REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U METKOVIĆU

Andrije Hebranga 9, 20 350 Metković

Poslovni broj P-305/2024

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Metkoviću, po sucu tog suda Anti Šprlji, u pravnoj stvari tužiteljice UV, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], protiv tužene Republika Hrvatska, OIB: 52634238587, zastupana po zakonskom zastupniku Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, Građansko – upravni odjel, uz sudjelovanje na strani tužene umješača Grada Vrgorca, Tina Ujevića 8, Vrgorac, kojeg kao zakonski zastupnik zastupa gradonačelnik ĆV, a on po punomoćniku Mateu Barbiru, odvjetniku u u Vrgorcu , radi utvrđenja prava vlasništva i uknjižbe, dana 24. listopada 2025.godine

p r e s u d i o  j e

Utvrđuje se da je tužiteljica UV (oib: [osobni identifikacijski broj]) iz [adresa], vlasnica nekretnina označenih kao dio čest. zem. [katastarska čestica] i dio čest. zem. [katastarska čestica], obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], ukupne površine 103 m2, a sve prikazano u nalazu i mišljenju vještaka mjernika Zlatana Polića od 20.05.2025.god. i skici izmjere navedenog vještaka u kojoj je navedena nekretnina označena brojevima od 11-19-11, a koji se nalaz i mišljenje i skica vještaka Zlatana Polića imaju smatrati sastavnim dijelom ove presude, te koja nekretnina prema novoj katastarskoj izmjeri odgovara nekretnini koja je upisana u DGU Područnog ureda za katastar Split, Ispostava Vrgorac i označena je kao dio k. č. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina], pa je ovlaštena tužiteljica na temelju ove presude i prijavnog lista to pravo uknjižiti u zemljišnim knjigama suda na svoje ime i vlasnost uz istodobno brisanje prava vlasništva s imena tužene.

Obrazloženje

1. Tužiteljica u tužbi navodi da je vlasnica i posjednica kuće i okućnice u Vrgorcu na predjelu zvanom Torine, a zemljište na kojem je izgradila svoju kuću stekla je nasljeđivanjem iza svog oca pok. GV temeljem rješenja o nasljeđivanju koje je donio Općinski sud u Metkovići posl.br.O-127/65 od 22. srpnja 1965.god. i ugovora o diobi nekretnina kojeg je sklopila sa svojim sunasljednicima od 21. kolovoza 2007.god. Navedena nekretnina ima površinu od 727 m2, te je tužiteljica temeljem pravomoćne presude Općinskog suda u Metkoviću posl.br.P-421/09 od 12. travnja 2012.god. utvrđena vlasnicom većeg dijela navedene nekretnine i to u površini od 576 m2, dok jedan manji dio navedene nekretnine, a koji u naravi predstavlja ograđeno dvorište, tužiteljica nije uknjižila na svoje ime jer je taj dio nekretnine greškom upisan na Republiku Hrvatsku, unatoč tome što su prednici tužiteljice, odnosno danas tužiteljica u posjedu navedene nekrentine više od 200 godina. Za potrebe ovog postupka vještak geodet Zlatan Polić izradio je vještvo i sukladno skici koju je izradio sporni dio nekretnine koji se vodi kao vlasništvo tužene Republike Hrvatske označio je brojevima 11,12,13,14,15,16,17,18,19-11 ukupne površine 151 m2, te taj dio nekretnine predstavlja dio č. zem. [katastarska čestica] površine 87 m2 i dio č. zem. [katastarska čestica] površine 64 m2, obje upisane u zk. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina]. zemljišnim knjigama Naslovljenog suda kao vlasnik sporne nekretnine opisane pod toč.I) ove tužbe, a zbog nesređenog zemljišno-knjižnog stanja, upisana je tužena Republika Hrvatska, pa se tužitelj prije podnošenja ove tužbe, a sve u smislu odredbe čl.186a Zakona o parničnom postupku, tuženoj obratio s prijedlogom za mirno rješenje spora nadležnom Općinskom državnom odvjetništvu u Metkoviću, međutim, njegovom zahtjevu nije udovoljeno. Obzirom da tužiteljica nema isprave podobne za upis vlasništva na nekretnini opisanoj pod toč.I) ove tužbe na svoje ime u zemljišnim knjigama suda, a nesporno je kako je tužiteljica zakonit i pošten posjednik, te vlasnik nekretnine koja je predmetom ove tužbe, predlaže se da sud donese presudu.

