Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1296/2024-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinja Sanje Bađun predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i Milka Samboleka, člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice AH iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnici Ireni Blauhum, odvjetnici iz Karlovca, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Margaretska 69, OIB:5305696535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošata d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, odlučujući povodom žalbe tuženika izjavljene protiv presude i rješenja Općinskog suda u Karlovcu od 11. srpnja 2024. poslovni broj: P-474/2022-10, u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.,

r i j e š i o  j e

I. Ukida se presuda Općinskog suda u Karlovcu od 11. srpnja 2024. poslovni broj: P- 474/2022-10 i predmet vraća istom sudu prvog stupanja na ponovno suđenje.

II. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika i potvrđuje rješenje istog suda od 11. srpnja 2024.

III. O troškovima žalbenog postupka odlučit će se u konačnoj odluci.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom pod točkom I izreke naloženo je tuženiku da isplati tužiteljici na ime preplaćenih kamata po kreditu podignutom u CHF iznos od 2.290,35 EUR-a sa pripadajućom zakonskom zateznom kamatom preciziranoj kao u izreci i iznos od 11.831,01 EUR-a također sa naznačenom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci na ime preplaćenog tečaja u CHF. Ujedno je istom točkom izreke naloženo tuženiku da isplati tužiteljici na ime razlike pogrešno obračunate glavnice iznos od 5.434,47 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate, te trošak postupka u iznosu od 7.304,16 EUR-a sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 11. srpnja 2024. pa do isplate. Ujedno je rješenjem istog suda odbijen prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda.

2. Navedenu presudu i rješenje pravodobnom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud preinači prvostupanjsku presudu, odbije tužbeni zahtjev u cijelosti i odredi da je tužiteljica dužna tuženiku naknaditi trošak parničnog postupka uvećan za zakonsku zateznu kamatu kao i trošak žalbe, dok o pogledu rješenja ne predlaže postupanje po žalbi.

3. Tužiteljica nije odgovorila na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana, a djelomično neosnovana.

5. Predmet spora je zahtjev tužiteljice za povrat utuženog iznosa s osnova preplaćene kamate po Ugovoru u kreditu sklopljenog s tuženikom i s osnove preplaćenog iznosa zbog ugovorene valutne klauzule CHF (promjene tečaja), koji zasniva na ništetnosti ugovorne odredbe o promjenjivosti kamatne stope i ugovorne odredbe kojim je ugovoren švicarski franak (CHF) kao valuta uz koju je vezana glavnica.

6. U postupku je utvrđeno da su stranke i to tužiteljica kao korisnik kredita, a tuženik kao kreditor, sklopile Ugovor o kreditu 2. srpnja 2007. kojim je ugovorena glavnica kredita u iznosu od 140.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (točka 1. ugovora), a namjena kredita je bila rješavanja stambenog pitanja, da se tužiteljica obvezala platiti kredit u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji će biti uručen korisniku kredita po isplati kredita, time da anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, te da je ugovorena kamatna stopa od 4,95 % godišnje, s time da je ona promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora (točka 2. ugovora), kao i da je tuženik u nekoliko navrata za trajanje otplate kredite povećavao kamatnu stopu te mijenjao tečaj CHF u odnosu na kunu, što je dovelo do povećanja mjesečnog anuiteta.

7. Pozivajući se na učinke presude iz kolektivnog spora Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. koja je u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu potvrđena presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudom VSRH broj: Revt-249/14 od 9. travnja 2015., te presudu Trgovačkog suda u Zagrebu broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je u odnosu na ugovorenu valuti CHF potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj: Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. i presudom VSRH broj: Revt-2221/18 od 3. rujna 2019., u kojima je utvrđeno da je između ostalih banaka i ovdje tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u govorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe ugovarajući CHF kao valutu uz koju je vezana glavnica, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije potrošače u potpunosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača koristeći u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ništetne i nepoštene ugovorne odredbe o ugovorenoj redovnoj kamati koja se tijekom postojanja obveze promijenila u skladu s jednostranom odlukom tuženika te da su nepoštene odredbe o kojima se nije pojedinačno pregovaralo ništetne od samog početka, odnosno od trenutka kada su postale sadržajem standardnog ugovora, a njihovo korištenje predstavlja postupanje protivno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, sud smatra pozivom na odredbu čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 114/14) koji je bio na snazi u vrijeme kada presuda Trgovačkog suda u Zagrebu postala pravomoćna i odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 79/07, 125/07,75/09, 79/09, 89/09 i 133/09) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja kolektivne tužbe, a obzirom na nespornu činjenicu da je predmetni ugovor između stranaka koji je sklopljen u razdoblju na koje se odnosi presuda Trgovačkog suda u Zagrebu iz postupka zaštite kolektivnih interesa i prava, da je sukladno citiranim odredbama te uz primjenu čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/1991, 91/1992, 112/1999, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 88/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013 i 89/2014

- dalje: ZPP koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu s člankom 117. stavkom 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku, “Narodne novine” br. 70/2019, s izuzecima iz članka 117. stavka 2. i 3. tog Zakona) vezan tim pravnim utvrđenjima u ovom postupku, slijedom čega je odbio dokazni prijedlog tuženika da se provede dokaz saslušanjem svjedoka FH na okolnost pojedinačnog pregovaranja te jasnoće i razumljivosti odredaba ugovora.

