Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj: Gž-1435/2024-3

U  I M E R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovog suda Tihane Pivac, kao predsjednice vijeća, Ane Grbavac kao suca izvjestitelja, te Marijana Miletića, kao člana vijeća u pravnoj stvari tužitelja RI, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Sanji Barbarić, odvjetniku u Oroslavju, protiv tuženika ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, OIB 23057039320, Jadranski trg 3a, Rijeka, zastupanog po punomoćniku Damiru Metelko odvjetniku u Zagrebu, radi ništetnosti, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 81 P-768/2023-9 od 29. veljače 2024., u sjednici vijeća održanoj dana 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovane i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, 81 P-768/2023-9 od 29. veljače 2024.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

I Utvrđuje se da je ništetna odredba točke 10. /Naknada/ u Ugovoru o kreditu broj 2402006-1031262160 / 50404607 – 5103942753, kojeg su zaključili dana 05.05.2008.g. tužitelj RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], kao korisnik kredita i tuženik ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, kao kreditor, a kojom je ugovoreno da je za obradu zahtjeva i odobravanje kredita korisnik kredita dužan prije korištenja kredita platiti 3,000% naknade na iznos kredita, odnosno minimalno 26,54 Eur-a, obračunate s datumom Ugovora, te da je korisnik kredita suglasan da se obračunati iznos naknade isplati prilikom isplate plasmana.

II Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati iznos od 716,70 € , sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 05.05.2008.g. do isplate po stopi koja se do 31.07.2015.g. utvrđuje uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila posljednjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, uvećana za 5 postotnih poena, a od 01.08.2015.g. koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3a, OIB 23057039320, da tužitelju RI, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], plati prouzročeni parnični trošak u iznosu 1.000,00 € sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 29. veljače 2024. do isplate po stopi koja se utvrđuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

2. Protiv prvostupanjske presude žali se tuženik zbog žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22 i 155/23-dalje: ZPP), predlažući da drugostupanjski sud pobijanu presudu preinači i tužbeni zahtjev tužiteljice odbije uz naknadu troška tuženiku, odredno presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak prvostupanjskom sudu.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja spram tuženika za utvrđenje ništetnim odredba točke 10. /Naknada/ u Ugovoru o kreditu broj od 05.05.2008. kojeg su zaključili tužitelj i tuženik i isplata iste u iznosu od 716.70 eura.

6. Ispitujući pobijanu presudu u granicama žalbenih razloga te pazeći po službenoj dužnosti na određene bitne povrede odredaba postupka, ovaj drugostupanjski sud ocjenjuje kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koje ukazuje žalba tuženika, kao ni povrede na koje sud pazi po službenoj dužnosti u smislu odredbe članka 365. stavak 2. ZPP, tako da se zakonitost i pravilnost prvostupanjske presude u tom dijelu može ispitati.

7. Nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi s člankom 8. ZPP, na koju opisno upire žalitelj, jer je sud ovlašten na temelju odredbe članka 8. ZPP uzimajući u obzir sve okolnosti, prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka odlučiti koje će činjenice uzeti kao dokazane. Tako sud ne čini bitnu povredu odredaba parničnog postupka ako ocjenjuje provedene dokaze drugačije nego što to smatra žalitelj da bi trebalo i ako izvodi drugačije činjenične zaključke nego to čini žalitelj. Naime, pravo ocjene dokaza pridržano je za prvostupanjski sud i ono je u konkretnom slučaju dano u skladu s odredbom članka 8. ZPP.

8. Također nije osnovan ni žalbeni razlog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja glede presude jer je prvostupanjski sud raspravio sve tvrdnje na kojima tužiteljica temelji svoj zahtjev kao i prigovore tuženika, te na osnovi izvedenih dokaza predloženih po parničnim strankama i njihovom pravilnom ocjenom (članak 8. ZPP) utvrdio činjenice odlučne za prosudbu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice.

9. Po provedenom dokaznom postupku prvostupanjski sud je utvrdio sljedeće činjenice:

- da među strankama nije sporna visina tužbenog zahtjeva,

- da je iz iskaza tužitelja utvrđeno da prilikom pregovaranja oko ugovora o kreditu istom nije pojašnjeno na što se točno odnosi naknada, niti se o toj naknadi pregovaralo sa tužiteljem, a niti je tužitelj imao bilo kakve mogućnosti utjecati na sadržaj ugovora,

- da se djelatnica tuženika koja je sklapala ugovor sa tužiteljem ne sjeća detalja sklapanja ugovora, niti da bi tužitelj imao prigovore glede naknade troškova obrade kredita, već je samo pojasnila na što se troškovi naknade odnose, odnosno da se odnose na kompletan proces obrade kredita,

- da upravo dio u kojem djelatnica iskazuje na što se odnose troškovi obrade kredita nije pojašnjeno tužitelju, koji je istakao da je potpisao već unaprijed sačinjeni ugovor i da nije imao nikakvih drugih mogućnosti mijenjati ugovor, a novac da mu je bio potreban za adaptaciju stana i da mu je trošak naknade oduzet od ukupnog iznosa kredita koji mu je dodijeljen od strane banke,

- da nije bilo nikakvih posebnih pregovaranja niti pojašnjenja od strane banke glede troškova obrade kredita,

- da u predmetu C-224/19 Sud EU tumači članak 3. stavak 1. Direktive 93/13 na način da ugovorna odredba ugovora o zajmu sklopljenog između potrošača i financijske institucije kojom se potrošaču nalaže plaćanje naknade za otvaranje može stvoriti na štetu potrošača znatniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, kad financijska institucija ne dokaže da ta naknada odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima, što da je na sudu koji je uputio zahtjev da provjeri,

- da u pogledu pravnih odnosa i sporova koji su proizašli iz njih, a koji su nastali prije ulaska Republike Hrvatske u Europsku uniju, postoji obveza hrvatskih sudova da tumače nacionalno pravo u duhu prava EU i njene sveopće pravne stečevine (što uključuje i praksu Suda EU), na što se Republika Hrvatska obvezala sklapanjem Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju, a koji je u primjeni od 2005. godine,

- da je stajalište Suda EU, izraženo u recentnoj presudi od 16. srpnja 2020, u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19, upravo u vezi problematike naplate naknada za obradu kredita (naknade za otvaranje), da: članak 2., članak 4. st. 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom "glavni predmet ugovora" trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju,

- da činjenica da je visina naknade za odobrenje kredita bila propisana ugovorom o kreditu ništa ne mijenja na stvari i to svakako nije dokaz da su stranke o toj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovarale,

- da je na tuženiku teret dokaza da se o spornoj odredbi ugovora pojedinačno pregovaralo,

- da tuženik nije postupao u skladu sa načelom savjesnosti i poštenja, da je tužitelj bio u podređenom, slabijem položaju u odnosu na tuženika kao banku kako u pogledu njegove pregovaračke moći tako i njegova stupnja znanja, da je isto dovelo do toga da je tužitelj pristao na odredbe sastavljene unaprijed od strane tuženika bez mogućnosti utjecaja na sadržaj tih odredaba,

- da je tuženik iskoristio svoju poziciju „jače" ugovorne strane te je ugovorio naplatu naknade za odobrenje kredita, radi čega da je postupao potpuno suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznom odnosu kao i protivno načelu savjesnosti i poštenja, to tim više što tuženik u sadržaj Ugovora nije unio podatak, niti je objasnio tužitelju kakav je to valjani i ekonomsko opravdani razlog (osim želje za ekstraprofitom) zbog kojeg je bilo nužno ugovoriti plaćanje te naknade i zašto visina naknade izravno ovisi o iznosu odobrenog kredita,

- da ugovaranje plaćanja naknade za odobrenje kredita, samo za sebe, nije nepošteno te da u vrijeme sklapanja Ugovora nije postojao propis koji bi tako nešto zabranjivao, međutim, u konkretnom slučaju ta naknada da ne odgovara stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima,

- da tuženik tužitelju uopće nije niti pokušao razjasniti zašto mu je naplatio obradu kredita, radi čega tužitelj da nije imao pristup razlozima koji opravdavaju tu naknadu, da tuženik ne pruža dokaze koji bi ukazali na opravdanost naplate naknade, da su banke morale na taksativan način navesti što čini troškove obrade kredita, a ne samo naplatiti to u postotnom iznosu, čime da su zapravo korisnike dovodile u neravnopravan položaj, naplaćujući veće troškove od korisnika koji podigne veći kredit,

- da se sklapanjem predmetnog ugovora o kreditu tužitelj tuženiku obvezao platiti ugovorene kamate, a troškovi obrade i odobravanja kredita, ako i postoje, nikako da ne bi smjeli pasti na teret tužitelja,

- da je tuženik financijska institucija i odobravanje kredita da je jedna od usluga koju isti pruža te se naplaćuje ugovaranjem kamate, pa da je dužan organizirati svoje poslovanje da može pružiti tu uslugu i eventualni troškovi koji mu nastanu u postupku obrade i odobrenja kredita da bi trebao podmiriti upravo iz očekivane kamate koju mu tužitelj plaća,

- da navedena odredba nije niti jasna niti određena,

- da nije osnovan prigovor zastare.