2. Tužena u odgovoru na tužbu prvenstveno ističe kako smatra da nisu ispunjeni uvjeti iz čl. 186 a. ZPP-a. Među strankama je nesporno kako je tužena u postupku povodom zahtjeva za mirno rješenje spora tužitelja, istog pozvala da zahtjev dopuni sukladno odredbama čl. 106 Zakona o parničnom postupku radi dostave relevantne dokumentacije te je ODO Metković radi potpunog utvrđenja činjeničnog stanja i izvođenja potrebnih dokaza, pozvao ovdje tužitelje na primjenu odredbe čl. 186 a st. 10. Zakona o parničnom postupku u dijelu u kojem se podnositelju zahtjeva daje ovlaštenje da od suda zatraži da, primjenjujući na odgovarajući način odredbe tog zakona za osiguranje dokaza, izvede dokaze za koje smatra da su nužni radi utvrđivanja činjenica o kojima će ovisiti zauzimanje stava o osnovanosti zahtjeva protivne stranke za mirno rješenje spora, kojem prijedlogu ovdje tužitelj nije udovoljio, odnosno na isti se oglušio. Sukladno odredbama čl. 38 i 39. Zakona o državnom odvjetništvu, Državno odvjetništvo pozvat će podnositelja zahtjeva na ispravak odnosno dopunu zahtjeva ako zahtjev ne sadrži sve što mora sadržavati tužba ili je nerazumljiv te mu ostaviti rok od 15 dana za ispravak i dopunu, uz upozorenje na posljedice propisane stavkom 4. ovoga članka. Ako podnositelj zahtjeva u roku od 15 dana ne vrati državnom odvjetništvu ispravljeni zahtjev ili ga vrati bez ispravka ili dopune, smatrat će se da zahtjev za mirno rješenje spora nije bio niti podnesen. Državno odvjetništvo može zatražiti od podnositelja zahtjeva za mirno rješenje spora pokretanje postupka osiguranja dokaza radi utvrđivanja činjenica o kojima ovisi donošenje odluke o osnovanosti njegova zahtjeva za mirno rješenje spora. S obzirom na navedeno, tužena je mišljenja kako, protivno navodima tužitelja, nisu ispunjeni uvjeti odredbe čl. 186 a u svezi odredbi čl. 106. i 109. Zakona o parničnom postupku i čl. 38 i 39. Zakona o državnom odvjetništvu budući ovdje tužitelj nije podnio Zahtjev za mirno rješenje spora koji bi imao sadržaj predviđen kogentnim normama ZPP-a, a nakon što je pismenim putem upozoren nije pokrenuo odgovarajući postupak sukladno odredbama čl. 186 a st. 10. ZPP-a. Ovdje tužena uopće nije bila u mogućnosti opredijeliti stajalište o osnovanosti predmetnog zahtjeva s obzirom da je ovdje tužitelj odbio izvođenje dokaza očevidom na licu mjesta i saslušanjem svjedoka, a izvođenje istih dokaza predlaže u ovom postupku. Po mišljenju tužene navedeno bi predstavljalo razlog za odbačaj predmetne tuže, a tužitelj svakako ne bi ima pravo potraživati troškove postupka s obzirom da su vlastitim postupanjem prouzročio sve predstojeće sudske troškove. U ovom trenutku, s obzirom na odsutnost relevantnih dokaza, tužena može samo istaknuti kako tužitelj, po mišljenju tužene, ne dokazuju jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, za vrijeme kako se to navodi u tužbi, odnosno ne dokazuju tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću. Tužitelj je dužan dokazati da bi njegovi prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, način na koji su njegovi prednici posjedovali predmetnu nekretnine i koje kvalitete je bio taj posjed. Nadalje, stjecanje od osoba koje nisu bili