P-6987/2024-34

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji toga suda Vedrani Kufrin, u parničnom predmetu I. tužiteljice VĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa], II. tužitelja SĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], V, [adresa], III. tužiteljice OĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], [adresa] i IV. tužiteljice EĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], V, Sasi 14/1, svi zastupani po punomoćnici Nicole Kwiatkowski, odvjetnici u Zagrebu, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, zastupanog po punomoćniku Marku Kallayu, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Kallay & partneri d.o.o. u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 10. rujna 2025. u prisutnosti zamjenika punomoćnice I.-IV. tužitelja FĐ, odvjetnika i zamjenice punomoćnika tuženika CĐ, odvjetničke vježbenice, a po objavi presude dana 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je ništetna odredba 1. Iznos kredita Ugovora o kreditu broj 029-50-3917280 od 12. 2. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazana u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi:

"Kunska protuvrijednost CHF 21.359,22 (dvadesetjednatisućatristopedesetdevet švicarskih franaka i dvadesetdva centima) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja."

II. Utvrđuje se da je ništetan dio odredbe 7. Način otplate Ugovora o kreditu broj 029-50-3917280 od 12. 2. 2007., sklopljenog između tužitelja i tuženika, u dijelu u kojem je iskazan način otplate u valuti švicarski franak (CHF), a koja glasi: "...u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća.".

III. Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., OIB 53056966535, da I. tužiteljici VĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], II. tužitelju SĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], III. tužiteljici OĐ, OIB [osobni identifikacijski broj] i IV. tužiteljici EĐ, OIB [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 3.359,25 EUR sa zateznim kamatama tekućim

- na iznos od 0,86 EUR od 26.04.2007. do isplate,

- na iznos od 0,60 EUR od 20.03.2008. do isplate,

- na iznos od 3,74 EUR od 30.04.2008. do isplate,

- na iznos od 13,61 EUR od 01.12.2008. do isplate,

- na iznos od 3,30 EUR od 12.12.2008. do isplate,

- na iznos od 16,41 EUR od 05.01.2009. do isplate,

- na iznos od 18,42 EUR od 24.02.2009. do isplate,

- na iznos od 19,33 EUR od 24.03.2009. do isplate,

- na iznos od 17,23 EUR od 30.04.2009. do isplate,

- na iznos od 17,72 EUR od 28.05.2009. do isplate,

- na iznos od 13,79 EUR od 30.06.2009. do isplate,

- na iznos od 10,90 EUR od 22.07.2009. do isplate,

- na iznos od 11,67 EUR od 24.08.2009. do isplate,

- na iznos od 13,19 EUR od 29.09.2009. do isplate,

- na iznos od 13,06 EUR od 30.10.2009. do isplate,

- na iznos od 11,52 EUR od 17.11.2009. do isplate,

- na iznos od 14,41 EUR od 10.12.2009. do isplate,

- na iznos od 16,73 EUR od 21.01.2010. do isplate,

- na iznos od 20,03 EUR od 22.02. 2010. do isplate,

- na iznos od 19,27 EUR od 30.03. 2010. do isplate,

- na iznos od 23,75 EUR od 30.04. 2010. do isplate,

- na iznos od 22,90 EUR od 19.05. 2010. do isplate,

- na iznos od 24,56 EUR od 11.06.2010. do isplate,

- na iznos od 38,88 EUR od 09.07.2010. do isplate,

- na iznos od 35,93 EUR od 17.08.2010. do isplate,

- na iznos od 44,95 EUR od 23.09.2010. do isplate,

- na iznos od 41,83 EUR od 19.10.2010. do isplate,

- na iznos od 36,82 EUR od 19.11.2010. do isplate,

- na iznos od 47,39 EUR od 24.12.2010. do isplate,

- na iznos od 60,83 EUR od 20.01.2011. do isplate,

- na iznos od 51,31 EUR od 15.02.2011. do isplate,

- na iznos od 54,65 EUR od 14.03.2011. do isplate,

- na iznos od 50,41 EUR od 16.04.2011. do isplate,

- na iznos od 51,17 EUR od 25.05.2011. do isplate,

- na iznos od 69,19 EUR od 10.06.2011. do isplate,

- na iznos od 70,95 EUR od 15.07.2011. do isplate,

- na iznos od 85,72 EUR od 10.08.2011. do isplate,

- na iznos od 78,01 EUR od 09.09.2011. do isplate,

- na iznos od 69,57 EUR od 11.10.2011. do isplate,

- na iznos od 68,05 EUR od 23.11.2011. do isplate,

- na iznos od 67,40 EUR od 21.12.2011. do isplate,

- na iznos od 71,39 EUR od 19.01.2012. do isplate,

- na iznos od 74,87 EUR od 08.02.2012. do isplate,

- na iznos od 75,33 EUR od 02.04.2012. do isplate,

- na iznos od 72,93 EUR od 17.04.2012. do isplate,

- na iznos od 74,55 EUR od 22.05.2012. do isplate,

- na iznos od 75,66 EUR od 26.06.2012. do isplate,

- na iznos od 73,79 EUR od 13.07.2012. do isplate,

- na iznos od 74,29 EUR od 10.09.2012. do isplate,

- na iznos od 72,88 EUR od 14.09.2012. do isplate,

- na iznos od 69,86 EUR od 09.10.2012. do isplate,

- na iznos od 73,08 EUR od 26.11.2012. do isplate,

- na iznos od 74,63 EUR od 18.12.2012. do isplate,

- na iznos od 73,55 EUR od 11.01.2013. do isplate,

- na iznos od 67,46 EUR od 14.02.2013. do isplate,

- na iznos od 72,63 EUR od 22.04.2013. do isplate,

- na iznos od 73,08 EUR od 22.04.2013. do isplate,

- na iznos od 71,06 EUR od 24.05.2013. do isplate,

- na iznos od 74,33 EUR od 03.12.2013. do isplate,

- na iznos od 75,81 EUR od 23.01.2014. do isplate,

- na iznos od 76,73 EUR od 21.02.2014. do isplate,

- na iznos od 78,68 EUR od 21.03.2014. do isplate,

- na iznos od 78,04 EUR od 25.04.2014. do isplate,

- na iznos od 75,89 EUR od 16.05.2014. do isplate,

- na iznos od 75,20 EUR od 06.06.2014. do isplate,

- na iznos od 75,51 EUR od 22.07.2014. do isplate,

- na iznos od 77,95 EUR od 22.08.2014. do isplate,

- na iznos od 80,01 EUR od 05.09.2014. do isplate,

po stopi koja je za razdoblje do 31. prosinca 2007. propisana čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2022. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, a od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

IV. Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 1.555,26 EUR sa zateznim kamatama tekućim na taj iznos od 23. listopada 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 (petnaest) dana.

r i j e š i o  j e

Dopušta se preinaka tužbenog zahtjeva, učinjena podneskom tužitelja od 30.4.2025.

Obrazloženje

1. Prednik tužitelja ZĐ u tužbi navodi da je s tuženikom sklopio Ugovor o kreditu broj 029-50-3917280 na iznos od 21.359,22 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita. Smatra da su predmetnim ugovorom o kreditu povrijeđena njegova prava kao potrošača, na način da je tuženik koristio nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe, i to prvenstveno odredbu koja se odnosi na ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica -švicarski franak te smatra da je cjelokupno ponašanje tuženika prilikom potpisivanja predmetnog ugovora i trajanja ugovornog odnosa predstavljalo zavaravajuću poslovnu praksu. Hrvatska narodna banka monetarnom politikom štiti tečaj kune u odnosu na euro, tako da kuna u odnosu na euro u zadnjih deset godina nije pretrpjela značajniji pad. Inflacija je neznatna (uzevši u obzir koliko je porastao tečaj CHF u odnosu na euro). Tijekom otplatnog perioda spornog ugovora došlo je do aprecijacije švicarskog franka koji je porastao u odnosu na euro, a to se odrazilo na tečaj kune u odnosu na franak, iako je kuna u odnosu na euro ostala u istom odnosu. Banka kao trgovac u konkretnom pravnom poslu raspolaže informacijama o mogućim rizicima vezanja obveze za tečaj CHF, međutim tužitelj kao potrošač nije imao mogućnosti niti kapaciteta da uvidi sve moguće rizike niti posljedice koje bi iz istog proistekle. Prilikom ugovaranja predmetnog pravnog posla, banka je sporni "kreditni proizvod" s valutnom klauzulom u CHF prikazala kao povoljniji te je tužitelj, postupajući s povjerenjem prema kreditnoj instituciji, prihvatio tako prezentirane činjenice kao točne. Pritom tuženik nije transparentno prikazao niti izračune kamatnih stopa u kreditima vezanim za valutu EUR, tako da tuženik nije imao na raspolaganju sve informacije na temelju kojih bi mogao procijeniti koji je i zašto kredit uistinu povoljniji te je i na taj način uvjeren da pristane na valutnu klauzulu u valuti za koju se kasnije, suprotno uvjeravanjima tuženika, pokazala kao rizičnija. Važno je naglasiti da je tuženik svoje "kreditne proizvode" prikazao kao gotove, unaprijed pripremljene proizvode i nije ostavio mogućnost da se pregovara o pojedinačnim ugovornim odredbama. Dužnost tuženika bila je da potrošaču, ovdje tužitelju, u pisanom obliku da sve potrebne informacije koje se odnose na ukupan iznos kredita, valutu u kojoj je nominirana glavnica ili uz koju je vezana glavnica, vrstu tečaja, kao i sve druge podatke koji su potrebni da bi potrošač donio informiranu odluku. Također, dužnost je tuženika bila da prije sklapanja ugovora tužitelju pruži odgovarajuća objašnjenja koja bi mu omogućila da procijeni je li predloženi ugovor o kreditu prilagođen njegovim potrebama, i njegovoj financijskoj situaciji i pojasni mu bitne značajke predloženog proizvoda i posebnih učinaka koje oni mogu imati na tužitelja. Svi ovi bitni podaci su trebali biti sadržani u ugovoru o kreditu. Ova obveza tuženika proizlazi i iz Zakona o kreditnim institucijama. Na ovakvo ponašanje u poslovnoj praksi tuženik je obvezan i samim načelima obveznog prava, a to su načelo savjesnosti i poštenja s dužnom primjenom profesionalne pažnje, načelo jednake vrijednosti prestacija sa zabranom zloupotrebe prava i načelo zabrane prouzročenja štete drugoj strani. Tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, a zbog propusta tuženika da postupi u skladu sa svojim zakonskim obvezama, nije raspolagao sa svim informacijama koje su bile potrebne kako bi donio razboritu i informiranu odluku. Poziva se na pravna utvrđenja u presudama Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. i Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., donesenim u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača. Prednik tužitelja stoga predlaže da sud donese presudu kojom će se naložiti tuženiku da tužiteljima isplati iznos od 3.319,31 EUR sa zateznim kamatama na pojedine iznose uz naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama.

1.1. Budući da je tijekom postupka prednik tužitelja preminuo, postupak je nastavljen sa tužiteljima kao njegovim nasljednicima pravomoćnim rješenjem ovog suda od 20.9.2024.

1.2. Podneskom od 30.4.2025. tužitelji su nakon provedenog financijskog vještačenja postavili konačni tužbeni zahtjev kojim traže isplatu iznosa od 3.359,25 EUR. Na navedeni način, tužitelji su preinačili tužbeni zahtjev budući da je isti povećan. Sud je dopustio preinaku, smatrajući da bi ista bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama, sve temeljem čl. 190. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 70/19 i 80/22; dalje u tekstu: ZPP) pa je riješeno kao u izreci rješenja. Naime, tužitelji su navedenu preinaku učinili po primitku nalaza i mišljenja vještaka, čime su ispunjeni uvjeti propisani istom odredbom.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovanost tužbe i tužbenog zahtjeva s više osnova. Ističe da je pozivanje tužitelja na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/2021, od dana 04.07.2013. u cijelosti promašeno. Ukazuje da su sporne odredbe ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (CHF) tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, da se o svim navedenim odredbama pojedinačno pregovaralo te da iste nisu suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja. Potpisom predmetnog ugovora o kreditu, i to u članku 9., tužitelj je izjavio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika, nego i sa svim uvjetima kredita (dakle, uključujući i dijelove istoga koji se odnose na valutnu klauzulu u CHF). Kada se sve navedeno poveže s činjenicom da je predmetni ugovor o kreditu solemniziran, i to od strane javnog bilježnika Damira Andrašića, pod brojem OU-118/07, koji je temeljem članaka 57., 58. i 59. Zakona o javnom bilježništvu objasnio strankama smisao i posljedice pravnog posla te se uvjerio da njegov sadržaj odgovara pravoj volji stranaka, potpuno je razvidno da je tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu raspolagao svim potrebnim informacijama, u cijelosti i potpuno razumio sadržaj i posljedice odredaba koje sada smatra spornima te na njih pristao. Tuženik je poštivao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje, da je tužitelj donio promišljenu i informiranu odluku da želi sklopiti isti ugovor, i to sa svim njegovim odredbama, kao i da je tužitelj imao stvarnu mogućnost ne samo donijeti odluku o tome hoće li ili neće sklopiti predmetni ugovor, nego i pojedinačno pregovarati o njegovim odredbama koje se tiču valutne klauzule u CHF. Sklapajući takav ugovor, tužitelj je nedvojbeno bio dobro upoznat sa svim rizicima koji bi za njega mogli proizaći iz ugovaranja valutne klauzule u CHF, slijedom čega nema nikakve osnove da sud tužitelju pruži zaštitu na način kako isti zahtijeva u predmetnoj pravnoj stvari. U prilog navedenome govori i okolnost da je ugovor o kreditu koji je predmetom ovog postupka sklopljen na vremensko razdoblje od sedam godina, to nije životno uvjerljivo da tužitelj ne bi bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja, a s obzirom da su u to vrijeme trendovi kretanja tečaja za franak bili vrlo slični onima za druge valute, a iz čega jasno proizlazi da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF, samim time nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onoga u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu. Tuženik opreza radi osporava sve činjenice i navode na kojima tužitelj temelji tužbu i tužbeni zahtjev te o kojima ovisi pravovremenost i/ili dopuštenost i/ili urednost tužbe, aktivna legitimacija tužitelja i/ili pasivna legitimacija tuženika, osim činjenica koje je tuženik u ovom odgovoru na tužbu i dalje tijekom postupka izričito učinio nespornima. Predlaže tužbu i tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troškova parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom.

3. Tijekom provedbe dokaza sud je izvršio uvid u Ugovor o kreditu (stranica 9- 13 spisa), otplatni plan (stranica 14-21 spisa), otplatnu tablicu kredita (stranica 22-26 spisa), zahtjev za kredit (stranica 33 spisa), dopis tuženika od 23.10.2023. (stranica 34 spisa), predračun br. 5072000 od 8.2.2007. (stranica 35 spisa), dodatak br. I. ugovoru o kreditu br. 029-50-3917280 (stranica 36-37 spisa), suglasnost (stranica 38-39 spisa), zadužnicu (stranica 40-41 spisa), proveo financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o.

4. Među strankama nije sporno da su prednik tužitelja, kao korisnik kredita, i tuženik, kao kreditor, zaključili navedeni Ugovor o kreditu, kojim je tuženik odobrio i stavio na raspolaganje predniku tužitelja kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 21.359,22 CHF, prema srednjem tečaju tuženika važećem na dan korištenja kredita s rokom otplate od 84 mjeseci. Sporna je valjanost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te je sporno pripada li u tom slučaju tužiteljima utuženi iznos na ime razlike u obračunatim anuitetima, do koje razlike je došlo radi primjene takvih ugovornih odredbi. Također je sporna aktivna i pasivna legitimacija. Sporno je li u konkretnom slučaju nastupala zastara potraživanja. Sporan je status potrošača prednika tužitelja.

5. Savjesnom i brižljivom ocjenom svakog dokaza zasebno, kao i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, temeljem čl. 8. ZPP, sud je utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

6. Prvenstveno valja istaknuti kako je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 4. srpnja 2013., koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., u odnosu na koju je revizija odbijena odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev-2221/2018-11 od 03. rujna 2019., utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak sve suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03., u daljnjem tekstu: ZZP) u razdoblju od 1. lipnja 2004. do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. suprotno odredbi čl. 96. i čl. 97. ZZP/07. Odredbom čl. 502.c ZPP propisano da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz kolektivne tužbe (iz čl. 502.a st. 1. ZPP) da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanje tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. S tim u vezi valja napomenuti da se pojam naknade štete u smislu čl. 502.c ZPP treba tumačiti u smislu uklanjanja posljedica povrede, pa time i prava tražiti vraćanje onog što je stečeno zbog takve povrede, na što upućuje i činjenica da je izmjenama i dopunama ZPP-a ("Narodne novine" br. 70/19.) izmijenjen i sadržaj navedene odredbe članka 502.c na način da je sada i izričito propisano da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz postupaka po kolektivnoj tužbi i u parnicama radi isplate. Stoga je ovaj sud vezan za utvrđenja iz navedenih presuda. Ovakvo pravno shvaćanje zauzeo je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019. Imajući na umu da je Ugovor o kreditu, između tužitelja i prednika tuženika sklopljen upravo u razdoblju koje je obuhvaćeno presudama donesenima u postupcima pokrenutima radi zaštite kolektivnih interesa potrošača, to je sud, sukladno navedenim zakonskim odredbama, vezan za pravna utvrđenja iz citiranih presuda.

7. U odnosu na sporne okolnosti informiranja prednika tužitelja i pregovaranja oko sadržaja sporne odredbe kredita sud nije izvodio personalne dokaze (saslušanje II. tužitelja SĐ) jer je prednik tužitelja koji je ujedno i korisnik kredita prema predmetnom ugovoru o kreditu preminuo tijekom ovog postupka, dok je tuženik tuženik odustao od saslušanja svjedokinja JĐ i KĐ. Ovaj sud smatra da bi prikladan dokaz za utvrđivanje obavijesti koje su dane konkretnom potrošaču u postupku sklapanja osporenog ugovora bilo saslušanje samog korisnika kredita i djelatnika tuženika koji je sudjelovao u pregovorima sa prednikom tužitelja oko sklapanja samog ugovora o kreditu te je iz tog razloga odbijen prijedlog tužitelja za saslušanjem II. tužitelja SĐ kao stranke jer on nije korisnik kredita. Sud nije provodio dokaz saslušanjem javnog bilježnika koji je solemnizirao predmetni ugovor o kreditu budući da se saslušanjem javnog bilježnika ne može utvrđivati obaviještenost potrošača prije sklapanja konkretnog ugovora jer javni bilježnik pri solemnizaciji ugovora o kreditu nije mogao potrošaču objasniti rizike fluktuacije tečaja švicarskog franka koji nisu bili navedeni u ugovoru o kreditu kojeg je solemnizirao, niti je imao takve zakonske ovlasti prema mjerodavnom zakonodavnom okviru (tako i u rješenju USRH broj: U-III-4223/2021 od 1. prosinca 2021.).