8. Nadalje, sud je odbio tuženika i sa prigovorom nedostatka pravnog interesa kod tužiteljice kada tvrdi da je sklapanjem Dodatka Ugovora o kreditu kojim je provedena konverzija valute iz CHF u EUR tužiteljica izgubila pravni interes za pokretanjem ovog postupka, s obrazloženjem da je Dodatkom od 2. veljače 2016. tužiteljica postupila sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 102/15, dalje - ZIDZPK), ali da se time nije odrekla svojih prava na utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba, jer sklapanjem Dodatka od 2. veljače 2016. nije podmiren dug, budući ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kada uzrok ništetnosti naknadno nestane, odbivši pritom istaknuti prigovor zastare.

9. Kako iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tužiteljica u utuženom periodu na ime razlike između iznosa redovnih kamata obračunatih po početnoj kamatnoj stopi ugovorenoj Ugovorom o kreditu i iznosa kamata koje je platila preko početne kamatne stope prema obračunu i odlukama banke o promjenjivoj kamatnoj stopi preplatila iznos od 3.565,21 CHF, što po srednjem tečaju banke na dan dospijeća anuiteta iznosi 17.253,14 kn, kao i da je kroz mjesečne anuitete zbog ugovorene valutne klauzule (promjene tečaja) tj. na ime razlike između iznosa utvrđenih početnim otplatnim planom po tečaju CHF po kojem je tužiteljici kredit isplaćen i iznosa kojeg je tužiteljica platila zbog rasta tečaja CHF, preplatila iznos od 89.206,14 kn, te da razlika između konvertirane glavnice u kunama i glavnice kakva bi bila da se preostala CHF glavnica pretvori u kunsku po početnom tečaju iznosi 40.946,02 kn, a cijeneći da je 2. veljače 2016. godine sklopljen Dodatak ugovora o kreditu br. KONV-01/2016 kojim je utvrđena pretplata po ugovoru o kreditu u iznosu od 4.216,47 EUR-a što u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju na dan 30. rujna 2015. iznosi 32.180,45 kn, koji iznos je priznat i vraćen u konverziji i izjednačen sa iznosom zakonskih zateznih kamata na dan 31. srpnja 2010. i dijelom sa zakonskim zateznim kamatama od 31. kolovoza 2010. u iznosu 176,32 kn, sud je u cijelosti prihvatio navedeni nalaz ocjenjujući ga stručnim i objektivnim, pa premda je tuženik ustrajao i u procesnom pravnom prigovoru radi prebijanja istaknutog u podnesku od 21. travnja 2020., s time da isti prigovor uređen na način da ga je tuženik postavio u valuti EUR-a tako da glasi na iznos od 39.559,56 EUR-a uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti iznos od 1. listopada 2015. pa do isplate, sud je navedeni prigovor odbio s obrazloženim da isti nije obrazložen, budući da tužiteljica tuženiku nije prouzročila nikakvu štetu, a da se ne radi niti o kakvom stjecanju bez osnove, jer imovina tuženika nije prešla u imovinu tužiteljice.

10. Stoga je primjenom čl. 1111. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) usvojen tužbeni zahtjev kojeg je tužiteljica postavila nakon nalaza i mišljenja vještaka na iznos od 2.290,35 EUR-a na ime preplaćenih kamata i na iznos od 11.831,01 EUR-a na ime preplaćenog tečaja zbog rasta CHF dok je kamata dosuđena primjenom odredbe čl. 1115. st. 1. ZOO-a, dok u pogledu dosuđenog iznosa s osnova razlike pogrešno obračunate glavnice prvostupanjski sud nije obrazložio svoju odluku niti je na istu primijenio ijedan materijalno pravni propis.

11. U žalbi tuženik uvodno ukazuje da mu je pobijanom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje koje obuhvaća pravo na obrazloženu sudsku odluku i pravo na procesnu jednakost. Smatra da je sud propustio primijeniti odredbu čl. 502.n ZPP-a kojim se propisuje postupanje suda nakon donošenja odluke u oglednom postupku iako je Vrhovni sud u predmetu broj Gos-1/19 odlučivao o valjanosti provedene konverzije te njezinom učinku na ništetne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u osnovnom ugovoru o kreditu. Ukazuje da je podneskom od 28. listopada 2019. istaknuo procesnopravni prigovor radi prebijanja koji je proširen podneskom od 21. travnja 2020., o kojem je prvostupanjski sud odlučio u obrazloženju iako je morao o istom odlučiti u izreci. Smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbe čl. 190. i čl. 191. ZPP-a a da nije zakonito primijenio ni odredbu čl. 338. st. 4. ZPP-a, pa da se zbog navedenih propusta pobijana presuda ne može ispitati. Osim toga smatra da je počinjena i bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 3. ZPP-a jer je pogrešno odlučio da je mjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari. Brani tezu kako je po predmetnom kreditu provedena konverzija sukladno odredbama ZIDZPK-a, pa da je pogrešan stav prvostupanjskog suda kako je neosnovan njegov prigovor o nedostatku pravnog interesa tužiteljice zbog provedene konverzije jer takav prigovor nije ni isticao. Pojašnjava da se provedena konverzija temelji na utuženom razdoblju otplate kredita i to na način da je isti retroaktivno izmijenjen kao da je tužiteljica od samog zaključenja ugovora o kreditu imala kredit u valuti EUR-ima s kamatama primjenjivim na kredit u EUR-ima. Ističe još da sud ne navodi niti jedan razlog ili zakonski propis na kojem temelji osnovanost zahtjeva tužiteljice u odnosu na razliku glavnice. Osim toga tuženik smatra da je tijekom postupka iznio niz argumentiranih prigovora potkrijepljenih dokazima koji ukazuju da u ovom predmetu postoji niz okolnosti zbog kojih sporne odredbe o kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli nisu nepoštene i da se stoga ne mogu primijeniti utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite, ali sud se na iste prigovore ne očituje, a prigovora i vještačkom nalazu jer smatra da je izrađen kao da konverzija nije ni provedena, osporavajući pritom i dosuđeni tijek zateznih kamata, ponavljajući istaknuti prigovor zastare te navodeći da tuženik nije nepošteni stjecatelj.

12. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima valja istači da su u istoj počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 6. i 11. ZPP-a, na koje sadržajno ukazuje tuženik, jer ista ima nedostataka radi kojih ovaj sud ne može ispitati pravilnost i zakonitost iste, a pravilno ukazuje tuženik da mu sud nezakonitim postupanjem nije omogućio da raspravlja pred sudom s obzirom da nije usvojen njegov dokazni prijedlog za saslušanjem djelatnice tuženika na okolnost pojedinačnog pregovaranja o spornim ugovornim odredbama unatoč sastavljenom standardnom ugovoru.

13. Naime, valja istači da, iako je noveliranom odredbom čl. 502.c ZPP/19 propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u kojem slučaju će sud biti vezan za utvrđenja u parnici u kojoj se osoba na njih poziva, a i da je odredbom čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj: 41/14, 110/15 i 14/19 dalje: ZZP/14) koji je na snazi u vrijeme pokretanja predmetnog postupka, određeno da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. istog, u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, to se međutim u ocjeni osnovanosti tužbenog zahtjeva tužiteljice valja rukovoditi i Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. i njome izraženim materijalno-pravnim stajalištem.

14. Naime, polazeći od činjenice da je predmet dokazivanja u kolektivnom sporu bilo utvrđivanje razumljivosti osporenih ugovornih odredaba iz aspekta prosječnog potrošača te od obavijesti koje su banke dale potrošačima kroz opće tržišne komunikacije (javne izjave, oglasi i promidžbene poruke banaka), a ne utvrđivanje okolnosti obaviještenosti potrošača u predugovornoj fazi sklapanja pojedinačnih ugovora o kreditu, a na koju okolnost su banke predložile saslušanje svojih zaposlenika, Ustavni sud Republike Hrvatske u točki 22. citirane odluke broj U-III- 4372/2021 od 30. lipnja 2022. izražava stajalište prema kojemu, ako se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a ta okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu, onda da su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora. U slučaju postojanja takvog informiranog pristanka, Ustavni sud Republike Hrvatske smatra da je na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora, pri čemu da je teret dokazivanja obaviještenosti potrošača na bankama (točka 26.).

15. Nadalje, prema odredbi čl. 31. st. 1. i 2. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu Republike Hrvatske ("Narodne novine" broj: 99/99, 29/02 i 49/02 - pročišćeni tekst) odluke i rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske obvezatni su i dužna ih je poštovati svaka fizička i pravna osoba, a sva tijela državne vlasti i lokalne i područne (regionalne) samouprave dužna su u okviru svoga ustavnog i zakonskog djelokruga provoditi odluke i rješenja Ustavnog suda.

16. Stoga razmatrajući pobijanu presudu i stanje prvostupanjskog spisa i iz aspekta žalbenih navoda tuženika o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju radi saslušanja djelatnice tuženika na okolnost da su predmetne ugovorne odredbe na čijoj ništetnosti tužiteljica temelji osnovanost tužbenog zahtjeva bile jasne i razumljive, te da su joj tijekom pregovaranja o ponudi kredita obrazložene posljedice i rizici vezani uz te odredbe, imajući u vidu stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske iz Odluke broj U- III-4372/2021 od 30. lipnja 2022. prema kojemu je banka ovlaštena u pojedinačnim postupcima potrošača dokazivati da je ne veže pravni učinak presude iz kolektivnog spora, a i iz okolnosti konkretnog predmeta u kojemu je prvostupanjski sud odbijanje odnosnog dokaznog prijedloga tuženika utemeljio na shvaćanju o nepotrebnom dokazivanju te tvrdnje, obzirom na doseg pravnog učinka presude iz kolektivnog spora i na predmetni pojedinačni postupak, valjalo je zbog pogrešnog materijalno-pravnog stajališta u primjeni odredbe čl. 502.c. ZPP-a, uslijed čega je i činjenično stanje ostalo nepotpuno utvrđeno, ukinuti pobijanu presudu u cijelosti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje primjenom odredbe čl. 369. st. 1. i čl. 370. ZPP-a.

17. U ponovnom će postupku prvostupanjski sud će održati novu glavnu raspravu te će izvesti dokaz saslušanjem djelatnice tuženika na okolnost informiranosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama ugovaranja predmetnog Ugovora o kreditu s valutom obveze vraćanja kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF na dan plaćanja anuiteta te ugovaranja promjenjive kamatne stope za buduće razdoblje otplate kredita na određivanje njegove novčane obveze kao i radi utvrđenja da li je tužiteljica unatoč punoj obaviještenosti pristala na ugovaranje takvog ponuđenog joj konkretnog Ugovora o kreditu. Na temelju svih provedenih dokaza, pa tako i sadržaja Ugovora o kreditu, prvostupanjski sud utvrditi će odlučne činjenice za predmet spora na način propisan člankom 8. ZPP-a nakon čega će ocijeniti jesu li ispunjene pretpostavke za direktnu primjenu pravnih utvrđenja iz presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača primjenom članka 502.c ZPP-a, a što je od odlučujuće važnosti za ocjenu osnovanosti kondemnatornog dijela tužbenog zahtjeva, pritom ne zanemarujući ni značenje Dodatka zaključenom Ugovoru radi ocjene osnovanosti navedenog zahtjeva za isplatu, te će ponovno odlučiti o tužbenom zahtjevu. Ujedno će u novoj odluci ponovno odlučiti o cjelokupnim troškovima postupka.

18. Međutim, u odnosu na odluku prvostupanjskog suda kojim odbija prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda valja istači da ovaj sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda vezano uz nepoštenje odnosno ništetnost ugovorne odredbe o prorogaciji nadležnosti, obzirom na primjenu Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora kojim je u čl. 81. st. 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nepoštena ugovorna obveza je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.

19. Pogrešna je tvrdnja tužiteljice da se u konkretnom slučaju po pitanju ocjene mjesne nadležnosti primjenjuje odredba čl. 19. l. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 75/09), imajući u vidu da je isti Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010., a sam propisuje u odredbi čl. 29. da se ne primjenjuje na Ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona, dok su stranke sporni navedeni Ugovor o kreditu sklopile 2. srpnja 2007. Ujedno se pojašnjava da se navedena odredaba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkog ugovora, a što ovdje nesporno nije slučaj, već je trebalo prigovor mjesne nenadležnosti tuženika procijeniti kroz odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti, kako je to pravilno učinio prvostupanjski sud.

20. Stoga, kako tužiteljica već podnošenjem tužbe očito iskoristila svoje pravo propisano odredbom čl. 59. ZPP-a iz kojeg proizlazi da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan je i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, a iz navedenog Ugovora proizlazi da je isti sklopljen u [adresa], gdje se nalazi podružnica tuženika.

21. Stoga, kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu (jer tužiteljica smatra da je zbog ništetnosti odredbi Ugovora preplatila kredit pa zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen) to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je Ugovor sklopila, pa kako je tužiteljica podnošenjem tužbe na navedeni općinski sud izabrala da o sporu stranaka odlučuje sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica, a ista se nalazi na području mjesne nadležnosti navedenog prvostupanjskog suda, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno prava kad je negativno odlučio o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika valjalo potvrditi pobijano rješenje.

U Varaždinu 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun