REPUBLIKA HRVATSKA
OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU
Ulica grada Vukovara 84
Poslovni broj: P-1450/2025-18
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji tog suda Ivani Galić kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja NE iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Marijanu Belčiću, odvjetniku iz Zagreba, protiv tuženika Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217, zastupanog po punomoćnici Andreji Šeša, odvjetnici iz Zagreba, radi utvrđenja i isplate, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene dana 24. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja osobno, zamjenika punomoćnika tužitelja JE, odvjetničkog vježbenika i punomoćnice tuženika Andreje Šeša, odvjetnice, dana 23. listopada 2025. godine
p r e s u d i o j e
I Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 209810, sklopljenog dana 16.07.2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 17.07.2007. godine po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba pod br. OV- 21899/07., u dijelu odredbe koji glasi: ''Jednokratno 1,35% (jedancijelihtridesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''
II Nalaže se tuženiku Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb, Jurišićeva ulica 4, OIB: 87939104217 isplatiti tužitelju NE iz [adresa] ([adresa]), [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj] na ime naplaćene naknade za obradu kredita iznos od 146,91 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 20.07.2007. do isplate, kao i naknaditi mu parnični trošak ovog postupka u iznosu od 1.168,68 EUR sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 23.10.2025. do isplate,
s tim da se stopa zatezne kamate za razdoblje do 31.12.2007. određuje temeljem čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004), u razdoblju od 01.01.2008. do 31.07.2015. određuje se za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, u razdoblju od 01.08.2015. do 31.12.2022. određuje se za svako polugodište uvećanjem za tri postotna poena prosječne kamate stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu, a koju prosječnu kamatnu stopu za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka, od 01.01.2023. do 29.12.2023. određuje se za svako polugodište uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.
III Odbija se zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška ovog postupka.
Obrazloženje
1. U tužbi od 27.02.2025. tužitelj navodi da je pravni slijednik davatelja kredita (Volksbank d.d.) Sberbank d.d. 14.02.2022.g. promijenio naziv (tvrtku) u Nova hrvatska banka d.d. koja je dana 03.07.2023.g. pripojena trgovačkom društvu Hrvatska poštanska banka d.d. Dana 16.07.2007. godine tužitelj i prednik tuženika sklopili su Ugovor o kreditu br. 209810, potvrđen dana 17.07.2007. godine po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba pod br. OV-21899/07., prema kojem je prednik tuženika kao kreditor tužitelju kao korisniku kredita, odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti u iznosu od 18.641,82 CHF po srednjem tečaju HNB za devize važećem na dan isplate. Citiranim Ugovorom, ugovoren je rok otplate kredita u trajanju od 6 godina kroz otplatu u jednakim mjesečnim anuitetima. Predmetnim tipskim Ugovorom u članku 6. ugovorena je naknada za obradu zahtjeva kredita i to u iznosu jednokratno 1,35 % na iznos kredita, minimalno 500,00 kn koja se naplaćuje neposredno prije isplate kredita. Prednik tuženika je dana 19.07.2007. g. naplatio tužitelju naknadu za obradu zahtjeva kredita u iznosu od 1.106,87 kn, a koja protuvrijednost, prema fiksnom tečaju konverzije HRK u EUR utvrđenog Zakonom o uvođenju eura kao službene valute u Republici Hrvatskoj, iznosi 146,91 EUR. O ugovornoj odredbi za tzv „ulaznu naknadu“ nije se pojedinačno pregovaralo, već je ista kao takva unaprijed formulirana i od strane prednika tuženika (banke) implementirana u tipskom ugovoru na koji tužitelj kao potrošač nije imao utjecaja. Naime, tužitelju nije bila razjašnjena relacija odnosa između iznosa naknade i usluge na ime koje se ista naplaćuje. Navedena odredba nije bila ugovorena u dobroj vjeri te je suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokovala značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, zbog čega je ista nepoštena i ništetna te ne proizvodi pravni učinak. S obzirom da je prednik tuženika temeljem gore navedene nepoštene odredbe o ulaznoj naknadi u predmetnom ugovoru istu naplatio i time stekao nepripadajuću imovinsku korist, navedeni je kao nepošten stjecatelj, sukladno čl. 1115. ZOO-a, takove dužan vratiti zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama.
2. Slijedom svega navedenoga, tužitelj predlaže donošenje slijedeće presude: ''I. Utvrđuje se da je ništetna odredba: iz čl. 6. st. 1. Ugovora o kreditu br. 209810, sklopljenog dana 16.07.2007. godine između tužitelja i prednika tuženika, potvrđenog dana 17.07.2007. godine po javnom bilježniku Mladenu Matošu iz Zagreba pod br. OV-21899/07., u dijelu odredbe koji glasi: ''Jednokratno 1,35% (jedancijelihtridesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 kn (petstokunainulalipa) naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''
II. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od 15 dana na ime naplaćene naknade za obradu kredita isplati iznos od 146,91 eura zajedno sa zakonskom zateznom kamatom na iznos tekućom od dana 20.07.2007. godine do 31.07.2015. godine po stopi određenoj za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu, za pet postotnih poena, od 01.08.2015. godine do 31.12.2022. godine po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, a od 01.01.2023. godine do 31.12.2023. godine po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 01.01. 2024.godine pa nadalje do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 01. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 01. srpnja te godine.
III. Nalaže se predniku tuženika da tužitelju plati prouzročeni parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od dana donošenja presude pa do isplate, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granična kamatna stopa proizašla iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.''
3. Tuženik u odgovoru na tužbu od 08.05.2025. navodi da se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu, osporava osnov i visinu, poriče navode tužbe u dijelu u kojem su isti protivni s onim što će dalje biti navedeno u odgovoru na tužbu, ističe prigovor zastare, te predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz nalog tužitelja na podmirenje troškova postupka. Tuženik prigovara visini vrijednosti predmeta spora. Uvodno, tuženik u smislu članka 40. stavka 3. Zakona o parničnom postupku (NN 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22, 155/23 – u daljnjem tekstu: ZPP) prigovara vrijednosti predmeta spora koju je tužitelj naznačio u tužbi. Tužitelj predmetnom tužbom traži utvrđenje ništetnosti odredbe članka 6. Ugovora o kredita br. 209810. Naknada predviđena tim člankom, iznosi 1.106,87 kn / 165,90 eur. Iz tog razloga je vrijednost predmeta spora kako ju je tužitelj naznačio u tužbi, u iznosu od 1.340,50 eur, očito suviše visoko naznačena. Deklaratorni zahtjev istaknut uz tužbeni zahtjev na činidbu treba poslužiti samo za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva na činidbu i ne uzima se u obzir pri utvrđivanju vrijednosti predmeta spora. Vrijednost predmeta spora određuje se samo prema vrijednosti tužbenog zahtjeva na činidbu. Prednje je i stav VSRH izražen u presudi Rev 688/2000-2 od 07.01.2004.
4. Tuženik ističe i prigovor zastare potraživanja, naime kod instituta stjecanja bez osnove, zastarni rok je 5 godina od dana sklapanja ništavog pravnog posla, sukladno odredbi čl. 225 ZOO-a. Stoga, i obveza vraćanja dospijeva u trenutku nastupa ništetnosti, odnosno od samog sklapanja posla, a od tada počinje teći zastara. Tako se i u presudi VSRH Rev x 183/2011-2 navodi sljedeće: „Nižestupanjski sudovi smatraju da zastarijevanje potraživanja primljenog temeljem ništavog ugovora počinje teći u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO od dana kada je postala pravomoćna odluka suda kojim je ugovor utvrđen ništavim. Takvo pravno shvaćanje suprotno je usvojenom pravnom shvaćanju ovoga suda u svezi primjene odredbe čl. 103. st. 1. u svezi čl. 104. st. 1. ZOO kada dospijeva potraživanje primljenog temeljem ništavog ugovora, odnosno kada počinje teći zastara na takvo potraživanje. Prema prihvaćenoj praksi ovoga suda, a suprotno stajalištu nižestupanjskih sudova, kod zahtjeva za vraćanje primljenog temeljem ništavog pravnog posla rok zastare potraživanja je pet godina u smislu odredbe čl 371. ZOO. a zastarni rok počinje teći od dana sklapanja ništavog pravnog posla što u konkretnom slučaju znači 30. lipnja 1993. Obzirom da je tužitelj tužbu podnio tek 2001. osnovan je prigovor zastare potraživanja s osnova stečenog bez osnove, jer je protekao rok od pet godina u smislu odredbe čl. 371. ZOO od sklapanja spornog ugovora i kada se u smislu odredbe čl. 361. st. 1. ZOO uzima da je zastarijevanje počelo teći.“ Dosljednom primjenom ovog shvaćanja, a uzevši u obzir da je predmetni Ugovor o kreditu sklopljen 16.07.2007., potraživanja iz tužbe neminovno su obuhvaćena zastarom, budući da petogodišnji zastarni rok počinje teći od dana sklapanja Ugovora o kreditu. Čak i recentna presuda Visokog trgovačkog suda, posl.br.: Pž-2637/2023 od 9. travnja 2024. godine i koja se može analogijom primijeniti na ovaj spor kaže kako: „...stranka koja je dio svoje imovine predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru, ukoliko želi resitucijskim zahtjevom potraživati povrat te imovine, mora u općem zastarnom roku a) postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev za povratom te imovine ili b) u tom roku podnijeti deklaratornu tužbu za utvrđenjem ništetnosti ugovora/pojedine ugovorne odredbe kako bi u smislu čl. 241. Zakona o obveznim odnosima tom tužbom prekinula tijek zastarivanja svog potraživanja iz članka 323. stavka 1. tog Zakona.“; „Jednako tako, kada bi stranka koja je nešto predala drugoj stranci po ništetnom ugovoru tužbenim zahtjevom podnesenim sudu na primjer, 50 godina nakon prestanka ugovora ispunjenjem obveze, zatražila utvrđenje ništetnosti ugovora te ishodila pravomoćnu sudsku odluku (kojom bi bila utvrđena ništetnost), ona bi u daljnjem roku od pet godina kondemnatornim tužbenim zahtjevom mogla zatražiti povrat onoga što je dala po tom ugovoru. Time bi se dezavuirala sama svrha instituta zastare restitucijskog potraživanja jer zastara tog potraživanja de facto (gotovo) nikada ne bi nastupila, a što je protivno i pravnoj sigurnosti jer bi dužnik uvijek bio u neizvjesnosti upravo zbog vjerovnikova prava da vječno potražuje povrat po članku 323. stavku 1. Zakona o obveznim odnosima.“ Dakle, pravo na sudsku zaštitu ne može biti vremenski neograničeno. Vjerovnik koji kroz dulje vremensko razdoblje ne zatraži putem suda od dužnika da ispuni svoju obvezu, gubi tu mogućnost. Davanje prava vjerovniku da nakon proteka zakonom određenog vremena, odnosno nakon isteka zastarnog roka, ostvaruje svoje pravo putem suda ne postiže se pravna sigurnost.
5. Kako je naveo ESLJP u predmetu Sanofi Pasteur protiv Francuske, osim što se mora voditi računa o izbjegavanju pretjeranog formalizma, prilikom primjene pravila o početku tijeka zastare potrebno je ujedno izbjegavati pretjeranu fleksibilnost koja će pravila o početku tijeka zastare učiniti besmislenima. Pretjerana fleksibilnost u primjeni pravila o početku tijeka zastare, koja dovodi do toga da određeno pravo može perzistirati unedogled, bez određenog roka zastare, predstavlja, po mišljenju ESLJP, ozbiljnu opasnost pravnoj sigurnosti te je time protivna članku 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (dalje u tekstu: EKLJP). Primjenjujući ove kriterije ESLJP-a na Pravno shvaćanje koje je po pitanju tijeka zastare, unatoč dugogodišnjoj dotadašnjoj suprotnoj praksi, Zauzeo VSRH, moralo bi se zaključiti da ono predstavlja ozbiljnu opasnost za pravnu sigurnost te je time protivno članku 6. EKLJP. U spojenim predmetima C-554/21, C-622/21 i C-727/21, Financijska agencija protiv Hann Invest d.o.o., Mineral-Sekuline d.o.o., Udruga KHL Medveščak Zagreb, od 