Republika Hrvatska

Županijski sud u Splitu

Split, Gundulićeva 29a

Poslovni broj:Gž-2403/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Splitu, u vijeću sastavljenom od sudaca tog suda Andree Boras-Ivanišević kao predsjednice vijeća, Borisa Mimice kao suca izvjestitelja te Sonje Meštrović kao članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Davor Lazić, odvjetnik u Zagrebu , protiv tuženika Addiko Bank dioničko društvo, OIB 14036333877, iz Zagreba, Slavonska avenija 6, zastupanog po punomoćnici Iris Šanjug, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7050/2022-31 od 29. svibnja 2025., u sjednici vijeća održanoj dana 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tuženika kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-7050/2022-31 od 29. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom suđeno je:

I. „Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 isplatiti tužitelju ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] iznos od 2.213,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na pojedinačne iznose pobliže opisane u izreci pobijane presude, sve po stopi koja se određuje za svako polugodište u visini eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećane za pet postotnih poena za razdoblje do 31.07.2015., zatim od 01.08.2015. do 31.12.2022. po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena te od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II . Nalaže se tuženiku Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877 naknaditi tužitelju ŠO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] troškove parničnog postupka u iznosu u od 2.111,77 EURA zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 29. svibnja 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku 15 dana.

III. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.“

2. Protiv navedene presude žali se tuženik zbog svih žalbenih razloga propisani odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje u tekstu: ZPP) s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u skladu s žalbenim razlozima, podredno ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba tuženog nije osnovana.

5. Ispitujući pobijanu presudu kao i postupak koji je prethodio njezinom donošenju ovaj sud nije našao da bi bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP na koje povrede ovaj sud pazi po službenoj dužnosti (članak 365. stavak 2. ZPP).

6. Suprotno žalbenim navodima prvostupanjski sud je u obrazloženju presude dao jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama, a ne postoje ni drugi nedostaci zbog kojih se pravilnost pobijane odluke ne bi bilo moguće ispitati, pobijana presuda nije proturječna, pa nije ostvaren žalbeni razloga iz odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP na koju povredu odredaba parničnog postupka ukazuje tuženik u žalbi.

7. Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja ĆO protiv tuženika Addiko Bank d.d., Zagreb, radi isplate iznosa od ukupno 2.213,05 eura sa pripadajućim zateznim kamatama koje teku na pojedine mjesečne iznose od dospijeća do isplate u razdoblju od kolovoza 2008. do lipnja 2013., na ime vraćanja koristi koju je tuženica ostvarila isplatom od strane tužitelja temeljenih primjenom ugovornih odredaba o valutnoj klauzuli u CHF uz koju je vezana glavnica plaćanja anuiteta sadržanih u Ugovoru o kreditu odobren za kupnju novog motornog vozila, broj: 156-95/2006 od 18. svibnja 2006. godine, kojeg su sklopili tužena banka, i tužitelj kao korisnik kredita.

8. U provedenom postupku prvostupanjski sud je utvrdio:

-da je između pravnog prednika tuženika, kao kreditora te tužitelja, kao korisnika kredita zaključen Ugovor o kreditu broj 156-95/2006 od 18. svibnja 2006. godine, s namjenom kupnje novog motornog vozila (čl.2.st.2.), u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 21.077,00 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja kredita (čl.2.st.1.), uz redovnu kamatu po stopi od 5,25% godišnje, koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (čl.3. st.1 ) i rok otplate kredita 84 mjeseca (čl.4.); da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu-da su u otplatnom planu precizno navedeni anuiteti, datum dospijeća i plaćanja istih,

-da nije bilo sporno da je pravni prednik tuženika sastavio predmetni Ugovor o kreditu te nije sporno da je predmetni kredit u cijelosti otplaćen,

-da isto tako nije sporno da je tužitelj tijekom trajanja ugovornog odnosa izvršavao svoju ugovornu obvezu odnosno otplaćivao predmetni kredit te ga je u cijelosti otplatio,

- da je tijekom trajanja ugovornog odnosa došlo do promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj CHF za vrijeme realizacije kredita,

-da iz provedenog financijskog vještačenja po stalnom sudskom vještaku za računovodstvo i financije mr.sc. Zrinka Ručevića iz društva Ručević vještačenja d.o.o. od 24.12.2023. (list 290-294 spisa) proizlazi da je razlika koju je tužitelj stvarno platio u utuženom razdoblju iznosi 2.213,05 eura po osnovi promjene tečaja,

- da je sud prihvatio nalaz i mišljenje vještaka mr.sc. Zrinka Ručevića jer je isti jasan, stručan i argumentiran.

9. Prihvaćajući nalaz i mišljenje vještaka financijske struke sud je obvezao tuženika da tužitelju isplati traženi iznos s kamatom koja teče od dospijeća svakog pojedinog anuiteta do isplate, smatrajući da se radi o ništetnoj odredbi kojim je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak,, te je na taj način tužitelj platio više radi porasta važećeg tečaja za CHF, ukupno 2.213,05 eura.

10. Ovdje prvenstveno valja napomenuti da je u pitanju parnica koja je pokrenuta nakon što je određeni broj potrošačkih udruga pokrenuo parnični postupak po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa u smislu odredbe članka 132. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, dalje: ZZP/07).

11. Pri tome je sud prvog stupnja odbio kao neosnovan prigovor zastare u odnosu na potraživanja s osnove porasta važećeg tečaja za CHF na dan dospijeća pojedinog anuiteta u odnosu na vrijednost tečaja koji je važio na dan isplate kredita, pozivom na odredbu članka 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15. i 29/18., dalje: ZOO), prema kojoj tražbine zastarijevaju za 5 godina ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare, a obzirom da je pokretanjem postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača došlo do prekida zastare sukladno članku 241. stavak 1. istog zakona (navedeni stav zauzet je na sjednici građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020.) te je zastarni rok za utuženu tražbinu ponovno počeo teći od pravomoćnosti odluke koja je donesena u tom postupku što znači od pravomoćnosti presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12. od 4. srpnja 2013. Naime, navedena presuda postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17. od 14. lipnja 2018. pa bi zastarni rok istekao s 14. lipnjem 2023., a zastara nastupila 15. lipnja 2023. pa kako je tužba podnesena 23. prosinca 2022., to je ista podnesena prije isteka zastarnog roka.

12. Neosnovano žalitelj u žalbenim navodima osporava pravilnost i zakonitost pobijane presude ukazujući na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje pa s tim u svezi i pogrešnu primjenu materijalnog prava od strane suda prvog stupnja u dijelu kojim je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

13. Naime, na temelju ugovora o kreditu i druge dokumentacije koje su stranke dostavile u spis sud je utvrdio da je ugovorna odredba kojim se glavnica veže za valutu švicarski franak prosječnom potrošaču nerazumljiva, nepoštena pa prema tome ništetna, jer se o istoj nije pojedinačno pregovaralo iz čega proizlazi da je banka prije i u vrijeme zaključivanja ugovora propustila informirati korisnika kredita kao potrošača o važnim činjenicama: o općem riziku vezanom uz svaku valutnu klauzulu, o činjenici da je rizik intervalutarnih promjena u valutnoj klauzuli vezanoj za švicarski franak neusporedivo veći u odnosu na isti takav rizik u valutnoj klauzuli vezanoj uz euro (jer se tečajna politika Hrvatske narodne banke temelji na održavanju stabilnoga nominalnog tečaja kune prema euru, dok tečaj svih ostalih valuta u odnosu na kune nije pod kontrolom HNB-a), o tome da je rast tečaja švicarskoga franka u kontekstu skorog uvođenja EURO zone gotovo potpuno izvjestan te o povećanom riziku koji donosi ugovaranje valutne klauzule.

14. Tako je značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima tim većim što prosječni potrošač ne zna za rizik tečaja švicarskoga franka, nego misli da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik te je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. Priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata je bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

15. Stoga je i sama nerazumljivost ugovornih odredaba kojima se glavnica veže za švicarski franak i prema ocjeni ovog suda ozbiljan uzrok značajne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača i to protivno načelu savjesnosti i poštenja jer banka za taj rizik zna, ali ga prešućuje.

16. Neravnoteža u pravima i obvezama koja postoji ugovaranjem predmetne odredbe nedvojbeno je na štetu potrošača i značajna je. Naime, neizvjestan je i iznos glavnice kredita kojega potrošač kao dužnik ima obvezu vratiti banci i cijena, jer se i kamata plaća u istoj valuti, u švicarskim francima, pri čemu je propuštanje davanja te bitne informacije koja u startu dovodi do znatne neravnoteže na štetu potrošača protivno načelu savjesnosti i poštenja.

17. U tom kontekstu načelo savjesnosti i poštenja u smislu članka 4. ZOO-a općenito znači da su sudionici obveznih odnosa, dakle osobe koje se već nalaze u određenom pravnom odnosu koji se zasniva na odnosu povjerenja, dužne međusobno postupati obzirno, uvažavati interese obiju strana, prilikom zasnivanja obveznoga odnosa biti otvoreni i iskreni i spremni na potpuno i valjano ostvarenje preuzetih obveza, vodeći računa o smislu i svrsi obveznoga odnosa, što znači da su se u određenim životnim situacijama dužni suzdržati čak i od primjene određene norme ako bi time izbjegli da primjenom te norme bude učinjena nepravda. To načelo znači da svatko treba postupati prema drugima onako kako očekuje da će u pravnom prometu prema njemu postupati drugi.

