Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Stalna služba u Ivancu

Ivanec, Ul. Ak. Mirka Maleza 3

Poslovni broj: P-415/2019-51

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Općinski sud u Varaždinu - Stalna služba u Ivancu, po sutkinji Nataši Sever, a prema prijedlogu odluke sudske savjetnice Melite Vrkić Hajsok, u pravnoj stvari tužitelja SD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina, protiv tuženika Privredna banka Zagreb d.d., Radnička cesta 50, Zagreb, OIB:02535697732, zastupanog po punomoćniku Miroslavu Leko, odvjetniku u Odvjetničkog društva Leko i partneri d. o. o. iz Zagreba, radi isplate, nakon glavne i javne rasprave zaključene 19. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, punomoćnice tužitelja i zamjenika punomoćnika tuženika, na ročištu za objavu i uručenje presude održanom 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], isplati iznos od 7.828,37 EUR (slovima: sedam tisuća osamsto dvadeset osam eura i trideset sedam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 1. listopada 2015. pa do isplate po stopi koja se do 31. prosinca 2022. određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana, nefinancijskim trgovačkim društvima, izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, za tri postotna poena, od 1. siječnja 2023. do 29. prosinca 2023. po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotnih poena, a od 30. prosinca 2023. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), u roku od 15 dana.

II. Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja u preostalom dijelu, a do zatraženog iznosa od 9.366,56 EUR sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e

I. Dopušta se preinaka tužbe povećanjem tužbenog zahtjeva radi isplate na način kako je to navedeno u podnesku tužitelja od 12. ožujka 2025.

II. Nalaže se tuženiku Privredna banka Zagreb d.d. Radnička cesta 50, OIB: 02535697732, da tužitelju HD, [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], naknadi troškove ovog postupka u iznosu od 2.548,77 EUR (slovima: dvije tisuće petsto četrdeset osam eura i sedamdeset sedam centi), zajedno sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem referentne stope za tri postotnih poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine (čl. 29. st. 2. ZOO-a), tekućom od 23. listopada 2025. pa do isplate, u roku od 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika dana 22. svibnja 2019. radi isplate, u kojoj navodi da je 30. rujna 2005. s tuženom kao kreditorom sklopio Ugovor o kreditu broj 9010752961, kojim mu je tužena odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 45.943,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tužene na dan korištenja. Navodi da su kreditna sredstva tužitelju isplaćena 5. listopada 2005. u kunskoj protuvrijednosti koja je na taj dan iznosila 219.227,64 kn te je iznos anuiteta iznosio prema prvom otplatnom planu 347,95 CHF te se tužitelj obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu te ugovorenu kamatnu stopu od 4,35% godišnje koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama tužene. Tužitelj u tužbi nadalje navodi kako ugovor o kreditu predstavlja tipski obrazac tuženika te da se o niti jednoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo kao i da je ugovor o kreditu privremeno otplaćen s danom 10. ožujka 2019. Kreditna obveza u vrijeme ugovaranja kredita iznosila je oko 1.280,00 kuna, a u pojedinim mjesecima trajanja kredita i oko 2.900,00 kuna. Navodi da je do znatnog povećanja kreditne obveze tužitelja došlo je zbog nepošteno ugovorenih odredaba o promjeni kamatne stope i o valutnoj klauzuli.

1.2. Tužitelj navodi da je dio ugovorne odredbe iz točke 4. stavak 1. Ugovora o kreditu od 30. rujna 2005. nepošten, a samim time i ništetan i to dio u kojem se ugovora da je kamatna stopa promjenjiva u skladu s Odlukom banke o kreditiranju građana. Slijedom navedenog, proizlazi da je kamatna stopa po kreditu tužitelja broj 9010752961 neosnovano i protuzakonito plaćena po većoj stopi od dopuštene u razdoblju od 10. kolovoza 2007. do 10. siječnja 2014. Poziva se na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. te na presudu Visokog trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014.

1.3. Nadalje navodi da je ugovorna odredba točke 7. stavak 2. i članka 12. stavka 9. Ugovora o kreditu od 30. rujna 2005. u dijelu u kojem je ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu također nepoštena odnosno ništetna. Tužitelj navodi da u vrijeme ugovaranja kredita nije znao ništa o valutnom riziku koji za njega predstavlja konkretna ugovorena valutna klauzula CHF iako mu je sam pojam valutne klauzule bio poznat. Navodi da u tako složenim ekonomskim poslovima, u kojima cijena ukupnog kredita ovisi o nizu tržišnih uvjeta, koji su tuženiku kao financijskom stručnjaku bili poznati, samo saznanje tužitelja da se iznos kredita plaća u kunskoj protuvrijednosti koja je vezana za tečaj CHF nije dovoljna informacija koje bi klijenta upozorila na djelovanje, rizik i učinak valutne klauzule na ukupni trošak kredita. Stranke o ovim ugovornim odredbama nisu pojedinačno pregovarale, a tuženik je tužitelja propustio informirati i upozoriti na rizike ugovaranja ovakve valutne klauzule. Uslijed toga tužitelj je pristao sklopiti ugovor o kreditu na svoju štetu, budući da je početni iznos anuiteta tijekom otplate porastao i do 50%. U konkretnom pravnom poslu tuženik nije preuzeo nikakav rizik, budući da je osim ugovorenim sredstvima osiguranja, svoju tražbinu dodatno zaštitio i ugovornim odredbama o valutnoj klauzuli, već je cijeli rizik od eventualnih promjena na tržištu prebačen na tužitelja, što jasno ukazuje na ugovoreni nerazmjer između prava i obveza stranaka koje nisu gospodarski jednako jake. Slijedom navedenog, proizlazi da su i ugovornom odredbom iz točke 7. stavak 2. i točke 12. stavak 9. Ugovora o kreditu također povrijeđeni interesi i prava tužitelja.

1.4. Stoga tužitelj ovom tužbom traži da sud naloži tuženiku da mu isplati iznose koje je preplatio s osnova ništetnosti spornih odredaba i to razlike anuiteta zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF u visini od 3.802,27 EUR sa zakonskom zateznom kamatom, pri čemu je uračunat iznos priznat konverzijom, iznos od 132,72 EUR s osnove troškova vještačenja sa zakonskom zateznom kamatom te da tuženik tužitelju naknadi troškove postupka. U tužbi je postavljen i supsidijarni tužbeni zahtjev kojim tužitelj traži da sud naloži tuženiku da mu isplati iznos od 2.154,54 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju tužene na dan plaćanja svakog pojedinog anuiteta (preplata s osnove razlike anuiteta radi promjene kamatne stope do otplate kredita) zajedno sa zakonskom zateznom kamatom te iznos od 132,72 EUR s osnove troškova vještačenja zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.

2. U odgovoru na tužbu tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, istaknuo prigovor zastare te navodi kako je tužitelj cijelu svoju tužbu pogrešno koncipirao na način kao da je predmetni ugovor i dalje na snazi, iako je isti prestao postojati obzirom da je tužitelj s tuženikom sklopio Dodatak ugovoru o kreditu sukladno izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (NN 102/15), a kojim je izvršena konverzija osnovnog kredita u kredit s valutnom klauzulom u EUR. Navodi da iz Zakona proizlazi da je konverzija izvršena upravo sa svrhom i na način da se u obračun uključe sva plaćanja od početka trajanja kredita i to plaćanja preračunata kao da je kredit početno bio u EUR, što naravno uključuje i kamate. Stoga je početni kredit u CHF prestao postojati u potpunosti nakon što je konvertiran u EUR pa po tom kreditu u CHF ne može biti više nikakvog potraživanja niti zahtjeva. Navodi da iz Dodatka nedvojbeno proizlazi da je tužitelju ukupni iznos preplate utvrđen s osnove preračunatog tečaja, pridruženog pretplati s osnove iznosa preplaćenih kamata.

2.1. U odgovoru na tužbu tuženik osporava tužiteljevo pozivanje na pravno utvrđenje iz presude donesene u postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača sukladno čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku što je moguće samo u parnicama za naknadu štete, a ne i u parnici radi isplate kao što je ovdje slučaj. Glede ugovorene valutne klauzule tuženik ističe kako je ista dopuštena sukladno članku 22. Zakona o obveznim odnosima. Ugovaranjem valutne klauzule ugovorne strane nisu u nejednakom položaju budući da valutna klauzula djeluje isto prema svim sudionicima. Navodi kako je jasno da za opstojnost i primjenu valutne klauzule postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom izričito dopuštenoj klauzuli. S obzirom na regulatorne propise HNB-a radi se gotovo o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zaštite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatski štediše/potrošači najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Budući da je, dakle, temeljem članka 22. ZOO valutna klauzula dopuštena, onda je takva odredba jedini smjer u kojem sud smije tu odredbu primjenjivati. Tuženik navodi da se radi o ugovoru solemniziranom od strane javnog bilježnika koji ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta pa je neosnovan zahtjev za utvrđenje ništetnosti odredaba tog ugovora. Navodi da je tužitelj poslovno sposobna osoba koja je od tuženika prije zaključenja ugovora dobio sva potrebna pojašnjenja i informacije te je tu činjenicu i potvrdio potpisom ugovora.

2.2. U odnosu na promjene kamatne stope, ističe da sukladno Zakonu o bankama i Zakonu o kreditnim institucijama koje su omogućile ugovaranje ovakve ovlasti na strani banaka, ugovorne odredbe kojom se banka ovlašćuje mijenjati kamatnu stopu nije sama po sebi nepoštena niti je obveza temeljem takve odredbe neodrediva, tim više što je gornja stopa ugovorne kamate bila određena najvišom visinom stope zakonske zatezne kamate prema prisilnim propisima o najvišoj dopuštenoj ugovornoj kamatnoj stopi. Nadalje, kriteriji promjene kamatnih stopa odnosno načina obračuna kamate određeni su Općim uvjetima poslovanja banke što znači da tuženik ne ugovara promjenjivu kamatnu stopu niti mijenja kamatne stope u potpunosti samostalno i bez adekvatnih kriterija.

2.3. Stoga je tuženik predložio odbiti tužbu i tužbeni zahtjev uz naknadu troškova postupka tuženiku.

3. Sud je u dokaznom postupku pročitao Ugovor o kreditu broj: 9010752961 od 30. rujna 2005., Dodatak Ugovoru o kreditu broj 9010752961 od 14. siječnja 2016., plan otplate, izračun Centra poslovnih analiza d.o.o. od 10. svibnja 2019., knjigovodstvena kartica na dan 25. siječnja 2019., pregled uplata po kreditu na dan 25. travnja 2019. (omotnica na listu 14 spisa), dopis HNB od 21. listopada 2020. (list 92 spisa), provedeno je financijsko vještačenje po vještaku Vlasti Santo Olđa, pročitan je nalaz vještaka te je provedeno saslušanje tužitelja na raspravi održanoj 19. rujna 2025.

4. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, nakon savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupno provedenog dokaznog postupka, sve sukladno odredbi iz članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj: 53/1991., 91/1992., 112/1999., 88/2001., 117/2003., 88/2005., 2/2007., 84/2008., 96/2008., 123/2008., 57/2011., 148/2011., 25/2013., 89/2014., 80/2022. i 155/2023. - dalje u tekstu: ZPP), sud je odlučio kao u izreci.

5. Temeljem navoda tužbe i odgovora na tužbu te izjašnjenja stranaka tijekom postupka, činjenično proizlazi nespornim da je između tužitelja i tuženika 30. rujna 2005. sklopljen Ugovor o kreditu broj 9010752961, kojim tužena tužitelju odobrila i stavila na raspolaganje iznos od 45.943,00 CHF u protuvrijednosti kuna po srednjem tečaju tužene na dan korištenja te se tužitelj obvezao iznos kredita vratiti uz valutnu klauzulu te ugovorenu kamatnu stopu od 4,35% godišnje koja je promjenjiva u skladu s važećim odlukama tužene. Nije sporno niti da je 14. siječnja 2016. sklopljen Dodatak Ugovoru o kreditu kojim su odredbe iz Ugovora izmijenjene u pogledu valutne obveze, redovne kamatne stope i iznosa preostale neotplaćene glavnice kredita te je postignut sporazum o raspolaganju. Nije sporno da je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014., a koja se presuda odnosi i na tuženika, sud utvrdio ništetnom promjenu kamatne stope sukladno odluci banke, dok je presudom istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018. utvrđena ništetnost ugovornih odredaba, a kakve je između ostalih banaka sklapao i tuženik, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik tužitelja kao potrošača, kao i druge potrošače, u cijelosti informirao o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, isključivo na štetu tužitelja kao potrošača.

6. Sporno je između stranaka pravno pitanje i to pitanje zastare te može li se na konkretni slučaj primijeniti presuda Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., kao i presuda istog suda broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., a na koje se presude tužitelj poziva u tužbi te je sporno da li tužitelj može tražiti kondemnatornu pravnu zaštitu zahtijevajući isplatu utuženog novčanog iznosa, a sve u kontekstu provedene konverzije sukladno ZID ZPK, te da li je sklapanjem Dodatka Ugovoru o kreditu ostvario pravnu zaštitu koju traži u ovom postupku. Spornim se ukazala i visina eventualno više plaćenih iznosa zbog promjene kamatne stope i valutne klauzule temeljem osnovnog Ugovora o kreditu do 30. rujna 2015., s kojim danom je izvršena konverzija kredita.

7. Presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., utvrđena je ništetnost ugovornih odredaba, između ostalih i tuženika kao banke, kojima se ugovarala valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a to iz razloga što se o takvim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, niti je tuženik kao banka potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, što pak je suprotno načelu savjesnosti i poštenja i prouzročilo je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a sve to isključivo na štetu potrošača. Također je točkom 9. izreke presude naloženo svim tuženima da prekinu s gore opisanim postupanjem, te im je naloženo da u roku od 60 dana ponude potrošačima izmjenu ugovorne odredbe kojom je određeno da je iznos glavnice kreditne obveze vezan uz valutu švicarski franak, a kamatna stopa promjenjiva, na način da glavnica bude izražena u kunama u iznosu koji je isplaćen u fazi korištenja kredita i uz fiksnu kamatnu stopu, a u postotku koji je bio izrijekom naveden u sklopljenom potrošačkom ugovoru kao važeća stopa redovne kamate na dan sklapanja ugovora, jer će u suprotnom njihovu ponudu zamijeniti ova presuda.

8. Valja reći da je i u presudi i rješenju poslovni broj Rev-2221/2018-11 od 3. rujna 2019. Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio da se odbija kao neosnovana revizija između ostalih i tuženika iz kolektivne tužbe protiv drugostupanjske presude u dijelu kojim je utvrđeno da su te banke u određenim navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franak, sve suprotno odredbama članka 81., članka 82. i članka 90. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 96/2003. - dalje: ZZP/03) u razdoblju do 6. kolovoza 2007., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008., suprotno odredbama članka 96. i članka 97. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine", broj: 79/2007., 125/2007., 75/2009., 79/2009., 89/2009. i 133/2009. - dalje: ZZP).

9. Dakle, u konkretnom slučaju radi se o parnici koja tematski pripada većem broju u bitnome istovjetnih parnica o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo relevantno pravno stajalište koje je primjenjivo i na ovaj parnični predmet. U konkretnom slučaju, polazeći od nespornih utvrđenja navedenih sudova, da su odredbe koje su se odnosile na ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu bile sastavni dio standardnog ugovora o kreditu unaprijed sastavljenog od banke, da se o tim odredbama sa potrošačem nije pojedinačno pregovaralo, da potrošač na njihov sadržaj nije imao utjecaja, te je takvim ugovornim odredbama potrošaču nametnuta obveza koju on objektivno nije mogao sagledati kao cjelinu u vrijeme sklapanja ugovora, a takva ugovorna odredba uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama korisnika kredita – potrošača kao jedne ugovorne strane u odnosu na banku – trgovca kao drugu ugovornu stranu, a što je sve suprotno temeljnim načelima obveznog prava, prije svega ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, načelu dužnosti njihove suradnje i načelu zabrane zlouporabe prava.

10. Prema odredbi članka 502.c ZPP, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženika, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom slučaju sud je vezan uz utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, a upravo na ta utvrđenja se tužitelj i poziva u tužbi.

11. Točno je da sve naprijed izloženo nikako ne znači automatsku primjenu pravnih stavova iz kolektivnog spora i u konkretnoj parnici već je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor. Dakle, tuženik je trebao dokazati činjenice iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz citiranih presuda donesenih u kolektivnom sporu, odnosno da ugovorne odredbe o načinu promjene stope ugovorne kamate odlukom kreditora te odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je razmatrao sud u kolektivnom sporu. Tuženik je morao dokazati da su sporne odredbe ugovora bile razumljive za tužitelja kao potrošača i da je s njim pregovarao o tim odredbama, a zbog čega se one ne bi mogle smatrati nepoštenima. Na tu okolnost je tuženik predložio saslušanje osobnog bankara, a od kojeg dokaznog prijedloga je odustao na ročištu održanom 21. listopada 2024. O pojedinačnom pregovaranju ne može se zaključivati iz isprava, naprotiv, tužitelj navodi u stranačkom iskazu da je predmetni kredit uzeoza kupnju nekretnine za stanovanje, a u kojoj živi i danas. Prilikom ugovaranja kredita nitko mu nije pojasnio da bi moglo doći do porasta rate kredita odnosno nitko mu nije pojasnio ništa vezano za promjenu kamatne stope ili rizik uzimanja kredita u valuti CHF. Kredit u CHF valuti uzeo je iz razloga što mu je u Banci rečeno da je kod takvih kredita najmanja kamatna stopa. Vezano za konverziju kredita zvali su ga iz Banke te su mu rekli da će u slučaju prihvaćanja konverzije doći do smanjenja rate kredita. Nadalje je naveo da nije mogao utjecati na sadržaj Ugovora o kreditu, niti na sadržaj Dodatka Ugovora o kreditu prilikom konverzije. Ugovor i Dodatak su već bili pripremljeni od strane Banke kada je iste došao potpisati. Ne sjeća se koliko je točno iznosila početna rata niti na koliko je narasla ali se sjeća da je rata kredita konstantno bila u porastu. U Banci nitko mu nije rekao da Hrvatska narodna banka ne štiti tečaj CHF prema kunama već samo tečaj EUR prema kunama. Nitko mu nije pojasnio o kojim parametrima ovisi promjena kamatne stope, niti prilikom dolaska u Banku niti prilikom solemnizacije Ugovora. Prije potpisivanja Ugovor je pročitao ali nije očekivao da će doći do povećanja rate kredita. Ugovorne odredbe bile su mu jasne u smislu da je razumio ono što ga je zanimalo a to je bio iznos kredita i koliko iznosi mjesečna rata. Nije tražio nikakva dodatna pojašnjenja. Predmetni kredit utrošio je za kupnju kuće u kojoj stanuje, a ista nije nikada iznajmljivana niti korištena u neke poslovne svrhe. Kredit je plaćao on, a kada je došlo po porasta rate kredita otišao je u Banku zatražiti pojašnjenje ali nikakve konkretne odgovore nije dobio.

11.1. Tužiteljev iskaz sud je ocijenio vjerodostojnim, budući da je iskazivao realno i uvjerljivo. Kod toga sud smatra da iz opisanog postupanja tužitelja ne proizlazi da isti nije postupao s dužnom pažnjom, naime kako proizlazi iz njegovog iskaza, tužitelj nije imao drugu opciju već ga je predmetni ugovor o kreditu čekao za potpisivanje, pri čemu nije dobio nikakva upozorenja o mogućim rizicima ugovaranja valutne klauzule koji bi upućivali na to da njegova obveza može biti znatno veća nego što je to u trenutku sklapanja ugovora o kreditu.

12. Tuženik nije dokazao niti ponudio dokaze kojima bi se moglo utvrditi kako su tužitelju pri sklapanju ugovora kreditorovi zaposlenici protumačili i objasnili značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi i da su mu te odredbe učinili razumljivima, ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, a kako to razmatra i sud u sporu za zaštitu kolektivnih interesa, a jednako tako i Sud Europske unije u predmetu C-186/16, prema kojem razumljivost odredbe podrazumijeva da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke na temelju kojih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

13. Stoga sud ocjenjuje kako su i u ovdje konkretnom slučaju sporne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli ništetne upravo iz razloga kako je to utvrđeno u presudama donesenima u postupku kolektivne zaštite interesa i prava potrošača, budući da ni u konkretnom slučaju nije utvrdio bilo kakve drugačije okolnosti koje bi isključile primjenu navedenih presuda.

14. Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15 – dalje: Novela), u odredbi članka 19.b. propisano je načelo konverzije kredita tako da konverzija kredita denominiranog u CHF u kredit denominiran u EUR i kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF u kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR podrazumijeva konverziju kredita radi promjene valute, odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i provodi se na način da se položaj potrošača s kreditom denominiranim u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u EUR, a položaj potrošača s kreditom denominiranim u kunama s valutnom klauzulom u CHF izjednači s položajem u kojem bi bio da je koristio kredit denominiran u kunama s valutnom klauzulom u EUR.

15. Kao način konverzije kredita, u odredbi članka 19.c. stavak 1. točka 1. i 2. Novele propisano je da konverzija kredita podrazumijeva konverziju radi promjene valute odnosno valutne klauzule u kojoj je denominiran i izračunava se na način da se: 1. na iznos početno odobrene glavnice kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF izračuna iznos glavnice kredita denominiranog u EUR i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u EUR, po tečaju primjenjivom na datum isplate kredita, a koji tečaj je jednak tečaju one vrste koji je vjerovnik na taj datum primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR, pri čemu se iznosom početno odobrene glavnice smatra iznos koji je zadužen u poslovnim knjigama vjerovnika, a koji iznos može biti veći od isplaćenog iznosa zbog tečajne razlike zbog kupoprodaje deviza prilikom isplate kredita,

2. umjesto početno ugovorene kamatne stope kredita denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF primijeni kamatna stopa jednaka kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju je vjerovnik primjenjivao na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

16. Učinak prihvata konverzije propisan je, između ostalog u odredbi članka 19.e stavak 7. i 8. tako da ako potrošač prihvati izračun konverzije kredita:

– učinak konverzije iz članka 19.c stavka 1. točke 8. ovoga Zakona snosi vjerovnik, a ona se u poslovnim knjigama vjerovnika iskazuje kao usklađenje tražbine zbog promjene tečajeva, odnosno rashod temeljem povrata preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. podtočaka 1. i 2. ovoga Zakona,

– razliku u početnoj glavnici zbog kupoprodaje deviza iz članka 19.c stavka 1. točke 1. ovoga Zakona, iznos naplaćenih zateznih kamata, naknada i troškova iz članka 19.c stavka 1. točke 4. ovoga Zakona, iznos kamate i tečajnih razlika na ime preplate iz članka 19.c stavka 1. točke 5. ovoga Zakona snosi potrošač. Ako su ugovorom o kreditu denominiranom u CHF i denominiranom u kunama u valutnoj klauzuli u CHF potrošaču bile odobrene pogodnosti u vidu smanjene kamatne stope, posebnog tečaja ili druge specifične pogodnosti po odluci vjerovnika, vjerovnik ih nije dužan primijeniti na izračun konverzije iz članka 19.c ovoga Zakona, već one padaju na teret potrošača. Pritom se pogodnostima ne smatraju posebna smanjenja kamatnih stopa, posebni tečaj ili povoljniji uvjeti odobreni određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

17. Iz Dodatka Ugovora o kreditu od 14. siječnja 2016. proizlazi da su stranke prihvatile konverziju te su mijenjale odredbe iz osnovnog ugovora i to valutu kredita, kamatnu stopu i iznos neotplaćenog kredita te postigle sporazum o pretplati.

18. Dodatak ugovora o kreditu nije ništetan kao što je to zaključio u istovjetnom predmetu Vrhovni sud u svojoj odluci Gos-1/2019. Naime, u citiranoj odluci zauzet je pravni stav po kojem Sporazum o konverziji sklopljen na osnovi Zakona o izmjeni i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju ("Narodne novine", broj: 102/15) ima pravne učinke i valjan je u slučaju kada su ništetne odredbe osnovnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli.

19. Tako Vrhovni sud u citiranoj odluci ističe kako Novelu ("Narodne novine" broj 102/15) Ustavni sud Republike Hrvatske ocijenio usklađenim s Ustavom Republike Hrvatske te u svojem rješenju broj U-I-3685/2015 i dr. od 4. travnja 2017. nije prihvatio prijedlog više predlagatelja fizičkih osoba te osam kreditnih institucija za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti s Ustavom tog Zakona (kao i Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o kreditnim institucijama – "Narodne novine" broj 102/15).

20. U svojoj odluci Ustavni sud Republike Hrvatske pored formalne i materijalne ustavnosti istaknuo je da osporeni ZID ZPK ima legitiman cilj koji se ogleda u povećanju socijalne zaštite, sprječavanju nastavljanja nepoštene poslovne prakse kreditnih institucija i sprječavanju produbljivanja dužničke krize te da je navedena mjera (konverzija) razmjerna legitimnom cilju koji se želio postići jer su propisane mjere bile prikladne i nužne te nije postojala druga manje tegobna ili ograničavajuća mjera. Njome nije nametnut prekomjeran teret ni kreditnim institucijama kao adresatima.

21. U takvim okolnostima, a imajući nastavno na umu da je ZID ZPK poseban zakon (lex specialis) u odnosu na opća pravila obveznog prava, odnosno Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 11/08, 125/11 i 78/15 - dalje: ZOO/05) te da je riječ o izvanrednoj, jednokratnoj i retroaktivnoj mjeri (intervenciji) zakonodavca, prema shvaćanju Vrhovnog suda Republike Hrvatske, ne mogu opća pravila ZOO/05 o ništetnosti ili izostajanju pravnih učinaka u dijelu u kojem su u eventualnoj koliziji s režimom ZID ZPK, o konverziji dovesti do ništetnosti ili nepostojanja sporazuma o konverziji.

22. Međutim Vrhovni sud RH apostrofira da je sporazum trebao biti sklopljen sukladno prisilnim propisima ZID ZPK, odnosno Novele.

23. Razlozi za preuzimanje obveze u vidu sklapanja sporazuma o konverziji na strani potrošača nisu otpali naknadnim utvrđenjem ništetnosti valutne klauzule u subjektivnom smislu, a ni u objektivnom smislu – cilju u vidu izjednačavanja njihovog položaja s položajem svih onih mnogobrojnih korisnika kredita koji su izvorno sklopili ugovore vezane uz EUR-e.

24. U presudi Europskog suda u predmetu broj C-118/17 S protiv Erste Bank Hungary Zrt od 14. ožujka 2019. zauzeto je pravno shvaćanje da okolnost što su određene ugovorne odredbe putem zakona bile proglašene ništetnim i nepoštenim te zamijenjene novim odredbama kako bi se održao predmetni ugovor, ne može proizvesti učinak smanjenja zajamčene zaštite potrošača.

25. Sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu između stranaka ne znači da su istovremeno s njegovim sklapanjem stranke riješile pitanje ugovornih odredaba kojima se u ugovoru o kreditu sa valutom u CHF ugovarala promjenjiva kamatna stopa niti se tim Dodatkom rješava pitanje ništetnosti utuženih dviju odredaba ugovora koje se tiču promjenjive kamatne stope i valutne klauzule. Okolnost da su stranke sklopile Dodatak Ugovora o kreditu i utvrđen iznos preplate, ne upućuje na zaključak da je provedenom konverzijom tužitelju vraćen iznos kao razliku između plaćenih ugovornih kamata na temelju utvrđene ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi i onoj početno ugovorenoj kao niti razlika u tečaju CHF na dan isplate kredita i na dan plaćanja daljnjih rata kredita. Jednako i prema odredbi članka 41. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme sklapanja Dodatka Ugovora o kreditu, koja propisuje da se potrošač ne može odreći, niti mu se mogu ograničiti prava koja ima temeljem citiranog zakona.

26. Kako je sud utvrdio da su ništetne spomenute odredbe Ugovora o kreditu, to takvo utvrđenje ništetnosti mora ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takvih odredaba nije bilo. Na okolnost osporene visine tužbenog zahtjeva sud je proveo financijsko -knjigovodstveno vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji Vlasto Santo Olđa koja je u nalazu izvršila izračun preplate koliko je tužitelj više platio tuženiku zbog promjene kamatne stope i tečaja CHF, uzimajući u obzir iznos preplate utvrđene u konverziji. Vještakinja u nalazu i mišljenju navodi da preostala razlika više plaćenog iznosi 5.564,10 EUR te da razlika između stvarne i konvertirane glavnice iznosi 418,00 EUR.

26.1. Tuženik je u podnesku od 20. prosinca 2024. iznio prigovore pravne naravi na nalaz i mišljenje vještakinje, dok je u podnesku od 13. siječnja 2025. iznio prigovore i na matematički izračun, koje prigovore je vještakinja otklonila podneskom od 20. veljače 2025.

26.2. Tužitelj je u podnesku od 20. prosinca 2024. navela da načelno prihvaća nalaz i mišljenje no traži ispravak euroskog dijela tabele 19 na strani 27. nalaza i mišljenja, pojašnjenje da li su manje plaćeni iznosi kamata i tečaja iz tabele 5. na str. 8. nalaza i tabele 9. na strani 13. nalaza, rezultat smanjenja kamate i tečaja ispod početne kamate i tečaja, a tužitelj je u tom razdoblju plaćao anuitet koji je tužena tražila, i nije bio u nikakvom zakašnjenju ili su u razdobljima iz navedenih tabela kamata i tečaj bili isti ili veći od početne kamate i tečaja, ali je tužitelj samoinicijativno platio manji anuitet od početnog, i tužena je tužitelju zato zaračunala zakonske zatezne kamate te kod obračuna kamate iz Tabele 12. na str. 20. Nalaza i mišljenja, da li je vještak kamatu računao na svo kašnjenje tužitelja u plaćanju, odnosno na sve uplate koje su bile niže od početnog anuiteta, ili samo na one uplate koje su bile niže od anuiteta koji je imala knjiženo banka u vrijeme dospijeća anuiteta.

26.3. Podneskom od 27. siječnja 2025. vještakinja se očitovala na prigovore tužitelja te ispravlja tabelu 19. na stranici 27. nalaza tako da razlika više plaćenog iznosi 7.828,37 EUR, dok je podneskom od 28. siječnja 2025. tužitelj iznio daljnje primjedbe na nalaz vještaka, koje prigovore je vještakinja otklonila podneskom od 20. veljače 2025.

26.4. Tužitelj na nalaz i mišljenje vještakinje nije imao daljnje primjedbe, već je u podnesku od 12. ožujka 2025. postavio svoj konačni tužbeni zahtjev kojim potražuje isplatu iznosa od 5.546,10 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime razlike više plaćenog zbog promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, iznos od 1.119,87 EUR na ime negativne tečajne razlike, razlike kamata i zakonske zatezne kamate i iznos od 418,32 EUR sa zakonskim zateznim kamatama na ime razlike glavnice, dok je supsidijarni tužbeni zahtjev iz tužbe povukao. Na raspravi održanoj 19. rujna 2025. punomoćnica tužitelja je ispravila tužbeni zahtjev u točki IA. na način da umjesto iznosa 5.546,10 EUR tako da umjesto tog iznosa ima ispravno stajati iznos od 7.828,37 EUR.

26.5. U podnesku od 18. ožujka 2025. tuženik je naveo da je vještakinja otklonila nedostatke na koje je ukazivao tuženik te da ne predlaže usmeno saslušanje vještakinje.

26.6. Budući da je, po stavu ovoga suda, vještakinja izradila svoj nalaz i mišljenje stručno i u skladu sa zadatkom koji joj je dan od strane suda, te je isti valjano obrazložila pri čemu je otklonila i sve prigovore tužitelja i tuženika, sud njezin nalaz i mišljenje u cijelosti prihvaća. Stoga je sud obvezao tuženika isplatiti tužitelju navedeni iznos od 7.828,37 EUR sa zakonskom zateznom kamatom od 1. listopada 2015. do isplate, a primjenom daljnje odredbe članka 1115. ZOO koja propisuje da kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i zatezne kamate i to ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Sud je prihvatio tužbeni zahtjev i uz pripadajuću zateznu kamatu od 1. listopada 2015. budući da je vještakinja u svojem nalazu obračunala pretplate s osnova promjene kamatne stope i promjene tečaja CHF, zakonske zatezne kamate do 30. rujna 2015. te od zbroja pretplate i obračunate kamate oduzela pretplatu utvrđenu u konverziji te je navela da daljnja kamata na tako utvrđeni iznos teče od 1. listopada 2015, a sve imajući u vidu da je tuženik utuženi iznos primio na temelju ništetnih ugovornih odredbi, dakle bez valjane pravne osnove, zbog čega se ne može smatrati savjesnim stjecateljem preplaćenog iznosa. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom članka 29. stavak 2. ZOO.

26.7. U odnosu na tužbeni zahtjev kojim tužitelj potražuje isplatu iznosa od 1.119,87 EUR s osnove negativne tečajne razlike, razlike kamate i zakonske zatezne kamate i u odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu iznosa od 418,32 EUR s osnove razlike glavnice, iste sud ocjenjuje neosnovanim. Budući da je obračun konverzije izvršen sukladno Zakonu ZIDZPK/15, a tužitelju je dosuđen preplaćeni iznos uslijed ništetnih odredaba o promjeni kamatne stope i valutne klauzule do dana stupanja na snagu Zakona ZIDZPK/15, a nakon toga je glavnica kredita pretvorena u valutu EUR po tečaju na dan isplate kredita i utvrđen novi otplatni plan, te je vještakinja u svojem nalazu i mišljenju utvrdila iznos anuiteta po početnom tečaju i po početnoj kamatnoj stopi, utvrdila je iznos anuiteta po početnom tečaju i po promijenim kamatnim stopama, utvrdila je razlike više/manje plaćenog po osnovi promjene kamatne stope, utvrdila je razlike više plaćenog po osnovi promjene tečaja CHF te je tako izračunate razlike umanjila za iznos koji je tuženik priznao tužitelju prilikom konverzije kredita iz valute CHF u valutu EUR te konačno utvrdila preostali iznos više plaćanog, to tužitelj nema pravo tražiti isplatu navedenih iznosa.

26.8. Tužiteljica je prvotno postavljenim tužbenim zahtjevom tražila isplatu iznosa od 3.802,27 EUR, a podneskom od 14. lipnja 2023. je dopunila tužbeni zahtjev na način da dodatno potražuje iznos od 663,61 EUR s osnove razlike između konvertirane i stvarne glavnice, a koju preinaku je sud dopustio na raspravi 21. listopada 2024. Podneskom od 12. ožujka 2025. tužiteljica potražuje isplatu iznosa od ukupno 9.366,56 EUR umjesto prvotno traženog iznosa od 3.802,27 EUR. Budući da je time tužitelj povećao tužbeni zahtjev radi isplate, u tom je smislu preinačio tužbu sukladno članka 191. stavak 1. ZPP, a unatoč protivljenju tuženika toj preinaci, sud je istu na temelju odredbe članka 190. stavak 2. i stavak 3. ZPP dopustio smatrajući da bi navedena preinaka bila svrsishodna za konačno rješenje odnosa među strankama te da je ista dopuštena i nakon zaključenja prethodnog postupka budući da se radi o usklađenju s nalazom i mišljenjem vještaka koje je vještačenje provedeno nakon zaključenja prethodnog postupka (a o kojoj je dopustivosti preinake tužbenog zahtjeva u predmetima po tužbama korisnika kredita u CHF nakon provedenog dokaza financijskim vještačenjem stav zauzeo i VSRH, kako je to javno objavljeno na stranicama VSRH – izvod iz zapisnika broj Su- IV-162/2021 od 26. studenoga 2021.) pa je stoga odlučeno kao u točki I. izreke rješenja.

27. Spisu prileži velik broj sudskih odluka sa različito izraženim stajalištima u pogledu istovrsnog pravnog pitanja kao i u ovoj parnici. Ovaj je sud iz odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-2868/2018-2 od 12. veljače 2019. u kojoj iznosi stav "da bez obzira na sklapanje Dodatka Ugovora o kreditu tužitelji imaju pravni interes i ovlašteni su tražiti ništetnost pojedinih ugovornih odredbi, kako bi na temelju toga mogli ostvariti neka eventualno prava koja im pripadaju, a mahom je riječ o kondemnatornim novčanim zahtjevima", zaključio da tužitelji koji su sklopili Dodatak odnosno Aneks Ugovoru o kreditu i nadalje imaju pravo tražiti utvrđenje ništetnih pojedinih odredaba osnovnog ugovora o kreditu, a u konkretnom slučaju u pogledu promjene kamatne stope i valutnoj klauzuli, pa slijedom toga i kondemnatorni novčani zahtjev.

28. U odnosu na prigovor zastare, zastarni rok po stjecanju bez osnove, kako pravilno ističe tuženik, iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., koja je postala pravomoćna 13. lipnja 2014., saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče tek od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnijeta 22. svibnja 2019. to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope. U odnosu na dio tužbenog zahtjeva kojim tužitelj traži isplatu temeljem ništetnim ugovornih odredaba kojima je u spornom ugovoru o kreditu ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica švicarski franak, ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14. lipnja 2018., tako da u tom slučaju također nije nastupila zastara tražbina za podnošenje konkretne tužbe.

29. Odluka o naknadi parničnog troška temelji se na odredbi članka 154. stavak 5. u svezi s člankom 155. ZPP, stanjem spisa i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. i 107/2025. - dalje u tekstu: Tarifa). Kao troškove potrebne za vođenje parnice sud je tužitelju priznao troškove sastava tužbe u iznosu od 200,00 EUR sukladno vrijednosti predmeta spora (VPS) te Tbr. 7. točka 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj: 138/2023. i 107/2025. - dalje u tekstu: Tarifa), podnesaka od 28. travnja 2023. (kojim se očitovao na odgovor na tužbu), podneska od 22. listopada 2024., podneska od 28. siječnja 2025. i podneska od 12. ožujka 2025. (kojima se očitovao nakon dostave nalaza i mišljenje vještaka i dopunu nalaza vještaka) u iznosima od po 200,00 EUR za svaki sukladno Tbr. 8. točka 1. Tarife, trošak sastava podneska od 20. prosinca 2024. u iznosu od 100,00 EUR sukladno Tbr. 8 točka 3. Tarife, trošak sastava podneska od 14. lipnja 2023. u iznosu od 50,00 EUR skladno Tbr. 8. točka 4. Tarife, troškove zastupanja na ročištima 24. svibnja 2023., 21. listopada 2024. i 19. rujna 2025. u iznosima od po 200,00 EUR za svako ročište sukladno Tbr. 9. točka 1. Tarife. Napominje se da su svi navedeni troškovi priznati sukladno vrijednosti boda u iznosu od 2,00 EUR propisanoj u Tbr. 54. Tarife, a to temeljem Tbr. 52. stavak 3. Tarife. Priznat je i zatraženi porez na dodanu vrijednost sukladno Tbr. 42. Tarife na sve gore navedene priznate troškove (koji iznose 1.650,00 EUR) i to u iznosu od ukupno 412,50 EUR. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 86,27 EUR i trošak vještačenja u iznosu od 400,00 EUR.

29.1. Tužitelju nije priznati trošak sastava podneska od 20. prosinca 2024. u iznosu preko dosuđenog jer se prema stavu ovog suda radi o obrazloženom podnesku izvan Tbr. 8. toč. 1. za sastav kojeg Tarifa propisuje 50% nagrade iz Tbr. 7. točka 1. Tužitelju nije priznat niti trošak izračuna vještakinje Natalije Jambrečić u iznosu od 132,72 EUR jer se radi o izračunu koji je izrađen po nalogu tužitelja izvan ovog parničnog postupka pa ga sud ne smatra potrebnim za vođenje ovog postupka, tim više što je tužitelju priznat trošak vještačenja provedenog u ovom postupku.

29.2. Na taj način tužitelju su dosuđeni ukupni parnični troškovi u iznosu od 2.548,77 EUR, koji je iznos sukladno članku 154. stavku 5. ZPP tužitelju dužan naknaditi tuženik jer bi odmjeravanje troška prema odredbi članka 154. stavak 2. ZPP- a narušilo pravičnu ravnotežu između interesa stranaka jer bi donesena odluka bila prekomjeran i nerazuman teret za stranku koja svojim držanjem (potrošač) nije dala povod za parnicu, ili je to potrebno zbog drugih važnih razloga koji se mogu pripisati tuženiku (uzimajući u obzir stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske u odluci poslovni broj: Rev-1014/2018-2 od 20. listopada 2021.), i to sa zatraženom zakonskom zateznom kamatom koja sukladno članku 151. stavak 3. ZPP teče od dana donošenja ove presude do isplate, te sukladno članku 30. stavku 3. Ovršnog zakona ("Narodne novine", broj: 112/2012., 25/2013., 93/2014., 55/2016., 73/2017.,131/2020., 114/2022. i 04/2024.), zbog čega je valjalo odlučiti kao u točki II. izreke rješenja.

30. Slijedom navedenog, odlučeno je kao u izreci presude i rješenja.

Ivanec, 23. listopada 2025.

Sutkinja

Nataša Sever

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude i rješenja dopuštena je žalba Županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda pismeno u tri primjerka, a u roku od 15 (petnaest) dana, od dana dostave prijepisa ove presude.

Ako stranka nije pristupila na ročište za objavu presude, a uredno je obaviještena o tom ročištu, smatrat će se da joj je dostava presude obavljena onoga dana kada je održano ročište na kojem je ova presuda objavljena.

Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena, rok za žalbu od 15 (petnaest) dana teče od dana dostave prijepisa ove presude.

Dostaviti:

1. Tužitelj, po punomoćnici Bojani Marčelan, odvjetnici iz Varaždina

2. Tuženik, po punomoćniku Miroslavu Leko, odvjetniku u Odvjetničkog društva Leko i partneri d. o. o. iz Zagreba