REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U VELIKOJ GORICI

Ulica Hrvatske bratske zajednice broj 1

Poslovni broj: Kžm-12/2024-7

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Velikoj Gorici, kao drugostupanjski sud, u vijeću za mladež sastavljenom od sutkinja Gordane Paljevec kao predsjednice vijeća te Ivane Dubravke Kovačević i Tihane Bokan kao članica vijeća, uz sudjelovanje Slavice Horvačić kao zapisničarke, u kaznenom predmetu prema maloljetnoj ZM, zbog kaznenog djela iz članka 315.b stavka 1. Kaznenog zakona ("Narodne novine" broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17., 118/18. i 126/19. – dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbi maloljetne ZM, podnesenoj protiv rješenja Općinskog suda u Velikoj Gorici od 22. ožujka 2024. broj Km-24/2021-38, u javnoj sjednici održanoj 23. listopada 2025., u odsutnosti državnog odvjetnika, a u prisutnosti maloljetne ZM i njene braniteljice Mirele Paole Badovinac,

r i j e š i o  j e

Odbija se žalba maloljetne ZM kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem Općinskog suda u Velikoj Gorici, na temelju članka 10. stavka 2. točke 11. Zakona o sudovima za mladež ("Narodne novine" broj 84/11., 143/12., 148/13., 56/15. i 126/19. – dalje: ZSM), zbog kaznenog djela prisile prema osobi koja obavlja poslove od javnog interesa ili u javnoj službi, iz članka 315.b stavka 1. KZ/11., maloljetnoj ZM je izrečena posebna obveza uključivanja u pojedinačni ili skupni psihosocijalni tretman u savjetovalištu za mlade.

1.1. Primjenom članka 89. stavka 1. ZSM, troškovi postupka padaju na teret državnog proračuna.

2. Protiv ovog rješenja žalbu je podnijela maloljetna ZM putem odvjetnice Tihane Škrnjug, privremene zamjenice braniteljice Mirelle Paole Badovinac, odvjetnice u Zagrebu, zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te zbog odluke o kazni. Predlaže "pobijanu presudu" ukinuti, odnosno "pobijanu presudu" preinačiti i maloljetnicu "osloboditi od krivnje".

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Spis predmeta je, sukladno članku 474. stavku 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. – pročišćeni tekst, 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17., 126/19. – Odluka i Rješenje Ustavnog suda Republike Hrvatske, 80/22., 36/24. i 72/25. – dalje: ZKP/08.), u vezi s člankom 3. ZSM., prije dostave sutkinji izvjestiteljici, bio dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Velikoj Gorici.

5. Na temelju članka 475. stavka 1. ZKP/08., o sjednici drugostupanjskog vijeća izviještene su maloljetna ZM i privremena zamjenica njene braniteljice, odvjetnica Tihana Škrnjug, jer su to zahtijevale u žalbi, te nadležni državni odvjetnik. Sjednici su prisustvovale maloljetna ZM i njena braniteljica Mirella Paola Badovinac, odvjetnica u Zagrebu, a kako nije pristupio nadležni državni odvjetnik, iako je prema potvrdi o obavljenoj dostavi bio uredno obaviješten, to je sjednica održana u njegovoj odsutnosti, u skladu s člankom 475. stavkom 3. ZKP/08.

6. Žalba je neosnovana.

7. Nije u pravu žaliteljica kada tvrdi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.

7.1. Ovu povredu žaliteljica samo nominalno označava, ujedno istu nerazumljivo povezujući s "člankom 469. stavkom 2. ZKP/08." (premda članak nema stavka 2., a točkom 2. te odredbe je predviđena povreda kaznenog zakona u pitanju ima li okolnosti koje isključuju krivnju). Pored toga, premda zakonska odredba članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08. ne prepoznaje bitnu povredu odredaba kaznenog postupka u obliku "manjkavosti obrazloženja … jer ne sadrži utvrđenja o bitnim činjenicama", koji se ističe žalbom, pri čemu se uopće ne obrazlaže u čemu bi se ta povreda sastojala, sud prvog stupnja je, u pogledu odlučnih činjenica, označio jasne razloge na kojima zasniva svoju odluku, u kojima nema "manjkavosti". Žalitelj osporava kvalitetu vrijednosne ocjene izvedenih dokaza i uvjerljivost izloženih zaključaka, ali time ne iznosi argumente za istaknutu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka, već prigovara pravilnosti utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Žaliteljica nije u pravu niti kada se žali zbog povrede kaznenog zakona.

8.1. Žaliteljica konkretno ne označava koju povredu kaznenog zakona iz članka 469. ZKP/08. ima u vidu, a iz sadržaja žalbe se može razabrati kako je ističe tek kao tzv. posrednu povredu, pobijajući valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, a time žaliteljica ne opravdava žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom opisu kaznenog djela, a ne prema onom koje bi bilo pravilno prema stavu žaliteljice.

