REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U BJELOVARU

STALNA SLUŽBA U GRUBIŠNOM POLJU

Grubišno Polje, Kolodvorska 2

Poslovni broj: P-64/2024-64.

(Raniji broj: P-783/2019)

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Grubišnom Polju, po sucu toga suda Milki Katić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Josipu Bažantu, odvjetniku iz Bjelovara, J. J. Strossmayera 7/I, iz Odvjetničkog društva Grubeša i Partneri d.o.o., Zagreb, protiv tuženika ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Odvjetničkog društva Hanžeković & Partneri, odvjetnicima iz Zagreba, Radnička cesta 22, radi isplate, nakon održane i zaključene glavne i javne rasprave dana 11. rujna 2025. godine, u prisutnosti tužitelja osobno uz punomoćnika i punomoćnika tuženika, temeljem čl. 335 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu ZPP), dana 23. listopada 2025. godine,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju MB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime više plaćene redovne kamate iznos od 2.063,40 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. veljače 2016. g. do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. g. do 29.12.2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku ERSTE & STEIERMARKISCHE BANK d.d. Rijeka, Jadranski trg 3/A, OIB: 23057039320, isplatiti tužitelju MB iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], na ime više plaćenih tečajnih razlika iznos od 12.185,89 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 5. veljače 2016. g. do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. g. do 29.12.2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju na ime razlike glavnice iznos od 2.626,80 Eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30.9.2015. g do 31.12.2022. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. g. do 29.12.2023. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. g. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana.

IV Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan a koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate koja teče na više plaćene redovne kamate i to na iznos od:

30,15 Eur od dana 4.8.2009. godine

37,88 Eur od dana 7.9.2009. godine

37,86 Eur od dana 9.10.2009. godine

37,85 Eur od dana 6.11.2009. godine

37,84 Eur od dana 1.12.2009. godine

37,82 Eur od dana 4.1.2009. godine

37,81 Eur od dana 1.2.2010. godine

37,80 Eur od dana 6.3.2010. godine

37,78 Eur od dana 12.4.2010. godine

37,76 Eur od dana 6.5.2010. godine

37,74 Eur od dana 15.6.2010. godine

37,73 Eur od dana 19.7.2010. godine

37,71 Eur od dana 21.8.2010. godine

37,68 Eur od dana 7.9.2010. godine

37,66 Eur od dana 6.10.2010. godine

37,64 Eur od dana 6.11.2010. godine

37,62 Eur od dana 8.12.2010. godine

37,59 Eur od dana 1.1.2011. godine

37,57 Eur od dana 1.2.2011. godine

37,54 Eur od dana 9.3.2011. godine

37,52 Eur od dana 6.4.2011. godine

37,49 Eur od dana 6.5.2011. godine

37,46 Eur od dana 6.6.2011. godine

37,43 Eur od dana 7.7.2011. godine

37,40 Eur od dana 9.8.2011. godine

37,37 Eur od dana 7.9.2011. godine

37,34 Eur od dana 7.10.2011. godine

24,33 Eur od dana 8.11.2011. godine

24,31 Eur od dana 6.12.2011. godine

24,28 Eur od dana 4.1.2012. godine

24,26 Eur od dana 8.2.2012. godine

24,23 Eur od dana 7.3.2012. godine

24,20 Eur od dana 4.4.2012. godine

24,17 Eur od dana 8.5.2012. godine

24,14 Eur od dana 8.6.2012. godine

24,11 Eur od dana 9.7.2012. godine

24,08 Eur od dana 6.8.2012. godine

24,05 Eur od dana 3.9.2012. godine

24,01 Eur od dana 4.10.2012. godine

23,99 Eur od dana 6.11.2012. godine

23,95 Eur od dana 7.12.2012. godine

23,92 Eur od dana 8.1.2013. godine

23,88 Eur od dana 8.2.2013 godine

23,84 Eur od dana 20.3.2013. godine

23,81 Eur od dana 9.4.2013. godine

23,77 Eur od dana 8.5.2013. godine

23,73 Eur od dana 10.6.2013. godine

23,69 Eur od dana 25.7.2013. godine

23,66 Eur od dana 12.8.2013. godine

23,62 Eur od dana 24.9.2013. godine

23,57 Eur od dana 30.10.2013. godine

23,53 Eur od dana 26.11.2013. godine

23,49 Eur od dana 6.12.2013. godine

23,44 Eur od dana 15.1.2014. godine

23,40 Eur od dana 1.2.2014. godine

23,35 Eur od dana 26.3.2014. godine

23,30 Eur od dana 1.4.2014. godine

23,26 Eur od dana6.5.2014. godine

23,21 Eur od dana 2.6.2014. godine

23,16 Eur od dana 3.7.2014. godine

22,88 Eur od dana 1.8.2014. godine

22,82 Eur od dana 26.9.2014. godine

22,77 Eur od dana 30.10.2014. godine

22,72 Eur od dana 4.11.2014. godine

22,67 Eur od dana 10.12.2014. godine

22,61 Eur od dana 27.1.2015. godine

22,17 Eur od dana 6.2.2015. godine

22,11 Eur od dana 1.3.2015. godine

22,05 Eur od dana 1.4.2015. godine

22,00 Eur od dana 1.5.2015. godine

21,94 Eur od dana 29.6.2015. godine

21,88 Eur od dana 25.7.2015. godine do 4. veljače 2016. godine.

V Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan a koji se odnosi na isplatu zakonske zatezne kamate koja teče na više plaćene tečajne razlike i to na iznos od:

0,11 Eur od dana 11.1.2008. godine

7,17 Eur od dana 1.2.2008. godine

12,84 Eur od dana 1.3.2008. godine

18,44 Eur od dana 1.4.2008. godine

5,31 Eur od dana 1.5.2008. godine

1,66 Eur od dana 1.6.2008. godine

5,65 Eur od dana 1.7.2008. godine

7,33 Eur od dana 1.10.2008. godine

0,03 Eur od dana 1.11.2008. godine

33,29 Eur od dana 5.11.2008. godine

23,19 Eur od dana 5.12.2008. godine

0,11 Eur od dana 1.1.2009. godine

42,24 Eur od dana 8.1.2009. godine

0,02 Eur od dana 1.2.2009. godine

50,71 Eur od dana 9.2.2009. godine

0,02 Eur od dana 1.3.2009. godine

54,49 Eur od dana 3.3.2009. godine

0,04 Eur od dana 1.4.2009. godine

48,00 Eur od dana 2.4.2009. godine

50,06 Eur od dana 1.5.2009. godine

0,06 Eur od dana 1.6.2009. godine

43,52 Eur od dana 2.6.2009. godine

33,95 Eur od dana 1.7.2009. godine

0,17 Eur od dana 1.8.2009. godine

38,82 Eur od dana 4.8.2009. godine

41,84 Eur od dana 7.9.2009. godine

36,11 Eur od dana 9.10.2009. godine

38,51 Eur od dana 6.11.2009. godine

44,38 Eur od dana 1.12.2009. godine

0,02 Eur od dana 1.1.2010. godine

50,20 Eur od dana 4.1.2010. godine

57,86 Eur od dana 1.2.2010. godine

0,22 Eur od dana 1.3.2010. godine

55,21 Eur od dana 6.3.2010. godine

0,03 Eur od dana 1.4.2010. godine

66,10 Eur od dana 12.4.2010. godine

0,04 Eur od dana 1.5.2010. godine

66,58 Eur od dana 6.5.2010. godine

0,08 Eur od dana 1.6.2010. godine

78,74 Eur od dana 15.6.2010. godine

94,54 Eur od dana 19.7.2010. godine

40,83 Eur od dana 21.8.2010. godine

74,96 Eur od dana 25.8.2010. godine

120,29 Eur od dana 7.9.2010. godine

0,02 Eur od dana 1.10.2010. godine

108,32 Eur od dana 6.10.2010. godine

0,02 Eur od dana 1.11.2010. godine

103,62 Eur od dana 6.11.2010. godine

0,13 Eur od dana 1.12.2010. godine

127,20 Eur od dana 8.12.2010. godine

153,81 Eur od dana 1.1.2011. godine

139,92 Eur od dana 1.2.2011. godine

0,29 Eur od dana 1.3.2011. godine

134,24 Eur od dana 9.3.2011. godine

0,02 Eur od dana 1.4.2011. godine

128,27 Eur od dana 6.4.2011. godine

0,01 Eur od dana 1.5.2011. godine

144,94 Eur od dana 6.5.2011. godine

0,08 Eur od dana 1.6.2011. godine

179,86 Eur od dana 6.6.2011. godine

179,54 Eur od dana 7.7.2011. godine

0,06 Eur od dana 1.8.2011. godine

259,01 Eur od dana 9.8.2011. godine

0,04 Eur od dana 1.9.2011. godine

188,64 Eur od dana 7.9.2011. godine

0,12 Eur od dana 1.10.2011. godine

172,43 Eur od dana 7.10.2011. godine

0,09 Eur od dana 1.11.2011. godine

168,59 Eur od dana 8.11.2011. godine

0,02 Eur od dana 1.12.2011. godine

168,24 Eur od dana 6.12.2011. godine

0,03 Eur od dana 1.1.2012. godine

181,85 Eur od dana 4.1.2012. godine

0,01 Eur od dana 1.2.2012. godine

189,85 Eur od dana 8.2.2012. godine

0,11 Eur od dana 1.3.2012. godine

190,03 Eur od dana 7.3.2012. godine

0,50 Eur od dana 1.4.2012. godine

184,38 Eur od dana 4.4.2012. godine

188,27 Eur od dana 8.5.2012. godine

0,18 Eur od dana 1.6.2012. godine

192,29 Eur od dana 8.6.2012. godine

186,22 Eur od dana 9.7.2012. godine

0,19 Eur od dana 1.8.2012. godine

188,35 Eur od dana 6.8.2012. godine

0,01 Eur od dana 1.9.2012. godine

184,53 Eur od dana 3.9.2012. godine

0,11 Eur od dana 1.10.2012. godine

179,39 Eur od dana 4.10.2012. godine

0,02 Eur od dana 1.11.2012. godine

186,32 Eur od dana 6.11.2012. godine

0,02 Eur od dana 1.12.2012. godine

184,72 Eur od dana 7.12.2012. godine

0,06 Eur od dana 1.1.2013. godine

188,30 Eur od dana 8.1.2013. godine

0,20 Eur od dana 1.2.2013. godine

178,75 Eur od dana 8.2.2013. godine

183,27 Eur od dana 20.3.2013. godine

187,30 Eur od dana 9.4.2013. godine

0,01 Eur od dana 1.5.2013. godine

176,43 Eur od dana 8.5.2013. godine

0,03 Eur od dana 1.6.2013. godine

171,92 Eur od dana 10.6.2013. godine

0,29 Eur od dana 1.7.2013. godine

166,49 Eur od dana 25.7.2013. godine

172,36 Eur od dana 12.8.2013. godine

0,04 Eur od dana 1.9.2013. godine

181,40 Eur od dana 24.9.2013. godine

167,05 Eur od dana 30.10.2013. godine

182,38 Eur od dana 26.11.2013. godine

8,09 Eur od dana 6.12.2013. godine

190,94 Eur od dana 27.12.2013. godine

12,32 Eur od dana 15.1.2014. godine

173,21 Eur od dana 27.1.2014. godine

10,09 Eur od dana 1.2.2014. godine

6,99 Eur od dana 25.2.2014. godine

173,65 Eur od dana 27.2.2014. godine

190,61 Eur od dana 26.3.2014. godine

13,37 Eur od dana 1.4.2013. godine

173,47 Eur od dana 29.4.2013. godine

0,21 Eur od dana 1.5.2013. godine

15,45 Eur od dana 6.5.2013. godine

168,40 Eur od dana 27.5.2013. godine

11,39 Eur od dana 2.6.2013. godine

173,43 Eur od dana 28.6.2013. godine

13,21 Eur od dana 3.7.2013. godine

6,98 Eur od dana 24.7.2014. godine

170,84 Eur od dana 29.7.2014. godine

19,73 Eur od dana 1.8.2014. godine

172,77 Eur od dana 25.8.2014. godine

194,15 Eur od dana 26.9.2014. godine

198,38 Eur od dana 30.10.2014. godine

12,02 Eur od dana 4.11.2014. godine

188,36 Eur od dana 25.11.2014. godine

19,34 Eur od dana 10.12.2014. godine

179,87 Eur od dana 30.12.2014. godine

21,72 Eur od dana 27.1.2015. godine

244,81 Eur od dana 30.1.2015. godine

19,73 Eur od dana 1.2.2015. godine

16,68 Eur od dana 6.2.2015. godine

217,60 Eur od dana 24.2.2015. godine

43,88 Eur od dana 1.3.2015. godine

209,84 Eur od dana 2.3.2015. godine

74,31 Eur od dana 1.4.2015. godine

184,86 Eur od dana 24.4.2015. godine

27,31 Eur od dana 1.5.2015. godine

17,58 Eur od dana 7.5.2015. godine

213,98 Eur od dana 27.5.2015. godine

3,49 Eur od dana 1.6.2015. godine

253,45 Eur od dana 29.6.2015. godine

244,42 Eur od dana 25.7.2015. godine, do 4. veljače 2016. godine.

VI Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.193,00€ zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve to u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe.

VII O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika ovome sudu radi isplate. U tužbi navodi da je dana 29. prosinca 2007. godine u Bjelovaru sa tuženikom sklopio ugovor o kreditu broj 51401652-5103744969 potvrđen dana 5. prosinca 2007. godine po javnom bilježniku Nevenki Osmanović iz Bjelovara kojim je tuženik kao kreditor odobrio i stavio tužitelju na raspolaganje kredit u iznosu od 84.000,00 CHF u protuvrijednosti u kunama, s ugovorenim rokom otplate 216 jednakih mjesečnih anuiteta kunske protuvrijednosti u iznosu od 747,72CHF.

Za trajanje otplate kredita kamatna stopa je više puta mijenjana na štetu tužitelja s povišenjem sa početnih 8,25% na 9,20%, što smatra da je takav način promjene kamatne stope ništetan s obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara. Prilikom zaključenja ugovora tužitelj nije pružio tuženiku dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF.

Navodi da je riječ o citiranim odredbama u standardnom ugovoru o kreditu (tipski, adhezioni) o kojima se nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njihov sadržaj te je uzrokovalo znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja a što je suprotno temeljnim načelima obveznog prava, slijedom čega su odredbe o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nepoštene i samim time ništetne.

Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. godine u točki I potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke I, II, III, IV, V, VI i VII izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, i tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. godine povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana pa da su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača i Zakona o obveznim odnosima.

Pravomoćnim presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/2013-4 od 13. lipnja 2014. godine u točki II potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine u dijelu točke I, II, III, IV, V, VI i VII izreke kojom se utvrđuje da je među inim, tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. godine a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Člankom 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08, 57/11, 25/13, u daljnjem tekstu: ZPP-a), propisano je da fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati se na pravna utvrđenja iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. istoga Zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Tužitelj je sa tuženikom zaključio i Aneks ugovora o kreditu dana 5. veljače 2016. godine u Bjelovaru a koji je zaključen u smislu Zakona o potrošačkom kreditiranju, no međutim, potpisom tog ugovora te provedbom konverzije tužitelj nije obeštećen za preplaćene iznose nastale kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi promjenjive kamatne stope i valute CHF.

U vrijeme zaključenja Aneksa ugovora nije bila donesena odluka VTS RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. godine kojom je pravomoćno utvrđena ništetnost ugovaranja valutne klauzule vezivanjem glavnice kredita uz valutu CHF. Ova činjenica nije uzeta u obzirom prilikom tuženikove izrade prijedloga konverzije jer bi u suprotnom matematički rezultat preplate bio u bitnom drugačiji.

Posljedice koju na konkretan predmet imaju utvrđena iz pravomoćnih odluka VTS RH u predmetu "Franak" odnosno utvrđenje ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i odredbe o valutnoj klauzuli CHF jest da se u konkretnom slučaju ima primijeniti početno ugovorena kamatna stopa kroz cijelo vrijeme otplate kredita i to na kunsku protuvrijednost kredita prema početnom tečaju CHF.

Prema izračunu sačinjenom za potrebe ovog postupka utvrđeno je da tužitelj u postupku konverzije nije obeštećen za više plaćene iznose s temelja promjene kamatne stope i primjene valutne klauzule te tuženik tužitelju s tih osnova do 30. rujna 2015. godine ostao dužan iznos od 104.222,25 kuna. Isto tako je utvrđeno da je s osnove razlike glavnice ostao dug u iznosu od 19.789,95 kune.

Nakon provedbe konverzije glavnica u valuti EUR izražena u kunskoj protuvrijednosti koju je utvrdio tuženik konverzijom je bila veća od one glavnice koja bi na dan 30. rujna 2015. godine bila da se na kredit u valuti CHF nisu primjenjivale ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

S obzirom da je pravomoćnom presudom VTSRH utvrđena ništetnost ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom banke, za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju od 10. rujna 2003. i 31. prosinca 2008. godine kao što su nepoštenim određene i odredbe o ugovaranju valutne klauzule, to je tuženik sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u daljnjem tekstu: ZOO-a) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi ugovora a sve u svezi čl. 1111., 1115. ZOO-a. Stoga, predlaže da sud naloži tuženiku da tužitelju isplati novčanu tražbinu s osnova preplaćene kamate i s naslova primjene valutne klauzule, te na ime razlike glavnice u sveukupnom iznosu od 124.012,20 kuna zajedno sa zakonskom zateznom kamatom do isplate, uz nadoknadu troškova parničnog postupka zajedno sa zakonskom zateznom kamatom.

Tijekom postupka a nakon provedenog financijsko knjigovodstvenog vještačenja tužitelj je postavio tužbeni zahtjev kao u izreci, s tim da je povećao tužbeni zahtjev umjesto ranijeg iznosa od 16.459,25€ sada potražuje iznos od 16.876,09€ odnosno povećao je tužbeni zahtjev za iznos od 416,84€ a što je sud dopustio svojim raspravnim rješenjem donesenim na ročištu za glavnu raspravu 11. rujna 2025. godine s obzirom da sud smatra da je to svrsishodno za rješavanje odnosa među strankama u smislu čl. 190. st. 3. ZPP-a.

2. Tuženik je dostavio odgovor na tužbu u kojem ističe prigovor mjesne nenadležnosti ističući da je u čl. 14. st. 5. Ugovora o kreditu broj 5103744969 od 29. studenog 2007. godine ugovorena nadležnost suda u mjestu sjedišta banke pa kako su stranke sporazumno odredile nadležnost smatra da je za suđenje u ovoj pravnoj stvari nadležan Općinski sud u Rijeci.

Isto tako, tuženik u odgovoru na tužbu u cijelosti osporava osnovanost i visinu tužbenog zahtjeva te ističe prigovor zastare.

Ističe da se na zahtjev tužitelja za isplatu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok imajući u vidu plaćanja koja je tužitelj vršio po uvećanim anuitetima i to sve u smislu odredbe čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača a u svezi čl. 230. ZOO-a. Ističe da je zakonodavac jasno predvidio da se u postupcima koje potrošači osobno pokrenu radi o postupcima naknade štete pa se u tom smislu ima primijeniti trogodišnji zastarni rok propisan odredbama ZOO-a.

Ističe da su stranke sklopile Aneks ugovora o kreditu čime su ugovorne strane regulirale međusobne odnose a iz čega proizlazi da tužitelj ne bi imao niti pravni interes voditi ovaj postupak.

Navedenim aneksom parnične stranke izmijenile su osnovni ugovor o kreditu, bez značaja obnove na način da je tužiteljev kredit koji je bio denominiran u kunama s valutnom klauzulom u CHF konvertiran u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR odnosno položaj tužitelja je izjednačen s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Aneksom je ugovorena valutna klauzula i ugovorena kamatna stopa iz osnovnog ugovora čime je tužitelj prihvatio i promjenjivu kamatnu stopu (u čl. 6. Aneksa) a koja kamatna stopa se primjenjivala na kredite iste vrste s valutnom klauzulom u EUR od dana sklapanja osnovnog ugovora.

Tuženik je pravovremeno i u skladu s odredbama ZIDZPK/15 dostavio tužitelju izračun konverzije kredita sa stanjem na dan 30. rujna 2015. godine zajedno s prijedlogom izmijenjenog ugovora o kreditu. Potpisivanju aneksa je sukladno zakonskoj obvezi prethodio prihvat izračuna konverzija i to nakon primitka svih zakonom propisanih informacija, omogućavanja provjere tih informacija te potvrde kalkulatora od strane ovlaštenih revizora.

Sukladno odredbi čl. 19.c toč. 4. ZIDZPK/15 prilikom konverzije kredita uzeti su u obzir cjelokupni iznosi uplaćeni radi namirenja početno utvrđenih obroka u CHF te su navedeni cjelokupni iznosi pretvoreni u EUR i u valutnu klauzulu u EUR po tečaju primjenjivom na dan uplate a sukladno odredbi čl. 19.c st. 1. toč. 3. ZIDZPK/15, pri izračunu konverzije uzeta je valuta kredita CHF-EUR i tijek kamatnih stopa kako za CHF kredit tako i za EUR kredit.

Tuženik je prilikom konverzije predmetnog kredita sukladno ZIDZPK/15 početno utvrđeni otplatni plan ugovora o kreditu u CHF sa svim njegovim izmjenama zamijenio sa novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora o kreditu u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta odnosno tuženik je prilikom izrade izračuna konverzije obuhvatio i glavnicu i kamate koje su sastavni dio otplatnog plana kredita.

Stoga, postupak konverzije sukladno odredbama ZIDZPK/15 proveden je na način da je utvrđen iznos glavnice kredita s valutnom klauzulom u eurima na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u švicarskim francima po srednjem tečaju tuženika na dan isplate kredita, definirana je kamatna stopa koja je vrijedila za kredit s valutnom klauzulom u eurima iste namjene, roka i iznosa, na dan isplate kredita s valutnom klauzulom u CHF. Uzete su u obzir i promjene kamatnih stopa tijekom razdoblja koje su primijenjene na korisnike kredita s valutnom klauzulom u EUR. Kreiran je otplatni plan za novi eurski kredit na način da su rok i dinamika otplate preuzeti iz ugovorenog kredita s valutnom klauzulom u CHF, iznosi koji su uplaćivani u korist partije kredita s valutnom klauzulom u CHF preračunati su u EUR po tečaju na dan uplate te su se iz navedenih iznosa zatvarale dospjele obveze sukladno otplatnom planu za eurski kredit.

Tuženik ističe da je bio u zakonskoj obvezi ponuditi tužitelju sklapanje aneksa a tužitelj je taj koji je odlučivao o tome da li želi ili ne želi izmijeniti osnovni ugovorni odnos s tuženikom odnosno tužitelj je imao pravo nastaviti otplatu kredita prema važećim ugovorenim uvjetima.

Upravo je tužitelj slobodnim očitovanjem volje odlučio urediti ugovoreni odnos s tuženikom tako da se ima smatrati eurskim korisnikom kredita od početka pa tuženik smatra da je u cijelosti neosnovana tužiteljeva tužba.

Isto tako, navodi da su sve uplate po predmetnom kreditu tužitelju priznate i uračunate odnosno uzete su u obzir pa se bilo kakvo novčano potraživanje po toj osnovi koju navodi tužitelj ukazuje neosnovanim.

Tuženik ističe stajalište recentne sudske prakse i pravne teorije da su potrošači sklapanjem aneksa ugovora o kreditu u CHF kojim je kredit konvertiran u kredit s valutnom klauzulom u EUR ugovorno riješili pitanje iznosa koji su možebitno preplatili radi eventualno neosnovanog povećanja stope ugovorne kamate i promjena u tečaju na način da su ti iznosi njima priznati i uračunati u povrat kredita sada s valutnom klauzulom u EUR pa smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan te se tuženik poziva na više pravomoćnih presuda županijskih sudova kao i stručne članke prof.dr. RB i dr.sc. VB s Pravnog fakulteta u Zagrebu.

Tuženik ističe da je VTSRH istaknuo kako njegovi zaključci u postupku kolektivne zaštite nisu primjenjivi na pojedinačne postupke budući da je on samo procjenjivao okolnosti koje su postojale u tzv. predugovornoj fazi (reklame i oglasi) a ne u fazi pojedinačnih pregovora i kako se u pojedinačnim postupcima moraju uzeti u obzir informacije koje su potrošačima bile na raspolaganju prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora. Smatra da je u ovom postupku potrebno utvrditi da li je u fazi pregovaranja oko sklapanja predmetnog ugovora o kreditu i samoga sklapanja ugovora tužitelj bio odgovarajuće informiran glede valute za koju se veže glavnica kredita odnosno da li je banka upozorila tužitelja kao budućeg korisnika kredita na posljedice porasta vrijednosti stranke valute (CHF) za njegove kreditne obveze. Tuženik ističe da su tužitelju bile dostupne sve informacije prije, prilikom i za vrijeme sklapanja ugovora o kreditu te da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu CHF. Tuženik ističe da je u reklamnom materijalu kao i oglasima u ponudi nudio kredite uz valutnu klauzulu u CHF, EUR i USD a ne isključivo ponudu kredita u CHF te ni na koji način nije preferira, sugerirao ili nagovarao druge potrošače pa tako i tužitelja na bilo koju opciju iz ponude. Težište je stavio na kreditiranje bez jamaca i to na opću ponudu stambenih kredita bez jamaca te je isticao da svako kreditno zaduživanje bez obzira na valutnu klauzulu predstavlja određeni rizik kojeg korisnik kredita pa tako i tužitelj mora biti svjestan te je na određenim letcima egzaktno grafički prikazao kretanje tečaja CHF; EUR i USD u odnosu na kunu u razdoblju od šest godina prije 2004.

Isto tako tužitelju su prilikom savjetovanja u bankama predočeni i uručivani obrasci u kojima se decidirano pojašnjava pojam valutne klauzule te promjena tečajeva stranih valuta za koje je vezana valutna klauzula koja utječe na promjenu iznosa povrata kredita u kunama. U svim poslovnicama banke svakodnevno je moguće provjeriti i tečaj određene strane valute a navedene informacije tužitelj je mogao dobiti i na besplatnom info-telefonu banke.

Ističe da je tuženik tužitelja općenito kao potrošača upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više načina i to ugovor o kreditu koji sadrži posebnu odredbu "valutna klauzula". Iz Informacija Pojam "valutna klauzula" i rizici financiranja u kunama s valutnom klauzulom koji dokument je mogao preuzeti tužitelj kao potencijalni korisnik kredita u poslovnicama tuženika, brošurom Stambeni krediti Erste Banke koja upozorava na rizik podizanja kredita uz valutnu klauzulu u švicarskim francima ili američkim dolarima, brošurom o kretanju tečajeva CHF, USD i EUR u periodu od 1998. do 2004., kao i razgovorom sa službenicima banke.

Nadalje se ističe, da tuženik nije ostvario "ekstra profit" na tečajnim razlikama niti je imao bilo kakve namjere usmjerene na ostvarivanje "ekstra profita", te je upravo tuženik snosio valutni rizik. Stoga smatra da se odredba ugovora o valutnoj klauzuli ne može smatrati nepoštenom. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi tuženik navodi kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima.

Tuženik ističe da je prije donošenja Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (ZIDZPK, "Narodne novine" br. 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego što se ona počne primjenjivati na ugovoreni odnos s potrošačem putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (članak 175. Zakona o bankama "Narodne novine" broj 84/02 i 141/06) odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (članak 308. "Narodne novine" br. 117/08).

Nadalje navodi da je tuženik bio dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje 15 dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan. Tuženik je navedeno uredno činio. Nadalje, tuženik ističe da radi izostanka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju tuženik se rukovodio i Direktivom vijeća Europskih zajednica (93/13/EEZ od 5. travnja 1993.). Navedena direktiva u prilogu sadrži tzv. sivu listu od 19 ugovornih odredbi koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu članka 97. Zakona o zaštiti potrošača, no za razliku od Zakona o zaštiti potrošača, Direktiva u prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredbi koje trgovcu omogućuju da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenim ugovorom ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga zadržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovor (točka 2.b Priloga Direktive).

Tuženik smatra da nije nepoštena odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni koja je uvjetovana kretanjem određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluge nema utjecaj. Tuženik navodi da treba imati u vidu da je jedan od osnovnih ciljeva Direktive 93/13/EEZ da se prilikom donošenja ocjene o poštenju pobijane odredbe imaju cijeniti narav robe ili usluge koja je predmet ugovora, te sve okolnosti prije ili prilikom sklapanja ugovora. Kako se ZZP ima tumačiti u skladu s Direktivnom 93/13/EEZ, a sukladno odredbi članka 145. Ustava Republike Hrvatske, tuženik ističe da postoje određene iznimke od pravila o nepoštenim ugovornim odredbama predviđene Direktivnom koje uključuju i ovdje pobijanu odredbu. Neovisno o tom što takve odredbe nisu inkorporirane u sadržaj ZZP, tuženik smatra da to ne znači da ih sud treba zanemariti. Prema njima postupanje tuženika nije nepošteno. Ističe da je već kroz ZPK tužitelju pružena razina zaštite radi koje daljnja sudska zaštita nije potrebna, a ovo jer su intervencijom zakonodavca stranke regulirale svoj ugovorni odnos u pogledu pitanja promjenjivosti kamatne stope, a sukladno Metodologiji utvrđivanja promjene kamatnih stopa na kredite i proizvode banke na koje se obračunava ugovorna kamata, koju je donio tuženik sukladno noveli ZIDZPK (n.n.143/13).Tuženik nadalje navodi da deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena je na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa.

Dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi u sebi obuhvaća dva međusobno povezana i nerazdvojna dogovora i to dogovor o odabiru promjenjive kamatne stope, te o načinu podešavanja kamatne stope, te ta dva dogovora samo zajedno mogu činiti dogovor o promjenjivoj kamatnoj stopi što je uostalom i stav recentne pravne teorije. Ukoliko se iz sadržaja Ugovora kroz deklaratornu pravnu zaštitu ukloni način podešavanja visine kamatne stope, kamatna stopa se više ne može smatrati promjenjivom, jer tada od samog zasnivanja ugovornog odnosa ne postoji nikakav dogovor parničnih stranaka u pogledu načina njezinog podešavanja. Takav ugovor pravno je i sadržajno nepotpun, te stoga odgovor na pitanje koja se kamatna stopa primjenjuje na ugovorni odnos parničnih stranaka treba potražiti u tumačenju preostalih odredbi ugovora.

Tuženik navodi da odredba članka 8. stavak 1. Ugovora i dalje sadrži odredbu o tome da su ugovorne strane odredile primjenu promjenjive kamatne stope u početnoj visini od 8,25% godišnje, no tuženik smatra da je jasno, da je uslijed izostanka kriterija o načinu podešavanja njezine visine, početno ugovorena visina jest njezina trajna visina budući da druge odredbe ugovora ne daju odgovor na pitanje kako bi promjena takve stope mogla nastupiti.

Međutim, ukoliko se ugovor tumači teleološki (ako ne postoji način na koji može doći do izmjene početno ugovorene visine kamatne stope) to samo može dovesti do zaključka da kamatna stopa nije promjenjiva, već da se radi o fiksnoj kamatnoj stopi. Takva naime jedino i može biti kamatna stopa za koju, iako nazvana promjenjivom, u ugovoru nije predviđen način njezinog podešavanja.

Tuženik ističe da nije moguće, niti pravno dopušteno kamatnu stopu koju su ugovorne strane izričito predvidjele kao promjenjivu, intervencijom u sadržaj ugovora izmijeniti u fiksnu kamatnu stopu od samog zasnivanja ugovornog odnosa, niti zanemariti valjanost inicijalnog dogovora između parničnih stranaka da će se na njihov ugovorni odnos primjenjivati promjenjiva kamatna stopa.

Tuženik navodi da su parnične stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa, a što uostalom u odgovarajuće cijeni i uvažava sam zakonodavac.

U pravnoj teoriji uvriježen je stav da se odredbe ugovora imaju primjenjivati onako kako glase, a da se pri tumačenju spornih odredbi treba izražavati i zajednička namjera ugovaratelja, te odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava, posebice kroz načelo slobode uređivanja obveznih odnosa budući da se pod njih podrazumijeva "sloboda suugovaratelja da samostalno i slobodnom voljom odlučuje hoće li uopće zasnovati određeni obvezno pravni odnos, s kime, kojom vrstom ugovora, s kojim sadržajem i redovito u kojem obliku, mijenjati ga i okončati" (CB, Komentar Zakona o obveznim odnosima, 2005., str. 7).

Deklaratorni tužbeni zahtjev stoga se ne može usvojiti bez da se pri tom ne postupi protivno Zakonu o potrošačkom kreditiranju i Zakonu o zaštiti potrošača, ali i bez da se ne povrijedi jedno od ostalih načela obveznog prava, načelo slobode ugovaranja.

Tuženik spori da bi na strani tužitelja nastupila šteta, kao i da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. U svezi navedenog tuženik navodi da presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13 potrošača u skladu sa praksom suda Europske unije, definira kao dobro informiranu, razumnu, pažljivu i opreznu osobu, te se stoga ne može prihvatiti kao osoba kojoj je moguće "nametnuti" Ugovor određenog sadržaja na unaprijed formuliranom standardnom obrascu, niti je to životno logično i uvjerljivo. Tužitelja nitko nije silio da sklopi ugovor o kreditu s tuženikom, već je to isključivo rezultat njegove slobodne volje. Ukoliko pak tužitelj želi sebe prikazati kao osobu koja je ugovor sklopila bez da je propitivala njegove odredbe, on s tim više ne uživa pravnu zaštitu po režimu koji je ustanovljen odredbama ZPK i ZZP, jer bi iz navedenog proizlazilo, da on nije niti želio pregovarati o pojedinim odredbama, već je samo htio što prije ishoditi potrebna novčana sredstva.

Tuženik navodi da u ovoj stvari nije sporno da je kao pružatelj financijskih usluga u smislu spomenute odredbe Priloga Direktive i ranije navedenog zakona u prvoj mogućoj prilici izvijestio tužitelja o izmjeni kamatne stope, te da je pri tome tužitelj imao pravo na raskid ugovora. Takvo držanje tuženik smatra da bi sud trebao cijeniti budući da sadašnji navodi i prijašnje postupanje tužitelja dijametralno su suprotni. Stoga, sve i da je na strani tužitelja nastala šteta, tuženik ističe da je njegov doprinos takvoj šteti više nego očigledan.

Nadalje navodi da Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 41/14 odredbom članka 118., odnosno članka 138.a ("Narodne novine" br. 79/07 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 78/12 i 56/13) jasno definira pravnu osnovu tužbenih zahtjeva za osobe koje protiv tuženika iz Kolektivnog spora temeljem iste odredbe pokreću pojedinačne postupke s osnova presude donesene u kolektivnom sporu, a to je naknada štete.

Takva pravna osnova jasna je budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi temeljem koje je tuženik stekao iznose koji su ovdje predmetom zahtjeva za isplatu nije otplata već i dalje egzistira.

Stoga, predlaže da sud odbije tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan uz nadoknadu troškova postupka.

3. Radi razjašnjenja spornih činjenica sud je izvršio uvid u cjelokupni spis ovoga suda pod poslovnim brojem P-64/2024 (Raniji broj: P-783/2019), tj. uvid u ugovor o kreditu broj 2402006-1031262160/51401652-5103744969 od 29. studenog 2007. godine (list 9-12), u plan otplate (list 13-16), u pregled prometa po partiji kredita (list 17-27), u obavijest o kreditu od 2. siječnja 2008. godine (list 28-29), u Aneks broj 1. Ugovora o kreditu broj 5103744969 od 5. veljače 2016. godine (list 30-34), u izračun konverzije kredita broj 5103744969 (list 35-38), u obračun po kreditu (list 39-45), u sudsku praksu (list 46-50, 68-79, 125-130, 136-147, 165-201, 226-257, 296-313, 398- 411), u obrazac za prihvat izračuna konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u EUR (list 67), u članke prof.dr.sc. RB doc.dr.sc. VB objavljene u časopisu Pravo i porezi br. 3/19 (list 80-84, 217-225), u reklamni materijal (list 85-117), u pisani iskaz DB, službenice tuženika (list 202-203), u članak mr.sc. OB, dipl.iur. u časopisu Pravo i porezi 9/18 (list 204-216), u nalaz i mišljenje financijsko knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš (list 531-610), u očitovanje financijsko knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš (list 639-649).

Izveo dokaz saslušanjem stranaka – tužitelja (list 687-689).

4. Izvedene dokaze sud je cijenio u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja je djelomično osnovan.

6. Iz Ugovora o kreditu broj: 2402006-1031262160/51401652-5103744969 od 29. studenog 2007. godine proizlazi da su isti sklopili tužitelj i tuženik, te je istim kreditor a tuženik odobrio i stavio na raspolaganje korisniku kredita a tužitelju kredit u kunskoj protuvrijednosti od 84.000,00 CHF, kao gotovinski kredit uz hipoteku, da se na kredit u otplati korisnik kredita obvezuje platiti banci kamatu po godišnjoj kamatnoj stopi koja je promjenjiva sukladno odluci banke o kreditiranju građana, a koja na dan sklapanja ovog ugovora iznosi 8,250% godišnje, da se kredit u iznosu od 84.000,00 CHF i kamata iz točke 8. tog Ugovora otplaćuju u 216 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora, te da u slučaju promjene kamatne stope iz toč.8. tog Ugovora korisnik kredita pristaje da banka povisi ili snizi iznos anuiteta te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete, i da će o izmijenjenom iznosu anuiteta banka pisano obavijestiti korisnika kredita.

7. Iz otplatnog plana za navedeni kredit proizlazi da je tužitelj podigao kredit u iznosu od 84.000,00 CHF, u 216 obroka i iznos obroka 747,72 CHF, kamatna stopa 8,250% promjenjiva, te da prvi anuitet dospijeva 1. veljače 2008. godine a zadnji 1. siječnja 2026. godine.

8. Uvidom u obavijesti uvjeta po kreditu utvrđuje se da je tuženik obavještavao tužitelja o povećanju kamatne stope na podignuti kredit koji je u otplati na način da je tuženik obavještavao tužitelja o datumu početka korištenja kredita, krajnjem roku odobrenog kredita, iznosu odobrenog kredita, neotplaćenom iznosu kredita, roku otplate kredita u mjesecima i danima, datumu dospijeća prve otplatne rate, datumu dospijeća slijedeće otplatne rate, iznosu godišnje kamatne stope.

9. Iz pregleda prometa po kreditu za razdoblje od 14. prosinca 2007. godine do 29. rujna 2015. godine utvrđuje se da je tužitelj vršio otplatu kredita.

10. Uvidom u Aneks broj 1 ugovora o kreditu broj 5103744969 od 5. veljače 2016. godine, utvrđuje se da su stranke zaključile Aneks ugovora o kreditu kojim Aneksom su zaključeni ugovor o kreditu broj 5103744969 na iznos od 84.000,00 CHF konvertirali tako da su ugovorili otplatu kredita u EUR, te su stranke ugovorile da na dan konverzije 30. rujna 2015. godine korisnik kredita na ime nedospjele glavnice kredita duguje 38.786,73€ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB na dan podmirenja a koja glavnica će se podmirivati sukladno otplatnom planu koji su stranke ugovorile u toč. 9. Aneksa.

Isto tako, stranke su u Aneksu ugovorile kamatnu stopu u visini 9,571% koja je promjenjiva te su stranke i ugovorile na koji način se određuje visina promjenjive kamatne stope.

Isto tako proizlazi da se Aneksom utvrđuje iznos anuiteta koji je korisnik kredita obvezan uplaćivati za vrijeme važenja Aneksa a koji na dan zaključenja Aneksa tj. na dan 5. veljače 2016. godine iznosi 492,91€ u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju HNB za EUR na dan podmirenja.

Člankom 9. Aneksa utvrđuje se da početno utvrđeni otplatni plan osnovnog ugovora u CHF sa svim njegovim izmjenama zamjenjuje se novim otplatnim planom u valutnoj klauzuli u EUR sastavljenim uzimajući u obzir sve izmjene ugovorenih uvjeta i ostale promjene koje su tijekom trajanja osnovnog ugovora u CHF imale utjecaj na izmjenu početno utvrđenog otplatnog plana i anuiteta.

11. Uvidom u obavijest o izračunu konverzije kredita, utvrđuje se da je tuženik tužitelju dostavio obavijest o izračunu konverzije kredita na dan 30. rujna 2015. godine tako da je prikazao stanje CHF kredita na dan 30. rujna 2015. godine, uvjete konverzije CHF kredita u EUR kredit, specifikaciju uplata po CHF kreditu, namirenje obveza po EUR kreditu s evidentiranim promjenama ugovorenih uvjeta po CHF kreditu do 30. rujna 2015. godine, obrazac za prihvat konverzije te nacrt Aneksa ugovora o kreditu.

Isto tako, iz izračuna proizlazi da je ukupno plaćeno u EUR 53.896,54, da je namirena zatezna kamata i drugi troškovi u iznosu od 78,25€, da ukupni iznos uplate umanjen za namirene zatezne kamate i druge troškove iznosi 53.818,29€, a da ukupni iznos dospjelih obveza po glavnici i kamati iznosi 45.899,99€, iznos preplate u kunama 60.433,08; zbroj ukupno preostalih anuiteta za naplatu 61.350,24€.

12. Tuženik je dostavio i članak autora mr.sc. OB, diplomiranog pravnika o učinku podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaja ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli kao i članak prof. dr. sc. RB i doc.dr.sc. VB, u kojima autori razmatraju ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse, pa se može reći da autori u navedenim člancima iznose svoje stavove o navedenoj problematici.

13. Isto tako, tuženik je dostavio u spis oglase i brošure iz kojih je vidljivo da je oglašavao uvjete za odobravanje stambenih kredita kako u eurima tako i u švicarskim francima na kojima je naglašavao kamatnu stopu koja se odobrava uz kredit.

14. Iz iskaza tužitelja MB proizlazi da je ugovor o kreditu zaključio 2007. godine, kao stambeni hipotekarni kredit za uređenje kuće, na iznos od 84.000,00CHF. Supruga je bila sudužnik tog kredita. Podigao je kredit u Bjelovaru u ERSTE & STEIERMÄRKISCHE BANK d.d.. Došao je u Erste banku interesirati se za kredit jer je imao potrebu za uređenje kuće, dao je svoje podatke o visini plaće i u banci su mu rekli da s obzirom na visinu plaće nije kreditno sposoban za kunski kredit i eurski kredit, već samo za kredit u švicarskim francima. Oni su to tumačili da je to najpovoljniji kredit i da je jedino za taj kredit sposoban. Podigao je kredit na 18 godina a rata je bila 3.300,00 kuna, plaćao je u kunama ali ne zna da li je to pretvarano, dobio je plan otplate. U planu otplate mjesečni iznos je bio iskazan u francima, i rata u kunama je bila različita svaki mjesec. Ne zna zbog čega je to došlo do toga da bi rata kredita u kunama se povećavala a samo zna da mu je rata sa 3.300,00 kuna došla do 6.000,00 i nešto kuna a u to vrijeme imao je plaću 4.300,00 kuna. Otplaćivao je kredit uz velike poteškoće, i kada je došla mogućnost da se kredit iz CHF pretvori u EUR kada je bila konverzija onda je to napravio odnosno od banke je dobio izračun pretvaranja kredita iz CHF u EUR i otišao je u banku i prihvatio je takav izračun. I kada je bila konverzija u eure i tada je bila velika rata. Kredit je otplatio do kraja na način da je prodao kuću i kredit otplatio do kraja. Kod obračuna konverzije priznato mu je nešto oko 20.000,00 kuna preplate, taj iznos je korišten za otplate daljnjih rata kredita tako da mu je umanjena rata kredita za taj iznos i kada je istrošen taj iznos onda je dalje plaćao puni iznos rate kredita. Da bi napravio konverziju kredita iz CHF u EUR to mu je bilo povoljnije to je i prihvatio ali mu je svejedno bila velika rata kada je istrošen taj iznos koji mu je priznat preplate tako da mu je rata bila oko 6.000,00 kuna i u eurima. Kredit je trebao biti ove godine otplaćen s obzirom da je kredit bio zaključen 2007. godine na rok od 18 godina. Kada je došao u banku zaključiti ugovor u CHF i službenik u banci ga nije nešto posebno upozoravao na rizike koji bi mogli biti zaključenjem tog kredita, sa promjenjivom kamatnom stopom ali je rečeno da kamatna stopa može padati ne samo rasti, a sa bankaricom je prošao ugovor o kreditu prilikom zaključenja, nije ga upozoravala što znači valutna klauzula rekla je da taj tečaj u CHF može rasti i padati ali da neće rasti već da će padati i da je to najpovoljniji kredit i da to ljudi masovno uzimaju a za druge nije bio sposoban. Dobivao je obavijesti kući o promjeni kamatnih stopa a za valutnu klauzulu nije dobivao obavijest. Rata kredita je porasla nakon par mjeseci, a kroz par godina je narasla drastično. Išao se u banku interesirati zbog čega je to tako, tražio je mogućnost kada mu je rata kredita premašila visinu plaće, tražio je da mu se kredit produži na duži rok otplate da mu bude manja rata ali to mu nisu omogućili. Imao je i poteškoća da nije mogao plaćati redovno rate kredita, ali zna da je u jednom momentu i prekinuo plaćati rate kredita jer nije mogao plaćati i onda je prodao kuću i otplatio kredit do kraja, a imao je i zateznih kamata jer nije redovno otplaćivao kredit. Po zanimanju je vozač, a i ranije je dizao kredite prije ovoga i redovito otplaćivao. Nije baš znao što znači promjenjiva kamatna stopa a niti valutna klauzula. U banci su mu rekli da je to najpovoljniji kredit i da je samo za taj kredit sposoban. Kada je došao u banku ugovor mu je već pripremljen ugovor koji je sačinila banka i ništa nije mogao mijenjati, mogao je samo potpisati. Taj kredit je bio najpovoljniji zbog visine plaće i za isti je bio kreditno sposoban. Za kredit u CHF bila je manja kamata u odnosu na druge kredite. Nije mogao promijeniti ništa u zaključenom ugovoru neke odredbe, npr. visinu kamate ili slično. Nije mu poznato koje je značenje valute švicarski franak kao valute sigurnog utočišta. Čitao je ugovor sa bankaricom koja je objašnjavala da je to najpovoljniji kredit s obzirom na visinu plaće. Kredit je otplaćivao on, a kada nije mogao on onda su pozivani jamci a onda je on to vraćao, tako da su jamcima uzimani novci sa njihovog računa a on je to njima kasnije vraćao. Novčana sredstva od kredita koristio je za uređenje kuće za stanovanje.

15. Sud je prihvatio iskaz tužitelja jer je isti životan, logičan i uvjerljiv, i u skladu s materijalnim dokazima koji su izvedeni tijekom postupka.

16. U provedenom postupku provedeno je financijsko knjigovodstveno vještačenje i to na okolnosti:

- izračuna u odnosu na ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli CHF po mjesecima iznose koji predstavljaju razliku – više plaćeno između ugovorene kamatne stope po zaključenom osnovnom ugovoru o kreditu i kamatama koje su naplaćene sukladno jednostranim odlukama banke tuženika o promjenama kamatne stope, kao i izračunati iznose po mjesecima koji predstavljaju razliku u plaćanjima mjesečnih iznosa primjenom početnog tečaja CHF na dan odobrenja kredita i mjesečnih iznosa plaćenih uz primjenu tečaja CHF koji je bio primijenjen na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta, i to na način da se prikaže zasebno pozitivna razlika s osnove promjenjive kamatne stope i posebno s osnove valute CHF, i sumarno razlika u plaćenom anuitetu, računajući od plaćanja svake pojedine rate odnosno anuiteta u kojima je bilo razlike pa do 30. rujna 2015. godine kao dana konverzije kao i navedenu razliku glavnice,

- da li je konverzija provedena sukladno zakonskim odredbama ZIDZPK/15 te jesu li prilikom izračuna konverzije i sklapanja Aneksa predmetnog Ugovora o kreditu bile uzete u obzir navodne preplate tužitelja vršene s obzirom na promjene u kamatnim stopama kroz razdoblje od početka otplate predmetnog kredita pa do konverzije kao i da li je pri izračunu konverzije u obzir uzeta valuta kredita (CHFEUR).

- utvrditi je li konverzija konkretnog Ugovora izvršena sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15) ili ne, pri čemu je vještak dužan dati konkretan izračun.

17. Iz nalaza i mišljenja financijsko-knjigovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 17. listopada 2024. godine proizlazi da je tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj platio ukupno 16.462,30 kuna (2.184,96 €) više zbog promjene kamatne stope i isto je prikazano u Tablici na strani 21. i 22. nalaza. Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno

-28,76 kuna (-3,82 € ) manje zbog promjene kamatne stope.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno 91.814,51 kuna (12.185,85 € ) više zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune što je prikazano u tablici na strani 22. -25. nalaza vještaka.

Tijekom otplate kredita koji je tužitelj sklopio s tuženikom tužitelj je platio ukupno

-22,98 kuna ( -3,05 €) MANJE zbog promjene tečaja CHF u odnosu na kune.

Vještak je u svom nalazu prikazao prijeboj tečajnih razlika u tablici na strani 25.- 27. nalaza.

Razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana je 19.791,60 kuna odnosno 2.626,80 € .

Prilikom konverzije kredita iz CHF u eure tuženik je početno odobreni iznos kredita u CHF denominirao u eure i cjelokupnu otplatu kredita u CHF izjednačio s položajem u kojem bi tužitelj bio da je koristio kredit denominiran u EUR iste vrste i trajanja, a kako je to u skladu sa zakonskim odredbama međutim prilikom konverzije nisu priznate pretplate tužitelja utvrđene ovim nalazom u ukupnom iznosu od 128.016,67 kuna, već je u konverziji utvrđena pretplata u iznosu od 60.433,08 kuna čime tužitelj konverzijom nije obeštećen za više plaćene iznose u odnosu na početno ugovorene uvjete u iznosu od 67.583,59 kuna odnosno 8.969,89 €, a kako je to prikazano u točki 7. Ukupni učinci konverzije pri čemu je u obzir uzela i manje plaćene iznose.

Tuženik je sve iznose u kunskoj protuvrijednosti 402.040,87 kuna koje je primio od tužitelja po osnovi otplate kredita upotrijebio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 102/15, dalje u tekstu: ZID ZPK) te Aneksu Ugovora o kreditu za zatvaranje obveza po ugovoru o kreditu uz valutnu klauzulu EUR.

18. Isto tako, vještak se očitovao na podnesak tužitelja u pismenom podnesku od 12. ožujka 2025. godine u kojem navodi da u odnosu na izračun razlike između konvertirane glavnice i preostale glavnice kakva je bila ona na dan konverzije kada se CHF glavnica pomnoži tečajem realizacije kredita, razlika glavnice koja je utvrđena konverzijom i inicijalnog otplatnog plana je 19.791,60 kuna odnosno 2.626,80 €.

Vještak je, također, u podnesku sačinio i obračun zakonske zatezne kamate i namirenje iz priznate preplate konverzije sukladno čl. 172. ZOO-a, te je tako vještak za period do 5.2.2016. godine kada je sklopljen dodatak ugovoru, obračunao zatezne kamate na više plaćene kamate i više plaćene tečajne razlike u iznosu od 40.851,26 HRK. Isto tako, vještak je izvršio namirenje iz priznate pretplate po konverziji u iznosu 41.766,62 HRK tako što je namirena cjelokupna zatezna kamata, a obračunata na više plaćene redovne kamate kao i obračunata zakonska zatezna kamata na više plaćene tečajne razlike te dio redovne kamate u iznosu 915,36 HRK dok nisu namirene preostale redovne kamate u iznosu 15.546,94 HRK odnosno 2.063,40 eura i više plaćene tečajne razlike u iznosu 91.814,50 HRK odnosno 12.185,89 eura.

19. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje kao i ispravak nalaza i mišljenja financijsko knjigovodstvenog vještaka u cijelosti s obzirom da je isti odgovorio na sva postavljena pitanja tužitelja dok tuženik istome nije prigovorio i s obzirom da je vještak sačinio obračun zakonskih zateznih kamata računatih na pojedine iznose redovne kamate od dospijeća pa do 5.veljače 2016. godine kada je sklopljen Dodatak ugovoru kao i obračun zakonskih zateznih kamata na više plaćene tečajne razlike na pojedine iznose od dospijeća pa do 5. veljače 2016. godine tako što je utvrdio da tako obračunate zakonske zatezne kamate iznose 40.851,26HRK.

20. Tužitelj se poziva na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod posl. br. P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je između ostalih i tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine, a Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom odlukom br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine je odbio revizije I-VII- tuženika kao neosnovane.

Navedeni postupak pokrenut po tužbi Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača - Potrošač protiv sedam banaka, a među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 57/11, 25/13 – dalje: ZPP), pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu. Također, u skladu s odredbom čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP) odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 131. st. 1. Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku, koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika.

U odnosu na tuženika je utvrđeno između ostalog da je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Taj dio odluke je Visoki trgovački sud potvrdio svojom odlukom br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. godine.

U odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka kao trgovaca i korisnika kredita kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

21. Sukladno odredbi čl. 96. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09 - u daljnjem tekstu: ZZP), ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

Isto tako člankom 102. st. 2. istoga zakona propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna te da ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samoga ugovora a koji može opstati bez ništetne odredbe.

22. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. ZOO, činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270. st. 1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

23. Iz izvedenih dokaza, a uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope i valutne klauzule sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope i rasta valute ništetne.

24. Sklopljeni ugovor ne sadrži referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, a niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope. U ugovoru nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, a budući da ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, smatra se da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo (čl. 96. st. 2. ZZP).

Ugovorena redovna kamata sadržajno odgovara naknadi koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje iznosa novčanih sredstava odobrenih od strane kreditora (banke) na određeno vremensko razdoblje, uz obvezu vraćanja iskorištenog iznosa novca, sve u vrijeme i na način kako je to Ugovorom o kreditu i ugovoreno. Stoga odredba o takvoj kamati mora biti određena odnosno barem odrediva u smislu odredbi čl. 269. st. 2. ZOO i čl. 272. ZOO.

25. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s promjenama tržišnih uvjeta, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika, pri čemu se pobliže ne navodi što obuhvaća promjenu tržišnih uvjeta, te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud nalazi da odredbe Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora.

Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

Stoga sud nalazi i da sporne odredbe o promjenjivosti kamatne stope predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 96. st. 1. ZZP-a.

26. Prema odredbi čl. 3. st. 1. Direktive 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. g. ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora.

Prema odredbi čl. 5. iste Direktive u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo.

27. Navedene odredbe predmetnog ugovora koja promjenu ugovorne kamate čine ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, bez da istovremeno precizno odrede uvjete promjenjivosti i referentnu stopu za koju se veže promjena, uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, koju promjenu dužnik ne može predvidjeti, a pravilnost promjene ne može ni provjeriti jer nema nikakvih egzaktnih kriterija.

Tužitelju nisu objašnjeni razlozi promjene kamatne stope, o tome se nije pojedinačno pregovaralo, te tužitelju kao potrošaču nije omogućeno da pristane na takve odredbe (koje jasno definiraju uvjete i razloge zbog kojih se kamatna stopa može mijenjati) i iskoristi neke od navedenih solucija odnosno prigovori povećanju stope redovne kamate ili zatraži okončanje ugovornog odnosa. Primjenom navedenih ugovornih odredbi tuženik je izbjegao utjecaj druge ugovorne strane (tužitelja) na cijenu, što je suprotno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad su se ugovorne strane suglasile o bitnim sastojcima ugovora. Takve jednostrano određene ugovorne odredbe protivne su i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg tužitelj mora vratiti tuženiku.

28. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

Nadalje, sukladno odredbi čl. 323. st. 2. ZOO, ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran je svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti.

U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetnih ugovornih odredbi ostvario korist u vidu plaćanja veće kamate i više valute, nego što bi ostvario da je ostala na snazi kamatna stopa koja je bila na snazi u trenutku sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu kao i tečaj. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužitelju razliku u vidu više plaćenog iznosa kamate i valute kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

29. Ocjenu dopuštenosti tužbe, odnosno pravnog interesa zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu u slučaju kada je kredit konvertiran, svoje mišljenje je dao Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 2868/2018 od 12. veljače 2019.

Prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske korisnik kredita ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi neovisno o činjenici što je ugovorena konverzija kredita. Ovo iz razloga što sklapanjem Dodatka nije u cijelosti podmiren dug budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje članak 326. stavak 2. ZOO-a, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni. Tuženik je ponudom konverzije postupio sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj 102/15.) koji je stupio na snagu 30. rujna 2015., a kojim je propisano načelo konverzije kredita s valutnom klauzulom u CHF u kredit s valutnom klauzulom u Euro na način da se položaj potrošača u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit u Eurima. Kamatna stopa određena Dodatkom od 28. siječnja 2016. određena je onako kako je vrijedila za kredite koji su u navedenom razdoblju ostvarivani u valuti Euro, dakle i za te kamatne stope i promjenu istih nisu vođeni pojedinačni pregovori, već je kamatna stopa mijenjana prema odlukama tuženika (banke).

Ovaj sud smatra da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana, već je za ubuduće definiran ugovorni odnos između stranaka.

Stoga sud smatra da je tuženik dužan temeljem članaka 29. st. 2. i čl. 323. st. 1. te čl. 1111. i 1115. ZOO-a, tužitelju vratiti preplaćene iznose.

30. Tuženik je istakao i prigovor zastare, a sud je stajališta kako taj prigovor nije osnovan. Naime, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, izraženog u odluci Rev-2245/17-2 od 20.03.2018. godine, pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju članka 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Naime u odnosu na istaknuti prigovor zastare valja navesti da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 u pogledu promjenjive kamatne stope u odnosu na tuženika postala je pravomoćna donošenjem presude Visokog trgovačkog suda RH Pž-7129/13 13. lipnja 2014. godine, a odluka Trgovačkog suda u Zagrebu i u odnosu na tuženika te u vezi odredbi o valutnoj klauzuli postala je pravomoćna po donošenju presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. godine, pa onda zastara počinje teći od dana pravomoćnosti, a kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 11. lipnja 2019. godine, to onda svakako nije protekao rok od pet godina koji se računa od 14. lipnja 2018. godine za valutnu klauzulu a za promjenjivu kamatnu stopu od 13. lipnja 2014. godine.

31. U smislu odredbe članka 502c ZPP-a sud je vezan za utvrđenja u naprijed navedenim odlukama Trgovačkog suda u Zagrebu i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske s obzirom da se tužitelj pozvao na ta pravna utvrđenja. Nadalje, i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. godine u bitnom je izrazio stajalište da su ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu niti određene, a niti odredive, te da se radi o ugovornim odredbama čiji sadržaj prosječnom potrošaču nije bio niti je mogao biti razumljiv, te da je unošenje takvih odredba u Ugovore o kreditima suprotno načelima obveznog prava, te je potrošač kao korisnik kredita doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku.

32. Tijekom postupka sud je utvrdio da je tuženik, Ugovorom o kreditu, broj 2402006-1031262160/51401652-5103744969, koji je zaključio sa tužiteljem dana 29. studenog 2007. godine, povrijedio interes i prava potrošača, korisnika kredita (tužitelja), jer se u Ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije u cijelosti informirao potrošača o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama članaka 96. i 102. tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača.

Nadalje je utvrđeno da je u tom Ugovoru tuženik ugovorio sa tužiteljem redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke (tuženika) i internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora stranke nisu pregovarale i Ugovorom utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravilima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatne stope, a sve na štetu potrošača (tužitelja), a što je također protivno navedenim odredbama ZZP-a.

Pregovori stranaka, prije sklapanja Ugovora, sveli su se samo na podatak o visini rate kredita i trajanju otplate kredita. Tuženik nije na valjan i razumljiv način objasnio tuženiku postupak formiranja kamatne stope, odnosno tužitelj nije raspolagao osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju pa tako ugovorena kamata nije bila određena, razumljiva pa time ni poštena. Isto se odnosi i na valutu u kojoj je kredit odobren – švicarski franak-CHF, odnosno njegov tečaj tijekom trajanja otplate kredita.

Tužitelj, kao građanin sa prosječnim obrazovanjem i razumijevanjem bankarskog poslovanja nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata. S druge strane, tuženik kao bankar, je trebao upozoriti tužitelja i na te okolnosti, ako ih je znao ili ih je trebao znati.

Kako je utvrđeno da je tuženik, temeljem tih nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist, a za to nema pravne osnove, dužan ju je vratiti tužitelju, a ako to nije moguće naknaditi vrijednost postignute koristi (članak 1111. ZOO-a). Kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se vratiti plodovi i platiti kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva (članak 1115. ZOO-a).

Tako tuženik treba vratiti tužitelju iznose koje je utvrdio stalni sudski vještak u svom nalazu i mišljenju od 17. listopada 2024. godine te u očitovanju od 12. ožujka 2025. godine, i to iznos od 2.063,40 € a što se odnosi na preplaćenu promjenjivu kamatu te preplaćeni iznos zbog promjene tečaja u iznosu od 12.185,89€ zajedno sa zateznom kamatom računajući od 5. veljače 2016. godine pa do isplate, te razliku glavnice 2.626,80€ sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 30. rujna 2015. godine do isplate ili ukupno 16.876,09 €.

Naime, tužitelj je u svojem pismenom podnesku od 24. travnja 2025. godine a nakon što je provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje, suglasio se sa obračunom financijsko knjigovodstvenog vještaka koji je sačinio obračun zakonske zatezne kamate obračunate na redovne kamate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 5. veljače 2016. godine kao dana zaključenja dodatka ugovoru, te obračunate zakonske zatezne kamate na tečajne razlike računate od dospijeća svakog pojedinog iznosa pa do 5. veljače 2016. godine a što iznosi 40.851,26 kuna te je sa tako obračunatom zakonskom zateznom kamatom se suglasio da se iznos priznat u postupku konverzije a što iznosi 5.543,38€ namiri obračunata zakonska zatezna kamata kako je to i učinio financijsko-knjigovodstveni vještak.

Naime, iz dopune nalaza i mišljenja financijsko-računovodstvenog vještaka Sanje Radoš od 12. ožujka 2025. godine proizlazi da je vještak izračunao zakonsku zateznu kamatu na redovne kamate kao i na više plaćene tečajne razlike i da tako obračunata kamata iznosi 40.851,26 kuna. Isto tako, vještak je naveo da je tužitelju u postupku konverzije priznat iznos od 41.766,62 kuna, pa je onda vještak preplatu po konverziji namirio cjelokupne zakonske zatezne kamate kao i redovne kamate u iznosu od 915,36 kuna, dok nisu namirene redovne kamate u iznosu od 15.546,94 kune, odnosno 2.063,40€ i tečajna razlika u iznosu od 91.814,50 kuna / 12.185,89€, pa je onda sud prihvatio da tužitelj ima pravo na isplatu navedenih iznosa ali sa zakonskom zateznom kamatom od 5. veljače 2016. godine do kojeg datuma je financijsko- knjigovodstveni vještak obračunao zakonsku zateznu kamatu.

Međutim, tužitelj u svom podnesku od 24. travnja 2025. godine je postavio tužbeni zahtjev na način da ponovo potražuje zakonsku zateznu kamatu na više plaćene redovne kamate kao i na više plaćene tečajne razlike, to je onda sud odbio tužbeni zahtjev tužitelja a koji se odnosi upravo na plaćanje zakonskih zateznih kamata i odlučio kao u izreci pod točkom IV i V.

Naime, iako tužitelj u svom pismenom podnesku od 24. travnja 2025. godine prihvaća dopunski nalaz i mišljenje vještaka u kojem je vještak obračunao zakonsku zateznu kamatu na više plaćene redovne kamate i na tečajne razlike i iz tako obračunatih zakonskih zateznih kamata je namiren iznos priznat u konverziji, međutim, u svom tužbenom zahtjevu ponovo potražuje zakonsku zateznu kamatu koja je već obračunata i s kojom je namiren iznos preplate po konverziji, a s obzirom na odluku Vrhovnog suda RH Rev-1096/2022-2. od 8. studenog 2022. godine a u kojoj odluci je izraženo pravno stajalište da se preplata koja je priznata konverzijom ne može kumulirati s preplatom koja proizlazi iz nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora po kreditu do dana konverzije.

Visina stope zatezne kamate određena je Zakonom o kamatama, Uredbom o visini stope zatezne kamate i člankom 29. ZOO-a.

33. Zbog navedenoga sud je djelomično udovoljio tužbenom zahtjevu i presudio je kao u toč. I, II, III, IV, V izreke ove presude.

34. Presudom suda EU C118/17 (slučaj M) utvrđeno je da nacionalni sudovi moraju utvrditi je li zakonodavnom intervencijom izvršena potpuna restitucija, a nakon provedenog vještačenja sud je utvrdio da nije, te je očigledan pravni interes tužitelja za podnošenje predmetne tužbe.

35. Ovaj sud smatra, a uvažavajući iznesene stavove Suda Europske unije da u konkretnom slučaju konvertiranjem kredita nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača, jer Aneksom-Dodatkom Ugovora nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana.

Dakle, sklapanjem Aneksa nije uspostavljena ravnoteža u pravima i obvezama iz Ugovora o kreditu, odnosno nadoknađena šteta koja je nastala tužitelju u vidu preplaćenih kamata i iznosa po osnovi valutne klauzule.

Ovakav stav zauzela je i praksa županijskih sudova u odlukama Županijskog suda u Osijeku broj: Gž-2011/2019-2 od 04. siječnja 2021., Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-1338/2020-4 od 27. siječnja 2021., Županijskog suda u Rijeci broj:Gž-2614/2019-2 od 23. veljače 2021., te Županijskog suda u Splitu broj:Gž- 400/2021-2 od 24. ožujka 2021.

36. O troškovima postupka sud je odlučio temeljem članka 154. st. 2. ZPP-a, s obzirom na postignuti uspjeh u parnici a imajući u vidu cjelokupni postupak kao i vrijednost tužbenog zahtjeva koji je tužitelj postavio nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja.

Budući da je tužitelj u pogledu osnove tužbenog zahtjeva uspio u cijelosti odnosno u omjeru od 100% a u pogledu visine tužbenog zahtjeva sud cijeni da je njegov uspjeh 75%, onda ukupan uspjeh mu je 175% koji se podijeli sa 2 pa se dobije ukupni omjer uspjeha tužitelja u postupku od 87,50%.

Tuženik je uspio u postupku sa 25% i kada se njegov uspjeh podijeli sa 2, dobije se da je tuženik uspio ukupno u postupku sa 12,50% i kada se tužiteljev uspjeh u parnici umanji za tuženikov uspjeh onda proizlazi da je tužitelj ukupno uspio u postupku sa 75% a prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu.

Pri odlučivanju koji će se troškovi priznati tužitelju, sud je u smislu članka 155. st. 1. ZPP-a, priznao samo one troškove koji su bili neophodno potrebni za vođenje ovoga postupka, a imajući u vidu vrijednost predmeta spora.

Sud je tužitelju priznao troškove sukladno Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika sukladno vrijednosti predmeta spora kao i vrijednosti boda (1 bod 2,00€) i to koji se odnose na sastav tužbe 500,00€, očitovanje na odgovor na tužbu 500,00€, obrazloženi podnesak od 10. studenog 2020. godine 500,00€, za zastupanje na pripremnom ročištu 25. ožujka 2024. godine 500,00€, za očitovanje na nalaz i mišljenje vještaka 500,00€, očitovanje na dopunski nalaz i mišljenje vještaka 500,00€, očitovanje na podnesak tuženika od 10. travnja 2025. godine 500,00€, za zastupanje na glavnoj raspravi 11. rujna 2025. godine 500,00€, trošak PDV-a 1.000,00€ sudske pristojbe na tužbu 211,04€ a ne koliko potražuje 450,00€ imajući u vidu vrijednost predmeta spora, a imajući u vidu da tužitelj ne plaća sudsku pristojbu na presudu, trošak vještačenja 300,00€ te trošak preliminarnog izračuna tražbine u iznosu od 79,63€ po dostavljenom računu, ili sveukupno 5.590,67€.

Budući da je tužitelj uspio u postupku sa 75%, to onda sukladno njegovom uspjehu tuženik mu je dužan nadoknaditi troškove postupka u iznosu od 4.193,00€, pa je onda naložio tuženiku da tužitelju nadoknadi navedeni trošak, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama.

Tužitelju nije priznat trošak kao opravdan i potreban za sastav podneska za prekid postupka od 5. rujna 2023. godine te za sastav podneska od 1. rujna 2025. godine.

37. O zahtjevu tužitelja za naknadom troškova za pristup na ročište za donošenje, objavu i uručenje presude, sud će odlučiti posebnim rješenjem nakon održanog ročišta.

U Grubišnom Polju, 23. listopada 2025. godine

S u t k i n j a

Milka Katić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba, u roku do 15 dana računajući od dana ročišta za objavu presude tj. od 23. listopada 2025. godine. Žalba se podnosi u tri primjerka putem ovog suda, a o žalbi odlučuje nadležni sud drugog stupnja.