REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-1084/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice EB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetniku Denisu Pediću iz Popovače, protiv tuženika PRIVREDNE BANKE ZAGREB d.d., OIB: 02535697732 iz Zagreba, Radnička cesta 50, zastupane po punomoćniku iz odvjetničkog društva Šooš Maceljski, Mandić, Stanić & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti ugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-256/2022-37 od 30. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužene, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Kutini, poslovni broj P-256/2022-37 od 30. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

"I Utvrđuje se da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 9011412273 sklopljenog 10. travnja 2006. između tužiteljice EB iz [adresa] kao korisnika kredita i tuženika Privredne Banke Zagreb d.d.,

Zagreb, Radnička cesta 50, kao kreditora, u dijelu u kojem je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF.

II Nalaže se tuženiku Privrednoj banci Zagreb d.d., Radnička cesta 50 da tužiteljici EB iz [adresa] isplati iznos od 2.898,54 € (dvije tisuće osamsto devedeset i osam eur i pedeset i četiri cent), sa zakonskom zateznom kamatom do 31.12.2007. po članku 1. Uredbe o visini stope zakonske zatezne kamate, od 1.1.2008. do 31.7.2015. po stopi u visini eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanom za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena i to:

- na iznos od 1,32 € od 31.5.2006.,

- na iznos od 0,64 € od 30.6.2006.,

- na iznos od 0,38 € od 31.8.2006.,

- na iznos od 0,67 € od 30.9.2006.,

- na iznos od 14,15 € od 31.10.2006.,

- na iznos od 15,15 € od 31.12.2008.,

- na iznos od 17,57 € od 31.1.2009.,

- na iznos od 18,64 € od 28.2.2009.,

- na iznos od 15,30 € od 31.3.2009.,

- na iznos od 15,83 € od 30.4.2009.,

- na iznos od 11,48 € od 31.5.2009.,

- na iznos od 7,76 € od 30.6.2009.,

- na iznos od 8,60 € od 31.7.2009.,

- na iznos od 10,74 € od 31.8.2009.,

- na iznos od 10,50 € od 30.9.2009.,

- na iznos od 8,45 € od 31.10.2009.,

- na iznos od 12,27 € od 30.11.2009.,

- na iznos od 15,06 € od 31.12.2009.,

- na iznos od 19,54 € od 31.1.2010.,

- na iznos od 18,37 € od 28.2.2010.,

- na iznos od 24,16 € od 31.3.2010.,

- na iznos od 22,89 € od 30.4.2010.,

- na iznos od 25,53 € od 31.5.2010.,

- na iznos od 43,05 € od 30.6.2010.,

- na iznos od 39,31 € od 31.7.2010.,

- na iznos od 49,40 € od 31.8.2010.,

- na iznos od 46,16 € od 30.9.2010.,

- na iznos od 39,28 € od 31.10.2010.,

- na iznos od 52,58 € od 30.11.2010.,

- na iznos od 69,13 € od 31.12.2010.,

- na iznos od 57,72 € od 31.1.2011.,

- na iznos od 61,86 € od 28.2.2011.,

- na iznos od 56,30 € od 31.3.2011.,

- na iznos od 57,13 € od 30.4.2011.,

- na iznos od 79,26 € od 31.5.2011.,

- na iznos od 80,74 € od 30.6.2011.,

- na iznos od 99,83 € od 31.7.2011.,

- na iznos od 90,58 € od 31.8.2011.,

- na iznos od 80,37 € od 30.9.2011.,

- na iznos od 79,10 € od 31.10.2011.,

- na iznos od 78,19 € od 30.11.2011.,

- na iznos od 82,68 € od 31.12.2011.,

- na iznos od 87,40 € od 31.1.2012.,

- na iznos od 87,75 € od 29.2.2012.,

- na iznos od 84,59 € od 31.3.2012.,

- na iznos od 86,15 € od 30.4.2012.,

- na iznos od 87,63 € od 31.5.2012.,

- na iznos od 85,29 € od 30.6.2012.,

- na iznos od 86,07 € od 31.7.2012.,

- na iznos od 84,75 € od 31.8.2012.,

- na iznos od 81,39 € od 30.9.2012.,

- na iznos od 84,94 € od 31.10.2012.,

- na iznos od 86,90 € od 30.11.2012.,

- na iznos od 86,22 € od 31.12.2012.,

- na iznos od 78,62 € od 31.1.2013.,

- na iznos od 85,09 € od 28.2.2013.,

- na iznos od 85,40 € od 31.3.2013.,

- na iznos od 82,66 € od 30.4.2013. do isplate, sve u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 2.236,39 €, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena, a od 1.1.2023. do isplate prema stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od 30.1.2024. do isplate, sve u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tužena te presudu pobija zbog svih žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navoda, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U postupku među strankama nije sporno:

- da su tužiteljica kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor – banka sklopili 10. travnja 2006. ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 28.115,35 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

- da se navedeni kredit i kamata imaju otplatiti u 84 jednaka anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF na dan plaćanja.

6. U postupku je sporno je li tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužiteljicu pri sklapanju ugovora, odnosno je li s kod ugovaranja valutne klauzule pojedinačno pregovaralo te je li mu dana mogućnost izbora valute te je sporan prigovor zastare.

7. Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je:

- da je odredbom članka 8. Ugovora ugovoreno da se dio glavnice kredita u iznosu od 28.115,35 CHF i kamata otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na CHF tečajnoj listi važećem na dan dospijeća, dospijeva na naplatu odjednom u zadnjem mjesecu ugovorenog roka otplate kredita zajedno sa zadnjim anuitetom otplate kredita;

- da je iskazom tužitelja utvrđeno kako nije u banci dan na potpis već gotov unaprijed sastavljen ugovor i da mu u banci ništa nije pojašnjavano u vezi valutne klauzule, niti mu je ponuđeno zaključenje ugovora u nekoj drugoj valuti.

8. Pozivajući se na odredbu članka 96. stavak 1. i 2. i članka 84. Zakona o zaštiti postrošača (''Narodne novine'' broj 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09., 78/12. i 56/13.- dalje: ZZP), te odredbu članka 3. i 7. Zakona o obveznim odnosima '(Narodne novine'' broj 35/05., 41/08., 125/11., 78/15.- dalje: ZOO), prvostupanjski je sud zaključio da postupanje tuženika u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo nužno potrebno i dopušteno i da se radi o ugovornoj odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i ista suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao ugovorne strane.

9. Nadalje, sud je smatrao da je ovdje od utjecaja i činjenica da je udruga Potrošač- Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača pokrenula pred Trgovačkim sudom u Zagrebu parnični postupak radi zaštite kolektivnih interesa potrošača protiv osam banaka, između kojih i ovdje tuženika, a radi zaštite potrošača glede nepoštenih ugovornih odredbi samih ugovora i nepoštene prakse banaka, sve u odnosu na dva osnovna elementa i to ugovaranje same valutne klauzule i ugovaranje odredbi o promjenljivoj kamatnoj stopi.

10. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli u CHF sadržana u članku 8. da je neodređena nepoštena, a o njoj se nije pregovaralo niti se je moglo pregovarati jer je ista sastavljena unaprijed u tipskom ugovoru.

11. Sam položaj tužitelja prilikom sklapanja ugovora o kreditu je u tom smislu bio ''slabiji'' i to obzirom da je on pristupio sklapanju pravnog posla bez potrebnog znanja o samom financijsko bankarskom aspektu ugovornih odredbi u odnosu na valutnu klauzulu.

12. Tuženik da je raspolagao stručnim znanjem koje tužitelju u odnosu na valutnu klauzulu nije bilo prezentirano, te je iskoristio nestručnost i nizak stupanj nužno potrebnog osnovnog znanja tužitelja na način da je u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru stavio navedene odredbe, a na koje tužitelj nije mogao utjecati.

13. Odredbom članka 322. ZOO je propisano kako je Ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralu društva ništetan, osim ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu pravnu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje što drugo.

14. Kako je odredba članka 8. predmetnog Ugovora o kreditu protivna prisilnim propisima i moralu društva ista da je i ništetna te je stoga trebalo utvrditi njenu ništetnost i u tom dijelu usvojiti tužbeni zahtjev u cijelosti.

15. U odnosu na zahtjev tužitelja za isplatom ističe se da je isti osnovan u cijelosti.

16. Iz nalaza i mišljenja i dopune nalaza i mišljenja knjigovodstveno-financijskog vještaka Jasmine Fijačko proizlazi da razlika između iznosa koji je tužiteljica po osnovi valutne klauzule plaćala i iznosa koji bi plaćala da je plaćala anuitete po tečaju švicarskog franka na dan korištenja kredita uspoređuje li se početni otplatni plan iznosi 20.493,54 kn, pri čemu se iznos od 21.839,07 kn odnosi na rast tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita, a iznos od 1.345,53 kn se odnosi na pad tečaja u odnosu na tečaj na dan korištenja kredita.

17. Nalaz i mišljenje vještakinja je dala na temelju uvida u cjelokupnu kreditnu dokumentaciju, nalaz i mišljenje je iscrpan, detaljan, obrazložen po stavkama i argumentiran, a prigovori tuženika su pravne prirode i na iste se vještakinja niti ne može očitovati, te stoga sud nalaz i mišljenje cijeni stručnim i objektivnim i prihvaća ga u cijelosti.

18. U odnosu na navod tuženika da tužiteljica nije uzela u obzir i negativne razlike tečaja ističe se da potrošač plaćanjem po nižem tečaju i nije stjecatelj već je to kreditor pa nema mjesta primjeni instituta stjecanja brz osnove. Potencijalna tražbina kreditora s osnove nižeg tečaja je u zastari budući da je zastara na tražbinu kreditora tekla cijelo vrijeme do donošenja kolektivne presude i kasnije i ona nije za kreditora prekinuta podnošenjem tužbe u kolektivnom sporu jer su kreditori u kolektivnom sporu pasivno legitimirani i stoga pravo prekida zastarijevanja pripada samo potrošačima. Svi dospjeli anuiteti zastarijevaju nakon tri godine pa je stoga nastupila zastara potraživanja razlike tečaja za kreditora-banku. Pored toga se ističe da je za nepoštenost ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli isključivo odgovoran tuženik kao kreditor. Također se napominje da tuženik nije postavio niti prigovor radi prijeboja, a niti protutužbeni zahtjev, a sud ne smije po službenoj dužnosti prebijati tražbine jer je vezan granicama postavljenih zahtjeva stranaka.

19. Nadalje, prigovor zastare potraživanja tužitelja je po ocjeni toga suda neosnovan u cijelosti iz razloga što je pokretanjem parničnog postupka pred Trgovačkim sudom u Zagrebu radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4.7.2013., a koji je pravomoćno okončan donošenjem presude Visokog trgovačkog suda u Zagrebu Pž-6632/2017 od 14.6.2018. pravomoćno odlučeno o kolektivnoj tužbi Potrošač-Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača protiv, između ostalog i ovdje tuženika. Navedenom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-6632/2017 od 14.6.2018. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P- 1401/12 od 4.7.2013., a kojom je utvrđeno da je tužena OTP banka d.d. u razdoblju od 1.4.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora, što je imalo za posljedicu neravnotežu i pravima i obvezama ugovornih strana, čime je došlo do povrede kolektivnih interesa i prava potrošača i korisnika kredita što je imalo za posljedicu nepoštenost odnosno ništetnost navedene ugovorne obveze, te je došlo do prekida zastare na temelju odredbe članka 241. ZOO i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (14.6.2018.), a budući da je tužba u ovom postupku podnesena 24.4.2023., nije nastupio zastarni rok od pet godina.

20. Parnični trošak je dosuđen tužitelju na temelju odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a.

21. Gore navedeni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud, a žalbenim prigovorima tužene nije dovedena u sumnju zakonitost i pravilnost pobijane presude.

22. Prvostupanjski sud je i po ocjeni ovoga suda pravilno utvrdio činjenično tanje, te je pravilnom primjenom materijalnog prava zahtjev tužitelja ocijenio osnovanim, te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženika.

23. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu toč. 1. izreke kojom je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarao niti ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorne kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na jednostranom povećanju kamatnih stopa na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 96/03.) i to člancima 81., 82., 90. u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. a od 7. kolovoza 2007. nadalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 79/07., 125/07., 79/09., 89/09. i 133/09.) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. u tom dijelu odbijena revizija tuženika izjavljena protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4 od 13. lipnja 2014.

24. Presudom broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., koja je potvrđena povodom revizije banaka, između ostalih i tuženika, presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. utvrđeno je pod toč. 1. da je tuženik u razdoblju od 1. travnja 2005. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je time tuženik postupao suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 96/03) u razdoblju od 1. travnja 2005. do 6. kolovoza 2007. i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i to člancima 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama ZOO-a.

25. Prema odredbi čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.: 41/14., 110/15.) koji je na snazi u vrijeme pokretanja ovog postupka, odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, a isto tako i odredba čl. 138.a ZZP/07 propisuje da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. tog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

26. U smislu tih zakonskih odredbi, ali i odredbe 502.c ZPP-a koja propisuje da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, za zaključiti je da u ovom postupku sud obvezuju odluke iz postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača koje utvrđuju da je došlo do povrede propisa zaštite potrošača, odnosno da navedene odluke imaju direktni učinak i obvezuju sudove, te da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošači mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen po tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a.

27. Kako je spornim odredbama predmetnog Ugovora o kreditu valutna klauzula, uz koju je vezana glavnica, sadržajno izražena na identičan način kao i ona koja je točkom 1. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđena ništetnom, prvostupanjski sud je osnovano zaključio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne.

28. Prema odredbi članka 323. st. 1. ZOO-a u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništetne ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO-a. Sudsko utvrđenje ništetnosti odredbe mora imati za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo. Utvrđenjem ugovorne odredbe ništetnom potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna.

29. Kako je nesporno utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetne odredabe preplatio tuženiku iznos, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom navedenog materijalnog prava obvezao tuženika platiti i zatezne kamate na iznose koje je nepošteno stekao od dana stjecanja. Slijedom navedenog, tužitelju pripadaju kamate upravo kako je i postavljeno tužbenim zahtjevom, te kako stoji u izreci pobijane presude.

30. Isto tako, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava ocijenio neosnovanim prigovor zastare, uključujući i stajalište o prekidu zastare i ponovnom početku tijeka zastare, time da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u odlukama broj Rev-2245/17-2, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO-a i da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, pa je ocjena neosnovanosti prigovora zastare utemeljena na identičnom stajalištu koje je izraženo u citiranim odlukama. Kako do trenutka podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, zastara dosuđenih tražbina u ovom postupku nije nastupila, a pravomoćnošću odluke u sporu za zaštitu kolektivnih interesa potrošača 14. lipnja 2018. zastara je počela teći iznova, to u trenutku podnošenja predmetne tužbe – 25. travnja 2023. zastara glavnice, niti zateznih kamata kao akcesornog potraživanja, evidentno nije nastupila.

31. U odnosu na žalbu tužene odgovoriti je da ista dijelom predstavlja ponavljanje onoga što je isticano tijekom postupka, te isticanje onih prigovora koje je prvostupanjski sud valjano otklonio, o čemu pobijana presuda sadrži valjane i jasne razloge.

32. Pravilna i odluka o trošku, utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a.

33. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, te presudu prvostupanjskog suda potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić