REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-9677/2023-29

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Davorki Ćurko Nasić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja BR, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], kojeg zastupa punomoćnik Dubravko Arapović, odvjetnik u Dubrovniku, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB: 53056966535, iz Zagreba, Magazinska cesta 69, kojeg zastupaju punomoćnici odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, nakon održane glavne i javne rasprave, zaključene dana 8. rujna 2025., u nazočnosti zamjenika punomoćnika tužitelja i punomoćnice tuženika, dana 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. isplatiti tužitelju BR iznos od 9.128,41 EUR sa zateznim kamatama tekućim na iznos od:

- 4,05 EUR od 31. ožujka 2008. do isplate,

- 27,93 EUR od 31. listopada 2008. do isplate,

- 3,13 EUR od 30. studenog 2008. do isplate,

- 34,66 EUR od 31. prosinca 2008. do isplate,

- 39,50 EUR od 31. siječnja 2009. do isplate,

- 41,69 EUR od 28. veljače 2009. do isplate,

- 35,66 EUR od 31. ožujka 2009. do isplate,

- 36,81 EUR od 30. travnja 2009. do isplate,

- 27,58 EUR od 31. svibnja 2009. do isplate,

- 20,79 EUR od 30. lipnja 2009. do isplate,

- 22,60 EUR od 31. srpnja 2009. do isplate,

- 26,18 EUR od 31. kolovoza 2009. do isplate,

- 25,87 EUR od 30. rujna 2009. do isplate,

- 22,25 EUR od 31. listopada 2009. do isplate,

- 29,04 EUR od 30. studenog 2009. do isplate,

- 34,49 EUR od 31.prosinca 2009. do isplate,

- 42,24 EUR od 31.siječnja 2010. do isplate,

- 40,46 EUR od 28. veljače 2010. do isplate,

- 50,98 EUR od 31. ožujka 2010. do isplate,

- 48,98 EUR od 30. travnja 2010. do isplate,

- 52,87 EUR od 31. svibnja 2010. do isplate,

- 86,53 EUR od 30 .lipnja 2010. do isplate,

- 79,60 EUR od 31. srpnja 2010. do isplate,

- 88,73 EUR od 31. kolovoza 2010. do isplate,

- 82,29 EUR od 30. rujna 2010. do isplate,

- 71,93 EUR od 31. listopada 2010. do isplate,

- 93,78 EUR od 30. studenog 2010. do isplate,

- 121,58 EUR od 31. prosinca 2010. do isplate,

- 101,90 EUR od 31. siječnja 2011. do isplate,

- 108,80 EUR od 28. veljače 2011. do isplate,

- 100,02 EUR od 31. ožujka 2011. do isplate,

- 101,60 EUR od 30. travnja 2011. do isplate,

- 138,87 EUR od 31. svibnja 2011. do isplate,

- 142,50 EUR od 30. lipnja 2011. do isplate,

- 173,64 EUR od 31. srpnja 2011. do isplate,

- 157,64 EUR od 31. kolovoza 2011. do isplate,

- 140,13 EUR od 30. rujna 2011. do isplate,

- 138,25 EUR od 31. listopada 2011. do isplate,

- 136,91 EUR od 30. studenog 2011. do isplate,

- 145,26 EUR od 31. prosinca 2011. do isplate,

- 152,54 EUR od 31. siječnja 2012. do isplate,

- 174,54 EUR od 29. veljače 2012. do isplate,

- 168,81 EUR od 31. ožujka 2012. do isplate,

- 172,68 EUR od 30. travnja 2012. do isplate,

- 175,33 EUR od 31. svibnja 2012. do isplate,

- 170,88 EUR od 30. lipnja 2012. do isplate,

- 172,05 EUR od 31. srpnja 2012. do isplate,

- 168,71 EUR od 31. kolovoza 2012. do isplate,

- 161,50 EUR od 30. rujna 2012 . do isplate,

- 169,18 EUR od 31. listopada 2012. do isplate,

- 172,87 EUR od 30. studenog 2012. do isplate,

- 170,29 EUR od 31. prosinca 2012. do isplate,

- 155,79 EUR od 31. siječnja 2013. do isplate,

- 168,11 EUR od 28. veljače 2013. do isplate,

- 169,18 EUR od 31. ožujka 2013. do isplate,

- 164,35 EUR od 30. travnja 2013. do isplate,

- 149,34 EUR od 31. svibnja 2013. do isplate,

- 148,96 EUR od 30. lipnja 2013. do isplate,

- 152,64 EUR od 31. srpnja 2013. do isplate,

- 158,56 EUR od 31. kolovoza 2013. do isplate,

- 166,75 EUR od 30. rujna 2013. do isplate,

- 162,52 EUR od 31. listopada 2013. do isplate,

- 165,51 EUR od 30. studenog 2013. do isplate,

- 168,91 EUR od 31. prosinca 2013. do isplate,

- 147,33 EUR od 31. siječnja 2014. do isplate,

- 151,17 EUR od 28. veljače 2014. do isplate,

- 149,91 EUR od 31. ožujka 2014. do isplate,

- 145,66 EUR od 30. travnja 2014. do isplate,

- 144,30 EUR od 31. svibnja 2014. do isplate,

- 144,92 EUR od 30. lipnja 2014. do isplate,

- 149,74 EUR od 31. srpnja 2014. do isplate,

- 153,80 EUR od 31. kolovoza 2014. do isplate,

- 152,96 EUR od 30. rujna 2014. do isplate,

- 156,47 EUR od 31. listopada 2014. do isplate,

- 158,86 EUR od 30. studenog 2014. do isplate,

- 157,45 EUR od 31. prosinca 2014. do isplate,

- 159,37 EUR od 31. siječnja 2015. do isplate,

- 159,37 EUR od 28. veljače 2015. do isplate,

- 159,37 EUR od 31. ožujka 2015. do isplate, po kamatnoj stopi za razdoblje do 31. srpnja 2015., koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, za razdoblje od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022., po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, uvećanoj za tri postotna poena, za razdoblje od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023., po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja, koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta, za tri postotna poena, te za razdoblje od 30. prosinca 2023. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

II Odbija se dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.059,84 EUR.

III Odbija se tuženikov prigovor prijeboja za iznos od 34.119,57 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate.

IV Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 2.337,50 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 23. listopada 2025. do isplate, po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

i

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbe u dijelu zateznih kamata na pojedine iznose glavnice kao u podnesku tužitelja od 6. svibnja 2025.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 069-50- 3874874 koji je solemniziran pred javnim bilježnikom Renatom Kutija Kušpilić iz Zagreba, 16. siječnja 2007. pod poslovnim brojem OU-59/2007, a kojim se tužitelj, kao korisnik kredita, obvezao tuženiku, kao kreditoru, iznos kredita kunske protuvrijednosti u visini od 139.937,00 CHF vraćati u 360 mjesečnih rata, čiju visinu određuje tuženik planom otplate kredita, s tim da je istim ugovorena valutna klauzula, odnosno obveza plaćanja anuiteta u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan plaćanja. Navodi da je s tuženikom sklopio i Aneks Ugovora o kreditu, međutim, smatra da su navedene odredbe predmetnog Ugovora o kreditu ništetne, kako je to i utvrđeno u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača, presudom Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., kojom je potvrđena u tom dijelu presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., a kojom je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, sklapajući ugovore o kreditu i koristeći u istima ništetne odredbe kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije i u vrijeme zaključenja istih ugovora, nije potrošače u cijelosti informirao o svim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra da posljedično ima pravo na povrat preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tuženiku bio dužan platiti da se tijekom otplate primjenjivala otplata bez ništetne odredbe o valutnoj klauzuli, odnosno preplaćenih iznosa u odnosu na iznose koje bi tužitelj bio dužan platiti tuženiku prema ugovorenom tečaju kune spram CHF na dan isplate kredita. Navodi da je tuženik primjenom valutne klauzule u CHF tužitelju obračunavao kunsku novčanu obvezu primjenjujući enormno povećanje tečaja CHF spram kune, slijedom čega je zatražio isplatu iznosa od 10.188,25 EUR, a zatražio je i da mu tuženik isplati i zatezne kamate tekuće na pojedinačne preplaćene iznose tekuće od na pojedini iznos od dana njegove uplate do isplate, sve uz naknadu parničnog troška, sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