10. Na temelju tako utvrđenoga činjeničnog stanja, prvostupanjski sud zaključuje da je predmetni ugovor o kreditu unaprijed formulirani standardni ugovor trgovca. Između ostaloga, u članku 2.C) predmetnog ugovora da stoji da se korisnik kredita obvezuje platiti sve naknade i troškove sukladno važećim Općim uvjetima poslovanja i Odluci o tarifi naknade Kreditora. Dakle, radi se o ugovoru koji je prethodno pripremio tuženik. Opće je poznato da se o odredbama akata kreditora, ovdje tužene banke, koji reguliraju materiju kreditiranja koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, stoga da se nije moglo pojedinačno pregovarati niti o spornoj odredbi. Pored toga osnovano tužitelj navodi da tuženik nije dokazao da bi tužitelju dao na uvid Opće uvjete poslovanja niti da se o njima razgovaralo, a posljedično niti o spornoj odredbi. Dakle tuženik, a u smislu odredbe stavka 4. članka 96. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), nije dokazao da se o spornoj odredbi, sadržanoj u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, pojedinačno pregovaralo. Nesporno je, da tužitelj nije imao utjecaja na sadržaj sporne odredbe, pa da se radi o odredbi koja je nepoštena u smislu citiranog članka 96. ZZP, a posljedica koje je ništetnost. Stoga da je tužena banka dužna tužitelju vratiti plaćeni iznos od 716,70 Eur-a zajedno sa zateznom kamatom tekućom od dana plaćanja 05.05.2008. do isplate po stopi iz članka 29. stavka 2. ZOO. Također da nije osnovan prigovor zastare jer je tužbe podnesena 3. veljače 2023., u međuvremenu da je doneseno novo revidirano stajalište VSRH prema kojem u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne stranke dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile temeljem ništetnog pravnog posla, odnosno u slučaju iz čl. 323 st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41708, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 - dalje; ZOO) kao posljedice utvrđenja ništetnosti, pa da je tuženik u obvezi platiti tužitelju nesporni iznos od 716,70 eura s osnova obrade kredita.

11. Žalbenim prigovorima tuženika nije dovedena u pitanje pravilnost zaključka prvostupanjskog suda o nepoštenosti i ništetnosti sporne ugovorne odredbe Ugovora o kreditu koja se odnose obradu kredita i neosnovanost prigovora zastare.

12. Temeljem tako utvrđenog činjeničnog stanja, prvostupanjski je sud pravilno zaključio da je odredba čl. 10. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je na navedeni način određena naknada za obradu kredita nepoštena a time i ništetna u smislu odredbi čl. 81. st. 1. i 2., čl. 84. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 i dr.-dalje: ZZP/03) odnosno odredbe čl. 96. i 102. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 79/07), te čl. 322. st. 1. u vezi čl. 324. ZOO.

13. Kako je navedena odredba ništetna, a odredbom čl. 323. st. 1. ZOO propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, to je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo dosudivši tužitelju naknadu za obradu kredita u nespornom iznosu od 716,70 eura, prema pravilima o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. ZOO), sa zateznom kamatom od dana kada je tuženik isplatio tužitelju manji iznos odobrenog kredita na ime umanjenja istog po osnovi predmetne naknade (čl. 1115. ZOO) po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. ZOO.

14. Neosnovano tuženik u žalbi ističe prigovore - da prvostupanjski sud nije ispitao je li sporna odredba ako se o njoj nije pojedinačno pregovaralo uzrokovala znatnu neravnotežu na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja, a ugovaranje predmetne naknade se ne može smatrati značajnom neravnotežom jer je ista ugovorena radi podmirenja troškova koje je tuženik imao u vezi sa zaključenjem ugovora, da se prvostupanjski sud nije očitovao ni o pretpostavki nepoštenosti u vidu postupanja koje je suprotno načelu savjesnosti i poštenja, da je zahtjev određenosti i razumljivosti odredbe ispunjen jer je tužitelj kao svaki prosječni potrošač iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade koja iznosi 3,30% od iznosa kredita bio sposoban izračunati i razumjeti postotak od određenog iznosa i utvrditi iznos svoje obveze, te da je time što je tužitelj u cijelosti bez prigovora platio predmetnu naknadu a ugovor u cijelosti ispunjen prije podnošenja tužbe, sve i da je sporna odredba ništetna (a što se osporava) uzrok ništetnosti bi bila zabrana manjeg značaja.

