Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-805/2024-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, suca izvjestitelja i člana vijeća i sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja MŠ iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Ivanu Adžiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženice Privredne banke Zagreb d.d., Zagreb, Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, zastupane po punomoćnici Petri Vatavuk, odvjetnici iz Zagreba, odlučujući o žalbi tuženice izjavljenoj protiv presude i rješenja Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-7996/2021-24 od 21. ožujka 2024., u sjednici vijeća 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

Djelomično se odbija i djelomično prihvaća žalba tuženice, te se presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj: P-7996/2021-24 od 21. ožujka 2024.

- potvrđuje u toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj: 9010641625 sklopljenog 18. srpnja 2005. između tuženice i tužitelja u dijelu koji glasi: „...plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“, te u toč. II. izreke kojom je naloženo tuženici isplatiti tužitelju iznos od 353,54 EUR sa zateznom kamatom

- preinačuje u toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu broj: 9010641625 sklopljenog 18. srpnja 2005. između tuženice i tužitelja i odredba čl. 7.2. istog Ugovora o kreditu u dijelu koji glasi: „...otplaćuje se u 60 (...) jednakih mjesečnih anuiteta...“, te se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužitelja odbija kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Odbija se žalba tuženice kao neosnovana i potvrđuje odluka o troškovima postupka sadržana pod toč. II. izreke rješenja kao sastavnog dijela navedene presude.

II. Nepobijana toč. I. izreke rješenja ostaje neizmijenjena.

III. Odbija se tuženica sa zahtjevom za naknadu troškova iz žalbenog stadija postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđene su ništetnim odredbe Ugovora o kreditu broj: 9010641625 sklopljenog 18. srpnja 2005. između tuženice i tužitelja (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, odnosno toč. 1. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je propisano kako se tuženica obvezuje tužitelju staviti na raspolaganje iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.402,61 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita te toč. 7.2. Ugovora o djelu (pravilno: Ugovora o kreditu – opaska ovoga suda) kojom se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 60 jednakih mjesečnih anuiteta, plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja, pod toč. II. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužitelju iznos od 353,54 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose. Nepobijanom toč. I. izreke rješenja kao sastavnog dijela navedene presude prihvaćen je prigovor tuženice naznačenoj vrijednosti predmeta spora u tužbi te je određena vrijednost predmeta ovoga spora u visini od 353,54 EUR, dok je pod toč. II. izreke rješenja naloženo tuženici naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.288,12 EUR sa zateznom kamatom od 21. ožujka 2024. do isplate.

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tuženica pobija u cijelosti navedenu presudu i odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. II. izreke rješenja zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13., 89/14. i 70/19.; dalje u tekstu: ZPP), koji se u ovoj pravnoj stvari primjenjuje temeljem odredbe čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.) uz iznimke iz st. 2.-7. tog članka, predlažući drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu i odluku o troškovima postupka u smislu žalbenih navoda, podredno ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovni postupak.

3. Budući da tuženica žalbom ne pobija toč. I. izreke rješenja, to je primjenom odredbe čl. 365. st. 1. ZPP valjalo odlučiti kao pod toč. II. izreke ovoga rješenja.

4. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana, a djelomično neosnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnosti odredbi čl. 1. i 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoren iznos i otplata kredita u valutnoj klauzuli u CHF, te zahtjev za isplatu novčanih iznosa koji su po osnovi tih ništetnih ugovornih odredbi isplaćeni tuženici.

7. Ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva tužitelja prvostupanjski sud je utemeljio na slijedećem činjeničnom utvrđenju:

- da je između stranaka sklopljen Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tuženica stavila na raspolaganje tužitelju iznos u kunama koji odgovara protuvrijednosti od 20.402,61 CHF po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan korištenja kredita (čl. 1), te kojim je ugovorena otplata kredita u 60 jednaka mjesečna anuiteta plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio tog Ugovora (čl. 7.2.);

- da iz iskaza tužitelja saslušanog na ročištu 14. veljače 2024. proizlazi da mu je tuženica kao fizičkoj osobi – potrošaču odobrila namjenski kredit za kupnju vozila, da mu je Ugovor o kreditu predan na potpis u auto kući, time da u vezi sadržaja istog nije pregovarao sa tuženicom, niti pak je bio upozoren na rizike sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF, već je unaprijed sastavljen obrazac Ugovora o kreditu potpisao u auto kući, bez da je bio kod tuženice;

- da je tužitelj kredit u cijelosti otplatio 30. travnja 2010.;

- da se tužitelj pravilno pozvao na utvrđenja iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., iz čijeg sadržaja jasno proizlazi da su ugovorne odredbe kojima su iznosi mjesečnih anuiteta vezani uz valutu CHF ništetne, jer se o tim odredbama nije pojedinačno pregovaralo niti je tuženica informirala potrošače o bitnim parametrima za donošenje odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što je suprotno načelu savjesnosti i poštenja prouzročilo neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a za koja utvrđenja je prvostupanjski sud vezan sukladno odredbi čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15. i 14/19; dalje u tekstu: ZZP/14) koji je bio na snazi u vrijeme podnošenja tužbe;

- da je na temelju nalaza i mišljenja financijske vještakinje Petre Blašković iz Centra za financijska vještačenja d.o.o. utvrđena razlika plaćenog na temelju razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg na dan isplate kredita u iznosu od 353,54 EUR (ako se uzmu u obzir samo pozitivne razlike), te da je tuženica na predmetni nalaz i mišljenje iznijela primjedbe samo u odnosu na zadatak koji je sud dao vještakinji;

- da potrošač plaćanjem anuiteta po nižem tečaju CHF nije stjecatelj već je to tuženica kao kreditor, zbog čega sud nije uzeo u obzir tražbinu tuženice s osnova nižeg tečaja jer nema mjesta primjeni instituta stjecanja bez osnove, time da je za nepoštenost ugovorne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF isključivo odgovorna tuženica kao kreditor, a tuženica u konkretnom slučaju nije istaknula zahtjev za povrat stečenog bez osnove od strane tužitelja zbog manje plaćenih anuiteta prilikom otplate zbog toga što je u pojedinim (utuženim) razdobljima tečaj CHF bio niži od tečaja CHF u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu, zbog čega takav zahtjev nije bio predmet ocjene osnovanosti u prvostupanjskom postupku primjenom odredbe čl. 2. ZPP;

- da je prigovor zastare neosnovan, što je u skladu sa stajalištem Vrhovnog suda Republike Hrvatske da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare, te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći iz početka od pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe, a što je u odnosu na ništetnost valutne klauzule 14. lipnja 2018., pa kako do podnošenja predmetne tužbe 9. listopada 2021. nije protekao petogodišnji zastarni rok iz čl. 225. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO), to nije nastupila zastara tražbine tužitelja.

8. Na temelju gore iznesenog, prvostupanjski sud je zaključio da su ništetne odredbe čl. 1. i 7.2. Ugovora o kreditu kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane uz CHF, a što je utvrdio pod toč. I. izreke presude, te je prihvaćajući nalaz i mišljenje sudske vještakinje u kojem je navedeno da je tužitelj temeljem ništetne odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF preplatio tuženici iznos od 353,54 EUR, posljedično čemu je, nakon što je za predmetni restitucijski zahtjev pravilno otklonio prigovor zastare, obvezao tuženicu isplatiti tužitelju navedeni iznos sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene pod toč. III. izreke presude primjenom čl. 1111. i čl. 1115. ZOO, s obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je ugovorila mora smatrati nepoštenom stjecateljicom.

9. Obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 18. srpnja 2005., to prvostupanjskom sudu valja ukazati da je u odnosu na ništetnost ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula u CHF, obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, bio dužan primijeniti odredbu čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.; dalje u tekstu: ZOO/91) koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu. Međutim, iako je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo primijenivši u odnosu posljedice utvrđenja ništetnosti odredbi čl. 1. i čl. 7.2. Ugovora o kreditu odredbu čl. 323. ZOO, valjalo je i pravilnom primjenom materijalnog prava jednako odlučiti obzirom da je odredbom čl. 104. ZOO/91 gotovo istovjetno odredbi čl. 323. ZOO propisano da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

9.1. Međutim, kako se zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave (ništetne) ugovorne odredbe pravno smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove, to je odlučujući o dijelu tužbenog zahtjeva kojim tužitelj zahtijeva isplatu s osnove stjecanja bez osnove prvostupanjski sud pravilno primijenio odredbe čl. 1111. i čl. 1115. ZOO.

10. Tuženica u žalbi ističe da je automatskim pozivanjem prvostupanjskog suda na utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, bez sagledavanja opravdanosti primjene načela zaštite apstraktnog potrošača na konkretnog tužitelja počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP. Navodi da je kolektivnom zaštitom osigurana preventivna zaštita i kontrola nepoštenih ugovornih odredbi u odnosu na prosječnog potrošača, te da tek u posebnoj parnici koju osobno pokrene potrošač treba utvrditi primjenjuje li se i u kojoj mjeri načelo zaštite apstraktnog potrošača, onako kako je utvrđeno u kolektivnoj parnici, na konkretnog tužitelja, odnosno da u svakom pojedinačnom slučaju treba utvrditi je li sporna ugovorna odredba tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, je li se o istoj pojedinačno pregovaralo, te ukoliko bi se utvrdilo da se o spornoj odredbi nije pregovaralo, kumulativno utvrditi uzrokuje li znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, suprotno načelu savjesnosti i poštenja.

11. Ustavni sud Republike Hrvatske je u svojim odlukama broj: U-III-4372/2021 i U-III- 5458/2021 od 30. lipnja 2022. iznio shvaćanje da je tuženica, kada se u pojedinačnom sporu potrošača protiv banke odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, a koja okolnost nije bila predmetom utvrđivanja i dokazivanja u kolektivnom sporu vođenim pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem: P-1401/2012, ovlaštena tvrditi i dokazivati da je na drugi način dala odgovarajuće obavijesti tužitelju o naravi, rizicima i posljedicama spornih ugovornih odredbi kojima je ugovorena valutna klauzula vezana uz tečaj CHF na određivanje njegove novčane obveze i da je tužitelj unatoč punoj obaviještenosti pristao na sklapanje takvog ugovora.

12. U konkretnom slučaju, tuženica radi utvrđenja da je tužitelj prilikom sklapanja Ugovora o kreditu bio obaviješten u smislu pune informiranosti o riziku valutne klauzule u CHF nije predložila nikakve dokaze, pa stoga nije dokazala da je o spornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom Ugovoru o kreditu pojedinačno pregovarala s tužiteljem niti da je tužitelja u cijelosti informirala o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na punoj obaviještenosti o svim specifičnim rizicima vezanim uz valutu CHF, a što bi isključivalo presumpciju o primjenjivosti pravomoćne presude donesene u kolektivnom sporu na ocjenu poštenosti (ništetnosti) spornih odredaba konkretnog Ugovora o kreditu. Imajući stoga u vidu vezanost za pravna utvrđenja iz pravomoćne presude donesene u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud je primjenom odredbe čl. 81. st. 1. i 2. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03) osnovano zaključio da je sporna ugovorna odredba nepoštena odnosno ništetna. S tim u vezi, valja navesti da činjenica što je ugovaranje valutne klauzule dopušteno Zakonom o obveznim odnosima nije odlučna, jer se u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu prosuđuje kroz odredbe ZZP/03, pa se u skladu sa čl. 81. st. 5., odredbe glave 10. II. dijela tog Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) taj Zakon ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, a odredba čl. 22. ZOO ne predstavlja prisilnu zakonsku odredbu. Stoga je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava pod toč. I. izreke presude utvrdio ništetnom odredbu čl. 7. st. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovoreno da tužitelj otplaćuje kredit u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja.

13. Protivno žalbenim navodima tuženice, kraj činjenice da ona tijekom postupka nije dokazala okolnosti koje bi isključivale primjenu pravnih utvrđenja iz presude donesene u sporu kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, prvostupanjski sud nije ponovno trebao provoditi test poštenosti niti utvrđivati da li je ugovaranje te odredbe imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača jer je to pravomoćno utvrđeno u kolektivnom sporu za zaštitu interesa i prava potrošača, pa je neosnovano pozivanje tuženice na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP.

14. U odnosu na žalbenu tvrdnju tuženice da Ugovor o kreditu ne može biti predmetom kontrole jer je tužitelj u cijelosti otplatio kredit 2010., istoj valja ukazati da činjenica što je Ugovor o kreditu u cijelosti otplaćen ne predstavlja pravnu prepreku za utvrđenje ništetnosti njegovih odredaba jer otplatom kredita nije prestala ništetnost predmetnih odredaba Ugovora o kreditu, a na ništetnost se ugovorne stranke uvijek mogu pozivati.

15. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud pogrešno odlučio o osnovanosti visine tražbine tužitelja jer je izreku presude utemeljio na nalazu i mišljenju financijske vještakinje, a istovremeno je zanemario njezine prigovore da su nalaz i mišljenje pogrešno izrađeni iz razloga što je vještakinja prilikom izrade istog uzela kao da je ugovoren fiksni tečaj CHF.

15.1. Neosnovano tuženica tvrdi da je prvostupanjski sud izmijenio ugovorni odnos između parničnih stranaka na način da je kredit s valutnom klauzulom pretvorio u kunski kredit time što je naložio vještakinji da rast tečaja za valutu CHF prilikom otplate anuiteta izračuna u odnosu na početni tečaj, jer je jedino o početnom tečaju CHF tužitelj bio informiran. Kod toga valja istaknuti da nije sporno da Zakon o obveznim odnosima dopušta sklapanje ugovora uz valutnu klauzulu te ugovori o kreditu u kojima je glavnica vezana za valutu CHF nisu utvrđeni ništetnim zbog toga što je ugovorena valutna klauzula u CHF, već iz razloga što tuženica nije tužitelja na pravilan način informirala o rizicima takve klauzule, a što je i dovelo do neravnoteže između parničnih stranaka i posljedično tome do ništetnosti te odredbe.

16. U odnosu na tvrdnje tuženice da je prvostupanjski sud prilikom dosude visine tužbenog zahtjeva bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate kredita, valja navesti da je prošireno vijeće u sastavu trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske presudom u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u podudarnoj činjenično i pravnoj situaciji izrazilo slijedeće pravno shvaćanje:

„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu tzv. otplaćenih iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“

16.1. Prihvaćajući dakle navedeno pravno shvaćanje, proizlazi zaključak da u situaciji kada tuženica nije istaknula prigovor radi prijeboja niti je podnijela protutužbu za isplatu tzv. negativne razlike, da prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava tzv. negativnu razliku nije uzeo u obzir prilikom ocjene osnovanosti visine zahtjeva tužitelja.

17. Također, protivno žalbenim navodima tuženice, tužitelj ima pravo na zateznu kamatu primjenom odredbe čl. 1115. ZOO od dana kada je tuženici platio mjesečne anuitete, jer se tuženica na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništetnosti, obzirom je takvu odredbu uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom iznosa koji su joj plaćeni temeljem predmetne ništetne ugovorne odredbe.

18. Prema odredbi čl. 104. st. 1. ZOO/91 u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna je vratiti drugoj sve ono što je primila po osnovi takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se priroda onog što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje.

18.1. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave (ništetne) ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Kako je dakle provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužitelj temeljem odredbe o ispunjenju obveze uz valutnu klauzulu u CHF preplatio tuženici s osnova tečajne razlike iznos od 353,54 EUR, to je i prema ocjeni ovoga suda, prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava pod toč. II. izreke presude obvezao tuženicu isplatiti tužitelju iznos od 353,54 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene u toj točki izreke presude, od datuma kada je tužitelj iste platio do isplate, obzirom da se tuženica koja je stekla navedeni novčani iznos temeljem navedene ništetne odredbe koju je sama unijela u Ugovor o kreditu i o kojoj odredbi nije pregovarala s tužiteljem, ima smatrati nepoštenom stjecateljicom.

19. Međutim, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom (i) odredbu čl. 1. Ugovora o kreditu, obzirom da je tom ugovornom odredbom definirana visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita koji je tuženica isplatila tužitelju i odredbu čl. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 60 jednakih mjesečnih anuiteta, jer iste u tim dijelovima ne uzrokuju neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača s obzirom da definira obvezu tuženice (a ne tužitelja), a kako su iznos visine i broj mjesečnih anuiteta bitni sastojci Ugovora o kreditu, to bez istih taj pravni posao ne može egzistirati. Tužitelj ne navodi razloge na temelju kojih bi upravo čl. 1. i čl. 7.2. u dijelu koji se odnosi na njegovu obvezu otplaćivati kredit u 60 jednakih mjesečnih anuiteta bili ništetni, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa.

20. Stoga je ovaj sud djelomično odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. i 2. ZPP potvrdio presudu pod toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu broj: 9010641625 sklopljenog 18. srpnja 2005. između tuženice i tužitelja u dijelu koji glasi: „...plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste Banke važeće na dan plaćanja...“ i pod toč. II. izreke kojom je tuženici naloženo isplatiti tužitelju iznos od 353,54 EUR sa zateznom kamatom, dok je djelomično prihvatio žalbu tuženice i primjenom čl. 373. toč. 3. ZPP preinačio toč. I. izreke u dijelu kojim je utvrđena ništetnom odredba čl. 1. Ugovora o kreditu i odredba čl. 7.2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim se tužitelj obvezao otplaćivati kredit u 60 jednakih mjesečnih anuiteta i tim dijelovima odbio kao neosnovan zahtjev tužitelja.

21. Odlukom o troškovima postupka pod toč. II. izreke rješenja prvostupanjski sud je obvezao tuženicu naknaditi tužitelju trošak postupka u iznosu od 1.288,12 EUR sa zateznom kamatom od 21. ožujka 2024. do isplate, navodeći da je odluku donio temeljem čl. 154. st. 1. u vezi čl. 155. ZPP.

22. Tuženica odluku o troškovima pobija samo za slučaj uspjeha žalbe u pogledu glavne stvari jer ne pobija način obračuna ni visinu pojedinih troškova kao niti kriterij dosuđenja naknade troškova postupka. Kako je ovaj drugostupanjski sud djelomično preinačio prvostupanjsku presudu to je primjenom čl. 166. st. 2. ZPP dužan odlučiti o troškovima postupka.

23. Prvostupanjski sud je dosudio tužitelju troškove za koje je jasno i određeno pod toč. 23. obrazloženja opisao na koje radnje se odnose i u kojoj visini se dosuđuju, pa je prema ocjeni ovoga suda odluka o troškovima postupka pravilno i dostatno obrazložena.

24. Prema tome, s obzirom na neznatan neuspjeh tuženice u ovom žalbenom postupku, radi kojeg nisu nastali posebni troškovi, tužitelj ima pravo na cjelokupni trošak primjenom čl. 154. st. 5. ZPP, pa kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i odmjerio troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP, to je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. II. izreke rješenja.

25. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP, s obzirom da je uspjeh tuženice neznatan u odnosu na preostali usvojeni zahtjev tužiteljice u odnosu na koji je žalba odbijena.

U Varaždinu 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun