REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-4987/2025-4

U IME REPUBLIKE HRVATSKE

P R E S U D A  Z B O G  O G L U H E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sucu toga suda Sanji Krovinović kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BL, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Goranu Dukovčiću, odvjetniku u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Magazinska cesta 69, Zagreb, radi ništetnosti, dana 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 3. Ugovora o kreditu broj: 029-50- 3865344 zaključenog između tužitelja i tuženika 05.01.2007.godine, u dijelu kojim je ugovorena za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita;

II. Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju MARIN KUTIJA, Rogićeva 12, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 75,61 EUR uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 08.01.2007.godine do isplate, po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

III. Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu broj: 029-50- 3865344 zaključenog između tužitelja i tuženika 05.01.2007.godine u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor;

IV Nalaže se tuženiku, RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, da tužitelju, MARIN KUTIJA, Rogićeva 12, Zagreb, OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 39,82 EUR, uvećano za zakonske zatezne kamate tekuće od dana 10.12.2010.godine do isplate, po stopi koja se do dana 31. srpnja 2015. određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, do 31. prosinca 2022. godine određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, do 31.12.2023. za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 1.1.2024. se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

V. Tuženik je dužan tužitelju naknaditi i prouzročeni parnični trošak ovog postupka u iznosu od 75,77 €, zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2025. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, a sve gore navedeno u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

Obrazloženje

Tužitelj je sa tuženikom dana 05.01.2007. godine sklopio Ugovor o namjenskom kreditu broj 029-50-3865344 na iznos od 3.771,33 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunato prema srednjem tečaju tuženika na dan korištenja s rokom otplate na 72 mjeseca.

U članku 3. predmetnog Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita (tzv. ulazna naknada).

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu kojima je ugovorena obveza plaćanja ulazne naknade su ništetne kako se dalje objašnjava pod točkom II., što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe.

U članku 9. predmetnog Ugovora o kreditu ugovoreno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor, što je na koncu, obzirom je kredit prijevremeno otplaćen, rezultiralo time da je tuženik prilikom zatvaranja kredita temeljem navedene odredbe naplatio tužitelju naknadu za prijevremenu otplatu kredita (tzv. izlazna naknada).

Navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu temeljem kojih je tuženik naplatio tužitelju izlaznu naknadu za prijevremenu otplatu kredita su ništetne kako se dalje objašnjava pod točkom III., što ima za posljedicu primjenu predmetnog Ugovora o kreditu oslobođenog učinaka navedene odredbe.

Tuženik je tužitelju dana 08.01.2007. godine prilikom isplate ugovorenog iznosa kredita obračunao i naplatio naknadu u visini od 3,30% od iznosa kredita, odnosno u iznosu od 569,67 kn/75,61 eur (tzv. ulazna naknada).

Tužitelj ističe da je naplata predmetne naknade vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika.

Člankom 3. Ugovora o kreditu ugovorena je za tužitelja obveza plaćanja jednokratne naknade u visini 3,30% od iznosa kredita prilikom prvog korištenja kredita.

Tužitelj ističe da je predmetna odredba čl. 3. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03).

Tužitelj najprije ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 3. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe.

Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom isplate kredita.

Naime, tužitelj ističe da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koji troškovi tuženiku navodno nastaju prilikom isplate kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita.

Tužitelj navedeno nije predočio tuženiku očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom isplate kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu u visini 3,30% od odobrenog kredita, bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o tome zašto je određen baš taj postotak, u čemu se temelji takva visina naknade i koja je svrha iste. Tužitelj ističe da uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 3. Ugovora, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom.

Stoga je jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje stana, te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju ulazne naknade prilikom isplate kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača. Nadalje, tužitelj ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva.

Predmetnom odredbom tuženik je obvezao tužitelja na plaćanje naknade za obradu kredita, bez da mu je prethodno, a niti naknadno jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navedenih troškova, od čega se isti sastoje, u kojem postotku tuženi tereti tužitelja odnosno zbog čega upravo taj postotak, u kojem periodu i konačnom iznosu, što navedenu obvezu tužitelja kao potrošača čini u potpunosti neodređenom i neodredivom, posljedično i nepoštenom i ništetnom, sukladno odredbi čl. 270. Zakona o obveznim odnosima.