11. srpnja 2024. godine, Sud Europske unije (u daljnjem tekstu: SEU) donosi odluku kako rješenje predviđeno člankom 40. stavkom 2. ZS-u, po kojem sjednica odjela suda ima ovlast prisiliti, prihvaćanjem „pravnog shvaćanja“, sudsko vijeće nadležno u predmetu da izmjeni sadržaj sudske odluke koju je prethodno donijelo, nije u skladu s člankom 19. stavkom 1. Ugovora o Europskoj uniji. Naime, Pravno shvaćanje viših sudova ne bi smjelo biti obvezujuće za niže sudove u pojedinim predmetima ukoliko se isto temelji na utvrđenjima koja su protivna pozitivnopravnim propisima. Pravno shvaćanje sjednice Građanskog odjela VSRH o tijeku zastare restitucijskih zahtjeva proizašlih iz ništetnih pravnih poslova u izravnoj je suprotnosti sa člankom 215. stavkom 1. ZOO-a i člankom 1111. stavkom 1. ZOO-a. Člankom 215. stavkom 1. ZOO- a propisano je da zastara započinje teći prvog dana po dospjelosti tražbine, a temeljem članka 1111. stavka 1. ZOO-a, dospjelost stečenog bez osnove nastupa već u trenutku kada dođe do stjecanja, odnosno kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe. Shodno tome, iz navedenog zakonskog uređenja nedvosmisleno proizlazi zaključak da zastara stečenog bez osnove, pa dakle i onoga što je stečeno na temelju ništetnog ugovora, započinje teći od trenutka kada je izvršeno davanje. Stavom da zastara stečenog na temelju ništetnog ugovora započinje teći od trenutka utvrđenja ništetnosti, Pravno shvaćanje u potpunosti, dakle, negira postojeće zakonsko uređenje. Slijedom navedenog nužno je da sudovi svoja stajališta i svoje odluke usklade sa važećim zakonima, a sve kako ne bi došlo do zloupotrebe prava i to u neograničenom vremenskom trajanju te nužno popratne pravne nesigurnosti. Ista stajališta izražena su i u mišljenjima danim od strane prof.dr.sc. PE te prof. dr. sc. GE koja mišljenja je tuženik dostavio u prilogu svog odgovora na tužbu. Navedeno jasno potvrđuje i presuda Županijskog suda u Zadru, posl.br. Gž- 853/2021 od 8. prosinca 2022. godine koja jasno navodi kako je odredba o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva jasno navedena pa nema mjesta ocjeni nepoštenosti te odredbe u smislu Direktive 93/13 i Zakona o zaštiti potrošača. Ukoliko sud ipak ne bi ocijenio osnovanim prigovor zastare, tuženik se u nastavku, opreza radi, očituje kako slijedi.
6. Ugovorna odredba o valutnoj klauzuli ne uzrokuje, protivno načelu savjesnosti i poštenja, značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača (članak 81. ZZP). Već samim pregledom Ugovora moguće je zaključiti kako je sporna ugovorna odredba jasna, lako uočljiva i razumljiva odredba. Navedena odredba jasno je koncipirana Ugovorom te unesena u Ugovor na lako uočljivim mjestima, bez ikakvih dodatnih uvjeta predviđenih posebnim odredbama napisanim manjim slovima ili umetnutim u fusnote Ugovora. Slijedom navedenog, kako je u konkretnom slučaju sporna odredba Ugovora o kreditu za tužitelja bila jasne, lako uočljiva i razumljiva, sukladno odredbama članka 84. ZZP ocjena poštenosti ovih odredaba prema kriterijima iz članka 81. ZZP nije dopuštena. Čak i pod pretpostavkom da sud utvrdi da u konkretnom slučaju jedan od uvjeta iz članka 84. ZZP-a nije ispunjen, te da su osporavane odredbe podložne ocjeni (ne)poštenosti iz članka 81. ZZP-a, tužitelj nije dokazao da je u konkretnom ugovornom odnosu tuženik prema njemu postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, odnosno da je nastala značajna neravnoteža u pravima na štetu tužitelja. Slijedom toga, očigledno je kako tuženik u ugovornom odnosu s tužiteljem nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja, te time prouzročio neravnotežu na štetu potrošača. Da bi se određena ugovorna odredba mogla kvalificirati nepoštenom, takva odredba mora prouzročiti: 1.) nominalnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača; 