8. U vrijeme sklapanja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 96/03; dalje: ZZP), koji odredbom čl. 59. propisuje kako ugovor o potrošačkom zajmu mora sadržavati podatke potrebne za identifikaciju ugovora, odredbe o uvjetima pod kojima se zajam odobrava, a posebno: odredbu o iznosu zajma, odredbu o godišnjoj kamatnoj stopi i pretpostavkama pod kojima se godišnja kamatna stopa može promijeniti, odredbu o troškovima koji se u vrijeme sklapanja ugovora naplaćuju te pretpostavkama pod kojima se ti troškovi mogu promijeniti, odredbu o realnim godišnjim kamatama na zajam (efektivnoj kamatnoj stopi), odredbu o pretpostavkama pod kojima realna godišnja kamata na zajam može biti promijenjena, odredbu o iznosu, broju i razdoblju ili datumu otplate pojedinih obroka zajma, odredbu o ukupnom trošku zajma, odredbu o obvezi i uvjetima štednje ili pologa novca, ako je to pretpostavka za odobrenje zajma, godišnji kamatnjak za zajam i kamatnjak za sredstva pologa ako je polog pretpostavka za odobrenje zajma, odredbu o sredstvima osiguranja plaćanja, odredbu o pretpostavkama i postupku raskida ugovora o zajmu. Odredba čl. 81. st. 1. ZZP propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Nadalje, st. 2. iste odredbe propisano je kako se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Stavkom 3. iste odredbe propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Stavkom 4. iste odredbe propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. st. 1. ZZP propisano je kako je nepoštena ugovorna odredba ništava. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost i samog ugovora ako on može opstati bez ništave odredbe.

9. U konkretnom slučaju primjenjuju se odredbe Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO) jer je predmetni Ugovor o kreditu zaključen 12. veljače 2007. Odredbom čl. 269. st. 1. ZOO propisano je da je objekt ugovorne obveze činidba koja se može sastojati u davanju, činjenju, propuštanju ili trpljenju. Stavkom 2. iste odredbe propisano je kako činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl. 272. st. 1. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke s pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi. Stavkom 2. iste odredbe propisano je da ako ta treća osoba neće ili ne može odrediti činidbu, ugovor je ništetan. Prema odredbi čl. 270. st. 1. ZOO kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

10. Iz provedenih dokaza, utvrđeno je kako je prednik tužitelja kao potrošač u smislu odredbe čl. 3. t. 1. ZZP s tuženikom, kao trgovcem, zaključio naprijed navedeni Ugovor o kreditu radi kupnje osobnog vozila marke Škoda Fabia 1.9., da je u tom ugovoru ugovoren kredit u valuti CHF u protuvrijednosti u kunama po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita. Nadalje, na temelju provedenog vještačenja utvrđeno i da je tečaj CHF u otplatnom razdoblju rastao. Isto tako je utvrđeno da je prednik tužitelja predmetni Ugovor o kreditu zaključio bez prethodnog pregovaranja s tuženikom o odredbi kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te bez da se predniku tužitelja prethodno objasnilo, informiralo ga i upozorilo na eventualne rizike promjene valute CHF za koju je kredit bio vezan. Predmetni Ugovor o kreditu je unaprijed sastavljen prema obrascu tuženika, a odredbe istog koje se odnose na valutnu klauzulu u valuti CHF nisu bile dovoljno jasne. Tuženik je bio dužan informirati prednika tužitelja o valutnoj klauzuli i skrenuti mu pažnju na parametre o kojima ovisi kretanje tečaja švicarskog franka u nadolazećem razdoblju otplate kredita, pojedinačno o tome pregovarati i na taj način mu omogućiti da pristane na takve odredbe, a što tuženik nije učinio. Stoga je ugovaranje takvih odredbi imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu prednika tužitelja. Osim toga, iz navedenih presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih interesa proizlazi da je postupanje tuženika po pitanju valutne klauzule, unutar kolektivne tužbe i njezinog puta zaštite, riješeno na način da je utvrđeno kako tuženik nije na transparentan način informirao potrošače o riziku intervalutarnih promjena vezanih za švicarski franak, a koji je bio neusporedivo veći u odnosu na takav isti rizik u valutnoj klauzuli vezanoj za EUR. Iz navedenih odluka proizlaze utvrđenja prema kojima odredbe u kojima se glavnica veže za CHF već samim ugovaranjem proizvode neravnotežu između stranaka na teret potrošača, a s obzirom na to da tuženik kao banka prihvaća samo opći rizik valutne klauzule, dok potrošač prihvaća i taj rizik kao i dodatni rizik specifičan za CHF kao valutu utočišta, a ugovorima potrošačima nije dana mogućnost koja bi kompenzirala takve rizike. Takva jednostrano određena ugovorna odredba protivna je i načelu savjesnosti i poštenja iz čl. 12. ZOO jer je neizvjesna visina novčanog iznosa kojeg prednik tužitelj mora vratiti tuženiku. Slijedom iznijetoga, sud je utvrdio da su predmetne ugovorne odredbe ništetne u dijelu u kojem je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača pa ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru u smislu naprijed navedenih odredbi ZZP.

11. Neosnovano tuženik osporava predniku tužitelja status potrošača. Odredbom čl. 3. st. 1. ZZP propisano je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u Ugovor o kreditu utvrđeno da je isti namijenjen kupnji kupnji osobnog vozila marke marke Škoda Fabia 1.9. Prednik tužitelja je isti zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Prednik tužitelja je isti zaključio kao fizička osoba, izvan svog zanimanja, svoje poslovne aktivnosti i poduzetničke djelatnosti. Teret dokaza da je tužitelj predmetni Ugovor o kreditu zaključio u svrhu koja je namijenjena njegovom zanimanju, odnosno njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti je na tuženiku pa kako tuženik na tu okolnost nije dostavio nikakve dokaze, niti takva činjenica proizlazi iz provedenih dokaza, to sud istaknuti prigovor ocjenjuje neosnovanim. U odnosu na prijedlog tuženika da se službenim putem pribave od Obrtnog registra podaci o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao registriran obrt, zatim podaci od trgovačkih sudova u Republici Hrvatskoj o tome je li tužitelj u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu imao poslovni udio u nekom trgovačkom društvu te u konačnici podaci od Ministarstva financija – Porezne uprave o tome je li tužitelj objekt financiran ugovorom o kreditu unio u imovinu obrta, odnosno društva, odnosno koristio kakva prava u kontekstu poreznih propisa, valja tuženiku ukazati na odredbu čl. 232. st. 1. ZPP kojom je propisano da je stranka dužna sama podnijeti ispravu na koju se poziva za dokaz svojih navoda. Stranka je dužna podnijeti ispravu u trenutku predlaganja tog dokaza, osim ako sud odredi drukčije. Stavkom 3. te odredbe propisano je da ako se isprava nalazi kod državnoga tijela ili koje pravne ili fizičke osobe koja ima javna ovlaštenja, a sama stranka ne može postići da se isprava preda ili pokaže, sud će na prijedlog stranke pribaviti tu ispravu. U konkretnom slučaju tuženik nije niti tvrdio da je pokušao pribaviti navedene isprave od spomenutih tijela pa da to nije uspio postići pa u tom slučaju nije niti postojala obveza ovog suda da pribavi navedene isprave (tako i Žs u Zagrebu u Gž Ob-407/2023-2 od 9. travnja 2024.).

12. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO, u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće ili se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Osim toga, odredbom čl. 323 st. 2 ZOO-a propisano je da je ugovaratelj koji je kriv za sklapanje ništetnog ugovora odgovoran svom suugovaratelju za štetu koju trpi zbog ništetnosti ugovora ako ovaj nije znao ili prema okolnostima, nije morao znati za postojanje uzroka ništetnosti. U konkretnom slučaju, tuženik je na temelju ništetne ugovorne odredbe ostvario korist u vidu plaćanja većeg novčanog iznosa za kredit, odnosno plaćanja razlike između iznosa koji bi prednik tužitelja platio po osnovi tečaja CHF na dan isplate kredita i iznosa koji je platio tuženiku po osnovi primijenjenog tečaja na dan plaćanja. Stoga je tuženik u obvezi platiti tužiteljima razliku u vidu više plaćenog iznosa zbog ništetne ugovorne odredbe u smislu odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO.

13. Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva izveden je dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku Darku Prpiću iz DARFIN d.o.o. Vještak je u svom nalazu i mišljenju izračunao preplaćeni iznos kredita s osnove valutne klauzule, ukoliko se tečaj CHF valute u trenutku realizacije kredita uzme kao važeći tečaj. Vještak je izračunao da ukupno potraživanje tužitelja glede tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan dospijeća anuiteta) i tečaja za valutu CHF na dan isplate kredita u razdoblju od početka otplate kredita do posljednjeg dospjelog anuiteta, iznosi ukupno 3.359,25 EUR. Na nalaz i mišljenje vještaka tuženik je imao primjedbi navodeći da nije suglasan s navedenim u dijelu koji se odnosi na izračun preplaćenih iznosa odnosno razlike iznosa plaćenih temeljem ugovora o kreditu te iznosa izračunatih za slučaj da se tečaj nije mijenjao. Ukazuje da je jasno iz samog teksta prethodnog odlomka da predmetni izračun nema smisla jer je ugovor o kreditu je sklopljen s valutnom klauzulom u CHF, a slijedom čega je bilo razumno i logično očekivati određena kretanja tečaja. Prethodno je bilo ugovoreno voljom prednika tužitelja te je istom u nekoliko navrata obrazloženo značenje valutne klauzule kao i promjene iste u tijeku otplate kredita. Stoga da je ovakvo vještačenje bespredmetno te u konačnici predstavlja samo dodatni trošak i odugovlačenje postupka. Istaknute primjedbe tuženika sud smatra irelevantnima, obzirom da tuženik nije imao matematičkih primjedbi na nalaz i mišljenje vještaka već su njegove primjedbe pravne naravi, a zadatak vještaku postavljen sukladno utvrđenjima iz kolektivnog spora te je vještak izradio nalaz i mišljenje sukladno zadatku koji mu je sud odredio. Povrh toga, na izričit upit suda o tome predlaže li usmeno saslušanje vještaka, tuženik je podneskom od 5.5.2025. naveo kako ne traži usmeno saslušanje vještaka. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, budući da je isti stručan i objektivan, izrađen u skladu sa pravilima znanosti i vještine.

13.1. Dakle, upravo na temelju nalaza i mišljenja vještaka utvrđeno je da je prednik tužitelja zbog razlike u tečaju CHF na temelju ništetne ugovorne odredbe preplatio tuženiku po predmetnom Ugovoru o kreditu iznos od ukupno 3.359,25 EUR, kako je zatraženo specificiranim tužbenim zahtjevom prema podnesku tužitelja od 30.4.2025. Na taj iznos dosuđene su zatezne kamate i to na pojedinačne iznose navedene u t. III. izreke ove presude tekuće od dana plaćanja svakog pojedinog iznosa tuženiku, sukladno tabeliranom prikazu koji je sastavni dio nalaza i mišljenja vještaka, a na temelju odredbe čl. 1115. ZOO, imajući u vidu da tuženik nije bio savjestan. Visina stope zatezne kamate određena je na odredbe čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" br. 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18., 126/21, 114/22; u daljnjem tekstu: ZOO).

13.2. Pritom valja ukazati da tuženik nema pravo na isplatu iznosa u vidu razlike tečaja za iznos tzv. negativnih razlika tj. za razdoblja otplate kredita kada je tuženik obračunavao predniku tužitelja i naplaćivao anuitete kredita po tečaju nižem od prodajnog tečaja tuženika za CHF važećem na dan korištenja kredita. Naime, kada je tuženik, kao banka te jača ugovorna strana među strankama zaključenog Ugovora o kreditu nakon sklapanja ugovora, anuitete kredita obračunavao po tečaju koji je niži od tečaja važećeg na dan sklapanja ugovora o kreditu te na dan korištenja kredita, unatoč okolnosti što je među strankama ugovorena valutna klauzula ništetna kako je to utvrđeno i u kolektivnom sporu pokrenutom radi zaštite prava i interesa potrošača, tuženiku ne pripada pravo na bilo kakvu nadoplatu niti tuženik ima tražbinu prema tužitelju kao potrošaču za ona razdoblja kada je anuitete obračunavao i naplaćivao od tužitelja po tečaju nižem od onog koji je vrijedio u vrijeme sklapanja ugovora tj. na dan korištenja kredita. U konkretnom slučaju, tuženik je kao jača ugovorna strana povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o krediti koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne obveze u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača, kako je to konačno i utvrđeno u kolektivnom sporu, to tuženik, kao trgovac, koji je kriv za sklapanje ništavih odredba ugovora, konkretno odredbe o valutnoj klauzuli, nema pravo od tužitelja čiji je prednik potrošač, zahtijevati bilo kakvu naknadu ni s osnove naknade štete koju je eventualno sam pretrpio zbog djelomične ništavosti ugovora obzirom da takvo pravo, a sve u smislu odredbe čl. 323. st. 2. ZOO, pripada samo onoj ugovornoj strani koja nije odgovorna za sklapanje ništetnog ugovora, a to je prednik tužitelja, a ne i tuženik koji je odgovoran za ugovaranje ništetnih odredbi ugovora. Uostalom, prednik tužitelja nije ništa primio niti stekao bez osnove, budući da je uplate primio tuženik, pa ne postoji obveza za vraćanjem nečega što nije primio. Stoga je valjalo prihvatiti zahtjev za isplatu ukupne razlike s osnove valutne klauzule za sve anuitete za koje je Nalazom utvrđen više plaćeni iznos. Dakle, sud je prilikom odlučivanja uzeo u obzir samo preplate izvršene od strane prednika tužitelja (pozitivna razlika) s obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja pa stoga tražbina tuženika prema tužiteljima ne postoji. S obzirom na činjenicu da u konkretnom slučaju tuženik nije podnio protutužbu, niti je istaknuo prigovor radi prebijanja, sud nije izveo niti financijsko vještačenje predloženo po tuženiku na okolnost utvrđenja tzv. negativnih razlika.

14. Podnošenjem kolektivne tužbe Trgovačkom sudu u Zagrebu došlo je do prekida zastare u smislu odredbe čl. 502.a – 502.h ZPP. Zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava u predmetu Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 (odluka je postala pravomoćna 14. lipnja 2018. u odnosu na ovdje tuženika) pa stoga zastara u ovom slučaju ponovno teče od 14. lipnja 2018. Kako je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 30.12.2021., to je razvidno da u konkretnom slučaju nije protekao petogodišnji zastarni rok koji se primjenjuje kod instituta stjecanja bez osnove temeljem čl. 225. ZOO.

15. Sud je izvršio uvid u pravomoćno Rješenje o nasljeđivanju iza pok. ZĐ, koje je kao povjerenik Općinskog suda u Velikoj Gorici donio javni bilježnik Ranka Spevec dana 17. svibnja 2023. U tom rješenju su kao nasljednici pok. ZĐ utvrđeni VĐ i SĐ (ovdje I i II tužitelji), svaki u 1/2 dijela. Nasljednice OĐ i EĐ svoj nasljedni dio ustupile su nasljedniku SĐ, no kako se odricanje u korist određenog nasljednika, tj. ustupanje nasljednog dijela ne smatra odricanjem od nasljedstva temeljem odredbe čl. 220. st. 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“ broj: 48/03, 163/03, 35/05 – nastavno: ZN) te je isto moguće tek nakon što se utvrdi da ustupitelj ima nasljedno pravo iza ostavitelja, a nasljedno pravo se stječe u trenutku smrti ostavitelja temeljem odredbe čl. 4. st. 4. ZN, to je prekinuti ostavinski postupak, osim sa VĐ i SĐ, valjalo nastaviti i sa OĐ i EĐ, kao nasljednikom pok. ZĐ koji je korisnik predmetnog Ugovora o kreditu temeljem 215. st. 1. ZPP te odlučiti kao u izreci rješenja ovog suda od 20. rujna 2024. (tako i u odluci Žs u Varaždinu poslovni broj 5 Gž Ovr-1145/17-2 od 5. prosinca 2017.) pa stoga sud nije prihvatio prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužitelja, već je sud utvrdio da su isti aktivno legitimirani vezano uz potraživanje prema tuženiku temeljem Ugovora o kreditu od dana 12.2.2007. Pritom sud nije ulazio u pitanje prema kojem omjeru bi tužiteljima kao nasljednicima pok. ZĐ pripadala tražbina koja je predmet ovog postupka jer ista nije obuhvaćena rješenjem o nasljeđivanju i u istom nije navedeno u kojem omjeru ta tražbina pripada svakom nasljedniku, a obzirom na konačno postavljeni tužbeni zahtjev proizlazi da se radi o djeljivoj obvezi te da tužitelji traže da im tuženik isplati navedenu tražbinu svakome, slijedom čega u konačnici svakome pripada ¼ dijela ukupne tražbine pa sud smatra da je to sporazum stranaka u ovome predmetu koji kao takav i prihvaća. Nije prihvaćen niti po tuženiku istaknut prigovor nedostatka pasivne legitimacije jer je tuženik stranka iz ugovora o kreditu, točnije kreditor, a ujedno je isti jedan od tuženika iz kolektivnog spora (odlomak 6. presude) pa je taj prigovor posve paušalan i neosnovan.

16. Odluka o troškovima parničnog postupka donesena je temeljem odredbe članka 154. stavka 1. ZPP i odredbe članka 155. stavka 1. i stavka 2. ZPP. Tužiteljima je priznat trošak sastavljanja tužbe u iznosu od 200,00 EUR na temelju Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj: 138/23 - dalje: Tarifa), trošak sastavljanja podnesaka od 3.3.2022. i 30.4.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. točka 1.) za svaki navedeni podnesak, trošak zastupanja na ročištima održanim 8.12.2022. i 10.9.2025. u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 9. točka 1.) za svako navedeno ročište. Za svaku navedenu radnju tužiteljima je priznat PDV po stopi od 25%. Priznat je i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 39,82 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 265,44 EUR. Na dosuđeni iznos troška parničnog postupka sud je temeljem odredbe članka 151. stavka 3. ZPP dosudio i zatražene zatezne kamate tekuće od dana donošenja presude do isplate. Slijedom navedenog odlučeno je kao pod točkom IV. izreke presude.

U Zagrebu, 23. listopada 2025.

Sutkinja

Vedrana Kufrin

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude i rješenja može se izjaviti žalba u roku od 15 (petnaest) dana:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi ovom sudu, u tri primjerka, a o žalbi odlučuje Županijski sud.

DNA:

1. I.-IV. tužiteljima po punomoćniku

2. tuženiku po punomoćniku