Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-665/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, Tatjane Ledinšćak-Babić kao sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća i suca Milka Samboleka kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja DO iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog ureda Cvrković & partneri d.o.o. iz Vukovara, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Kallay & Partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv presude Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-304/2022-30 od 21. ožujka 2024., u sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-304/2022-30 od 21. ožujka 2024. u pobijanom dosuđujućem dijelu pod točkom I. i II. izreke.

r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća, te se presuda Općinskog suda u Vinkovcima, poslovni broj P-304/2022-30 od 21. ožujka 2024.:

- potvrđuje pod točkom III. izreke za iznos parničnog troška od 1.048,24 EUR-a s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom,

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke na način da se tužitelj odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 68,26 EUR-a sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovanim.

II. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom IV. i V. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

III. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da su ništetne odredbe Ugovora o kreditu broj 198-50-3968885 sklopljenog između tužitelja i tuženika 15. ožujka 2017. u dijelu kojim je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica CHF, dok je u točki II. izreke naloženo tuženiku da isplati tužitelju iznos od 2.180,68 EUR-a s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama preciziranim kao u izreci. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužitelju isplati troškove postupka u iznosu od 1.116,50 EUR-a s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom kao u izreci, a tekućoj od 21. ožujka 2024 . pa do isplate, dok je pod točkom IV. izreke odbijen tužitelj s dijelom zahtjeva preko dosuđenog iznosa u visini od 1.777,06 EUR-a kao neosnovanim, a pod točkom V. izreke odbijen je tužitelj s dijelom tužbenog zahtjeva u odnosu na zahtjev za naknadu parničnog trošak preko dosuđenog iznosa u visini od 886,52 EUR-a kao neosnovanim.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu usvoji te preinači pobijanu odluku na način da u cijelosti odbije tužbeni zahtjev tužitelja i istog obveže da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak, odnosno da ukine istu odluku i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.

3. Tužitelj nije odgovorio na žalbene navode.

4. Žalba tuženika je djelomično osnovana samo u pogledu odluke o troškovima postupka pod točkom III. izreke.

5. Među strankama je nesporno da je tužitelj kao korisnik kredita s tuženikom kao davateljem kredita zaključio Ugovor o kreditu 15. ožujka 2007. na iznos od 14.588,09 CHF s rokom otplate od 84 mjeseca u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća. Osim toga utvrđeno je da su od strane korisnika kredita u cijelosti podmirene obveze proistekle iz navedenog Ugovora o kreditu, te da su sredstva iz kredita korištena za kupovinu osobnog automobila.

6. Osim toga, sud ističe da je donesena pravomoćna odluka u postupku koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, pod poslovnim brojem P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te da je presudom Visokog trgovačkog suda RH poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima, koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditu promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima banke, dok je u pogledu ništetnosti u ugovaranju valutne klauzule ista presuda Trgovačkog suda u Zagrebu potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., koju presudu je potvrdio i Vrhovni sud RH u predmetu poslovni broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019.

7. Kako je među strankama sporno pitanje zastare, pitanje ništetnosti odredbi Ugovora u dijelu koji se odnosi na valutnu klauzulu, te pitanje neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana, prvostupanjski sud, pozivajući na odredbu čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača ( 79/07, 125/07, 79/09, 89/09, 133/09 i 78/12 – dalje: ZZP/07) koji je bio na snazi u vrijeme donošenja citiranih odluka Trgovačkog suda u Zagrebu, te na odredbu čl. 81. st. 1. i 2. Zakona o zaštiti potrošača („Narodne novine“ broj 96/03 dalje: ZZP/03) te čl. 83 i čl. 87. st. 1. istog Zakona, koji je vrijedio u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu, a analizirajući spornu odredbu čl. 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je tužitelju stavljen na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 14.588,09 CHF i kojom je regulirana otplata kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećim na dan plaćanja, koji dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu, odnosno primjenu valutne klauzule, zaključuje da se radi o ugovornoj odredbi u odnosu na koju je u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 utvrđeno da predstavlja povredu propisa i zaštite potrošača. Ovo stoga jer je odredba o otplati kredita u mjesečnim anuitetima u CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste banke kao cijene kredita jedna od ključnih odredbi ugovora o kreditu koja motivira ili demotivira korisnike kredita na zaključenje istog, pa je stoga neopravdano prepustiti promjenu iste jednostranoj odluci banke, dakle, samo jednoj ugovornoj strani, dok s druge strane klijent kao korisnik kredita ne raspolaže znanjem koje je potrebno za razumijevanje funkcioniranja tržišta kredita. U takvoj situaciji sud ističe da je korisniku kredita potrebno pružiti cjelovite informacije u odnosu na značaj i primjenu valutne klauzule u odnosu na prvotno ugovorenu, kako bi korisnik kredita mogao procijeniti je li isti odgovara njegovim financijskim potrebama i mogućnostima. Tim više jer se u postupku kolektivne zaštite potrošača pravomoćno utvrdilo da se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo.

8. Stoga, obzirom je izostalo određivanje takvih parametara, to sud smatra da naznačena odredba čl. 7. nije razumljiva, čime je korisnik kredita stavljen u neravnopravan položaj kao potrošač u odnosu na banku, jer je u konkretnom slučaju izostalo uvažavanje interesa korisnika kredita, obzirom da isti nije mogao utjecati na sadržaj ugovora vezan za primjenu valutne klauzule, a što je suprotno odredbi čl. 4. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21 – dalje: ZOO). Slijedom navedenog tvrdi da je neosnovano pozivanje tuženika da je navedena odredba razumljiva i da nije dovela do znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana.

9. Također se u pobijanoj odluci posebno napominje da je na tuženiku teret dokazivanja glede činjenice da su stranke pojedinačno pregovarale o spornoj odredbi, a što tuženik tijekom postupka nije dokazao, prvenstveno imajući u vidu činjenicu da se radi o tipskom ugovoru gdje je odredba o valutnoj klauzuli sastavni dio standardnog ugovora o kreditu koji je sačinio tuženik, te korisnik kredita nije mogao utjecati na sadržaj te odredbe u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu i nije mogao objektivno istu sagledati kao cjelinu, zbog čega je takva odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita u odnosu na banku. Stoga sud pojašnjava da proizlazi da je navedena odredba čl. 7. nepošteno ugovorena odredba u smislu odredbe čl. 81. st. 1. ZZP/03, slijedom čega je ista i ništetna sukladno čl. 87. st. 1. istog Zakona.

10. Nadalje, kod utvrđivanja ništetnosti odredbe ugovora o kreditu, a koja se odnosi na ugovaranje valutne klauzule, prvostupanjski sud napominje da je posebno vodio računa da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br. 41/14, 110/15, 14/19 i 19/22 - dalje: ZZP/14), u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. toga Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika, ali i odredbe članka 502.c Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19 i 80/22

– dalje: ZPP) kojim je propisan učinak presude donesene po tužbi za zaštitu kolektivnih prava i interesa, a kojim je određeno da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćen tužbeni zahtjev iz tužbe za kolektivnu zaštitu potrošača te da je u tom slučaju sud u pojedinačnom postupku vezan za ta utvrđenja.

11. Cijeneći naprijed navedeno, a posebno da je navedenom pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, utvrđena ništetnost ugovornih odredbi o načinu promjene kamatne stope i o ugovaranju valutne klauzule, to je primjenjujući odredbe ZPP-a, presudu donesenu u tom sporu sud primijenio na ovaj konkretan slučaj.

12. Stoga je zaključio da je tužbeni zahtjev na utvrđenje osnovan, dok je radi utvrđenja visine preplaćenog dijela zbog primjene valutne klauzule provedeno vještačenje, pa kako iz nalaza i mišljenja proizlazi da je tijekom trajanja otplate kredita tužitelj zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli platio više iznos od 2.180,68 EUR-a to je obvezao tuženika na isplatu preplaćenog iznosa s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom primjenom odredbe čl. 1111. ZOO-a, pa kako tužitelj potražuje isplatu iznosa od 3.957,74 EUR-a, to sud odbija tužitelja s iznosom od 1.777,06 EUR-a, odbivši pri tom istaknuti prigovor zastare.

13. U žalbi tuženik ukazuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 138.a ZZP/07 jer ista nije bila na snazi u vrijeme sklapanja ugovora, pa smatra da nije postojala mogućnost primjene utvrđenja iz kolektivnih presuda pozivom na navedenu odredbu. Poziva se na odredbu čl. 84. ZZP/03 kojim je propisano kako nije dopušteno utvrđivati je su li pojedine odredbe poštene, ukoliko su jasne, razumljive i uočljive, navodeći kako su u postupku kolektivne zaštite sudovi na apstraktnoj i općenitoj razini ispitivali mogu li sporne odredbe o valutnoj klauzuli dovesti do neravnoteže na štetu potrošača, braneći tezu da nije svaka odredba o valutnoj klauzuli protivna načelu savjesnosti i poštenja, te da je sud bio dužan u konkretnom slučaju utvrditi navedeno. Smatra da tužitelj nije dokazao status potrošača, te da presuda zbog navedenog ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Ukazuje da je sud tužitelju dosudio veći iznos od onog koji je preplatio jer nije uzeo u obzir manje plaćeni iznos na temelju smanjenja tečaja CHF, ponavljajući istaknuti prigovor zastare i prigovor u svezi dosuđenog tijeka zateznih kamata.

14. Prije svega valja istači da ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 1. ZPP-a ispituju pobijanu odluku u onom dijelu u kojem se pobija žalbom, a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, da će ovaj sud uzeti da se presuda pobija u dijelu u kojem stranka nije uspjela u sporu, pa će ovaj sud povodom žalbe tuženika ispitati pobijanu presudu u odnosu na točke I., II. i III. izreke.

15. Stoga ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, a i primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud smatra da ista nije opterećena bitnom povredom odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a koju sadržajno upisuje tuženik, jer ista nema nikakvih nedostataka ni manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitosti iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa, a nije počinjena ni jedna druga bitna povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

16. Nadalje, prema odredbi čl. 81. st. 1. ZZP/03, koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom je Ugovor o kreditu sklopljen 15. ožujka 2007., ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

17. Stoga u odnosu na ostale žalbene navode, ovaj sud smatra da tuženik istima nije doveo u sumnju pravilne zaključke prvostupanjskog suda o osnovanosti tužbenog zahtjeva u dijelu utvrđenja ništetnosti ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i u dijelu zahtjeva za isplatu iznosa od 2.180,68 EUR-a sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje prihvaća i ovaj sud.

18. To zato jer iznesena činjenična utvrđenja i zaključke prvostupanjskog suda, koji nisu dovedeni u sumnju žalbenim navodima tuženika, o postojanju uvjeta za izravnu primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora radi zaštite prava i interesa potrošača prihvaća i ovaj sud, jer je teret dokaza o postojanju pojedinačnih pregovora u odnosu na unaprijed sastavljene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF te o zadovoljenju zahtjeva transparentnosti tih ugovornih odredbi na tuženiku sukladno čl. 81. st. 2. i čl. 85. ZZP/03, dok iz isprava koje je u svrhu dokazivanja dostavio tuženik te saslušanja tužitelja ne proizlazi osnovanost prigovora tuženika da uvjeti za primjenu utvrđenja iz kolektivnog spora nisu ispunjeni, osnovano pritom odbivši prigovor zastare sukladno Objedinjenom pravnom shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske donesenog dana 1. ožujka 2022. o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF, pa nije od utjecaja žalbeni navod da se prvostupanjski sud u pobijanoj presudi pozivao na primjenu odredbe čl. 138.a ZZP/07.

19. Stoga, kako ništetnost navedene odredbe ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora, neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništetna. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe preplatio tuženiku s osnova tečajne razlike u odnosu na početni tečaj iznos od 2.180,68 EUR-a, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom materijalnog prava iz čl. 323. st. 1. i čl. 1111. st. 1. ZOO-a obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos, dok je zakonska zatezna kamata pravilno dosuđena primjenom čl. 1115. ZOO-a i to od dana kada je tužitelj tuženiku plaćao mjesečne anuitete, jer tuženik na čijoj strani su utvrđeni razlozi nepoštenosti ugovornih odredaba, mora se smatrati nepoštenim stjecateljem iznosa koji su mu plaćeni temeljem ništetnih ugovornih odredaba.

20. Isto tako nije osnovan prigovor tuženika da je valjalo uzeti u obzir kod odluke o visini tužbenog zahtjeva anuitete koji su manje plaćeni u odnosu na početno ugovorene u odnosu na valutu prilikom sklapanja ugovora o kreditu, jer tuženik nije u postupku postavio protutužbeni zahtjev za isplatu eventualne negativne razlike ili isticao prigovor prijeboja (isto pravnom shvaćanje proizlazi i iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženo u odluci Rev-549/2023 od 18. prosinca 2023.)

21. Vezano uz žalbene navode kojima tuženik osporava tužitelju status potrošača, valja navesti da tuženik niti jednom činjenicom nije doveo u sumnju navode tužitelja da je Ugovor o kreditu sklopio s namjenom kupnje automobila koji mu je bio potreban za odlazak na posao kao i za potrebe obitelji jer ima kćerku sa zdravstvenim poteškoćama pa ju često vozi k doktoru, nevezano uz bilo koji oblik trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti, slijedom čega se taj navod ukazuje neosnovanim.

22. Slijedom navedenog valjalo je primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi prvostupanjsku presudu pod točkom I. i II. izreke.

23. Nadalje, kako ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a u odnosu na odluku o troškovima postupka ne pazi na pravilnu primjenu materijalnog prava, a tuženik pobija odluku o trošku samo vezano za uspjeh stranaka u sporu, prigovarajući pri tom opravdano samo dosuđenom trošku sudske pristojbe na presudu u iznosu od 68,26 EUR-a, zakonito ukazujući da je Zakonom o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 51/23) čl. 11. st. 1. toč. 20. propisano da su od plaćanja sudskih pristojbi oslobođeni tužitelji u postupcima pokrenutim na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa, pa kako je odredbom čl. 4. st. st. 1. toč. 4. Zakona o sudskim pristojbama ("Narodne novine" broj: 118/18 i 51/23) propisano kako obveza plaćanja pristojbe za sudske odluke nastaje u trenutku dostave prijepisa odluke stranci ili njezinu zastupniku, a prvostupanjska odluka je donesena 21. ožujka 2024., tužitelj nije obveznik plaćanja sudske pristojbe na presudu, pa je istom nezakonito dosuđen taj trošak.

24. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika potvrditi pobijanu presudu pod točkom III. izreke za iznos parničnog troška od 1.048,24 EUR-a s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a djelomičnim prihvaćanjem žalbe tuženika odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška u iznosu od 68,26 EUR-a sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom kao neosnovan.

25. Trošak žalbe tuženiku nije dosuđen jer je isti uspio s istom samo u neznatnom dijelu odluke o troškovima postupka kao sporednog zahtjeva, za što na njegovoj strani nije nastao posebni trošak.

26. U nepobijanom odbijajućem dijelu pod točkom IV. i V. izreke navedena presuda ostaje neizmijenjena.

U Varaždinu 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun