REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI SUD U PAZINU
Stalna služba u Poreču-Parenzo
Turistička ulica 2, 52440 Poreč
Posl.br. P-272/2025-24
U IME REPUBLIKE HRVATSKE
P R E S U D A
Općinski sud u Pazinu, Stalna služba u Poreču-Parenzo, po sutkinji tog suda mr. sc. Marčeli Štefanuti kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja Republike Hrvatske, Ministarstvo hrvatskih branitelja, zastupana po Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu, OIB: 44887120463, protiv tuženika: 1. JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. MJ, r. JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 3. CJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 4. ĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], zastupani po punomoćniku Mati Knezoviću, odvjetniku iz Zagreba, radi isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene dana 10. rujna 2025. u prisutnosti punomoćnika stranaka, dana 23. listopada 2025.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se zahtjev tužitelja koji glasi:
"Nalaže se tuženicima: 1. JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 2. MJ, r. JJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 3. CJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], 4. ĆJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], iz [adresa], da tužiteljici Republici Hrvatskoj solidarno isplate iznos od 210.915,05 eura[1] / 1.589.139,48 kuna zajedno sa zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana 01. ožujka 2018. godine i to po stopi propisanoj čl. 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) (po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena do 31. prosinca 2022.g.)(po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za osam postotnih poena, a u ostalim odnosima za tri postotna poena od 01. siječnja 2023.g.) u roku od 15 (petnaest) dana. "
II. Nalaže se tužitelju da tuženicima nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 32.256,25 eura, u roku od 15 dana, a ostali trošak koji potražuju se odbija.
III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu parničnog troška.
Obrazloženje
1. Tužiteljica je dana 18. siječnja 2023. godine podnijela tužbu protiv tuženika radi isplate. U tužbi navodi da je Presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-17006/10-69 od 26. svibnja 2011. godine u t. II. naloženo tužiteljici Republici Hrvatskoj da pok. AJ, pravnom predniku ovdje tuženih isplati iznos od 576.961,66 kuna s osnova utvrđenog statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata II grupe, s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31.12.2007., a od 01.01.2008. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka pa do isplate, na način kako je to određeno u toč.II. navedene presude. Presudom Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-11027/11-2 od 29. studenog 2011. godine pod toč. II izreke odbija se kao neosnovana žalba Republike Hrvatske te se potvrđuje prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom II izreke. Rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2432/12-3 od 07. studenog 2017. godine navedene su presude ukinute te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovni postupak. Na temelju navedenih, sada ukinutih odluka prvostupanjskog i drugostupanjskog suda, naplatom je u korist pravnog prednika tuženih dana 05. lipnja 2013. godine naplaćen sa žiro računa tužiteljice iznos od 1.596.351,98 kuna (trošak postupka: 7.212,50 kuna i glavnica s kamatama: 1.589.139,48 kuna). Tuženi su iza ostavitelja, pok. AJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], umrlog bez oporuke, pozvani na nasljedstvo, kao jedini zakonski nasljednici prvog nasljednog reda. Na zapisnik, pred Javnim bilježnikom Marijom Hrvatin, [adresa], 8. marta 1, u ostavinskom postupku posl. br. O-246/13, UPP- OS-57/13-14, danim nasljednim izjavama, CJ, ĆJ i VJ prihvatili su se nasljedstva temeljem zakona te svoj nasljedni dio istovremeno ustupili u korist majke JJ, koja se prihvatila nasljedstva temeljem zakona i temeljem ustupa. Ista je rješenjem o nasljeđivanju Javnog bilježnika Marije Hrvatin posl. br. O- 246/13, UPP-OS-57/13-14 od dana 24. listopada 2013. godine proglašena nasljednicom iza ostavitelja pok. AJ, od oca J, iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], rođenog **.**.1957., umrlog **.**.2013. godine. Odredbom čl. 139. st.1. Zakona o nasljeđivanju (Narodne novine br. 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19) propisano je da nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove. Odredbom istog članka, st.4. propisano je da kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Odredbom čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, u daljnjem tekstu: ZOO) propisano je da kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga. U st. 3. istog članka propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Odredbom čl. 1115. ZOO-a propisano je da kada se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se platiti i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Odredbom čl. 1117.st.2. ZOO-a propisano je da se stjecatelj smatra nepoštenim od trenutka dostave odluke o prihvaćanju izvanrednog pravnog lijeka i dužan je vratiti primljeno na osnovi koja je otpala s kamatama od trenutka kad je postao nepošten. S obzirom da je iznos od 1.589.139,48 kuna isplaćen pravnom predniku tuženih, odnosno pok. AJ, na temelju presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl. br. P-17006/10-69 od 26. svibnja 2011. godine odnosno Županijskog suda u Zagrebu posl. br. Gž-11027/11- 2 od 29. studenog 2011. godine, odnosno pravne osnove koja je kasnije otpala (rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2432/12-3 od 07. studenog 2017. godine), tuženi su kao nasljednici istog, dužni tužiteljici vratiti, odnosno solidarno isplatiti navedeni iznos zajedno s pripadajućim zakonskim kamatama sukladno čl. 29. st. 2. ZOO-a tekućim od dana 01. ožujka 2018. godine odnosno od dana primitka rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. br. Rev 2432/12-3 od 07. studenog 2017. g. (Županijski sud u Bjelovaru, Gž-1645/2014-2 od 18.11.2014. g., Županijski sud u Splitu, Gž- 1599/2021-2 27.5.2022.g.). Tužiteljica je konkretni spor pokušala riješiti mirnim putem obrativši se tuženicima, sukladno čl. 186.a Zakona o parničnom postupku (Narodne novine br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22) sa zahtjevom za mirno rješenje spora posl. br. N-DO-54/2022 od 16. rujna 2022. godine, međutim, do sklapanja nagodbe nije došlo.
2. U odgovoru na tužbu tuženi prvenstveno ističu kako je u predmetnoj pravnoj stvari Vrhovni sud Republike Hrvatske odlukom Rev 2432/12-3 od 7. studenog 2017. godine ukinuo presudu Županijskog suda u Zagrebu broj: Gž-11027/11-2 od 29. studenog 2011. godine i presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj: P- 17006/10-69 od 26. svibnja 2011. godine te predmet vratio prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje uz obrazloženje kako je ostala nejasna odlučna okolnost – na osnovi kojeg rješenja tužitelju pripada utužena novčana tražbina i kada je zapravo nastupila njegova konačnost, odnosno pravomoćnost. Naime, člankom 81. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata (Nar. nov. 86/92 - pročišćeni tekst, 58/93, 2/94, 76/94 i 108/95) određeno je da rješenje donijeto u prvom stupnju kojim je utvrđen ratni invaliditet podliježe reviziji, da reviziju po službenoj službenoj obavlja nadležni drugostupanjski organ uprave, a ako protiv rješenja nije izjavljena žalba, organ koji je donio rješenje dostavit će ga, zajedno sa spisima predmeta, organu nadležnom za reviziju u roku od 8 dana od dana isteka roka za žalbu. Budući da je spis predmeta upućen Drugostupanjskom liječničkom povjerenstvu koje je svojim nalazom i mišljenjem: 8685/III od 10. srpnja 1997. godine ocijenilo da invaliditet pok. AJ iznosi 100% II grupe stalno, s pravom na ortopedski doplatak I stupnja, te je temeljem istoga revizijsko tijelo poništilo rješenje Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar, Klasa: UP/I-562-02/97-26/267, Urbroj: 512-62-97-2 od 22. 5.1997. godine i donijelo rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske Klasa: 562-02/97-01/7823, Urbroj: 512-21-05-97-2, od 14. 7. 1997. godine koje je postalo konačno i pravomoćno danom donošenja, odnosno 14. srpnja 1997. godine što proizlazi iz navedene zakonske odredbe. Tuženici naglašavaju da je revizija predviđena Zakonom o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata kao posebnim zakonom (lex specialis) u odnosu na Zakon o općem upravnom postupku. Pravni smisao revizije je kontrola zakonitosti upravnih akata prvostupanjskog upravnog tijela, da je tu kontrolu drugostupanjsko upravno tijelo izvršilo, te je temeljem članka 82. stavka 1. Zakona o zaštiti vojnih i civilnih invalida rata riješilo kao u dispozitivu potonje navedenog rješenja od 14. srpnja 1997. godine. Odredbom čl. 5. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njiihovih obitelji (NN 108/96 108/96, 23/01 i 94/01, dalje u tekstu ZOPHBDR/96) propisana su prava koja se ostvaruju po osnovi oštećenja organizma, koja su, između ostalih, pravo na osobnu invalidninu, pravo na ortopedski doplatak, te prava na osnovi materijalnih i drugih potreba korisnika koje je, između ostalih, pravo na posebni doplatak. Navedena prava utvrđena su konačnim, pravomoćnim i izvršnim rješenjem tužiteljice od 14. srpnja 1997. godine, a počevši od 1. 11. 1993. na dalje. Prema odredbi čl. 1111. st. 1. i 3. ZOO stjecanje bez osnove postoji kada dio imovine jedne osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u pravnom poslu ili zakonu, kao i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala. Iako je tuženik svoje potraživanje prema tužiteljici u prethodno vođenoj parnici ostvario u ovršnom postupku, rješenje nadležnog tijela tužiteljice na temelju kojeg je ostvario pravo na invalidninu, ortopedski dodatak i posebni doplatak ostalo je na snazi, dakle proizvodi pravne učinke, pa prijenos novčanih sredstava tužiteljice u korist tuženika nije izvršen bez pravne osnove. Jedino je tuženik svoje pravo ostvario prisilnim a ne dobrovoljnim putem. ZOO odredbom čl. 1117. st. 1. propisuje da se ne može zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti, ako je isplata izvršena poštenom stjecatelju, dok odredbom čl. 1114. propisuje kako se ne može se zahtijevati povrat onoga što je dano ili učinjeno na ime ispunjenja neke naravne ili moralne obveze. Upravo navedeno tvrdila je i tužiteljica kada je podnijela prijedlog za odgodu ovrhe koja joj je rješenjem Općinskog suda u Poreču broj: 8 Ovr-973/12 od 6. prosinca 2012. godine i odgođena. Ovdje je prvenstveno važno naglasiti da isplata predmetnih invalidnina predstavlja prvenstveno zakonsku ali i moralnu, odnosno naravnu obvezu tužiteljice sukladno čl. 1114. ZOO, uzevši u obzir da je do oštećenja tijela tuženika, odnosno njegove 100% invalidnosti došlo upravo zbog sudjelovanja u obrani suvereniteta tužiteljice koja se prema tuženiku već dugi niz godine ponaša maćehinski ne izvršavajući svoje obveze prema njemu na koje se obvezala upravo vlastitim pravomoćnim i izvršnim rješenjem, te ga stavljajući u diskriminirajući položaj, a i samo vođenje sudskog postupka jednog hrvatskog ratnog vojnog invalida, pri tome 100% II. grupe za njega predstavlja izuzetno tešku stvar. Sve ovo Republiku Hrvatsku čini maoralno podređenom u ovoj pravnoj stvari, a njezina moralna obaveza da izvrši plaćanje nije upitna. Prvostupanjski i drugostupanjski sud uopće ne uzimaju u obzir rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar, Klasa: UP/I-562-02/97-26/267, Urbroj: 512-62-97-2 od 22. 5. 1997. godine, kojim je upravo tužiteljica priznala tuženiku status hrvatskog ratnog vojnog invalida II. grupe, sa 100 % oštećenja organizma stalno, s pravom na osobnu invalidninu, ortopedski dodatak, posebni doplatak od 50 % od pripadajuće svote osobne invalidnine počevši od 1. 11. 1993. na dalje. Stoga tužiteljica isplatom predmetnog iznosa nije platila nedug nego je platila dug i to dug koji predstavlja njezinu odgovornost za štetu nastalu tuženiku oštećenjem njegova organizma u obrani suvereniteta tužiteljice. Sukladno odredbi čl. 1117. st. 1. ZOO-a ne može se zahtijevati povrat neosnovano plaćenih iznosa na ime naknade štete zbog ozljede tijela, narušenja zdravlja ili smrti. Naime, ako se osobna invalidnina i specijalni dodatak uzimaju u obzir kod naknade neimovinske štete logično je da se onda osobna invalidnina i specijalni dodatak smatraju naknadom neimovinske štete u obliku rente te da su isplaćeni iznosi istih koje tužiteljica potražuje temeljem instituta stjecanja bez osnove tuženiku isplaćeni s osnova naknade neimovinske štete te tužena (vjerojatno misleći na tužitelja) primjenom odredbe čl. 1117. st. ne može zahtijevati povrat istih. Osim navedenoga, tuženi ističu kako je invalidnina strogo osobno i neprenosivo pravo pok. AJ te oni kao nasljednici ne mogu biti pasivno legitimirani u ovom postupku. No, kada bi tuženi bili pasivno legitimirani u ovom postupku, važno je odgovoriti na pitanje kada je nastao obvezni odnos između prednika tuženika i tužitelja jer isti nije nastao pokretanjem tužbe za isplatu od strane prednika tuženika, a ranije tužitelja, niti provođenjem ovrhe na sredstvima tužiteljice, a ranije tužene, a niti donošenjem revizijske odluke broj: Rev 2432/12-3 od 7. studenog 2017. godine, već ranije u trenutku nastanka štetnog događaja, odnosno donošenjem drugostupanjskog rješenja od 1. srpnja 1997. godine kojim je tuženiku priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida II. grupe, sa 100 % oštećenjem organizma - stalno, s pravom na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć I. grupe, ortopedski dodatak I. stupnja i posebni dodatak od 50 % od pripadajuće svote osobne invalidnine, a sve navedeno od 1. 11. 1993. godine na dalje, koje rješenje je postalo pravomoćno i izvršno danom donošenja. Važna je i činjenica da tužiteljica kao argument protiv tuženika koristi činjenicu da je propustila izvršiti obvezu iz rješenja koje je sama donijela na što se ni prvostupanjski ni drugostupanjski sud uopće ne osvrću. Nadalje, rješenjem Ministarstva branitelja, Klasa: UP/II-562-02/13-0015/60, Urbroj: 522-04/1-4-13-2, od 31. 7. 2013. godine oglašeno je ništavim rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske Klasa: 562-02/97-01/7823, Urbroj: 512-21-05-97-2, od 14. 7. 1997. i rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar, Klasa: UP/I-562-02/97-26/267, Urbroj: 512-62-97-2 od 22. 5. 1997. uz obrazloženje da je Ministarstvo postupajući po službenoj dužnosti utvrdilo da ista sadržavaju nepravilnosti propisane čl. 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ( NN 140/12 – dalje ZIDZOPHBDR), da nije sudjelovao u obrani suvereniteta Republike Hrvatske, da prijava stradavanja sadrži niz nepravilnosti. Protiv navedene odluke pokrenut je upravni spor za koji je vođen ogledni postupak u predmetu BJ iz [adresa] u predmetima oglašavanja ništavosti predmetnih rješenja koja su oglašena ništavim temeljem odredbe članka 42. stavka 1. ZIDZoPHBDR/12, koji je stupio na snagu dana 17. prosinca 2012. godine, te je protiv odluke Visokog upravnog suda podnijeta i ustavna tužba i dana 20. prosinca 2022. godine donijeta je odluka broj: U-III-4831/2020 kojom je ukinuta presuda Visokog upravng suda kojom je osnažena ništavost rješenja sukladno odredbi članka 42. stavka 1. ZIDZoPHBDR/12 uz obrazloženje kako je navedeno postupanje ovdje tužiteljice u postupcima oglašavanja ništavim rješenja temeljem potonje navedene odredbe protuustavno radi retroaktivne primjene zakona te suprotno legitimnim očekivanjima stranke čime je ozbiljno narušen koncept vladavine prava. Načelo legitimnih očekivanja usko je vezano uz pravnu sigurnost i zaštitu stečenih prava koje posebno štiti i Europski sud pravde u svojoj praksi. U pravnom poretku utemeljenom na vladavini prava zakoni moraju biti opći i jednaki za sve, a zakonske posljedice moraju biti izvjesne za one na koje će se zakon primijeniti. Sud također napominje da zakonske posljedice moraju biti primjerene legitimnim očekivanjima stranaka u svakom konkretnom slučaju u kojem se zakon na njih neposredno primjenjuje. Navedeno načelo usko je vezano uz pravnu sigurnost i zaštitu stečenih prava koje posebno štiti i Europski sud pravde u svojoj praksi. Članak 31. stavci 1. i 2. Ustavnog zakona propisuju da su Odluke Ustavnog suda konačne i obvezuju erga omnes Slijedom navedenoga, a obzirom da su i ovdje 1.tužena je dana 14. 1. 2022. godine podnijela ustavnu tužbu protiv presude Visokog upravnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: Usž-349/21-2 od 16. studenog 2021. godine predlaže se prekid ovog postupka do donošenja odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske u konkretnom predmetu, odnosno odluke Visokog upravnog suda Republike Hrvatske po donošenju odluke Ustavnog suda Republike Hrvatske. Odredbom čl. 48. Ustava Republike Hrvatske jamči se pravo vlasništva. Tuženik je pravo mirnog uživanja vlasništva isplaćenih osobnih invalidnina, ortopedskog dodatka i posebnog doplatka stekao je temeljem konačnog, pravomoćnog i izvršnog rješenja tužiteljice od 1. travnja 1997. godine, na koje rješenje je u postupku revizije data suglasnost od 23. 5. 1997. godine i to počevši od 1. 9. 1993. godine na dalje. No, obzirom da tužiteljica nije postupala po istome predmetne isplate ostvario je tek u ovršnom postupku po okončanom parničnom postupku. Sada mu je vlasništvo osporeno utvrđenjem u pobijanoj odluci kako je vlasništvo stekao bez osnove. Nadalje, odredbom čl. 57. st. 3. Ustava Republike Hrvatske propisuje se posebna skrb koju država posvećuje zaštiti hrvatskih branitelja, hrvatskih ratnih vojnih invalida, udovica, roditelja i djece poginulih hrvatskih branitelja, dok suprotno navedenom tužiteljica od tuženika potražuje isplatu onoga što mu je svakako bila dužna isplatiti no isplatila je tek prisilnim putem temeljem osnova koji je kasnije otpao zbog zastare. Ustavni sud je u svojoj brojnoj praksi istaknuo da se objektivni pravni poredak u društvu utemeljenom na vladavini prava ne može graditi ni zaštita ustavnih prava pojedinaca zasnivati na razlozima koji ne počivaju na argumentu "zdravog razuma". Stoga svako tumačenje mjerodavnog prava mora imati uporište u zdravom razumu i pravnoj logici jer bi u protivnom moglo imati apsurdne učinke u odnosu na ostvarivanje i zaštitu pojedinačnih prava. Takav način tumačenja i primjene mjerodavnog prava posljedično se ne može drukčije nazvati nego arbitrarnim. Odredbom čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda štiti se pravo vlasništva. ESLJP je u predmetu Sporrong i Lönnroth protiv Švedske (br. 7151/75 i 7152/75, presuda od 23. rujna 1982.) sveo strukturu čl. 1. Protokola br. 1. na tri pravila: prvo pravilo, utvrđeno u prvoj rečenici prvog stavka, općenite je prirode i njime se određuje načelo mirnog uživanja vlasništva; drugo pravilo, sadržano u drugoj rečenici prvog stavka, obuhvaća lišenje vlasništva i čini ga podložnim određenim uvjetima; treće pravilo iz drugog stavka dopušta državama članicama, između ostalog, kontroliranje korištenja vlasništva u skladu s općim interesom. U predmetu M protiv Ujedinjenog Kraljevstva (br. 8793/79, presuda od 21. veljače 1986.), ESLJP je objasnio odnos ta tri pravila rekavši da ona nisu "različita" u smislu da nisu povezana. Drugo i treće pravilo odnose se na posebne slučajeve miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva te se stoga trebaju tumačiti s obzirom na opća načela utvrđena u prvom pravilu. Svako miješanje javne vlasti u pravo na mirno uživanje vlasništva mora biti zakonito. To znači da u skladu s načelom vladavine prava ("rule of law") kao temeljnom načelu demokratskih društava, miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva mora biti podvrgnuto uvjetima propisanim zakonom. Također, postojanje pravne osnove u materijalnom pravu u načelu nije dostatno da bi to miješanje udovoljilo načelu zakonitosti. Pored navedenog, propisi koji dovode do lišenja ili ograničenja prava vlasništva moraju biti u dostatnoj mjeri dostupni, precizni i predvidljivi u svojoj primjeni. Mjerodavno pravo je predvidljivo ako predviđa mjere protiv arbitrarnosti u postupanju tijela javne vlasti, odnosno postupovna jamstva primjerena važnosti načela koje je dovedeno u pitanje. Pravilo predvidljivosti ("foreseeability") kao sastavni dio koncepta zakonitosti, podrazumijeva da je pravilo „predvidivo” kada osoba može - ako je to potrebno uz odgovarajući savjet - predvidjeti, u mjeri u kojoj je to razumno u danim okolnostima, posljedice koje njegovo ponašanje može uzrokovati, i kada pruža mjeru zaštite protiv proizvoljnog miješanja javnih tijela. U tom kontekstu je utvrđenje revizijskog suda u odluci broj: Rev 231/12-3 od 20. siječnja 2016. godine da je dio isplaćenih osobnih invalidnina, ortopedskog dodatka i posebnog doplatka tuženiku u zastari, na kojem utvrđenju tužiteljica potražuje isplatu temeljem stjecanja bez osnove teško predvidivo (time je stvorena pravna nesigurnost). Tu nepredvidivost prikazuje činjenica da je drugostupanjski sud najprije naložio isplatu osobne invalidnine, ortopedskog dodatka i posebnog doplatka temeljem zakonitog rješenja nadležnog tijela tužiteljice, da bi zatim revizijski ocijenio da je dio potraživanja tuženika bilo u zastari, na temelju čega je drugostupanjski sud naložio isplatu temeljem stjecanja bez osnove iako rješenje koje je bilo osnov u prethodnom postupku i dalje egzistira. Pored uobičajenog pojma vlasništva, Europski sud tim pojmom obuhvaća i sva stečena prava neke osobe, uključujući i stečena prava u sastavu mirovinskog, invalidskog ili socijalnog osiguranja (Vasilopoulu protiv Grčke iz 2002.). Konvencijski pojam vlasništva ima vidu kako postojeće, tako i stjecanje prava vlasništva u smislu legitimnog očekivanja. U slučaju Gavella protiv Hrvatske Europski sud navodi da vlasništvo može biti postojeće vlasništvo ili imovina, uključujući potraživanja u odnosu na koja podnositelj zahtjeva može tvrditi da ima barem legitimno očekivanje da će biti ostvareno, tj. da će dobiti djelotvorno uživanje prava vlasništva. Također, stav je Europskog suda da je miješanje u pravo vlasništva moguće, a da bi bilo dopustivo, mora biti utemeljeno na zakonu i imati legitimni cilj, koji se ne bi mogao ostvariti nekom alternativnom blažom mjerom. Europski sud je zauzimao stajališta i kod zaštite prava vlasništva u odnosu na mirovinska davanja, i to ona prava koja proizlaze iz kontributivnih davanja, tj. davanja koja se ostvaruju pod uvjetom plaćanja doprinosa i u odnosu na prava koja proizlaze samo iz socijalne nužnosti. U predmetu Stec protiv Velike Britanije, navodi se da da ako država članica pozitivnim zakonima predviđa davanje kao pravo iz socijalne skrbi, neovisno je li ono ili nije uvjetovano prethodno plaćenim doprinosima, ti se zakoni moraju za osobu koja ispunjava uvjete, smatrati garancijom vlasničkih prava iz čl. 1. Protokola 1. Isto je potvrđeno u predmetima Hadžić protiv Hrvatske, te Ljuba Čekić i ostali protiv Hrvatske. Standard pravične ravnoteže sporovima s državom obrazložen je u predmetu Čakarević protiv Hrvatske (br. 48921/13, presuda od 26. travnja 2018.) u kojem je utvrđena je povreda čl. 1. Protokola broj 1. zbog nerazmjernosti mjere miješanja u podnositeljičino pravo na mirno uživanje vlasništva s legitimnim ciljem koji se tom mjerom namjeravao postići. ESLJP je utvrdio da su isplaćeni iznosi predstavljali podnositeljičinu imovinu zaštićenu čl. 1. Protokola broj 1, a da je presuda Županijskog suda u Rijeci kojom je podnositeljica obvezana vratiti sporne iznose predstavljala miješanje u njeno pravo na mirno uživanje vlasništva. U odnosu na legitiman cilj miješanja, ESLJP je istaknuo da se on sastoji u ispravljanju pogreške državnog tijela, no utvrdio je da nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u podnositeljičino pravo na mirno uživanje vlasništva i legitimnog cilja koji se tim miješanjem namjeravao postići. Naime, ESLJP je utvrdio da podnositeljica svojim ponašanjem nije ni na koji način doprinijela tome da joj budu priznata prava koja joj po domaćim propisima ne pripadaju. S druge strane, nadležno državno tijelo nije postupalo u skladu s načelom „dobrog upravljanja“ ("good governance") - primjereno, dosljedno i pravovremeno. Greška koja je nastala kada je podnositeljici priznato pravo na naknadu bez određivanja roka trajanja tog prava nastavljena je kroz tri godine nakon isteka zakonom propisanog roka, kroz koje je vrijeme nastavljena i isplata naknade. Iako je sporna situacija bila rezultat greške državnog tijela, država je izbjegla posljedice vlastite greške, dok je od podnositeljice traženo vraćanje cjelokupnog isplaćenog iznosa zajedno sa zakonskom zateznom kamatom. Uzimajući u obzir navedene okolnosti, kao i okolnosti povezane s podnositeljičinim teškim materijalnim stanjem i zdravstvenim problemima uzrokovanim teškom životnom situacijom u kojoj se našla nakon gubitka posla, ESLJP je zaključio kako nalaganje podnositeljici da vrati isplaćene iznose naknade predstavlja prekomjeran individualan teret za nju što je dovelo do povrede njenog prava na mirno uživanje vlasništva. U konkretnom slučaju grešku je eventualno počinio sud kada je tuženiku u prethodnom postupku dosudio isplatu primjenom desetogodišnjeg zastarnog roka umjesto trogodišnjeg zastarnog roka za njegova potraživanja, no to ne mijenja činjenicu da je isplata ima pravni osnov u konačnom pravomoćnom i izvršnom rješenju tužiteljice kojim mu se priznaje pravo osobne invalidnine, ortopedskog dodatka i posebnog doplatka počevši od 1. 9. 1993. godine na dalje. Prema tome, način na koji je podnositelju uskraćeno pravo vlasništva na opisani način povlači za sobom neizbježno pitanje: je li došlo do miješanja države i sudova u pravo vlasništva, te je li takvo miješanje opravdano nekim legitimnim ciljem? Ne uzimajući u obzir konačno, pravomoćno i izvršno rješenje nadležnog tijela tužiteljice kojim se tuženiku priznaje pravo na osobnu invalidnine, dodatak za njegu i pomoć I. grupe, ortopedski dodatak I. stupnja i posebni dodatak od 50 % od pripadajuće svote osobne invalidnine, a sve navedeno od 1. 11. 1993. na dalje, odnosno valjani pravni osnov za stjecanje utvrđenih novčanih davanja, tužiteljica je diskriminirala su podnositelja po osnovi invaliditeta u odnosu na sve druge osobe kojima temeljem istovrsnih rješenja isplaćuje osobnu invalidninu s pripadajućim dodacima, a za što nije bilo objektivnog i razumnog opravdanja. Tuženici tvrde da se tužiteljica ponaša nerazumno, da diskriminira tuženika stavljajući ga u nejednak položaj pred zakonom u odnosu na ostale C kojima uredno isplaćuje mjesečne iznose invalidnina dok tuženiku to odbija učiniti unatoč pravomoćnom rješenju koje je sama donijela, te pokretanjem ovoga postupka samo dodatno produbljuje snagu diskriminacije.
3. O prijedlogu tuženika za prekid postupka riješeno je Rješenjem posl.br. P- 56/2023-10 od 04. rujna 2023. godine.
4. U dokaznom postupku izvršen je uvid u: dopis (5), Presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu (6-15), Presudu Županijskog suda u Zagrebu (16-19), Rješenje Vrhovnog suda RH (20-25), potvrdu o naplati (26), Presudu Visokog upravnog suda RH (27-30), Rješenje o nasljeđivanju (31-33), zahtjev za mirno rješenje spora (34-44), Rješenje (57-59), ustavnu tužbu (77-99), službene bilješke o uvidu u podatke o visini dohodaka i primitaka (200-202, 208-209 i 212-213), izvatke iz zemljišne knjige (203-207, 210-211, 214-217), Presudu (218-229, 253-275), Rješenje (304-308), dopis (309-337).
5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.
6. Uvidom u zahtjev za mirno rješenje spora utvrđeno je da je Republika Hrvatska kao podnositeljica zahtjeva podnijela tuženicima zahtjev za mirno rješenje spora 16. rujna 2022. godine, te im je uz zahtjev priložila i nacrt tužbe, kojeg su tuženici uredno zaprimili (jedan od tuženika zaprimio je najkasnije 23. rujna 2022. godine).
6.1. Do mirnog rješenja spora nije došlo.
7. Uvidom u Presudu Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 87 P- 17006/10-69 od 26. svibnja 2011. godine utvrđeno je da je pravni prednik tuženika AJ, bio podnio tužbu protiv tuženice Republike Hrvatske, radi isplate, a pozivom na Rješenje Ministarstva obrane RH, Uprave za obranu Centar klasa: UP/I- 562-02/97-26/267, ur. broj 512-62-97-2 od 22. svibnja 1997. godine kojim mu je priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida prve skupine sa 100% oštećenjem organizma stalno, sa pravom na osobnu invalidninu, dodatak za njegu i pomoć prve grupe, ortopedski dodatak prvog stupnja i posebni dodatak od 50% od pripadajuće svote osobne invalidnine, sve od 01. studenog 1993. godine na dalje, te da tuženica RH ne isplaćuje iznose u skladu s Rješenjem. Dalje se u tužbi pozivao i na druge odluke donijete u upravnom postupku. Uvidom u navedenu Presudu utvrđeno je da je djelomično usvojen alternativno postavljeni tužbeni zahtjev, te da je pod točkom II izreke Presude presuđeno da je tužena Republika Hrvatska dužna tužitelju AJ isplatiti iznos od 576.961,66 kn, s osnova utvrđenog statusa hrvatskog ratnog vojnog invalida iz Domovinskog rata II grupe, s zakonskom zateznom kamatom prema čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007. godine, a od 01. siječnja 2008. godine po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta, koje je prethodilo tekućem polugodištu, za 5 postotnih poena, tekućom od dana dospijeća svakog pojedinog obroka kako je detaljno opisano u točki II izreke Presude, pa do isplate.
8. Uvidom u Presudu Županijskog suda u Zagrebu posl.br. 27 Gž-11027/11-2 od 29. studenog 2011. godine utvrđeno je da je potvrđena Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu od 26. svibnja 2011. godine, u dijelu pod točkom II izreke Presude.
9. Uvidom u Rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev 2432/12-3 od 07. studenog 2017. godine utvrđeno je da su ukinute Presude Županijskog suda u Zagrebu broj Gž-11027/11-2 od 29. studenog 2011. i Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu broj P-17006/10-69 od 26. svibnja 2011. godine, te je predmet vraćen prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
9.1. Uvidom u povratnicu i dostavnicu utvrđeno je da je tadašnji tužitelj, po punomoćniku, primio Rješenje Vrhovnog suda RH od 07. studenog 2017. godine.
10. Presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 87 P-17006/10- 69 od 26. svibnja 2011. godine u točki II izreke postala je pravomoćna 29. studenog 2011. godine.
11. Provedenim dokazima je dalje utvrđeno da je AJ u svojstvu ovrhovoditelja tražio naplatu po točki II izreke pravomoćne Presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu posl.br. 87 P-17006/10-69 od 26. svibnja 2011. godine.
12. Uvidom u potvrdu o naplati osnove (Ovr-973/12-4) utvrđeno je da je sa računa ovršenika tj. Republike Hrvatske, Ministarstva financija, dana 05. lipnja 2013. godine izvršena naplata u korist AJ (pravnog prednika tuženika) i to na ime troška postupka 7.212,50 kn i na ime glavnice 1.589.139,48 kn odnosno ukupno 1.596.351,98 kn.
13. Uvidom u Rješenje o nasljeđivanju iza pok. AJ (pravnog prednika tuženika) utvrđeno je da je isti umro **.**.2013., da su njegovu ostavinsku imovinu činile nekretnine upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], u cijelosti, upisane u z. k. ul. [broj ZK uloška] k. o. [katastarska općina], k. č. br. [katastarska čestica], sve u cijelosti, upisane u [broj poduloška] k. o. [katastarska općina] (Knjizi položenih ugovora) stan broj 232, na petom katu koji se sastoji od 4 sobe, kuhinje, kupaonice, izbe, nužnika, predsoblja, hodnika i loggie ukupne površine 79,60 m2, a koji stan se nalazi u stambenoj zgradi [adresa], sagrađenoj na k. č. br. [katastarska čestica], u cijelosti. Zatim pokretnine i to novčana sredstva na računu broj 3202967530 u Erste banci d.d., novčana sredstva na računima broj 3200372583, broj 3775 738961 51009, broj 3775 064924 31003, broj 3775 048152 23009, svi u PBZ d.d., na štednoj knjižici broj [broj štedne knjižice] u Zagrebačkoj banci d.d., na štednoj knjižici broj [broj štedne knjižice] u HPB d.d. Zatim osobni automobil marke Renault tip 8, te prava na dospjelo neisplaćeno potraživanje na ime mirovine prema HZMO-u, pravo na 584 dionice oznake: TM 90-R-A, registracija pozicije TM 90-I TIM 90 d.d. i telefonski priključak. Na nasljedstvo su pozvani supruga ostavitelja (prvotuženica) i djeca (drugo, treće i četvrtotuženici). Djeca ostavitelja su se prihvatili nasljedstva temeljem zakona te su svoje nasljedne dijelove ustupili majci JJ tj. supruzi ostavitelja, koja je prihvatila ustup.
14. Tuženici su istakli prigovor promašene pasivne legitimacije, jer da se radi o iznosu koji predstavlja invalidninu koja da je strogo osobno i neprenosivo pravo pok. AJ, te da oni kao nasljednici ne mogu biti pasivno legitimirani u ovom postupku. Također navode da obvezni odnos između pravnog prednika tuženika i tužitelja nije nastao pokretanjem tužbe za isplatu od strane prednika tuženika (a ranije tužitelja), niti provođenjem ovrhe na sredstvima tužiteljice (a ranije tužene), a niti donošenjem revizijske odluke broj Rev 2432/12-3 od 07. studenog 2017. godine, već ranije u trenutku nastanka štetnog događaja odnosno donošenjem drugostupanjskog rješenja od 01. srpnja 1997. godine kojim je tuženiku priznat status hrvatskog ratnog vojnog invalida, kako je već naprijed u obrazloženju rješenja i opisano.
14.1. Tuženici se, kako i u odgovoru na tužbu, tako i u tijeku postupka osvrću na činjenice i odluke, koje su predmet odlučivanja u parnici koja se vodi kod Općinskog građanskog suda u Zagrebu povodom ukinutih presuda tog suda i Županijskog suda u Zagrebu i to Rješenjem Vrhovnog suda RH posl.br. Rev 2432/12- 3.
15. Dakle, predmet ove pravne stvari je tužbeni zahtjev tužiteljice za isplatu po osnovi stjecanja bez osnove i to temeljem čl. 1111. st. 3. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/2005, 41/2008, 125/2011, 78/2015, 29/2018, 126/21, 114/22, 156/22, dalje: ZOO) tj. po osnovi stjecanja na osnovu koja je kasnije otpala.
16. Odredba čl. 139. st. 1. Zakona o nasljeđivanju (NN 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15, 14/19, dalje ZN) propisuje da nasljednik odgovara za dugove ostavitelja. Prema st. 2. nasljednik koji se odrekao nasljedstva ne odgovara za ostaviteljeve dugove. Prema st. 3. nasljednik odgovara za ostaviteljeve dugove do visine vrijednosti naslijeđene imovine, s time da na visinu vrijednosti naslijeđene imovine i vrijednost ostaviteljevih dugova koje je nasljednik već primio, sud pazi samo na prigovor nasljednika. A prema st. 4. kad ima više nasljednika, oni odgovaraju solidarno za ostaviteljeve dugove, i to svaki do visine vrijednosti svoga nasljednog dijela, bez obzira je li izvršena dioba nasljedstva. Iz navedene odredbe proizlazi da bi tuženici bili uredno pasivno legitimirani u ovoj pravnoj stvari. Naime, drugo, treće i četvrtotuženici se nisu odrekli nasljedstva već su se prihvatili nasljedstva iza svog oca, a potom ga ustupili majci, što podrazumijeva da su među sobom izvršili diobu.
17. Za donošenje meritorne odluke u ovoj pravnoj stvari relevantne su odredbe ZOO-a koje reguliraju institut stjecanja bez osnove, a propisane čl. 1111. do 1117. ZOO-a, ali za povrat isplaćenog iznosa koji se temelji na stjecanju bez osnove valja cijeniti i s aspekta primjene Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda (NN Međunarodni ugovori br. 18/97, 6/99 – pročišćeni tekst, 8/99 – ispravak, 14/04, 1/06, 2/10) kojom se štiti mirno uživanje vlasništva.
18. Odredba čl. 1111. st. 1. ZOO-a propisuje kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. A st. 3. propisano je da obveza vraćanja, odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
19. Nesporno je utvrđeno da je utuženi iznos prešao u imovinu pravnog prednika tuženika, AJ, na temelju pravomoćne sudske presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, dana 05. lipnja 2013. godine. Presuda na temelju koje je utuženi iznos prešao u imovinu pravnog prednika tuženika je ukinuta (predmet je vraćen na ponovni postupak) što znači da je osnov, na temelju kojeg je izvršen prijenos imovine tj. utuženog iznosa, kasnije otpao.
20. Prvotuženica je podnijela ustavnu tužbu radi osporavanja presude Visokog upravnog suda RH posl.br. UsŽ-349/21-2 od 16. studenog 2021. godine s zahtjevom za donošenje privremene mjere.
21. Nakon što je prva prvostupanjska presuda u ovoj pravnoj stvari ukinuta te predmet vraćen na ponovni postupak, tužitelj je u spis, između ostalog, dostavio službene bilješke o uvidu u podatke o visini dohodaka i primitaka za 2024. za tuženike, a datum te službene bilješke je 20. svibnja 2025. Dakle, navedeni podaci nisu pribavljeni od točno određenog državnog tijela koji izdaje podatke o visini dohodaka i primitaka već je te podatke sam tužitelj pribavio u vidu službene bilješke, iz čega se zaključuje da je tužitelj kao jača strana imao uvidu u te podatke dok druga strana, to u vidu službenih bilješki nije mogla niti dobiti. Nadalje, tužitelj je dostavio izvatke iz zemljišne knjige kojima je želio dokazati čega su sve tuženici vlasnici.
22. U odnosu na predmet spora te posebno uputu Županijskog suda u Zagrebu iznijetu u Rješenju posl. br. Gž-67/2024-3 od 11. ožujka 2025., da za donošenje meritorne odluke osim primjene zakona RH koji se odnose na stjecanje bez osnove, valja cijeniti i da li se radi o miješanju države, tužitelja, u stečajno pravo vlasništva što je protivno Ustavu RH i Europskoj konvenciji za zaštitu temeljnih ljudskih prava i Protokola 1 te da je miješanje u pravo vlasništva moguće samo kad je utemeljeno na zakonu i kada ima legitimni cilj. Za slične situacije postoje brojne odluke Europskog suda za ljudska prava, među kojima su i odluke koje su priložene ovom spisu. Dakle, u ovoj pravnoj stvari trebalo je provesti, a kasnije će biti obrazloženo da je proveden, test razmjernosti.
23. Prije toga u kratko se izlaže povijest ovog predmeta, a koja povijest je izuzetno važna:
- tužitelj je pok. AJ, predniku tuženika, Rješenjem Klasa: UP/I-562- 02/97-26/267, Urbroj: 512-62-97-2, od 22. 5. 1997. godine priznao status hrvatskog ratnog vojnog invalida (HRVI), I grupe, sa 100% oštećenjem organizma za stalno, te rješenjem Klasa: 562-02/97- 01/7823, Urbroj: 512-21-05-97-2, od 14. 7. 1997. godine status hrvatskog ratnog vojnog invalida (HRVI), I grupe, sa 100% oštećenjem organizma za stalno (Rješenje od 14. 7. 1997. godine nikada nije dostavljeno predniku tuženika);
- Rješenjem Klasa: UP/II-562-02/05/0001/16, Urbroj: 519-04/5-05-2, od 2. studenoga 2005. godine tužitelj je oglasio ništavim Rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske, Klasa: 562- 02/97-01/7823, Urbroj: 512-21-05-97-2, od 14. 7. 1997. godine, te Rješenje Republike Hrvatske, Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar, Referade za skrb, Klasa: UP/I-562-02/97- 26/267, Urbroj: 512-62-97-
2, od 22. 5. 1997. godine;
- Presudom Upravnog suda Republike Hrvatske Us-11195/05, od 22. 11. 2007. godine poništeno je Rješenje tužitelja Klasa: UP/II-562-02/05/0001/16, Urbroj: 519- 04/5-05-2, od 2. studenoga 2005. godine, te je presudom Vrhovnog suda posl. broj:
Uzz-16/08 od 5. 11. 2008. odbijen zahtjev za zaštitu zakonitosti Državnog odvjetništva Republike Hrvatske protiv navedene presude Upravnog suda Republike Hrvatske;
- tužitelj je ponovno Rješenjem Klasa: UP/II-562-02/13-0015/60, Urbroj: 522- 04/1-4-13-2, od 31. 7. 2013. godine oglasio ništavim Rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske klasa: 562-02/97-01/7823, urbroj: 512-21-05-97-2, od 14. 7. 1997. i Rješenje Ministarstva obrane Republike Hrvatske Uprave za obranu Zagreb, Ureda za obranu Centar, klasa: UP/I-562-02/97- 26/267, urbroj: 512-62-97-2 od 22. 5. 1997. uz obrazloženje da je Ministarstvo postupajući po službenoj dužnosti utvrdilo da ista sadržavaju nepravilnosti propisane čl. 42. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji ( NN 140/12 – dalje ZIDZOPHBDR);
- tuženi su podnijeli tužbu protiv navedenog rješenja od 31. 7. 2013. godine koja je odbijena presudom Upravnog suda u Rijeci posl. broj: UsI-1184/2020-14 od 1. 12. 2020. godine te je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-349/21- 2 od 16. 11. 2021. godine odbijena žalba tužiteljice i potvrđena navedena prvostupanjska presuda;
- odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.broj: U-III-260/2022 od 22. 12. 2023. godine usvojena je tužba tuženika te su ukinute presude Upravnog suda u Rijeci posl. broj: UsI-1184/2020-14 od 1. 12. 2020. godine i Visokog upravnog suda Republike Hrvatske Usž-349/21-2 od 16. 11. 2021. godine uz obrazloženje kako je navedeno postupanje tužitelja u postupcima oglašavanja ništavim rješenja temeljem potonje navedene odredbe čl. 42. ZIDZOPHBDR protuustavno radi retroaktivne primjene zakona te suprotno legitimnim očekivanjima stranke čime je ozbiljno narušen koncept vladavine prava
- odluka Visokog upravnog suda Republike Hrvatske broj: Usž-1395/2024-2 od 9. 10. 2024. godine donijeta je protivno uputama i utvrđenjima u odlukama Ustavnog suda Republike Hrvatske posl.broj: U-III-260/2022 od 22. 12. 2023. i U-III-4831/2020 od **.**.2022. (BJ [adresa] ), iako je Upravni sud u Rijeci presudom broj: UsI-83/2024-6 od 1. ožujka 2024. godine donio odluku u skladu s utvrđenjima Ustavnog suda te poništio rješenje tužiteljice od 31. 7. 2013. godine.
24. Odredbom čl. 31. st. 1. i 2. Ustavnog zakona propisano je da su odluke Ustavnog suda konačne i da obvezuju erga omnes.
25. Promatrajući i odlučujući predmet ovog spora s aspekta prakse Europskog suda za ljudska prava koji je zauzeo stav da prava stečena temeljem valjanog akta državnog tijela uživaju zaštitu legitimnih očekivanja i prava vlasništva, te da država ne može retroaktivno, ili temeljem vlastite procesne pogreške, poništiti takvo pravo bez povrede čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju o zaštiti ljudskih prava. Dakle, pojedinac (u ovom slučaju tuženici, a prije njih njegov pravni prednik koji je umro 2013.) moraju imati zaštitu legitimnog očekivanja ako je pravo valjano stečeno i ako je sam državni sustav omogućio njegov nastanak. Država tj. tužitelj ne smije koristiti zakonodavne ili administrativne mehanizme za naknadno ukidanje prava koja su već pojedincu bila priznata. Dakle, pojedinac, u ovom slučaju tuženici, a kada je umro njihov pravni prednik imali su valjano stečeno pravo, ne smiju snositi posljedice nevaljanosti koju je izazvala sama vlast, čak i kad se radi o formalnoj greški učinjenoj od strane javnog tijela. Dakle, pravna sigurnost i zaštita povjerenja u državno djelovanje moraju biti zaštićeni i kada se radi o administrativnim pogreškama. Prema naprijed utvrđenom, nesporno je ,da je pravnom predniku tuženika status HRVI i pripadajuća prava priznata pravomoćnim rješenjem još 1997., a osporena temeljem Rješenja koje je sada ponovno poništeno u upravnom sporu, iz čega se može zaključiti da je pravni prednik tužitelja, sada tuženici, zbog nestabilnosti upravnog odlučivanja kažnjen, a što Europski sud za ljudska prava nedvosmisleno zabranjuje.
26. Čl. 1. Protokola 1 uz Konvenciju glasi: "Svaka fizička ili pravna osoba ima pravo na mirno uživanje svojega vlasništva. Nitko se ne smije lišiti svoga vlasništva, osim u javnom interesu, i to samo uz uvjete predviđene zakonom i općim načelima Međunarodnog prava. Prethodne odredbe, međutim, ni na koji način ne umanjuju pravo države da primjeni zakone koje smatra potrebnima da bi uredila upotrebu vlasništva u skladu s općim interesom ili za osiguranje plaćanja poreza ili drugih doprinosa ili kazni." Pojam "vlasništva" iz prvog dijela čl. 1. Protokola 1 ima autonomno značenje koje nije ograničeno na posjedovanje fizičkih dobara i ne ovisi o službenoj kategorizaciji u domaćem pravu. U konkretnoj pravnoj stvari sud je razmotrio sve okolnosti ovog predmeta koje se smatraju cjelina, zato sud smatra da su tuženici, a prije njihov pravni prednik, stekli pravo na materijalni interes koji je zaštićen čl. 1. Protokola 1. Razmatrajući predmet spora, a uzimajući u obzir apsolutno sve okolnosti te primjenu čl. 1. Protokola 1, sud zaključuje da tuženici imaju pravo na mirno uživanje vlasništva koje je stekao njihov pravni prednik, prije svoje smrti. Isplate koje je tužitelj izvršio pravnom predniku tuženika, a koje isplate sada tužitelj potražuje od nasljednika njihovog pravnog prednika, država je te isplate izvršila temeljem tada postojeće pravne osnove. Zato sud smatra da čl. 1. Protokola 1 treba primijeniti kao ratione materiae tj. prema specifičnim okolnostima koje su se događale od stjecanja priznanja pravnom predniku tuženika statusa HRVI prve grupe sa 100% oštećenja organizma, te svih daljnjih odluka i zato je pravni prednik tuženika, odnosno sada tuženici opravdano imaju legitimno očekivanje da zadrže sredstva koja je njihov pravni prednik primio temeljem pravne osnove, a koju pravnu osnovu je dobio upravo od tužitelja, unatoč tome što je kasnije ta pravna osnova otpala.
27. U ukupnosti provedenih dokaza, čitanjem svih isprava, posebice odluka donijetih vezano za predmetnu problematiku, ni na koji načni nije utvrđeno da bi tuženici pridonijeli spornom stanju. Primitkom novčanih iznosa na temelju valjane, pravomoćne i ovršne osnove tuženici, a ranije njihov pravni prednik su bili u dobroj vjeri i tada pravna osnova nije bila osporena. Od primitka utuženih iznosa proteklo je jako puno godina.
28. Dakle, iz već ustaljene sudske prakse Europskog suda za ljudska prava, kada je tuženicima, odnosno njihovom pravnom predniku, isplaćen novčani iznos i to na temelju konačnog Rješenja nadležnog tijela RH, osnovano je očekivanje primatelja isplaćenih mu iznosa da mu ti isplaćeni iznosi doista i pripadaju, te da je opravdano očekivao da ti isplaćeni iznosi predstavljaju njegovu imovinu koja uživa konvencijsku zaštitu. Zato sud smatra da odluke koje su donijeli državna tijela u RH za vraćanje primljenih iznosa predstavlja miješanje države u pravo tuženika na mirno uživanje vlasništva. Iako je miješanje tužitelja u ovoj pravnoj stvari utemeljeno na tome da je otpala pravna osnova temeljem koje je pravni prednik tuženika primio utužene iznose, ne postoji razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja države u pravo tuženika na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem želi postići.
29. Provedenim dokazima nesporno je utvrđeno da tuženici svojim ponašanjem ni na koji način nisu doprinijeli da njihovom pravnom predniku budu priznata prava za koja tužitelj ističe da im ne pripadaju. Opetovano se ističe da sporna situacija je bila rezultat pogreške domaćih tijela. Od tuženika se traži vraćanje cjelokupnog utuženog iznosa sa zakonskim zateznim kamatama, što ukazuje da tužitelj nije priznao svoju pogrešku niti je snosio posljedice te pogreške.
30. Iz službene bilješke o uvidu u podatke o visini dohodaka i primitaka za tuženike proizlazi da za 2024. su tuženici i to prvotuženica primala je mjesečno cca 1.500,00 eura mirovine, drugotužena cca 820,00 eura plaće mjesečno, trećetuženik cca 760,00 eura plaće mjesečno, a četvrtotuženik cca 900,00 eura plaće mjesečno. Tuženici jesu vlasnici ili suvlasnici na nekretninama, ali s obzirom na sve naprijed navedeno sud zaključuje kako obvezivanje tuženika da vrate iznose koje tužitelj ovom tužbom potražuje, predstavlja prekomjeran, individualan teret za tuženike te bi posljedično tome došlo do povrede njihovog prava na mirno uživanje vlasništva, iznosa koji je pripadao njihovom pravnom predniku, a sve s aspektra primjene Konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i pripadajućih joj Protokola.
31. RH je aktom ratifikacije Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i pripadajućih joj Protokola (NN MU 18/97, 6/99, 8/99, 14/02) omogućila svojim građanima zaštitu ljudskih prava, među kojima je i pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva.
32. Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kojom su određena temeljna, građanska i politička prava, kao i slobode svakog pojedinca, nalaže obvezu da i sud jamči ta prava svakoj osobi koja je pod jurisdikcijom države potpisnice ratifikacije.
33. S obzirom na pozivanje tuženika na njihovo pravo na mirno uživanje svojeg vlasništva (vlasništva pravnog prednika) čl. 1. Protokola 1 Konvencije u ovom postupku je utvrđeno da mjera koju tužitelj traži u ovom postupku nije razmjerna legitimnom cilju odnosno da bi isplata utuženog iznosa bila nužna u demokratskom društvu (što znači da bi za to državi bila prijeka potreba), a sve u smislu odredbi Ustava i ustavnih zakona koje štite stečeno pravo vlasništva, a posebno i čl. 1. Protokola 1.
34. U ovom konkretnom slučaju suprotstavljen je interes RH i interes tuženika. Dakle, sud smatra da je stupanj razmjernosti između interesa tužitelja i interesa tuženika takav da je došlo do povrede stečenog prava vlasništva tuženika, ranije njihovog pravnog prednika, a cijeneći odredbu čl. 1. Protokola 1.
35. Zbog svega navedenog, odlučeno je kao u izreci.
36. Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku (Sl. list SFRJ 4/1977, 36/1977, 36/1980, 6/1980, 69/1982, 43/1982, 58/1984, 74/1987, 57/1989, 20/1990, 27/1990, 35/1991, Narodne novine broj 53/1991, 91/1992,112/199, 129/2000, 88/2001, 117/2003, 85/2005, 2/2007, 96/2008, 84/2008, 123/2008, 57/2011, 25/2013, 89/2014, 70/2019, 80/22, 114/22, dalje: ZPP). Tuženici su uspjeli u ovom postupku, pa im je tužitelj dužan naknaditi parnični trošak. Tuženicima je priznat trošak za sastav odgovora na tužbu, za zastupanje na ročištu 04.rujna 2023., 02. listopada 2023., 21. svibnja 2025. i 10. rujna 2025. za svaku radnju po 4.126,00 eura temeljem Tbr. 8.1., 9.1. i 40.1. (za zastupanje više osoba), zatim za sastav žalbe od 28. studenog 2023. 5.175,00 eura temeljem Tbr. 10.1. i 40.1., to sve plus PDV u iznosu od 6.451,25 eura, a što sveukupno iznosi 32.256,25 eura. Tuženicima nije priznat trošak za sastav podneska od 04. rujna 2023. u iznosu od 100,00 eura plus PDV jer isti nije bio nužan za donošenje odluke, a nije mu priznat niti trošak za sastav podneska od 12. travnja 2025. jer navedeni podnesak nije ni dostavljen u spis. Visina priznatog i obračunatog troška temelji se na tarifnom broju 8., 9., 40., 52. i 54. Tarife o nagradi i naknadi troškova za rad odvjetnika.
37. Slijedom svega naprijed navedenog presuđeno je kao u izreci.
U Poreču – Parenzo 23. listopada 2025.
S u t k i nj a:
mr. sc. Marčela Štefanuti
POUKA O PRAVNOM LIJEKU:
Protiv ove Presude dopuštena je žalba nadležnom Županijskom sudu u Zagrebu, a podnosi se putem ovog suda, u roku od 15 dana, od dana objave ove Presude.
DNA:
1. Pun. tužitelja,
2. Pun. tuženika.