vlasnici predmetne nekretnine nesporno ne predstavlja pravnu osnovu koja bi bila valjani pravni temelj posjedovanja predmetne nekretnine od strane tužitelja i po kojoj bi osnovi isti mogao steći pravo vlasništva. Pregledom isprava na koje se poziva tužitelj nije vidljivo da bi predmetna nekretnina bila predmet raspolaganja označenih prednika tužitelja u utuženoj površini i obliku. Pored navedenog tužitelj se poziva i na niz navodnih pravnih prednika no evidentno je kako su među istima prisutne brojne linije nasljeđivanja, te čak da su isti imali osnova za raspolaganje predmetnom nekretninom, što se spori, nedovoljno je jasan slijed kojim bi vlasništvo predmetne nekretnine navodno pripalo isključivo tužitelju. U daljnjem tijeku postupka potrebno je prvenstveno dopuniti priloženu skicu lica mjesta koordinatama na način da bude pogodna za raspravljanje u sudskom postupku. Predlaže se zatim skicu lica mjesta dopuniti fotografijama lica mjesta. Nakon što predmet spora bude nedvojbeno identificiran, potrebno je raspraviti i da li predmetna nekretnina u dijelu predstavlja javno dobro sukladno odredbama Zakona o cestama i Zakona o komunalnom gospodarstvu te se u tom smislu predlaže pribaviti očitovanje Grada Vrgorca kao nadležnog upravitelja prometnice. Predlaže se pribaviti i podatke Informacijskog sustava prostornog uređenja o izgrađenosti predmetne nekretnine u slojevima od 1968. godine preko Hrvatske osnovne karte (1954. - 2009.) do danas. Predlaže se također pozvati Grad Vrgorac, sa intervencijskim efektom radi sudjelovanja u predmetnom postupku. Tužena se obvezuje pribaviti sve predložene isprave i potvrde u primjerenom roku određenom od strane suda nakon nedvojbene mogućnosti identifikacije predmeta spora i samim time izdavanja potvrda u vezi istog. U predmetnom je postupku tužitelj je dužan predložiti relevantne dokaze na okolnosti dokazivanja sljedništva predmetne nekretnine, jesu li i koji njegovi pravni prednici bili u posjedu predmetne nekretnine, za vrijeme kako se to navodi u tužbi, tko je od pravnih prednika tužitelja i kada stekao pravo vlasništva dosjelošću, neprekinutu sukcesiju i na koji su način označeni prednici posjedovali predmetnu nekretninu i koje kvalitete je bio taj posjed te je potrebno raspraviti pitanje njihove savjesnosti, a radi same nesavjesnosti odnosno nepoštenja ne mogu biti ispunjene pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću niti po odredbama OGZ-a, ZOVO-a ili ZVDSP- ima (paragraf 328 OGZ, čl. 72. st. 2. ZOVO, čl. 18. st. 5. ZVDSP.) Radi navedenoga tužena se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti do izvođenja dokaza potrebnih radi utvrđenja činjeničnog stanja i to očevidom na licu mjesta i saslušanjem svjedoka kao i razrješenjem spornog pitanja da li dio predmetne nekretnine predstavlja javno dobro nakon čega će tužena konačno moći opredijeliti svoje stajalište o konkretnoj pravnoj stvari. S obzirom na navedeno, tužena predlaže sudu odbaciti, a podredno odbiti tužbu i tužbeni zahtjev u cijelosti, a tužitelja obvezati da tuženoj nadoknadi trošak sastava odgovora na tužbu, sve prema tarifi o nagradama i naknadi za rad odvjetnika, do izvođenja dokaza meritornih u predmetnoj pravnoj stvari

3. Među strankama je sporno da li je tužiteljica vlasnica sporne nekretnine, odnosno da li je mogla doslešću ili nasljeđivanjem od oca steći vlasništvo 4. Tijekom postupka izvedeni su predloženi dokazi pregledom svih isprava u spisu, uviđajem na licu mjesta uz nazočnost vještaka mjernik te saslušanjem svjedoka.

5. Ocjenom provedenih dokaza sukladno čl. 8. ZPP-a, sud utvrđuje da je i tužbeni zahtjev osnovan kao u izreci, a takav svoj zaključak sud temelji na sljedećim dokazima i na njima izvedenim zaključcima i primjenjenom pravu.

6. Tužiteljica se prije podnošenja tužbe obratila tuženoj sa zahtjevom za mirno rješenje spora, a na koji se tužena nije pozitivno očitovala, pa su bile ispunjene pretpostavke za podnošenje tužbe.

7. Tijekom postupka svoje miješanje je prijavio na strani tužene i Grad Vrgorac, što mu je i dopušteno, a isti se nakon korekcije tužbenog zahtjeva, kojim je u naravi tužiteljica tužbom obuhvatila ono što je omeđeno suhozidom, oglušio na daljnje sudjelovanje u postupku, a sukladno svom stavu da ne poriče tužiteljici ono što je unutar suhozida (na samom uviđaju istaknuto), što je u konačnici tužiteljica samo i obuhvatila – unutar omeđenog, kao i u izreci ove presude.

8. U zemljišnoj knjizi na predmetnoj nekretnini kao zemljišnoknjižni vlasnik upisana je Republika Hrvatska (vidljivo iz Zk izvatka), pa je pasivna legitimacija tužene neupitna, obzirom da se radi o tužbu kojom se tužiteljica želi upisati vlasnikom, uz istodobno brisanje postojećeg upisanog vlasnika.

9. Uviđajem na licu mjesta, uz sudjelovanje vještaka mjernika, utvrđeno je da se u biti radi glede predmeta spora o dvorištu tužiteljičine kuće koje je unutar okvira omeđenog suhozidima, odnosno da se radi (nakon što je izvršen uviđaj) samo o onom izvan lokalne prometnice Grada Vrgorca.

10. Iz presude P-421/09 od 12. travnja 2012. godine proizlazi da je tužiteljica UV pok. GV ishodovala presudu za dio čest. zem. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] površine 576 m2.

11. Iz podataka Informacijskog sustava prostornog uređenja o izgrađenosti predmetne nekretnine u slojevima od 1968. godine preko Hrvatske osnovne karte (1954. - 2009.) do danas, dostavljenog na ročištu 21. listopada 2025., ne proizlazi da predmet spora nije bio u posjedu obzirom da je vidljivo gusto isparcelirano držanje posjeda/međa.

12. Iz rješenja o nasljerđivanju OS Metković posl. br. O-127/65 od 22.7.1965 iza smrti SV po. U proizlazi da su ga za po 1/6 naslijedili supruga Ć, djeca G, S, J, JV i UV.

13. Na licu mjesta su saslušani i svjedoci koji su iskazivali s dobrim znanjem povijesti posjedovanja i obiteljskih odnosa tužiteljice.

14. Svjedok PV, rođ. 1951.g. navodi da je on susjed i da mu je poznato još od najranijeg djetinjstva da je predmet spora bio omeđen suhozidom koji je čak viši nego danas zbog čuvanja od stoke, da je to obiteljska starina tužiteljice koju je ona dobila diobama, te da su to uvijek držali kao svoje. Navodi da je kuća rađena prije više desetljeća, prije više od 30 godina, kad je građena kuća teren je uređen, pa i dvorište tijekom tih radova, dakle ističe da danas izgleda drugačija nego u stara vremena.

15. Svjedok JV, brat tužiteljice ističe da je spornu nekretninu tužiteljica dobila diobom njih nasljednika, odnosno nasljeđivanjem, te da se radi o starini njihovog pok. oca GV koji je umro 1965., a koju je on naslijedio od djeda U, a P je to naslijedio od svog oca R. Navodi da se oni spominju kao obitelj na tom području od 1690.g. u pisanom djelu V. Ističe da su suhozidi koji omeđuju predmet spora prema obiteljskoj predaji građeni prije više od 200 godina, te da su njihovi obiteljski odnosi skladni i da nemaju sporova oko ove nekretnine,a da je kuća građena prije 30-tak godina postepeno, te da tužiteljicu nitko nikada nije ometao, a ni prije njihovog oca GV ni njegove prednike. Suhozidi su bili znatno veći, ali su prilikom gradnje kuće bili srušeni.

16. Svjedokinja RV navodi da je susjeda ove nekretnine i da joj je poznato od najranijeg djetinjstva da je predmet spora bio posjed tužiteljičinog oca, a kasnije i nje, te da ih nitko nije ometao i svi su to držali kao njihovo. Suhozidi su postojali i ranije, ali s vremenom srušeni u današnji oblik. Kuća je izgrađena prije možda 30-tak godina, a prije kuće su bili vrtlići i pristave i svi su znali da je to Borovčevo i njihova starina. Nitko ih nikada nije ometao u posjedovanju. Sadili su se ljutika, kapula, raštika.

17. Sud je poklonio vjeru dobro informiranim svjedocima – sudjecima PV i RV, te bratu tužiteljice JV,. Iz njihovih iskaza u bitnom proizlazi da su se nasljednici iza smrti pok. VV uredno podijelili, da nema sporova među njima glede predmeta spora, da se radi o jako davnoj starini pok. SV (koji je umro 1965.godine), da je stoga u najgorem slučaju za tužiteljicu pošteno posjedovanje započelo 1959. godine od strane pok. VV, a da su nasljednici nastavili pošteni posjed pa su se mogli i podijeliti, pa da je tužiteljica u podjeli mogla steći samostalno vlasništvo nastavkom svog poštenog posjedovanja u najnepovoljnime slučaju za tužiteljicu 1999.godine, a onda ona samostalno nakon toga 2019.godine.

18. Tijekom postupka je utvrđeno da tužiteljica konačno uređenim tužbenim zahtjevom nije obuhvbatila cestu/cestovno zemljište Grada Vrgorca – ulicu, već samo ono unutar omeđenog, pa je i to sporno pitanje razriješeno u odnosu na umješača Grad Vrgorac jer je izostao zahtjev za utvrđenjem vlasništva onog što bi bila ulica.

19. Na ovako utvrđene činjenice sud je primijenio materijalno pravo iz § (paragrafa) 1472. Općeg građanskog zakonika ("Justizgesetzsammlung" 1/1811, 1. siječnja 1812. stupio na snagu u austrijskim njemačkim zemljama, 1. srpnja 1814. u Karlovačkoj Granici, 1. kolovoza 1815. u Istri, 1. siječnja 1816. u Dalmaciji, a 1. svibnja 1853. na snazi u Kraljevinama Ugarskoj, Hrvatskoj i Slavoniji) koji se primjenjuje temeljem Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine, "Narodne novine" broj 73/91, dalje: „OGZ“), sadržajno u svezi s načelnim mišljenjem zauzetim na sjednici Saveznog vrhovnog suda SFRJ od 4. travnja 1960., neimenovane odredbe Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Službeni list SFRJ" broj 6/80 i 36/90, "Narodne novine" broj 53/91, dalje: „ZOVO“), te čl. 388. st. 2. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima ("Narodne novine" broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 90/10, 143/12 i 152/14, dalje: „ZV“).

20. Nekretnine se mogu steći, a time i njihov zakonit posjed (čl. 18. st. 1. ZV), na četiri načina: na temelju pravnog posla, odluke suda ili druge nadležne vlasti, nasljeđivanjem i na temelju zakona, što je danas propisano čl. 114. do 160. ZV, a ranije bivšim zakonima i pravnim pravilima koji su regulirali područje stvarnog prava. Što se tiče nasljeđivanja kao temelja stjecanja, po čl. 128. st. 1. ZV vlasništvo se stječe u času otvaranja nasljedstva. Dakle, samom činjenicom smrti i ispunjenjem zakonskih pretpostavki nasljednog temelja: srodstva i nasljednog reda - ako se nasljeđuje temeljem zakona, odnosno oporuke - ako se nasljeđuje temeljem oporuke. Rješenje o nasljeđivanju je samo deklaratornog značaja. Prelazak vlasništva s pretka na nasljednika uslijedio je čak i ako nije vođen ostavinski postupak, i ako nije doneseno rješenje o nasljeđivanju.

21. U više odluka viših sudova je utvrđeno, ako su predmetne nekretnine do 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, prema propisu iz čl. 29. ZOVO na njima se vlasništvo nije moglo steći dosjelošću. Ovaj propis je ukinut 8. listopada 1991. da bi 1. siječnja 1997. stupio na snagu propis iz čl. 388. st. 4. tad novog ZV koji je propisao: "U rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. godine bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa se i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana." Dakle, ako uzmemo u obzir da su nekretnine tad već po zakonu vlasništvo Republike Hrvatske i da vrijedi presumpcija poštenja, potrebno je ispuniti dvostruke rokove izvanrednog dosjedanja, dakle 40 godina.

22. To jer je pomenuta odredba čl. 388. st. 4. ZV ukinuta je odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999. (odredba je prestala važiti 14. prosinca 1999.), nakon što je skoro dvije godine bila na snazi, da bi ju ubrzo zamijenjena druga, sasvim suprotnog sadržaja (od 12. prosinca 2001.). To je otvorilo pravno pitanje da li su oni posjednici koji su između 1. siječnja 1997. i 14. prosinca 1999. ispunjavali uvjete za stjecanje vlasništva dosjelošću stekli vlasništvo po tom temelju ili nisu. U odlukama Europskog suda za ljudska prava zauzeto je shvaćanje kako pod stanovitim uvjetima jesu. To je shvaćanje reinterpretirano u nedavnoj odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-x 974/2017 od 7. svibnja 2019. na sljedeći način: "Kod stjecanja prava vlasništva dosjelošću na stvarima koje su prije 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu treba u vrijeme dosjelosti računati i vrijeme prije 8. listopada 1991., ako se time ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona. Rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela, mora snositi država i ne smiju se ispravljati na teret pojedinca koji je stekao pravo vlasništva dosjelošću na temelju zakonske odredbe koju je Ustavni sud RH naknadno ukinuo, posebice u onom slučaju kada ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes trećih osoba."

23. Izloženo pravno shvaćanje Vrhovnog sud Republike Hrvatske prihvaća i ovaj sud.

24. Ispunjena je i zadnja pretpostavka iz ovog pravnog shvaćanja - da se time "ne vrijeđaju vlasnička prava osoba koja ta prava nisu stekla na temelju odredbe čl. 388. st. 4. ZV, nego na temelju drugih odredaba tog Zakona". U ono vrijeme, 1. siječnja 1997., kako to proizlazi iz raspravne građe, nitko drugi osim tužiteljevih pravnih prednika nije polagao vlasnička prava na predmetnim nekretninama, odnosno za to nitko nije istako bilo kakvu primjedbu ili prigovor, a to niti ne proizlazi iz raspravne građe. Pritom se kod nevrijeđanja vlasničkih prava poglavito misli na osobe koje bi bile ovlaštene za naknadu imovine oduzete za vrijeme Jugoslavenske komunističke vladavine po odredbama Zakona o naknadi za imovinu oduzetu za vrijeme jugoslavenske komunističke vladavine ("Narodne novine" broj: 92/96, 92/99, 39/99, 42/99, 43/00, 131/00, 27/01, 34/01, 65/01, 118/01, 80/02 i 81/02, dalje: ZNI). A zahtjevi ovlaštenika naknade su i motivirali Ustavni sud Republike Hrvatske da ukine bivšu odredbu čl. 388. st. 4. ZV. Iz podataka u zemljišnim knjigama (vlasnički list) ne proizlazi da bi itko ikada zahtijevao naknadu po ovom zakonu.

22. Zbog svega izloženog presuđeno je kao u izreci ove presude.

Metković, 24. listopada 2025.godine

S u d a c :

Ante Šprlje

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude može se izjaviti žalba u roku 15 (petnaest) dana od dana primitka iste. Žalba se podnosi u 3 (tri) istovjetna primjerka putem ovog suda za nadležni županijski sud. Ako stranka nije pristupila na ročište na kojem se presuda uručuje, a uredno je obaviještena o ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem se presuda uručuje. Ovjereni prijepis presude stranka može preuzeti u sudskoj zgradi (čl. 335. ZPP-a).

DNA:

1. UV, [adresa] ( i putem

2. Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, GUO

3. Odvjetnik Mateo Barbir, Vrgorac