2.) a koja neravnoteža mora biti značajna. Nadalje, sve i ako tužitelj ustraje u tvrdnji da se o odredbi nije pojedinačno pregovaralo, odnosno da tužitelj nije imao pravo glasa već je morao ili prihvatiti takve odredbe ili odustati od sklapanja ugovora, bitno je napomenuti da je člankom 3. stavcima 1. i 2. Direktive 93/13 propisano da će se ugovorna odredba o kojoj se nisu vodili pojedinačni pregovori smatrati nepoštenom ako u suprotnosti s uvjetom o dobroj vjeri, na štetu potrošača prouzroči znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, proizašlih iz ugovora. Tekst Direktive Vijeća Europske unije 93/13/EEZ inkorporiran je u hrvatsko nacionalno zakonodavstvo kroz odredbe Zakona o zaštiti potrošača, i to odredbu članka 4. stavka 2., kojom je propisano da se procjena o tome jesu li neke odredbe nepoštene ne odnosi na definiciju glavnog predmeta ugovora ni na primjerenost cijene i naknade na jednoj strani, i isporučene usluge i robu, na drugoj, sve dok su te odredbe jasno i razumljivo sastavljene. Načelo transparentnosti koje propisuje cit. Direktiva je načelo, kako je razvijeno u praksi Suda EU, temeljem kojega u trenutku ugovaranja određenog pravnog posla potrošaču odredbe ugovora moraju biti razumljive ne samo na formalnoj i gramatičkoj razini, nego i na način da mu je pruženo dovoljno informacije temeljem kojih može shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja određene odredbe. To znači da je u konkretnom slučaju potrebno uzeti u obzir narav robe ili usluge koji predstavljaju predmet ugovora, sve okolnosti prije i prilikom sklapanja ugovora, ostale ugovorne odredbe, kao i neki drugi ugovor koji, u odnosu na ugovor koji se ocjenjuje, predstavlja glavni ugovor, odnosno da je potrebno uzeti u obzir i koje informacije su pružene tužitelju u postupku pregovaranja i sklapanja ugovora te na koji način su mu pružene. Budući je tuženik definitivno prilikom sklapanja predmetnog ugovora postupao u dobroj vjeri te svojim postupanjem nije na štetu potrošača prouzročio znatniju neravnotežu u pravima i obvezama stranaka, ne može se smatrati da su ispunjene nužne pretpostavke da bi se sporna odredba mogla utvrditi ništetnom.
7. Dodatno, nije sporna odredba članka 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača iz 2003. godine kojom je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom, ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Kada govorimo o naknadi za obradu kreditnog zahtjeva govorimo o naknadi koja se jednokratno isplaćuje i to u fiksnom iznosu. Uzimajući navedeno u obzir kao nesporno, životno je i pravno logično da ukoliko neka neravnoteža postoji, a kako to tvrdi tužitelj, da tada ta neravnoteža postoji u samom trenutku sklapanja ugovora, te se ne odražava kasnije kroz otplatno razdoblje. Nameće se logično pitanje – ukoliko je takva znatna neravnoteža postojala u trenutku sklapanja ugovora, bi li osoba na čiji teret postoji takva neravnoteža pristala na sklapanje ugovora? Osoba koja je usprkos navedenoj odredbi sklopila ugovor, očito je procijenila da navedena odredba je u skladu s njenim mogućnostima i pravima i obvezama. Stoga, primjeni odredbe članka 81.st.1. Zakona o zaštiti potrošača nema mjesta u ovom pravnom sporu. Povrh navedenog, tuženik dodatno ističe kako postoji i podzakonski propis kojim je ugovaranje ulazne naknade dopušteno pozitivnim propisima, a riječ je o Pravilniku o naknadama za potrošačke kredite, u kojem je odredbom članka 3. izrijekom dopušteno obračunavati i naplatiti naknadu za obradu kreditnog zahtjeva. Pri tome je za istaknuti kako donošenjem navedenog pravilnika nije uveden novi institut u sferi bankarskog prava, već je isključivi cilj istog bio donošenje detaljnijeg normiranja postojećeg stanja o dopuštenosti ugovaranja, a posljedično i naplaćivanja takve naknade.
