Pristupanje sadržaju
- 1 - Poslovni broj: Usž-2053/23-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Markovića, predsjednika vijeća, mr. sc. Mirjane Juričić i Blanše Turić, članica vijeća te višeg sudskog savjetnika Srđana Papića zapisničara, u upravnom sporu tužiteljice Ž. T. iz Z., koju zastupa N. T., odvjetnik u Z., protiv tuženika Hrvatske komore fizioterapeuta, Z., radi upisa u registar fizioterapeuta, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1528/17-12 od 29. studenoga 2017., na sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2023.
- Žalba tuženika se odbija.
- Potvrđuje se presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-1528/17-12 od 29. studenoga 2017.
Obrazloženje
1. Osporenom presudom prvostupanjskog suda oglašeno je, u točki I. izreke, ništavim rješenje Hrvatske komore fizioterapeuta Klasa: UP/I-032-03/13-01/206, Urbroj: 333-13-17-12 od 12. travnja 2017. godine. Točkom II. izreke odbijen je zahtjev tužiteljice za utvrđenje nedopustivosti izvršenja. Točkom III. izreke utvrđuje se da tužiteljica ispunjava zakonom propisane uvjete za upis u registar fizioterapeuta Hrvatske komore fizioterapeuta. Točkom IV. nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dana zaprimanja prijepisa ove presude izvrši upis tužiteljice u registar fizioterapeuta te da joj u skladu s tim upisom izda odobrenja za samostalni rad. Točkom V. izreke nalaže se tuženiku Hrvatskoj komori fizioterapeuta u Z., da u roku od 15 dana od dana zaprimanja prijepisa ove odluke tužiteljici naknadi troškove ovog upravnog spora u iznosu od 9.375,00 kn dok se točkom VI. izreke, u preostalom dijelu zahtjev tužiteljice za naknadom troškova upravnog spora odbija.
2. Osporenim rješenjem Klasa: UP/I-032-03/13-01/206, Urbroj: 333-13-17-12- od 12. travnja 2017. godine u točki I. izreke izdaje se licenca tužiteljici za obavljanje poslova fizioterapeutskog tehničara koji sudjeluje u postupku fizioterapeutske skrbi u fizikalnoj terapiji i obavlja poslove iz svog djelokruga rada prema uputama i planu i programu koji izrađuje fizioterapeut. Točkom II. izreke rješenja licenca iz točke I. izdaje se za razdoblje od 10. ožujka 2017. do 10. ožujka 2023., a na temelju zahtjeva koje je podnijela tužiteljica Ž. T. fizioterapeutski tehničar te se, prema točki III., imenovana upisuje s danom 10. ožujka 2017. u registar fizioterapeutskih tehničara pri Hrvatskoj komori fizioterapeuta pod brojem: 2-3372.
3. Osporenu presudu tuženik pobija žalbom zbog pogrešne primjena materijalnog prava, bitne povrede pravila sudskog postupka i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u sporu.
Bitnu povredu pravila sudskog postupka sud je počinio kada je tuženici uskratio pravo na zastupanje u ovom upravnom sporu po punomoćniku odvjetniku čime je sud povrijedio načelo ravnopravnosti stranaka u postupku, te je tuženica na takav način stavljena u podređeni položaj u odnosu na tužiteljicu. Daljnju bitnu povredu pravila sudskog postupka prvostupanjski sud je počinio kada je točkom I. izreke pobijane presude oglasio ništavim pobijano rješenje tuženice. Smatra da je sud morao u skladu s odredbom članka 43. stavka 1. ZUS-a obustaviti upravni spor s obzirom da je tuženica u međuvremenu sama poništila svoje pobijano rješenje smatrajući ga i sama nezakonitim iz razloga što je isto doneseno bez prethodnog zahtjeva stranke, što je tuženica i sama uvidjela. Međutim, tuženica i nadalje smatra kako tužiteljica ne ispunjava zakonske uvjete za upis u registar fizioterapeuta radi čega je 27. studenoga 2017. doneseno novo rješenje kojim je meritorno odlučeno o zahtjevu tužiteljice za upis u registar fizioterapeuta na način da je taj njezin zahtjev odbijen. Imajući u vidu navedeno smatra da je prvostupanjski sud točkama III. i IV. izreke pobijane presude pogrešno primijenio materijalno pravo. Naime, sud je pobijanom presudom utvrdio da tužiteljica ispunjava zakonom propisane uvjete za upis u registar fizioterapeuta, a što je pogrešno jer tužiteljica te uvjete naprosto ne ispunjava. Odredbom članka 7., 8. i 14. Zakona o fizioterapeutskoj djelatnosti propisani su formalni uvjeti za stjecanje prava na obavljanje fizioterapeutske djelatnosti koje mora kumulativno ispuniti svaki kandidat za stjecanje prava na obavljanje fizioterapeutske djelatnosti i dobivanje odobrenja za samostalni rad. Ti uvjeti su sljedeći: završen preddiplomski studij fizioterapije i stjecanje naziva prvostupnika fizioterapeuta, obavljan pripadnički staž i položen stručni ispit. U konkretnom slučaju tužiteljica od nabrojanih uvjeta koje mora kumulativno ispuniti ne ispunjava niti jedan. Tužiteljice nema položen stručni ispit za prvostupnika fizioterapije nego ima samo položen stručni ispit za diplomiranog fizioterapeuta koji niti ne postoji temeljem pozitivnih propisa. Pozitivnim propisima je predviđen samo stručni ispit za prvostupnika fizioterapije, fizioterapeutskog tehničara i masera kupeljara i to odredbom članka 13. stavka 3. točke 4. Pravilnika o pripravničkom stažu zdravstvenih radnika. Osim toga člancima 7., 8. i 14. Zakona kao jedan od uvjeta za stjecanje prava na upis u Registar fizioterapeuta je propisan položen stručni ispit za prvostupnika fizioterapije kojeg tužiteljica nedvojbeno nema položenog. Stoga se ne može prihvatiti stav suda da je tužiteljica polaganjem stručnog ispita ostvarila pravo na obavljanje fizioterapeutske djelatnosti te da je imala legitimna očekivanja da će obavljati fizioterapeutsku djelatnost. Tužiteljica nije mogla imati legitimna očekivanja da će polaganjem stručnog ispita ostvariti pravo na obavljanje fizioterapeutske djelatnosti jer ona polaganjem tog ispita nije ispunila zakonske uvjete za stjecanje prava na obavljanje fizioterapeutske djelatnosti. Dakle, tužiteljica nedvojbeno nije ispunila kumulativno sve uvjete koje zakon propisuje za stjecanje prava na obavljanje fizioterapeutske djelatnosti i dobivanje odobrenja za samostalan rad i to je naprosto činjenica odnosno nije ispunila niti jedan od tih uvjeta. Bez značaja je to što je tužiteljica završila diplomski studij za diplomiranog fizioterapeuta jer ona i nadalje nema stečen naziv prvostupnika fizioterapeuta odnosno nema temeljno obrazovanje za fizioterapeuta stoga se nikako ne može prihvatiti stav suda da bi tužiteljica čak bila i prekvalificirana za obavljanje fizioterapeutske djelatnosti.
Osim toga smatra da ne može ni ministarstvo ni sud ocjenjivati je li netko dovoljno stručan za obavljanje neke djelatnosti ili ne odnosno da li je netko ostvario dovoljan broj ECTS bodova i kakvih bodova za stjecanje kakve stručne kvalifikacije jer to može činiti samo visokoškolska ustanova koja za to ima odgovarajuću dopusnicu za izvođenje odgovarajućeg studijskog programa. Na sudu je samo da ustanovi da li osoba ispunjava formalne uvjete za stjecanje prava na obavljanje djelatnosti, a koji uvjeti su propisani zakonom. Stoga je sud u konkretnom slučaju bio ovlašten samo utvrđivati da li tužiteljica ima završen temeljni studij fizioterapije i da li ima stečen naziv stručni prvostupnik fizioterapije ili ne i onda shodno tom utvrđenju donijeti odluku o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a sud nikako ne može sam zbrajati ECTS bodove, uspoređivati studijske programe, eventualno položenu razliku predmeta i slično, te na takvom utvrđenju zaključivati da li je netko kvalificiran za obavljanje fizioterapeutske djelatnosti ili ne, jer na takav način sud izlazi iz zakonskih okvira s obzirom da je zakon jasno propisao da bez završenog preddiplomskog stručnog studija fizioterapije i stečenog naziva prvostupnika fizioterapeuta nitko ne može biti fizioterapeut, čak i da stekne titulu doktora znanosti iz područja fizioterapije. Tužiteljica nedvojbeno nije završila preddiplomski studij fizioterapije i nije stekla naziv prvostupnika fizioterapeuta. Također napominje da tuženica svojim rješenjem ni na koji način nije preispitivala stručnu kvalifikaciju koju je tužiteljica stekla jer tuženica to nije niti ovlaštena činiti nego je samo u okviru svojih zakonskih ovlasti utvrđivala da li tužiteljica ostvaruje formalne uvjete koje zakon propisuje za stjecanje prava na obavljanje fizioterapeutske djelatnosti, odnosno, tuženica ne spori da je tužiteljica završila preddiplomski studij radne terapije i da je stekla naziv prvostupnika radne terapije. Tuženica tužiteljici ne spori ni da je ona završila dvogodišnji diplomski studij fizioterapije i da je stekla naziv diplomiranog fizioterapeuta. Međutim, tuženica je u upravnom postupku utvrdila da tužiteljica osim završenih navedenih studija i stečenih stručnih naziva nije završila i preddiplomski studij fizioterapije te da nije stekla stručni naziv prvostupnik fizioterapeut, a što zakon propisuje kao jedan od uvjeta za stjecanje prava na obavljanje fizioterapeutske djelatnosti. Dakle, tuženica nije preispitivala valjanost tužiteljičine diplome nego je samo utvrđivala činjenično stanje te je utvrdila da tužiteljica ne posjeduje diplomu za prvostupnika fizioterapeuta radi čega joj je odbila zahtjev za upis u registar fizioterapeuta i radi čega joj nije dala odobrenje za samostalni rad za prvostupnika fizioterapeuta. Tuženica ne prihvaća stav suda da je tužiteljica uvjerenjem o položenom stručnom ispitu za diplomiranog fizioterapeuta izdanog od tadašnjeg Ministarstva zdravlja RH stekla određena prava koja joj stvaraju legitimna očekivanja. Zakon o fizioterapeutskoj djelatnosti nije propisao zanimanje diplomirani fizioterapeut za izdavanje odobrenja za samostalni rad i upisa u registar niti da diplomirani fizioterapeut obavlja pripravnički staž i polaže stručni ispit, a sve sukladno Pravilniku o pripravničkom stažu zdravstvenih radnika kao relevantnim propisima za fizioterapeutsku djelatnost, te stoga tužiteljica nije nikako mogla imati legitimno očekivanje na obavljanje fizioterapeutske djelatnosti.
Zaključno se poziva na tumačenje Zdravstvenog veleučilišta Z. od 26. svibnja 2014. upućenog Ministarstvu znanosti i obrazovanja u kojem se izričito navodi da se završetkom specijalističkog diplomskog studija fizioterapije stječe naziv diplomirani fizioterapeut i ne polaže se stručni ispit, te na tumačenje Zdravstvenog veleučilišta od 26. lipnja 2014. kojim se potvrđuje da studenti radne terapije koji su završili specijalistički diplomski studij fizioterapije i stekli naziv diplomirani fizioterapeut nemaju kompetencije prvostupnika fizioterapije odnosno da je ekvivalent naziva iz Zakona o fizioterapeutskoj djelatnosti prvostupnik fizioterapeut. Razlikovni sadržaj koji su studenti polagali nisu razlikovni ispiti sa kojima bi se stekla diploma prvostupnika fizioterapeuta odnosno uspješnim polaganjem navedenih razlikovnih sadržaja nisu stekli kompetencije kvalificiranog fizioterapeuta kao niti uvjete za diplomu prvostupnika fizioterapeuta.
Slijedom navedenog predlaže sudu da uvaži žalbu, poništi pobijanu presudu i odbije tužbeni zahtjev uz naknadu troškova upravnog spora.
4. Tužiteljica žalbu tuženika smatra u cijelosti neosnovanom. Ističe da je naslovni sud pravilnom primjenom pravila točno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je na tako utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo i donio presudu. Prvostupanjski je sud svoju odluku utemeljio isključivo na pravilnoj analizi i ocjeni svakog dokaza posebno i svih dokaza zajedno, te na osnovi rezultata cjelokupnog postupka. Ističe da navodi tuženika iz žalbe nisu ničim potkrijepljeni, paušalni su, temelje se na samovoljnom i pogrešnom tumačenju važećih propisa, te su protivni pravovaljanoj dokumentaciji i stečenim pravima. Napominje se kako je prvostupanjski sud pravilno odlučio kada je odvjetniku tuženika uskratio pravo na zastupanje u ovom upravnom sporu pravilnom primjenom odredbe članka 20. točke 3. Zakona o upravnim sporovima. U odgovoru na žalbu tužiteljica iscrpno navodi činjenice i dokaze na kojima je utemeljila tužbu, a koje je kao osnovane uvažio i prvostupanjski sud. Predlaže sudu da žalbu tuženika odbije kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu u točkama I., III., IV. i V. izreke potvrdi uz naknadu troškova odgovora na žalbu.
5 Žalba nije osnovana.
6. Ispitujući prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporavana žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći na ništavost po službenoj dužnosti, sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16. i 29/17. - dalje: ZUS) ovaj Sud je utvrdio da postoje razlozi iz članka 66. stavka 1. ZUS-a radi kojih se presuda pobija radi čega je presudom poslovni broj Usž-2627/18-3 0d 3. svibnja 2019. žalbu tuženika uvažio, poništio prvostupanjsku presudu i odbio tužbeni zahtjev.
7. Naime, prvostupanjski je sud, u točki I. izreke, presude oglasio ništavim rješenje Hrvatske komore fizioterapeuta Klasa: UP/I-032-03/13-01/206, Urbroj: 333-13-17-12 od 12. travnja 2017. godine smatrajući da je to rješenje izdano bez prethodnog zahtjeva, a na koji stranka naknadno nije pristala već ga upravo suprotno tome pobija. U obrazloženju svog stava prvostupanjski sud navodi da je tužiteljica podnijela zahtjev za upis u registar fizioterapeuta i izdavanje odobrenja za samostalni rad, a tuženik je tužiteljici izdao licencu za obavljanje poslova fizioterapeutskog tehničara za što ona nije podnijela zahtjev pa je sud ocijenio da se radi o situaciji kakvu ima u vidu članak 128. stavak 1. točka 5. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“, broj 47/09. – dalje: ZUP).
7.1. Međutim, prema ocjeni ovog žalbenog suda pogrešno je zaključio prvostupanjski sud da se radi o odlučivanju bez podnesenog zahtjeva pa da bi rješenje sadržavalo tako tešku nezakonitost koja ima za posljedicu oglašavanje ništavim. To stoga što iz spisa predmeta nesporno proizlazi da je tužiteljica podnijela zahtjev 14. listopada 2010. godine za upis u registar fizioterapeuta koji je tuženik rješenjem od 11. studenoga 2013. odbio, a koje rješenje je poništeno presudom prvostupanjskog suda poslovni broj: UsI-5161/13 od 21. prosinca 2016. godine u izvršenju koje je doneseno osporeno rješenje od 12. travnja 2017. godine. To što je tužiteljica tražila da ju se upiše u registar fizioterapeuta i da joj se izda licenca za samostalni rad za prvostupnika fizioterapeuta, a tuženik je tužiteljicu upisao u registar, ali joj je izdao licencu za obavljanje poslova fizioterapeutskog tehničara može upućivati na eventualnu nezakonitost rješenja, ali ne i na ništavost budući da je doneseno po zahtjevu tužiteljice, a u izvršenju presude prvostupanjskog suda pa stoga nije osnovan stav suda da se radi o ništavom rješenju koje je doneseno bez zahtjeva stranke.
7.2 Iz spisa predmeta dostavljenog ovom Sudu uz žalbu proizlazilo da je tužiteljica podnijela tuženiku zahtjev za upis u registar fizioterapeuta i izdavanje licence za samostalni rad za prvostupnika fizioterapeuta, da tužiteljica ima temeljno obrazovanje na Visokoj zdravstvenoj školi u Z. u trajanju od šest semestara u programu studija radne terapije, završetkom kojega je stekla višu stručnu spremu i naziv viši radni terapeut sa ostvarenih 180 ECTS bodova te da je na Zdravstvenom veleučilištu u Z. pohađala dvogodišnji program specijalističkog stručnog studija fizioterapije te je ostvarila 120 ECTS bodova i stekla stručni naziv diplomirani fizioterapeut.
7.3. Prema odredbi članka 2. Zakona o fizioterapeutskoj djelatnosti („Narodne novine“ broj 10/2008. – dalje: Zakon) fizioterapeuti su zdravstveni radnici i njihova je djelatnost sastavni dio zdravstvene djelatnosti od javnog interesa za Republiku Hrvatsku, a obavlja se pod uvjetima i na način propisan ovim Zakonom. Fizioterapeut prvostupnik jest zdravstveni radnik koji obavlja postupke fizikalne terapije i upravlja procesom fizikalne terapije. U fizioterapeutskoj skrbi pacijenta mogu sudjelovati i fizioterapeutski tehničari, radni terapeuti i maseri – kupeljari koji su upisani u registar Hrvatske komore fizioterapeuta. Prema članku 7. Zakona temeljno obrazovanje fizioterapeuti stječu završavanjem studija fizioterapije čijim se završetkom, prema članku 8. Zakona, stječe pravo na naziv prvostupnik fizioterapeut. Prema članku 14. Zakona pravo na obavljanje fizioterapeutske djelatnosti ima fizioterapeut koji je upisan u registar fizioterapeuta pri Hrvatskoj komori fizioterapeuta i ima odobrenje za samostalan rad. Pravo na upis u registar fizioterapeuta ima fizioterapeut koji je obavio pripravnički staž i položio stručni ispit.
7.4. Imajući u vidu naprijed navedene odredbe Zakona o fizioterapeutskoj djelatnosti i utvrđeno činjenično stanje ovaj je sud smatrao da tužiteljica ne posjeduje temeljno obrazovanje za fizioterapeuta to jest da nema završen trogodišnji studij fizioterapije sa ostvarenih 180 ECTS bodova da bi joj se mogla izdati licenca prvostupnika fizioterapije i upisati ju u registar fizioterapeuta pri Hrvatskoj komori fizioterapeuta, te da to što je stekla dodatno obrazovanje na stručnom studiju i stekla naziv diplomirani fizioterapeut sa ostvarenih 120 ECTS bodova nije odlučno za uvažavanje njezina zahtjeva budući da se ne radi o trogodišnjem obrazovanju u smislu naprijed citiranih odredbi članaka 2., 7. 8. i 14. Zakona.
8. Međutim, tužiteljica je protiv navedene presude podnijela ustavnu tužbu koju je Ustavni sud Republike Hrvatske usvojio i Odlukom broj: U-III-4985/2019 od 23. svibnja 2023. ukinuo presudu Visokog upravnog suda RH broj: Usž- 2627/18-4 od 3. svibnja 2019. i predmet vratio na ponovni postupak ovom Sudu.
8.1. Prema stajalištu Ustavnog suda RH:
9. Upravni sud u Zagrebu donio je dvaput istovjetnu presudu u upravnopravnoj stvari podnositeljice, smatrajući, uz ostalo, da greške javnopravnih tijela ne mogu ići na štetu stečenih prava ili legitimnih očekivanja stranaka, pozivajući se pritom na stajališta Europskog suda za ljudska prava. Taj sud također smatra da "okvir razlikovnog sadržaja, njegov obim, obrazovni kvalitet, odnosno kvantitet, kojeg obavlja Zdravstveno veleučilište, ne mogu biti predmetom ocjene javno pravnog tijela koje vodi registar te se takve okolnosti ne mogu ispitivati ni u upravnom sporu, iz kojeg razloga takve okolnosti i pored postojanja svih formalnih isprava ne može ocjenjivati ni ovaj Sud".
10. Visoki upravni sud nije prihvatio stajalište Upravnog suda u Zagrebu pozivom na Zakon o fizioterapeutskoj djelatnosti ("Narodne novine" broj 10/08.) kao lex specialis u konkretnoj pravnoj stvari. Pri tome Visoki upravni sud smatra nespornim da podnositeljica ne posjeduje temeljno obrazovanje za fizioterapeuta jer nema završen trogodišnji studij fizioterapije s ostvarenih 180 ECTS bodova, na temelju kojih bi joj se mogla izdati licenca prvostupnika fizioterapije i upisati je u Registar fizioterapeuta pri Hrvatskoj komori fizioterapeuta. Podnositeljica ima završeno temeljno obrazovanje za višeg radnog terapeuta s ostvarenih 180 ECTS bodova i odobrenje za samostalan rad kao prvostupnik radne terapije, čime nisu, prema ocjeni tog suda, ostvareni uvjeti propisani Zakonom o fizioterapeutskoj djelatnosti odnosno nije završeno trogodišnje obrazovanje na studiju fizioterapije s ostvarenih 180 ECTS bodova.
Visoki upravni sud nije prihvatio obrazloženje Upravnog suda u Zagrebu u odnosu na podnositeljičino stjecanje dodatnih 120 bodova, čime je prema stajalištu Upravnog suda u Zagrebu podnositeljica ukupno stekla 300 ECTS bodova, a time i uvjete za upis u registar fizioterapeuta kao prvostupnik fizioterapije. Prema stajalištu Visokog upravnog suda, u konkretnom slučaju riječ je o različitim zanimanjima s različitim kompetencijama, time da se bodovi ostvareni na navedenim studijima ne mogu zbrajati.
11. Ustavni sud napominje da je zadaća redovnih sudova, a ne Ustavnog suda, tumačiti i primjenjivati pravo na konkretne sudske predmete. U načelu i bez utjecaja na ovlast da ispituje suglasnost sudskih odluka s Ustavom, uloga Ustavnog suda nije da sam procjenjuje činjenice koje su vodile nadležne redovne sudove da usvoje jednu odluku, a ne drugu. Njegova zadaća nije baviti se pogreškama o činjenicama ili pravu koje je navodno počinio redovni sud, osim ako i u mjeri u kojoj one mogu povrijediti ljudska prava i temeljne slobode zaštićene Ustavom. Kad bi bilo tako, Ustavni sud djelovao bi kao sud trećeg ili četvrtog stupnja i ne bi poštovao ustavna ograničenja koja su nametnuta njegovu djelovanju.
12. Iz obrazloženja drugostupanjske presude slijedi da Visoki upravni sud u provedenom postupku nije, prema ocjeni Ustavnog suda, ispitao odlučnu okolnost u slučaju podnositeljice. Naime, Visoki upravni sud nije ocjenjivao i potom utvrdio ima li Hrvatska komora fizioterapeuta ovlast preispitivati akte Ministarstva zdravlja odnosno, u konkretnom slučaju, uvjerenje Ministarstva zdravstva, Ispitnog povjerenstva u Z. o tome da je podnositeljica 2013. položila stručni ispit i stekla zvanje diplomiranog fizioterapeuta, jer nije o tome u obrazloženju osporene presude iznio nikakve razloge. Stoga Ustavni sud, postupajući u okviru svoje nadležnosti u povodu ustavne tužbe podnositeljice, osporenu presudu Visokog upravnog suda u tom smislu nije mogao ni ispitati.
Iz navedenog razloga Ustavni sud ocjenjuje da nedostatan način na koji je Visoki upravni sud obrazložio svoju presudu ostavlja dojam arbitrarnosti i proizvoljnosti u odlučivanju.
9. U postupku nakon odluke Ustavnog suda RH, sukladno članku 77. stavku 2. Ustavnog zakona o ustavnom sudu Republike Hrvatske (Narodne novine, broj:99/99., 29/02. i 49/02.-pročišćeni tekst) ovaj je sud ponovo razmotrio žalbene navode tuženika i, vodeći računa o stajalištu Ustavnog suda, ocijenio da ne postoje razlozi koji bi prvostupanjsku presudu činili nezakonitom.
10. Trebalo je stoga, temeljem članka 74. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima, žalbu tuženika odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.
U Zagrebu 27. rujna 2023.
Predsjednik vijeća:
Boris Marković v.r.