2. Tuženik je u odgovoru na tužbu osporio tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a podredno je prigovorio je i visini tužbenog zahtjeva te istaknuo prigovor zastare. Nadalje, naveo je i da je Dodatkom ugovoru broj KONV-02/2016 izvršena konverzija kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a koju konverziju je tužitelj dobrovoljno prihvatio, čime je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR, te su sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora, te je istom konverzijom tužitelju smanjena neotplaćena glavnica za ukupno 33.683,35 EUR, pa smatra da su konverzijom iscrpljene sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF. Smatra da je tužbeni zahtjev neosnovan i jer se temelji na ništetnosti ugovornih odredbi koje kao takve više ne postoje, pa stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF, jer je isti izmijenjen u otplatni plan u EUR i s kamatama primjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Dakle, tuženik smatra da sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli iz Ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni Ugovor o kreditu postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Nadalje, smatra da tužitelj mora dokazati nepoštenost konkretnih ugovornih odredaba, a tvrdi i da je odredba o valutnoj klauzuli u CHF bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo, te da nije uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja. Tužitelju su tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF, odnosno da su mu dane sve informacije temeljem kojih je on mogao donijeti informiranu odluku, te je predmetni ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika, čime se potvrdilo da je ugovornim stranama ugovor jasan i razumljiv i da održava njihovu pravu volju. Tuženik smatra da je tužitelju predmetna ugovorna odredba bila lako uočljiva, jasna i razumljiva te da mu je bilo razumljivo da i isplatu i vraćanje kredita veže uz tečaj CHF i da je mogao shvatiti ekonomske posljedice koje iz ugovaranja takve odredbe proizlaze, odnosno da će mu visina anuiteta ovisiti o kretanju tečaja te valute, zbog čega nije uopće dopušteno utvrđivati da bi ona bila nepoštena, s tim da u trenutku zaključenja ugovora na tržištu nisu postojale naznake koje bi upućivale na postojanje okolnosti koje bi izgledno i izvjesno utjecale na tečaj CHF prema kuni, te nije moguće unaprijed znati kretanje vrijednosti valute uz koju se važe glavnica kredita bez obzira radi li se o CHF, EUR ili nekoj drugoj valuti, a dodao je i da ugovorne strane na njegovo kretanje ne mogu utjecati. Dodao je i da je tužitelj mogao birati između ugovora uz valutnu klauzulu u CHF ili EUR ili ugovora bez valutne klauzule (kunskog kredita) te da tužiteljev ugovor nije bio tzv. "uzmi ili ostavi", već je tužitelj tijekom pregovora mogao utjecati na spornu odredbu i otkloniti njenu primjenu ugovaranjem traženog iznosa u kunama ili npr. uz valutnu klauzulu u EUR, što je većina potrošača i činila. Osim toga, tužitelj je od samog početka kreditnog odnosa imao ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, koju mogućnost tužitelj nije iskoristio. Tuženik smatra da ono što je tužitelja kao korisnika kredita vezanog uz CHF dovelo u nepovoljan položaj je izuzetno nagli i visoki rast vrijednosti CHF u relativno kratkom vremenskom razdoblju, no ta vrsta ekonomske ili vrijednosne neravnoteže ne sanira se kroz pravila o nepoštenim ugovornim odredbama, već kroz druge institute poput pravila o izmjenama ugovora zbog izvanrednih okolnosti. Kao što je u postupku kolektivne zaštite utvrđeno, ta vrsta neravnoteže nije uzrokovana činjenicom da banke u predugovornom stadiju nisu eventualno obavijestile potrošače o nečemu što bi bilo bitno, već potpuno neočekivanim rastom CHF u odnosu na ostale svjetske valute kojeg nitko nije mogao predvidjeti. Slijedom navedenog, tuženik je prilikom odobrenja i zaključenja predmetnog kredita postupao u skladu s načelom savjesnosti i poštenja, vodeći računa o informacijama koje su mu dostupne i vodeći računa o zaštiti interesa svojih korisnika. Tuženik je istaknuo i prigovor prijeboja u iznosu od 34.119,57 EUR, za koji iznos je tužitelju prilikom konverzije smanjena glavnica (tj. za iznos od 33.683,35 EUR, što je na dan konverzije iznosilo 257.073,95 kn, a što po fiksnom tečaju konverzije iznosi 34.119,57 EUR) uvećano za zatezne kamate tekuće na isti iznos od 1. listopada 2015. do isplate te je predložio odbiti tužbeni zahtjev i naložiti tužitelju da mu naknadi parnični trošak sa zateznim kamatama tekućim od dana donošenja presude do isplate.

3. Tijekom postupka izvedeni su dokazi uvidom u Dodatak broj KONV-02/2016 Ugovoru o kreditu broj 069-50-3874874 od 11. lipnja 2016. (dalje: Dodatak Ugovoru), izračun tečajnih razlika po kreditu, otplatni plan, prijepis knjigovodstvene kartice za sud na dan 4. veljače 2019., Ugovor o kreditu broj 069-50-3874874 od 12. siječnja 2007. (dalje: Ugovor), izvadak iz sudskog registra, Izvadak iz zemljišne knjige, rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj Tt-06/2167/4 od 4. travnja 2006., solemnizaciju javnog bilježnika broj OU-59/2007, dopis od 15. siječnja 2016., pregled izvršenih uplata, Izjavu o prihvatu izračuna konverzije, Izvještaj ovlaštenog revizora od 13. siječnja 2016., izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji Petri Blašković iz društva Centar za financijska vještačenja d.o.o., te je saslušan tužitelj.

4. Ocjenjujući u postupku izvedene dokaze, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev osnovan kao pod točkom I izreke.

