelevantni ovi žalbeni navodi.

14. Odluka o troškovima postupka donesena je, suprotno žalbenim navodima stranaka, pravilnom primjenom odredbe članka 154. stavka 2. ZPP-a i članka 155. ZPP-a.

14.1. Dakle, suprotno žalbenim navodima tužiteljice, a uzimajući u obzir da je tužiteljica djelomično uspjela u sporu, jer je prihvaćen njezin zahtjev za isplatom iznosa od 1.703,60 eura, a odbijen zahtjev za isplatom iznosa od 884,49 eura, pravilno je prvostupanjski sud prilikom donošenje odluke o troškovima postupka imao u vidu odredbu članka 154. stavka 2. ZPP-a.

14.2. Naime, prema navedenoj zakonskoj odredbi, ako su stranke djelomično uspjele u parnici, sud će najprije utvrditi postotak u kojemu je svaka od njih uspjela, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su bili potrebni za svrhovito vođenje postupka, te će toj stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu, vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva.

14.3. Vodeći dakle računa o uspjehu stranaka kako u pogledu osnove, tako i u pogledu visine zahtjeva, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da je tužiteljica uspjela sa 72,91% svog zahtjeva, a tuženik 27.09%. Prvostupanjski sud je, pravilno, nakon utvrđivanja postotka u kojemu je svaka stranka uspjela, utvrdivši da je tužiteljica u većoj mjeri uspjela u postupku, od postotka tužiteljičinog uspjeha oduzeo postotak tuženikov uspjeh, te je nakon utvrđenja ukupnih troškova tužiteljice istoj odmjerio naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici, a ne kako to pogrešno tužiteljica ističe da joj je trebalo priznati troškove umanjene za uspjeh tuženika. Isto tako, u okolnostima kada je prvostupanjski sud nakon utvrđenja ukupnih troškova tužiteljice istoj odmjerio naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici, tada protivno navodima tuženika, pri odmjeravanju troškova u slučaju parcijalnog uspjeha (kao u ovom slučaju), ne utvrđuje se iznos naknade troškova na koje bi tuženik imao pravo s obzirom na svoj uspjeh, pa tako ni troškovi vještačenja koje je podmirio tuženik.

14.4. Svojim žalbenim navodima tuženik osporava dosuđeni parnični trošak navodeći kako je prvostupanjski sud suprotno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (»Narodne novine«, broj 138/23., dalje: Tarifa) primijenio vrijednost boda. Međutim, prema Tbr. 52. stavku 1. Tarife kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja protivne strane, primjenjuje Tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka, pa je pravilno postupio prvostupanjski sud kada je utvrdio vrijednost boda od 2,00 eura prema odredbi članka 54. Tarife.

15. Slijedom navedenog, kako nisu ostvareni razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda i rješenje pobijaju, kao ni oni na koje ovaj žalbeni sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavka 2. ZPP-a, to je žalbe stranaka trebalo odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu i rješenje u cijelosti, na temelju odredbe članka 368. stavka 1. i članka 380. točke 2. ZPP-a, odlučiti kao u točkama I. i II. ove odluke.

Split, 23. listopada 2024.

PREDSJEDNICA VIJEĆA

Andrea Boras-Ivanišević