Republika Hrvatska

Županijski sud u Velikoj Gorici

Ulica Hrvatske bratske zajednice 1

Poslovni broj Gž-265/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Velikoj Gorici, u vijeću sastavljenom od sudaca Verice Kos, predsjednice vijeća, Vesne Gašparuš-Horvat, člana vijeća i suca izvjestitelja i Adele Turkalj, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice CĆ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po skrbniku KĆ, iz [adresa], a oboje zastupani po punomoćniku Nikoli Sabljaru, odvjetniku iz Rijeke, protiv 1. tuženika DĆ iz [adresa], sada s adresom [adresa] (kod RĆ), OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Velimiru Švigiru, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Rački i kolege u Zagrebu i 2. tužene BĆ iz [adresa], sada s adresom Plaški, Gardijske brigade 30 a, OIB: [osobni identifikacijski broj], radi isplate, odlučujući o žalbi 1. tuženika DĆ protiv presude Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-2330/2023- 10 od 26. siječnja 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba 1. tuženog DĆ kao djelomično neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci Stalna služba u Opatiji poslovni broj P-2330/2023- 10 od 26. siječnja 2024.

- u točki I. izreke, u kojem je 1. tuženom ABC ABC. tuženoj BĆ naloženo da tužiteljici CĆ isplate iznos od 11.593,31 EUR sa zateznom kamatom tekućom na svaki pojedini mjesečni iznos, pobliže naveden u izreci navedene presude, od njegova dospijeća do isplate te

- u točki III. izreke.

II. Preinačuje se navedena presuda u točki I. izreke, u dijelu kojim je 1. tuženom DĆ naloženo da zajedno s 2. tuženom BĆ tužiteljici CĆ solidarno isplati iznos od 11.593,31 EUR (jedanaest tisuća pet stotina devedeset tri eura trideset jedan cent) sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose i za navedeno sudi:

Odbija se zahtjev tužiteljice CĆ kojim traži da joj 1. tuženi DĆ dosuđeni iznos od 11.593,31 EUR (jedanaest tisuća pet stotina devedeset tri eura trideset jedan cent) sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose, plati solidarno s 2. tuženom BĆ.

III. Odbija se zahtjev 1. tuženog DĆ za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR (tri stotine dvanaest eura pedeset centi).

IV. Odbija se zahtjev tužiteljice CĆ za naknadom troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250,00 EUR (dvije stotine pedeset eura).

Obrazloženje

1. Točkom I. izreke prvostupanjske presude naloženo je tuženicima da tužiteljici solidarno isplate iznos od 11.593,31 EUR sa zateznom kamatom koja teče na iznose pobliže navedene u točki I. izreke prvostupanjske presude. Točkom II. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 1.120,30 EUR sa zateznom kamatom koja teče na iznose pobliže određene u točki II. izreke. Točkom III. naloženo je tuženicima da tužiteljici naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 4.217,57 EUR sa zateznom kamatom od 26. siječnja 2024. do isplate.

2. Protiv navedene presude žalbu je izjavio 1. tuženik, zbog svih zakonom predviđenih žalbenih razloga. U bitnome navodi da prvostupanjski sud nije uopće obrazložio prigovore iz odgovora na tužbu u pogledu solidarnosti sporne obveze pa da je time počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP. Nadalje osporava da bi tužiteljica imala pravo na naknadu koristi iz čl. 165. ZVDSP jer tužiteljica nije dokazala da bi iznajmljivala spornu nekretninu, odnosno ističe da je 2. tuženica posjedovala svoju, a ne tuđu stvar pa da je zbog toga pošteni posjednik. Također ističe da tuženici nisu bili u posjedu sporne nekretnine tijekom utuženog razdoblja, odnosno da prvostupanjski sud nije dao razloge o prigovoru promašene pasivne legitimacije u odnosu na to da je sada vlasnik predmetne nekretnine GĆ. Osporava i odluku o troškovima postupka te zahtjeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 312,50 EUR.

