REPUBLIKA HRVATSKA

ŽUPANIJSKI SUD U OSIJEKU

Osijek, Europska avenija 7

Poslovni broj: Gž-2020/2025-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Osijeku, u Vijeću kojeg čine predsjednica Vijeća, sutkinja Krunoslava Dropulić, sudac izvjestitelj o stanju predmeta i član Vijeća, Tomislav Šimić, te članica Vijeća, sutkinja Štefica Bukvić, u pravnoj stvari tužiteljice OD (ranije: UD), OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], koju zastupa Frano Bazina, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d.-a, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, kojeg zastupa Josip Grošeta, odvjetnik u OD Glamuzina & Grošeta d.o.o., Zagreb, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-4841/2024-8 od 5. lipnja 2025., u sjednici Vijeća 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Tuženikova žalba se odbija i potvrđuje presuda Općinskog građanskoga suda u Zagrebu P-4841/2024-8 od 5. lipnja 2025., ispravljena rješenjem P-4841/2024- 18 od 13. listopada 2025. i rješenjem P-4841/2024-19 od 20. listopada 2025.

II. Odbija se tuženikov zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka u iznosu 339,04 EUR.

III. Prihvaća se žalba tužiteljice te se prvostupanjska presuda preinačuje u odluci o troškovima postupka (odbijajući dio toč. III. izreke) i rješava:

Nalaže se tuženiku, pored troškova postupka dosuđenih tužiteljici toč. III. izreke (553,08 EUR uz dosuđenu zateznu kamatu), u roku 15 dana naknaditi tužiteljici daljnji trošak prvostupanjskog parničnog postupka u iznosu 500,00 EUR, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 5. lipnja 2025. do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine.

IV. Nalaže se tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak žalbenog postupka u iznosu 62,50 EUR.

V. Odbija se zahtjev tužiteljice za naknadom troškova žalbenog postupka u iznosu 32,22 EUR.

Obrazloženje

Predmet spora:

1.

Predmet spora je zahtjev za utvrđenje ništetnom odredbe članka 3. Ugovora o [broj kredita] od 6. travnja 2007., zaključenog između tužiteljice i tuženika koja glasi „3,30% od iznosa kredita, jednokratna, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita…“, kao i da ta odredba ne proizvodi pravne učinke, te je predmet spora i zahtjev za isplatu 415,00 EUR zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 11. travnja 2007. pa do isplate, po osnovi ništetne ugovorne odredbe, a stopa i tijek zatezne kamate su određeni toč. II. izreke prvostupanjske presude.

Odluka prvostupanjskog suda:

2.

Prvostupanjski sud je u cijelosti prihvatio glavni tužbeni zahtjev, te je toč. I. izreke presude utvrdio ništetnom spornu ugovornu odredbu i utvrdio da ona ne proizvodi pravni učinak, a toč. II. naložio zahtijevanu isplatu, dok je toč. III. izreke naložio tuženiku u roku 15 dana naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu 553,08 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom od 5. lipnja 2025. do isplate, po stopi navedenoj u tom dijelu izreke.

2.1.

Rješenjem P-4841/2024-18 od 13. listopada 2025. i rješenjem P-4841/2024-19 od 20. listopada 2025. prvostupanjski sud je izvršio ispravak prvostupanjske presude i to prvim rješenjem u pogledu naziva tužiteljice, njezinog OIB [osobni identifikacijski broj]a i adrese, a drugim rješenjem u pogledu broja kredita i datuma njegova zaključenja.

Žalbeni razlozi i navodi iz odgovora na žalbu:

3.

Prvostupanjsku presudu u cijelosti pobija tuženik.

3.1.

Tuženik u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio čl. 326. st. 1. ZPP-a u vezi čl. 186.c ZPP-a. Ističe da, ako prema stavu prvostupanjskog suda, tužiteljeva tražbina dospijeva pravomoćnim okončanjem ovog postupka, tada je zahtjev za isplatu trebalo odbaciti jer tužiteljeva tražbina nije dospjela do zaključenja glavne rasprave.

3.2.

Navodi da presuda nema razloga o odlučnim činjenicama pa je počinjena apsolutno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a.

3.3.

Ističe da prvostupanjski sud nije obrazložio zašto odredba čl. 3. Ugovora o kreditu uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

3.4.

Prigovara da je stav prvostupanjskog suda o nepoštenosti odredbe o ulaznoj naknadi neobrazložen i stoga se ne može ispitati.

3.5.

Žalitelj ističe da prvostupanjski sud pogrešno tumači odredbe o zastari predmetnog potraživanja. Tuženik drži da se pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 30. siječnja 2020. ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se, prema mišljenju tuženika, u konkretnom slučaju radi o povredama manjeg značaja.

3.6.

Navodi da prvostupanjski sud tužitelju dosuđuje zateznu kamatu od 11. travnja 2007., a ne obrazlaže zašto tuženika smatra nesavjesnim stjecateljem u smislu čl. 1115. ZOO-a.

3.7.

Tuženik ističe kako mu je pobijanom prvostupanjskom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku.

3.8.

Tuženik pobija i odluku o troškovima, navodeći da je odluka o trošku pogrešna jer je tužbeni zahtjev trebalo odbiti. Smatra da prvostupanjski sud nije trebao tužiteljici priznati trošak podneska od 28. studenoga 2024. jer se navedenim podneskom tužiteljica ne očituje ni na kakve nove navode tuženika niti iznosi kakve nove činjenice važne za odluku u sporu već citira sudsku praksu, pa je stav tuženika da se ne može raditi o trošku potrebnom za vođenje parnice u smislu čl. 155. st.1. ZPP-a.

3.9.

Predlaže žalbenom sudu preinačiti prvostupanjsku presudu, tužbeni zahtjev odbiti, dosuditi mu trošak prvostupanjskog parničnog postupka, te trošak žalbenog postupka u iznosu 339,04 EUR, podredno prvostupanjsku presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno suđenje.

3.10.

Tužiteljica na tuženikovu žalbu nije odgovorila.

3.11.

Tužiteljica se žali na odluku o troškovima postupka, smatrajući da je prvostupanjski sud trebao naložiti tuženiku naknaditi joj, pored troška dosuđenog toč. III. izreke prvostupanjske presude, daljnji trošak od 500,00 EUR te ujedno potražuje trošak žalbenog postupka u iznosu 94,72 EUR. Svoje žalbene razloge tužiteljica temelji na tvrdnji da uz kondemnatorni zahtjev postoji i deklaratorni zahtjev, te bi vrijednost predmeta spora bila prenisko određena kada bi ista bila postavljena isključivo prema visini kondemnatornog zahtjeva te da je tužiteljica vrijednost predmeta spora naznačila u visini 1.579,40 EUR, a imajući u vidu vrijednost boda od 2,00 EUR, slijedi da tužiteljica ima pravo na trošak parnične radnje u iznosu od po 200,00 EUR + PDV. Dakle, tužiteljica ne prigovara dosuđenim troškovima na koje ima pravo, nego samo iznosima istih.

3.12.

Tuženik nije odgovorio na tužiteljičinu žalbu.

Ocjena drugostupanjskog suda:

4.

Čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23, dalje: ZPP-a) propisano je da drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u granicama razloga određenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ovoga Zakona i na pravilnu primjenu materijalnog prava, osim u odnosu na primjenu materijalnog prava u odluci o troškovima postupka.

4.1.

Čl. 375. st. 1. ZPP-a propisano je da u obrazloženju presude odnosno rješenja drugostupanjski sud treba ocijeniti žalbene navode koji su od odlučnog značenja, što je ovaj žalbeni sud i učinio, prethodno odlučne žalbene navode tuženika citiravši u toč. 3.1. do 3.8., a žalbeni navod tužiteljice u toč. 3.11.

4.2.

Žalba tuženika nije osnovana, dok je tužiteljičina žalba u pogledu odluke o troškovima postupka osnovana.

4.3.

