REPUBLIKA HRVATSKA

Općinski sud u Bjelovaru - Stalna služba u Pakracu

Trg Pape Ivana Pavla II br. 1.

34550 Pakrac

Posl.br.: P-893/2024-26

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Bjelovaru, Stalna služba u Pakracu, po sucu toga suda Matiji Stokiću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta više sudske savjetnice- specijaliste OV, u pravnoj stvari tužitelja ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Predragu Kraliku, odvjetniku u Bjelovaru, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupanog po punomoćnicima odvjetnicima iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta, sa sjedištem u [adresa], radi isplate, nakon glavne i javne rasprave održane i zaključene 11. rujna 2025., u nazočnosti punomoćnika tužitelja Predraga Kralika, odvjetnika iz Bjelovara, te zamjenice punomoćnika tuženika FV, odvjetničke vježbenice kod odvjetnice Anite Marković, iz Bjelovara, uz javno objavljivanje 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, da tužitelju ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 2.191,65 EUR (slovima: dvije tisuće stotinu devedeset jedan euro šezdeset pet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate koja je iznosila 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, tekućom:

- na iznos od 0,03 EUR od 01. listopada 2006. godine

- na iznos od 5,47 EUR od 01. prosinca 2007. godine

- na iznos od 5,46 EUR od 01. siječnja 2008. godine

- na iznos od 5,46 EUR od 01. veljače 2008. godine

- na iznos od 5,45 EUR od 01. ožujka 2008. godine

- na iznos od 5,45 EUR od 01. travnja 2008. godine

- na iznos od 5,44 EUR od 01. svibnja 2008. godine

- na iznos od 10,85 EUR od 01. lipnja 2008. godine

- na iznos od 10,83 EUR od 01. srpnja 2008. godine

- na iznos od 10,83 EUR od 01. kolovoza 2008. godine

- na iznos od 10,82 EUR od 01. rujna 2008. godine

- na iznos od 10,81 EUR od 01. listopada 2008. godine

- na iznos od 11,37 EUR od 01. studenog 2008. godine

- na iznos od 10,80 EUR od 01. prosinca 2008. godine

- na iznos od 12,66 EUR od 01. siječanj 2009. godine

- na iznos od 10,78 EUR od 01. veljače 2009. godine

- na iznos od 36,31 EUR od 01. ožujka 2009. godine

- na iznos od 12,85 EUR od 01. travnja 2009. godine

- na iznos od 13,06 EUR od 01. svibnja 2009. godine

- na iznos od 12,00 EUR od 01. lipnja 2009. godine

- na iznos od 10,80 EUR od 01. srpnja 2009. godine

- na iznos od 10,72 EUR od 11. kolovoza 2009. godine

- na iznos od 11,15 EUR od 01. rujna 2009. godine

- na iznos od 10,98 EUR od 01. listopada 2009. godine

- na iznos od 10,70 EUR od 01. studenog 2009. godine

- na iznos od 11,61 EUR od 01. prosinca 2009. godine

- na iznos od 11,60 EUR od 01. siječnja 2010. godine

- na iznos od 14,13 EUR od 02. veljače 2010. godine

- na iznos od 13,86 EUR od 02. ožujka 2010. godine

- na iznos od 15,72 EUR od 02. travnja 2010. godine

- na iznos od 17,98 EUR od 26. svibnja 2010. godine

- na iznos od 19,17 EUR od 25. lipnja 2010. godine

- na iznos od 25,41 EUR od 27. srpnja 2010. godine

- na iznos od 24,21 EUR od 24. kolovoza 2010. godine

- na iznos od 20,50 EUR od 22. rujna 2010. godine

- na iznos od 19,17 EUR od 23. listopada 2010. godine

- na iznos od 17,04 EUR od 23. studenog 2010. godine

- na iznos od 21,56 EUR od 23. prosinca 2010. godine

- na iznos od 27,13 EUR od 22. siječnja 2011. godine

- na iznos od 21,56 EUR od 01. ožujka 2011. godine

- na iznos od 20,23 EUR od 01. svibnja 2011. godine

- na iznos od 22,89 EUR od 12. svibnja 2011. godine

- na iznos od 51,02 EUR od 24. svibnja 2011. godine

- na iznos od 30,85 EUR od 28. lipnja 2011. godine

- na iznos od 31,38 EUR od 23. srpnja 2011. godine

- na iznos od 30,98 EUR od 04. rujna 2011. godine

- na iznos od 38,39 EUR od 08. rujna 2011. godine

- na iznos od 27,79 EUR od 01. listopada 2011. godine

- na iznos od 27,50 EUR od 09. studenog 2011. godine

- na iznos od 27,31 EUR od 08. prosinca 2011. godine

- na iznos od 28,98 EUR od 06. siječnja 2012. godine

- na iznos od 30,41 EUR od 08. veljače 2012. godine

- na iznos od 30,07 EUR od 08. ožujka 2012. godine

- na iznos od 32,78 EUR od 19. travnja 2012. godine

- na iznos od 28,92 EUR od 12. svibnja 2012. godine

- na iznos od 30,26 EUR od 09. lipnja 2012. godine

- na iznos od 29,46 EUR od 10. srpnja 2012. godine

- na iznos od 29,72 EUR od 08. kolovoza 2012. godine

- na iznos od 41,93 EUR od 12. rujna 2012. godine

- na iznos od 28,79 EUR od 06. listopada 2012. godine

- na iznos od 14,98 EUR od 10. studenog 2012. godine

- na iznos od 29,98 EUR od 21. prosinca 2012. godine

- na iznos od 29,32 EUR od 18. siječnja 2013. godine

- na iznos od 27,19 EUR od 15. veljače 2013. godine

- na iznos od 29,31 EUR od 05. travnja 2013. godine

- na iznos od 29,04 EUR od 27. travnja 2013. godine

- na iznos od 27,98 EUR od 03. svibnja 2013. godine

- na iznos od 26,38 EUR od 01. lipnja 2013. godine

- na iznos od 25,98 EUR od 01. srpnja 2013. godine

- na iznos od 26,37 EUR od 01. kolovoza 2013. godine

- na iznos od 26,64 EUR od 01. rujna 2013. godine

- na iznos od 27,04 EUR od 01. listopada 2013. godine

- na iznos od 27,96 EUR od 01. studenog 2013. godine

- na iznos od 28,49 EUR od 01. prosinca 2013. godine

- na iznos od 29,15 EUR od 01. siječnja 2014. godine

- na iznos od 41,58 EUR od 01. veljače 2014. godine

- na iznos od 31,98 EUR od 01. ožujka 2014. godine

- na iznos od 32,61 EUR od 01. travnja 2014. godine

- na iznos od 31,51 EUR od 03. svibnja 2014. godine

- na iznos od 19,52 EUR od 10. lipnja 2014. godine

- na iznos od 31,43 EUR od 15. srpnja 2014. godine

- na iznos od 32,32 EUR od 15. kolovoza 2014. godine

- na iznos od 33,08 EUR od 10. rujna 2014. godine

- na iznos od 32,77 EUR od 05. listopada 2014. godine

- na iznos od 33,26 EUR od 27. studenog 2014. godine

- na iznos od 34,02 EUR od 28. prosinca 2014. godine

- na iznos od 33,71 EUR od 10. veljače 2015. godine

- na iznos od 33,55 EUR od 06. ožujka 2015. godine

- na iznos od 35,62 EUR od 10. travnja 2015. godine

- na iznos od 33,58 EUR od 10. svibnja 2015. godine

- na iznos od 33,54 EUR od 06. lipnja 2015. godine

- na iznos od 33,50 EUR od 03. srpnja 2015. godine

- na iznos od 33,45 EUR od 04. kolovoza 2015. godine

- na iznos od 33,42 EUR od 11. rujna 2015. godine pa do isplate, u roku od 15 dana.

II Utvrđuje se da ne postoji potraživanje tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, OIB: 53056966535, Zagreb, Magazinska cesta 69, prema tužitelju ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], u iznosu od 3.823,53 EUR uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću od 01. listopada 2015. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

III Nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 3.823,62 EUR zajedno s zakonskom zateznom kamatom počam od dana 23. listopada 2025. do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, odnosno kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj ĆV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], podnio je tužbu protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d. Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, radi isplate. U tužbi navodi kako su tužitelj i tuženik dana 05. lipnja 2006. godine sklopili Ugovor o kreditu br. 718-50-3507777, koji je potvrđen kod javnog bilježnika Nevenke Osmanović iz Bjelovara, P. Preradovića 8/1 dana 07. lipnja 2006. pod brojem OU-379/2006, a prema kojem je tuženik kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 22.000,00 CHF prema srednjem tečaju banke na dan korištenja. Gore navedenim Ugovorom ugovoren je rok otplate kredita na 276 mjeseci. Početno ugovoreni mjesečni anuiteti su iznosili 133,66 CHF u kunskoj protuvrijednosti i plaćali su se po srednjem tečaju tuženika za CHF na dan dospijeća, no radi podizanja kamatne stope te tečaja CHF naspram HRK, protekom vremena anuiteti su se povećavali. Pored iznosa glavnice u kunskoj protuvrijednosti, tužitelj je sukladno čl. 2. Ugovora bio dužan platiti i redovnu kamatu koja je tijekom postojanja obveze po Ugovoru bila promjenjiva sukladno odluci tuženika, a na dan sklapanja Ugovora ona je iznosila 4,95 % godišnje. Tužitelj smatra kako je takav način promjene kamatne stope ništetan, obzirom da se ista mijenjala bez tužitelju jasnih parametara, odnosno bez posebnog pregovaranja o istome. Isto tako, tuženik prilikom zaključenja Ugovora tužitelju nije pružio dovoljno informacija i obavijesti o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule CHF. Tuženik je sukladno Zakonu o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN102/15) ponudio tužitelju mogućnost konverzije Ugovora iz valute CHF u valutu EUR. Predmetni kredit je dana 03. veljače 2016. aneksom ugovora konvertiran iz valutne klauzule u CHF u valutnu klauzulu EUR pri čemu je tuženik utvrdio manjak po istome kreditu u iznosu od 1.714,82 HRK zaključno s danom 30. rujna 2015. te tužitelj, obzirom tuženik unatoč provedenoj konverziji tužitelju nije u cijelosti vratio preplaćeni iznos nastao kao posljedica ugovaranja ništetnih odredbi, potražuje razliku daljnjih preplaćenih iznosa od ukupno uplaćenih naspram iznosa kojeg je bio dužan platiti do datuma 30. rujna 2015. po prvotnome otplatnome planu. Zbog ugovaranja ništetnih odredbi u Ugovoru, a koje se odnose na način promjene kamatne stope kao i na ugovaranje valutne klauzule prema kojoj se glavnica veže uz valutu CHF, tuženik je tužitelju od dana sklapanja ugovora pa do dana 30. rujna 2015. u obvezi ispatiti novčani iznos od 12.681,32 kuna. Poziva se na pravomoćnu presudu Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. kojom je u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., a koje povrede traju i nadalje, povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koristi nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Isto je potvrdio i Vrhovni sud Republike Hrvatske revizijskom presudom i rješenjem posl.br. Revt-249/14 od 09. travnja 2015. Također, Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 20. ožujka 2018. revizijskom odlukom posl.br. Rev-2245/17 potvrdio je presudu u predmetu u kojem je pojedinačnom tužbom korisnik kredita potraživao preplaćene kamate od kreditora, a temeljem toga sud je zauzeo stav i o tome kako zastrani rok od 5 godina u kojem potrošači mogu ostvarivati svoju individualnu zaštitu prava u ovim posebnim parnicama teče od 14. lipnja 2014., kao i da su pri tome isti ovlašteni zahtijevati povrat cjelokupnog preplaćenog iznosa koji je za njih posljedica ugovaranja ništetne ugovorne odredbe. Nadalje, pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. PŽ-6632/17 od 14. lipnja 2018. u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u dijelu točke 1.,2.,3.,4.,5.,6. i 7. izreke kojom se utvrđuje da je, između ostalih, ovdje tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa su time tuženici postupali suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača te Zakon o obveznim odnosima. Obzirom su pravomoćnim presudama Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske utvrđene ništetnost ugovorene odredbe o promjenjivosti kamatne stope u skladu sa jednostranom odlukom banke za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008., kao i ništetnost ugovorene odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak za sve ugovore o potrošačkom kreditu koji su sklapani u razdoblju između 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008., to je tuženik sukladno čl. 323. u svezi s čl. 1111., čl. 1115. te čl. 1046. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05, 41/08 i 125/11) dužan vratiti sve što je primio na temelju takvih odredbi Ugovora. Također, čl. 502 c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14) propisano je: " Fizičke i pravne osobe mogu se u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz članka 502. a stavka 1. ovog Zakona da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati." Slično navodi i čl. 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09): "Odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača…..obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika." (sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14 i 110/15). Posljedica utvrđenja ništetnih odredbi ugovora o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi, kao i valutnoj klauzuli vezanoj za CHF jest de facto anuliranje izmjena anuiteta bilo po osnovi dizanja kamate, bilo po osnovi dizanja tečaja, odnosno kao posljedicu toga se ima za uzeti da je početno ugovoreni anuitet u kunskoj protuvrijednosti po onome tečaju kojeg je tuženik primjenjivao na dan isplate kredita nepromjenjiva stavka otplatnog plana, odnosno da je početno ugovoreni anuitet plaćen po tečaju za CHF na dan korištenja kredita pomnožen s brojem anuiteta zaključno s danom 30. rujna 2015. kao datuma obračuna konverzije upravo onaj iznos kojeg je tužitelj bio dužan platiti banci, a razlika koju je platio je preplata i kamatne stope i tečajne razlike te mu je upravo taj iznos banka dužna vratiti zajedno sa zakonskim zateznim kamatama. Ukoliko bi tuženik osporavao tužiteljev izračun potraživanja izvršen na temelju službene dokumentacije tuženika, tužitelj opreza radi predlaže i provođenje financijsko-knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine dugovanja tuženika prema tužitelju. Slijedom supra, navedenog, tužitelj predlaže naslovnom sudu da nakon provedenog postupka donese slijedeću presudu: "Nalaže se tuženiku Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535 da tužitelju ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] isplati iznos od 12.681,32 kuna (slovima: dvanaest tisuća šestotinaosamdesetijedna kuna tridesetdvije lipe) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/94) koja je iznosila 15% godišnje do 31. prosinca 2007., od 01.01.2008. do 30.06.2011. 14% godišnje, od 01.07.2011. do 31.07.2015. po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa do isplate po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, tekućom na pojedinačne iznose (kao u tužbi) kao i tužitelju naknaditi troškove parničnog postupka sa zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku 15 dana. "

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe prigovor mjesne nenadležnosti. Parnične stranke su odredbom čl.13. Ugovora o kreditu ugovorile mjesnu nadležnost u mjestu sjedišta kreditora tj. tuženika. Dakle, ugovorena je mjesna nadležnost stvarno nadležnog suda u Zagrebu obzirom da je sjedište tuženika u Zagrebu. Osim toga, na ovaj se slučaj primjenjuju pravila o općemjesnoj nadležnosti temeljem kojih je sud u Zagrebu također mjesno nadležan. Predlaže se da naslovni sud prije provođenja pripremnog ročišta donese rješenje kojim se oglašava mjesno nenadležnim i kojim se ovaj spor upućuje na Općinski građanski sud u Zagrebu. Tužitelj neosnovano smatra djelomično ništetnima odredbe ugovora o kreditu kojima je glavnica kredita vezana uz valutu CHF i kojima je ugovorena kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odlukama tuženika. Tuženik prvenstveno ukazuje na činjenicu da je Dodatkom ugovoru broj Konv-01/2016 izvršena konverzija tužiteljeva kredita u skladu s prisilnim odredbama Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15, dalje u tekstu ZIDZPK). Postupajući po odredbama čl. 19. c st. 1. toč. 2. ZIDZPK tuženik je tužitelju ponudio konverziju predmetnog ugovora, a koju je konverziju tužitelj dobrovoljno prihvatio. Time je kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Posljedice konverzije sukladno ZIDZPK u odnosu na ugovor o kreditu su sljedeće: (i) konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita i to na način da je tužiteljev ugovor izmijenjen kao da je 5. lipnja 2006. zaključio ugovor s valutnom klauzulom u EUR i promjenjivom kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR; (ii)sve i da je vezanje glavnice kredita uz CHF ili ugovaranje kamatne stope promjenjive odlukom tuženika ništetno, a nije nakon provođenja konverzije utvrđivanja ništetnosti istih nije osnovano jer su sporne odredbe prisilnim propisima u cijelosti izmijenjene i to na način kao da nikada nisu niti bile ugovorene; (iii)sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora; (iv) provedbom konverzije tužitelju je neotplaćena glavnica kredita smanjena za ukupno 3.774,64 EUR; (v) konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za bilo kakva daljnja potraživanja na ime valute CHF ili kamate po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom u smislu odredbe čl. 81. st. 5. ZZP-a iz 2003., odnosno čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. Dodatkom ugovora o kreditu odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi određene su samim ZIDZPK, odnosno u ugovor su unesene iz samog zakona. Sukladno odredbama čl. 81. st. 5. Zakona o zaštiti potrošača (dalje: ZZP) iz 2003. i odredbama čl. 96. st. 5. ZZP-a iz 2007. glave zakona koje reguliraju nepoštene ugovorne odredbe ne primjenjuju se na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi. Osim toga, svrha ZIDZPK bila je s jedne strane trajno rješenje problema kredita u CHF, a s druge strane rasterećenje sudova od pojedinačnih tužbi potrošača čiji bi ugovori bili konvertirani kao što je predmetni. Slijedom navedenog, neosnovani su tužbeni zahtjevi jer se temelje na ništetnosti ugovornih odredaba koje kao takve više ne postoje, stoga ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu temeljem otplatnog plana u CHF jer je isti izmijenjen u otplatni plan s EUR i kamatama promjenjivim na kredite vezane uz valutnu klauzulu EUR i to s danom zaključenja osnovnog ugovora o kreditu. Ako bi tužitelj isticao da bi sporne odredbe ugovora bile ništetne, a da iste ne mogu naknadno konvalidirati, ukazuje se na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u odluci posl.br. Rev-1172/18 u kojoj kaže: "Načelno promatrano izvor obveze može biti volja stranaka, zakon i odluka suda ili koje druge vlasti pa se i ništetna odredba nekog ugovora također može nadomjestiti voljom stranaka (što je uobičajeni način izmjene i dopune ugovora), odlukom suda te izravnom primjenom prisilnog propisa koji na jasan način dopunjava ili mijenja odredbe ugovora." Vrhovni sud, nadalje, navodi da se "radi o prisilnom propisu pa su po prirodi stvari Banka i Korisnik nakon stupanja na snagu ZID ZOPK/12 mogli u ovom i sličnim slučajevima nadomjestiti ništetnu odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi samo u okviru navedenog članka (…), a da je "Ustavni sud RH ovakvo interveniranje zakonodavca u već postojeće ugovorne odnose sa sličnom problematikom ocijenio na način da ono nije protivno Ustavu RH" i da je sud Europske unije ocijenio da takva intervencija zakonodavca nije suprotna pravu Europske unije. U konkretnom slučaju odredbe koje tužitelj smatra ništetnima izmijenjene su prisilnim propisom (Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju) u odnosu na tuženika i voljom stranaka u odnosu na tužitelja. Drugim riječima, tužitelj je slobodnom voljom pristao na ponudu konverzije koju mu je tuženik bio obvezan dostaviti. Dakle, sve i da su odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi iz ugovora o kreditu bile ništetne, što tuženik osporava, prisilnim propisom i voljom stranaka retroaktivno su izmijenjene kao da nikad nisu bile ni ugovorene, a predmetni ugovor o kreditu danas postoji kao da je od samog početka vezan uz valutu EUR s kamatnom stopom primjenjivom na kredite u EUR. Opreza radi, tuženik osporava visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. Tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatnu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate. (list 26-29).

3. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Čazmi, posl.br. P- 861/19-5 od 27. kolovoza 2019. odbijen je prigovor mjesne nenadležnosti tuženika kao neosnovan. (list 97-99)

4. Rješenjem Županijskog sud u Puli – Pola posl.br. Gž-944/2019-2 od 11. studenog 2019. odbijena je žalba tuženika kao neosnovana i potvrđeno rješenje Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Čazmi, posl.br. P- 861/19-5 od 27. kolovoza 2019. (list 132-133)

5. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 24. rujna 2019. navodi kako ustraje u cijelosti u tužbi i tužbenom zahtjevu. Smatra neosnovanim i netočnim navode tuženika iz odgovora na tužbu obzirom niže naznačenim razlozima te ističe kako slijedi. Neosnovan je prigovor tuženika kojim se poziva na ugovorenu mjesnu nadležnost iz ugovora o kreditu obzirom se radi o odredbi o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo pa se ista, obzirom na relevantne odredbe Zakona o potrošačima (NN 96/03) kao i Direktive vijeća EEZ od 05. travnja 1993. (Direktiva 93/13) smatra nepoštenom, ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, s time da se smatra da se o pojedinačnoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, posebice ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Pravna posljedica takvih ugovornih odredbi propisana je čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača kojom je određeno da je nepoštena ugovorna odredba ništava. Nadalje, neosnovan je i prigovor tuženika kojim se poziva na zastaru potraživanja. Odredbom čl. 502. c Zakona o parničnom postupku propisano je kako odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Nastavno, tužitelj ukazuje kako konverzijom nije izvršena restitucija koju određuje pravo Europske unije. Niti po Direktivi 93/13, niti po presudama Suda EU konverzija ne predstavlja restituciju koja se po pravu EU mora izvršiti, ako se utvrde nepoštene ugovorne odredbe. Konverzijom je izvršeno samo ekonomsko izjednačavanje kredita s valutnom klauzulom CHF i simuliranog kredita s valutnom klauzulom EUR. Pri tome su banke u konverzijama rabile nepoštene kamatne stope iz istovrsnih euro kredita, a osim toga su nametale i nepoštenu visoku maržu iz euro kredita, maržu o kojoj se nije pregovaralo, nego je ona ponuđena po principu uzmi ili ostavi. Presudom se dobiva umanjenje glavnice koja je daleko veća nego kod konverzije, a osim toga se dobije i preplaćeni iznos kamata, i preplaćeni iznos na temelju rasta tečaja uz pripadajuću zateznu kamatu po oba zahtjeva za isplatu. Općenito, sveukupni rezultat pravomoćne privatne presude za nepoštenu kamatu i valutu CHF veći je 60% do 100% od rezultata konverzije, pri čemu je razlika veća ako je u pitanju kraći rok otplate kredita. Pravni temelji su jasni jer konverzija nije konvalidacija nepoštenih ugovornih odredaba i stoga konverzijom nije ispunjen niti jedan element prava EU, ali niti hrvatskog prava, koji je nužan za obeštećenje oštećenih CHF dužnika. Vrhovni sud Republike Hrvatske dana 12. veljače 2019. donio je odluku posl.br.Rev-2868/2018 kojom odlukom je utvrdio kako korisnici kredita u švicarskim francima, koji su kredite prema Zakonu o potrošačkom kreditiranju iz 2015. konvertirali u euro, imaju pravo na tužbe protiv banaka i pravo na povrat novca koji su im banke nezakonito oduzele. Tako je u navedenoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske, između ostalog, nedvosmisleno utvrdio da "činjenica da je potrošač sklopio dodatak ugovoru o kreditu i proveo konverziju CHF kredita u kredit uz valutnu klauzulu EUR ne znači da je time izgubio pravni interes za utvrđenje da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne." Identičnu odluku donio je i Sud Europske unije pod brojem C-118/17 u slučaju O kojom je utvrđeno da niti jedan zakon ne može umanjiti zaštitu zajamčenu pravom EU te da ugovori u švicarskim francima ne mogu opstati. Sud je utvrdio da konverzija nije nikakva prepreka utvrđenju ništetnosti i punom obeštećenju potrošača. U presudi je sud EU jasno naveo kako ugovori o kreditu mogu i trebaju biti proglašeni ništetnima i to ovisno baš o tome što je interes potrošača, ako je interes da opstane tada može opstati, a ako nije, tada se cijeli ugovor valja proglasiti ništetnim i pri tom nikakva zakonska intervencija ne smije spriječiti sud u odluci u korist potrošača. Također, tužitelj posebice ukazuje kako je dana 03. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske donio odluku posl.br. Rev-2221/18 kojom je odbijena revizija tuženika protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl.br. Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. kojom je utvrđeno da je tuženik u određeno navedenom vremenskom razdoblju povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak. Člankom 502. c. Zakona o parničnom postupku propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. A st. 1. Ovog zakona, da su određenim postupanjem uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Člankom 81. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) propisano je da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je tu odredbu unaprijed formulirao trgovac, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj poglavito ako je riječ o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca. Činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocjene nepoštenima ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca. Ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed formuliranom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Člankom 87. istog zakona, propisano je da je nepoštena ugovorna odredba ništetna. Ništetnost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništetnost i samog ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe. Člankom 322. Zakona o obveznim odnosima, propisano je da je ugovor koji je protivan Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima ili moralima društva ništetan, osim ako je cilj povrijeđenog prava ne upućuje na neku drugu posljedicu ili ako zakon u određenom slučaju ne propisuje nešto drugo. Člankom 323. st. 1. istog zakona, propisano je da u slučaju ništetnosti ugovora svaka ugovorna strana je dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora. Stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci posl.br. Rev-249/14 je da su banke kao visoko specijalizirane novčarske ustanove bile dužne maksimalno odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali nikako na njihovu štetu. U odnosu na znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju iste su bile dužne svakog potrošač ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i skrenuti mu pozornost na parametre o kojima ovisi kamatna stopa u budućem razdoblju trajanja kredita, a što iste nisu učinile na valjan način u spornom razdoblju zadovoljavajući se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o promjenjivoj kamatnoj stopi iz unaprijed formuliranog standardnog Ugovora, koja je kao takva ostala nerazumljiva. Navedeno postupanje banke su kasnije otklonile kao i ovdje tuženik, a nakon što je odredbom čl. 11. a Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 75/09 i 112/12) i formalno propisano sve što treba sadržavati Ugovorna odredba ako je ugovorena promjenjiva kamatna stopa. Kako su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu bile sastavni dio standardnog unaprijed sastavljenog ugovora o kreditu od strane banke, a o kojim se odredbama s tužiteljem nije pojedinačno pregovaralo niti je tužitelj imao utjecaj na njegov sadržaj, niti je tuženik prije i u vrijeme zaključenja ugovora u cijelosti informirao tužitelja o rizicima vezanim uz zaključenje ugovora o kreditu ugovaranjem valutne klauzule u CHF te je na taj način temeljem nepoštenih odredbi stekao određenu nepripadnu korist jer je povrijedio interes i prava tužitelja kao potrošača, korisnika kredita, jer se u ugovoru koristio ništetnim i nepoštenim ugovornim odredbama, na način da je tuženik povećavao kamatnu stopu sukladno jednostranoj odluci banke i na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je tuženik postupio suprotno odredbama čl. 81., čl. 82. i čl. 87. Zakona o zaštiti potrošača/03, odnosno čl. 96. i čl. 97. Zakona o zaštiti potrošača/07. Člankom 138. a Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07 i 79/09), propisan je obvezujući učinak te presude za sudove u postupcima koje pojedinačno pokrene potrošač. Naime, materija rizika i kamatnih stopa predmet je poslovanja bake, a pravni standard Zakona o obvezim odnosima prema kojem se to neznanje i nepredvidivost procjenjuje, nije jednak za građane i za banke, jer je banka kao profesionalac u ovom području dužna postupati uz povećanu pažnju prema pravilima struke i običaja, a što je nepošteno i u suprotnosti načelu savjesnosti i poštenja propisano čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01 i 35/05 nastavno ZOO) koji se primjenjuje u konkretnom slučaju. Navedeno isto tako uzrokuje i značajnu neravnotežu, odnosno neravnopravnost u pravima i odnosima ugovorenih strana na štetu tužitelja koa potrošača, što je suprotno načelu ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima propisanom čl. 3. ZOO. O ugovornoj odredbi vezanoj za rast tečaja švicarskog franka trebalo se posebno pregovarati sa tužiteljem, a kako to nije učinjeno ovo se smatra nepoštenim ponašanjem tuženika i u suprotnosti sa načelom savjesnosti i poštenja, te ravnopravnost u pravima i obvezama ugovorenih stranaka na štetu tužitelja. Dakle, tužitelj prilikom zaključenja ugovora koa neuka strana nije mogao predvidjeti da će doći do drastične promjene vrijednosti novca, a što je tuženik ako bankarska organizacija svakako mogao predvidjeti, budući da je znao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj kune prema CHF, onako kako to čini u odnosu prema EUR, čime je rizik uzimanja kredita u CHF veći, pa je sklapanjem citiranog ugovora tužitelj doveden u izrazito nepovoljan položaj. Dakle, stav je suda da tužitelj prigodom ponude i ugovaranja kredita nije bio adekvatno informiran o svim uvjetima kredita, pa tako, niti o rastu tečaja švicarskog franka. Obvezujući tužitelja na prihvaćanje vlastitih općih uvjeta poslovanja i drugih internih akata, uključujući i njihove izmjene sa čijim sadržajem ga prethodno nije upoznao, tuženik je postupio protivno moralu društvu i prinudnim propisima (čl. 3.,4.,6.,7.,8.,10.,295., st. 5. 296 st. 1. ZOO, čl. 3. I 5. Direktive Vijeća 93/13 EEZ). Prema stavu Suda EU odredbu koja se odnosi na procjenu o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnose se na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani i isporučene usluge i robe na drugoj sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene i te odredbe treba tumačiti na način da kada je riječ o ugovornoj odredbi kao što je ona u glavnom postupku zahtjev prema kojoj ugovorna odredba mora biti jasno i razumljivo sastavljena, podrazumijeva obvezu ne samo da konkretna odredba potrošaču bude gramatički razumljiva nego da ugovor razvidno izloži funkcioniranje konkretnog mehanizma konverzije u stranu valutu na koji se poziva dotična odredba kao i odnos između tog mehanizma i mehanizma propisanom drugom odredbom koji se tiču isplatom kreditu tako da potrošač na temelju točnih razumljivih kriterija bude u stanju procijeniti ekonomske posljedice koje iz toga za njega proizlaze. Obveza transparentnosti ugovorenih odredbi koju postavlja Direktiva 93/13 EEZ ne može se ograničiti isključivo na značajku razumljivosti na formalnoj i gramatičkoj razini. To je odraz ustaljenog stajališta Suda EU da se potrošač nalazi u slabijem položaju u odnosu na poduzetnike (u konkretnom slučaju banke) kao u pogledu pregovaračke snage, tako i u pogledu razine obaviještenosti odnosno položaju koji vodi do pristanka na uvjete koje poslovni subjekt prethodno sastavio bez mogućnosti utjecaja na njihov sadržaj. Presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl.br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013., a koja je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018., proizlazi da sud smatra da odgovornost tuženih banaka ne opstoji zato što nisu predvidjele spomenuti izvanredni stupanj aprecijacije švicarskog franka u odnosu na euro (48%), nego stoga što su potrošačima prešutjele ono što su znale ili što su trebale znati. Svaka valutna klauzula podrazumijeva da su stranke pristale na određene oscilacije tečaja pogotovo u sustavu fluktuirajućih tečajeva, a s obzirom da je potrošačima rizik tečajnih razlika ili prešućen ili umanjivan, oni su posao sklopili s uvjerenjem da će tečaj tijekom razdoblje otplate ostati isti ili da će neznatno oscilirati, što bi u slučaju valjano ugovorene valutne klauzule do neke blage ili umjerene razine potrošači bili dužni snositi. Na temelju svega navedenog, a polazeći od supra naznačenih odluka i utvrđenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske po pitanju ugovaranja promjenjive kamatne stope i valutne klauzule vezane za švicarski franak, tužitelj smatra kako je tuženik u obvezi vratiti mu iznose što je na temelju takvog ugovora primio (budući je način na koji je ugovorena promjenjiva kamatna stopa i valute CHF uz koju je vezana glavnica ništetan), sukladno čl. 1111. ZOO. Tužitelj predlaže nastavak postupka i provođenje predloženih dokaza. (list 104-129)

6. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 23. prosinca 2019. navodi, između ostalog, kako u cijelosti ostaje kod odgovora na tužbu u kojem su detaljno obrazloženi razlozi zbog kojih tužitelj neosnovano smatra ništetnima odredbe ugovora o kreditu koje su retroaktivno izmijenjene kao da nikada nisu niti postojale. Tuženik ističe kako tužitelj mora dokazati nepoštenost odnosno ništetnost konkretnih ugovornih odredaba, a na koju okolnost nije predložio nikakve dokaze. Ističe kako je odredba o valutnoj klauzuli u CHF tužitelju bila jasna, razumljiva i lako uočljiva, da se o istoj pojedinačno pregovaralo te da nije suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Tužitelj je prije zaključenja ugovora dobio sve potrebne informacije temeljem kojih je mogao dobiti informiranu odluku te je ugovor i soleminiziran od strane javnog bilježnika. Ističe kako je potrebno ispitati savjesnost postupanja tužitelja, a obveza tuženika obavijestiti potrošača o rizicima određenog ugovora o kreditu ovisi kao o informacijama koje su tuženiku poznate, tako i o postupanju i zainteresiranosti samog tužitelja. U predmetnom slučaju ne postoji znatna neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača odnosno tužitelja pa je tako tužitelj od samog početka kreditnog odnosa neovisno od ZIDZPK imao ugovorenu mogućnost konverzije kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR, valutna klauzula nije ugovorena kao jednostrana klauzula, tužitelj je imao mogućnost da ugovori kredit uz drugu valutnu klauzulu. Isto tako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi bila je lako uočljiva, jasna i razumljiva te nije dopušteno ocjenjivati njezinu poštenost. Ističe kako promjena kamatne stope tužitelju nije posljedica tuženikove nesavjesnosti i nepoštenja već objektivnih tržišnih okolnosti. Tuženik u trenutku sklapanja ugovora o kreditu nije imao obvezu u pogledu promjenjive kamatne stope ugovarati egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni ugovorne kamate, već je prilikom formiranja kamatne stope uzeo u obzir promjene tržišnih faktora koji određuju troškove financiranja banke. Tužitelj je prilikom potpisivanja ugovora dao suglasnost da se kamatna stopa tijekom otplate kredita promijeni. Tuženik ostaje kod prigovora na visinu tužbenog zahtjeva i ističe prigovor zastare. (list 134-146)

7. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 13. siječnja 2020. navodi, između ostalog, kako ustraje u cijelosti sa tužbom i tužbenim zahtjevom. Ističe kako je prigovor zastare neosnovan s obzirom da je tužba podnesena 11. lipnja 2019. Ističe kako se konverzija prema ZPK odnosi isključivo na ugovorne obveze, dok se predmetnom tužbom traži ispunjenje samostalne izvan ugovorne obveze tuženika prema tužitelju, proistekle iz tuženikova stjecanja bez osnove. Posebno ističe kako sklapanjem predmetnog Dodatka ugovoru o kreditu, a temeljem odredbi ZPK, prava tužitelja kao potrošača nisu ostvarena te nije doveden u situaciju kao da ništetnih odredbi nije bilo te stoga tužitelj ima pravni interes zahtijevati vraćanje onoga što je tuženik neosnovano stekao. (list 166-179)

8. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 12. veljače 2020. ističe kako je konverzija provedena retroaktivno, odnosno računajući od dana zaključenja ugovora o kreditu. S danom 30. rujnom 2015. izvršena je usporedba iznosa kojeg je tužitelj platio i kojeg bi platio po otplatnom planu u EUR, odnosno koliko je tužitelju preostalo neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i koliko bi mu preostalo po otplatnom planu u EUR. Provedbom konverzije sukladno ZPK, tužitelju je za neotplaćena glavnica smanjena za 3.774,64 EUR. Ako bi Naslovni sud, unatoč svemu prethodno navedenom, smatrao kako tužitelj ima pravo na zahtjev temeljem otplatnog plana u CHF i da je za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari potrebno provođenje vještačenja, vještak bi u obzir morao uzeti i preplatu utvrđenu konverzijom te iznos za koji je umanjena preostala glavnica. Vještak bi navedeno trebao uzeti u obzir jer su isti posljedica retroaktivne provedbe konverzije, a koju tužitelj osporava jer smatra da ima prava na zahtjeve s otplatnog plana u CHF kao da isti nije u cijelosti izmijenjen. Ako vještak navedeno ne bi uzeo u obzir, tuženik za slučaj da Naslovni sud prethodno utvrdi da je tužiteljev tužbeni zahtjev za isplatu osnovan, ističe procesnopravni: prigovor radi prebijanja te predlaže da Sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 28.808,35 kn uvećano za zakonsku zateznu kamatu tekuću na isti u iznosu od 01. listopada 2015. do isplate u visini stope određene čl. 29. ZOO-a i to uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena. Iznos kojeg tuženik ističe u prigovoru radi prebijanja predstavlja iznos za kojeg je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica (3.774,64 EUR) u kunskoj protuvrijednosti primjenom srednjeg tečaja HNB-a za EUR na 30. rujna 2015. (28.808,35 kn). Navedeni iznos je nesporno utvrđen među strankama u toč. 5. Dodatka ugovoru o kreditu, no ako bi tužitelj iste osporavao tuženik predlaže provođenje financijskog vještačenja na okolnost njihove visine. Tuženik predlaže odbiti tužbeni zahtjev te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate. (list 180)

9. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 09. ožujka 2020. navodi kako tužitelj u potpunosti smatra neosnovanim navode tuženika iz citiranog podneska kojima se u cijelosti protivi te ističe kako slijedi. Prvenstveno, tužitelj opetovano ukazuje kako izvršenom konverzijom ni na koji način nije obeštećen po pitanju svih više uplaćenih iznosa s osnova nepoštene i ništetne odredbe o načinu promijene kamatne stope i valutne klauzule. Konverzijom je samo svaka pojedina uplata koju je tužitelj izvršio na ime namirenja anuiteta inicijalno ugovorenih Ugovorom o kreditu konvertirana u uplatu izvršenu prema novom, simuliranom otplatnom planu iz simuliranog EUR kredita, a tako dobiveni eventualni iznos "preplate" (jer u nekim slučajevima korisnika kredita proizlazi čak i manjak!?) nema nikakve veze sa potraživanjem tužitelja u ovom postupku koje potraživanje proizlazi iz ništetnih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u valuti CHF. Zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu nikakvo pitanje možebitno više plaćenih iznosa nije riješeno jer sam Dodatak ugovoru vrijedi za ubuduće, a preplata koja je eventualno i priznata u postupku konverzije nema nikakve veze sa preplatom koja je predmet spora ovog postupka kako to nastoji prikazati tuženik. Naime, tužitelj se već u ranijim podnescima pozvao na odluku Suda Europske unije i stav izražen u predmetu Dunai vs Erste bank C-118/17 od 14. ožujka 2019. te ističe kako zaključenjem Dodatka ugovoru o kreditu odnosno konverzijom kreditnog aranžmana nije postignut učinak zaštite tužitelja kao potrošača obzirom sklopljenim Dodatkom nije otklonjena neravnoteža u pravima i obvezama ugovornih strana iz ugovornog odnosa te tužitelju ni na koji način nije nadoknađena šteta koja mu je nastala u vidu preplaćenih kamata i razlike u valutnom tečaju. U supra citiranoj odluci Suda Europske unije, a sukladno odredbama Direktive br. 93/13/EZ, sud je utvrdio da se čl. 6. st. 1. Direktive mora tumačiti na način da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom mora smatrati kako nikada nije postojala, tako da ne može imati učinak na potrošača s posljedicom ponovne uspostave pravne i činjenične situacije u kojoj se potrošač nalazio da navedena odredba ne postoji. Činjenica da su određene ugovorne odredbe proglašene nepoštenima i ništetnima te zamijenjene novim odredbama (kako bi se održao predmetni ugovor), ne može proizvesti učinak smanjenja zaštite potrošača. Slijedom navedenog, u cijelosti je neosnovan i prigovor prijeboja istaknut po tuženiku, obzirom osim razloga prednje navedenih pozivanja tuženika na prijeboj s osnove razlike u depozitu nije u vezi s tvrdnjama iz ove pravne stvari i irelevantno je za ovaj postupak, a osim toga, niti ne postoje pretpostavke za prijeboj tražbina. Tužitelj predlaže nastavak postupka i provođenje predloženih dokaza. (list 181-182)

10. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 20. travnja 2020. navodi kako je tuženik u odgovoru na tužbu i tijekom dosadašnjeg postupka detaljno obrazložio razloge zbog kojih tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan imajući u vidu da se u ovom postupku radi o ugovoru o kreditu koji je konvertiran u skladu s odredbama Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju. Svi dosadašnji navodi tuženika potvrđeni su sada i odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske od 4. ožujka 2020 donesenom u oglednom sporu koji se vodio pod posl.br. Gos-1/19, a kojom odlukom je potvrđena valjanost Dodatka ugovoru kojim je provedena konverzija. Tako Vrhovni sud RH u spomenutoj odluci uvodno potvrđuje da je tzv. Zakon o konverziji, odnosno ZID ZPK „izvanredna, jednokratna i retroaktivna mjera (intervencija) zakonodavca“ propisana posebnim zakonom (lex specialis) pa su bespredmetni navodi tužitelja da se konverzijom samo uređuju odnosi između ugovornih strana za ubuduće odnosno od dana sklapanja Dodatka o konverziji pa nadalje. Ujedno VSRH u odnosu na valjanost provedene konverzije i predmetnog Dodatka ukazuje kako isti „predstavlja novu pravnu osnovu koja je nastala na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom zakonu““ Dakle, ugovorne strane su svoj ugovorni odnos obnovile s retroaktivnim učinkom na način da je isti od njegova zasnivanja vezan uz valutnu klauzulu u EUR. Tužitelj, unatoč navedenom, potražuje isplatu iznosa kojeg temelji na otplatnom planu u CHF i neosnovanom stavu da tužitelj nije u cijelosti obeštećen jer se konverzija ne odnosi na razdoblje od zaključenja ugovora o kreditu do sklapanja Dodatka o konverziji. Kako je gore pojašnjeno, ugovor o kreditu uz valutnu klauzulu u CHF s otplatnim planom u CHF ne postoji i smatra se kao da nikad nije ni bio zaključen među ugovornim stranama pa ne postoji ni ugovorna ni zakonska pretpostavka za isplatu kako je traži tužitelj. Tuženik u tom smislu ukazuje i na zaključak VSRH iz oglednog spora da bi se o pravnom interesu i osnovanosti zahtjeva eventualno moglo raspravljati samo u slučajevima gdje konverzija nije provedena suglasno strogim odredbama ZID ZPK. U ovom predmetu nije sporno da je tuženik konverziju proveo u skladu s prisilnim odredbama ZID ZPK. Iako tužitelj isto niti ne spori, tuženik dostavlja i izvješće ovlaštenog revizora iz kojeg proizlazi da je tuženik konverziju proveo u potpunosti sukladno prisilnim zakonskim odredbama. Slijedom navedenog, posljedica konverzije je stvaranje novog ugovornog odnosa između tužitelja i tuženika i to na način da je kredit vezan uz valutu CHF u cijelosti i retroaktivno zamijenjen kreditom vezanim uz valutu EUR uvažavajući sve eventualne preplate sukladno ZID ZPK pa primjenom obvezujućeg pravnog shvaćanja VSRH-a iz oglednog spora Gos-1/19 tužbeni zahtjev treba odbiti kao neosnovan. Stoga tuženik, za slučaj da se tužitelj ne odrekne tužbenog zahtjeva, predlaže sudu da sukladno načelu ekonomičnosti odbije izvođenje svih dokaznih prijedloga tužitelja kao nepotrebnih i zaključi glavnu raspravu, te donese presudu kojom će tužbene zahtjeve odbiti u cijelosti. Ako bi, unatoč obvezujućem pravnom shvaćanju VSRH i izričitim odredbama ZPP usmjerenim na ubrzanje postupka i smanjenje troškova, tužitelj ustrajao, a Naslovni sud smatrao da postoji mogućnost utvrđivanja valjanosti ugovora o kreditu odnosno pojedinih odredbi istog ugovora koje su izmijenjene voljom tužitelja i prisilnim zakonskim normama, tuženik ostaje kod svih navoda, prigovora i dokaznih prijedloga. Također, tužitelj se poziva i na odluku Suda EU broj C-118/17 od 14. ožujka 2019. smatrajući da iz iste proizlazi da se ugovorna odredba koja je proglašena nepoštenom ima smatrati kao da nikada nije niti postojala, pa da bi tužitelj zbog toga imao pravo na povrat s osnove otplatnog plana u CHF. Tužitelj, međutim, propušta utvrditi različitost kako primjene valutne klauzule, tako i zakonodavnog uređenja u Mađarskoj i Republici Hrvatskoj. Banke u Mađarskoj su, naime, koristile kupovni tečaj CHF za isplatu kredita, a prodajni tečaj za naplatu anuiteta. Zakonodavnom intervencijom takvo je postupanje proglašeno ništetnim te je Bankama naloženo i za isplatu i vraćanje kredita primjenjivati isključivo srednji tečaj Mađarske narodne banke, a koja je intervencija bila prisilna je za obje ugovorne strane. S druge strane, zakonodavnom intervencijom u RH banke su bile prisiljene ponuditi potrošačima konverziju kredita u EUR, a potrošači su slobodnom voljom odlučivali o prihvatu takve ponude. Ako je potrošač istu prihvatio, konverzija je provedena retroaktivno, kao da je potrošač od samog početka imao kredit vezan uz valutu EUR. Dakle, za razliku od situacije u Mađarskoj, tužitelj je već provedbom konverzije, na koju je dobrovoljno pristao i čiju valjanost ne osporava, doveden u položaj kao da sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi na kredite u CHF nikad nisu niti postojale, a na koji zaključak Suda EU tužitelj upire. Potrebno je, prema tome, prilikom tumačenja navedene odluke suda EU u obzir uzeti i različitosti između situacije u Mađarskoj i RH i to u vidu dvije najvažnije okolnosti: (i) zakonodavna intervencija u Mađarskoj jednako je prisilna za banke i potrošače, a u RH je za banke prisilna, a za potrošače dobrovoljna; (ii) nakon zakonodavne intervencije potrošači u Mađarskoj i dalje imaju kredite vezane uz valutu CHF (samo što se sada primjenjuje srednji tečaj), a u RH je retroaktivno provedena konverzija u kredit vezan uz valutu EUR, kao da kredit u CHF nikad nije niti postojao. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže tužbeni zahtjev odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zateznu kamatu na trošak tekuću od dana donošenja prvostupanjske oluke do isplate. (list 183-185)

11. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 15. svibnja 2020. navodi kako ustraje u cijelosti sa tužbom i tužbenim zahtjevom. Smatra u potpunosti neosnovanim navode tuženika iz citiranog podneska kojima se u cijelosti protivi te ističe kako slijedi. Ističe kako se u ZID ZPK 2015, pojam "sporazum" pojavljuje u čl. 19. c stavka 1. točke 6. ZID ZPK 2015 i označava sporazum koji sklapaju vjerovnik i dužnik u pogledu utvrđenog viška ili manjka uplata u odnosu na simulirani otplatni plan u valuti EUR. S druge strane, nastavak ugovornog odnosa potrošača sa bankom bio je moguć samo sklapanjem Dodatka ugovora o kreditu ili sklapanjem novog ugovora kako je bilo regulirano čl. 19. e stavak 1. ZID ZPK 2015. Iz zakonskih odredbi jasno je kako Sporazum i Dodatak ugovora ili novi ugovor nisu istovjetni pojmovi pa je "pretvaranje" Dodatka/Novog ugovora u Sporazum potpuno arbitrarno i protivno ZID ZPK 2015. Vrhovni sud je naime mogao i morao odlučiti samo u pitanju koje mu je postavljeno, a ne i o onome što nije bilo predmet tog pitanja. Pitanje je bilo valjanost Sporazuma, a ne valjanost Dodatka ili novog ugovora pa je odlučivanje van predmeta pitanja primjer nedopuštene arbitrarnosti u odlučivanju. Iako je Vrhovni sud nedvojbeno odlučivao o primjeni prava Europske unije, konkretno o primjeni i tumačenju Direktive 93/13, Vrhovni sud Republike Hrvatske nije Sudu EU postavio prethodno pitanje niti u samoj odluci uopće obrazložio zašto nije Sudu EU postavio prethodno pitanje. Postupajući na takav način, Vrhovni sud Republike Hrvatske je počinio povredu prava Europske unije i to na način da je postupio u direktnoj suprotnosti sa izričitom odredbom čl. 19. Ugovora o Europskoj uniji (dalje EU) i čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije (dalje UFEU). Naime, tumačenje Direktive 93/13 izražena kroz presudu Suda Unije, značajna su upravo zbog toga što interpretacija Suda unije izražene kroz njegove presude čine sastavni dio pravne norme koju objašnjavaju, a koja kao takva stoga i postaje relevantna izvan samog predmeta spora u kojem je pitanje postavljeno. Također, tužitelj opetovano ukazuje kako konverzija temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju nije od značaja za odluku u ovoj stvari. Naime, konverzija se, prema ZPK, odnosi isključivo na ugovorne obveze (konverzija ugovorne obveze tužitelja prema tuženiku po članku 19. a ZPK), dok se predmetnom tužbom traži nešto posve drugo – ispunjenje samostalne izvanugovorne obveze tuženika prema tužitelju, proistekle iz tuženikova stjecanja bez osnove. Osim toga, konverzijom se izrijekom u čl. 19. e ZPK, ne mogu derogirati "druga prava" tužitelja. Obzirom da je nesporno da tuženik nije udovoljio tužbenom zahtjevu i ispunio dužnu činidbu, niti je spomenuta izvanugovorna obveza prestala na neki drugi način predviđen odredbama ZOO-a, to obveza tuženika i dalje postoji. Pri tome treba uzeti u obzir da konverzija prema ZPK nije isto što i konverzija u smislu ZOO. Naime, konverzijom prema odredbama ZPK, mijenja se postojeći ugovor, dok konverzijom u smislu ZOO isključuje bilo kakvu izmjenu prvobitnog ugovora. Slijedom supra navedenog, ističe se da prihvat konverzije nije ni od kakvog od utjecaja na ovaj postupak, niti je ovaj postupak od utjecaja na tužiteljevo prihvaćanje konverzije obzirom sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovora o kreditu, a temeljem odredbi ZPK-a, prava tužitelja kao potrošača nisu ostvarena te nije doveden u situaciju kao da ništetnih odredbi nije bilo te stoga tužitelj ima pravni interes zahtijevati vraćanje onoga što je tuženik neosnovano stekao. Tužitelj predlaže nastavak postupka. (list 197- 199)

12. Rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Čazmi posl.br. P- 861/2019-32 od 08. veljače 2021. određen je prekid postupka zbog podnošenja zahtjeva za prethodnu odluku Sudu Europske unije od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske iz predmeta Rev-1042/2017 Vrhovnog suda Republike Hrvatske, a koji zahtjev je na dan 30. rujna 2020. godine zaveden na Sudu Europske unije pod brojem C-474/2020. (list 279-281)

13. Pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Bjelovaru Stalne službe u Pakracu, posl.br. P-861/2019-34 od 30. kolovoza 2024. određen je nastavak postupka u ovoj parničnoj pravnoj stvari. (list 285-287)

14. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 25. travnja 2025. uređuje tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Nalaže se tuženiku RAIFFEISENBANK AUSTRIA d.d., Zagreb, Petrinjska 59, OIB: 53056966535, da tužitelju ŽV iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od

2.191,65 EUR (slovima: dvijetisućestotinudevedesetjedan euro šezdesetpet centi) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama po stopi iz čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/94) koja je iznosila 15% godišnje do 31. prosinca 2007. godine, od 01. siječnja 2008. godine do 30. lipnja 2011. godine 14% godišnje, od 01. srpnja 2011. godine do 31. srpnja 2015. godine po kamatnoj stopi iz članka 29. stavka 2. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 01. kolovoza 2015. godine do 31. prosinca 2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi Hrvatske narodne banke izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, od 01. siječnja 2023. godine do 29. prosinca 2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, tekućom:

- na iznos od 0,03 eura od 01.10.2006. godine

- na iznos od 5,47 eura od 01.12.2007. godine

- na iznos od 5,46 eura od 01.01.2008. godine

- na iznos od 5,46 eura od 01.02.2008. godine

- na iznos od 5,45 eura od 01.03.2008. godine

- na iznos od 5,45 eura od 01.04.2008. godine

- na iznos od 5,44 eura od 01.05.2008. godine

- na iznos od 10,85 eura od 01.06.2008. godine

- na iznos od 10,83 eura od 01.07.2008. godine

- na iznos od 10,83 eura od 01.08.2008. godine

- na iznos od 10,82 eura od 01.09.2008. godine

- na iznos od 10,81 eura od 01.10.2008. godine

- na iznos od 11,37 eura od 01.11.2008. godine

- na iznos od 10,80 eura od 01.12.2008. godine

- na iznos od 12,66 eura od 01.01.2009. godine

- na iznos od 10,78 eura od 01.02.2009. godine

- na iznos od 36,31 eura od 01.03.2009. godine

- na iznos od 12,85 eura od 01.04.2009. godine

- na iznos od 13,06 eura od 01.05.2009. godine

- na iznos od 12,00 eura od 01.06.2009. godine

- na iznos od 10,80 eura od 01.07.2009. godine

- na iznos od 10,72 eura od 11.08.2009. godine

- na iznos od 11,15 eura od 01.09.2009. godine

- na iznos od 10,98 eura od 01.10.2009. godine

- na iznos od 10,70 eura od 01.11.2009. godine

- na iznos od 11,61 eura od 01.12.2009. godine

- na iznos od 11,60 eura od 01.01.2010. godine

- na iznos od 14,13 eura od 02.02.2010. godine

- na iznos od 13,86 eura od 02.03.2010. godine

- na iznos od 15,72 eura od 02.04.2010. godine

- na iznos od 17,98 eura od 26.05.2010. godine

- na iznos od 19,17 eura od 25.06.2010. godine

- na iznos od 25,41 eura od 27.07.2010. godine

- na iznos od 24,21 eura od 24.08.2010. godine

- na iznos od 20,50 eura od 22.09.2010. godine

- na iznos od 19,17 eura od 23.10.2010. godine

- na iznos od 17,04 eura od 23.11.2010. godine

- na iznos od 21,56 eura od 23.12.2010. godine

- na iznos od 27,13 eura od 22.01.2011. godine

- na iznos od 21,56 eura od 01.03.2011. godine

- na iznos od 20,23 eura od 01.05.2011. godine

- na iznos od 22,89 eura od 12.05.2011. godine

- na iznos od 51,02 eura od 24.05.2011. godine

- na iznos od 30,85 eura od 28.06.2011. godine

- na iznos od 31,38 eura od 23.07.2011. godine

- na iznos od 30,98 eura od 04.09.2011. godine

- na iznos od 38,39 eura od 08.09.2011. godine

- na iznos od 27,79 eura od 01.10.2011. godine

- na iznos od 27,50 eura od 09.11.2011. godine

- na iznos od 27,31 eura od 08.12.2011. godine

- na iznos od 28,98 eura od 06.01.2012. godine

- na iznos od 30,41 eura od 08.02.2012. godine

- na iznos od 30,07 eura od 08.03.2012. godine

- na iznos od 32,78 eura od 19.04.2012. godine

- na iznos od 28,92 eura od 12.05.2012. godine

- na iznos od 30,26 eura od 09.06.2012. godine

- na iznos od 29,46 eura od 10.07.2012. godine

- na iznos od 29,72 eura od 08.08.2012. godine

- na iznos od 41,93 eura od 12.09.2012. godine

- na iznos od 28,79 eura od 06.10.2012. godine

- na iznos od 14,98 eura od 10.11.2012. godine

- na iznos od 29,98 eura od 21.12.2012. godine

- na iznos od 29,32 eura od 18.01.2013. godine

- na iznos od 27,19 eura od 15.02.2013. godine

- na iznos od 29,31 eura od 05.04.2013. godine

- na iznos od 29,04 eura od 27.04.2013. godine

- na iznos od 27,98 eura od 03.05.2013. godine

- na iznos od 26,38 eura od 01.06.2013. godine

- na iznos od 25,98 eura od 01.07.2013. godine

- na iznos od 26,37 eura od 01.08.2013. godine

- na iznos od 26,64 eura od 01.09.2013. godine

- na iznos od 27,04 eura od 01.10.2013. godine

- na iznos od 27,96 eura od 01.11.2013. godine

- na iznos od 28,49 eura od 01.12.2013. godine

- na iznos od 29,15 eura od 01.01.2014. godine

- na iznos od 41,58 eura od 01.02.2014. godine

- na iznos od 31,98 eura od 01.03.2014. godine

- na iznos od 32,61 eura od 01.04.2014. godine

- na iznos od 31,51 eura od 03.05.2014. godine

- na iznos od 19,52 eura od 10.06.2014. godine

- na iznos od 31,43 eura od 15.07.2014. godine

- na iznos od 32,32 eura od 15.08.2014. godine

- na iznos od 33,08 eura od 10.09.2014. godine

- na iznos od 32,77 eura od 05.10.2014. godine

- na iznos od 33,26 eura od 27.11.2014. godine

- na iznos od 34,02 eura od 28.12.2014. godine

- na iznos od 33,71 eura od 10.02.2015. godine

- na iznos od 33,55 eura od 06.03.2015. godine

- na iznos od 35,62 eura od 10.04.2015. godine

- na iznos od 33,58 eura od 10.05.2015. godine

- na iznos od 33,54 eura od 06.06.2015. godine

- na iznos od 33,50 eura od 03.07.2015. godine

- na iznos od 33,45 eura od 04.08.2015. godine

- na iznos od 33,42 eura od 11.09.2015. godine pa do isplate

kao i naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka s pripadajućim zateznim kamatama, tekućim od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate, prema stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine, dok je referentna kamatna stopa koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke počev od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate, sve u roku od 15 dana.“

15. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 13. svibnja 2025., između ostalog, navodi kako ustraje u cijelosti sa tužbom i tužbenim zahtjevom preciziranim kao u podnesku od 25. travnja 2025. godine. Tužitelj je zaprimio podnesak tuženika od 15. travnja 2025. godine kojim se tuženik očituje na dopunski nalaz i mišljenje vještaka Marijane Matijević od 14. veljače 2025. godine, te na dosadašnji tijek postupka. Tužitelj ukazuje da konverzija temeljem odredbi Zakona o potrošačkom kreditiranju nije od značaja za odluku u ovoj stvari. Naime, konverzija se, prema ZPK, odnosi isključivo na ugovorne obveze (konverzija ugovorne obveze tužitelja prema tuženiku po članku 19.a ZPK), dok se predmetnom tužbom traži nešto posve drugo: ispunjenje samostalne izvanugovorne obveze tuženika prema tužitelju, proistekle iz tuženikova stjecanja bez osnove. Osim toga, konverzijom se, izrijekom u čl. 19.e ZPK, ne mogu derogirati „druga prava“ tužitelja. Takvo stajalište već su zauzeli i mnogi županijski sudovi (citiranje sudske prakse u nastaku). Slijedom supra navedenog, ističe se da prihvat konverzije nije ni od kakvog od utjecaja na ovaj postupak, niti je ovaj postupak od utjecaja na tužiteljevo prihvaćanje konverzije. Dakle, tužitelj kao potrošač nije doveden u situaciju kao da ništetnih odredbi nije bilo. Iako je konverzija napravljena temeljem odredbi ZPK-a te, kako navodi tuženik, za njega prisilnim odredbama (zbog velikih prekršajnopravnih sankcija), isto ne može derogirati prava potrošača za potpunu restituciju, po stavu Suda Europske unije iz ranije citirane Odluke broj C-118/17. Da u tom smjeru treba poštovati prava potrošača, ističe se i praksa Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražena u odluci Posl.br.: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. godine, prema kojoj: „Sama činjenica da su stranke sklopile dodatak ugovoru o kreditu na temelju Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditu - Konverzija kredita u kredit uz valutnu klauzulu u EUR - kojim su odredbe iz Ugovora o namjenskom kreditu izmijenile u pogledu valutne obveze, kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju pretplatom - ne znači da je korisnica kredita izgubila pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe ugovora o kreditu ništetne. To stoga što tužiteljica ističe da joj nije u cijelosti podmiren dug i postavlja kondemnatorni zahtjev za isplatom. Osim toga, ništetnost nastupa po samom zakonu i nastaje od samog trenutka sklapanja pravnog posla pri čemu ništetan ugovor ne postaje valjan ni kad uzrok ništetnosti naknadno nestane (čl. 326. st. 1. ZOO), osim u izuzetnim uvjetima koje propisuje čl. 326. st. 2. ZOO, a koji u predmetnom slučaju nisu ispunjeni (da je zabrana manjeg značaja i da je ugovor u cijelosti ispunjen). Tužiteljica stoga ima pravni interes i može tražiti utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredbi kako bi na temelju toga ostvarila eventualna prava za koja smatra da joj pripadaju.“ Obzirom na navedeno, ističe se kako sklapanjem predmetnog Dodatka Ugovora o kreditu, a temeljem odredbi ZPK-a, prava tužitelja kao potrošača nisu ostvarena te nije doveden u situaciju kao da ništetnih odredbi nije bilo te stoga tužitelj ima pravni interes zahtijevati vraćanje onoga što je tuženik neosnovano stekao. Osim toga, stalni sudski vještak Marijana Matijević u dopunskom nalazu i mišljenju od 14. veljače 2025. godine jasno obrazlaže da tužitelj kod konverzije kredita nije imao preplatu, a čak i pod pretpostavkom i da postoji preplata, ista je u zastari. Tužitelj predlaže nastavak postupka. (list 333-337)

17. Tijekom postupka radi utvrđivanja odlučnih činjenica izvedeni su dokazi čitanjem Ugovora o kreditu br. 718-50-3507777 od 05. lipnja 2006. (list 7-9), Dodatka ugovoru o kreditu br. KONV-01/2016 od 03. veljače 2016. - dalje:Dodatka (list 10-11), otplatnog plana na dan 09. lipnja 2006. (list 12-16), kontrolnog ispisa unosa kredita (list 17), prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 30. travnja 2019. (list 18-22), dopisa tuženika od 15. siječnja 2016. s priloženim otplatnim planom kredita s valutnom klauzulom u EUR i pregledom izvršenih uplata (list 48-64), izjave o prihvatu izračuna konverzije od 15. prosinca 2015. i 25. siječnja 2016. (list 65-66), dopisa Hrvatskog Sabora i Vlade Republike Hrvatske od 10. rujna 2015. te prijedloga Zakona o izmjeni i dopunama zakona o potrošačkom kreditiranju s konačnim prijedlogom zakona (list 67-75), zahtjeva za kredit od 26. svibnja 2006. (list 147), ponude stambenih kredita (list 148-152), pregleda kretanja tržišnih parametara (list 153), članka pod nazivom "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli (list 154-160), članka pod nazivom "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse" (list 161-165), izvještaja ovlaštenog revizora od 13. siječnja 2016. (list 193-196), prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 13. srpnja 2020. (list 229-237), nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka knjigovodstveno-financijske struke Mentat d.o.o. Bjelovar po stalnom sudskom vještaku Marijani Matijević, dipl.ing.agr. od 30. rujna 2020. (list 241-246), dopunskog nalaza i mišljenja od 14. veljače 2025. (list 302-307), očitovanja stalnog sudskog vještaka od 31. ožujka 2025. (list 317-320).

Pročitan je iskaz tužitelja (list 291).

Sud je pročitao sudsku praksu (list 31-47, 76-95, 110-129, 170-179, 186-192, 203-224, 261-278, 338-373).

Sud nije saslušao svjedoka NV budući je tuženik povukao prijedlog za njezino saslušanje na ročištu održanom 11. rujna 2025. (list 379) kao niti javnog bilježnika jer njegovo saslušanje sud nije ocijenio relevantnim za postupak (list 138).

18. Nakon provedenog dokaznog postupka sud je uz primjenu odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 – dalje ZPP) utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan.

19. Tužitelj je tužbom potraživao novčani iznos od 1.683,10 EUR (12.681,32 kn) zajedno sa zakonskim zateznim kamatama i to na ime preplaćenih iznosa s temelja tečajnih razlika i ugovorene promjenjive kamatne stope (kao u tužbi). Tužitelj je u podnesku od 25. travnja 2025. nakon nalaza i mišljenja vještaka postavio tužbeni zahtjev na iznos od 2.191,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama. Tuženik se na glavnoj raspravi održanoj 11. rujna 2025. protivio preinaci tužbenog zahtjeva te istakao prigovor zastare. Sud je na ročištu za glavnu raspravu od 11. rujna 2025. dopustio preinaku tužbe povečanjem tužbenog zahtjeva shodno odredbi čl.190. st. 2. i 3. ZPP (list 380). Sud nije ocijenio osnovanim prigovor zastare istaknut od strane tuženika iz razloga što ovako preinačena tužba nema karakter novog zahtjeva glede početka i tijeka roka zastare u odnosu na prvobitni zahtjev, čijim podnošenjem bi došlo do prekida zastarijevanja tražbine tužitelja. Iako je tužitelj podneskom od 25. travnja 2025. preinačio tužbu povećanjem tužbenog zahtjeva, u konkretnom slučaju nije došlo do izmjene ni činjenične ni pravne osnove tužbe slijedom čega je podnošenjem tužbe, prekinuto zastarijevanje novčanog zahtjeva.

20. Tuženik je u podnesku od 12. veljače 2020. istakao prigovor radi prebijanja i predložio da sud utvrdi postojanje tražbine tuženika prema tužitelju u iznosu od 28.808,35 kn, sada 3.823,53 EUR (iznos za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica). Tužitelj po punomoćniku u cijelosti je osporio prigovor radi prebijanja te istakao prigovor zastare.

21. U ovom postupku sporan je osnov i visina tužbenog zahtjeva, je li predmetno potraživanje obuhvaćeno zastarom, je li prigovor tuženika radi prebijanja osnovan odnosno obuhvaćen zastarom. Jesu li prilikom konverzije uzeti u obzir preplaćeni iznosi s osnova nepoštenih ugovornih odredbi odnosno je li konverzija provedena sukladno Zakonu o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine 102/2015 - dalje: ZID ZPK).

22. Iz Ugovora o kreditu br. br. 718-50-3507777 od 05. lipnja 2006. proizlazi da su Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita ugovorili kako kreditor odobrava i stavlja na raspolaganje korisniku stambenog kredita iznos od CHF 22.000,00 u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja (čl. 1.). Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima (276 anuiteta) (čl. 4). Mjesečni anuiteti dospijevaju na naplatu zadnjeg dana u mjesecu (čl. 7.). Kamatna stopa je promjenjiva i u trenutku ugovaranja iznosi 4,95% godišnje (čl. 2.).

23. Iz Dodatka br. KONV-01/2016 Ugovoru o kreditu br. 718-50-3507777 od 03. veljače 2016. proizlazi da su Raiffeisenbank Austria d.d. kao kreditor i tužitelj kao korisnik kredita ugovorili kako su dodatkom temeljem odredaba čl. 19. a do 19. i Zakona o potrošačkom kreditiranju i pisanog prihvata izračuna konverzije od strane korisnika kredita, ugovoreni uvjeti za provedbu konverzije kredita ugovorenog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kunski kredit s valutnom klauzulom u EUR (čl.1.). Početno odobrena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR izračunata po tečaju primjenjivim na dan isplata kredita 14.087,21 EUR, a preostala neotplaćena glavnica kredita na dan 30. rujna 2015. prije provedbe konverzije iznosi 14.536,80 EUR. Preostala neotplaćena glavnica kredita u kunama s valutnom klauzulom u EUR nakon provedbe konverzije na dan 30. rujna 2015. iznosi 10.762,16 EUR u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora na dan dospijeća. Utvrđeno je da razlika između izračuna utvrđene preostale neotplaćene glavnice prije konverzije iz čl. 4. toč. 1. i izračunom utvrđene preostale neotplaćene glavnice nakon konverzije iz čl. 4. toč. 5. iznosi 3.774,64 EUR te novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavice kredita u tom iznosu prestaje (čl. 5).

24. Na ročištu za glavnu raspravu održanom 14. siječnja 2025. saslušan je tužitelj ĆV koji je iskazao: "Ja sam uzeo stambeni kredit u svrhu renoviranja obiteljske kuće, u privatne svrhe. Ja sam inače bio klijent kod tuženika, imao sam tekući račun kod tuženika tako da sam se odlučio uzeti i kredit. Informirao sam se o uvjetima kreditiranja. Prilikom dolaska u banku radi ugovaranja kredita rečeno mi je da je to sada najbolji kredit, koji se veže uz švicarski franak. Razumio sam da sam ugovorom vezan za valutnu klauzulu. Rečeno mi je kako postoji klizna skala vezano uz kamatnu stopu. Nisu mi posebno obrazložene posljedice i rizici vezanja kredita uz tečaj CHF. Čitao sam ugovor, posebno me zanimala kamatna stopa. Obrazac ugovora bio je već pripremljen, tečaj švicarskog franka je tada bio povoljan i nisam smatrao da nešto posebno trebam ugovarati. Prilikom podizanja kredita ja sam radio u trgovačkom društvu Pevec kao građevinski tehničar. Ne mogu se sjetiti koliko mi je bila početna rata no mislim da je bila 140 CHF, prije sklapanja aneksa, odnosno sklapanja konverzije, rata je bila nešto malo veća no ne mogu se sjetiti točnog iznosa. Tečaj švicarskog franka je dosta porastao te sam se iz tog razloga odlučio na konverziju, kredit je sada bio vezan uz valutu eur." Na poseban upit punomoćnika tužitelja odgovara kako službenik banke nije rekao prilikom sklapanja ugovora o kreditu da tečaj CHF može tako radikalno porasti; da sam imao takvu informaciju u tom momentu, ne bih se odlučio za takav kredit i to da raste i kamatna stopa i tečaj; ne mogu se sjetiti je li mi službenik banke objasnio koji parametri utječu da kamatna stopa bude veća. Na poseban upit zamjenice punomoćnika tuženika odgovara kako je rate kredita osobno otplaćivao trajnim nalogom; nisam pokušao promijeniti valutu ugovora temeljem čl. 9. ugovora o kreditu; ne znam na koji način se kretala kamatna stopa odnosno da se snizila ispod početno ugovorene; nisam tražio nikakva posebna objašnjenja prije sklapanja ugovora o kreditu."

25. Nakon izvedenih dokaza sud ocjenjuje kako se na pravni odnos stranaka vezano za predmetni Ugovor o kreditu od 05. lipnja 2006. primjenjuje pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br. P-1401/12 od 04. srpnja 2013. godine, potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj Pž-6632/2017-10 od 14. lipnja 2018. te presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev- 2221/2018-11 od 03. rujna 2019.) odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima od 01. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora tuženik kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, kao i pravno utvrđenje iz postupka kolektivne pravne zaštite (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena u točki II. izreke presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., te Odlukom Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.br.: Revt-249/14-2 od 09. travnja 2015.) odnosno utvrđenje da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu sa jednostranom odlukom tuženika i drugim internim aktima tuženika, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora tuženik kao trgovac i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku tuženika o promjeni stope ugovorene kamate, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača pa je time tuženik postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/13) i to čl. 81., 82. i 90., a od 07. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09 i 133/09 – dalje: ZZP) pa se temeljem odredbe čl. 502.c ZPP i odredbe čl.118. ZZP tužitelj u ovoj pravnoj stvari legitimno poziva na ta pravna utvrđenja i ovaj sud je za njih vezan.

26. Sud prihvaća iskaz tužitelja budući je životan i logičan. Naime, iz samog ugovora proizlazi da je riječ o stambenom kreditu, u ugovoru tužitelj dolazi kao fizička osoba, ne u drugom svojstvu te isto potvrđuje i tužitelj svojim iskazom pa sud zaključuje kako tužitelj ima svojstvo potrošača.

27. U ovoj pravnoj stvari na tuženiku je teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenice na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu, no tuženik isto nije dokazao.

28. Tako je navedeno i u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev 18/2018 od 26. svibnja 2020. kako ne može postojati utvrđena ništetnost i nepoštenost pojedinih odredbi potrošačkog ugovora u kolektivnom sporu, a da istodobno ne postoji ništetnost i nepoštenost takvih odredbi u pojedinačnom sporu u odnosu na istovrsni ugovor, a ako bi se radilo o nekim posebnim okolnostima koje bi isključivale vezanost za pravomoćnu odluku u kolektivnom sporu, onda je teret dokaza takve činjenice na banci kao kreditoru. Ponuda stambenih kredita, pregled kretanja tržišnih parametara, članak pod nazivom "Učinak podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa na zastaru tražbine i utjecaj ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli, članak pod nazivom "Ključna aktualna pitanja odnosa iz ugovora o kreditu u švicarskim francima i analiza stajališta sudske prakse", izvještaj ovlaštenog revizora od 13. siječnja 2016., ne dokazuju postojanje okolnosti koje bi isključivale vezanost suda za pravomoćnu presudu iz kolektivnog spora.

29. Sukladno odredbi čl. 81. st.1 ZZP ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra se nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, a sukladno odredbi čl. 81. st. 2. ZZP, smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca.

30. Sukladno odredbi čl. 269. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje ZOO) činidba kao objekt ugovorne obveze mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva. Prema odredbi čl.272. ZOO činidba je odrediva ako ugovor sadrži podatke pomoću kojih se može odrediti ili su strane ostavile trećoj osobi da ju odredi, dok je čl. 270.st.1. ZOO propisano da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan.

31. Uzimajući u obzir citirane zakonske odredbe, proizlazi da su sporne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjivost ugovorne kamatne stope sukladno odluci tuženika, a uslijed kojih je došlo do povećanja kamatne stope, kao i odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu, ništetne. Predmetnim ugovorom nisu jasno određeni parametri za promjenu kamatne stope, te ugovorna odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi predstavlja odredbu unaprijed formuliranog standardnog ugovora tuženika, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo. Iz odredaba predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a na temelju Odluke o kamatnim stopama tuženika te nisu jasno određeni parametri odnosno kriteriji pod kojima se može mijenjati kamatna stopa. Stoga sud je mišljenja da odredba Ugovora o kreditu koje se odnose na promjenjivost kamatne stope, nisu bile ni određene, a niti odredive u trenutku sklapanja toga Ugovora. Osim toga, navedeni Ugovor je sklopljen bez pojedinačnog pregovaranja o takvim ugovornim odredbama, čime je tužitelj kao potrošač stavljen u neravnopravan položaj u odnosu na banku. U odnosu na ugovorenu valutnu klauzulu za istaknuti je kako ista uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača budući tužitelj nije informiran kao potrošač o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke, te tužitelj nije mogao predvidjeti da će rata, koja mu je predočena prije sklapanja ugovora, porasti više od ugovorenog, i to u nekoliko navrata te je došlo do situacije da tužitelj nije mogao predvidjeti visinu svoje obveze. Tuženik nije dokazao da je tužitelja upoznao sa rizikom ugovaranja kredita sa valutnom klauzulom, tj. da je tuženik kao kreditor objasnio taj rizik i da je tužitelj bio upoznat i svjestan činjenice da povećanje tečaja valute koja je određena valutnom klauzulom vodi ka povećanju glavnice duga i u konačnici povećanju anuiteta, koja odredba je stoga nerazumljiva i nedorečena.

32. Stoga sud je mišljenja da odredbe koje se odnose na valutnu klauzulu i promjenjivu ugovornu kamatnu stopu predstavljaju nepoštene odredbe u smislu čl. 81 st.1. ZZP, odnosno ništetne u smislu odredbe čl.322. ZOO.

33. Za zaključiti je kako se s obzirom na ništetnost ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi na pravni odnos stranaka ima primijeniti tečaj CHF koji je bio na dan sklapanja ugovora odnosno početno ugovorena kamatna stopa, pa sukladno odredbama čl. 323. st.1. i čl. 1111. ZOO tužitelj s pravom zahtijeva vraćanje onog što je tuženik primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi i to novčane iznose koji čine razliku između rata kredita plaćenih u konkretnom slučaju i rata kredita obračunatim po tečaju CHF u odnosu na HRK kakav je bio na dan sastavljanja otplatnog plana i obračunatih po početno ugovorenoj kamatnoj stopi.

34. Nakon uvida u Dodatak ovaj sud utvrđuje da sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu tužitelj nije izgubio pravo potraživati od tuženika povrat preplaćenog odnosno onog što je tuženik kao davatelj kredita naplatio od tužitelja temeljem ništetnih ugovornih odredbi. Naime svrha odredbe čl. 19. b ZID ZPK/15 da se položaj korisnika kredita u valuti CHF kao potrošača izjednači sa položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u valuti EUR. Odredbom čl. 19. c ZID ZPK/15 propisan je način na koji se vrši konverzija kredita, no tom odredbom, a niti drugim odredbama Dodatka koji su stranke sklopile u skladu s tim zakonom nije uređeno pitanje rješavanja pravnih posljedica ništetnosti nepoštenih ugovornih odredbi, već se konverzija kredita u valuti CHF odnosi isključivo na ugovorne obveze proizašle iz Ugovora o kreditu i istim se riješilo pitanje kamatne stope od dana sklapanja Dodatka. Tužitelj se niti jednom odredbom sklopljenog Dodatka ne odriče zahtijevati obeštećenje temeljem ništetnih ugovornih odredbi Ugovora o kreditu u valuti CHF. Tužitelj kao potrošač ima pravo na potpuno obeštećenje od posljedica koje su za njega proizvele ništetne ugovorne odredbe, kako one o promjenjivosti stope ugovorne kamate, tako i one odredbe o vezanju otplate kredita uz valutu CHF prema tečaju važećem na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta. (pravna stajališta izražena i kroz presudu Županijskog suda u Bjelovaru posl. broj Gž-63/2024 od 16. svibnja 2024. i presudu Županijskog suda u Puli-Pola posl. broj Gž-1004/2023-2 od 14. listopada 2024.)

35. Valja istaknuti kako se i u rješenju broj: Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske izjasnio da bez obzira na sklapanje Dodatka ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualna prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima…". Isto se tako ističe u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl.broj Rev-57/2024-2 od 23. siječnja 2024. te odluci Ustavnog suda RH broj U-III-5853/20 od 05. travnja 2023. kojom se potvrđuje pravo potrošača na utuženje i isplatu unatoč sklopljenom aneksu o prihvatu konverzije.

36. Stoga je u svakom konkretnom slučaju potrebno utvrditi je li provođenje konverzije dovelo do pravične ravnoteže u ugovornim odnosima između stranaka, odnosno je li konverzija u cijelosti ispravila neravnotežu koja je nastala u slučaju utvrđenja nepoštenosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi.

37. U tom pravcu provedeno je knjigovodstveno-financijsko vještačenje uz zadatak vještaku određen rješenjem ovog suda posl.broj P-861/19-23 od 04. rujna 2020. i rješenjem ovog suda posl.broj P-893/2024-5 od 31. siječnja 2025 (list 239 i 299).

38. U nalazu i mišljenju od 12. listopada 2020. stalni sudski vještak Marijana Matijević navodi kako je tužitelj kao korisnik kredita zaključio s tuženikom kao kreditorom Ugovor o kreditu br. 718-50-3507777 od 05. srpnja 2006. u iznosu od 22.000,00 CHF. Ugovorena promjenjiva kamatna stopa je u trenutku ugovaranja iznosila 4,95% godišnje. U nalazu je izračunata razlika više plaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu. U razdoblju od srpnja 2006. do rujna mjeseca 2015. ukupna razlika zbog promijenjene kamatne stope iznosi -37,96 kn, dok ukupna razlika zbog promijenjenog tečaja iznosi 12.055,13 kn što zajedno daje iznos od 12.017,17 kn. U nalazu su izvršena prebijanja negativnih razlika. (list 241-246)

39. Tužitelj po punomoćniku u podnesku 30. listopada 2020. očitovao se na nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka na način da ne stavlja primjedbe na nalaz i mišljenje vještaka te sukladno navedenom specificira tužbeni zahtjev

(kao u podnesku list 250-252)

40. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 09. studenog 2020. , između ostalog, ističe da je tužitelj predmetnim podneskom djelomično povukao tužbu. Tuženik se djelomičnom povlačenju protivi. Vezano za nalaz i mišljenje vještaka prvenstveno ističe kako je predmetni nalaz u cijelosti irelevantan za ovaj spor. Nalaz i mišljenje izrađeni su prema otplatnom planu u CHF, a koji je provedbom konverzije u cijelosti izmijenjen i to s učinkom od trenutka zaključenja predmetnog kredita. Konverzijom je tužiteljev kredit izmijenjen u kredit s valutnom klauzulom u EUR na koji su primijenjene promjenjive redovne kamatne stope jednake kamatnim stopama (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) onima koje je tuženik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja u kunama s valutnom klauzulom u EUR, a sve uplate koje je tužitelj izvršio prema otplatnom planu u CHF obračunate su prilikom izrade novog otplatnog plana. Prema tome, predmetni nalaz vještaka, a u skladu s tužbenim navodima, izrađen je prema otplatnom planu koji kao takav više ne postoji. Odredbom čl. 19.b Zakona o potrošačkom kreditiranju izričito je propisano da se konverzija provodi radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR. Tužitelj niti ne osporava provedbu konverzije, nego smatra kako ista nema retroaktivni učinak, a što je suprotno izričitim zakonskim odredbama. Prihvaćanjem stava tužitelja predmetni se ugovor o kreditu pretvara u kunski kredit do 30.9.2015. s fiksnom kamatom za CHF, a od navedenog datuma isti postaje kredit vezan uz valutu EUR, a za koje stajalište ne postoji nikakav pravni temelj. Konverzija je na jednak način djelovala i unazad i unaprijed računajući od 30.9.2015., a s kojim je datumom, sukladno izričitoj zakonskoj odredbi, izračun izvršen. Tuženik, zaključno, naglašava sljedeće činjenice: (i) konverzijom kredita obuhvaćeno je cjelokupno razdoblje trajanja predmetnog kredita; (ii) otplatni plan na kojem se temelji obračun vještaka (sukladno prijedlogu tužitelja) nakon provedbe konverzije više ne postoji; (iii) sve uplate izvršene po otplatnom planu u CHF uračunate su prilikom izračuna konverzije i promjene kamate i valute ugovora; (iv) tužitelj je nakon podnošenja predmetne tužbe izrijekom pristao na ponuđenu konverziju ugovora, a što nije bio dužan učiniti; (v) konverzijom kredita iscrpljene su sve pravne pretpostavke za daljnja potraživanja na ime kamata po otplatnom planu u CHF jer su u cijelosti obuhvaćeni konverzijom. Tuženik u smislu svega navedenog ponovno ukazuje na pravno shvaćanje VSRH zauzeto u oglednom sporu, a gdje je potvrđena valjanost provedene konverzije, kao i njezini učinci, uključujući retroaktivni učinak odnosno djelovanje od dana zaključenja ugovora o kreditu. VSRH naveo je kako konverzija predstavlja novaciju ugovora te da bi tužitelj mogao imati zahtjev po otplatnom planu u CHF samo u slučaju da konverzija nije provedena u skladu sa zakonom, a što u ovom postupku nije slučaj. Naslovni je sud vezan pravnim shvaćanjem VSRH zauzetom u oglednom sporu. Ako bi Naslovni sud, unatoč svemu prethodno navedenom i protivno stavu VSRH, smatrao da je predmetno vještačenje relevantno za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, tuženik se očituje kako slijedi. Iz samog nalaza proizlazi savjesnost postupanja tuženika i nepostojanje znatne neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Naime, da je tijekom otplate kredita do provedbe konverzije tužitelj kredit plaćao po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, a kako to tužitelj tužbom traži, bez promjena iste, tužitelj bi platio više nego što je platio po promjenjivoj kamatnoj stopi, konkretno platio bi 37,96 kn više. Tuženik je, naime, kamatu stopu mijenjao u korist tužitelja i to tako da je već od veljače 2012. kamata snižena ispod početno ugovorene, a nakon toga je snižena i na zakonskih 3,23%. Dakle, nikakva pretplata nije mogla niti nastati za tužitelja, već je tužitelj na ime promjena kamatne stope dužan platiti tuženiku. Nadalje, čak i ako sud nezakonito zanemari navode tuženika iz toč. 3-14 ovog podneska, ranije ugovorena valutna klauzula u CHF (koja u ovom ugovornom donosu kao takve više ne postoji) je dvostrana klauzula. To znači da kada CHF slabi u odnosu na HRK onda se kunska protuvrijednost obveze klijenta (nedospjele glavnice duga) duga i dospjelog anuiteta smanjuje, a kada CHF u odnosu na HRK jača onda se kunska protuvrijednost obveze i anuiteta povećava. Valutna klauzula prati kretanje švicarskog franka u odnosu na hrvatsku kunu u oba smjera i to jednako prema tužitelju i prema tuženiku. Tuženik je i sam bio zadužen u istoj valuti, a na kretanje tečaja nije mogao utjecati. Tuženik nije ostvario nikakav extra profit na temelju valutne klauzule u CHF već je i sam bio zadužen u istoj valutu. Ovo je nesporno utvrđeno u kolektivnom sporu. Kada se uzme u obzir i da je tužitelj imao mogućnost, neovisno o zakonodavnoj intervenciji, promijeniti valutu obveze tijekom otplate kredita i na taj način kompenzirati neravnotežu za koju tužitelj tvrdi da postoji, očito je da nisu ispunjene pretpostavke nepoštenosti. Slijedom svega navedenog, tuženik predlaže da Naslovni sud donese presudu kojom će odbiti tužbene zahtjeve kao neosnovane, te naložiti tužitelju da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak uvećan za zakonsku zateznu kamatu za trošak tekuću od dana donošenja rješenja o trošku do isplate. (list 255-257)

41. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 16. prosinca 2020., između ostalog, navodi kako se u ovom postupku ne tvrdi da je dodatak ugovoru odnosno sporazum o konverziji ništetan, već se isplata razlike preplaćenih anuiteta potražuje samo za razdoblje do sklapanja navedenog Dodatka ugovoru pa eventualno ništetnost ili nepostojanje istoga nije od značaja za odluku u pravnoj stvari. Konverzija se prema ZPK odnosi isključivo na ugovorne obveze, dok se predmetnom tužbom traži ispunjenje samostalne izvanugovorne obveze tuženika prema tužitelju, proistekle iz tuženikova stjecanja bez osnove. Neosnovan je i prigovor prijeboja u pogledu promjenjive kamatne stope obzirom tuženikovim smanjenjem kamatne stope nije narušena ravnoteža u ugovornom odnosu stranaka jer je ista smanjena na temelju čl. 11.a st. 5. Zakona o potrošačkom kreditiranju. (list 258-260)

42. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 14. siječnja 2025. specificira tužbeni zahtjev s obzirom na uvođenje EUR kao službene valute u Republike Hrvatske i promjenu zakonske kamate tako da isti glasi: "Nalaže se tuženiku da tužitelju isplati iznos od 1.599,99 EUR zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na pojedinačne iznose" (kao u podnesku predanom na ročištu za glavnu raspravu 14. siječnja 2025. - list 293-295).

43. U dopunskom nalazu i mišljenju od 14. veljače 2025. stalni sudski vještak navodi kako tužitelj kod konverzije kredita nije imao preplatu već je imao manjak u iznosu od 224,69 EUR, tj. uplatio je 224,69 EUR manje nego što bi trebao po novom kreditu u eurima (čl. 4. Dodatka ugovora od 3. veljače 2016. godine). Konverzijom su u obračun uključena sva plaćanja od strane tužitelja od početka trajanja kredita te je tuženik priznao sve uplate kada je sklopljen

Dodatak ugovora o kreditu. (list 302-307)

44. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 13. ožujka 2025. predlaže naslovu da pozove stalnog sudskog vještaka da dostavi izračun razlike više plaćenih iznosa zbog promijenjene kamatne stope i tečaja u odnosu na početni tečaj i početnu kamatnu stopu bez umanjenja za negativne razlike, odnosno da stalni sudski vještak dostavi izračun isključivo pozitivnih razlika.

45. Stalni sudski vještak u očitovanju od 31. ožujka 2025. navodi kako su u nastavku dani iznosi isključivo pozitivnih razlika zbog promijene kamatne stope i tečaja CHF. U razdoblju od srpnja mjeseca 2006. godine do rujna mjeseca 2015. godine ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promijenjene kamatne stope iznosi 2.551,93 kn (338,73 €), dok ukupna isključivo pozitivna razlika zbog promijenjenog tečaja CHF iznosi 13.960,67 kn (1.852,90 €) što zajedno daje iznos od 16.512,60 kn (2.191,65 €). (list 317-320).

46. Tuženik po punomoćniku u podnesku od 15. travnja 2025., između ostalog, ističe kako vještak nije postupio po vještačkom zadatku sadržanom u ovosudnom rješenju od 31.1.2025. u dijelu u kojem je određeno vještaku da u svojem izračunu uzme u obzir preplatu utvrđenu u konverziji, s obzirom na istaknuti prigovor tuženika od 19.2.2020. Naime, tuženik je u podnesku od 12.2.2020. istaknuo prigovor radi prebijanja, a iznos kojeg tuženik ističe u navedenom prigovoru predstavlja iznos za kojeg je tužitelju konverzijom ugovora o kreditu umanjena neotplaćena glavnica. Tuženik je navedeni prigovor istaknuo u slučaju da naslovni sud, unatoč vrlo jasnim pravnim učincima provedene konverzije na koje je tuženik ukazivao tijekom ovog postupka (o kojima više u nastavku ovog podneska), bude smatrao kako tužitelj ima pravo na zahtjev temeljem otplatnog plana u CHF kao da konverzija nije provedena. Tuženik je stava kako bi se predmetni iznos za koji je tužitelju umanjena neotplaćena glavnica trebao uzeti u obzir jer je isti posljedica retroaktivne provedbe konverzije, a koju tužitelj osporava jer smatra da ima pravo na zahtjeve s otplatnog plana u CHF kao da isti nije u cijelosti izmijenjen. Stoga je vještak u svome dopunskom nalazu, sukladno vještačkom zadatku sadržanom u ovosudnom rješenju od 31.1.2025., trebao u svoj izračun uzeti u obzir predmetni iznos od 3.777,64 EUR, te tuženik poziva sud da pozove vještaka da postupi po vještačkom zadatku. U odnosu na dosadašnji tijek postupka, prvenstveno se ističe kako tužitelj pogrešno navodi da tuženik osporava njegov pravni interes za vođenje postupka, što nije točno. Tuženik osporava da bi tužitelj nakon provedene konverzije mogao imati pravo na isplatu temeljem otplatnog plana u CHF, dok pitanje postojanja pravnog interesa kao procesne pretpostavke za vođenje postupka koja ni na koji način ne utječe na meritornu odluku o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva uopće nije osporeno. Stoga se tuženik nema potrebe dodatno očitovati na iste pogrešne navode tužitelja. Tuženik nadalje smatra kako tužitelj pogrešno tumači i učinke provedene konverzije na otplatni plan u EUR, pozivajući se pri tome na odluke Suda EU. Tužitelj zanemaruje da je upravo Sud EU u odluci broj C-567/20 (koja se odnosi na konverziju provedenu u RH) zauzeo shvaćanje da se odredbe Direktive o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima ne primjenjuju na odredbe o provedenoj konverziji. Ovo stoga što se radi o ugovornim odredbama koje su odraz odredaba nacionalnog prava na temelju kojih je prodavatelj robe ili pružatelj usluge bio dužan potrošaču predložiti izmjenu njihova originalnog ugovora putem sporazuma čiji je sadržaj određen tim odredbama i taj je potrošač imao mogućnost prihvatiti takvu izmjenu. Stoga se neosnovano pozivanje tužitelja na odluke Suda EU koje nisu primjenjive na predmetni spor. Osim toga, o nemogućnosti primjene odluke Suda EU broj C-118/17 od 14.3.2019. na predmete u RH očitovao se već VSRH prilikom donošenje odluke u oglednom postupku. VSRH je tada ukazao da se radi o različitom zakonodavnom uređenju u RH i Mađarskoj, što tužitelj zanemaruje. Za razliku od situacije u Mađarskoj, korisnik kredita je već provedbom konverzije, na koju je dobrovoljno pristao, doveden u položaj kao da sporne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF i kamatnoj stopi na kredite u CHF nikad nisu niti bile ugovorene, čime se postiže restitucija na koju tužitelj upire. Stoga odluke Suda EU na koje se tužitelj poziva nisu relevantne za predmetni spor. Tužitelj navodi kako ne osporava samu konverziju, ali smatra da ista djeluje tek od zaključenja Dodatka ugovoru o kreditu. Tuženik smatra da je takav zaključak tužitelja o učinku konverzije protivan odredbama ZIDZPK stoga pojašnjava način na koji je konverzija provedena, a kako je propisano strogim odredbama ZIDZPK. Tuženik je iznos kredita pretvorio u EUR, na taj je iznos primijenio kamatne stope koje je u vrijeme zaključenja predmetnog kredita primjenjivao na kredite vezane uz valutu EUR te je simulirao otplatni plan počevši od dana isplate kredita do planirane otplate kredita. Potom je, s danom 30.9.2015. (a koji je datum odredio zakonodavac), izvršena usporedba postojećeg otplatnog plana u CHF i novog otplatnog plana u EUR. Iz navedene je usporedbe utvrđeno da postoji razlika između neotplaćene glavnice po otplatnom planu u CHF i otplatnom planu u EUR, a odredbom čl. 5. st. 2. Dodatka ugovoru o kreditu predviđeno je da navedena tražbina tuženika prema korisniku kredita prestaje. Tužitelj tužbeni zahtjev temelji na otplatnom planu u CHF kao da konverzija uopće nije provedena. Da konverzija nije provedena retroaktivno, računajući od dana zaključenja ugovora o kreditu, ne bi postojala razlika u neotplaćenoj glavnici. Stoga, iako tvrdi suprotno, tužitelj postavljenim tužbenim zahtjevom osporava samu konverziju jer se ista temelji na razdoblju kojeg tužitelj obuhvaća tužbenim zahtjevom. Ako je tužbeni zahtjev osnovan, tada konverzija ne može ostati na snazi. Navodi tuženika o učinku konverzije u smislu njezine retroaktivnosti, odnosno da je potrošač istom doveden u položaj kao da je od samog zaključenja ugovora imao kredit vezan uz valutu EUR, a kao da nikada nije niti imao kredit vezan uz valutu CHF potvrđeni su odlukom VSRH u oglednom postupku. Tako VSRH u odnosu na valjanost provedene konverzije i predmetnog Dodatka ukazuje kako isti „predstavlja novu pravnu osnovu koja je nastala na temelju novonastalih ugovornih odnosa – sporazuma koji su trebali biti sklopljeni suglasno tom zakonu““.Imajući u vidu prethodno izneseno, a osobito činjenicu da je provedbom konverzije uspostavljena pravna i činjenična situaciju u kojoj bi se tužitelj nalazio kao da odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF nisu niti bile ugovorene, te je njome uspostavljena primjerena ravnoteža između obveza i prava tužitelja kao slabije ugovorne strane i tuženika kao jače stranke ugovora, tuženik smatra da su bili kakvi zahtjevi koje tužitelj postavlja u ovom postupku neosnovani. Tuženik predlaže tužbene zahtjeve odbiti te tužitelju naložiti da tuženiku naknadi prouzročeni parnični trošak. (list 323 do 327)

47. Tužitelj po punomoćniku u podnesku od 25. travnja 2025. navodi kako ne stavlja primjedbe na dopunsko očitovanje vještaka od 31. ožujka 2025. godine te sukladno navedenom specificira tužbeni zahtjev.

49. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje sudskog vještaka jer je vještačenje provedeno u skladu s pravilima struke, savjesno i objektivno.

50. Što se tiče pojedinačnih uplata anuiteta od strane tužitelja sud utvrđuje da je tuženik sve uplate priznao, te je sve uplate priznao i kada je izvršio konverziju toga kredita, što je utvrđeno iz nalaza vještaka koji navodi kako su konverzijom u obračun uključena sva plaćanja od strane tužitelja od početka trajanja kredita. Sud utvrđuje da tužitelju kod konverzije kredita nije utvrđena preplata već je imao manjak u iznosu od 224,69 EUR, tj. uplatio je 224,69 EUR manje nego što bi trebao po novom kreditu u eurima, dakle, nije utvrđena preplata pa da bi se eventalno umanjilo potraživanje tužitelja na ime preplaćenih iznosa temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima.

51. Sklapanjem Dodatka ugovoru o kreditu kojim je izvršena konverzija kredita tužitelj nije izgubio pravo potraživati preplaćene iznose temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivim kamatnim stopama i o valutnoj klauzuli u švicarskim francima (op. ovaj zaključak suda korespondira s pravnim stajalištem izraženim u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev-1096/2022-2 od 8. studenog 2022.).

52. Tek ostvarivanjem prava tužitelja na preplaćene iznose uspostavlja se pravična ravnoteža interesa stranaka.

53. Slijedom iznesenih razloga zaključeno je da je tužbeni zahtjev tužitelja osnovan i to u iznosu od 338,73 EUR (za razliku zbog promjene kamata), te iznos od 1.852,90 EUR (za razliku zbog promjene tečaja), odnosno u ukupnom iznosu od 2.191,65 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose od datuma poslije dana plaćanja do isplate kako je to tužitelj postavio tužbenim zahtjevom, sve temeljem odredbe čl. 1115. ZOO te Uredbe o visini stope zatezne kamate (NN 72/02, 153/04) i odredbe čl. 29. ZOO, odnosno odlučeno je kao u toč. I izreke.

54. Vezano uz prigovor zastare za istaknuti je kako je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 04. srpnja 2013. u odnosu na tuženika postala pravomoćna danom donošenja presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., pa stoga prema pozitivnoj sudskoj praksi nema mjesta zastari potraživanja budući je kolektivnom tužbom zastara prekinuta i teče iznova i to od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o valutnoj klauzuli, što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 14. lipnja 2018. do podnošenja tužbe dana 11. lipnja 2019. uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina. Isto tako od pravomoćnosti odluke o ništetnosti odredbi o kamati (presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. br.: P-1401/12 od 04. srpnja 2013., potvrđena u točki II. izreke presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014.) što u predmetnom slučaju znači da nije prošlo pet godina od 13. lipnja 2014. do podnošenja tužbe dana 11. lipnja 2019. uzimajući u obzir da tražbina s naslova povrata stečenog bez osnove zastarijeva sukladno odredbi čl. 225. ZOO u općem zastarnom roku od pet godina.

55. U odnosu na istaknuti od strane tuženika prigovor radi prebijanja i to u odnosu na neotplaćenu glavnicu u iznosu od 3.823,53 EUR valja istaknuti kako je taj iznos izračunat sukladno čl. 19.c. ZID ZPK te tužitelj time nije stekao imovinsku korist. Predmet spora je zahtjev tužitelja za povrat novčanih iznosa koji su u smislu čl. 1111. ZOO bez osnove prešli u imovinu tuženika na temelju ništetnih ugovornih odredbi, a odredbe o vraćanju stečenog bez osnove (čl. 1111. - 1120. ZOO) ne predviđaju nikakva uzajamna vraćanja što po prirodi stvari u konkretnom slučaju nije ni moguće jer nikakva imovina tuženika nije prešla u imovinu tužitelja bez pravne osnove. Za istaknuti je kako je Dodatkom utvrđeno da novčana obveza korisnika kredita prema kreditoru u odnosu na dio glavnice kredita u visini 3.774,64 EUR prestaje, pa tuženik ne može u ovom postupku, protivno Dodatku koji je sklopljen temeljem odredaba članka 19.a do 19.i. ZID ZPK tražiti od tužitelja sada povrat tog iznosa.

56. Stoga je primjenom odredbe čl. 338. st. 3. ZPP odlučeno kao u točki II izreke.

57. U odnosu na negativne razlike (za razdoblje kada je tečaj bio manji, odnosno niža kamatna stopa od ugovorene) tuženik nije istakao prigovor radi prebijanja, materijalnopravni prigovor prijeboja ili protutužbeni zahtjev.

58. Odluka o naknadi troškova parničnog postupka donesena je sukladno odredbi čl. 154. st.1.,čl.155. i čl.164. ZPP uz primjenu Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 138/23 – dalje: Tarife).

Tužitelju su priznati troškovi na ime sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime sastava podneska od 24. rujna 2019. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, sastava podneska od 13. siječnja 2020. u iznosu od 100,00 EUR, PDV u iznosu od 25,00 EUR, na ime sastava podneska od 09. ožujka 2020. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime sastava podneska od 15. svibnja 2020. u iznosu od 100,00 EUR, PDV u iznosu od 25,00 EUR, a ne u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), na ime sastava podneska od 30. listopada 2020. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime sastava podneska od 16. prosinca 2020. u iznosu od 100,00 EUR, PDV u iznosu od 25,00 EUR, a ne u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), na ime sastava podneska od 25. travnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime sastava podneska od 13. svibnja 2025. u iznosu od 100,00 EUR, PDV u iznosu od 25,00 EUR, a ne u iznosu od 200,00 EUR (Tbr. 8. toč. 3. Tarife), na ime zastupanja na ročištu od 03. srpnja 2020. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročište od 03. srpnja 2020. održano pred Općinskim sudom u Bjelovaru, Stalnom službom u Čazmi (Tbr. 39. Tarife) u iznosu od 100,00 EUR (prema podacima HAK-a na relaciji Bjelovar-Čazma-Bjelovar, ukupno trajanje putovanja iznosi 1 sat i 12 minuta; 2 × 50,00 EUR – kao opravdan trošak uzimajući u obzir činjenicu da je tužba podnesena u sjedištu Općinskog suda u Bjelovaru), PDV u iznosu od 25,00 EUR, na ime troškova prijevoza (Tbr. 50. Tarife) u iznosu od 27,57 EUR (30,63 km ×2 × 0,45 centi (30% cijene bezolovnog benzina od 100 oktana za svaki prevaljeni kilometar)), na ime zastupanja na ročištu od 14. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročište od 14. siječnja 2025. održano pred Općinskim sudom u Bjelovaru, Stalnom službom u Pakracu (Tbr. 39. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR (prema podacima HAK-a na relaciji Bjelovar-Pakrac- Bjelovar, ukupno trajanje putovanja iznosi 3 sata; 3 × 50,00 EUR – kao opravdan trošak uzimajući u obzir činjenicu da je tužba podnesena u sjedištu Općinskog suda u Bjelovaru), PDV u iznosu od 37,50 EUR, na ime troškova prijevoza (Tbr. 50. Tarife) u iznosu od 73,94 EUR (82,16 km ×2 × 0,45 centi (30% cijene bezolovnog benzina od 100 oktana za svaki prevaljeni kilometar)), na ime zastupanja na ročištu od 11. rujna 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR, na ime izbivanja iz pisarnice za vrijeme putovanja na ročište od 11. rujna 2025. održano pred Općinskim sudom u Bjelovaru, Stalnom službom u Pakracu (Tbr. 39. Tarife) u iznosu od 150,00 EUR (prema podacima HAK-a na relaciji Bjelovar-Pakrac-Bjelovar, trajanje putovanja iznosi 3 sata; 3 × 50,00 EUR – kao opravdan trošak uzimajući u obzir činjenicu da je tužba podnesena u sjedištu Općinskog suda u Bjelovaru), PDV u iznosu od 37,50 EUR, na ime troškova prijevoza (Tbr. 50. Tarife) u iznosu od 73,94 EUR (82,16 km ×2 × 0,45 centi (30% cijene bezolovnog benzina od 100 oktana za svaki prevaljeni kilometar)), od na ime sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 66,36 EUR, trošak na ime vještačenja u iznosu od 581,81 EUR, odnosno ukupni troškovi u iznosu od 3.823,62 EUR zajedno sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana donošenja presude do isplate odnosno odlučeno je kao u točki III izreke.

Tužitelju nije priznat traženi trošak na ime sastava podneska od 09. srpnja 2020. u iznosu od 50,00 EUR, sastava podneska od 01. rujna 2020. u iznosu od 200,00 EUR, sastava podneska od 23. siječnja 2025. u iznosu od 50,00 EUR jer isti nisu ocjenjeni kao potrebni u postupku niti na ime sastava podneska od 14. siječnja 2025. u iznosu od 200,00 EUR, PDV u iznosu od 50,00 EUR jer je isti predan na ročištu 14. siječnja 2025.

Tužitelju nije priznat trošak na ime sudske pristojbe na presudu, budući je tužitelj oslobođen plaćanja sudskih pristojbi shodno odredbi čl. 6. Zakona o izmjenama Zakona o sudskim pristojbama (Narodne novine 118/18, 51/23). Tužitelju nije priznat PDV na troškove za upotrebu vlastitog automobila jer je riječ o naknadi troškova prijevoza (Glava druga Tarife).

U Pakracu, 23. listopada 2025.

S U D A C:

MATIJA STOKIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u 3 primjerka, u roku od 15 dana od dana održanog ročišta za objavu i uručenje presude.

DNA:

1. Odvjetnik Predrag Kralik

Bjelovar, Ferde Rusana 4

2. Odvjetničkog društva Glamuzina &Grošeta d.o.o.

Zagreb, Trg žrtava fašizma 5