2.1. Tužiteljica u odgovoru na žalbu osporava žalbene navode 1. tuženog DĆ i zahtijeva naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka u iznosu od 250,00 EUR.

3. Žalba 1. tuženika je djelomično osnovana.

4. Osnovano 1. tuženik u žalbi ističe da prvostupanjski sud uopće nije naveo razloge koji se tiču solidarnosti predmetne obveze te da je time počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 1. t. 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11- pročišćeni tekst, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje: ZPP). Međutim, unatoč tome, o žalbi je bilo moguće odlučiti primjenom čl. 373.a st. 1. i 3. ZPP. Budući da pasivna solidarnost mora biti propisana zakonom ili ugovorena, što ovdje nije slučaj, zahtjev tužiteljice za solidarnom isplatom predmetne tražbine je neosnovan pa je pobijanu presudu trebalo preinačiti u točki I. izreke, u odnosu na 1. tuženog DĆ, u dijelu u kojem mu je naložena solidarna isplata te odlučiti kao u točki II. izreke ove presude.

4.1. Donošenjem pobijane presude u ostalom dijelu nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti na temelju čl. 365. st. 2. ZPP.

4.2. Kako sud nije utvrdio proturječnosti niti nedostatke u nalazu i mišljenju vještaka, niti se pojavila sumnja u pravilnost danog nalaza i mišljenja, nije bilo ni razloga za ponovnim saslušanjem vještaka pa nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1., u vezi s čl. 261. st. 3. ZPP, koju 1. tuženik također ističe u žalbi.

5. U prvostupanjskom postupku utvrđene su sljedeće odlučne činjenice:

- da je tužiteljica upisana kao suvlasnica u 2/8 dijela nekretnine kč. br. [katastarska čestica], u naravi kuća br. 29, upisana u zk. ul. [broj ZK uloška], k. o. [katastarska općina] – Sušak, Općinskog suda u Rijeci, čiji se vlasnički dio sastoji od dvije sobe i kuhinje na drugom katu, kupaonice i WC-a u prizemlju zgrade, zajedničkih hodnika na oba kata, pola volte u prizemlju, tavana te zajedničkih dvorišta s prednje strane i dvorišta i barake sa zadnje strane,

- da je vlasništvo predmetne nekretnine između suvlasnika podijeljeno na način da je svakome od njih poznato koji dio nekretnine mu pripada (sporazumno je podijeljen posjed između suvlasnika),

- da su tuženici u posjedu stana u prizemlju površine 32 m[2] , koji je u vlasništvu 2. tuženice, ali i da bespravno koriste prostor koji pripada tužiteljici, ukupne površine 46,10 m[2] (konoba površine 25 m , volt, WC i ulaz površine 21,10 m ) koji se nalazi neposredno pokraj stana tuženici i to na način da su probili zid koji je dijelio njihov stan od predmetnog prostora tužiteljice te ih spojili u jednu cjelinu,

- da je pravomoćnom presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-907/2020 od 24. veljače 2021. potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-325/15 od 24. travnja 2015. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev ovdje tužiteljice za predajom sporne prostorije u posjed te ovdje 1. tuženom DĆ i FĆ naloženo da iz nje isele te je predaju u posjed ovdje tužiteljici, slobodnu od osoba i stvari,

- da je 2. tuženica bila upoznata s vođenjem tog postupka (u kojem je podnijela protutužbu, iako nije bila stranka u tom postupku),

- da je presudom Županijskog suda u Rijeci broj Gž-777/2016 od 25. svibnja 2016. potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-5077/2015 od 30. prosinca 2015., kojom je odbijen tužbeni zahtjev ovdje 2. tuženice za utvrđenjem da je vlasnica sporne prostorije (po osnovi kupoprodajnog ugovora).

5.1. U ovom postupku je pravomoćnom presudom ovoga suda broj Gž-209/2023 od 27. srpnja 2023. odbijen protutužbeni zahtjev 2. tuženice za utvrđenjem da je stekla vlasništvo spornog dijela nekretnine na temelju dosjelosti. Stoga je preostalo odlučiti o tužbenom zahtjevu tužiteljice za naknadom koristi na temelju čl. 165. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine", broj 81/15-pročišćeni tekst, 94/17-ispravak pročišćenog teksta i 52/25 – dalje: ZVDSP).

5.2. Na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, prvostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo kada je prihvatio tužbeni zahtjev, pravilno smatrajući da je tužiteljica ovlaštena od tuženika, kao nepoštenih posjednika, zahtijevati plaćanje naknade za koristi koje su imali za vrijeme posjedovanja sporne prostorije u smislu čl. 165. st. 1. ZVDSP.

6. Sporna prostorija je prije preuređenja od strane tuženika predstavljala spremište (kako ga je kategorizirala i vještakinja Vedrana Vrtodušić Mihelčić prilikom izračuna visine naknade koristi), a tužiteljica je prije i tijekom utuženog razdoblja bila suvlasnica predmetne nekretnine u 2/8 dijela i to točno određenog realnog dijela nekretnine, kojega je imala pravo posjedovati, između ostaloga i spornog prostora.

6.1. U ovom postupku odlučno je jesu li tuženici tijekom utuženog razdoblja (od 2013. do 2018.) onemogućavali tužiteljicu u korištenju spornog prostora i time se neosnovano obogatili za visinu najamnine koju bi joj inače za to korištenje morali platiti (s obzirom na nepoštenje svog posjeda). Dakle, suprotno žalbenim navodima, u ovom slučaju nije odlučno što se tužiteljica nije pozivala na mogućnost iznajmljivanja spornog spremišta jer predmet spora nije zahtjev za naknadom štete (ili mogućnost iznajmljivanja uopće), niti su od utjecaja na pravilnost prvostupanjske odluke prigovori 1. tuženika DĆ da predmetna kuća nema prilaz s javne površine pa stoga nije bilo potrebno ni ponovno saslušanje vještaka na navedene okolnosti.

6.2. S obzirom na utvrđenu činjenicu da su suvlasnici predmetne nekretnine istu u naravi između sebe podijelili i utvrdili koji njezin realni dio pripada svakom suvlasniku (čl. 42. st. 1. ZVDSP), tuženici (kao suvlasnici) nisu bili ovlašteni sporni prostor držati u svom posjedu jer je isti, u skladu sa sporazumom svih suvlasnika, u cijelosti pripadao tužiteljici. Stoga je neosnovano pozivanje žalitelja na odredbe ZVDSP o zajedničkom vlasništvu (već o suvlasništvu) i upravljanju stvari u suvlasništvu jer u predmetnom slučaju uopće nije riječ o poslu izvanredne uprave za koju je potrebna suglasnost svih suvlasnika, niti je riječ o davanju spornog prostora u najam/zakup. Onemogućavanjem tužiteljice u ostvarivanju naknade koristi u smislu čl. 165. st. 1. ZVDSP u odnosu na sporni prostor (koji je u njenom vlasništvu) negiralo bi se njezino pravo vlasništva realnog dijela nekretnine (neovisno o tome što nije uspostavljeno etažno vlasništvo), čime bi došlo do miješanja u njezino pravo na mirno uživanje vlasništva zajamčeno čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnim sloboda (''Narodne novine – Međunarodni ugovori'', broj 18/97, 6/99, 14/02, 13/03, 9/05, 1/06, 2/10 i 13/17 – dalje: Konvencija).

6.3. Tužiteljica protiv žalitelja ima ovršnu ispravu za predajom u posjed spornog prostora – pravomoćnu presudu Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-907/2020 od 24. veljače 2021., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci broj P-325/15 24. travnja 2015. pa je pozivanjem na tu presudu na odgovarajući način izrazila volju za posjedom spornog dijela nekretnine. Pritom se napominje da je navedeni postupak započeo 1997. godine.

6.4. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da su tuženici tijekom utuženog razdoblja bili u posjedu spornog prostora. Navedeno proizlazi iz iskaza svjedoka ZĆ (sestre 2. tuženice), C i NĆ (nezainteresiranih za ishod ovog postupka), VĆ (supruga tužiteljice) i tužiteljice. S obzirom na iskaze navedenih svjedoka i tužiteljice, činjenica promjene adrese žalitelja nema utjecaja na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da se tijekom utuženog razdoblja nalazio u posjedu sporne prostorije.

6.5. Prvostupanjski je sud također pravilno utvrdio da su tuženici nepošteni posjednici u smislu čl. 165. st. 1. ZVDSP. Naime, žalitelju (i FĆ) je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-325/15 (potvrđenom presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-907/202) naloženo predati predmetni prostor tužiteljici. Kako je u tom postupku tužba podnesena 1997., to je žalitelj postao nepošten posjednik već od trenutka kada je primio tužbu na predaju u posjed. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su tuženici tijekom utuženog razdoblja bili nepošteni posjednici u smislu čl. 165. st. 1. ZVDSP.

6.6. Pravilno je prvostupanjski sud visinu naknade koristi utemeljio na provedenom građevinskom vještačenja po vještaku Vedrani Vrtodušić Mihelčić.

6.7. Ostalim žalbenim navodima 1. tuženi DĆ iznosi vlastitu ocjenu izvedenih dokaza, koju suprotstavlja ocjeni suda prvoga stupnja i iznosi vlastita pravna shvaćanja, koja nemaju uporišta u stanju spisa, kao ni u mjerodavnim zakonskim odredbama, koje je sud prvoga stupnja pravilno primijenio. Stoga ti navodi nisu od odlučnog značenja te ih ovaj sud drugoga stupnja nije posebno cijenio (čl. 375. st. 1. ZPP).

6.8. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 368. st. 1. ZPP, trebalo je odbiti žalbu 1. tuženog DĆ kao neosnovanu i odlučiti kao u točki I. al. 1. izreke ove presude.

7. Pravilna je i prvostupanjska odluka o troškovima postupka. Žalitelju se ukazuje da bi u slučaju djelomičnog povlačenja tužbe (uslijed smanjenja tužbenog zahtjeva) imao pravo na troškove po čl. 158. st. 1. ZPP koji su nastali djelomičnim povlačenjem tužbe samo ako bi mu razlika između prvotnog većeg iznosa za koji je tužbeni zahtjev povučen i onog koji je preostao, polazeći od prava na naknadu iz razreda u odgovarajućoj tablici Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, 37/22 i 126/22), davala pravo na naknadu troškova. Međutim, kako u predmetnom slučaju te razlike nema (tužiteljica je smanjila tužbeni zahtjev s 90.000,00 kuna na 50.209,40 kuna), tada mu nisu nastali ni posebni troškovi zbog djelomičnog povlačenja tužbe pa mu isti niti ne pripadaju. Stoga je odlučeno kao u točki I. al. 2. izreke ove presude.

8. Kako je 1. tuženi DĆ sa žalbom uspio u razmjerno neznatnom dijelu (čl. 154. st. 5., u vezi s čl. 166. st. 2. ZPP), ne pripada mu pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka (točka III. izreke ove presude).

9. Trošak odgovora na žalbu nije bio potreban za vođenje postupka u smislu čl. 155. ZPP pa tužiteljica nema pravo na naknadu troškova postupka u povodu pravnog lijeka (točka IV. izreke ove presude).

10. U nepobijanom dijelu (točka II. izreke, kao i točka I. i III. izreke u odnosu na 2. tuženu BĆ) prvostupanjska presuda nije ispitivana (čl. 365. st. 1. ZPP).

U Velikoj Gorici 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Verica Kos