REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-7770/2024-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Nevenki Božinović Čupin, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MJ, OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], zastupan po punomoćniku Milanu Rimayu, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika OTP Banka d.d. OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, zastupan po punomoćniku Miroslavu Plašćaru, odvjetniku iz Odvjetničkog društva Žurić i partneri u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane javne glavne rasprave zaključene dana 14. listopada 2025. u prisutnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika, dana 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba članka III. stavak 10. Ugovora o kreditu broj 6371003333, sklopljenog dana 03.11.2008., između tužitelja: MJ iz [adresa] i prednika tuženika: Banco Popolare Croatia d.d. iz Zagreba, kojom je ugovoreno ovlaštenje kreditoru da ustegne i naplati jednokratnu naknadu i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor.

II. Nalaže se tuženiku OTP Banka d.d. OIB: 52508873833, Split, Domovinskog rata 61, isplatiti tužitelju MJ OIB: [osobni identifikacijski broj] iz [adresa], iznos od 318,53 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 03.11.2008. do 31.07.2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01.08.2015. do 31.12.2022., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 01.01.2023. do 29.12.2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, uvećano za tri postotna poena, a za razdoblje od 30.12.2023. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju trošak parničnog postupka u iznosu od 562,50 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

IV. Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadu troškova parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je dana 03.11.2008., sa Banco Popolare Croatia d.d. iz Zagreba, kao kreditorom i trgovcem, sklopio potrošački Ugovor o kreditu, broj 6371003333 (dalje: Ugovor), temeljem kojeg je tužitelju odobren i isplaćen kredit u iznosu od 8.362,16 EUR (60.000,00 KN), da je Kreditor, Banco Popolare Croatia d.d., pripojeno tuženiku, koji je time postao njegov sveopći pravni sljednik, te je stupio u sve pravne odnose pripojenog društva i preuzeo sve njegove obveze, sve sukladno odredbi članka 522. stavak 3. Zakona o trgovačkim društvima, da je u članku III. stavak 10. Ugovora određeno ovlaštenje Kreditoru da ustegne i naplati jednokratnu naknadu i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor, da je spomenuta odredba članka III. stavak 10. Ugovora, ugovorena na način koji je protivan zakonu, da se u konkretnom slučaju radi o ugovoru o potrošačkom kreditiranju jer je tužitelj potrošač, da predmetni Ugovor predstavlja standardizirani, tipski ugovor, koji je prednik tuženika, kao kreditor (dalje u tekstu: Kreditor) unaprijed sastavio, te se o spornoj odredbi među ugovornim stranama nije pojedinačno pregovaralo, da Kreditor niti prije, a niti u vrijeme sklapanja Ugovora, nije informirao tužitelja o svim relevantnim činjenicama u svezi sporne naknade, pa tako Kreditor nije tužitelja informirao o tome na što se ta jednokratna naknada točno odnosi, kao niti što se tom naknadom točno plaća i zbog čega, te kakva je struktura tih troškova, da također, tužitelju nisu bili uručeni nikakvi drugi akti kojima bi to eventualno bilo regulirano, da na tu odredbu tužitelj nije mogao utjecati jer se radi o odredbi koju je Kreditor unaprijed stipulirao u svoj standardizirani obrazac ugovora, da je nadalje, Kreditor iznos naknade naplatio iz ukupnog iznosa kredita, odnosno istu je ustegnuo od iznosa kredita, kako to proizlazi iz članka III. stavak 10. Ugovora, što znači da je tužitelj i tu naknadu otplaćivao kao i redovan kredit čime je na taj iznos plaćao još i ugovorene kamate kroz cijelo razdoblje otplate kredita, pa je tužitelj u konačnici po toj osnovi platio još i više nego što je ta naknada iznosila u nominalnom iznosu, da na navedenu činjenicu tužitelj također nije bio upozoren, niti mu je to bilo objašnjeno prilikom sklapanja Ugovora. Nadalje navodi da Ugovor o kreditu predstavlja dvostrani pravni posao u odnosu na koji moraju vrijediti sva temeljna načela obveznog prava, kao što su načelo ravnopravnosti sudionika u obvezno pravnom odnosu, načelo dužnosti njihove suradnje, načelo jednake vrijednosti uzajamnih činidaba, načelo savjesnosti i poštenja, te načelo zabrane zloupotrebe prava, da je uglavljivanjem i nametanjem neodređene i netransparentne odredbe u ugovor, a na koju odredbu tužitelj, kao potrošač i slabija ugovorna strana, nije imao utjecaj, Kreditor postupio protivno svim navedenim načelima, a posebno suprotno načelu savjesnosti i poštenja iz članka 4. Zakona o obveznim odnosima (dalje: ZOO), da načelo savjesnosti i poštenja općenito znači da su sudionici obveznih odnosa dužni međusobno postupati obzirno i uvažavati interese