9. Premda uvodno ističe žalbenu osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, žaliteljica ne argumentira tvrdnju o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju, nego smatra kako je prvostupanjski sud donio pogrešan zaključak kada je optuženika proglasio krivim.

9.1. Suprotno ovom žalbenom prigovoru, činjenično stanje je pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja su utemeljeni na pravilnoj ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i svih ostalih provedenih dokaza, te su logični i zakoniti, pa su uslijed toga i zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno zasnovani na izvedenim dokazima.

9.2. Žalitelj neosnovano pobija pravilnost ocjene izvedenih dokaza, bez valjanih protuargumenata koji bi doveli u pitanje pravilnost odluke prvostupanjskog suda.

9.3. Prvostupanjski sud je iskaz oštećenog JM pravilno ocijenio vjerodostojnim. Oštećenik je bio jasan kada je iskazivao, dosljedno potvrđujući okolnosti odvijanja događaja, iz kojih proizlaze sva subjektivna i objektivna obilježja kaznenog djela. Pored potvrđenih nesporno utvrđenih činjenica u smislu prepirke između oštećenika i maloljetnice, zbog njenog nekorištenja zaštitne maske prilikom vožnje javnim prijevozom za vrijeme pandemije virusa SARS-CoV-2, čime je maloljetnica prouzročila zastoj tramvaja, oštećenik je decidirano naveo da je maloljetnici rekao da se ne može voziti u tramvaju bez maske i zamolio je da na sljedećoj postaji izađe, što je ona uz neprimjerene riječi odbila, na što je oštećenik rekao vozaču da ne kreće dok maloljetnica bez maske ne izađe, a njegov kolega je rekao da će zvati Centar da zovu policiju, na što je maloljetnica, ponovno uz nepristojne riječi oštećeniku, izašla s prijateljicom, te na postaji nastavila vrijeđati oštećenika i njegovog kolegu uz glasno vikanje i mahanje rukama. Kada je oštećenik uputio maloljetnicu na kupnju maske u obližnjem kiosku, maloljetnica je i to odbila, rekavši da će ući na sljedeći tramvaj, što je i učinila te ju je oštećenik ponovno zamolio da stavi masku, a maloljetnica ga je tada nastavila omalovažavati i vrijeđati, te je glumila da će ga pljunuti kada joj je pokušao objasniti da može širiti virus bez maske. Kada je oštećenik ponovno spomenuo pozivanje policije, maloljetnica je počela biti jako uzrujana i agresivna te je oštećenika rukom udario u lijeva rebra, na što ju je oštećenik primio ispod ruke i pokazao da izađe, što je ona i učinila sa psovanjem i "deračinom", te ga na postaji nastavila vrijeđati i rukama ga uhvatila za prsa i odgurnula, a zatim i ponovno udarila u rebra. Tada je oštećenik maloljetnicu primio za podlaktice ruku i rekao joj da je dosta, ali je ona počela histerizirati, te je nastavila sa psovkama, uz izricanje prijetnje da će ga njen tata naći i ubiti, te se zatim udaljila.

9.3.1. Ovaj opis događaja u bitnom je podudaran opisu koji je u svojem svjedočenju naveo oštećenikov kolega, svjedok HM, a u dijelu koji se odnosi na segment događaja koji se odvijao na tramvajskoj postaji, i iskazom svjedokinje BM. Stoga je prvostupanjski sud njihove iskaze pravilno prihvatio istinitima jer su, protivno navodima žaliteljice, međusobno sukladni. Pri tomu je sud prvog stupnja pravilno utvrdio kako su njihovi iskazi u suglasju i s pregledanim snimkama video-nadzornih kamera, što se žalbom posve neargumentirano nastoji osporiti paušalnim navodom kako su iskazi ovih svjedoka protivni sadržaju video-snimki. S tim u vezi, radi izbjegavanja nepotrebnog ponavljanja, upućuje se žaliteljica na utvrđenja prvostupanjskog suda izložena pod točkama 8. i 9. obrazloženja. Premda se opisani verbalni dio neprimjernog ponašanja maloljetnice prema oštećeniku ne može, što je i prirodno, utvrditi iz video-snimki, razvidan je govor tijela i način ponašanja maloljetnice prema oštećeniku, koji potvrđuje opis događaja iz iskaza imenovanih svjedoka. Djelić istoga je vidljiv i na fotografiji (na listu 75 spisa), na koju se također neosnovano poziva žaliteljica, potpuno nejasno smatrajući kako je ista dokaz neistinitosti iskaza BM.

9.3.2. Imajući u vidu navedeno, nasuprot i u ovom dijelu neobrazloženim žalbenim prigovorima, prvostupanjski sud pravilno nije prihvatio iskaze svjedokinja ŽM i Ivane Kos te svjedoka KM, osnovano ih ocjenjujući nevjerodostojnima. Sud prvog stupnja je pri tomu pravilno zaključio kako verzije događaja prema iskazima ovih svjedoka nisu niti međusobno podudarne niti potvrđuju verziju događaja kako to iskazuje maloljetnica, a osobito nisu potkrijepljene snimkama video-nadzora, koje predstavljaju vjeran prikaz odvijanja događaja upravo na način kako su to opisali oštećenik, a suglasno njemu i svjedoci HM i BM.