5. Među strankama nije sporno da su 16. siječnja 2007. sklopile Ugovor, kojim je tuženik tužitelju stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 139.937,00 CHF i to po srednjem tečaju tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita, kako to i proizlazi iz čl. 1. Ugovora, a iz sadržaja Ugovora proizlazi i da se radilo o stambenom kreditu te da je istim ugovorena otplata u razdoblju od 360 mjeseci, u jednakim mjesečnim anuitetima plativima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tečajne liste tuženika za CHF važećem na dan dospijeća. S obzirom da iz iskaza tužitelja, koji je sud u cijelosti prihvatio kao logičan i neposredno uvjerljiv, proizlazi da je kredit podigao radi kupnje stana, kojeg koristi isključivo za potrebe svoje obitelji, utvrđeno je da se radi o potrošačkom ugovoru u smislu čl. 3. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 96/03, dalje: ZZP/03), što tuženik niti ne osporava. Nije sporno niti da su stranke sklopile dana 11. lipnja 2016. Dodatak Ugovoru kojim je izvršena konverzija istog u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, te nije sporno da je isti Dodatak sklopljen temeljem Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 102/15, dalje: ZID ZPK/15), što i proizlazi iz sadržaja navedenog Dodatka, u kojem je navedeno i da je tužitelj prihvatio izračun konverzije u kredit s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30. rujna 2015. te da je na taj dan u istom utvrđena preostala nedospjela glavnica u iznosu od 77.831,08 EUR, kao i da je ista smanjena za 33.863,35 EUR, te utvrđen manjak uplata u iznosu od 1.013,58 EUR, a istim je utvrđeno i da se navedena utvrđena nedospjela glavnica, uvećana za redovnu kamatu, otplaćuje u 256 jednakih mjesečnih anuiteta, svaki u iznosu od 506,02 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je uručen korisniku kredita.

6. Sporno je jesu li odredbe o valutnoj klauzuli u CHF ništetne, a sporno je i, s obzirom na izvršenu konverziju ugovora o kreditu, ima li tužitelj pravo tražiti isplatu po toj osnovi. Nadalje, sporna je visina tražbine, kao i je li nastupila zastara, a sporna je i osnovanost prigovora radi prijeboja.

7. Tužitelj je iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopio 2007., te da mu je za kupnju stana trebalo nešto manje od 100.000,00 EUR. U banci su mu ponudili samo kredit s valutnom klauzulom u CHF i rečeno da je to izvrsna prilika jer da je povoljna rata i kamata, a kad je pitao postoji li mogućnost podizanja kunskog kredita, rečeno mu je da nema drugih opcija, pa kako su mu se iznos rate i kamatna stopa činili prihvatljivi, pristao je na sklapanje predmetnog ugovora. Iskazao je i da nije bilo nikakvih informacija vezanih za valutu CHF, odnosno o rizicima te valute, a niti mu je bilo poznato da bi ta valuta bila rizična, pa tako nije imao saznanja niti da je HNB tada štitila tečaj kune u odnosu na EUR za razliku od CHF, s tim da mu je bilo jasno da će rata ovisiti o tečaju CHF, odnosno što valutna klauzula podrazumijeva. Iskazao je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama, a kada je došao potpisati ugovor, isti je već bio isprintan i spreman za potpisivanje. Ugovor je pročitao, te mu je bilo jasno kolika je rata i kamata, a to mu je bilo najvažnije. U predmetnom stanu su živjeli tri godine, kada su se preselili u [adresa], a isti sada ne iznajmljuje već ga povremeno koristi s obitelji kada borave u [adresa]. Dodao je i da je on sam otplaćivao kredit, te da je rata nakon prve godine počela značajno rasti i tijekom otplatnog razdoblja se skoro udvostručila. Na poziv iz banke pristao je sklopiti dodatak ugovora o konverziji u eurski kredit, a ne sjeća se je li mu tada priznata preplata.

8. Među strankama nije sporno da je, sukladno čl. 502.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23, dalje: ZPP), vođen sudski postupak radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača - korisnika kredita protiv više banaka, koji postupak je vođen pred Trgovačkim sudom u Zagrebu i u kojem je dana 4. srpnja 2013. sud donio presudu poslovni broj P-1401/2012, kojom je utvrđeno da je tuženik (kao 4. tuženik u tom postupku) u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima te koristeći u istima ništetne i nepoštene odredbe, tako da je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz valutu CHF (švicarski franak), te je u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita, zaključujući ugovore o potrošačkim kreditima i koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze u ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik, kao trgovac, i korisnici kreditnih usluga, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice koju je potrošač u obvezi vratiti te jednostranom povećanju kamatnih stopa, sve na štetu potrošača, pa je time tuženik postupio suprotno odredbama ZZP/03, ovo u razdoblju do 6. kolovoza 2007., i to čl. 81., 82. i 90., a od 7. kolovoza 2007., pa nadalje, protivno odredbama čl. 96. i 97. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09, dalje: ZZP/07) te suprotno odredbama u pojedinom razdoblju važećeg Zakona o obveznim odnosima.

9. Navedena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu, koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva, potvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda Republike poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalih, i revizija tuženika protiv navedene presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske.

10. Glede povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu kojom je glavnica vezana uz valutu CHF, za istaknuti je da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske presudom poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. preinačio prvostupanjsku presudu i odbio ovaj dio tužbenog zahtjeva, te je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o odbijanju ovog dijela tužbenog zahtjeva.

11. Međutim, Ustavni sud Republike Hrvatske je odlukom broj U-III-2521/2015, U- III-2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015 i U- III-2605/2015 od 13. prosinca 2016. ukinuo presudu Vrhovnog suda Republike Hrvatske kojom je odbijen zahtjev usmjeren na utvrđenje da su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu, nakon čega je Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem broj Revt-575/16-5 od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača vezano za ugovorenu valutnu klauzulu u CHF, te je potom Visoki trgovački sud Republike Hrvatske 14. lipnja 2018. donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, kojom je odbijena u tom dijelu, između ostalih, i žalba ovdje tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je odlukom broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. potvrdio presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 i u dijelu kojim je utvrđena povreda kolektivnih interesa i prava potrošača u odnosu na ugovorenu valutu CHF uz koju je vezana glavnica.

13. Dakle, pravomoćnom presudom u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača, korisnika kredita, odlučeno je da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita sklapajući ugovore o kreditima te koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valutna klauzula u valuti CHF, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora, tuženik, kao trgovac, i korisnici kredita, kao potrošači, nisu pojedinačno pregovarali o pojedinim ugovornim odredbama, niti je tuženik potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, odnosno svim rizicima takvog pravnog posla, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenu na neizvjesnosti iznosa glavnice kredita kojeg je potrošač kao dužnik imao obvezu vratiti banci.

14. Sukladno članku 502.c ZPP, ovaj sud je vezan za utvrđenja iz navedenog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača, odnosno konkretno, vezan je za utvrđenje da je u ugovorima o kreditu sklopljenima od strane tuženika kao kreditora, u razdoblju kada je sklopljen i predmetni ugovor, ništetna odredba o valutnoj klauzuli vezanoj uz valutu CHF, i to neovisno o tome što se u postupcima kolektivne zaštite pravna zaštita pruža na općenitoj, odnosno apstraktnoj razini, s tim da je tuženik u ovom postupku mogao dokazivati da je u konkretnom slučaju bilo pregovaranja oko spornih ugovornih odredbi, te da je tužitelj bio upozoren na sve rizike predmetnog pravnog posla, što međutim, nije s uspjehom učinio, jer je na temelju iskaza tužitelja sud utvrdio da su mu u banci, kao najpovoljniji, ponudili jedino kredit s valutnom klauzulom u CHF, te da pritom nije bio upozoren na rizike takve ugovorne odredbe, a utvrdio je i da nije bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinačnim ugovornim odredbama. Za dodati je da je sud odbio prijedlog za saslušanje u svojstvu svjedoka javnog bilježnika Renate Kutije Kušpilić, koja je solemnizirala predmetni Ugovor, jer ista nije sudjelovala prilikom njegovog sklapanja, pa ne može imati saznanja o odlučnim činjenicama, odnosno informacijama koje je tužitelj dobio od djelatnika tuženika prije i u vrijeme sklapanja Ugovora, kao i je li bilo mogućnosti pregovaranja o pojedinim ugovornim odredbama.

15. Iz navedenog slijedi da su odredbe konkretnog Ugovora o kreditu koji su sklopile stranke, u dijelu u kojem su ugovorene odredbe o valutnoj klauzuli u CHF, nepoštene i kao takve ništetne, a s obzirom da se radi o ništetnim odredbama, to se te odredbe među strankama ne mogu primijeniti i tuženik nema pravo na naplatu svog potraživanja na temelju takvih ugovornih odredbi, odnosno, sukladno čl. 323. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18, 114/22, 156/22 i 155/23, dalje: ZOO), tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim. Dakle, tužitelj bi imao pravo na povrat u dijelu u kojem je njegova obveza preplaćena, i to kao razliku između iznosa obračunatog po tečaju za valutu CHF primijenjenog kod otplate i onog po tečaju na dan isplate kredita.

16. Nadalje, iako je sklapanjem Dodatka Ugovoru neravnoteža u pravima i obvezama otklonjena za buduće razdoblje, jer je istim Dodatkom Ugovor konvertiran u ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu tužitelju nije priznata nikakva preplata, već je utvrđen manjak uplata, to ne znači da je tužitelj uistinu i obeštećen kao da ništetnih ugovornih odredbi nije bilo, odnosno ne znači da je u potpunosti doveden u pravni položaj u kojem bi bio da u predmetnom Ugovoru nije bilo nepoštenih i ništetnih odredbi o valutnoj klauzuli. Naime, o pitanju postojanja pravnog interesa za pokretanje i vođenje parnica u kojima tužitelj ističe ništetnost ili traži utvrđenje ništetnosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu zaključenog u valuti CHF, a u slučajevima kada su stranke zaključile dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita, već se izjasnio i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci od 12. veljače 2019. donesenoj u predmetu broj Rev-2868/18 povodom izvanredne revizije, u kojoj je postavljeno pitanje gubi li sklapanjem dodatka ugovora o kreditu korisnik kredita pravni interes zahtijevati utvrđenje ništetnosti odredbi osnovnog ugovora o kreditu. Na tako izričito postavljeno pravno pitanje, navedeni sud je izrazio stav da sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju ZID ZPK/15, kojim je izvršena konverzija kredita u valuti CHF u kredit uz valutnu klauzulu u valuti EUR, a kojim su u prethodno zaključenom ugovoru o kreditu izmijenili odredbe glede valute obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita, i kojim su postigle sporazum o raspolaganju preplatom, ne znači da je korisnik kredita izgubio pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu u valuti CHF ništetne. Ovo stoga što korisnik kredita i nadalje tvrdi da mu nije u cijelosti podmiren dug, odnosno da provedbom konverzije nije u potpunosti obeštećen glede posljedica koje su proizvele ništetne ugovorne odredbe, slijedom čega i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatu, tražeći u konkretnom slučaju i da sud odluči o ništetnosti spornih odredbi, pri čemu treba imati u vidu i to da ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla, kao i da ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO. Isto stajalište je taj sud izrazio i u kasnije donesenoj odluci broj Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020. Dakle, tužitelj, neovisno o zaključenom sporazumu o konverziji, ima pravni interes za pokretanje predmetne parnice, odnosno ovlašten je u istoj pozivati se na ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga ostvario zaštitu povrijeđenih prava za koja smatra da mu pripadaju, odnosno kako bi ostvario pravo na obeštećenje zbog primjene tih ništetnih odredbi, a takav zaključak je u skladu i s pravnim shvaćanjem izraženim i u odluci Suda EU, donesenoj 14. ožujka 2019. u predmetu C-118/17 (B protiv Erste bank Hungary), prema kojem shvaćanju odredbu čl. 6. st. 1. Direktive 93/13/EEZ o nepoštenim ugovornim odredbama uvijek treba tumačiti tako da nepoštene ugovorne odredbe nisu obvezujuće za potrošače, i to kao da nikada nisu postojale, tako da ne mogu imati učinak u odnosu na potrošača, sve to s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj bi se potrošač nalazio kada navedena odredba ne bi postojala. Stoga u situaciji kada su nepoštene ugovorne odredbe izmijenjene ili zamijenjene drugim odredbama, s ciljem kako bi se neki ugovor održao na snazi, i to ne samo onda kada do toga dođe izravnom intervencijom zakonodavca, već i onda kada do toga dođe intervencijom ugovornih strana, izvršenom temeljem neke zakonske odredbe, kao što je to ovdje slučaj, to nikako ne može imati za posljedicu smanjenje zajamčene pravne zaštite potrošača, što znači da potrošač u svakoj situaciji, pa tako i u konkretnom slučaju tužitelj, mora imati mogućnost uspostave činjenično i pravno one situacije u kojoj bi se nalazio da takva nepoštena odredba nije postojala, a osobito mora imati mogućnost ostvarivanja povrata koristi koju je trgovac neopravdano stekao na njegovu štetu temeljem nepoštene i ništetne ugovorne odredbe. Dakle, konverzija kredita u valuti CHF, onako kako je uređena navedenim Zakonom, odnosi se isključivo na ugovorne obveze proizašle iz ugovora o kreditu i niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose stranaka, kao što su restitucijski zahtjevi (stečeno bez osnove) temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Konačno, treba imati u vidu i to da se tužitelj niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka Ugovora ne odriče prava zahtijevati potpuno obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi ugovora o kreditu u valuti CHF.

17. Zaključno, s obzirom na ništetnost navedenih odredbi, tuženik ne bi imao pravo na naplatu svog potraživanja na temelju istih do dana konverzije, odnosno, sukladno čl. 323. ZOO, bio bi dužan vratiti tužitelju sve što je primio po osnovama koje su utvrđene ništetnim, a za dodati ej i da se s obzirom na sve okolnosti (način sklapanja ugovora i visinu preplaćenog iznosa), ne bi radilo o zabrani manjeg značaja, pa da tužitelj ne bi mogao tvrditi da se radi o ništetnoj ugovornoj odredbi (čl. 326. ZOO). Nadalje, i čl. 1111. ZOO, koji uređuje institut stjecanja bez osnove, propisano je da je stjecatelj dužan vratiti dio imovine druge osobe koji je prešao u njegovu imovinu, odnosno naknaditi vrijednost postignute koristi, ako taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu. Pritom je za istaknuti da se tužitelj može pozivati na utvrđenja iz presude donesene u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava, čak i ako ne potražuje naknadu štete, jer pravilnim tumačenjem odredbe čl. 502.c ZPP, proizlazi da taj termin podrazumijeva sve vrste, odnosno oblike kompenzacija koje potrošač postavlja prema trgovcu, a ne samo zahtjeve za naknadu štete, s tim da tužitelj tvrdi da provedenom konverzijom nije u potpunosti obeštećen.

18. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva, odnosno je li tužitelj sklapanjem Dodatka Ugovoru obeštećen do dana konverzije Ugovora, ako bi se njegova obveza do tada uzela po početnom tečaju, sud je proveo vještačenje po vještakinji financijske struke Petri Blašković iz društva Centra za financijsko vještačenje d.o.o., koja je u nalazu utvrdila da je tečaj CHF na dan isplate kredita, a to je bio 26. siječanj 2007., iznosio 4,569661. Nadalje, mišljenja je da, pod pretpostavkom da se tijekom otplate kredita vezanog uz valutu CHF u razdoblju otplate do dana provođenje konverzije nije mogao mijenjati tečaj, ukupan iznos preplata, uzevši u obzir rast anuiteta zbog rasta tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita, iznosi 9.128,41 EUR, dok je tužitelj u istom razdoblju manje platio, s obzirom na pad tečaja u pojedinom razdoblju u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, ukupno iznos od 192,33 EUR. Slijedom navedenog, sveukupan iznos koji je više plaćen (zbroj više i manje plaćenog) za vrijeme otplate kredita do dana provođenja konverzije, zbog promjene tečaja na više i niže u odnosu na tečaj koji je vrijedio prilikom isplate kredita, iznosi 8.936,08 EUR. Utvrdila je i da bi glavnica po predmetnom kreditu u CHF, temeljem stvarnog otplatnog plana, uzevši u obzir početni tečaj CHF, na dan 30. rujna 2015. iznosila 557.127,27 kn, dok je konverzijom ista utvrđena u iznosu od 594.012,87 kn, pa razlika glavnice iznosi 4,895,56 EUR, kredita. Mišljenja je i da je prilikom izračuna konverzije tuženik uzeo u obzir sve uplate tužitelja te da je postupio u skladu s Zakonom o izmjeni i dopuni Zakona o potrošačkom kreditiranju, tj. čl. 19.c, te je tom prilikom utvrdio manjak uplata tužitelja u iznosu 1.013,58 EUR, pa je napomenula, u odnosu na dio zadatka koji se odnosi na uračunavanje priznatog iznosa preplate u konverziji, kako tuženik prilikom izračuna konverzije nije utvrdio preplatu nego manjak tužitelja, slijedom čega nije moguće izvršiti uračunavanje preplate po konverziji. Vještakinja je utvrdila i da zatezne kamate na preplaćene mjesečne iznose po osnovi promjene tečaja na više, obračunate do dana konverzije, iznose 2.985,88 EUR.

19. Nalaz i mišljenje vještakinje sud je prihvatio kao nepristrano i obrazloženo, te sukladno pravilima struke, a na izračun i utvrđenja iste niti stranke nisu imale primjedbi te su se usuglasile da nije potrebno usmeno obrazloženje nalaza i mišljenja, koje sud iz razloga ekonomičnosti postupka stoga nije niti proveo.

20. Zahtjev tužitelja usmjeren na isplatu je restitucijski zahtjev, zastarijevanje kojeg počinje teći od pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora (pravno shvaćanje zauzeto na 1. sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske 30. siječnja 2020.). Kako je odluka suda donesena u sporu povodom kolektivne tužbe, u dijelu koji se odnosi na utvrđenje ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli u CHF, postala pravomoćna tek 14. lipnja 2018., proizlazi da za potraživanje isplate zbog ništetnosti ove odredbe petogodišnji zastarni rok do podnošenja tužbe (25. svibanj 2025.) nije protekao.

21. Tužitelj je konačno postavio tužbeni zahtjev u skladu s utvrđenjima vještakinje, potražujući iznos od 8.936,08 EUR, odnosno iznos preplate uz umanjenje za tzv. negativne razlike, međutim, kako se tuženik u roku od 15 dana od primitka podneska kojim je tužbeni zahtjev snižen, usprotivio djelomičnom povlačenju tužbe (čl. 193. st. 2. ZPP), s obzirom da sniženje tužbenog zahtjeva ima takav učinak, trebalo je odlučiti o prvobitno postavljenom tužbenom zahtjevu iz tužbe, glede iznosa glavnice. Međutim, istim zahtjevom je tužitelj, usklađujući tražbinu s utvrđenjima vještaka, djelomice povisio pojedine iznose na koje je zatražio zatezne kamate u odnosu na one iz tužbe, koju preinaku je sud dopustio kao svrsishodnu i onu do koje je došlo bez krivnje tužitelja, s obzirom da je rezultat usklađenja tužbenog zahtjeva s provedenim vještačenjem (čl. 190. st. 2. ZPP), slijedom čega je riješeno kao u izreci rješenja.

22. Kako je u postupku utvrđeno da je tužitelj po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli preplatio svoju obvezu do dana konverzije Ugovora, temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO, dosuđen mu je iznos od 9.128,41 EUR. Naime, tzv. negativna razlika u konkretnom slučaju predstavlja iznose tečajne razlike kada je tužitelj plaćao anuitete po nižem tečaju CHF od onog u vrijeme plasiranja, međutim, odredba čl. 323. st. 2. ZOO propisuje da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svome suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti, pa stoga tuženik na čijoj su strani razlozi krivnje za sklapanje takvog ugovora ne može ostvariti pravo na naknadu štete od tužitelja ili isplatu tražbine s osnove tzv. negativne razlike, odnosno u konkretnom slučaju ne postoji osnova da se za navedene negativne razlike umanji po tužitelju preplaćeni iznos, a isto se odnosi i na iznos od 34.119,57 EUR sa zateznim kamatama tekućim od 1. listopada 2015. do isplate, za koji je tuženik istaknuo prigovor prijeboja, koji se odnosi na smanjenu glavnicu prilikom konverzije, tim više što iz rezultata vještačenja proizlazi da je primjenom početnog tečaja ta glavnica trebala biti smanjena za daljnji iznos od 4.895,56 EUR, pa je prigovor prijeboja u cijelosti odbijen kao neosnovan.

23. Tužitelju pripada pravo na zatezne kamate od dana plaćanja pojedinog preplaćenog anuiteta, odnosno od dana stjecanja, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO, s obzirom da se radi o povratu stečenog bez osnove i to zato jer je tuženik bio nesavjestan, budući da je morao znati, s obzirom na izostanak pregovaranja i informiranja o svim rizicima predmetne valutne klauzule, i s obzirom na moguće posljedice (znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja), da se radi o ništetnim ugovornim odredbama, pa zatezne kamate teku od dana uplate pojedinog preplaćenog anuiteta do isplate.

24. Odluka o troškovima postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP, s obzirom da, kada se uzme u obzir uspjeh u osnovi i uspjeh u visini, proizlazi da tužitelj nije uspio tek s neznatnim dijelom tužbenog zahtjeva (oko 5%), u vezi kojeg nisu nastali posebni troškovi, a uzeto je u obzir i da tuženik nije u cijelosti uspio s prigovorom prijeboja. Troškovi su odmjereni primjenom čl. 155. ZPP, kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23, dalje: Tarifa).

25. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to: trošak sastava tužbe po Tbr. 7. toč. 1. (100 bodova), sastav podnesaka od 9. studenog 2023. i 6. svibnja 2025., oba po Tbr. 8. toč. 1. (2x100 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 20. ožujka 2024., 3. veljače 2025. i 8. rujna 2025., sve po Tbr. 9. toč. 1. (3x100 bodova), trošak zastupanja na ročištu od 17. listopada 2024. po Tbr. 9. toč. 5. (25 bodova), trošak zastupanja na ročištu za objavu presude po Tbr. 9. toč. 3. (50 bodova), kao i trošak PDV-a u iznosu 337,50 EUR te trošak vještačenja u iznosu od 650,00 EUR.

26. Slijedom navedenog, dosuđena mu je naknada parničnog troška u ukupnom iznosu od 2.337,50 EUR i to sa zateznim kamatama, sukladno čl. 151. st. 3. ZPP, tekućim od dana donošenja presude pa do isplate.

27. Odluka o visini kamatne stope temelji se na čl. 29. st. 2. ZOO.

U Zagrebu, 23. listopada 2025.

Sutkinja:

Davorka Ćurko Nasić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana od dana primitka presude, a koja se podnosi putem ovoga suda županijskom sudu.

DNA:

- pun. tužitelja

- pun. tuženika