Prvostupanjski sud nije počinio prethodno citirane apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti. Nadalje, presuda prvostupanjskog suda sadrži jasne razloge o odlučnim činjenicama, pa nije osnovan žalbeni razlog postojanja apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koji ističe tuženik. Također, u prvostupanjskom postupku je, u pogledu glavne stvari, činjenično stanje potpuno utvrđeno i materijalno pravo pravilno primijenjeno, što se sve obrazlaže u nastavku ove drugostupanjske odluke.

4.4.

Prvostupanjski sud je ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva donio provodeći test nepoštenosti sporne ugovorne odredbe iz čl. 3. Ugovora o kreditu i osnovanost tužbenog zahtjeva raspravio kroz primjenu odredaba Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 – dalje ZZP-a) i Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, dalje: ZOO-a) i primjenom tih propisa utvrdio pravno relevantne činjenice.

4.5.

Osim toga, sporna ugovorna odredba suprotna je i odredbama Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o ugovornim odredbama u potrošačkim ugovorima, koje se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) (dalje: Direktive).

4.6.

Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tuženik ne poriče činjenicu da s tužiteljicom o spornoj odredbi Ugovora nije pojedinačno pregovarao, već je smatrao da je tužiteljica, ako je bilo ikakvih nejasnoća vezano uz predmetni Ugovor ili bilo koju njegovu odredbu, imala mogućnost zatražiti zaposlenike tuženika za pojašnjenje tih odredaba.

4.7.

Također je pravilno zaključio prvostupanjski sud da je ugovorna odredba čl. 3. predmetnog ugovora o kreditu, kojom je ugovoreno da će se prilikom prvog korištenja kredita naplatiti jednokratna naknada u visini 3,30 % od iznosa kredita, unaprijed bila pripremljena od strane tuženika i da tužiteljica nije imala utjecaj na njezin sadržaj.

4.8.

Pritom je za reći da formulacija "naknada 3,30% od iznosa kredita, jednokratno, naplaćuje se prilikom prvog korištenja kredita", sama po sebi nije dovoljno razumljiva i određena, odnosno radi se o odredbi koja je dala ovlaštenje tuženiku da sam, bez sudjelovanja tužiteljice, odluči o visini te naknade.

4.9.

Osim toga, tuženik tijekom postupka nije dokazao da je tužiteljicu stvarno upoznao s iznosom naknade koja će joj biti oduzeta pri realizaciji kredita, razlozima naplate te naknade, te je prvostupanjski sud je pravilno zaključio da iz iskaza tužiteljice proizlazi da se njoj prilikom sklapanja ugovora o kreditu nije ništa obrazlagalo vezano uz spornu odredbu čl. 3. Ugovora o kreditu, niti se pregovaralo o toj odredbi.

4.10.

Naime, tuženik je tužiteljici morao na transparentan način objasniti razloge i pojedinosti mehanizma naknade koju naplaćuje pri ishođenju kredita, tako da na temelju jasnih i razumljivih kriterija tužiteljica može predvidjeti ekonomske posljedice koje za nju iz toga proizlaze, što nije učinio te je na opisani način, primjenom sporne ugovorne odredbe, tuženik postupao protivno odredbi čl. 247. ZOO-a koja propisuje da je ugovor sklopljen kad se ugovorne strane suglase o bitnim sastojcima ugovora.

4.11.

Na opisani način, primjenom sporne odredbe, tuženik je izbjegao utjecaj tužiteljice kao druge ugovorne strane na cijenu i takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 4. ZOO-a.

4.12.

Osim navedenog nacionalnog propisa, prema odredbama čl. 3. Direktive, ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatra se nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka proizašlima iz ugovora. Uvijek se smatra da se o nekoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ona sastavljena unaprijed pa potrošač nije mogao utjecati na njezin sadržaj, posebno u kontekstu unaprijed formuliranog standardnog ugovora. Činjenica da se o određenim aspektima neke odredbe ili o nekoj određenoj odredbi pregovaralo, ne isključuje primjenu ovog članka na ostatak ugovora ako opća ocjena ugovora ukazuje na to da se ipak radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru. Kad god prodavatelj robe ili pružatelj usluga izjavi da se o nekoj standardnoj odredbi pojedinačno pregovaralo, teret dokaza je na njemu.

4.13.

Dakle, Direktiva propisuje obvezu tuženika dokazati da je s tužiteljicom pregovarao o spornoj odredbi, a kako je prethodno navedeno, tuženik to nije dokazao.

4.14.

Valja reći, da je, osim Direktive i čl. 81. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok se prema st. 2. istog članka smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je riječ upravo o takvom ugovoru.

4.15.

Tako je značajna neravnoteža na štetu tužiteljice prouzročena time što je Ugovor o kreditu unaprijed formulirao kreditor, dakle tuženik, što tuženik nije pregovarao s tužiteljicom o spornoj odredbi i što tužiteljica uopće nije znala na čemu se temelji uzimanje naknade za realizaciju kredita, a što je također pravilno utvrdio prvostupanjski sud.

4.16.

Čl. 5. Direktive propisano je da, u slučaju ugovora u kojem se potrošaču sve ili određene odredbe nude u pisanom obliku, te odredbe uvijek moraju biti sročene jasno i razumljivo, pri čemu, in concreto, navedena odredba čl. 3. predmetnog Ugovora o kreditu koja ustegu jednokratne ulazne naknade koju obavlja tuženik kao kreditor, čini ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, pa takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (tužiteljice) jer dolazi do situacije da vjerovnik jednostrano određuje obvezu dužnika, a pravilnost obračuna iznosa ustegnute naknade tužiteljica ne može provjeriti jer u Ugovoru o kreditu niti u spornoj odredbi čl. 3. nisu navedeni nikakvi egzaktni kriteriji koji određuju konkretan iznos ustege na ime sporne naknade.

4.17.

S obzirom na sve prethodno obrazloženo, drugostupanjski sud je odgovorio na žalbene razloge tuženika navedene pod 3.3. i 3.4. obrazloženja ove odluke, ocijenivši ih neosnovanima.

4.18.

Žalbeni sud prigovor tuženika naveden pod 3.5., koji se odnosi na zastaru, također ocjenjuje neosnovanim, budući da se u konkretnom slučaju primjenjuje opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a, a koji rok u konkretnom slučaju, s obzirom da je riječ o restitucijskom zahtjevu iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, a koji pravni stav je zauzet na sjednici Građanskog odjela VSRH 30. siječnja 2020., što znači da u konkretnom slučaju zastara nije ni počela teći. Neosnovana je tvrdnja tuženika da se navedeno pravno shvaćanje ne može primijeniti na djelomičnu ništetnost ugovora obzirom da se radi o povredama manjeg značaja. 4.19.

Naime, prema odredbi čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti se ne gasi, stoga na to pravo ne utječe niti činjenica da je ugovor ispunjen, odnosno da je tužiteljica platila naknadu za obradu kredita, s tim da se ništetnost ne može isticati samo u slučaju ako je uzrok ništetnosti bila zabrana manjeg značaja (čl. 326. st. 2. ZOO-a), no, u konkretnom slučaju se ne može govoriti o zabrani manjeg značaja s obzirom na opseg i posljedice ništetnosti sporne ugovorne odredbe.

4.20.

Jednako tako, neosnovano je, citirano u točki 3.1., pozivanje tuženika na odredbu čl. 326. ZPP-a koja propisuje da sud može naložiti tuženiku da izvrši određenu činidbu samo ako je ona dospjela do zaključenja glavne rasprave, budući da je iznimka od tog pravila postavljena upravo u odredbi čl. 186.c. ZPP-a, na kojoj odredbi je tužiteljica utemeljila svoj zahtjev za isplatu. Naime, tužiteljica je učinila vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njezine još uvijek nedospjele tražbine, što proizlazi iz činjenice da je tijekom cijelog postupka osporavao pravo tužiteljice na isplatu naknade koje joj je tuženik naplatio na temelju ništetne ugovorne odredbe, a osim toga, da je tužiteljica postavila samo zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne ugovorne odredbe čl. 3. Ugovora o kreditu, morala bi sudskim putem, nakon pravomoćnosti te odluke, ostvarivati svoju tražbinu na isplatu po pravilima vraćanja stečenog bez osnove. I u konačnici, tužiteljica je, s obzirom da je u točki I. tužbenog zahtjeva postavila zahtjev za utvrđenje ništetnosti sporne, nepoštene odredbe ugovora o kreditu, a u točki II. zahtjev za isplatu, imala pravni interes da sud u okviru istog parničnog postupka odmah odluči i o zahtjevu za povrat te naknade, zajedno s pripadajućom kamatom, kako tužiteljica ne bi morala voditi novi spor i kako bi svi zahtjevi, sukladno načelu ekonomičnosti postupanja suda, bili riješeni u okviru istog suđenja.

4.21.

Vezano za žalbeni razlog pod 3.6., tuženiku treba odgovoriti da je prvostupanjski sud s pravom prihvatio restitucijski zahtjev na temelju čl. 1111. ZOO-a u vezi sa čl. 1115. ZOO-a, jer je tuženik u obvezi tužiteljici vratiti stečeno bez osnove na temelju ništetne ugovorne odredbe od dana stjecanja, sa zateznim kamatama od dana plaćanja naknade za obradu kredita. Naime, suprotno tuženikovim žalbenim navodima, tuženik je povrijedio prava tužiteljice kao potrošača ugovarajući nepoštenu (ništetnu) odredbu o naknadi iz čl. 3. Ugovora o kreditu te pri zaključenju ugovora nije omogućio tužiteljici pojedinačno pregovaranje o toj odredbi, zbog čega se isti smatra nepoštenim stjecateljem.

4.22.

Budući da je tuženik naplatom naknade za obradu kredita, na temelju ništetne ugovorne odredbe bio nepošteni stjecatelj (čl. 1115. ZOO-a), tužiteljici pripada pravo na isplatu zatezne kamate od trenutka naplate te naknade jer je s tim danom došlo do neosnovanog povećanja imovine tuženika.

4.23.

Kako je prvostupanjski sud za svoju odluku dao jasne, razumljive i dostatne razloge, koje prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, te naveo na kojim dokazima je utemeljio svoja utvrđenja, a materijalno pravo je pravilno primijenio, nije osnovan ni žalbeni navod o povredi odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a i povredi prava na pošteno suđenje, što su žalbeni razlozi tuženika opisani pod 3.2. i 3.7.

5.

Žalbeni razlog tužiteljice opisan pod 3.11. je osnovan.

5.1.

Naime, čl. 16. Zakona o sudskim pristojbama (NN 118/18, 51/23, dalje: ZSP-a) propisano je da se vrijednost predmeta spora, kada je jednom tužbom obuhvaćeno više zahtjeva protiv istog tuženika, bez obzira temelje li se svi zahtjevi na istoj činjeničnoj i pravnoj osnovi ili ne, određuje prema zbroju vrijednosti svih zahtjeva. 5.2.

Nadalje, čl. 19. ZSP-a propisano je da se u parnicama u kojima je predmet spora izvršenje kakve radnje, trpljenje, nečinjenje, izjava volje, utvrđivanje postojanja ili nepostojanja određenog prava ili pravnog odnosa ili utvrđivanje istinitosti ili neistinitosti neke isprave, kao vrijednost predmeta spora uzima iznos koji je tužitelj naznačio u tužbi, ali ne manji od 1.327,22 EUR.

5.2.1.

Dakle, s obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o tužbi na utvrđenje i isplatu, za zahtjev koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti, vrijednost predmeta spora je 1.327,22 EUR, a za zahtjev na isplatu, vrijednost predmeta spora je 415,00 EUR, što znači da ukupna vrijednost predmeta spora iznosi 1.742,22 EUR.

5.2.2.

Za navedenu vrijednost predmeta spora, pa i onu manju koju je tužiteljica naznačila tijekom postupka, vrijednost poduzete radnje po punomoćniku odvjetniku je 100 bodova, odnosno 200 EUR, sukladno Tbr. 7. st. 1. Tarife o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika (NN 138/2023), uvećano za PDV.

5.2.3.

Slijedom navedenog, tužiteljici je priznat trošak sastava tužbe, podneska od 28. studenoga 2024. te zastupanja na ročištima 22. siječnja 2025. i 14. travnja 2025. u iznosu 200,00 EUR za svaku radnju, uvećano za PDV (Tbr. 7. toč. 1. Tarife, Tbr. 8. toč. 1. Tarife i Tbr. 9. toč. 1. Tarife), odnosno ukupno 1.000,00 EUR te uvećano za sudske pristojbe na tužbu i presudu u iznosu 53,00 EUR, odnosno ukupno 1.053,00 EUR.

5.2.4.

Imajući u vidu da joj je prvostupanjski sud dosudio 553,08 EUR (što obuhvaća 53,00 EUR na ime sudske pristojbe na tužbu i presudu te trošak svake radnje u vrijednosti 100,00 EUR, uvećano za PDV), tužiteljici je dosuđeno odlukom žalbenog suda dodatnih 500,00 EUR sa zateznom kamatom od donošenja prvostupanjske odluke (čl. 181. st. 3. ZPP-a u vezi čl. 29. ZOO-a).

5.2.5.

S obzirom na vrijednost pobijanog dijela presude (500,00 EUR), koji dio presude zapravo predstavlja rješenje o troškovima postupka (čl. 129. st. 3. ZPP-a), tužiteljici za sastav žalbe pripada 50,00 EUR, jer je riječ o žalbi protiv rješenja o troškovima postupka kada tužiteljici pripada 50% nagrade propisane Tbr. 7. toč. 1. Tarife (Tbr. 10. toč. 4. Tarife), uvećano za PDV, odnosno 62,50 EUR.

5.2.6.

Kako je tužiteljica trošak žalbenog postupka zatražila u visini 94,72 EUR, njen zahtjev je odbijen za 32,22 EUR, koji obuhvaća razliku previše zatraženog iznosa za sastav žalbe (15,63 EUR) i zatraženi trošak sudske pristojbe na žalbu (16,59 EUR), budući da tužiteljica tu pristojbu nije podmirila.

6.

Žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava u odluci o troškovima postupka, koji se odnosi na žalbeni prigovor tuženika da tužiteljici ne pripada pravo na naknadu troška sastava podneska od 28. studenoga 2024. i to iz razloga jer se navedenim podneskom tužiteljica ne očituje ni na kakve nove navode tuženika niti iznosi kakve nove činjenice važne za odluku u sporu već citira sudsku praksu, nije osnovan. Ovaj podnesak od 22. studenoga 2024., koji je digitalno potpisan 28. studenoga 2024., predstavlja obrazloženi podnesak kojim se tužiteljica očitovala na tuženikov odgovor na tužbu, ističući detaljno pravne argumente u prilog svojim navodima i zahtjevima istaknutima tijekom postupka. Slijedom navedenog, žalbeni sud ocjenjuje da je sastav tog podneska predstavljao trošak potreban za vođenje parnice u smislu čl. 155. st. 1. ZPP-a.

7.

Tuženik nije uspio sa žalbom pa mu je odbijen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka (čl. 154. st. 1. ZPP-a).

8.

Slijedom sveg naprijed navedenog, kako ne postoje žalbeni razlozi koje tuženik navodi u žalbi, a ni razlozi na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, primjenom čl. 366. st. 1. i čl. 368. st. 1. ZPP-a, presuđeno je kao u izreci drugostupanjske odluke, dok je odluka žalbenog suda o preinaci odluke o troškovima koju je donio prvostupanjski sud utemeljena na primjeni čl. 373. toč. 3. ZPP-a u vezi čl. 381. st. 1. ZPP-a.

U Osijeku 23. listopada 2025.

Predsjednica Vijeća:

sutkinja

Krunoslava Dropulić