9.4. Nasuprot žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano zaključio da je maloljetnica ostvarila sva bitna objektivna i subjektivna obilježja kaznenog djela iz članka 315.b stavka 1. KZ/11. Za svoja utvrđenja sud je dao valjano i logično obrazloženje, na koje se upućuje žaliteljica.

9.5. Ujedno, napominje se žaliteljici kako žalbeni prigovori o nepostavljenom imovinskopravnom zahtjevu oštećenika i o tomu da dijagnosticirane ozljede oštećenika nisu priznate ozljedom na radu u postupku priznavanja prava iz obveznog zdravstvenog osiguranja, a imajući u vidu bitna obilježja kaznenog djela iz članka 315.b stavka 1. KZ/11., nisu od utjecaja na pravilnost zaključaka prvostupanjskog suda.

10. Nije u pravu žaliteljica kada se žali zbog odluke o kazni.

10.1. Žaliteljica ne iznosi argumentaciju niti za ovu žalbenu osnovu. Međutim, kako sukladno članku 478. ZKP/08., u vezi s člankom 3. ZSM, žalba zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, odnosno zbog povrede kaznenog zakona, sadrži u sebi i žalbu zbog odluke o izrečenoj odgojnoj mjeri, posebnoj obvezi, to je ovaj drugostupanjski sud razmatrao i odgojnu mjeru posebne obveze koja je izrečena maloljetnici.

10.2. Prvostupanjski sud je, pravilno prihvatio prijedlog državnog odvjetnika, koji je bio u skladu s argumentiranim mišljenjem stručne savjetnice suda, a pravilno je uvažio i izvješće Hrvatskog zavoda za socijalni rad. Pri tomu je sud prvog stupnja pravilno imao u vidu osobnost maloljetnice, kao i njeno ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, kada se pravilno rukovodio svim okolnostima iz članka 8. ZSM., vodeći računa o tomu da je maloljetnica u vrijeme događaja bila u dobi od sedamnaest godina, a u vrijeme suđenja imala navršenih devetnaest, te raste i razvija se u obitelji u kojoj vladaju pozitivni interpersonalni odnosi. Maloljetnica je završila srednju školu i aktualno ima status studentice, a u svojem dotadašnjem životu nije bila evidentirana ni zbog kakvih kažnjivih radnji ili sličnog problematičnog ponašanja te se inkriminirani događaj pokazuje kao eksces u njezinom inače dobrom funkcioniranju. Pravilno razmatrajući težinu i prirodu kaznenog djela, a s tim u vezi i nužnost usmjeravanja maloljetnice na društveno prihvatljiva ponašanja, uz osvještavanje posljedica društveno neprimjerenih postupaka, kao i razvijanje kritičnog stava prema asocijalnim i antisocijalnim ponašanjima, izrečenom posebnom obvezom apelira se na razvoj i sposobnost preuzimanja vlastite odgovornosti maloljetne osobe, uz usmjerenost na razvijanje samokontrole, samopoimanja i prihvaćanja društvenih i zakonskih normi.

10.3. Stoga, prema stavu i ovog drugostupanjskog suda, izrečena odgojna mjera posebne obveze je primjerena svim okolnostima konkretnog slučaja, jer se radi o alternativnoj sankciji, kojom ne dominira ideja prisile nego odgoja i kojom se utječe na ličnost i ponašanje maloljetnice. Izrečenom posebnom obvezom će se u dovoljnoj mjeri utjecati na jačanje odgovornosti i promišljanje maloljetnice da ne čini ovakva ili slična kaznena djela, čime će se najbolje ostvariti svrha posebne obveze kao odgojne mjere.

10.4. S tim u vezi, ističe se žaliteljici kako je trajanje izrečene posebne obveze regulirano već samim zakonom te nije nužno unositi ga u izreku odluke, a tijekom njezinog izvršenja je moguća obustava ili zamjena izrečene mjere drugom mjerom, sukladno odredbi članka 18. ZSM, odnosno ponovno odlučivanje o odgojnoj mjeri, prema članku 20. ZSM.

11. Imajući u vidu izloženo, a budući da žalbenim navodima nije dovedena u sumnju osnovanost i zakonitost pobijanog rješenja, niti su pobijanim rješenjem ostvarene povrede na koje sud drugog stupnja, sukladno članku 476. stavku 1. ZKP/08., pazi po službenoj dužnosti, to je na temelju članka 482. ZKP/08. odlučeno kao u izreci ovog rješenja, a sve u vezi s člankom 3. ZSM.

Velika Gorica, 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća:

Gordana Paljevec