REPUBLIKA HRVATSKA

Županijski sud u Splitu

Gundulićeva 29 a, Split

Poslovni broj Gž-948/2024-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca ovoga suda i to Dragice Samardžić, kao predsjednice vijeća, Vesne Kuzmičić, kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, te Ankice Matić, kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ČĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Križanec, Car- Pavlic & Poparić j.t.d. u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebačka banka d.d., Zagreb, Trg bana Josipa Jelačića 10, OIB: 92963223473, zastupanog po odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Metelko, Knežević & Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 85P-8917/2021-22 od 5. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se kao neosnovana žalba tužitelja, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj 85P-8917/2021-22 od 5. siječnja 2024.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda suđeno je:

" I. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja ČĆ u cijelosti koji glasi:

"Nalaže se tuženiku Zagrebačka banka d.d. da tužitelju ČĆ isplati iznos od 1.014,44 eur zajedno sa zatraženim zateznim kamatama kao i da mu nadoknadi parnični trošak sa zateznom kamatom od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, sve u roku od 15 dana."

II. Nalaže se tužitelju ČĆ da tuženiku Zagrebačka banka d.d. nadoknadi parnični trošak u iznosu od 1.312,50 eur u roku od 15 dana."

2. Protiv navedene presude žali se tužitelj te presudu pobija zbog žalbenih razloga iz članka 353. stavak 1. točka 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14,70/19, 80/22 i 114/22 dalje u tekstu: ZPP), predlažući pobijanu presudu preinačiti sukladno žalbenim navoda, podredno ukinuti te vratiti sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. U postupku među strankama nije sporno:

- da su tužitelj kao korisnik kredita i tuženik kao kreditor – banka sklopili 22.3.2005. ugovor o kreditu kojim se tuženik obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 33.760,29 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita;

6. U postupku je sporno je li tuženik o svim okolnostima i rizicima valutne klauzule obavijestio tužitelja pri sklapanju ugovora, odnosno je li se kod ugovaranja valutne klauzule pojedinačno pregovaralo te jesu li navedene odredbe uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka na štetu tužitelja, kao potrošača.

7. Po provedenom postupku sud prvog stupnja utvrdio je:

- da je odredbom članka 6. Ugovora ugovoreno da se glavnica kredita i kamata otplaćuju u jednakim mjesečnim anuitetima od 556,99 CHF plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, prema tečajnoj listi važećem na dan dospijeća;

- da je iskazom tužitelja utvrđeno kako mu je u banci dan na potpis već gotov unaprijed sastavljen ugovor i da mu u banci ništa nije pojašnjavano u vezi valutne klauzule, niti su mu dane potrebe obavijesti prije zaključenja predmetnog ugovora.

8. Nadalje, u ovome postupku je po provedenom financijskom vještačenju utvrđeno da navedene ugovorene odredbe (za koje je utvrđeno da se o njima nije pojedinačno pregovaralo, a da iste nisu jasne, lako razumljive i lako uočljive, suprotne načelu savjesnosti i poštenja) nisu uzrokovale značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača radi čega nije ispunjen uvjet iz čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07,790/9 i 89/09 dalje: ZZP-a), a koji mora biti ispunjen da bi se navedene ugovorne odredbe smatrale nepoštenima, a time i ništetnima.

9. Naime, provedenim vještačenjem po Darku Prpiću, stalnom sudskom vještaku za financije, računovodstvo i vrijednosne papire tvrđeno da ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen više plaćeni iznos iznosi 751,12 eur, dok ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete za koje je nalazom utvrđen manje plaćeni iznos iznosi 687,12 eur iz čega proizlazi da ukupna razlika s osnova valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 1.5.2005. do 1.4.2011. iznosi

samo 64,00 eur.

10. Ovakvom nalazu i mišljenju vještaka stranke nisu prigovorile u pogledu matematičkog izračuna te ga je i sud prihvatio kao stručan i objektivan u cijelosti s time da je tužitelj sukladno istome u podnesku od 29.3.2023. specificirao tužbeni zahtjev, smatrajući da nema nikakve osnove za umanjivanje njegovog potraživanja zbog plaćanja manjih anuiteta u određenom vremenskom razdoblju, dok je tuženik u podnesku od 23.3.2023. istakao da i dalje osporava osnovu potraživanja ukazujući i na to da je ovim vještačenjem utvrđeno kako navedene ugovorne odredbe ne uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