18. Ocjenjujući ugovornu odredbu predmetnoga ugovora o kreditu s obzirom na sve naprijed navedeno prvostupanjski sud s pravom zaključuje kako je takva odredba za tužitelja kao prosječnog klijenta banke nerazumljiva jer nije na valjan način objašnjena posljedica i doseg takve ugovorne odredbe kao potrošaču, dok je tužena banka kao trgovac bila svjesna rizika po tužitelja kao potrošača zbog ugovaranja ovoga kredita uz primjenu valutne klauzule u CHF, radi čega je navedena ugovorna odredba predmetnoga ugovora o kreditu ništetna temeljem odredbe čl. 102. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

19. Odredbom čl. 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza povrata iznosa kredita uz valutnu klauzulu u švicarskom franku (CHF) u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj prema srednjem tečaju tuženika na dan plaćanja za CHF.

20. Naime, nije sporno da je valutna klauzula dopuštena ZOO-a. Međutim, zahtjev "informiranosti potrošača" u konkretnom smislu znači da ugovorna odredba o riziku promjene tečaja ne treba biti razumljiva samo na formalnoj i gramatičkoj razini, već da potrošač istu mora također razumjeti u pogledu njezina konkretnog dosega, u smislu da prosječni potrošač, koji je uredno obaviješten i postupa s dužnom pažnjom i razboritošću, može ne samo znati za mogućnost deprecijacije nacionalne valute u odnosu na stranu valutu u kojoj je kredit denominiran, već da može i procijeniti potencijalno znatnije gospodarske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze. Takav stav je iznesen i u presudi C-51/17 od 20. rujna 2018.

21. Polazeći od odredbe čl. 118. Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/2014) odnosno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( Narodne novine, broj: 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009, 133/09, 78/2012 i 56/2013) presuda pod posl.br P-1401/2012 Trgovačkog suda u Zagrebu od 4. srpnja 2014. te presuda pod poslovnim brojem Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, te Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Vrhovnog suda Republike Hrvatske obvezujuća i u predmetnom postupku u smislu utvrđenja postojanja povrede kolektivnih prava i interesa korisnika potrošačkih kredita od strane, ovdje tuženika, odnosno utvrđenja korištenja ništetnih odredbi ugovora o potrošačkim kreditima kojima je ugovorena obveza povrata kredita vezana uz valutnu klauzulu u švicarskom franku.

22. Naime, u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača presudom Visokog Trgovačkog suda poslovnog broja: Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovnog broja: P-1402/12 od 4. srpnja 2013. kojem je presuđeno da je tuženik ( među ostalima bankama) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju-ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/13) i to člancima 81., 82. i 90., a od kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zašiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) i to člancima 96. i 97. te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima.

23. Utvrđujući kako tuženik nije dokazao okolnosti da je u konkretnom slučaju tuženik ispoštovao načela savjesnosti i poštenja prilikom sklapanja predmetnog ugovora prije sklapanja ugovora odnosno da je obavijestio potrošača o parametrima promjene kamatne stope ili rizicima fluktuacije tečaja švicarskog franka, to je pravilno sud prvog stupanja primijenio materijalno pravo kada je utvrdio kako su predmetne ugovorne odredbe nepoštene u djelu da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tužene i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja ni u vrijeme zaključenja ugovora nisu vođeni pojedinačni pregovori te ugovorom utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koje utječu na odluku tužene o promjeni stope ugovorene kamate , a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

24. Člankom 502c. ZPP-a propisano je da fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno uređenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502a. stavak 1. tog zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te da je u tom slučaju sud vezan za utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Dakle, iz navedene odredbe proizlazi da je u ovom postupku sud vezan utvrđenjem iz navedene presude da je tuženik u vrijeme sklapanja ugovora s tužiteljicom koristio nepoštene i ništetne ugovorne odredbe.

25. Osim toga navedeno pravno shvaćanje je u skladu s pravnim shvaćanjem Europskog suda u spojenim predmetima C-698/18 i C-699/18 od 9. srpnja 2020. prema kojoj članak 2. točku (b), članka 6. stavak 1. i članka 7. stavak 1. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da im se protivi tumačenje nacionalnog prava prema kojem sudska tužba za povrat iznosa koji su neosnovani uplaćeni na temelju nepoštene odredbe sadržane u ugovoru sklopljenim između potrošača i trgovca podliježe roku zastare koji teče od dana kada je taj ugovor u cijelosti ispunjen kada za slične tužbe koje se temelje na pojedinim odredbama nacionalnog prava taj isti rok počinje teći tek od sudskog utvrđenja osnovanosti tužbe radi utvrđenja nepoštenosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora, što je u suprotnosti s načelom ekvivalentnosti.

26. Na žalbene prigovore tuženika koji se odnose na primjenu početne kamatne stope, navodnog smanjenja anuiteta koje je plaćao tužitelj zbog pada tečaja u određenom razdoblju te navodnog postojanja potraživanja prema tužitelju i prigovora istaknutih s tim u svezi, tuženiku valja ukazati da je, u ovom slučaju, visina tražbine tužitelja utvrđena na temelju nalaza i mišljenja vještaka knjigovodstveno financijske struke u kojem je detaljno navedeno koje je novčane iznose tuženik doista primio na ime razlike tečaja CHF u odnosu na kune kada je tečaj bio viši u odnosu na početni, pri čemu tuženik nije dokazao postojanje bilo kakve njegove dospjele tražbine prema tužitelju, unatoč utvrđenom razdoblju u kojem je tečaj CHF bio niži od početnog u odnosu na kune.

27. Naime, u vještačkom nalazu i mišljenju vještak je prikazao razdoblje u kojem tužitelj nije tuženiku pretplatio tražene novčane iznose pri isplati dospjelih anuiteta s obzirom na niži tečaj CHF prema kuni u odnosu na početni pa joj za to razdoblje prvostupanjskom presudom nije niti obvezan isplatiti traženu razliku.

28. Stoga je pogrešno pravno shvaćanje tuženika da je utvrđeni iznos trebalo umanjiti za iskazanu negativnu razliku, odnosno, za iznose manje plaćenih anuiteta zbog pada tečaja CHF u pojedinim razdobljima.

29. Napominje se da je u ovom postupku predmet spora restitucijski zahtjev tužiteljice u smislu odredaba članka 323. ZOO, prema kojoj svaka od stranaka može zahtijevati povrat onog što je dala u ispunjenju ništetnog ugovora ili u ovom slučaju ništetne ugovorne odredbe. U navedenim okolnostima, ovaj sud prihvaća kao pravilan stav suda prvog stupnja da tužiteljica u razdoblju kada je plaćala anuitete po tečaju koji je bio niži od početnog nije ništa stekla na teret tuženika, kako je već naprijed navedeno, jer niti jedan dio imovine tuženika nije prešao u imovinu tužitelja.

30. Tuženik nije ovlašten zahtijevati umanjenje restitucijskog zahtjeva tužitelja zbog utvrđene povrede potrošačkog prava, koja se manifestira upravo kroz razliku isplaćenih anuiteta prema promjeni tečaja CHF u odnosu na početni jer se radi o pravu potrošača i svojevrsnoj personalizaciji pružatelja usluga zbog utvrđene povrede njegova potrošačkog prava, u cilju otklanjanja štetnih posljedica, ali i odvraćajućeg učinka prema kreditnim ustanovama za takve i slične povrede.

31. Naime, bitno je naglasiti da tuženik nije potrošač i na njega se ne može odnositi kolektivna zaštita ako je tijekom otplate predmetnog kredita došlo do potplate u korist tužitelja u odnosu na početni tečaj CHF, takozvane negativne tečajne razlike, kako je već naprijed obrazloženo, jer za to ne postoji odgovornost tužitelja niti je tužitelj po osnovi takozvane negativne tečajne razlike nešto stekao, što bi bio u obvezi vratiti odnosno isplatiti tuženiku.

32. Slijedom unaprijed izloženog kako nisu ostvareni žalbeni navodi niti je ovaj sud nalazio ostvarenje bitnih povreda postupka na koje pazi po službenoj dužnosti u okviru odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a odlučeno je kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP.

27. Potvrđena je i odluka o troškovima postupka sadržana u pobijanoj presudi jer je ista zasnovana na valjanoj primjeni odredbe članka 154. stavak 1. a u svezi s odredbom članka 155. ZPP-a i Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika. Naime, žalitelju je odgovoriti da kada sud donosi odluku o naknadi parničnog troška nakon stupanja na snagu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika od 5. studenog 2022. kojem je izmijenjena vrijednost boda koja od tada iznosi 15 kuna (2,00 eura) valja primijeniti Tarifu i vrijednost boda koja je bila na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka pa parničnoj stranci valja dosuditi parnični trošak prema vrijednosti boda od 15 kuna (2,00 eura) i za radnje koje su poduzete prije izmjene vrijednosti boda 5. studenog 2022. Istovjetan stav prihvaćen je odlukama Vrhovnog suda RH broj Rev-940/2020 od 4. srpnja 2023., Rev-847/2021 od 13. veljače 2024. i Rev-562/2024 od 7. svibnja 2024.

U Splitu, 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Andrea Boras-Ivanišević