15. Dakle, prvostupanjski je sud, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja pravilno zaključio da je na tuženiku teret dokazivanje činjenice da se prije i prilikom sklapanja predmetnog ugovora o kreditu pojedinačno pregovaralo o spornoj odredbi, te da tuženik protivno svojoj obvezi tu činjenicu nije dokazao, dok iz stranačkog iskaza tužitelja, te sadržaja samo Ugovora proizlaze naprijed navedene odlučne činjenice. Naime, tuženik niti ne osporava utvrđenje prvostupanjskog suda da je riječ o standardnom, tipskom ugovoru kojeg je unaprijed sastavila banka, zbog čega se po prirodi stvari o predmetnoj odredbi nije niti moglo pregovarati, niti je tužitelj imao bilo kakav utjecaj na njezin sadržaj jer se radi o unaprijed propisanim općim uvjetima kreditora koje su unesene u predmetni Ugovor. Jednako tako, protivno navodima žalitelja, okolnost da je tužitelj kao prosječni potrošač mogao izračunati i razumjeti koliko iznosi njegova obveza, nema značaj potpune obavijest i informiranosti o svim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti koju je kao trgovac prije i u vrijeme sklapanja ugovora bio obvezan pružiti tužitelju.

16. Nadalje pored navedenog, protivno žalbenim navodima tuženika, iz same spone odredbe nije vidljivo na što se odnose troškovi obrade kredita i zašto su određeni baš u navedenom postotku od ukupnog iznosa kredita, niti je tužitelju to objašnjeno prije i prilikom sklapanja Ugovora. Naime, da je riječ o stvarno nastalom trošku obrade kredita, nejasno je zašto bi ga tuženik ugovorio u postotku od odobrenog kredita, a ne u stvarnom iznosu u kojem bi i nastao, pa kako tuženik za svoje navode o trošku obrade kredita nije dao dostatne i valjane razloge, jer i u žalbi općenito navodi da je riječ o troškovima koje je tuženik imao pri zaključenju kredita, prvostupanjski je sud pravilno utvrdio da predmetna odredba, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajniju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, jer tužitelj kao slabija ugovorna strana nije imao nikakvu mogućnost da utječe na tu odredbu koju je tuženik unaprijed formulirao, pri tome ne pružajući tužitelju ni jedan razlog i objašnjenje što zapravo plaća kroz tako ugovorenu naknadu obrade kredita, te koju to svoju protučinidbu nudi za te troškove koje bi trebao snositi tužitelj kao potrošač.

17. Također nije u pravu tuženik ni kada u žalbi ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo ocijenivši neosnovanim istaknuti prigovor zastare odredivši tijek zatezne kamate od 5. siječnja 2008.

18. Naime, protivno prigovorima žalitelja, vidljivo je da je tijek zatezne kamate određen s danom kada je tuženik naplatio predmetni iznos, pa je od tada dužan platiti zateznu kamatu, pri čemu se obveza plaćanja kamate prosuđuje i po stjecanju bez osnove u smislu odredbe čl. 1115. ZOO.

19. Stoga neutemeljeno tuženik ističe u žalbi i da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo u odnosu na istaknuti prigovor zastare, imajući u vidu i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske na sjednici Građanskog odjela od 30. siječnja 2020. prema kojem "zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 (čl. 104. st. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora." Budući je o ništetnosti sporne odredbe odlučeno u ovom postupku, time je prvostupanjski sud pravilno postupio kada nije prihvatio istaknuti prigovor zastare, ocijenivši ga neosnovanim.

20. Isto tako, suprotno žalbenim prigovorima žalitelja, tužitelj nije sam i bez prigovora platio predmetni iznos naknade, već je tuženik u naprijed navedenim okolnostima u kojima je odredba unesena u Ugovor, iznos naknade naplatio već prilikom prvog korištenja kredita očito tako što je odobreni iznos kredita umanjio za iznos naknade (čl. 10. Ugovora), dok se zabrana koja je bila uzrokom ništetnosti sporne odredbe iz čl. 81. st. 1. ZZP u vidu zabrane sklapanja Ugovora bez pojedinačnog pregovaranja, odnosno postupanje tuženika suprotno načelu savjesnosti i poštenja (čl. 12. ZOO), ne može smatrati zabranom manjeg značaja u smislu odredbe čl. 326. st. 2. ZOO.

21. Pravilna je i odluka o trošku postupka koja je valjano zasnovana na odredbama članka 154. stavak 1. i 155. ZPP a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio sa zahtjevom. Dakle sud je kod utvrđenja visine troška u postupku vodio računa o osnovu i visini zahtjeva, odnosno uspjehu stranaka u postupku, slijedom čega se žalbe ukazuju neosnovanom.

22. Iz iznesenih razloga, nisu ostvareni žalbeni prigovori žalitelja, a kako nisu ostvareni niti žalbeni razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti jer je prvostupanjski sud odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja pravilno primijenio mjerodavne zakonske odredbe na kojima je presuda utemeljena, žalbu žalitelja valjalo je odbiti kao neosnovane i prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu temeljem odredaba članka 368. stavka 1. ZPP potvrditi.

U Splitu, 23.listopada 2025.

Predsjednik vijeća:

Tihana Pivac