11. Slijedom navedenoga, odlučeno je kao pod točkom I. izreke pri čemu taj sud, kraj takvog stanja stvari, nije smatrao potrebnim odlučivati o istaknutom prigovoru zastare utuženog potraživanja niti posebno obrazlagati neosnovanost tuženikovog stava da bi nakon presude Suda EU u predmetu C-81/19 ugovorna odredba o valutnoj klauzuli bila isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga jer da je ista odraz zakonske odredbe čl. 22. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 dalje ZOO/05) , a što se pak tiče utvrđivanja potrošačke namjene predmetnog kredita, ukazuje se da je već iz navedenog Ugovora o kreditu vidljivo da ga je tužitelj potpisao, kao fizička osoba radi kupnje automobila za osobne potrebe pa kako tužitelj to i u svom iskazu jasno navodi ističući da u to vrijeme kao niti kasnije nije bio vlasnik niti obrta niti trgovačkog društva, to iz navedenoga da proizlazi njegovo svojstvo potrošača pa ako tuženik smatra da tužitelj u konkretnom ugovornom odnosu nema svojstvo potrošača, tada je teret dokaza na njemu jer tužitelj na neki drugi način niti ne može dokazivati takozvane negativne činjenice.

12. Odluku o parničnom trošku sud je utemeljio na odredbi članka 154. stavak. 1. u svezi s člankom 155. stavak. 1. ZPP-a.

13. Gore navedeni zaključak prvostupanjskog suda prihvaća i ovaj žalbeni sud.

14. Naime, iz spisa proizlazi da je sudski vještak Darko Prpić u svom nalazu i mišljenju od 7.3.2023. utvrdio da ukupna razlika s osnove valutne klauzule između anuiteta prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema obračunu banke po srednjem tečaju HNB-a važećem na dan isplate kredita za sve anuitete koji dospijevaju u razdoblju od 01.05.2005. do 01.04.2011. godine iznosi 482,08 kn, odnosno po fiksnom tečaju eura (1 EUR =7,53450 HRK) iznosi 64,00 EUR.

15. Iako tuženik osporava osnovu potraživanja tužitelja u cijelosti bitnim je istaknuti kako je iz nalaza i mišljenja vještaka razvidno da, nakon izvršenih izračuna više i manje uplaćenog na ime tečajnih razlika po kreditnoj partiji koja je predmet ove tužbe, pozitivne razlike iznose ukupno 5.659,49 kn/ 751,12 EUR, dok negativne razlike iznose kn 5.177,41/ 687,12 EUR.

16. Sukladno odredbama ZZP/07 da bi se ugovorna odredba smatrala nepoštenom, mora se raditi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, koja nije lako razumljiva, lako uočljiva i jasna tužitelju, te ukoliko ispunjava barem jednu od prethodnih pretpostavki, kumulativno sa tim mora biti obavezno ispunjen i uvjet da je navedeno, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovalo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

17. Da se i ima smatrati da je tužitelju citirana odredba bila nerazumljiva, odnosno da je sudu dozvoljeno ocjenjivati poštenost takve odredbe (a što se osporava u cijelosti), to osnovano tuženik ističe kako zasigurno takva odredba nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Stavljajući u odnos pozitivne razlike od kn 5.659,49 kn/ 751,12 EUR, i negativne razlike od 5.177,41/ 687,12 EUR, s iznosom ugovorenog i isplaćenog kredita, te ugovorenim rokom vraćanja (a kroz koji period je logično i razumljivo svakom prosječnom potrošaču koji pristane na ugovaranje valutne klauzule da se može očekivati određena promjena kako na više, tako i na niže) iznos koji bi predstavljao razliku između pozitivnih i negativnih razlika ukupno iznosi 482,08 kn/64,00 EUR, svakako ne može predstavljati iznos koji bi se imao smatrati značajnom neravnotežom koja bi bila na štetu tužitelja te opravdavala svrhu vođenja ovog sudskog postupka.

18. Radi iznesenog, u cijelosti su neosnovani žalbeni prigovori tužitelja, koji ukazuju na činjenicu postojanja značajne ravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.

19. Ni ostalim žalbenim razlozima nije dovedena u pitanje zakonitost i pravilnost pobijane presude.

20. Pravilna i odluka o trošku, utemeljena na odredbama članka 154. stavka 1. i 155. ZPP-a.

21. Radi svega iznesenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi a sud prvog stupnja nije suviše počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti sukladno odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a, valjalo je odbiti žalbu tužene kao neosnovanu, te presudu prvostupanjskog suda potvrditi, sukladno odredbi članka 368. stavak 1. ZPP-a.

U Splitu, 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Dragica Samardžić