O tome da se u slučaju ugovornih odredbi kojima je određena obveza Korisnika kredita na plaćanje naknade prilikom isplate kredita, radi o nepoštenim i stoga ništetnim ugovornim odredbama, izjasnila se i potvrdila recentna sudska praksa Vrhovnog suda RH: Tako Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev-226/2024 od 09.10.2024.g. navodi:

„16. Vijeće revizijskog suda prihvaća utvrđenje i zaključak drugostupanjskog suda da se, u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP, o spornoj odredbi ugovora o kreditu koja se odnosi na obvezu plaćanja naknade za obradu i odobravanje kredita, nije pojedinačno pregovaralo te da nije jasno i nedvosmisleno tužitelju kao potrošaču prezentirano koji su to troškovi tuženici nastali.“

„18.2. Iz utvrđenja sudova proizlazi da je tužitelj informiran o obvezi plaćanja predmetne naknade ali nije bila informirana o razlozima koji opravdavaju plaćanje te naknade (koje usluge i koji troškovi tu ulaze i u kojoj visini svaki od njih), niti bi mu bez takve ugovorne odredbe kredit bio odobren i tome se nije pregovaralo, što upućuje na zaključak da je tužitelj prije sklapanja ugovora o kreditu imao informaciju o obvezi plaćanja predmetne naknade, da je mogao zaključiti o njenoj visini (jer je određena u postotku od iznosa kredita i u minimalnom iznosu), ali ne i njenoj krajnjoj svrsi, te je spornu odredbu tuženica unaprijed pripremila kao dio standardnog obrasca ugovora.“

„22. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke, kao i ostale ugovorne odredbe (pa i o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, za koje je utvrđeno da su nepoštene i time ništetne), može se zaključiti da tuženica nije postupala u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi (u tom smislu i Rev-673/2023-3 od 13. veljače 2024., Rev-1051/2023-2 od 3. travnja 2024. i Rev- 715/2024 od 22. svibnja 2024.)“

„23. Nadalje, treba navesti da okolnost da je potrošač obaviješten o obvezi plaćanju naknade za obradu kredita i iznosu iste, ne znači samo po sebi da mu je odredba razumljiva niti da je u dovoljnoj mjeri obaviješten o učincima ugovaranja iste. To posebno kad se ima u vidu da je sporna ugovorna odredba sastavni dio standardnog ugovora koji je unaprijed pripremila tuženica i kad tužitelj na sadržaj sporne odredbe nije mogao utjecati niti o istoj pojedinačno pregovarati…“ „23. U konkretnom slučaju, sudovi su, pošavši od toga da je tuženica u potrošačkom ugovoru o kreditu koristila unaprijed pripremljenu standardnu, tipsku ugovornu odredbu kojom je ugovorena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, pri čemu nije tužitelju prezentirala o čemu se taj trošak sastoji, utvrdili da je tuženica, koja je takvu odredbu nametnula tužitelju kao potrošaču, uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja.“

Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev-673/2023 od 13.02.2024.g. navodi:

„26. Nižestupanjski sud je imao u vidu sve navedene, pravno relevantne, okolnosti iz odredbi čl. 81., 83. i 85. ZZP, slijedom kojih je pravilnom primjenom materijalnog prava zaključio da je sporna odredba čl. 10. Ugovora o kerditu u smislu odredbe čl. 87. ZZP nepoštena i time, ništetna.“

„26.1. To stoga jer se o odredbi o plaćanju naknade za obradu i odobravanje kredita nije pojedinačno pregovaralo, jer je ta odredba, iako jasna i uočljiva, bila unaprijed formulirana od strane banke, jer na nju tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, jer ona suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (neovisno o visini iznosa naknade), posebice imajući u vidu da su i neke druge ugovorne odredbe nepoštene, te da tužitelju nije razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade te zauzvrat pruženih usluga (u smislu koji su to konkretni troškovi koji bi se trebali pokriti iz iznosa naknade za obradu i odobravanje kredita.“

Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev-1035/2024 od 06.11.2024.g. navodi: „28. Imajući u vidu da je tužitelj kao potrošač pri sklapanju ugovora bio ograničen uvjetima iz ponude banke...može se zaključiti da tuženik nije postupao u dobroj vjeri i da tužitelj kao potrošač nije imao objektivne mogućnosti niti za pregovaranje oko sporne odredbe o naknadi za obradu i odobravanje kredita, niti oko njenog ne/prihvaćanja, što je sve prouzročilo značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, kako su to pravilno zaključili nižestupanjski sudovi.“

Ukoliko će tuženik osporavati visinu tužbenog zahtjeva, a kako bi se točno utvrdio iznos naknade koju je tuženik naplatio od tužitelja prilikom isplate kredita, tužitelj opreza radi predlaže da se provede financijsko-knjigovodstveno vještačenje na navedenu okolnost.

Nadalje, tužitelj ističe kako mu je tuženik dana 10.12.2010. godine naplatio naknadu u iznosu od 300,00 kn/39,82 eur na ime prijevremene otplate kredita (tzv. izlaznu naknadu).

Tužitelj ističe da je predmetna naknada koju je naplatio tuženik vidljiva iz potvrde o naplati iste izdane od strane tuženika.

Člankom 9. Ugovora o kreditu određeno je da tužitelj može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi tuženik. U odnosu na navedeno tužitelj ističe kako je razvidno da je upravo citirani članak 9. Ugovora o kreditu tuženik iskoristio kao osnovu temeljem koje je naplatio naknadu za prijevremenu otplatu kredita.

Tužitelj međutim ističe da je predmetna odredba čl. 9. nepoštena jer je riječ o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača (čl. 81. Zakona o zaštiti potrošača, NN 96/2003), što ima za posljedicu ništetnost predmetne odredbe (čl. 87. ZZP/03).

Tužitelj najprije ističe kako mu je prilikom sklapanja kreditnog odnosa tuženik ponudio tipski, unaprijed formulirani obrazac Ugovora o kreditu, kako je i uobičajeno u bankarskoj praksi potrošačkog kreditiranja, te je stoga nedvojbeno da se temeljem čl. 81. st. 2. ZZP/03 predmetna odredba čl. 9. Ugovora ima smatrati onom odredbom o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, slijedom čega je ispunjen preduvjet da se ispituje poštenost predmetne odredbe.

Nadalje, u odnosu na poštenost predmetne odredbe tužitelj ističe da ista protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja, obzirom je ugovorena bez ikakvog pokrića u stvarnim izdacima i troškovima koje tuženik navodno ima prilikom prijevremene otplate kredita.

Naime, tužitelj ističe da mu tuženik prilikom sklapanja Ugovora, a i naknadno tijekom otplate kredita, uopće nije jasno i nedvosmisleno predočio strukturu navodnih troškova po pojedinim stavkama, kao i visinu troškova po pojedinim stavkama, a koje troškove tuženik navodno ima u slučaju da se tužitelj odluči na prijevremeno zatvaranje kredita, pa da bi takvi troškovi opravdavali naplaćivanje naknade od Korisnika kredita.

Tuženik navedeno nije predočio tužitelju očito iz razloga što posebnih i izvanrednih troškova prilikom prijevremenog zatvaranja kredita tuženik niti nema, već je samo paušalno odredio da je Korisnik kredita dužan platiti naknadu prema uvjetima koje odredi Kreditor, također bez navođenja bilo kakvih parametara i informacija o kakvim je uvjetima riječ i kako se isti odražavaju na materijalnu poziciju Korisnika kredita.

Tužitelj ističe da uslijed takvog postupanja tuženika uopće nije imao mogućnost da na temelju određenih parametara i konkretnih podataka predoči otegotnost, visinu i opravdanost obveze koju mu je tuženik nametnuo nepoštenom odredbom čl. 9. Ugovora, niti je stoga bio u mogućnosti da donese cjelovitu i informiranu odluku o svim aspektima kreditnog odnosa s tuženikom.

Stoga je jasno da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu iskoristio svoju poziciju nesumnjivo jače ugovorne strane u kreditnom odnosu, te potrebu tužitelja za angažiranjem sredstava putem kreditnog odnosa radi zadovoljavanja osnovnih životnih potreba, konkretnije radi kupnje motornog vozila, te je u takvim okolnostima tužitelju putem tipskog ugovora nametnuo nepoštenu odredbu o plaćanju nakande za prijevremeno zatvaranje kredita, koja naknada nama pokriće u poslovnim izdacima tuženika, pa u konačnici protivno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača.

Nadalje, tužitelj ističe da je predmetna odredba ništetna i s aspekta čl. 270. Zakona o obveznim odnosima, obzirom je, kako je prethodno opisano, za tužitelja kao ugovornu stranu koja se obvezala na plaćanja sporne naknade, ista obveza bila potpuno neodređena i neodrediva.

Tužitelj također ističe da je predmetna odredba čl. 9. Ugovora protivna i kogentnoj zakonskoj odredbi čl. 1024. st. 3. ZOO-a.

Naime, člankom 1024. ZOO-a u st. 2. propisano je da korisnik kredita (dužnik) može vratiti kredit i prije roka određenog za vraćanje, ali je dužan o tome unaprijed obavijestiti banku (vjerovnika), potom u st. 3. da je korisnik kredita u slučaju prijevremene otplate dužan naknaditi štetu koju u tom slučaju pretrpi davatelj kredita, te konačno u st. 4. da u slučaju vraćanja kredita prije roka banka ne može uračunati kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kada ga je po ugovoru trebalo vratiti.

Ukoliko bi tuženik tumačio da je sporna naknada naplaćena na ime štete koju trpi prilikom prijevremene otplate kredita, tužitelj ističe kako iz citiranih odredbi razvidno proizlazi da je tuženik ovlašten zahtijevati naknadu štete jedino ako ju je stvarno pretrpio, dok tužitelj ističe da nema govora o tome da je tuženik pretrpio bilo kakvu štetu uslijed prijevremene otplate kredita.

Naime, tužitelj ističe da je prijevremenom otplatom kredita uredno zatvorio predmetni kredit te stavio tuženiku na raspolaganje dužni iznos glavnice kredita i prije vremena predviđenog za redovnu otplatu, pa tužitelj ističe da ne vidi na koji način bi takvim njegovim postupanjem tuženik pretrpio bilo kakvu štetu.

Tužitelj pak ističe da se u naplaćivanju sporne naknade očituje prikrivena namjera tuženika da ostvari barem dio kamata koje mu izmiču zbog prijevremene otplate kredita, obzirom se prilikom prijevremene otplate vraća samo preostala glavnica kredita, a ne i kamate, što je u izravnom sukobu s kogentnom odredbom čl. 1024., st. 4. ZOO-a koja zabranjuje Kreditoru da prilikom prijevremene otplate uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kada je kredit po ugovoru trebalo vratiti.

Stoga je jasno da tuženik nije u mogućnosti pozivati se na to da mu se šteta zbog prijevremene otplate očituje u izmakloj zaradi (kamate), jer bi takva tvrdnja bila suprotna citiranoj zakonskoj odredbi.

O tome da se u slučaju ugovornih odredbi kojima je određena obveza Korisnika kredita na plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, radi o nepoštenim i stoga ništetnim ugovornim odredbama, kao i o tome da je takva odredba protivna čl. 1024. st. 4. ZOO, izjasnila se i potvrdila recentna sudska praksa Vrhovnog suda RH i Ustavnog suda RH.

Tako Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev-112/2018 od 09.03.2022.g. navodi: „14. Odredbe članka 1068. st. 3. i 4. ZOO/91 (danas članak 1024. st. 3. i 4. ZOO) predviđaju, dakle, dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelja kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračunaju kamate za vrijeme od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti.“

„17. Tuženik bi imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali ta se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.“

„19. Pored toga što tuženik tijekom postupka nije dokazao koje je to pravedne i objektivno nastale troškove izravno pretrpio prijevremenom otplatom kredita, niti je dokazao na što se točno odnosi visina troškova prijevremene otplate kredita (paušalno pozivanje na svoje akte, pa tako i Tarifu kojom je propisana visina te naknade to zasigurno nije), opravdano je za zaključiti da opisana pravila naplaćivanja naknade za prijevremenu otplatu kredita ne predstavljaju ništa drugo nego nadoknađivanje dijela iznosa kamata koje je prema ugovoru tuženik trebao dobiti do kraja trajanja tog ugovora, dakle naknadu neostvarenih kamata (izmakle dobiti).“ „20. Kako je takva odredba suprotna kogentnoj zakonskoj odredbi i nepoštena, radi se o ništavoj odredbi.“

„23. Budući da spornom odredbom nije povrijeđen (samo) interes jedne ugovorne strane (tužitelja), već da je njome povrijeđen javni interes (s obzirom na općepoznati broj stambenih potrošačkih kredita koje korisnici sklapaju s tuženikom i drugim bankama), onda se ne radi o zabrani manjeg značaja. Posljedično tome, neovisno o činjenici da je predmetni ugovor u cijelosti ispunjen (prijevremenom otplatom kredita), nema mjesta primjeni odredbe članka 107. stavak 2. ZOO/91, odnosno ograničenju isticanja (djelomične) ništavosti spornog ugovora samo zbog toga što je ugovor ispunjen.“

Vrhovni sud RH u odluci broj: Rev 43/2022 od 14.06.2022.g. navodi: „13. Međutim, valja reći da je tvrdnja revidenta da nije nedopušteno i nije protivno kogentnoj normi iz čl. 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91 (danas članak 1024. st. 3. i 4. ZOO) ugovoriti unaprijed naknadu štete za slučaj prijevremene otplate kredita, u suprotnosti sa shvaćanjem ovog suda izraženim u odluci broj Rev-112/2018-2 od 9. ožujka 2022.“

„14. U navedenoj odluci u bitnom se navodi da bi, s obzirom na odredbe čl. 1068. stavak 3. i 4. ZOO/91, koje predviđaju dužnost korisnika kredita naknaditi banci štetu samo ako ju je banka pretrpjela, kao i zabranu davatelju kredita da korisniku kredita za slučaj prijevremene otplate kredita uračuna kamate za razdoblje od dana vraćanja kredita do dana kad ga je po ugovoru trebalo vratiti, tuženik imao pravo na naknadu stvarno pretrpljene štete, odnosno onih troškova koji bi mu, kao vjerovniku, nastali prijevremenom otplatom kredita (objektivno nastali troškovi), ali da se naknada, imajući na umu kogentne zakonske odredbe, ne bi smjela odnositi na naknadu štete zbog izgubljenog dijela iznosa kamate (neostvarene kamate) koju je tuženik trebao dobiti da nije bilo prijevremene isplate.“

Ustavni sud RH je odlukom broj: U-III/3231/2022 od dana 13.07.2023.g. odbio ustavne tužbe u povodu presude Vrhovnog suda broj: Rev 112/2018 od 09.03.2022.g. te ostalih presuda Vrhovnog suda koje se sa sumarnim obrazloženjem pozivaju na stajalište zauzeto presudom broj: Rev 112/2018 od 09.03.2022.g. Ukoliko će tuženik osporavati visinu tužbenog zahtjeva, a kako bi se točno utvrdio iznos naknade koju je tuženik naplatio od tužitelja prilikom konačne prijevremene otplate kredita, tužitelj opreza radi predlaže da se provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje na navedenu okolnost

Sukladno navodima iz prethodnih točaka tužbe, ukoliko će tuženik osporavati visinu tužbenog zahtjeva, tužitelj opreza radi predlaže da se provede financijsko- knjigovodstveno vještačenje na sljedeće okolnosti:

1. Koliki je iznos jednokratne naknade i kada prilikom prvog korištenja kredita tuženik obračunao i naplatio tužitelju prilikom isplate kredita? (točka 2. tužbenog zahtjeva)

2. Koliki je iznos naknade i kada tuženik obračunao i naplatio tužitelju prilikom konačne prijevremene otplate kredita? (točka 2. tužbenog zahtjeva)

Slijedom svega iznesenog tužitelj je podnio tužbu i tužbeni zahtjev.

Tuženiku je dostavljena tužba na odgovor dana 11. kolovoza 2025., a što je sud utvrdio uvidom u dostavnicu priloženu spisu.

Kako tuženik nije podnio odgovor na tužbu, sud je temeljem čl. 331. b. st. 1. Zakona o parničnom postupku (dalje ZPP) presudio kao u izreci ove presude budući iz činjenica navedenih u tužbi, koje nisu u protivnosti sa priloženim dokazima i općepoznatim činjenicama, proizlazi osnovanost tužbenog zahtjeva, a ne postoje općepoznate okolnosti iz kojih bi bilo vidljivo da je tuženik bio opravdano spriječen da podnese odgovor na tužbu.

Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, i trošak se sastoji od troška zastupanja tužitelja po odvjetniku prema važećoj odvjetničkoj tarifi i vrijednosti predmeta spora od 115,43 €, i u trošak ulazi: trošak sastava tužbe /Tbr. 7. toč. l. O.T.R.H./ u iznosu od 50,00 €, čemu treba dodati 25% PDV-a u iznosu od 12,50 €, trošak pristojbe na tužbu 6,63 € i presudu u iznosu od 6,64 €, što sveukupno iznosi 75,77 €, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od presuđenja pa do isplate, po čl. 27. st. 3. Ovršnog Zakona.

U Zagrebu 23. listopada 2025. g.

S u d a c

Sanja Krovinović

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka ove presude. Žalba se podnosi putem ovog suda na Županijski sud, pisano u pet istovjetnih primjeraka.

Presuda zbog ogluhe ne može se pobijati zbog pogrešno ili nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja (čl. 353. st. 2. ZPP-a).

DNA:

- Tužitelju po punomoćniku uz rješenje o pristojbi na presudu u iznosu od 6,64 €

- Tuženiku