Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-1026/2025-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu po sutkinji ovog suda Tatjani Ledinšćak-Babić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužiteljice FU iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćniku Ivanu Žalcu, odvjetniku iz Slavonskog Broda, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535, zastupanog po punomoćnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženika izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-528/2023-16 od 18. srpnja 2025., dana 23. listopada 2025.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba tuženika, te se potvrđuje rješenje Općinskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj P-528/2023-16 od 18. srpnja 2025.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanim rješenjem odbijen je kao neosnovan tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda za suđenje u ovoj pravnoj stvari.

2. Navedeno rješenje pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud pobijano rješenje preinači na način da prihvati tuženikov prigovor mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, odnosno podredno da pobijano rješenje ukine i predmet vrati na ponovno suđenje te da tužitelju naloži da tuženiku naknadi trošak sastava žalbe.

3. Žalba tuženika nije osnovana.

4. Polazeći od odredbe čl. 70. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH, 70/19, 80/22 i 114/22 – dalje: ZPP) prvostupanjski sud navodi da je prorogacijska klauzula sadržana u čl. 12. Ugovora o kreditu kojeg su stranke zaključile 1. kolovoza 2007., iz koje proizlazi da su ugovorne stranke prilikom sklapanja istog, za slučaj sporova proizašlih iz tog ugovora, ugovorile nadležnost suda u mjestu sjedišta kreditora, ovdje tuženika, nepoštena odredba, jer se radi o unaprijed formuliranoj odredbi o kojoj ugovorne strane nisu posebno pregovarale.

5. Pozivajući se na Zakon o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj: 41/14, 110/15 i 14/19 – dalje ZZP) koji propisuje pravila zaštite osnovnih prava potrošača pri kupnji proizvoda i usluga, kao i pri drugim oblicima stjecanja usluga i proizvoda na tržištu a koji Zakon sadrži odredbe koje su u skladu s aktom Europske unije i to Direktivom Vijeća 93/2013 EEZ od 5. travnja 1993. o ugovorima koji se protive načelu savjesnosti i poštenja (nepoštenim odredbama) a koja je Direktiva implementirana u hrvatski pravni sustav pa je odredbom čl. 49. st. 1. ZZP-a propisano da se ugovorna odredba o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ista bila formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, sud zaključuje da je pravna posljedica takvih odredbi propisana samim zakonom na način da je određeno da je nepoštena ugovorna odredba i ništetna sukladno čl. 50. st. 1. ZZP-a.

6. Kako se u konkretnom slučaju radi o ugovornoj klauzuli koja nije bila posebno pregovarana, već je sastavni dio tipskog unaprijed formuliranog ugovora tuženika na čiji sadržaj tužiteljica nije imala utjecaj, a koja uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranaka, budući da bi tužiteljica, koja ima prebivalište na području mjesne nadležnosti suda u [adresa] radi ostvarenja svojih prava bila u obvezi putovati u [adresa], što bi uzrokovalo značajnu financijsku neravnotežu, jer bi to za tužiteljicu iziskivalo dodatne troškove i vrijeme čime bi se istoj ograničilo pravo na pristup sudu, prvostupanjski sud ugovornu odredbu o prorogacijskoj klauzuli smatra nepoštenom.

7. Nadalje pozivajući se na odredbu čl. 2. Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine" broj: 57/09, 112/12, 143/13, 147/13, 09/15, 78/15, 102/15 i 56/16 – dalje: ZPK) , a cijeneći da je predmet spora potraživanje po osnovi razlike preplaćenog iznosa s osnova kamate i valute po osnovi ništetnosti pojedinih odredbi ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka, a tužiteljica je kao korisnik tog kredita potrošač u smislu navedenog Zakona, sud smatra da je u konkretnim okolnostima tužiteljica koja ima prebivalište na području mjesne nadležnosti Općinskog suda u Slavonskom Brodu pravilno podnijela predmetnu tužbu pred prvostupanjskim sudom kao mjesno nadležnom sudu za postupanje u ovom postupku, kojom prilikom je iskoristila pravo izbora koje joj pruža odredba čl. 19.l st. 1. ZPK-a.

8. U žalbi tuženik brani tezu da je progacijska klauzula valjana i da proizvodi pravni učinak, ukazujući pritom na pravno shvaćanje Vrhovnog suda RH od 5. studenog 2020. sukladno kojem za ocjenu nepoštenosti odredbe u ugovorenoj nadležnosti valja uzeti u obzir vrijednost predmeta spora, udaljenost između prebivališta potrošača i sjedišta banke, mogućnost dolaska na sud u mjeri da taj trošak i način dolaska stranke odvrati od bilo kakvog prigovora ili pravnog lijeka ili tužbe, opće imovno stanje potrošača te ostale relevantne okolnosti koje pretpostavke prvostupanjski sud nije utvrđivao. Navodi da je tužiteljica zastupana po odvjetniku zbog čega njezina prisutnost na ročištima nije potrebna, a okolnost da bi punomoćnik tužiteljice eventualno morao putovati nije od utjecaja na ocjenu postojanja neravnoteže, jer istu ništa nije priječilo da angažira odvjetnika u [adresa]. Tvrdi još da sve i da je prorogacijska klauzula nepoštena, a što osporava da je sukladno odredbi čl. 46. st. 1. i 48. st. 1. ZPP-a Općinski građanski sud u Zagrebu i općemjesno nadležan za postupanje u ovoj pravnoj stvari, a da u konkretnom slučaju nije primjenjiva odredba čl. 19.l ZPK-a obzirom da su iste odredbe stupile na snagu 30. rujna 2015., dok je ugovor o kreditu zaključen 1. kolovoza 2007. Pojašnjava da nema mjesta ni primjeni odredbe čl. 59. ZPP-a obzirom da se ista primjenjuje na sporove proizašle iz poslovne djelatnosti jedinice, a kako tužiteljica u ovom postupka osporava primjenu tečaja CHF, tuženik tvrdi da navedene promjene nisu u nadležnosti poslovne jedinice tuženika.

9. Ispitujući pobijano rješenje sukladno žalbenim navodima valja istači da prvostupanjski sud nije počinio ni bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, koju sadržajno ukazuje tuženik, a niti jednu drugu na koje ovaj sud primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti, jer navedena odluka nema nikakvih manjkavosti zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, a razlozi o odlučnim činjenicama su jasno određeni te bez proturječja sa stanjem spisa.

10. Nadalje, iako sud prihvaća zaključke prvostupanjskog suda vezano uz nepoštenje odnosno ništetnost ugovorne odredbe o prorogaciji nadležnosti, na isti se primjenjuje Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine broj 96/03 – dalje: ZZP/03) koji je vrijedio u vrijeme zaključenja navedenog Ugovora kojim je u čl. 81. st. 1. propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača a prema st. 2. istog članka smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nepoštena ugovorna obveza je prema čl. 87. st. 1. ZZP/03 ništava.

11. Osim toga, pogrešan je zaključak suda da se u konkretnom slučaju po pitanju ocjene mjesne nadležnosti primjenjuje odredba čl. 19. l. ZPK-a, imajući u vidu da je isti Zakon stupio na snagu 1. siječnja 2010., a sam propisuje u odredbi čl. 29. da se ne primjenjuje na Ugovore o kreditu sklopljene do dana stupanja na snagu tog Zakona, dok su stranke sporni navedeni Ugovor o kreditu sklopile 1. kolovoza 2007. Ujedno se pojašnjava da se navedena odredaba odnosi na pitanje međunarodne nadležnosti za sporove iz potrošačkog ugovora, a što ovdje nesporno nije slučaj, već je trebalo prigovor mjesne nenadležnosti tuženika procijeniti kroz odredbe ZPP-a o mjesnoj nadležnosti, kako to pravilno tvrdi tuženik u svojoj žalbi.

12. Međutim, kako tužiteljica već u tužbi tvrdi da ugovornu prorogacijsku klauzulu u zaključenom potrošačkom ugovoru stranaka treba smatrati nepoštenom, ista je očito iskoristila svoje pravo propisano odredbom čl. 59. ZPP-a iz kojeg proizlazi da je za suđenje u sporovima protiv pravne osobe koja ima poslovnu jedinicu izvan svog sjedišta, ako spor nastane u povodu djelatnosti te jedinice, pored suda općemjesne nadležnosti nadležan i sud na čijem se području ta poslovna jedinica nalazi, dok iz navedenog Ugovora proizlazi da je isti sklopljen u [adresa], gdje se nalazi podružnica tuženika.

13. Stoga, kako se u ovom parničnom postupku radi o sporu koji je nastao upravo u povodu predmetnog Ugovora o kreditu (jer tužiteljica smatra da je zbog ništetnosti odredbi Ugovora preplatila kredit pa zahtijeva povrat iznosa koji smatra da je preplaćen) to treba smatrati da je spor nastao u povodu djelatnosti poslovne jedinice koja je Ugovor sklopila, pa kako je tužiteljica podnošenjem tužbe na navedeni općinski sud izabrala da o sporu stranaka odlučuje sud na čijem se području nalazi ta poslovna jedinica, a ista se nalazi na području mjesne nadležnosti navedenog prvostupanjskog suda, pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo je jednako negativno odlučiti o istaknutom prigovoru mjesne nenadležnosti prvostupanjskog suda, slijedom čega je sukladno odredbi čl. 380. toč. 2. ZPP-a odbijanjem žalbe tuženika valjalo potvrditi pobijano rješenje.

14. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje jer isti nije uspio u žalbenom postupku sukladno čl. 154. st. 1. ZPP-a.

U Varaždinu 23. listopada 2025.

Sutkinja

Tatjana Ledinšćak-Babić