REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U PULI-POLA

Kranjčevićeva 8,52100 Pula-Pola

Poslovni broj: P-379/2019-59

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Puli-Pola po sucu toga suda Danieli Subotić Biondić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja MĐ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Predrag Jovanović, odvjetnik iz Labina, protiv tuženika Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, Radnička cesta 50, OIB 02535697732, koju zastupaju punomoćnici iz Odvjetničkog društva Leko i partneri, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon zaključene glavne rasprave dana 26. kolovoza 2025. održane u prisutnosti tužitelja i njegovog punomoćnika Predraga Jovanovića, odvjetnika iz Labina i zamjenika punomoćnika tuženika Lea Peruška, odvjetnika iz Pule, dana 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Utvrđuje se djelomično ništetnom odredba članka 7. ugovora o kreditu, br. 9010734336, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 21. rujna 2005. godine, kojom se povrat obveza tužitelja obračunava po srednjem tečaju Banke za CHF, u dijelu u kojem srednji tečaj Banke za CHF, prelazi visinu srednjeg tečaja Banke za €.

II Utvrđuje se djelomično ništetnom odredba članka 4. i 7. ugovora o kreditu, br. 9010734336, sklopljenog između tužitelja i tuženika, dana 21. rujna 2005. godine, kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, u dijelu u kojem ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope.

III Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 7.062,11 € s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom kako slijedi:

• na iznos od 0,58 €, od 15.11.2005. godine, pa do isplate,

• na iznos od 1,17 € od 15.12.2005. godine, pa do isplate,

• na iznos od 23,67 €, od 15.08.2007. godine, pa do isplate,

• na iznos od 23,64 €, od 15.09.2007. godine, pa do isplate,

• na iznos od 23,60 €, od 15.10.2007. godine, pa do isplate,

• na iznos od 23,58 €, od 15.11.2007. godine, pa do isplate,

• na iznos od 23,55 €, od 15.12.2007. godine, pa do isplate,

• na iznos od 23,51 €, od 15.01.2008. godine, pa do isplate,

• na iznos od 44,07 €, od 15.02.2008. godine, pa do isplate,

• na iznos od 44,02 €, od 15.03.2008. godine, pa do isplate,

• na iznos od 43,96 €, od 15.04.2008. godine, pa do isplate,

• na iznos od 43,91 €, od 15.05.2008. godine, pa do isplate,

• na iznos od 43,85 €, od 15.06.2008. godine, pa do isplate,

• na iznos od 43,80 €, od 15.07.2008. godine, pa do isplate,

• na iznos od 50,93 €, od 15.08.2008. godine, pa do isplate,

• na iznos od 43,68 €, od 15.09.2008. godine, pa do isplate,

• na iznos od 43,63 €, od 15.10.2008. godine, pa do isplate,

• na iznos od 43,56 €, od 15.11.2008. godine, pa do isplate,

• na iznos od 51,71 €, od 15.12.2008. godine, pa do isplate,

• na iznos od 57,71 €, od 15.01.2009. godine, pa do isplate,

• na iznos od 59,31 €, od 15.02.2009. godine, pa do isplate,

• na iznos od 55,89 €, od 15.03.2009. godine, pa do isplate,

• na iznos od 55,00 €, od 15.04.2009. godine, pa do isplate,

• na iznos od 51,77 €, od 15.05.2009. godine, pa do isplate,

• na iznos od 49,42 €, od 15.06.2009. godine, pa do isplate,

• na iznos od 51,00 €, od 15.07.2009. godine, pa do isplate,

• na iznos od 45,45 €, od 15.08.2009. godine, pa do isplate,

• na iznos od 48,46 €, od 15.09.2009. godine, pa do isplate,

• na iznos od 45,02 €, od 15.10.2009. godine, pa do isplate,

• na iznos od 47,60 €, od 15.11.2009. godine, pa do isplate,

• na iznos od 46,58 €, od 15.12.2009. godine, pa do isplate,

• na iznos od 52,48 €, od 15.01.2010. godine, pa do isplate,

• na iznos od 55,93 €, od 15.02.2010. godine, pa do isplate,

• na iznos od 55,00 €, od 15.03.2010. godine, pa do isplate,

• na iznos od 59,38 €, od 15.04.2010. godine, pa do isplate,

• na iznos od 65,99 €, od 15.05.2010. godine, pa do isplate,

• na iznos od 81,04 €, od 15.06.2010. godine, pa do isplate,

• na iznos od 76,51 €, od 15.07.2010. godine, pa do isplate,

• na iznos od 89,28 €, od 15.08.2010. godine, pa do isplate,

• na iznos od 82,93 €, od 15.09.2010. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,88 €, od 15.10.2010. godine, pa do isplate,

• na iznos od 83,95 €, od 15.11.2010. godine, pa do isplate,

• na iznos od 84,70 €, od 15.12.2010. godine, pa do isplate,

• na iznos od 85,53 €, od 15.01.2011. godine, pa do isplate,

• na iznos od 81,71 €, od 15.02.2011. godine, pa do isplate,

• na iznos od 83,87 €, od 15.03.2011. godine, pa do isplate,

• na iznos od 84,85 €, od 15.04.2011. godine, pa do isplate,

• na iznos od 90,91 €, od 15.05.2011. godine, pa do isplate,

• na iznos od 97,97 €, od 15.06.2011. godine, pa do isplate,

• na iznos od 113,07 €, od 15.07.2011. godine, pa do isplate,

• na iznos od 132,47 €, od 15.08.2011. godine, pa do isplate,

• na iznos od 96,53 €, od 15.09.2011. godine, pa do isplate,

• na iznos od 87,05 €, od 15.10.2011. godine, pa do isplate,

• na iznos od 87,62 €, od 15.11.2011. godine, pa do isplate

• na iznos od 89,43 €, od 15.12.2011. godine, pa do isplate,

• na iznos od 96,85 €, od 15.01.2012. godine, pa do isplate,

• na iznos od 99,01 €, od 15.02.2012. godine, pa do isplate,

• na iznos od 96,17 €, od 15.03.2012. godine, pa do isplate,

• na iznos od 95,94 €, od 15.04.2012. godine, pa do isplate,

• na iznos od 97,54 €, od 15.05.2012. godine, pa do isplate,

• na iznos od 99,28 €, od 15.06.2012. godine, pa do isplate,

• na iznos od 96,57 €, od 15.07.2012. godine, pa do isplate,

• na iznos od 95,21 €, od 15.08.2012. godine, pa do isplate,

• na iznos od 89,33 €, od 15.09.2012. godine, pa do isplate,

• na iznos od 96,49 €, od 15.10.2012. godine, pa do isplate,

• na iznos od 97,71 €, od 15.11.2012. godine, pa do isplate,

• na iznos od 95,67 €, od 15.12.2012. godine, pa do isplate,

• na iznos od 93,04 €, od 15.01.2013. godine, pa do isplate,

• na iznos od 92,43 €, od 15.02.2013. godine, pa do isplate,

• na iznos od 91,12 €, od 15.03.2013. godine, pa do isplate,

• na iznos od 96,86 €, od 15.04.2013. godine, pa do isplate,

• na iznos od 88,32 €, od 15.05.2013. godine, pa do isplate,

• na iznos od 87,49 €, od 15.06.2013. godine, pa do isplate,

• na iznos od 88,70 €, od 15.07.2013. godine, pa do isplate,

• na iznos od 88,56 €, od 15.08.2013. godine, pa do isplate,

• na iznos od 94,64 €, od 15.09.2013. godine, pa do isplate,

• na iznos od 95,16 €, od 15.10.2013. godine, pa do isplate,

• na iznos od 97,19 €, od 15.11.2013. godine, pa do isplate,

• na iznos od 97,11 €, od 15.12.2013. godine, pa do isplate,

• na iznos od 99,42 €, od 15.01.2014. godine, pa do isplate,

• na iznos od 69,08 €, od 15.02.2014. godine, pa do isplate,

• na iznos od 68,83 €, od 15.03.2014. godine, pa do isplate,

• na iznos od 65,94 €, od 15.04.2014. godine, pa do isplate,

• na iznos od 65,94 €, od 15.05.2014. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.06.2014. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.07.2014. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.08.2014. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.09.2014. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.10.2014. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.11.2014. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.12.2014. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.01.2015. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.02.2015. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.03.2015. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.04.2015. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.05.2015. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.06.2015. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.07.2015. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.08.2015. godine, pa do isplate,

• na iznos od 73,80 €, od 15.09.2015. godine, pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

V Nalaže se tuženiku naknaditi tužitelju troškove ovoga postupka u iznosu od 1.816,87 eur, s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23. listopada 2025. pa do isplate, sve u roku od 15 dana.

VI Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u cijelosti kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da su stranke dana 21. rujna 2005. godine, u [adresa], gdje tuženik ima svoju poslovnu jedinicu, sklopile ugovor o kreditu br. 9010734336, po kojem ugovoru je tuženik, kao davatelj kredita, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio kredit od 50.000,00 CHF (zapravo se radilo o kunskoj protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF). Korisnik kredita (tužitelj) se člankom 7. predmetnog ugovora o kreditu, obvezao tuženiku vratiti odobreni kreditni iznos u 240 mjesečnih rata, koja mjesečna rata iznosi 361,89 CHF (u kunskoj protuvrijednosti), a prva rata je dospjela dana 15. listopada 2005. godine. Člancima 5. i 7. predmetnog ugovora o kreditu, ugovorena je valutna klauzula u CHF, odnosno ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, početno u visini od 4,75 % godišnje. Predmetni kreditni iznos od kunske protuvrijednosti 50.000,00 CHF, pušten je tužitelju u tečaj dana 01. listopada 2005. godine. Kako je ugovor o kreditu, iz točke 1. ovoga zahtjeva, sklopljen u poslovnoj jedinici tuženika [adresa], odnosno tuženikovoj podružnici u Puli, to je slijedom odredbi članka 11. predmetnog ugovora o kreditu, za postupanje u ovome predmetu, nadležan naslovljeni sud. Nadalje tužitelj navodi da je u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, iz točke 1. ovoga ugovora, tečaj CHF iznosio 4,78 kn za 1,00 CHF, da se isti u međuvremenu kretao i do 7,40 kn za 1,00 CHF, a u vrijeme podnošenja ove tužbe predmetni tečaj iznosi 6,39 kn za 1,00 CHF- fiksirani tečaj za CHF. Tužitelj također navodi da su u međuvremenu donesene slijedeće sudske odluke: presuda Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P. 1401/12, od 04. srpnja 2013. godine, kojom je po tužbi tužitelja, Udruge za zaštitu potrošača, protiv tuženih Zagrebačke banke d.d. i dr. utvrđeno da odredbe ugovora o kreditu kojega su poslovne banke kao davatelji kredita, sklapali s građanima kao korisnicima kredita, a koje utvrđuju problematiku kamatne stope, na način da istu određuju kao „promjenljivu kamatnu stopu", predstavljaju „nepoštenu" (ništetnu) odredbu, sve to osnova odredbi Zakona o zaštiti potrošača, Odluka Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske br. PŽ-6632/17, od 14. lipnja 2018. godine, kojom je potvrđena prvostupanjska presuda da je nepoštena-ništetna odredba potrošačkog ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula), Odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-2245/17, od 20. ožujka 2018. godine, a kojom je utvrđeno da podnošenje tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava tužbu iz čl. 241 ZOO-a, ima učinak „prekida zastare", a što ima učinak da: » Zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe o promjenljivoj kamatnoj stopi nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. - dakle do 13. lipnja 2019.godine, Zastara prava potraživanja prema pojedinačnim tužbama za preplaćenu razliku zbog ništetne odredbe ugovora o kreditu kojom je glavnica vezana za švicarski franak (valutna klauzula) nastupa protekom pet godina od pravomoćnosti odluke Revt-249/14 od 14. lipnja 2018. - dakle do 14. lipnja 2023. (sub iudice povodom revizije), rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske, br. Rev. 2868/2018, od 12. veljače 2018. godine, kojim je utvrđeno da korisnik kredita koji u svojim odredbama sadrži „valutnu klauzulu u CHF", kao i odredbe o „promjenljivoj kamatnoj stopi", ima pravni interes tražiti utvrđenje ništetnim tih ugovornih odredbi, iako je s davateljem kredita, sukladno odredbama zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkim kreditima (NN br. 102/15), sklopio ugovor o konverziji kredita uz valutnu klauzulu u EUR-e. Nadalje tužitelj navodi da se odnosi između tužitelja i tuženika mogu procjenjivati-prosuđivati i s osnova odredbi članka 329. ZOO-a, obzirom da je tuženik u vrijeme sklapanja kredita imao povlaštene informacije o najvjerojatnijem, budućem rastu tečaja CHF, u odnosu na druge valute (konkretno €), predmetne informacije nije prenio tužiteljima, koristio se svojim povlaštenim položajem, nedovoljnim iskustvom tužitelja, njihovim stanjem nužde-potrebom za kreditom, njihovom zavisnošću i na taj način za sebe ugovorio (ostvario) korist u očitom nesrazmjeru s novčanim iznosom kojega je tužiteljima dao- pozajmio. Također, predmetni ugovorni odnos između stranaka može se sagledati i kroz odredbe članka 369. ZOO-a, obzirom da je zbog promjene tečaja CHF, u odnosu na druge valute (kao i jednostranu promjenu visine kamatne stope po tuženiku), a sve to nakon sklapanja ugovora, ispunjenje ugovorne obveze za tužitelje postalo pretjerano otežano, odnosno isti zbog navedenog trpe pretjerano velike gubitke, a što sve daje tužiteljima pravo na izmjenu (raskid) predmetnog ugovora o kreditu. Zbog svega navedenog, odnosno obzirom da je tužitelj tuženiku predmetnu kreditni partiju br. 9010734336, platio-vratio u daleko većem iznosu nego što je isti dopušten- ugovoren, to tužitelj predlaže da Naslovni sud po provedenoj raspravi donese presudu kako je pobliže opisano u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva u cijelosti. Tuženik ističe kako je Sklapanjem dodatka ugovoru o kreditu broj 9010734336 kreditni odnos između stranaka izmijenjen. Konverzija je izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Drugim riječima, početni kredit u CHF prestao je postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može više biti nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Slijedom odredbi Zakona, tuženik je reobračunavao kredite od početka njihovog trajanja kao da se radilo o kreditima u EUR i priznao te uračunao sve uplate korisnika kredita u kunama. Budući da je prihvatom konverzije i potpisom Dodatka ugovoru na strani tužitelja prestalo bilo kakvo potraživanje tužitelja po ugovoru u CHF, to je očito kako, s obzirom na postavljeni tužbeni zahtjev, tužitelj više nema i ne može imati bilo kakvih potraživanja. Predmetni Dodatak ugovoru o kreditu sklopljen je temeljem Zakona o izmjena i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, kojim je u čl. 19.e.st.6. propisano slijedeće: „Ako potrošač ne prihvati izračun konverzije kredita ili ne sklopi s vjerovnikom sporazum iz čl. 19.c stavka 1.točke 6. ovog Zakona, otplata kredita nastavlja se prema važećim ugovorenim uvjetima…“ Iz citirane odredbe proizlazi zaključak da, ukoliko je klijent, kao što je ovdje slučaj, prihvatio konverziju kredita i potpisao Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija, tada isti više ne može postavljati bilo kakav zahtjev u odnosu na ugovorni odnos koji je prestao postojati. Što se tiče same preplate, pretvaranjem uplaćenih iznosa u iznose kojim se namiruju iznosi obroka po novom otplatnom planu u EUR, uplaćeni iznosi po CHF otplatnom planu, a koji su veći od iznosa EUR obroka raspoređuju se kao preplata. Preplata se priznaje potrošaču na ime plaćanja budućih obroka koji će dospijevati, a ne tretiraju se kao umanjenje glavnice. Preplata se može iskoristiti na način da se kod plaćanja budućeg obroka odnosno anuiteta iznos do najviše 50% može zatvoriti preplatom sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. Nastavno, budući da je potpisom Dodatka ugovoru o kreditu nesporno izvršena konverzija ugovora, time je i sam tužitelj prihvatio i priznao da mu je prilikom obračuna konverzije obuhvaćena ukupna masa sredstava (sve uplate po svim osnovama) koje je do tada tužitelj izvršavao, pa tako i uplate po osnovi kamate. Anuitet je definiran kao obrok ili rata otplate kredita koju korisnik kredita otplaćuje po posebnom amortizacijskom planu. Anuitet se određuje tako da o dospijeću dug bude u potpunosti isplaćen. U anuitet su uključeni i dio duga i pripadajuće kamate. Drugim riječima anuitet se sastoji od otplatne kvote (dio kojim se otplaćuje osnovni dug, uključujući interkalarnu kamatu ako nije prije plaćena) i kamata (dio kojim se plaća naknada za korištenje dobivenih financijskih sredstava). Iz navedenoga Dodatka nedvojbeno proizlazi kako je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata. Budući da se Zakonom o potrošačkom kreditiranju uređuju obveze vjerovnika i potrošača u svim ugovorima o kreditima vezanim uz valutnu klauzulu bez obzira na vrstu i namjenu u kojima dužnikova obveza iz kredita nije ispunjena ili prisilno ostvarena, a kao što je to slučaj i sa kreditom koji je predmet u ovome postupku, to je tužbeni zahtjev kojim se traži isplata „preplaćenih kamata po kreditu u CHF“, neosnovan u cijelosti jer niti navedenim zakonom niti drugim pozitivnim propisima nije zabranjeno ugovaranje promjenjive kamatne stope, već je navedenim zakonom korisnicima kredita, kao dužnicima, jedino omogućeno prihvatiti ili ne prihvatiti konverziju kredita denominiranih u CHF. Naime, upravo je iz obrazloženja zakona vidljivo kako je predlagatelj zakona utvrdio da je zbog znatne aprecijacije tečaja CHF i porasta kamatnih stopa na CHF, te značajno manje aprecijacije tečaja EUR kao i pada kamatnih stopa na kredite u EUR, donesena odluka o ovakvom zakonskom rješenju, a kako bi se korisnici kredita u CHF izjednačili sa korisnicima kredita u EUR. Nastavno na navedeno, tuženik ističe kako sukladno odredbama ZZP, interes za podizanje tužbe iz odredbe čl. 131. ZZP 09 postoji samo ako i dok postoji povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača koju je potrebno otkloniti. Naime, izrekom točke IV. presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13, tuženiku se: „..nalaže prekinuti s korištenjem odredaba kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s njihovim jednostranim odlukama, o kojima se nije pojedinačno pregovaralo i kojima im se zabranjuje takvo ili slično postupanje ubuduće“. Dakle, pozivanje tužitelja na utvrđenja iz presude VTS, Pž-7129/13 promašeno je budući da se predmetna presuda ne odnosi niti se može odnositi na predmetni ugovor koji je istekao. Kako povrede, u trenutku podizanja tužbe (više) nema, odluka suda ne može biti usmjerena u cilju utvrđenja i otklanjanja povrede koje nema te se tužba ukazuje u cijelosti promašenom, budući da postupanje tuženika (koje tužitelj neosnovano i nepravilno smatra protupravnim) više niti ne postoji, odnosno istoga nikada nije niti bilo. Nadalje, tuženik ističe kako iz odredbi čl. 138 a Zakona o zaštiti potrošača te 502. Zakona o parničnom postupku kao temelju po kojem bi navedena presuda obvezivala sudove povodom zahtjeva potrošača, proizlazi da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača u posebnim parnicama za naknadu štete. Budući da se konkretnom slučaju ne radi o parnici radi naknade štete, već o parnici radi utvrđenja, pozivanje tužitelja na utvrđenja suda iz presude VTS-a broj PŽ-7129/13 pravno je irelevantna u smislu odredbi čl. 138.a. i 502.c. ZPP-a, čime se postavljeni tužbeni zahtjev i tužba u cjelini ukazuju u potpunosti neosnovanima i neurednima. Osim toga, ugovorne odredbe u konkretnom slučaju nisu istovjetne sa sadržajem onih o kojima se sudilo u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača. Budući da nema objektivnog identiteta ugovorne odredbe (o kojoj je suđeno u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača) i ugovorne odredbe u Ugovoru sklopljenom s individualnim potrošačem, pa se individualni potrošač na presudu ne može pozivati, niti bi to imalo smisla, slijedom čega je presuda VTSRH irelevantna u ovom sporu, kako u pogledu činjeničnih tako i u pogledu pravnih pitanja. Štoviše, da bi tužitelj polagao pravo na isplatu preplaćenih iznosa ugovorene kamate s pozivom na ništetnost ugovorne odredbe i kolektivnu zaštitu pruženu navedenim sudskim odlukama, valjalo bi prethodno sudsku zaštitu zahtijevati podnošenjem tužbe za utvrđenje ništetnosti. Drugim riječima, valjalo bi takvu odredbu deklarirati kao ništetnu s obrazloženjem da je činjenično stanje isto ili barem slično kao u postupku kolektivne zaštite potrošača, slijedom čega bi tužitelj imao osnovu i pravnu pretpostavku zatražiti isplatu preplaćenih kamata, naravno ako bi sud prilikom toga utvrdio da je takva odredba ništetna. Također, a kako je već i ranije istaknuto, tuženik je tijekom ugovornog odnosa s tužiteljem ugovornu kamatu mijenjao ali isključivo zbog promjena tržišnih uvjeta. Uz to, tužitelj ni jednom nije prigovorio povećanju stope redovne kamate, a sama promjenjivost kamatne stope zbog promjena tržišnih uvjeta, bila je posljedica jednostavne činjenice da u praksi nije postojala jedinstvena referentna stopa koja bi objedinila sve troškovne komponente koje utječu na visinu kamatne stope Ugovorima o potrošačkim kreditima u kunskoj protuvrijednosti CHF. Ugovorena kamata koja podliježe promjenama zbog promjene tržišnih uvjetima, u stvarnim prilikama hrvatskog novčarskog tržišta, nije uvjetovana jednostranom odlukom bilo koje banke nego je posrijedi bila nužnost prilagođavanja poslovanja zakonskim propisima koje uređuju bankarsko poslovanje i specifičnim obvezama koje za banke proizlazi iz tih propisa, u vezi s kreditiranjem, odnosno sigurnim poslovanjem. Nadalje, u životnoj i gospodarskoj realnosti Republike Hrvatske u kojoj je, prema podacima Hrvatske narodne banke 80 % ukupnih depozita (štednje) građana u stranoj valuti, a udio deviznih ili indeksiranih plasmana u ukupnim plasmanima banaka je 71%, tužbeni zahtjev kojom se utvrđuje ništetnim u cijelosti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom, zapravo negira valutnu klauzulu, kao i opisanu gospodarsku realnost. Valutna klauzula, dakle, osim što je izričito dopuštena i predviđena odredbama Zakona o obveznim odnosima, nije „nečija špekulacija“ već se radi o politici monetarne vlasti te uvjetovanosti valutnom strukturom štednih depozita velike većine hrvatskih štediša. Formula je jednostavna: kreditor koji odobrava kredit mora imati pokriće za ta sredstva upravo u toj valuti i to za vrijeme cijelog trajanja kredita. Pokriće su depoziti (štednja). Budući da je, dakle, 80 % svih depozita u valuti, očito je da tržištem ne mogu prevladavati kunski krediti. To je naprosto hrvatska stvarnost uz koju su vezana odgovarajuća zakonska rješenja te prateća poslovna i dugogodišnja sudska praksa koji valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu potvrđuju i prihvaćaju, o čemu će tuženik detaljnije navoditi u daljnjem tekstu ovog odgovora na tužbu. Nesporno je da Zakon o obveznim odnosima u člancima 22. i 26. izričito dopušta valutnu klauzulu kao i promjenjivu kamatnu stopu! Osim toga, sadržaj ugovora te postupanje tuženika u cijelosti su usuglašeni sa lex specialis – zakonima koji direktno i jasno reguliraju predmetni poslovno-pravni odnos banke i korisnika. Osim toga, u ugovoru o kreditu, osobito u članku 7., ne navodi se da se kredit otplaćuje u kunama niti je anuitet izražen u kunama. Naime u ugovoru jasno stoji da se kredit otplaćuje u 240 jednakih mjesečnih anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio ugovora. Otplatna tablica uvezana je uz ugovor i čini njegov sastavni dio; u otplatnoj tablici, koja je izrađena sukladno Odluci HNB, sadržani su anuiteti izraženi isključivo u CHF. Dakle, kune nigdje i nikada nisu komunicirani klijentu, niti u prethodnim informacijama/izračunima, a ugovor i otplatna tablica ni u jednom svom dijelu ne navode iznos anuiteta u kunama kao obvezu tužitelja. Sukladno odredbi čl. 22. Zakona o obveznim odnosima, svaki poduzetnik, neovisno kojom djelatnošću se bavi, može kao vjerovnik ugovarati valutnu klauzulu za svoju novčanu tražbinu. Po naravi stvari je razumljiv interes vjerovnika novčane tražbine, posebno banci kojoj je odobravanje kredita glavna djelatnost, da ugovara valutnu ili drugu zaštitnu klauzulu, napose kod dugoročnih kredita. Nema nikakvog uporišta za zaključak da se pravila odredbe čl. 22. ZOO-a ne mogu primijeniti na valutne klauzule kredita u CHF, odnosno upravo suprotno, iz dosadašnje dugogodišnje poslovne i sudske prakse kao i iz zakonskih rješenja, jedni je ispravan zaključak da valutna klauzula u RH u načelu uživa pravnu zaštitu na temelju odredbe čl. 22. ZOO-a i to neovisno o valuti uz koju je vezana otplata glavnice kredita. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Naime, smisao zakonske odredbe čl. 22. ZOO je da kroz cijelo vrijeme svog postojanja novčana tražbina bude zaštićena valutnom klauzulom, koja prestaje djelovati tek kada dužnik ispuni svoju obvezu, odnosno, s obzirom na ugovoreni način plaćanja uz primjenu zakonom predviđene i dopuštene valutne klauzule, primjenjuje se načelo monetarnog nominalizma propisanog odredbom čl. 21. ZOO. Naime, ako je temeljem čl. 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva zakonska odredba jedini smjer u kojem sud, u okviru svoje zakonske uloge, smije tu odredbu primjenjivati. Kao jednu od temeljnih odluka Vrhovnog suda u zauzimanju pravnog stava oko primjene i dopuštenosti valutne klauzule, odnosno valjanosti ugovora koji je predviđaju, tuženik navodi presudu Vs-Rev 1990/91, koja utvrđuje: „Kada je ugovaranje valutne klauzule dopušteno važećim propisima, valjan je ugovor kojim su stranke ugovorile isplatu tako da su visinu novčane obveze u domaćoj valuti vezale za protuvrijednost strane valute.“ Također, tuženik navodi i odluku Ustavnog suda RH U-I-1746/2006 od 17.06.2009. u kojoj se navodi: „Zakonodavac se opredijelio za načelo monetarnog nominalizma na temelju čl. 2. st. 4. Ustava RH, slijedeći dominantnu zakonodavnu praksu europskih država i tradiciju hrvatskog pravnog sustava koja je bila utemeljena na sudskoj praski prije stupanja na snagu Zakona o obveznim odnosima 1978. godine. Navedena zakonska odredba ostavlja ugovornim stranama da kod nastanka ugovorne obveze mogu slobodno ugovoriti različita sredstva zaštite od rizika promjene vrijednosti novca ugovarajući valutnu klauzulu (čl. 22. st. 1. ZOO), indeksnu klauzulu (čl. 23. ZOO) ili kliznu skalu (čl. 24 ZOO).“ Nadalje, nesporno je da HNB kao relevantno regulatorno tijelo monetarne vlasti nije podržavala niti podržava ukidanje valutne klauzule. Čak štoviše, u okviru svojih zakonskih ovlasti, HNB regulatornim propisima nalaže poslovnim bankama da određeni postotak prikupljenih deviza moraju držati u obliku likvidne rezerve. Ni Vlada Republike Hrvatske nije podržala izmjenu/brisanje odredbe članka 22. ZOO koji regulira pitanje i postojanje valutne klauzule. Dakle, jasno je kako za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. Nadalje, s obzirom na regulatorne propise HNB, gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obavezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik, nadalje, ukazuje i na to kako je predmetni Ugovor o kreditu solemniziran od strane javnog bilježnika, te ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta. Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da u konkretnome slučaju nije riječ o ugovoru samo o smislu Zakona o obveznim odnosima, nego je zapravo riječ o javnobilježničkom aktu, zahtjev za utvrđenje ništetnosti bilo koje odredbe ovoga ugovora je neosnovan. U ovome pravcu, ustanovljena je i praksa Vrhovnoga suda Republike Hrvatske, u presudi VSRH Rev 895/2003, od dana 09.02.2005.g., prema kojoj: „Naime, iz ukupno provedenog postupka jasno proizlazi da je u sklapanju Sporazuma, te prilikom njegovog solemniziranja tužiteljica aktivno sudjelovala ne samo kao direktor trgovačkog društva H d.o.o., već i kao založni dužnik i kao takva potpisala kako Sporazum tako i akt o solemnizaciji, što je predstavljalo odraz njene stvarne volje. Upravo zato nema pretpostavki niti za ništavost pojedinih odredbi Sporazuma, niti za pobojnost ovoga, a time ni pretpostavki za brisanje upisane hipoteke.“ Tuženik nadalje ističe se kako je tužitelj poslovno sposobna osoba te prilikom razmatranja ponuđenog ugovora nije izdvojio niti jedno pitanje kao „sporno“ ili tražio bilo kakva razjašnjenja svojih ugovornih obveza i/ili ugovorne pozicije, unatoč višestrukoj provjeri od strane službenika banke pa konačno i javnog bilježnika, onda se s pravom može zaključiti da spornih odredbi nije niti bilo. Štoviše, tužitelj se svjesno odlučio za predmetni ugovor sa svim njegovim uvjetima i odredbama budući da je sam ocijenio kako mu, sukladno njegovim potrebama i mogućnostima, upravo najviše odgovara. Dakle, iz takvog ponašanja tužitelja može se razumno zaključiti da su mu bile jasne ugovorne odredbe te prava i obveze, a što u konačnici nedvojbeno proizlazi iz samih odredbi potpisanog i solemniziranog ugovora. S druge strane, udovoljava li načelu savjesnosti postupanje tužitelja koji tijekom pregovora nema nikakvih pitanja ili spornih mjesta u ugovoru, koji spremno preuzima isplatu sredstava iz kredita, koji nekoliko godina otplaćuje kredit pa tek naknadno ističe ništetnost ugovora? Ako tužitelj smatra da ga je tuženik trebao „prisiliti“ na pregovaranje o pojedinim odredbama ugovora, nakon što je tužitelj sam donio odluku o zaključivanju upravo predmetnog ugovora, te da je bez ikakvih daljnjih pitanja i kod javnog bilježnika prilikom solemnizacije ugovor svojevoljno potpisao, očito je da vrlo jednostrano i neživotno promatra predmetnu situaciju ne uzimajući u obzir sve moguće aspekte toga pitanja. Naime, u takvom bi slučaju upravo i jedino banka u tom poslovnom odnosu bila prisiljena preuzeti cjelokupnu odgovornost kako za svoje postupanje tako i za postupanje i odluke poslovno sposobnog sukontrahenta. Takvo što zacijelo se ne bi moglo podvesti pod „fer“ poslovni odnos jer ne smije se zanemariti činjenica da je svaki poslovni odnos najmanje dvostran te se mora voditi računa o svim ugovornim stranama takvog odnosa. Banka međutim, ne može preuzeti odgovornost za potrošača već mu jedino može ponuditi onu uslugu za koju će on sam procijeniti da li odgovara njegovim potrebama i mogućnostima, što je tužitelj nesporno i učinio. Nadalje, iluzorno je očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. To, obzirom na specifičnost usluge jednostavno nije moguće, kako zbog posebne regulative u poslovanju banaka, tako i zbog činjenice da bi postupak odobravanja kredita trajao mjesecima, a bančina bi usluga time u tolikoj mjeri poskupjela da bi većini potrošača bila nedostupna. Upravo iz toga razloga banke nude veći broj istorodnih usluga i proizvoda od kojih se svaki nudi pod različitim uvjetima, kako bi potrošač mogao odabrati upravo onaj koji najviše odgovara njegovim predviđenim potrebama i realnim mogućnostima. Osim toga, potrošač/korisnik kredita je poslovno sposobna osoba koja je, od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije, te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora. Nadalje, taj isti ugovor u pogledu međusobnih prava i obveza ugovornih stranaka mu je ponovno pojašnjen od strane javnog bilježnika prilikom solemnizacije. Presuda Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 jasno ističe kako niti valutna klauzula niti promjenjiva kamatna stopa u ugovoru o kreditu nisu ništetni, neodređeni niti neodredivi, te da nisu narušena načela obveznih odnosa, odnosno da je solemnizacijom ugovora o kreditu stvorena neoboriva pretpostavka da je tužitelj, kao korisnik kredita, upoznat sa svim ugovornim klauzulama, te jasno navodi: „Tužiteljica je svojom slobodnom voljom pristupila sklapanju ugovora sa tuženikom, Ugovor o kreditu je solemniziran pa stoga postoji neoboriva pretpostavka da je tužiteljica bila upoznata sa svakom od točaka Ugovora.“ Dakle, obzirom na činjenicu da su sklapanje Ugovora o kreditu i solemnizacija istoga, odraz stvarne volje ugovornih strana, te da je tužitelj bio upoznat sa svim pravima i obvezama koje iz istog ugovora proizlaze, stoga je zahtjev na utvrđenje ništetnosti kako ga potražuje tužitelj neosnovan je u cijelosti. Tuženik nadalje ističe kako tužitelj svakako pogrešno tumači citiranu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske, obzirom da isti očito zaključuje da je temeljem te presude ustanovljena fiksna kamatna stopa, što iz iste ni na koji način ne proizlazi. Naime, sud nije utvrdio da je ništetna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, nego da je nepoštena odredba o pravu samo jedne ugovorne strane da svojom odlukom mijenja kamatnu stopu, čime bi po stavu suda bili povrijeđeni kolektivni interesi. Dakle, spornom presudom je utvrđeno da bi jednostranom promjenom kamatne stope bili povrijeđeni kolektivni interesi, međutim, nije utvrđeno da je povrijeđen i konkretan individualni interes ili pravo bilo kojeg konkretnog potrošača, budući da to očito ovisi o svakom pojedinom slučaju. U tom smislu, tuženik citira iz presude Vrhovnog suda broj Revt 249/14-2: „Polazeći od naravi banaka kao novčarskih institucija čiji krajnji cilj je ostvarivanje zarade, ovaj sud ne dovodi u pitanje njihovo legitimno pravo da u ugovorima o kreditu ugovaraju promjenljivu kamatnu stopu, koja je sa aspekta isplativosti njihovog poslovanja nužnost (posebno kada se radi o ugovorima o kreditu koji se sklapaju na duže vremensko razdoblje), a sve s obzirom na brojne ekonomske čimbenike koji izravno ili neizravno utječu na određivanje njezine visine.“ Naime, u pogledu promjenjive kamatne stope u ugovorima o kreditu koji su bili predmetom konkretnog sudskog postupka, i sami su sudovi utvrdili da je riječ o zakonom dopuštenom načinu ugovaranja visine kamate, koji je uobičajen i prihvaćen od strane potrošača. Sama Hrvatska narodna banka (HNB) kao regulatorno i nadzorno tijelo poslovanja kreditnih institucija u Republici Hrvatskoj, u svojim redovnim očitovanjima i izvještajima o radu banaka, navodi kako banke koje posluju u Republici Hrvatskoj u svojim ponudama građanstvu (potrošačima) „uobičajeno svoje kreditne i depozitne proizvode nude uz administrativno promjenjivu kamatnu stopu – kamatnu stopu čija se visina mijenja po odluci uprave banke“. Hrvatska narodna banka također je iznijela stav da „građani koji su se odlučili na kreditno zaduživanje kod jedne od poslovnih banka svjesno su i svojevoljno ušli u rizik promjene kamatne stope.“ Štoviše, kamata koja bi se odnosila na konkretni ugovor o kreditu nikako ne bi mogla biti fiksna, i iz razloga što je prvenstveno volja ugovornih strana bila ugovoriti promjenjivu kamatnu stopu. Dakle, nesporno je da je između stranaka ugovorena promjenjiva kamatna stopa, te tu nije ostavljen prostor primjeni drugačije kamatne stope. Nesporna je činjenica da tuženik do stupanja na snagu izmjena ZPK iz 2013. godine nije imao zakonskih obveza glede izmjene ili usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ali su ga do tada obvezivale odredbe tada važećih propisa na definiranje uvjeta promjenjivosti kamatne stope, čemu je tuženik u cijelosti i udovoljio. Što se tiče „nezakonitosti“ kamatne stope, sukladno odredbama ZOO jedino ukoliko ugovorena visina kamatne stope prelazi zakonom dopuštenu visinu stope, ista se može smatrati „nezakonitom“. Naime, kako je već istaknuto, slijedom svih zakonskih propisa koji uređuju pitanje bankarskog poslovanja, nesporno da je banka mogla mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bila dužna postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je obveza temeljem takve kamate neodrediva, a ugovorena kamata svakako nije viša od zakonom dozvoljene. Ugovor o kreditu tuženika sadrži jasnu i razumljivu odredbu da je kamatna stopa promjenjiva sukladno odluci banke, a kriteriji za promjene sadržani su u općim uvjetima s kojima je klijent prethodno upoznat što proizlazi iz odredbe 12.9. ugovora. Sama činjenica da ugovor sadrži odredbu kojom je utvrđena kamatna stopa u vrijeme zaključenja ugovora, te da je ugovorena ovlast banke da prati kriterije promjenjivosti i sukladno njima, po potrebi, korigira kamatnu stopu, čini činidbu određenom odnosno odredivom. Također, iz odredbe 12.10. Ugovora o kreditu proizlazi da je tuženik upoznat s mogućim promjenama iznosa anuiteta u kunama nastalog uslijed promjene tečaja CHF, te da ga je Banka informirala o posljedicama i svim eventualnim rizicima promjene tečaja CHF. Vrhovni sud RH svojom odlukom Gzz-2/02-2, utvrđuje da : „pod uvjetom da tako određena kamata nije zelenaška ... stopa ugovorne kamate ne mora biti stalna. Kad se, naime, zajam vraća kroz razdoblje od više godina, a u tom se razdoblju mijenja stopa ugovorne kamate koju banke ugovaraju za takvu vrstu posla, onda ugovornu kamatu treba obračunati po stopi važećoj za odnosno razdoblje.“ Sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koji su omogućavali ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorna odredba kojom se banka ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je neodrediva tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Osim toga, i sama činjenica da i ZOO u čl. 26. st. 1. izričito dopušta i predviđa mogućnost ugovaranja promjenjive kamatne stope jasno daje do znanja kako ugovaranje promjenjive kamatne stope nije i ne može biti „protivno prisilnim propisima i moralu društva“, dakle ne može biti ništetno. Štoviše, odredba čl. 26. st. 3. ZOO predviđa i mogućnost da stopa ugovorene kamate ne bude određena, u kojem se slučaju primjenjuje zakonsko a ne ugovorno rješenje. Dakle, prema odredbi čl. 26. st. 3. ZOO očito je kako za valjanost ugovora stopa kamate uopće ne mora biti ugovorena jer sam zakon sadrži rješenje za takav slučaj. Napokon, neosnovanost zahtjeva za utvrđenjem ništetnosti odredbe ugovora o kreditu o promjeni kamatne stope proizlazi i iz činjenice da je tužitelj izričito pristao na klauzulu o promjeni kamatne stope, a koje se promjene nisu događale jednostrano i proizvoljno, već primjenom točno određenih kriterija predviđenih metodologijom tuženika, pri čemu je tuženik kod svake promjene kamatne stope uredno tužitelju slao o tome obavijest i pripadajući otplatni plan. Također, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013.g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Tuženik ističe kako je u vrijeme zaključenja i važenja predmetnih ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača iz 2003.g. (NN 96/03), dalje u tekstu ZZP, gdje je člankom 59. propisan obvezan sadržan ugovora o potrošačkom zajmu, a koji treba obuhvaćati, između ostaloga, i odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojim se ona može promijeniti, kao i o efektivnoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se ona može promijeniti. Nastavno, tuženik u prilogu dostavlja Opće uvjete poslovanja koji su bili su na snazi od 01.11.2004. do 14.07.2009, što znači i u vrijeme na koji se tužbeni zahtjev odnosi. Sukladno tada važećim propisima koji su uređivali poslovanje banaka, prije svega sukladno Zakonu o bankama, pa kasnije Zakonu o kreditnim institucijama, isti su bili objavljeni na Internetskim stranicama tuženika kao što su i bili dostupni u svim poslovnicama tuženika. Kao što je navedeno, u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora bile su na snazi odredbe „starog“ ZZP-a kao i Zakona o bankama, te je tuženik je, u skladu sa svojim obvezama iz navedenih propisa, u općim uvjetima poslovanja, objavio kriterije promjenjivosti kamatne stope. Tako u članku 3.6. Općih uvjeta jasno stoji pod kojim uvjetima banka može mijenjati kamatne stope, kao i obveza banke da u slučaju promjene kamatnih stopa o tome prethodno obavještava klijente, ponovno slijedom zakonskih propisa. Što se tiče samih uvjeta promjenjivosti kamatne stope, tuženik ističe da je po stupanju na snagu ZOKI, tuženik sukladno odredbi čl. 306. st. 4. navedenog Zakona, učinio potrošačima dostupnim uvjete promjenjivosti kamatne stope u formi „Informacije o načinu promjene kamatnih stopa po kreditima građana promjenjivih temeljem odluka nadležnih tijela Banke“, koja se dostavlja u prilogu. Pored navedenog, tuženik je, od stupanja na snagu ZOKI-ja, tužitelja informirao o promjeni kamatne stope 15 dana prije primjene izmijenjene stope, te uz obavijest dostavljao izmijenjeni otplatni plan, sukladno odredbi čl. 308. st. 1. ZOKI. Prije stupanja na snagu ZOKI obveza dostave osobnih obavijesti nije bila izričito propisana niti "starim" ZZP niti Zakonom o bankama, koji su tada, glede ovog pitanja, bili u primjeni. Zakon o bankama, koji je bio na snazi u vrijeme zaključivanja predmetnog ugovora o kreditu propisivao je obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja, a HNB je bila stava da bi takav način obavijesti zadovoljio i odredbu čl. 62. st. 2. "starog" ZZP. No iako to nije bilo propisano odredbama Zakona o bankama te je HNB-a bio stava da se obavještavanje putem sredstava javnog priopćavanja ima smatrati urednim, tuženik je dostavljao potrošačima personalizirane obavijesti o promjeni kamatnih stopa i novoj visini anuiteta. Slijedom navedenoga, tuženik ističe kako je prilikom zaključenja predmetnoga ugovora s tužiteljem u potpunosti poštovao tada važeću zakonsku regulativu te je argumentacija tužitelja koji pokušava svoj slučaj podvesti pod zakonske odredbe važeće u vrijeme podnošenja predmetne tužbe sudu, a ne u vrijeme zaključenja/trajanja ugovora o kreditu, očito pogrešna i promašena, pri čemu tužitelj implicira da bi prava volja ugovornih stranaka bilo ugovaranje fiksne kamatne stope, dok upravo suprotno proizlazi iz samih ugovornih odredbi. Nesporno je, dakle, da je tuženik mogao mijenjati kamatnu stopu i takvo pravo ugovorno urediti s klijentom, no pri tome je bio dužan postupati sukladno odredbama relevantnih propisa i izvršavati obveze glede obavještavanja klijenata, što je tuženik nesporno i učinio. Znači, Ugovorna odredba kojom se banka, ovdje tuženik, ovlašćuje da mijenja kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena, niti je kao takva valjani temelj za isticanje tužbenog zahtjeva ovakvog sadržaja. S druge strane, kod ugovaranja promjenjive kamatne stope riječ je o samostalnom određivanju cijene i takvo sporazumno određivanje cijene ne predstavlja nepoštenu odredbu. Naime, na temelju odredbe čl. 143. st. 1. i 2. ZOO ništetne su odredbe općih uvjeta koje su protivne samoj svrsi ugovora ili dobrim poslovnim običajima. Naime, temeljna odluka o tome je li kamata kao protučinidba za prepuštanje kapitala trebala biti fiksna ili promjenjiva izravno se dotiče cijene odnosno glavne činidbe pojedinog ugovornog partnera, pa sukladno odredbi čl. 143. st. 1 i 2. ZOO i čl. 49 Zakona o zaštiti potrošača predstavlja slobodnu volju i suglasno odlučivanje ugovornih stranaka. Sama kamatna stopa po kojoj će banka plasirati kredite odraz je poslovne politike banke i tržišnih uvjeta kojima je ona izložena, što je nesporno i nije potrebno dodatno obrazlagati, isto kao i činjenicu da banka ima opravdan interes uskladiti svoje kamatne stope s promjenjivim prilikama na tržištu kapitala kako u pogledu postojećih ugovora koje je već sklopila sa svojim klijentima tako i u pogledu novih usluga. Institut promjenjive kamatne stope je zakonom predviđen i dozvoljen, te je ugovornim strankama nesporno jasno da će u tom slučaju kamatna stopa varirati, a da banke usklađuju kamatne stope sukladno uvjetima na tržištu, odnosno ugovorenim uvjetima promjenjivosti. Upravo iz ranije navedenih razloga, odnosno nemogućnosti predviđanja kretanja svih elemenata koji utječu na promjenu kamatne stope, a u isključivoj su ovisnosti o tržišnim kriterijima, čak i primjenjivi propisi europskog prava izuzimaju iz ocjene poštenosti odredbe među koje spada i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi. U tom smislu, Direktiva Vijeća 93/13/EEZ od 05.04.1993.g. koja regulira pitanje nepoštenih ugovornih odredbi u potrošačkim ugovorima, sadrži Prilog u vidu otvorene liste ugovornih odredbi koje se smatraju nepoštenima u smislu čl. 3. iste Direktive, pa se tako, pod 1./točka j. Priloga navodi da se nepoštenim odredbama smatraju odredbe koje imaju za cilj ili posljedicu: „davanje mogućnosti prodavatelju roba ili davatelju usluga da jednostrano izmjeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom;“....ALI takva se odredba neće smatrati nepoštenom ukoliko se radi o ...“proizvodima ili uslugama kod kojih je cijena povezana s oscilacijama burzovnih kotacija ili indeksa ili stopama na financijskom tržištu koje prodavatelj robe ili davatelj usluga nema pod nadzorom;“ (2./točka c. Priloga Direktive 93/13). Obzirom da se u konkretnom slučaju, kao i u ostalim slučajevima koji se odnose na ugovore o kreditu s ugovorenom promjenjivom kamatnom stopom, radi upravo o ranije opisanoj situaciji, odnosno kamatna stopa se mijenja sukladno tržišnim kriterijima i elementima čije su oscilacije izvan nadzora tuženika, izuzeće od ocjene poštenosti predviđeno citiranom odredbom Direktive 93/13, primjenjuje se u konkretnom i svakom istovjetnom slučaju. Naime, kriteriji promjene kamatnih stopa, odnosno načina obračuna kamate, kako je već navedeno, određeni su Općim uvjetima poslovanja banke, što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu, niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija. Konačno, ni jednoj banci nije poslovni interes povećanjem kamatne stope povećati rizik nemogućnosti vraćanja kredita i tako u stvari generirati gubitak. Objektivni kriteriji, zapravo uvjeti promjenjivosti koji određuju „cijenu” kredita su troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Cijena kredita, odnosno parametri koji na tu cijenu utječu, naravno, određuju i visinu kamatne stope. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim parametrima, što je notorno. Nadalje, svaka banka je slijedom odredbi zakona koji reguliraju njeno poslovanje dužna uključiti sve troškove kako bi izradila cijenu po kojoj može plasirati kredite. Upravo zbog prava prikupljanja depozita od klijenata, koja za sobom povlači i posebnu odgovornost, banke moraju na dnevnoj osnovi pratiti i upravljati svojim potraživanjima i obavezama poštujući pritom pravila cjenovne politike. Na samu cijenu kredita, a kako je ranije navedeno, utječu troškovi izvora sredstava na domaćem i međunarodnom tržištu novca, regulatorni troškovi HNB-a, kreditni rizik zemlje (CDS), te marža koja uključuje operativne troškovi banke i kreditni rizik klijenta. Veliki utjecaj na cijenu financiranja ima regulatorni trošak HNB-a kroz obveznu pričuvu, graničnu pričuvu s prinosom 0%, održavanje min. 17% kratkoročnih deviznih potraživanja u odnosu na devizne obveze Banke te obavezni upis blagajničkih zapisa – na 1 godinu s prinosom 0%. Kako bi zaustavila zaduživanje domaćih banaka u inozemstvu (granična obvezna pričuva), HNB je tijekom 2006. godine pokušala zaustaviti i kreditiranje s regulatornom mjerom obaveznog upisa blagajničkih zapisa u HNB po 0%. Obje su mjere utjecale na porast troškova financiranja i tuženik je bio primoran (da ne bi ugrozio izvore financiranja - depozite klijenata i obaveze po inozemnim kreditima) povisiti cijene kredita. Tek s krajem 2008. godine (listopad 2008) HNB ukida regulatornu mjeru granične obvezne pričuve i krajem 2009. (studeni 2009) mjeru obaveznog upisa blagajničkih zapisa. Navedene otpuštene regulatorne mjere utjecale bi na smanjivanje cijena izvora financiranja da se krajem 2008. godine nije rasplamsala kriza na međubankarskom tržištu koja je za sobom povukla visoke premije rizika zemlje CDS. Za sva financiranja banke su morale plaćati visoke premije CDS-a koji je izvore financiranja na 5-godišnjoj razini podigao između 3%-5% ne uzimajući u obzir dodatne regulatorne mjere HNB. Primjerice, u posljednjem kvartalu 2008. godine CDS za Hrvatsku povećao se sa 1,00 % na 4,5%, dok je npr. u 2004. godine navedeni parametar za Hrvatsku bio zanemariv. U slučaju LIBORA, tuženik ističe kako je LIBOR na CHF kao referentna kamatna stopa na inozemnim tržištima, tijekom 2004. godine iznosio 0,3 % dok je u studenom 2008. godine iznosio 3,30%. Svi elementi koji su utjecali i utječu na cijenu kredita kao i na način promjene kamatne stope javno su dostupni i nisu proizvoljni elementi bilo koje od banaka, već ovise o svim navedenim kriterijima. Nastavno se dostavlja tablični prikaz troškova ukupnog troška financiranja iz kojeg je prikaza vidljivo da je primjerice za 2007 i dio 2008. godine cijena kredita u tom periodu niža od ukupnih troškova financiranja što znači da tuženik nije teretio klijente/potrošače za ukupni iznos povećanja troškova financiranja. S druge strane bitno je istaći da je tuženik od strane HNB-a podvrgnut redovitim provjerama poslovanja, uključujući i parametre promjenjivosti kamatnih stopa, visine kamatnih stopa i cijene kredita, po kojim provjerama HNB nije kod tuženika uočila niti istakla bilo kakve nepravilnosti ili neusklađenosti sa pozitivnim propisima. Naprotiv, HNB u svome očitovanju na upit potrošača, a kako je već ranije navedeno, ističe da su poslovne banke izradile dokumente kojima se objašnjava potrošačima promjenjivost kamatne stope, da su potrošači svjesno i svojevoljno ušli i poslovni odnos s bankom te svjesno preuzeli rizik takvog odnosa, odnosno da se u slučaju primjene promjenjive kamatne stope radi o uobičajenom i zakonitom poslovanju banaka u potpunosti usklađenom sa regulativom HNB. Smisao ugovaranja promjenjive stope je upravo prilagođavanje stope uvjetima na tržištu za koje je izvjesno da će se mijenjati u razdoblju na koje je ugovor zaključen, a tuženiku sigurno nije u interesu proizvoljno i nerazmjerno stanju na tržištu mijenjati kamatnu stopu, kako zbog reputacijskog rizika, tako i zbog toga što bi na taj način doveo u pitanje mogućnost otplate kredita na koje se primjenjuju neopravdano visoke kamatne stope. Nadalje, tuženik obzirom na troškove financiranja i sve elemente koji su utjecali i utječu na cijenu kredita nije teretio tužitelja za ukupni iznos povećanja troškova financiranja, te u smislu iznesenoga, tuženik ističe kako svoje ugovorno i zakonsko pravo na promjenu visine kamatne stope ostvaruje u cijelosti savjesno odnosno sukladno načelu savjesnosti i poštenja u ostvarenju ugovornih prava i obveza, kao i sukladno tržišnim okolnostima zbog kojih je nesporno i povećana cijena troškova financiranja. Dakle, budući da je postupanje tuženika u pogledu promjene kamatnih stopa sukladno odgovarajućim regulatornim propisima HNB-a, te da je usklađeno i sa zahtjevima ZPK, a kako je već navedeno, očito je da u tom smislu nema protupravnosti u postupanju tuženika kao i da promjenama kamatne stope tuženik nije povrijedio kolektivne interese potrošača niti bilo kakav individualni interes odnosno pravo tužitelja. Tuženik, nadalje, ističe kako iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna, ovo tim više što je i u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope. Također, nije moguće proglasiti ništetnom postojeći kriterij za promjenu kamatne stope bez uvođenja novog kriterija u ugovor o kreditu (koji je uostalom i uveden po sili zakona – izmjenama i dopunama ZPK iz 2013. g.), jer bi se time negirala činjenica da su stranke odabrale sklapanje ugovora baš takvog sadržaja, te bi se vraćanjem kamatne stope na prvotno ugovorenu, ugovor pretvorio u ugovor o kreditu s fiksnom kamatnom stopom, što nije bila volja ugovornih strana, a čime bi se izazvala povreda načela jednake vrijednosti činidaba. Uzevši u obzir sve prethodno izneseno, tuženik zaključuje kako tužitelj svoju tužbu temelji na pogrešnom tumačenju presude presude VTS Pž-7129/13, zbog toga što tužitelj pogrešno tumači da se i na konkretni kredit ista primjenjuje, te nadalje očito pogrešno tumači da je ništetna svaka ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi, te da je svaka takva ugovorna odredba nepoštena. Naime, osim što navedeno nije točno, isto ne proizlazi iz sporne presude a niti proizlazi iz odredbi ZZP te Direktive EU 93/13 prema kojoj klauzula o jednostranom mijenjanju kamatne stope nije iznimno nepoštena upravo glede osoba koje pružaju financijske usluge – dakle banaka – pridrže li one sebi pravo da u opravdanim slučajevima mijenjaju bilo aktivnu bilo pasivnu kamatnu stopu ili visinu drugih troškova, a da prethodno ne raskinu konkretan ugovor, ako je osoba koja pruža spomenute usluge obvezna o tome bez odgađanja obavijestiti drugu ugovornu stranu. Tuženik ističe da se u odredbi čl. 83. ZZP jasno propisuje da će se prilikom ocjene poštenosti pojedine odredbe uzeti u obzir narav usluge i sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, a što je upravo primjena navedene Direktive 93/13 po kojoj je isključena nepoštenost upravo obzirom na narav usluge – za banke koje mijenjaju kamatnu stopu. Vezano za dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na isplatu tuženik se protivi da se kao dokaz uzme vještačenje dostavljeno po tužitelju. Isto je u suprotnosti s načelom neposrednosti koje zahtijeva da dokazi budu izvedeni pred sudom koji odlučuje u konkretnom postupku, da ih on zapaža svojim čulima i na temelju tako izvedenih dokaza donese odluku. Ukoliko sud odredi provođenje financijskog vještačenja kojem se tuženik protivi potrebno je da vještak izvještači da li su konverzijom u obračun su uključena sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Naime, zakonodavac je kogentnim propisom - Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015) detaljno definirao na koji se način utvrđuje preplata konvertiranih kredita, ne ostavljajući niti strankama mogućnost da prilikom konverzije postupe protivno tom prisilnom propisu, niti sucima da naloge za vještačenje daju protivno kogentnim odredbama ZPK-a, a niti je vještacima dopušteno vještačiti na način koji odudara od spomenutog kogentnog propisa. Naime, novounesenim člankom 19.c ZPK (NN 102/2015) vrlo su detaljno definirani i mjerodavni tečajevi (čl. 19. c st. 1. toč. 1. ZPK) i mjerodavna kamatna stopa (čl. 19. c st. 1. toč. 2. ZPK) koja se ima primijeniti kod izračuna preplate pa se onda samo takvi (kogentnom odredbom propisani) tečajevi i kamatne stope smiju uzeti u obzir kod utvrđivanja iznosa preplate, što vještak mora uzeti u obzir prilikom vještačenja. Zaključno, tuženik ističe kako: iz svih relevantnih zakona koji uređuju poslovanje banaka kao i Zakona zaštiti potrošača, Zakona o potrošačkom kreditiranju, Zakona o obveznim odnosima, Direktive EU 2008/48 koja dopušta ugovorene varijabilne kamate u potrošačkim kreditima, Direktive 93/13 te dosadašnje sudske prakse Vrhovnog suda jasno proizlazi da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno pa je očito kako sama promjenjiva kamata nije niti ne može biti ništetna;

- konkretne kamatne stope koje su bile u primjeni u konkretnom ugovoru, određene su na temelju ugovorne ovlasti čiji je smisao prilagodba kamatne stope uvjetima na tržištu, pa se ne može smatrati da kamatna stopa nije odrediva;

- nijedna od primijenjenih kamatnih stopa ne prelazi zakonom najvišu dopuštenu stopu ugovorne kamate;

- u konkretnom slučaju ugovorna volja stranaka je ugovaranje upravo promjenjive a ne fiksne kamatne stope i ugovaranje kredita s valutnom klauzulom;

- valutna klauzula je zakonom izričito dopuštena klauzula;

- sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu izvršena je konverzija, tj. kreditni odnos između stranaka je izmijenjen, pa tužitelj nema osnovu za bilo kakav zahtjev za isplatu budući je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran, te iz razloga što je tužitelju predmetni ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog preplati sa osnove iznosa preplaćenih kamata uračunat prilikom konverzije pa je očito kako je prilikom sklapanja spornog ugovora o kreditu s tužiteljem, tuženik u potpunosti postupio u skladu s pozitivnim propisima, kao i načelima hrvatskog pravnog poretka, te nije ni na koji način počinio povrede koje mu tužitelj pokušava imputirati navodima tužbe, niti prilikom sklapanja ugovora, a niti kasnije, prilikom mijenjanja kamatne stope. Završno, tuženik ističe i prigovor zastare. Pravnim se poslom ne smije odrediti dulje ili kraće vrijeme zastare od onoga vremena koje je određeno zakonom te da zastara neće teći za neko vrijeme (čl. 218. ZOO-a). Ako bi ugovorom bio određen kraći ili dulji zastarni rok od onoga određenog zakonom ili da zastara neće teći za neko vrijeme, bila bi riječ o djelomičnoj ništetnosti u smislu odredaba čl. 324. ZOO-a. Ugovor u kojem su određeni njegovi bitni elementi može opstati i bez ugovorne odredbe o zastarnom roku tako što se ne bi primijenile te ugovorne odredbe, nego zakonske odredbe kojima je određeno vrijeme za zastaru. Same ugovorne strane ne mogu svojom voljom odrediti vrijeme zastare, a svakako to ne može učiniti ni treća osoba (podnositelj kolektivne tužbe). Kako ugovorne strane ne mogu dispozitivno određivati vrijeme i tijek zastare protivno prisilnom propisu, tako niti sud ne može odlučivati o tijeku zastare izvan okvira prisilnog propisa. U tom smislu, a obzirom da ne postoje posebne zakonske odredbe koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, primjenjuju se odredbe o zastari uređene općim normama obveznog prava (čl. 240. – 246. ZOO- a). Čl. 140. Zakona o zaštiti potrošača (NN br. 79/07 – dalje: ZZP/07) propisano je da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog na temelju članka 131. ovoga Zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama ovoga Zakona i drugih propisa koji su navedeni u članku 131. ovoga Zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđivanje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u ovom ili drugim zakonima. Dakle, pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava. Iz navedene odredbe jasno proizlazi da podnositelj kolektivne tužbe ne ostvaruje povrijeđeno subjektivno pravo potrošača pa ne može izazvati ni prekid zastare tog prava. Posebno se ističe kako niti tužba potrošača na utvrđenje ništetnosti ugovora ili pojedine njegove odredbe ne prekida zastaru jer se takvom tužbom ne traži utvrđenje postojanja tražbine, njezino osiguranje ili ostvarivanje u smislu čl. 241. ZOO-a. Također, zahtjev koji ističe podnositelj kolektivne tužbe nije identičan tužbenom zahtjevu vjerovnika iz konkretnog ugovora o kreditu, pa podnošenjem kolektivne tužbe nije moglo doći do prekida zastare u ovom predmetnom postupku. Kako odredba iz čl. 241. ZOO-a nije derogirana posebnim zakonom očito je volja zakonodavca bila da se primjene opća pravila obveznog prava, pa je u konkretnom slučaju nastupila zastara predmetnog potraživanja. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže Naslovnom sudu odbiti tužbu i tužbeni zahtjev, uz naknadu troška postupka tuženiku.

3. U dokaznom je postupku izvršen uvid u ugovor o kreditu (list 8-10), plan oplate (list 11-13), pregled uplata po kreditu (list 14-16), dodatak ugovora o kreditu (list 48-58), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Goranki Šmer Maraš (list 79- 249), izvršen je uvid u sudsku odluku (list 304-314), proveden je dokaz saslušanjem tužitelja te je izvršen uvid u svu ostalu dokumentaciju priležeću spisu.

4. Temeljem tako provedenog postupka sud tužbeni zahtjev nalazi osnovanim.

5. Između parničnih stranaka nije sporno da su dana 21. rujna 2005. godine, sklopili ugovor o kreditu br. 9010734336, po kojem ugovoru je tuženik, kao davatelj kredita, tužitelju kao korisniku kredita, odobrio kredit od 50.000,00 CHF (kunsku protuvrijednosti iznosa od 50.000,00 CHF) a člancima 5. i 7. predmetnog ugovora o kreditu ugovorena je valutna klauzula u CHF, odnosno ugovorena je promjenljiva kamatna stopa, početno u visini od 4,75 % godišnje. Nadalje nije sporno da su stranke zaključile i Dodatak ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita sukladno odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN broj 102/2015, u nastavku ZID ZPK/15).

6. Sporno je primjenjuje li se na konkretan slučaj pravomoćna presuda Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04. srpnja 2013., i to u odnosu na ništetnost odredbi o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi promjenjivoj odlukom banke. Nadalje je sporno da li je nastupila zastara potraživanja, te da li tužitelj ima svojstvo potrošača. Sporno je i pitanje, s obzirom da se radi o konvertiranom kreditu, da li tužitelj koji je izvršio konverziju sada ima osnove tražiti utvrđenje ništetnosti odredbi Ugovora o kreditu i isplatu preplaćenih iznosa.

7. Tužitelj je u odnosu na prigovore tuženika tijekom postupka u bitnom isticao da konverzijom nije ostvarena potpuna restitucija te da u trenutku konverzije odredba o CHF valutnoj klauzuli još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. S druge strane, tuženik tijekom postupka tvrdi da su konverzijom riješeni svi međusobni odnosi iz predmetnog ugovora o kreditu, osporava tužitelju status potrošača i prigovara zastari.

8. Prije svega na konkretan slučaj primjenjuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o jednostranoj promjene kamatne stope od strane tuženika te presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. u dijelu koji se odnosi na ništetnost ugovornih odredbi o CHF valutnoj klauzuli. Predmet ovog postupka je isplata preplaćenih iznosa na temelju odredbi koje su pravomoćno utvrđene ništetnima u postupku povodom kolektivne tužbe. Ne postoji okolnost zbog koje se pravomoćna presuda povodom kolektivne tužbe, a kojom je utvrđena ništetnost ugovornih odredbi koje sadrži ugovor o kreditu u ovom predmetu, ne bi primjenjivala na konkretan slučaj. Naime, u ovom postupku bilo je potrebno utvrditi jesu li ispunjene pretpostavke da se utvrđenja iz presude donesene u kolektivnom sporu mogu primijeniti na konkretan slučaj, odnosno utvrditi sljedeće je li tužiteljica potrošač čiji su interesi predmet kolektivne zaštite u provedenom postupku, odnosi li se njezin kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno, jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe.

9. Tuženik je tijekom postupka prigovarao da tužitelj nema svojstvo potrošača, no taj je prigovor tuženika neosnovan. U vrijeme sklapanja predmetnog ugovora o kreditu na snazi je bila odredba članka 3. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03, u nastavku: ZZP/03) koji je u stavku 1. točki 1. definirao potrošača kao svaku fizičku osobu koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

9.1. S obzirom na prigovor statusa potrošača proveden je dokaz saslušanjem tužitelja koji je u bitnom iskazao da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen sa bankom tuženika a svrha kredita je bila ulaganje u gradnju obiteljske kuće. Taj novac je uložen u gradnju kuće i ta kuća je sagrađena i korištena isključivo za življenje obitelji a ne u druge svrhe kao što je iznajmljivanje. I danas živi u toj kući. Nadalje je tužitelj u svom iskazu naveo da u vrijeme podizanja kredita nije ništa znao o valuti chf. Ne sjeća se s kim su pričali u banci i što je rečeno, samo se sjeća da je kamata bila puno niža u odnosu na kredit koji je tada imao kod Riječke banke i zapravo je osnovna motivacija za sklapanje kredita bila upravo ta povoljnija kamatna stopa. Na upit da li mi je u banci netko pojašnjavao rizike valute chf i kamatnu stopu navodi da se toga ne sjeća, prije svega zbog proteka vremena. Ne sjeća se niti s kim je razgovarao jer se puno djelatnika promijenilo. Taj kredit je na kraju i konvertiran iako se ne sjeća da li su i kada sklapali aneks o kreditu, u svakom slučaju je cilj bio da ta kamata bude niža i rata kredita, a i bila je kasnije nešto niža. Na kraju je taj kredit i otplatio. Ne sjeća da li mu je netko objašnjavao što to znači konverzija. Shvatio je da će konverzijom biti manja rata i opet ponavlja zbog toga je na to pristao.U vrijeme sklapanja ugovora o kreditu nije imao svoj obrt niti obavljao samostalnu djelatnost.

10. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je namjena kredita bila dovršenje kuće a niti iz ostalih dokaza se ne bi mogao izvesti zaključak niti posumnjati, da je kredit tužitelj koristio u poslovne ili poduzetničke svrhe. Osim toga, izvršena je konverzija kredita prema odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/2015, u nastavku: ZID ZPK/15), čija je svrha bila konverzija upravo potrošačkih kredita. Stoga ako tuženik smatra da tužitelj nema svojstvo potrošača i da se ne radi o potrošačkom kreditu, na njemu je teret dokazivanja te činjenice, a što on u ovom postupku nije dokazao. O teretu dokazivanja svojstva potrošača izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu poslovni broj Rev-18/2018-2 od 26. svibnja 2020. Inače je sud iskaz tužitelja ocijenio istinitim i vjerodostojnim. Pritom valja istaknuti da je bitna činjenica za ovaj postupak upravo dio iskaza koji se odnosi na tužiteljevo svojstvo potrošača, a budući da je tome tuženik prigovarao. Nakon otklanjanja navedenog prigovora valjalo je dalje utvrditi odgovore na gore navedena pitanja:

- odnosi li se predmetni kredit upravo na razdoblje koje je postupkom kolektivne zaštite potrošača obuhvaćeno,

- jesu li ugovorene upravo odredbe koje su u tom postupku utvrđene ništetnima i je li ovdje tuženik bio je tuženik i u postupku povodom te kolektivne tužbe. Odgovor na sva navedena pitanja je potvrdan. Stoga, navedena presuda VTS- a primjenjuje se na konkretan slučaj sukladno odredbi čl. 502.c ZPP-a. O učinku presude VTS-a izjasnio se i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci poslovni broj Rev-2245/2017-2: „Prilikom donošenja navedenog shvaćanja sud je imao na umu i odredbu čl. 502.c ZPP o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502.c ZPP).“ Isto proizlazi i iz presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. u kojoj se navodi: „Prema navedenom, citirane odredbe ZPP-a i ZZP-a propisuju direktni učinak tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača i obvezuju sudove da se u posebnim postupcima radi ostvarenja prava potrošača za naknadu mogu pozvati na utvrđenje iz pravomoćne presude kojom je prihvaćen zahtjev postavljen tužbi iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a. S obzirom na citirani sadržaj točke 4. izreke pravomoćne presude Trgovačkog suda u Zagrebu, koji se odnosi na tuženicu, prema shvaćanju ovog suda, nije bilo potrebe u navedenom pravcu ponovno provoditi dokazni postupak jer bi u suprotnom, s obzirom na iznesena utvrđenja iz tog postupka i citirane zakonske odredbe, drugačije postupanje bilo nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, kao što bi bilo i u suprotnosti sa navedenim odredbama ZPP-a i ZZP-a. Stoga je valjalo odlučiti kao u toč. I i II izreke.

11. U odnosu na pitanje konverzije kredita, ovaj sud je stava da činjenica da je tužitelj izvršio konverziju ne može značiti da je time izgubio pravo na potpunu novčanu restituciju iznosa koje je preplatio zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Naime, ukoliko su određene ugovorne odredbe utvrđene ništetnima, potrošača treba dovesti u situaciju koja će ispraviti posljedice takvog nepoštenog ugovaranja. Sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu tuženik je postupio sukladno zakonskoj obvezi a uz to se ne osporava pravilnost izračuna konverzije. No konverzijom kredita u EUR uređen je odnos za ubuduće, dakle kako će se dalje otplaćivati kredit, a priznanje preplate je bila posljedica simulacije otplatnog plana u EUR valuti, a ne posljedica vraćanja stečenog bez osnove zbog ugovorenih ništetnih odredbi. Dakle, Dodatak ugovora o kreditu nikako se ne može shvaćati i primjenjivati retroaktivno. Zamjena valutne klauzule u CHF sa valutnom klauzulom u EUR vrijedi samo od trenutka kada je dodatak sklopljen

– njime je uređen odnos za ubuduće, a simulirani otplatni plan u EUR valuti je upravo to što i sam naziv kaže – simulirani, a bilo ga je potrebno sačiniti jer je to bio jedini način za konverziju kredita u drugu valutu. Konverzijom nije ostvarena konvalidacija ništetnih ugovornih odredbi iz predmetnog ugovora o kreditu. Ništetan ugovor ne postaje valjan kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (članak 326. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, u nastavku: ZOO). Ništetnost može biti otklonjena jedino i isključivo ako je zakonskom odredbom izričito propisana konvalidacija ništetnih pravnih poslova, a ZID ZPK/15 niti jednom svojom odredbom ne propisuje da bi ništetni ugovori ili ništetne bitne odredbe tih ugovora tim zakonom postale valjane. Konverzija se odnosi isključivo na ugovorne obveze proizišle iz ugovora o kreditu, a niti jedna odredba ZID ZPK/15 ne širi primjenu konverzije na izvanugovorne odnose među strankama, odnosno na stjecanje bez osnove. Odredbom čanka. 323. stavka 1. ZOO-a propisano je da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora te je, što upućuje na primjenu instituta stjecanja bez osnove iz članka 1111. stavka 1. ZOO-a. Stoga sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu nije prestala tuženikova izvanugovorna odgovornost na ime vraćanja stečenog bez osnove. Drugim riječima, bez obzira što je izvršena konverzija sukladno odredbama ZID ZPK/15, ako potrošač nije dobio natrag u potpunosti sve preplaćene iznose, on na taj povrat svakako i dalje ima pravo. Treba ukazati i na odredbu članka 41. stavka 1. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/2014, u nastavku: ZZP/14), koji je bio na snazi u vrijeme konverzije, a kojom je odredbom propisano da se potrošač ne može odreći niti mu se mogu ograničiti prava koja ima na temelju ZZP-a ili na temelju drugih zakona koji štite prava potrošača. Dakle, potrošači se ne mogu (i ne moraju) odreći svojih prava na utvrđenje ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi i na isplatu iznosa koje je na temelju takvih ništetnih odredbi tuženik neosnovano stekao. Budući da provođenje konverzije i izračun na temelju kojeg je ona provođena nisu polazili od nepoštenosti ugovaranja valutne klauzule i promjenjive kamatne stope, već ispravljanja položaja u kojem su se našli potrošači koji su ugovorili kredite denominirane u valuti CHF u odnosu na one koji su takve kredite ugovorili u valuti EUR, sada je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi da li je konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu između ugovornih strana nastalu zbog ugovaranja tih nepoštenih odredbi. Ako to nije slučaj, tada potrošači moraju imati pravo ostvarivanja pune zaštite i konverzija ne može smanjiti stupanj zaštite koji im prema zakonu pripada. Pritom valja naglasiti i da ZID ZPK/15 nije isključio mogućnost potrošača na ostvarivanje restitucije temeljem nepoštenih ugovornih odredbi. Prema tome, kako zaštita potrošača omogućava ostvarivanje restitucije i uspostavu pravednog stanja u ugovornom odnosu koji sadrži nepoštenu odredbu, tako tužitelj i u slučaju provođenja konverzije ima pravo na restitucijski zahtjev onda kada provedena konverzija nije dovela do ravnoteže u pravima i obvezama stranaka u odnosu na nepošteno ugovaranje po pitanju promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, a što je u konkretnom postupku slučaj. Pri tome valja ponoviti da niti jedna od stranaka ne osporava zakonitost provedene konverzije niti njezin izračun, već je riječ o tome da tužiteljica tvrdi kako učinci konverzije nisu u potpunosti anulirali posljedice onog što je do konverzije preplatila zbog nepoštenih ugovornih odredbi.

12. Konačno, i Sud Europske unije je izrazio stajalište u presudi ĐĐ protiv ERSTE Bank Hungary, C-118/17: „Činjenica da su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene nepoštenima i ništavima te zamijenjene novim odredbama, kako bi se održao predmetni ugovor, ne može imati za učinak smanjenje zaštite zajamčene potrošačima pravom EU.“ Tuženik je tijekom postupka ukazivao da navedeni slučaj C-118/17 nije istovjetan slučajevima u Republici Hrvatskoj, jer je u Mađarskoj konverzija bila obavezna kako za banke, tako i za potrošače. Međutim, nije u pravu tuženik kada tvrdi da ne treba poštovati ovo stajalište Suda EU, jer i ovdje su potrošači samo prividno – formalno imali izbora, dok suštinski izbor nije postojao, iz razloga kako je u prethodnoj točki obrazloženja navedeno, stoga se u svojoj biti činjenična situacija u konvertiranim kreditima u RH ne razlikuje od situacije opisane u citiranoj presudi Suda EU.

13. Valja napomenuti da Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan jer je konverzija izvršena u skladu sa ZID ZPK/15 i banka je imala zakonsku obvezu postupiti upravo na način kako je postupila prilikom konverzije, a tužitelj je Dodatak ugovora o kreditu prihvatio. Ovdje se može govoriti o svojevrsnoj ekonomskoj prinudi u odnosu na tužitelja, budući da su zbog značajnog povećanja CHF tečaja i kamatne stope anuiteti također značajno porasli te je logično zaključiti da se svaki potrošač nalazio u situaciji u kojoj faktično nema izbora, nego prihvatiti konverziju, a ne treba zanemariti ni činjenicu da u vrijeme provođenja konverzije valutna klauzula još nije bila pravomoćno utvrđena ništetnom. No upravo zbog toga ovaj sud izražava stajalište da Dodatak ugovora o kreditu jest valjan, jer je napravljen u skladu sa zakonom, ali bez obzira na sklapanje tog Dodatka, tužitelj ima pravo na potpunu restituciju iznosa za koji je preplatio kredit, a zbog ništetnih ugovornih odredbi. Dakle, ne može se govoriti o tome da je konverzijom riješen pravni odnos proizašao iz ugovora o kreditu koji sadrži ništetne odredbe, ali se ne može govoriti niti o tome da konverzija nije valjana, kada je učinjena u potpunosti u skladu sa zakonom. Njome samo nije riješeno pitanje preplate o kojem se u ovom postupku raspravlja. Činjenica sklapanja Dodatka ugovoru o kreditu nije od značaja za ovdje postavljeni tužbeni zahtjev jer se niti odredbama ZID ZPK-a, a niti navedenim Dodatkom ne spominje posljedica ni način rješavanja pitanja ništetnih ugovornih odredbi. Ono što sud u ovom postupku uzima u obzir je preplata priznata prilikom konverzije, što će biti obrazloženo u nastavku. Dakle stav je ovog suda da je Dodatak ugovoru o kreditu učinjen u skladu sa zakonom i stoga valjan, no da konverzijom nije riješeno pitanje preplaćenih iznosa, što se, osim što je pravna činjenica, dokazuje i jednostavno matematički: tuženik je u postupku konverzije obračunao da treba vratiti tužitelju određen iznos, dok je tužitelj stava da mu je tuženik dužan drugi (veći) iznos, koliko je neosnovano stekao.

14. Radi utvrđivanja tog iznosa, sud je proveo dokaz financijskim vještačenjem po vještaku financijske struke, Goranki Šmer Maraš iz kojeg proizlazi da za razdoblje od početka otplate do obračuna konverzije kredita 30.09.2015. godine

- preplata kamate kao razlika između plaćene kamate i kamate iz početnog otplatnog plana ukupno iznosi 19.227,96 HRK kako je specificirano u stupcu 18 Tabele br. 3 (samo pozitivni iznosi)

- preplata po osnovi valutne klauzule kao razlika između tečaja plaćanih anuiteta i početnog tečaja kredita ukupno iznosi 33.981,98 HRK kako je specificirano u stupcu 19 Tabele br. 3 (samo pozitivni iznosi). Dakle, ukupna preplata po osnovi preplaćene kamate i tečaja ukupno iznosi 53.209,94 HRK.

Nadalje iz nalaza i mišljenja proizlazi da je 21.12.2015. godine zaključen Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010734336 koji je solemniziran od Javnog bilježnika Rite Udovičić iz [adresa] pod posl. br. OV-5875/2015 dana 23.12.2015. godine kojim je regulirana konverzija kredita iz kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR (list 27-32 spisa) sa sa sljedećim osnovnim i relevantnim odredbama za izračun vještaka: u čl. 2. utvrđeno je da je korisnik kredita prihvatio izračun konverzije kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR sa stanjem na dan 30.09.2015. godine glavnice kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR. U čl. 3. utvrđen je, nakon konverzije kredita, iznos preostale neotplaćene glavnice kredita na dan 30.09.2015. godine od 23.555,60 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju banke kreditora za EUR. Usuglašeno je da preplata na dan 30.09.2015. godine iznosi 1.259,20 EUR što obračunato po srednjem tečaju banke kreditora za EUR na dan 30.09.2015. godine iznosi 9.617,14 HRK. U čl. 4. suglasno je utvrđeno da je u prijelaznom razdoblju nakon 30.09.2015. godine do dana sklapanja ovog Dodatka, vršena otplata kredita sukladno otplatnom planu važećem za otplatu kredita s vk u CHF, te potpisom ovog Dodatka utvrđuju da razlika u prijelaznom razdoblju između uplaćenog iznosa za uplatu anuiteta u kunama s vk u EUR, utvrđenog novim otplatnim planom iznosi 780,18 EUR te se smatra manje plaćenim iznosom. U čl. 5. suglasno je utvrđeno da manje plaćeni iznos iz čl. 4 namiruje jednokratno, te potpisom ovog Dodatka daju suglasnost i nalog banci da se iz sredstava preplate iz čl. 3. prijebojem namiri manje plaćeni iznos. Preostali iznos preplate nakon namirenja manje plaćenog iznosi 479,02 EUR što preračunato u kune sukladno Zakonu po srednjem tečaju banke na dan 30.09.2015. godine iznosi 3.658,52 HRK, te će koristiti za namirenje budućih anuiteta kredita u valutnoj klauzuli u EUR nakon sklapanja ovog Dodatka i to najviše do 50% dospjelog anuiteta, sve dok se preplata u potpunosti ne iskoristi. U čl. 6. suglasno je utvrđeno da na dan sklapanja ovog Dodatka, a nakon obračuna učinka konverzije i učinaka nastalih u prijelaznom razdoblju, preostali iznos neotplaćene glavnice prema novom otplatnom planu kredita iznosi 23.127,20 EUR.

15. Tuženik je prigovorio nalazu i mišljenju prije svega navodeći da je predmetni nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa i fiksan tečaj, što niti je bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja predmetnog ugovora o kreditu. Tuženik dakle ne prigovara matematičkom izračunu već u bitnome osporava sam osnov tužbenog zahtjeva.

16. Sud je stoga nalaz i mišljenje vještaka ocijenio stručnim i objektivnim te ga u cijelosti prihvaća a tužiteljica je konačno tužbeni zahtjev uskladila s istim. Naime, cilj je uspostaviti financijsko stanje stranaka kakvo bi bilo da nisu bile ugovorene nepoštene, ništetne odredbe kako je obrazloženo u toč. 14. obrazloženja, a to je moguće jedino priznavanjem upravo ovih iznosa koji su utvrđeni vještačenjem u ovom predmetu, a to je: preplata po kamati 19.227,96 HRK/2.551,99 eur i preplata po osnovi valutne klauzule kao razlika između tečaja plaćanih anuiteta i početnog tečaja kredita 33.981,98 HRK/4.510,18 eur. Stoga je valjalo odlučiti kao u toč. III izreke.

17. Prigovor zastare je neosnovan. Zakon o obveznim odnosima u odredbi članka 328. propisao je da je pravo na isticanje ništetnosti neograničeno, a sukladno odredbi članka 323. ZOO-a, ništetnost ugovorne odredbe ima za posljedicu obvezu ugovorne strane da vrati drugoj strani sve što je na temelju takve ništetne odredbe primila. Dakle, cilj i posljedica ništetnosti je obveza ugovornih strana vratiti sve što su na temelju ništetne odredbe primile. Kod ništetnosti ugovora restitucija je sastavni dio tog instituta i ne može se promatrati odvojeno od njega. Kada bi se obveza restitucije ograničavala zastarom tada bi se obezvrijedio institut ništetnosti. Članak 215. ZOO-a propisuje da zastara počinje teći prvog dana poslije dana kad je vjerovnik imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze, što znači da od dana utvrđenja ništetnosti počinje teći tužiteljevo pravo zahtijevati isplatu. U konkretnom slučaju tijek zastare počeo je teći pravomoćnošću presude donesene u kolektivnom sporu, i to 13. lipnja 2014. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o promjeni kamatne stope te 14. lipnja 2018. za potraživanje isplate po osnovi ništetnosti odredbi o nepošteno ugovorenoj valutnoj klauzuli. Ovdje treba navesti da postoji objektivni identitet ugovornih odredbi koje su presudom VTS-a utvrđene ništetnima i ugovornih odredbi u konkretnom slučaju. Upravo je u svrhu vođenja pojedinačnih postupaka radi isplate i pokrenuta predmetna kolektivna tužba i navedena presuda primjenjuje se na konkretan slučaj, sukladno odredbi članka 502. c ZPP-a. Tužba je podnesena 16. svibnja 2019., stoga niti jedan dio potraživanja koje je predmet ovog postupka nije zastario. Osim toga, po pitanju zastare izričito se izjasnio i Vrhovni sud u odluci poslovni broj Rev-2245/17-2: „Prema shvaćanju revizijskog suda pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. ZOO/05 te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe." Nadalje, Vrhovni sud je objavio pravno shvaćanje o pitanju zastare restitucijskih zahtjeva, usvojeno na sjednici građanskog odjela 30. siječnja 2020. koje glasi: „Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora“. Stoga je prigovor zastare, istaknut u odgovoru na tužbu, neosnovan.

18. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavka 1. ZPP-a, pa je tužitelju priznat trošak za zastupanje po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova (Tbr. 8/1), za zastupanje na ročištu 17.09.2020. 50 bodova (Tbr.9/2), za za sastav podnesaka od 08.01.2022. 50 bodova (Tbr.8/3), za sastav podneska od 30.11.2023. 50 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 18.12.2024. 50 bodova (Tbr.9/2), za sastav podneska od 24.06.2025. 25 bodova (Tbr.8/3), za zastupanje na ročištu 26.06.2025. 50 bodova (Tbr.9/2) i na ročištu 26.08.2025. 100 bodova (Tbr.9/1) što uvećano za PDV iznosi 1.187,50 eur. Nadalje je tužitelju priznat trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 180,50 eur i na presudu u iznosu od 117,06 te trošak predujma za provedeno vještačenje u iznosu od 331,81 eur pa je tužitelju ukupno na ime parničnog troška tužitelju priznat iznos od 1.816,87 eur.

U Puli, 23. listopada 2025.

S u d a c

Daniela Subotić Biondić

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba. Žalba se podnosi putem ovog suda, putem sustava e-komunikacije, a ako podnositelj nije obveznik sustava e-komunikacije, podnosi se u tri primjerka, u roku od 15 dana od dana objave ove presude za stranku koja je bila uredno obaviještena, odnosno od dana primitka ovjerenog prijepisa presude za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude. O žalbi odlučuje nadležan županijski sud.

Dna:

- tužitelju po pun.

- tuženiku po pun.