Republika Hrvatska

Općinski sud u Osijeku

Europska avenija 7

31000 Osijek

Stalna služba u Valpovu

Kralja P. Krešimira IV br. 3

31550 Valpovo

Poslovni broj: P-728/2025-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Osijeku, Stalna služba u Valpovu, po sucu toga suda Goranu Jokiću, u pravnoj stvari tužitelja RT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Tomislavu Bogdanu, odvjetniku iz Osijeka, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, zastupanog po punomoćniku Hrvoju Matiću, odvjetniku iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti/stjecanja bez osnove /naknade štete /isplate, nakon održane i zaključene glavne rasprave održane 7. listopada 2025., u nazočnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika BT, odvjetničkog vježbenika u Odvjetničkom uredu Hrvoja Matića iz Zagreba, odlukom objavljenom 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

l. Utvrđuje se kako je ništetna odredba Ugovora o kreditu broj 9015065692, zaključenog dana 31. svibnja 2010. god. između tužitelja RT i Privredne banke Zagreb d.d. Zagreb, a koja u čl. 1. glasi: „Korisnik kredita obvezuje se istovremeno s korištenjem kredita platiti Banci jednokratnu naknadu označenu pod (D) u visini od 2,00% od iznosa kredita.“.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb da isplati tužitelju RT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] iznos od 251,05 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od 01.06.2010. god. do 31. srpnja 2015. godine po eskontnoj stopi HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu uvećanoj za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. godine pa do 31.12.2022. god. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, od 01.01.2023. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01.2024. god. po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a stopu koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve to u roku od 15 dana.

III. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d., OIB 02535697732, Radnička cesta 50, Zagreb, da naknadi tužitelju RT, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], troškove parničnog postupka u iznosu od 227,32 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 23. listopada 2025. pa do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, a koja referentna stopa je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, sve u roku od 15 dana.

IV. Odbija se tužitelj sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka iznad iznosa od 227,32 EUR do iznosa od 803,10 EUR, kao neosnovanim.

Obrazloženje

1. Tužitelj je ovome sudu dana 22. svibnja 2025. podnio tužbu protiv tuženika radi utvrđenja ništetnosti i isplate. U tužbi u bitnom navodi da je u svojstvu korisnika kredita sa tuženikom, kao kreditorom sklopio dana 31. svibnja 2010. Ugovor o brzom gotovinskom kreditu broj: 9015065692, dalje u tekstu: Ugovor. Tuženik je Ugovorom tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 13.000,00 eura. Tužitelj se obvezao navedeni iznos kredita vratiti s pripadajućim kamatama na rok od 84 mjeseca. Predmetnim Ugovorom u članku 1. ugovorena je naknada za obradu kreditnog zahtijeva u iznosu od 2,00% od ukupnog iznosa odobrenog kredita, koja se naplaćuje jednokratno prilikom korištenja kredita i koja iznosi 1.891,50 kuna. Tuženik je prilikom isplate kredita dana 31. svibnja 2010. naplatio tužitelju navedenu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Budući se o ugovornoj odredbi za tzv. „ulaznu naknadu“ nije pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja, tužitelj smatra da mu time nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluga na ime kojih se ista naplaćuje. Slijedom svega navedenog smatra da predmetna odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega istu smatra nepoštenom i ništetnom. S obzirom da je tuženik temeljem navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi tužitelju naplatio iznos od .891,50 kuna i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, traži da mu tužitelj vrati navedeni iznos sukladno fiksnom tečaju konverzije valute Kuna u valutu Euro s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je u bitnom naveo da u cijelosti osporava osnovu tužbe. Istaknuo je prigovor zastare te je prigovorio vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Naglasio je da je tuženik kroz spornu naknadu naplatio svoju uslugu pa stoga smatra da se o primjerenosti cijene te usluge ne može raspravljati u kontekstu poštenosti.

3. Tijekom postupka stranke su u cijelosti ostale kod svojih navoda iz tužbe, odnosno odgovora na tužbu, s tim da je tuženik na pripremnom ročištu naglasio da nije sporna visina tužbenog zahtjeva jer je tuženik od tužitelja na ime sporne naknade naplatio utuženi iznos. Sud je na pripremnom ročištu, koje je održano isti dan kao i glavna rasprava, 7. listopada 2025. str. 178-179 spisa, prihvatio prigovor tuženika te je vrijednost predmeta spora utvrdio u iznosu od 251,05 eura. To stoga što je tužitelj u predmetnom sporu istaknuo zahtjev za činidbu, koji se sastoji u isplati predmetnog iznosa i deklaratorni zahtjev za utvrđenje ništetnosti djela odredbe Ugovora kojom je ugovorena isplata predmetnog iznosa. Dakle, deklaratorni zahtjev u konkretnom slučaju treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti zahtjeva za činidbu. U takvim okolnostima prema stavu ovog Suda vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti predmeta spora za činidbu. Stoga je sud postupajući po prigovoru tuženika temeljem ovlasti iz čl. 40. st. 3. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23; dalje ZPP) na raspravnom zapisniku odredio vrijednost predmeta spora na naprijed opisani način.

4. Sud je u dokaznom postupku saslušao tužitelja na okolnost ima li isti svojstvo potrošača, je li neposredno pregovarao s tuženikom o spornoj odredbi Ugovora te je li od tuženika dobio potpune informacije i obavijesti koje se odnose na spornu odredbu. Na kraju dokaznog postupka izvršen je uvid te je pročitana dokumentaciju sadržanu u spisu i to: Ugovor o kreditu str. 5, otplatna tablica str. 6-9.

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 1. Ugovora (str. 5 spisa). Također, predmet spora je i zahtjev tužitelja za povrat iznosa koji je naplaćen prilikom korištenja kredita temeljem sporne odredbe.

6. Među strankama nije sporno da je između tužitelja, kao korisnika kredita i tuženika, kao kreditora sklopljen predmetni Ugovor dana 31. svibnja 2010. (str. 5 spisa). Također nije sporno da je tuženik od tužitelja naplatio naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u iznosu od 1.891,50 kuna (ulazna naknada) dana 31. svibnja 2010., a što između ostalog proizlazi iz otplatne tablice, str. 5 spisa.

7. Među strankama je sporno je li ništetna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva iz čl. 1. Ugovora, kao i ima li tužitelj pravo na povrat naplaćene naknade ako se utvrdi da je navedena odredba ništena. Nadalje, sporno je ima li tužitelj svojstvo potrošača u predmetnom ugovornom odnosu, kao i je li nastupila zastara.

8. Iz iskaza tužitelja proizlazi da je predmetni kredit podigao kao dugogodišnji klijent tuženika kojem se uvijek obraćao kad mu je trebala gotovina. Naglasio je da mu je i supruga klijent tuženika te se zbog navedenih razloga nikad nije obraćao drugim bankama. Kredit je podigao jer mu je bio potreban novac za renoviranje i opremanje stana u [adresa] te za renoviranje obiteljske kuće u [adresa]. Cjelokupni iznos kredita potrošio je za navedene namjene. Stan je koristio sin za stanovanje jer je u to vrijeme počeo studirati u Zagrebu te ga za istu namjenu koristi i dan danas. Obiteljsku kuću, koja je djelom renovirana iz sredstava predmetnog kredita, također je cijelo vrijeme koristio za stanovanje. Po struci je stručnjak zaštite na radu, zaštite od požara i civilne zaštite (PPZ), zaposlen je u Belju d.d. više od četrdeset godina te nikad nije bio obrtnik niti se je bavio bilo kakvim slobodnim zanimanje. Dobio je na potpis ugovor koji je sastavio tuženik te nije mogao utjecati niti pregovarati o sadržaju pojedinih ugovornih odredbi. Uočio je odredbu o naplati sporne naknade za obradu kreditnog zahtjeva te je pitao djelatnika tuženika zbog čega se ista naplaćuje, na šta se odnosi, s tim da mu je djelatnik rako da predmetnu naknadu naplaćuju sve banke. Budući mu je novac bio potreban potpisao je Ugovor.

9. Ovako dan iskaz sud u cijelosti smatra istinitim jer je tužitelj iskazivao jasno i okolnosno u skladu sa sjećanjem. Njegov iskaz u skladu je sa sadržajem Ugovora (str. 5 spisa). Naime, iz samog sadržaja Ugovora razvidno je da je isti sastavljen od strane tuženika, prema unificiranom obrascu uz upotrebu strogo formalnih, laiku teško razumljivih izraza, u kojem se mijenjaju samo osobni podaci korisnika kredita, te iznos kredita i rok otplate. U takvim okolnostima tužitelje nije imao mogućnost utjecati na sadržaj pojedinih odredbi Ugovora.

10. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora, 31. svibnja 2010. (str. 5 spisa), na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj 79/2007, 125/2007, 75/2009, 79/2009, 89/2009 i 133/2009, dalje ZZP/07). Iz čl. 96. st. 1. ZZP/07 proizlazi da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenju uzrokuju značajnu neravnotežnu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a st. 2. istog članka propisano je da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo, ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, s tim da iz st. 4. istog članka proizlazi da je teret dokaza o činjenici da se je o unaprijed sastavljenoj odredbi pojedinačno pregovaralo na trgovcu. Nadalje, iz čl. 102. st. 1. i 2. ZZP/07 proizlazi da je nepoštena ugovorna odredba ništava te da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe. Iz čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/07 proizlazi da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti.

11. Posljedice ništetnosti proizlaze iz čl. 323. st. 1.Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23 i 155/23; dalje ZOO), kojim je propisano da je u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, ataj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Zaključno treba naglasiti da iz čl. 324. st. 1. ZOO-a proizlazi da ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači za sobom ništetnost cijelog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe, s tim da identično proizlazi i iz čl. 102. st. 2. ZZP/07. Štoviše iz čl. 324. st.2. ZOO-a proizlazi da će ugovor ostati valjan čak i ako je ništetna odredba bila uvjet ili odlučujuća pobuda ugovora u slučaju kad je ništetnost ustanovljena upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje.

12. Nakon ovako provedenog dokaznog postupka, te savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, u skladu sa čl. 8.ZPP-a, a na temelju rezultata cjelokupnog postupka i primjene citiranih odredbi, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

13. Na tuženiku je temeljem citiranog čl. 96. st. 4. ZZP/07 bio teret dokaza da se pojedinačno pregovaralo o spornoj ugovornoj odredbi o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva. Međutim, tuženik u provedenom postupku nije dokazao tu činjenicu, kao niti činjenicu da tužitelj nema svojstvo potrošača. Štoviše tuženik u tom smislu nije niti ponudio odgovarajuće dokaze, npr. saslušanje u svojstvu svjedoka osobnog bankara ili drugog djelatnika tuženika koji je sudjelovao u sklapanju ugovora…, a iz kojih bi dokaza da su izvedeni bilo moguće zaključivati da su tužitelju pri sklapanju ugovora tuženikovi zaposlenici suštinski protumačili i objasnili značaj i posljedice sporne ugovorne odredbe. Iz iskaza tužitelja saslušanog u dokaznom postupku proizlazi da je kredit utrošio na renoviranje i opremanje stana u [adresa] i obiteljske kuće u [adresa], koji su stan i kuća cijelo vrijeme korišteni za stanovanje tužiteljevog sina, tužitelja osobno i njegove obitelji, a iz čega proizlazi da isti ima svojstvo potrošača u konkretnom ugovornom odnosu. Dakle, tužitelja je u smislu čl. 3. st.1.toč.1. ZZP/07 s tuženikom kao trgovcem sklopio predmetni Ugovor u svrhe koje nisu namijenjene tužiteljevom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. S druge strane tuženik u tom ugovornom odnosu djelovao je u okviru svoje djelatnosti pa stoga sud izvodi zaključak da je predmetni Ugovor potrošački.

14. Nadalje, tužitelj je izjavio da mu djelatnici tuženika nisu ništa pojašnjavali vezano za same odredbe Ugovora, prava i obveze, dok su mu u odnosu na spornu naknadu za obradu kreditnog zahtjeva samo rekli da istu naplaćuju i druge banke. U takvim okolnostima treba naglasiti da ne bi bilo dostatno niti da je tužitelju sporna odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva (ulazna naknada) u vrijeme sklapanja ugovora pojašnjena samo formalno i gramatički kroz informativne letke kojima je moguće tuženik prezentirao kredite ili kroz kratke obavijesti djelatnika tuženika, ako tužitelju takve obavijesti nisu bile suštinski razumljive. Tuženik je tužitelju trebao pružiti potpune informacije temeljem kojih je tužitelj suštinski mogao shvatiti značenje odredbe o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva i njezinoj visini, stvarnoj namjeni zbog koje je tuženik naplaćuje te kako bi na temelju svega toga nastavno mogao procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogle imati za njegove financijske obveze. To je tuženik mogao samo da je tužitelju omogućio aktivno pregovaranje i potpune obavijesti kojim se sporna ugovorna odredba čini suštinski razumljivima, a isti očito to nije omogućio jer je prema izjavi tužitelja istom predao na potpis unaprijed sročeni ugovor u kojem je sporna naknada već bila unesena, s tim da je tužitelj odbio potpisati takav Ugovor tad moguće ne bi niti realizirao kredit. Na taj način je tuženik suprotno načelu savjesnosti i poštenja, prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača zbog čega je odredba o naplati naknade za obradu kreditnog zahtjeva nepoštena u smislu, u vrijeme sklapanja Ugovora važeće odredbe čl. 96. st. 1. i 2. ZZP/07. Nepoštenost predmetne odredbe temeljem čl. 102. st. 2. ZZP/07 posljedično povlači za sobom ništetnost onog djela odredbe čl. 1. Ugovora, koji se odnosi na jednokratnu naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

15. Po stavu ovog Suda sama činjenica što je tužitelj kredit otplatio u cijelosti nije zapreka da se isti poziva na ništetnost predmetne ugovorne odredbe. Naime, prema čl. 328. ZOO-a pravo na isticanje ništetnosti ne gasi se pa se na ništetnost ugovora ili pojedine njegove ugovorne odredbe može pozivati svaka zainteresirana osoba, a tužitelj, kao stranka Ugovora to u svakom slučaju jeste i za navedeno ima pravni interes budući da traži i povrat danog u izvršenju predmetne ništetne ugovorne odredbe.

16. Ništetnost djela odredbe čl. 1. Ugovora, koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva zbog razloga iz citiranog čl. 324. ZOO-a te odredbe čl. 102. st. 2. ZZP/07, koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora, nije za sobom povukao ništetnost cijelog Ugovora.

17. Tuženik je u Otplatnoj tablici str. 6 spisa, te na ročištu održanom 7. listopada 2025. str. 178-179 spisa učinio nespornim da je 31. svibnja 2010. tužitelju temeljem sporne ugovorne odredbe naplatio iznos od 1.891,50 kuna. Stoga je tuženik iznos od 1.891,50 kuna, koji sad prema fiksnom tečaju konverzije od 1 EUR = 7,53450 kuna, iznosi 251.05 eura dužan vratiti tužitelju temeljem čl. 323. ZOO-a, kao i po odredbi čl. 1111. st. 1. ZOO-a jer je predmetni iznos ujedno dio imovine tužitelja koji je bez valjane osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno odluci druge nadležne vlasti ili zakonu prešao u imovinu tuženika. Kada se vraća ono što je stečeno bez osnove tada se moraju vratiti i plodovi i platiti zatezna kamata i to ako je stjecatelj nesavjestan od dana stjecanja, čl. 1115. ZOO-a. Dakle, kako je tuženik temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe, svojom jednostranom odlukom naplatio više nego što bi mu pripadalo da takve odredbe nije bilo, to tužitelju pripada pravo tražiti povrat više plaćenog sa zateznim kamatama od dana kad je iznos preplaćen, budući je tuženik nepošten stjecatelj koji je znao za nepoštenost predmetne ugovorne odredbe, a koja ujedno predstavlja cijenu kredita, bitan element ugovora o kreditu. Visina zakonske zatezne kamate utvrđena je člankom 29. ZOO-a.

18. U odnosu na tuženikov prigovor zastare potrebno je naglasiti da je isti u cijelosti neosnovan. Naime, Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020. donio je Zaključak da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora, pa prema navedenom shvaćanju utužena tražbina tužitelja nije mogla zastarjeti budući bi zastarijevanje počelo teći tek pravomoćnošću ove presude. To stoga što je tek u ovom postupku utvrđena ništetnost odredbe čl. 1. Ugovora koja se odnosi na naplatu naknade za obradu kreditnog zahtjeva.

19. Odluka o trošku parničnog postupka temelji se na čl. 154. st 1. ZPP-a, s tim da su troškovi odmjereni sukladno Tarifi o nagradama i naknadama troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23, dalje Tarifa), a sve sukladno utvrđenoj vrijednosti predmeta spora od 251.05 eura. Tužitelju su priznati troškovi zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to kako slijedi:

- iznos od 50,00 eura za sastav tužbe (Tbr. 7. točka 1. Tarife),

- iznos od 50,00 eura za sastav obrazloženog podneska od 4. srpnja 2025. (Tbr. 8.1. Tarife), jer se tužitelj u tom podnesku očitovao o tuženikovom odgovoru na tužbu,

- iznos od 50,00 eura za zastupanje na pripremnom ročištu, odnosno glavnoj raspravi održanoj 7. listopada 2025. temeljem Tbr. 9. točka 1. Tarife,

20. Prema tome tužitelju su ukupno za radnje punomoćnika temeljem Tarife priznati troškovi u iznosu od 150,00 eura na koje je pridodan PDV po stopi od 25%, a što ukupno iznosi 187,50 eura. Pored troškova punomoćnika tužitelju su priznati i stvarni troškovi sudskih pristojbi na tužbu u iznosu od 26,55 eura (prema vrijednosti predmeta spora naznačenog u tužbi) i na presudu u iznosu od 13,27 eura (prema vrijednosti predmeta spora utvrđenoj na pripremnom ročištu), jer se u konkretnom slučaju ne radi o sporu koji je pokrenut na temelju pravomoćne sudske presude za zaštitu kolektivnih interesa pa samim tim tužitelj nije oslobođen plaćanja sudskih pristojbi. Prema tome tužitelju su priznati troškovi u ukupnom iznosu od 227,32 eura.

21. Tužitelj je odbijen sa preostalim zahtjevom za naknadu troškova postupka iznad priznatog iznosa od 227,32 eura do iznosa od 803,10 eura. To stoga što je tužitelj zahtjev za troškove utemeljio na većoj vrijednosti predmeta spora (1.578,27 eura), dok je sud vrijednost predmeta spora utvrdio zbog razloga opisanih u točki 3. obrazloženja ove Presude u iznosu od 251.05 eura pa se odbijajući dio odnosi upravo na razliku između obračuna troškova po vrijednosti predmeta spora koju je naznačio tužitelj u tužbi i koju je sud utvrdio na pripremnom ročištu.

22. Slijedom svega navedenog odlučeno je kao u izreci.

Valpovo, 23. listopada 2025.

Sudac

Goran Jokić

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo izjaviti žalbu u roku od 15 dana, računajući od dana objave presude, putem ovoga suda, nadležnom županijskom sudu.

Dostaviti:

1.Tužitelju po punomoćniku

2.Tuženiku po punomoćniku