obiju strana, pritom vodeći računa o smislu i svrsi obveznog odnosa, a što je, obzirom na sve navedeno, u konkretnom slučaju izostalo. Tužitelj nadalje navodi da je odredbom članka 96. stavak 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07; na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora; dalje: ZoZP) određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (st. 1), kao i da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca (st. 2). Tužitelj nadalje navodi da je Kreditor, na prethodno opisani način, tužitelju nametnuo plaćanje nejasnih, neodređenih i nedefiniranih troškova, a što je za posljedicu imalo neravnotežu u pravima i obvezama između ugovornih stranaka i to na štetu tužitelja, kao potrošača pa se takva ugovorna odredba smatra – nepoštenom, da je, sukladno odredbi članka 102. ZoZP, nepoštena ugovorna odredba ništetna, a da je ništetna, stoga, zbog načina kako je ugovorena, odredba članka III. stavak 10. Ugovora, kojom je određeno ovlaštenje Kreditoru da ustegne i naplati jednokratnu naknadu i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor, da je temeljem spomenute ništetne odredbe, tužitelju dana 03.11.2008. naplaćena naknada u iznosu od 2.400,00 KN, da je tuženik, kao njegov pravni slijednik, obzirom da je Kreditor spomenuti iznos naplatio temeljem ništetne odredbe ugovora, dužan vratiti tužitelju tako naplaćeni novčani iznos, a sve temeljem odredbe članka 323. ZOO-a, da je Kreditor bio nesavjestan i nepošten stjecatelj jer je spornu ugovornu odredbu, koja je nepoštena i ništetna, sam sastavio i istu nametnuo tužitelju, te da je stoga je tuženik, temeljem odredbe članka 1115. ZOO-a, dužan na iznos koji je Kreditor neosnovano stekao platiti i zateznu kamatu, tekuću od dana neosnovanog stjecanja pa do isplate, da se slijedom navedenog, od tuženika potražuje iznos od 318,53 EUR (protuvrijednost iznosa od 2.400,00 KN prema fiksnom tečaju konverzije 7,53450), sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana 03.11.2008. pa do isplate. Slijedom svega navedenog predlaže donijeti presudu sadržaja izreke kako je to pobliže navedeno u izreci ove presude.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je tužba u cijelosti neosnovana, zbog čega tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev, da nije sporno da je tužitelj sa tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 6371003333 (dalje: „Ugovor o kreditu“ ili „Ugovor“) dok je sporno jesu li u konkretnom slučaju pojedine odredbe Ugovora nepoštene, a time i ništetne, da tužitelj svoj tužbeni zahtjev temelji na tome da je Ugovor u navodnoj suprotnosti sa određenim zakonskim odredbama kojima je uređena zaštita potrošača, a kojim tvrdnjama se tuženik izričito protivi jer je potraživanje tužitelja u zastari, napominje da je tužitelj je predmetni parnični postupak pokrenuo tek 2024. pa tuženik prigovara zastari utuženih iznosa i to s nekoliko različitih osnova sukladno Zakonu o obveznim odnosima (NN 35/05 – 126/21, dalje kao: „ZOO“), ovisno o pravnoj kvalifikaciji potraživanja tužitelja i to: ukoliko bi se radilo o naknadi štete da bi se primjenjivao rok iz odredbe čl. 230 ZOO-a, ukoliko bi se radilo o povratu mjesečnih anuiteta primjenjiv bi bio zastarni rok iz odredbe članka 226. ZOO-a, a ukoliko bi se radilo o stjecanju bez osnove zastarni rok bi iznosio 5 godina, no ističe da bi u svakom slučaju nastupila zastara. Tuženik nadalje ističe da odredba o ulaznoj naknadi propisuje jasan i nedvosmislen iznos naknade koji se ima naplatiti od korisnika kredita za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, odnosno drugim riječima ulazna naknada je određena Odlukom o tarifi naknada za usluge u postotku iznosa kredita što čini tu odredbu razumljivom pa je utoliko i bespredmetno utvrđivati i eventualnu nepoštenost, odnosno ništetnost navedene odredbe, da je za utvrđivanje nepoštenosti pojedine odredbe sukladno čl. 96. ZZP-a tužitelj dužan dokazati kako osnovu tako i visinu svog tužbenog zahtjeva, a da bi se određena ugovorna odredba mogla utvrditi ništetnom, potrebno je da se kumulativno ispune sljedeći uvjeti: da se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, da je odredba i/ili nejasna, i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva, te da je odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja i da stoga uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (ovdje tužitelja), da je Ugovorom jasno propisano da se tužitelj tuženiku obvezuje platiti temeljem Ugovora naknade koje su jasno i razumljivo izražene u Odluci o tarifi naknada za usluge, da je apsurdno tvrditi da bi ovakva odredba, naznačena na prvoj stranici ugovora o kreditu bila nerazumljiva ili teško uočljiva tužitelju, da je već samim pregledom Ugovora moguće zaključiti da su ispunjene dvije pretpostavke – jasna i lako uočljiva odredba, da su navedene odredbe jasno koncipirane Ugovorom, te unesene u Ugovor na lako uočljivom mjestu, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnotu Ugovora, da je stoga očito da se o naknadi za administraciju i obradu kredita moglo pregovarati, prvenstveno s obzirom na to da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan odabrati neki drugi model kredita od onih koji su u to vrijeme bili dostupni na tržištu. Nadalje navodi da su odredbe o naknadi za administraciju i obradu kredita iz Ugovora jasne, uočljive i lako razumljive, a da su odredbe jasne i uočljive nije i ne može biti dvojbeno budući da su iste sastavni dio Ugovora i u njemu su izričito navedene, da je postojanje i naplaćivanje naknade za obradu i administraciju kredita u vrijeme sklapanja Ugovora bila uvriježena u praksi banaka, te da je tužitelj u svakom trenutku bio slobodan pregovarati s tuženikom oko plaćanje spomenute naknade. U odnosu na navod tužitelja da se o predmetnim odredbama Ugovora o kreditu nije pojedinačno pregovaralo, tuženik ističe da tužitelj ovu tvrdnju nije potkrijepio niti jednim dokazom, da tužitelj nije niti pokušao dokazati da se radilo o formularnom ili tipskom ugovoru na čiji sadržaj tužitelj nije imao utjecaja, da je svaki ugovor o potrošačkom kreditu što ga tuženik sklapa ili je sklapao s potrošačem prilagođen potrošaču s kojim se ugovor sklapa, pa da se tako ugovori o kreditu između više potrošača razlikuju u bitnim sastojcima ugovora kao što su kamatna stopa, iznos glavnice, vrijeme otplate i drugim, da iz navedenog proizlazi ono što je već više puta navedeno, a to je da je tužitelj samo paušalno naveo svoje tvrdnje bez ikakvih dokaza. Nadalje navodi da je Direktivom Vijeća Europske unije 93/13/EEZ, čiji tekst je inkorporiran spomenutim Zakonom o zaštiti potrošača u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo, odredbom čl. 4. st. 2. Direktive propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene, dok je odredbom čl. 5. propisano da u slučaju ugovora u kojima se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, da dakle Direktiva propisuje tzv. načelo transparentnosti koje je razvijeno u praksi Suda EU kao načelo temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe, ukazuje i na odredbu čl. 83. Zakona o zaštiti potrošača, a kojom odredbom je propisano da će sud prilikom ocjene je li određena ugovorna odredba poštena prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, da i Direktiva i ZZP propisuju kriterije temeljem kojih se ocjenjuje da li je određena ugovorna odredba poštena, što znači da je i u ovom konkretnom slučaju potrebno ispitati informacije koje su se pružile tužitelju kao potrošaču, ali i okolnosti koje su vrijedile prije i za vrijeme sklapanja ovog ugovora o kreditu, ističe da je tužitelja u cijelosti informirao o njegovoj obvezi na plaćanje naknade za obradu kredita. U odnosu na navod tužitelja kako se tuženik koristio nepoštenom poslovnom praksom ugovarajući naknadu za odobrenje kredita tzv. ulaznu klauzulu da je time navodno tuženik doveo tužitelja u neravnopravni položaj jer tužitelj nije imao mogućnosti pregovaranja s tuženikom oko spomenute odredbe, tuženik ističe kako nema nikakvog zakonskog uporišta u tada primjenjivim propisima, a niti uporišta u sudskoj praksi, da je nedopuštena ugovorna odredba prema kojoj tuženik ima pravo na naknadu za obradu ugovora o kreditu, da naknada za obradu odgovara stvarno pruženim uslugama i stvarno nastalim troškovima prilikom obrade kredita, da je notorno da su prilikom obrade službenici banke dužni provesti niz radnji prije izdavanja kredita, a samo neke od njih su: analiza prikupljene dokumentacije (potvrda o zaposlenju, potvrda o visini prihoda, jamstvo i sl.), prikupljanje dodatne dokumentacije ako je potrebno, ocjena prihoda i rashoda klijenta, ocjena kreditne sposobnosti, ocjena vjerojatnosti vraćanja kredita i proces odobrenja ili odbijanja kreditnog zahtjeva, da prema tome, tužitelj pogrešno tvrdi da se radi o odredbi koja izaziva “neravnotežu u pravima i obvezama“ između stranaka predmetnog ugovora, a da trenutna praksa potvrđuje navode tuženika te se poziva na presudu Županijskog suda u Splitu broj Gž-1215/2020, te zaključuje da ne postoji uporište niti u jednom pravnom propisu iz kojeg bi proizlazila čak i najmanja sumnja da je tuženik u bilo kojem trenutku postupao nedopušteno, tj. protivno prisilnim propisima ili Ustavu Republike Hrvatske, a tužitelj nije predložio niti jedan dokaz kojim bi dokazao suprotno, a sve navedeno može biti sankcionirano jedino odlukom kojom sud odbija tužbeni zahtjev tužitelja. U odnosu na visinu tužbenog zahtjeva, tuženik ističe da, iako osporava osnovu tužbenog zahtjeva, samu visinu tužbenog zahtjeva tuženik ne osporava, te da je iz razloga procesne ekonomičnosti i efikasnosti, u predmetnom postupku nesvrsishodno izvođenje dokaza financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem koje predlaže tužitelj. Slijedom navedenoga predlaže odbiti tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti i obveže tužitelja da naknadi tuženiku troškove parničnog postupka.

2.1. Na ročištu održanom 14. listopada 2025. tuženik čini nespornim činjenicu da tužitelj nije bio informiran od čega se sastoje troškovi koji predstavljaju troškove obrade kredita tzv. ulaznu naknadu, kao i da tužitelj na istu nije mogao utjecati i da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze čitanjem kompletne spisu priložene dokumentacije koja se odnosi na: presliku Ugovora o kreditu broj: 6371003333 od 03.11.2008. (list 6-8 spisa), Rješenje od 14.11.2014. (list 9-10 spisa), djelomični povijesni izvadak iz sudskog registra (list 11-27 spisa), dopis OTP banke d.d. od 31.01.2024. (list 28 spisa), izvadak prometa (list 29 spisa), Rješenje Grada Zagreba, Gradskog ureda za socijalnu zaštitu, zdravstvo, branitelje i osobe s invaliditetom od 30.11.2022.

3.1. Tužitelj je na ročištu održanom 14. listopada 2025., a obzirom je tuženik učinio nespornim činjenicu da tužitelj nije bio informiran od čega se sastoje troškovi koji predstavljaju troškove obrade kredita tzv. ulaznu naknadu, kao i da tužitelj na istu nije mogao utjecati i da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, odustao od izvođenja dokaza saslušanjem tužitelja.

4. Na temelju tako provedenog postupka, a cijeneći izvedene dokaze zasebno i sve dokaze u njihovoj ukupnosti u skladu s odredbom čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje: ZPP), sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan.

5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenjem ništetnosti odredbe članka III. stavak 10. Ugovora o kreditu broj 6371003333, sklopljenog dana 03.11.2008., kojim je ugovorena jednokratna naknada za odobravanje kredita i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor, a koji zahtjev tužitelj temelji na činjeničnim tvrdnjama o nepoštenim ugovornim odredbama kojima da je povrijeđeno njegovo potrošačko pravo.

6. Među strankama nije sporno:

- da su dana 03.11.2008. parnične stranke sklopile potrošački Ugovor o kreditu, broj 6371003333, i to tuženik, kao kreditor i trgovac (pod ranijim nazivom Banco popolare Croatia d.d.), a tužitelj, kao korisnik kredita i potrošač, temeljem kojeg je tužitelju odobren gotovinski kredit u iznosu od 8.362,16 EUR u protuvrijednosti u kunama obračunato po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke za EUR u odnosu na kunu na dan zaključenja ugovora iznosi 60.000,00 kn (čl. II. Ugovora);

- da je kredit odobren na razdoblje od 120 mjeseci, te je da ugovorena otplata kredita u 120 jednakih mjesečnih anuiteta koji dospijevaju svakog posljednjeg dana u mjesecu dok visina anuiteta iznosi 124,86 EUR u kunskoj protuvrijednosti prema prodajnom tečaju za devize kreditora za EUR u odnosu na kunu na dan dospijeća (čl. III. Ugovora);

- da je čl. III st. 10. Ugovora ugovorena naplata jednokratne naknade i drugih troškova u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor;

- da je tužitelju, dana 03.11.2008. naplaćen iznos od 318,53 eur/2.400,00 kn s naslova naknade za odobravanje kredita sukladno čl. III st. 10. Ugovora;

-da tužitelj nije bio informiran od čega se sastoje troškovi koji predstavljaju troškove obrade kredita tzv. ulaznu naknadu, kao i da tužitelj na istu nije mogao utjecati i da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba čl. III st. 10. Ugovora o ugovorenoj naknadi za odobravanje kredita, sporna je osnovanost tužbenog zahtjeva kao i je li utuženo potraživanje zastarjelo.

8. Tužitelj u ovom predmetu tvrdi da je ništetna odredba čl. III st. 10. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena jednokratna naknada i drugi troškovi u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor u iznosu od 318,53 EUR, na koju naknadu nije mogao utjecati i morao ju je podmiriti.

9. Iz provedenih dokaza, ovaj sud smatra utvrđenim da tužitelj nije pregovarao o uvjetima kredita, pa tako niti u pogledu jednokratne naknade, a što među strankama nije niti sporno, već je tužitelj morao prihvatiti ponudu banke kakva mu je dana, a bio je informiran o visini anuiteta koje treba plaćati. Dakle, tužitelj nije bio informiran na što se konkretno naknada odnosi, te se o naknadama nije moglo pregovarati.

10. Člankom 59. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 96/03. – dalje: ZZP/03) propisano je: "Ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a poglavito (…) odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti (…).".

11. Odredbom čl. 81. ZZP/03 propisano je: (1) Ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. (2) Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. (3) Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. (4) Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati.

12. Kako je tuženik učinio nespornim da tužitelj nije bio informiran od čega se sastoje troškovi koji predstavljaju troškove obrade kredita tzv. ulaznu naknadu, kao i da tužitelj na istu nije mogao utjecati i da se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, odnosno jedino je upoznat sa činjenicom da mora platiti jednokratnu naknadu za odobravanje kredita, iz čega proizlazi da nije bio upoznat o tome čemu navedena naknada služi, što istom plaća i što ista predstavlja. Iz predmetne odredbe Ugovora o kreditu proizlazi da se radi o standardnoj stipulaciji ugovora, koja sadržava odredbe prema kojima će tužitelju, kao korisniku kredita, od iznosa kredita kreditor, ovdje tuženik, ustegnuti jednokratnu naknadu i druge troškove u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor.

13. Prema ocjeni ovog suda, predmetna odredba (čl. III st. 10 Ugovora o kreditu) nije transparentna u smislu članka 85. ZZP/03, jer ne sadrži niti jedan jedini parametar na temelju kojeg bi se mogla odrediti naknada, koju je tuženik naplatio tužitelju za jednokratnu naknadu, već se jedino navodi da će banka ustegnuti jednokratnu naknadu u skladu s Odlukom o tarifi naknada za usluge koje obavlja kreditor.

14. Odredba čl. 84. ZZP/03 navodi da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Stoga nadzor nepoštenosti može biti ograničen u skladu s navedenim člankom 84. ZZP/03 samo ako se odredba, kojom se od potrošača zahtijeva plaćanje naknade za obradu kredita, odnosi na neku od dviju u tom članku navedenih kategorija. Ugovorne odredbe, koje su obuhvaćene pojmom „predmet ugovora”, trebaju se shvatiti kao one odredbe, koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora koje ga kao takve određuju. Nasuprot tomu, odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samu bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Točan doseg pojmova "predmet ugovora" i "cijena" u smislu članka 84. ZZP/03 ne mogu se odrediti pojmom "troškovi odobravanja kredita (troškovi obrade zahtjeva, skrbi oko osiguranja i rezerviranja sredstava, kao i administrativnih i drugih radnji)" - ukupni troškovi kredita za potrošača, pa se jednokratna naknada korištenja kredita ne može smatrati bitnom činidbom ugovora o kreditu samo zato što je uključena u njegove ukupne troškove. Uzimajući u obzir prirodu predmetnog ugovora te njegov pravni i činjenični kontekst, imajući na umu da je riječ o kreditu s promjenjivom kamatnom stopom kao i činjenici da je riječ o obvezi koja se plaća za korištenje odobrenog kredita, prema pravnom shvaćanju ovog suda, nije riječ o odredbi koja utvrđuje bitnu činidbu korisnika kredita, niti je riječ o elementu ugovora o kreditu, koji definira bit tog ugovornog odnosa. Osim toga, tekst članka 84. ZZP/03 treba tumačiti na način da se druga kategorija odredbi, čija se eventualno nepoštena priroda ne može ocijeniti ("cijena"), odnosi samo na primjerenost predviđene cijene ili naknade i usluge ili robe koju treba zauzvrat isporučiti, a razlog za to izuzimanje leži u činjenici da ne postoji nikakva tablica ili pravni kriterij, koji bi mogli dati okvir i smjer provjeri te primjerenosti. Ugovorne odredbe o naknadi, koju potrošač duguje davatelju kredita ili koje utječu na stvarnu cijenu, koju potrošač mora potonjem platiti, stoga načelno nisu obuhvaćene tom drugom kategorijom odredbi, osim u pogledu pitanja je li iznos ugovorom utanačene naknade ili cijene u skladu s uslugom koju je tuženi kreditor zauzvrat pružio. Međutim, u ovom se predmetu navodna nepoštenost odredbi o jednokratnoj naknadi i naknadi za prijevremenu otplatu ne tiču odnosa između iznosa jednokratne naknade te zauzvrat pruženih usluga. Stoga, a imajući na umu sve navedeno, odredba čl. III. st. 10 Ugovora o kreditu, nisu izuzete iz ocjene poštenosti.

15. U okviru te ocjene, potrebno je, u skladu s čl. 81. st. 1. ZZP/03, ispitati moguće nepoštovanje načela savjesnosti i poštenja i postojanje eventualne značajne neravnoteže na štetu potrošača. Prilikom ocjene jesu li sporne ugovorne odredbe poštene, sud je uz primjenu članka 83. ZZP/03, uzeo u obzir narav usluge na koju se ugovor odnosi (predmet ugovora) u vrijeme kad je ugovor sklopljen, sve popratne okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora i sve ostale odredbe tog ugovora.

16. Kada je riječ o pitanju je li poštovano načelo savjesnosti i poštenja iz članka 81. st.1. ZZP/03, odlučno je ocijeniti bi li tuženik, pod uvjetom da je na pošten i pravedan način poslovao s tužiteljem, mogao razumno očekivati da bi tužitelj prihvatio takve ugovorne odredbe da se o njima pojedinačno pregovaralo. Imajući na umu da je tužitelj iznos jednokratne naknade bio dužan platiti od iznosa kredita, ne može se zaključiti da je tuženik mogao razumno očekivati da bi tužitelj pristao na tu odredbu u pojedinačnim pregovorima. Jednako tako, tužitelju je kod jednokratne naknade i drugih troškova obračunata naknada koju nije mogao predvidjeti jer je članak III. st. 10. Ugovora stipuliran na način da uvjete jednokratne naknade i drugih troškova jedino određuje i utvrđuje kreditor.

17. Kada je riječ o ispitivanju mogućeg postojanja znatnije neravnoteže, ono se ne može ograničiti na kvantitativno ekonomsko ocjenjivanje koje se temelji na usporedbi ukupnog iznosa transakcije na koju se ugovor odnosi, s jedne strane, i troškova, koji na temelju sporne odredbe terete potrošača, s druge strane. Naime, značajna neravnoteža može proizlaziti iz same činjenice da dovoljno ozbiljno oštećuje pravni položaj u koji je, na temelju primjenjivih zakonskih odredbi, stavljen potrošač kao stranka predmetnog ugovora u obliku nametanja dodatne obveze koja nije predviđena dispozitivnim zakonskim pravilima.

18. Odredbe članaka 1021. do 1024. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21,114/22, 156/22 i 155/23; dalje: ZOO) ne predviđaju plaćanje naknade za obradu i odobrenje kredita, a takva obveza nije previđena niti tada važećim Zakonom o bankama. Drugim riječima, iako nije bilo zabranjeno, niti na drugi način ograničeno, ugovaranje odredbi o jednokratnoj naknadi kod prvog korištenja kredita, nepovoljno su utjecale na pravni položaj tužitelja kao potrošača u odnosu na onaj položaj, koji je bio predviđen u dispozitivnom nacionalnom pravu.

19. U skladu s čl. 59. toč. 3. ZZP/03 ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati poglavito odredbu o troškovima, koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti. Nije sporno da ugovor ne sadrži konkretan opis troškova niti usluga, koji se plaćanjem spornih naknada naplaćuju u vrijeme sklapanja ugovora, a prema stavu ovog suda ti troškovi i usluge, koje se pružaju u zamjenu za sporne naknade, nisu samorazumljivi niti su troškovi takvi da se mogu razumno uključiti u jednokratnu naknadu. Točno je da se razumno u troškove banke treba uključiti materijalni trošak poput uredskog materijala, informatičke opreme te korištenja energenata, međutim nije razumno zaključiti da se takvi troškovi namiruju naknadama, koje ovise o visini odobrenog kredita i uvjetima kreditora kad je jasno da je riječ o troškovima, koji ne ovise o toj visini, jer su jednaki za sve kredite, neovisno o iznosu u kojem su odobreni. Zbog toga se može zaključiti da su troškovi, koji su na ovaj način prebačeni na tužitelja, nerazmjerni u odnosu na visinu u kojoj su stvarno nastali.

20. Imajući na umu zakonsku obvezu tuženika iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 i činjenicu da nije riječ o samorazumljivim troškovima, očito je da je tuženik na tužitelja odredbom čl. III. st. 10. Ugovora o kreditu prenio obvezu plaćanja naknade i troškova, koji ne odgovaraju stvarno pruženim uslugama ili troškovima. Te ugovorne obveze, koje imaju učinak kao da je tuženik „de facto“ oslobođen obveze iz čl. 59. toč. 3. ZZP/03 (da dokazuje da su prije isplate kredita stvarno nastali troškovi i stvarno pružene usluge u visini koja je tužitelju naplaćena kao naknada) utječe, prema shvaćanju ovog suda, na pravni položaj tužitelja i stvara na njegovu štetu značajnu neravnotežu u suprotnosti sa zahtjevom dobre vjere, jer tuženik nije dokazao da te naknade odgovaraju stvarno pruženim uslugama i nastalim troškovima.

21. Slijedom navedenog, ovaj sud zaključuje da se o odredbama akata kreditora, koji reguliraju materiju kreditiranja, koji su sadržani u samom ugovoru, po prirodi stvari i ne može pojedinačno pregovarati, a što znači da se nije moglo niti pojedinačno pregovarati o spornim odredbama Ugovora.

22. Budući da iz predmetnog Ugovora proizlazi da ga je prethodno pripremio tuženik, odnosno da se radi o tipskom ugovoru, to je očito da se o odredbama tog ugovora nije pojedinačno pregovaralo, a niti je tužitelj mogao pojedinačno pregovarati. S obzirom da je tužitelj na temelju čl. III. st. 10. Ugovora o kreditu platio tuženiku naknadu u visini kako je to ranije navedeno (jednokratnu naknadu naplatom prema odluci kreditora), to je očito da je ta odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača - tužitelja, a što znači da je nepoštena navedena odredba čl. III. st. 10. Ugovora o kreditu, primjenom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača ništetna u smislu čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.

23. Slijedom navedenog, sud je prihvatio tužbeni zahtjev i utvrdio da je ništetna odredba čl. III. st. 10. Ugovora o kreditu te je odlučeno kao u toč. I. izreke presude imajući pri tome u vidu da tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem ništetne navedene odredbe, u smislu odredbe čl. 187. st. 3. ZPP-a, jer odluka o zahtjevu tužitelja za isplatom utuženog iznosa ovisi upravo o prethodnom rješenju pitanja ništetnosti sporne odredbe.

24. Ovdje treba ukazati i na Zaključak sa sastanka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (Građanski odjel) s predsjednicima građanskih odjela županijskih sudova (članak 27. stavak 3. Zakona o sudovima) Posl. br. Su IV – 308/2020. od 5. studenog 2020. u odnosu na pitanje: „Je li ništetna ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojom je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača ?„. Na sastanku je na navedeno pitanje odgovoreno, kako slijedi: „ Ugovorna odredba iz ugovora o kreditu kojim je ugovoreno pravo banke na naknadu za prijevremenu otplatu kredita u smislu odredbe čl. 49. Zakona o zaštiti potrošača može biti utvrđena ništetnom, ako se o toj odredbi nije pregovaralo.“. Naime, iako je u navedenom stajalištu riječ o naknadi za prijevremenu otplatu kredita, isto se stajalište može primijeniti i na jednokratnu naknadu u konkretnoj situaciji, obzirom je utvrđeno kako se o istoj također nije pregovaralo niti je postojala takva mogućnost.

25. Slijedom navedenog, kako nije sporno da je tužitelju s osnova jednokratne naknade i drugih troškova ustegnut iznos od 318,53 EUR/2.400,00 kn dana 03. studenog 2008. (što tuženik ne osporava), to je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju navedeni iznos s time da tuženik neosnovano ističe prigovor zastare potraživanja navodeći da je jednokratna naknada naplaćena 2008., dok je tužba podnesena 2024., dakle, nakon proteka općeg zastarnog roka od 5 godina. Iako među strankama nije sporno, a proizlazi i iz izvedenih dokaza, da je navedena naknada naplaćena 2008. te je tužba nesporno podnesena 2024., međutim, sukladno pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020. (Su-IV-47/2020-2), zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju iz zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO/05 kao posljedice ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnoj situaciji tek ovom presudom utvrđena ništetnost sporne odredbe, tako predmetno potraživanje tužitelja za isplatu iznosa od 318,53 EUR s pripadajućim kamatama na temelju odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a nije zastarjelo. Isto je stajalište potvrđeno je na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/22) održanoj 31. siječnja 2022. broj: Su-IV-33/2022-2.

26. Na tako dosuđeni iznos tužitelju su dosuđene i zatezne kamate tekuće od datuma plaćanja naknade do isplate, na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Pri tome je datum plaćanja naknade za obradu kredita utvrđen iz tužbe i izvatka iz prometa banke na listu 29 spisa te dopisa tuženika od 31.01.2024. na listu 28 spisa. Visina stope zatezne kamate određena je sukladno odredbi čl. 29. st. 2. ZOO, pa su tako kamate dosuđene za razdoblje do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, te od 30. prosinca 2023. do isplate stopa kamate je dosuđena u skladu sa Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 155/2023.).

27. U odnosu na, po tuženiku, spornu vrijednost predmeta spora, a koja je važna kod odmjeravanja troškova postupka, valja navesti da je neosnovan navod tuženika da se vrijednost predmeta spora treba odrediti samo prema kondemnatorno postavljenom zahtjevu koji iznosi 318,53 EUR, budući je tužitelj postavio i tužbeni zahtjev radi utvrđenja ništetnosti odredbe predmetnog ugovora o kreditu i tužbeni zahtjev radi isplate iznosa od 318,53 EUR, a sukladno odredbi članka 37. stavak 1. ZPP-a, ako jedna tužba protiv istog tuženika obuhvaća više zahtjeva koji se temelje na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi, vrijednost predmeta spora se određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva, pa budući je tužitelj već u tužbi tražio donošenje presude kojom se utvrđuje ništetnost određene odredbe ugovora i isplatu, to je vrijednost predmeta spora 718,53 EUR, a kako je to tužitelj ispravno naznačio u tužbi. (tako i ŽS Bjelovar u presudi poslovni broj Gž-361/2025-3 od 08.05.2025.).

28. Odluka o troškovima postupka temelji na odredbi čl. 154. st.1. u vezi čl. 155. ZPP i isti je u cijelosti suđen tužitelju budući da je u cijelosti uspio u sporu. Troškovi se sastoje od zastupanja po punomoćniku odvjetniku u skladu s odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj: 138/23 – dalje: Tarifa), naznačenom vrijednosti predmeta spora (718,53 eur) i priloženom troškovniku. Tako je tužitelju priznat trošak za: sastav tužbe 75 bodova (Tbr. 7/1 Tarife), sastav podneska od 24.04.2025. 75 bodova (Tbr. 8/1 Tarife), za zastupanje na ročištu 14.10.2025. 75 bodova (Tbr. 9/1 Tarife), ukupno 225 bodova što uz vrijednost boda od 2,00 EUR (Tbr. 54 Tarife) iznosi 450,00 EUR, a uz PDV od 25% (Tbr. 46 Tarife) daje iznos od 562,50 EUR, te je stoga odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

29. Tužitelju nije priznat trošak sudske pristojbe na tužbu i presudu obzirom i sam u tužbi navodi da je isti invalid Domovinskog rata te da je isti temeljem odredbe čl. 11. st 1. toč. 5. Zakona o sudskim pristojbama oslobođen plaćanja sudskih pristojbi, kao što mu nije priznat kao potreban ni zatraženi trošak pristupa na ročište za objavu presude jer je to ročište prezakazano u skladu s ovlastima suda i održano unatoč neurednoj dostavi za obje stranke, u smislu čl. 335.st.6. ZPP-a.

30. Na dosuđeni iznos parničnog troška tužitelju je dosuđena i zatezna kamata od presuđenja do isplate u skladu s odredbom 151. st. 3. ZPP-a, po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. i čl. 8 ZOO-a.

31. Tuženik je spor izgubio, pa je njegov zahtjev za naknadu troškova kao neosnovan odbijen.

U Zagrebu, 23. listopada 2025.

Sudac:

Nevenka Božinović Čupin

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe nadležnom Županijskom sudu, koja se podnosi pisano u četiri istovjetna primjerka, putem ovoga suda. Žalba se podnosi u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

-od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu i uručenje presude, bez obzira da li je stranka na to ročište pristupila, odnosno

-od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika