REPUBLIKA HRVATSKA
ŽUPANIJSKI SUD U SLAVONSKOM BRODU
STALNA SLUŽBA U POŽEGI
Požega, Sv. Florijana 2
Poslovni broj: Gž-917/2025-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Branimira Miljevića, kao predsjednika vijeća, Renate Marić kao izvjestiteljice i članice vijeća i Berislava Devčića kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice ŽU iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], koju zastupa punomoćnik Jugoslav Puran, odvjetnik u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, koje zastupa punomoćnik Sofija Petković, odvjetnica i drugi odvjetnici u Odvjetničkom društvu Glamuzina & Grošeta d.o.o. u Zagrebu, radi ništetnosti, rješavajući žalbu tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P-3878/2024-9 od 25. lipnja 2025. na sjednici vijeća održanoj dana 23. listopada 2025.
p r e s u d i o je
I Odbija se žalba tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb kao neosnovana i potvrđuje se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3878/2024-9 od 25. lipnja 2025.
II Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbenog postupka, odbija se kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 3878/2024-9 od 25. lipnja 2025. suđeno je:
" I Utvrđuje se ništetnom odredba u članku 3. Ugovora o kreditu broj: 718-50- 4014758 sklopljenog 03. travnja 2007. između tužiteljice ŽU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] i tuženika RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB:53056966535 u dijelu u kojem je tužiteljica u obvezi platiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva u visini 3,30% od iznosa kredita.
II Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Zagreb, Magazinska 69, OIB: 53056966535 da tužiteljici ŽU, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 1.079,64 eur s zateznom kamatom koja teče od 25. lipnja 2025. do isplate po kamatnoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem za tri postotna poena referentne stope, koja je kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku od 15 dana."
2. Protiv presude tuženik je pravovremeno podnio žalbu zbog relativno bitne povrede odredaba parničnog postupka i ne primjene čl. 338.st.4.ZPP. Apsolutno bitne povrede odredaba parničnog postupka čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP su počinjene jer pobijana presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati obzirom da presuda uopće nema razloga o odlučnim činjenicama. Tuženik smatra da je tužiteljica iz ugovorne odredbe o obvezi plaćanja naknade mogla shvatiti financijske obveze koje za nju proizlaze i procijeniti je li za nju takva odredba prihvatljiva ili nije. Sud propušta utvrditi je li sporna odredba uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka. Ukazuje na pogrešnu primjenu odredba Zakona o zaštiti potrošača i pogrešnu primjeni čl. 269. i 270 ZOO. Tužena pobija i odluku o troškovima, posebno trošak sudske pristojbe na presudu, te ukazuje na čl. 7.st.2. Zakona o sudskim pristojbama. Predlaže se da sud preinači pobijanu presudu, odbije tužbeni zahtjev te dosudi troškove parničnog postupka, kao i trošak ove žalbe, podredno da pobijanu presudu ukine i odredi da se ponovno provede glavna rasprava.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Neosnovano tuženik u žalbi ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a, budući su u obrazloženju navedeni svi razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni provedenim dokazima, te se ista presuda može ispitati. Drugostupanjski sud također nije utvrdio postojanje niti jedne od ostalih bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje u smislu članka 365. stavak 2. ZPP-a pazi po službenoj dužnosti.
5. Predmet spora je zahtjev za utvrđenje djelomične ništetnosti ugovora o kreditu, odnosno uglavka glede naknade za obradu kreditnog zahtjeva.
5.1. Iz dokumentacije u koju je izvršen uvid kao bitno proizlazi kako slijedi:
- iz ugovora o kreditu broj 718-50-4014758 proizlazi da je isti zaključen između tuženika kao kreditora i tužiteljice kao korisnika kredita dana 3. travnja 2007. u iznosu od 28.698,54 CHF u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita (čl. 1.) s namjenom za kupnju vozila (čl.6.), da je čl. 3. ugovoreno da se prilikom prvog korištenja kredita naplaćuje jednokratna naknada u visini 3,30% od iznosa kredita, da je ugovor solemniziran po javnom bilježniku Mariji Kustić dana 3. travnja 2007. pod brojem Ov-6472/2007 te da je tužiteljica upozorena da potvrđena privatna isprava ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta;
- da je potvrdom tuženika od 15. ožujka 2021. potvrđeno da je prilikom isplate/korištenja kredita dana 5. travnja 2007. naplaćena naknada za obradu kredita u iznosu od 4.309,03 kn sukladno čl. 3. Ugovora o kreditu i ista da je naplaćena od iznosa odobrenog kredita.
5.2. Tužiteljica je iskazala da joj je kredit trebao za kupnju automobila za osobne potrebe te su joj u auto kući riješili sve vezano za kredit, a u banku nije ni išla, da joj u auto kući nisu ništa objasnili već su rekli da su to najbolji krediti i najpovoljniji uvjeti te je ispadala i najpovoljnija rata, da je naknadu platila nešto više od 4.000,00 kn, što joj je predstavljalo dodatan teret, a obzirom da se nije razumjela u te postotke, da ju je sve to zateklo, te da je mislila da kao stranka ne može prigovarati naknadi niti ju je itko upozorio, niti javni bilježnik, da može tražiti smanjenje naknade.
6. Za utvrđenje ništetnom ugovorne odredbe o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva nije potrebno ispunjenje uvjeta da je ta odredba i/ili nejasna i/ili teško razumljiva i/ili teško uočljiva. Člankom 84. Zakona o zaštiti potrošača propisano je da nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Tako i Sud EU izražava shvaćanje u presudi od 16. srpnja 2020. u spojenim predmetima C-224/19 i C-259/19 (u predmetima naplate naknada za obradu kredita - naknade za otvaranje) da članak 2., članak 4. stavak 2. i članak 5. Direktive 93/13 treba tumačiti na način da se ugovorne odredbe koje su obuhvaćene pojmom „glavni predmet ugovora“ trebaju shvatiti kao one koje utvrđuju bitne činidbe tog ugovora i koje ga kao takve određuju. Odredbe koje su akcesornog značaja u usporedbi s onima koje definiraju samo bit ugovornog odnosa ne mogu biti obuhvaćene tim pojmom. Stoga proizlazi da ugovorna odredba o naknadi za odobrenje kredita ne ulazi pod pojam „ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene“ te se na istu ne odnosi isključenje testa nepoštenosti. Stoga je bila dužnost tuženika taksativno navesti što sve čini trošak obrade kredita, a ne samo naplatiti ga u postotnom iznosu, jer iz toga proizlazi da su naplaćivani veći troškovi od korisnika kredita koji su tražili veći iznos kredita za što nema ekonomskog opravdanja. Naime, tuženik nije obrazložio iz kojeg razloga su kod većeg iznosa kredita veći troškovi ugovora pa da bi postojalo racionalno opravdanje za veće plaćeni iznos ulazne naknade.
7. S obzirom da se o navedenim odredbama nije pojedinačno pregovaralo te su iste bile unaprijed formulirane od strane tuženika te tužiteljica nije imala utjecaja na njezin sadržaj niti je mogla ishoditi da se ista eliminira iz Ugovora, radi se o nepoštenoj ugovornoj odredbi u smislu odredbe čl. 96. ZZP-a.
7.1. Sud pravilno navodi da tuženik nije na nedvojben način dokazao da je s tužiteljicom u vrijeme sklapanja predmetnog ugovora pojedinačno pregovarao o spornoj odredbi i da ju je upoznao s parametrima o kojima ovisi iznos naknade te o posljedicama istog. Naime, banka je dužna upoznati klijente s elementima koji utječu na određivanje naknade kao i s posljedicama koje bi isto moglo imati na visinu njezine obveze jer je znanje i iskustvo banke u kreditnom poslovanju superiorno u odnosu na znanje prosječnog potrošača što u konkretnom slučaju nije učinjeno s obzirom na općenitu i nedorečenu formulaciju o naknadama u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru, koja formulacija je tužiteljici nerazumljiva. Dakle, tužiteljici su u samom ugovoru morali biti određeno predočeni i objašnjeni razlozi i pojedinosti glede naknade kako bi na temelju određenih i razumljivih kriterija mogla predvidjeti sve potencijalne ekonomske posljedice koje za nju iz ugovora mogu proizaći, pri čemu nije dovoljno da je tužiteljica samo općenito znala da je dužna platiti naknadu. Kako je odredba ugovora o naknadama od bitnog značaja i u konačnici ovisi isključivo o odluci jedne ugovorne strane - tuženika, bez da su određeno i razumljivo navedeni uvjeti plaćanja istih, to predstavlja odredbu koja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice.
8. Mjerodavnom odredbom čl. 81. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., dalje: ZZP/03.), koja je istovjetna kasnijoj odredbi čl. 96. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., dalje: ZZP/07) je propisano da ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom. Spornom ugovornom odredbom, unatoč tome što je određena u postotku, u biti je tuženik sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za obradu zahtjeva i odobravanje kredita, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Stoga je sporna ugovorna odredba zaista i prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dakle ista predstavlja nepoštenu odredbu u potrošačkom ugovoru, u smislu odredbi Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 96/03., te 79/07., 125/07., 79/09. 79/09., 89/09., 133/09., 78/12. i 56/13., te 41/14., 110/15. i 14/19., dalje: ZZP). Zaključno, kako se o spornoj odredbi nije pregovaralo, to je time ugovorna odredba po kojoj je predviđena naknada za obradu zahtjeva i odobravanje kredita nepoštena, jer korisnik kredita o njoj nije pojedinačno pregovarao, a prouzročila je značajnu ravnotežu u pravima i obvezama na strani tužitelja, kao potrošača kredita, pa je posljedično i ništetna u smislu odrede čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača.
9. U pogledu troškova postupka sud je pravilno odlučio sukladno odredbama čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, odnosno isti su odmjereni s obzirom na vrijednost predmeta spora, zahtjeva za naknadu troškova i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 138/23, dalje: OT).
9.1. Neosnovani su žalbeni navodi u pogledu dosude troška sudske pristojbe na presudu iz razloga što je tužiteljica pristojbu od 53,09 eura platila, a sukladno odredbi čl. 154.st.1. ZPP-a stranka koja u cijelosti izgubi parnicu je dužna protivnoj stranci naknaditi troškove potrebne za vođenje parnice, a taj trošak je bio potreban, zbog čega tužiteljica ima pravo na puni iznos koji je platila.
9.2. Kako svojim žalbenim navodima tuženik nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost osporene presude sud je temeljem članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučio kao u točki I izreke presude.
10. Tuženik je odbijen sa zahtjevom za naknadu troškova žalbe jer sa istom žalbom nije uspio, sukladno odredbi čl. 154.st.1. i 166.st.1. ZPP-a
U Požegi, 23. listopada 2025.
Predsjednik vijeća
Branimir Miljević