8. Tuženik na kraju osobito naglašava ono što je već nekoliko puta naveo kroz ovaj odgovor na tužbu, a to je da tužitelj – na kojem je teret dokazivanja osnovanosti njegovog tužbenog zahtjeva – nije ponudio niti jedan dokaz kojim bi dokazao bilo koju od pretpostavki potrebnih za utvrđenje ugovorne odredbe ništetnom sukladno ZOO-u pa drži da je tužbu potrebno odbiti kao neosnovanu. Što se tiče dokaznog prijedloga tužitelja za provođenje financijskog vještačenja, tuženik zbog svega ranije navedenog u odgovoru na tužbu smatra da je izvođenje ovog dokaza potpuno suvišno, jer ako je potraživanje neosnovano nema nikakve potrebe dokazivanja visine istog. Ukoliko bi sud našao osnovanim tužbeni zahtjev tužitelja, tuženik ističe kako je tuženik prilikom sklapanja ugovora o kreditu postupao savjesno i u dobroj vjeri, zbog čega tužitelj nema pravo na zatezne kamate prije podnošenja tužbe. U skladu s navedenim je i pravno shvaćanje Građanskog odjela Vrhovnog suda RH (1/04, 5. ožujka 2004.g.): „Ugovorne strane iz ništavog ugovora o zajmu u smislu odredbe čl. 214. Zakona o obveznim odnosima treba smatrati savjesnim, pa stjecatelju pripadaju zatezne kamate od dana podnošenja zahtjeva.“ Slijedom naprijed navedenoga, tuženik predlaže da se tužbeni zahtjev u cijelosti odbije kao neosnovan uz obvezu tužitelja na podmirenje troškova postupka sa zakonskom zateznom kamatom po stopi određenoj člankom 29. st. 2. Zakona o obveznim odnosima, koja na taj iznos teče od donošenja presude pa sve do isplate.
9. Na pripremnom ročištu od 07.07.2025. stranke su suglasno navele da nije sporno da je tužitelj isplatio predniku tuženika Volksbank d.d. dana 19.07.2007. naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.106,87 kn, odnosno sada 146,91 EUR, a nakon čega je tužitelj povukao prijedlog za provođenjem financijskog vještačenja u ovom predmetu.
10. Tijekom postupka sud je proveo sve dokaze predložene po strankama, te je izvršio uvid u dopis tuženika tužitelju od 01.10.2024. (list 5 spisa), Ugovor o kreditu broj 209810 od 16.07.2007. s potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem ovjere OV-21899/07 od 17.07.2007. (list 6 – 12 spisa), djelomični povijesni izvadak za Volksbank d.d. (list 13 – 22 spisa), rješenje Trgovačkog u Zagrebu posl.br. Tt-23/25801 od 03.07.2023. (list 23 – 24 spisa) i u Opće uvjete prednika tuženika Volksbank d.d. za poslovanje s građanima od 30.06.2005. (list 148 – 151 spisa). Sud je saslušao tužitelja osobno (list 161 spisa).
11. Na temelju ovako provedenog dokaznog postupka, a cijeneći svaki dokaz pojedinačno, kao i sve dokaze u njihovoj ukupnosti, a temeljem odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19, 80/22, 114/22 i 155/23 - dalje: ZPP), te primjenjujući materijalno pravo na tako utvrđeno činjenično stanje, sud je utvrdio da je tužbeni zahtjev u cijelosti osnovan.
12. Sud nije cijenio pravno mišljenje prof.dr.sc. GE od 02.12.2024. (list 40 – 54 spisa) i pravno mišljenje prof.dr.sc. PE od 19.11.2024. (list 55 – 80 spisa), a koja mišljenja je dostavio tuženik kako bi obrazložio pravnu osnovu svog odgovora na tužbu, sve primjenom odredbe čl. 186. st. 3. ZPP-a i temeljem svog ovlaštenja iz čl. 220. st. 2. ZPP-a, te imajući u vidu odredbu čl. 5. Zakona o sudovima (''Narodne novine'' broj 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19, 130/20, 21/22, 60/22, 16/23, 155/23 i 36/24).
13. Među strankama nije sporno, a i isto proizlazi iz djelomičnog povijesnog izvatka za Volksbank d.d. (list 13 – 22 spisa) i rješenja Trgovačkog u Zagrebu posl.br. Tt- 23/25801 od 03.07.2023. (list 23 – 24 spisa), da je ovdje tuženik Hrvatska poštanska banka d.d., Zagreb pravni slijednik Volksbank d.d., Zagreb.
14. Uvidom u Ugovor o kreditu broj 209810 od 16.07.2007. s potvrdom o solemnizaciji javnog bilježnika Mladena Matoša iz Zagreba pod brojem ovjere OV- 21899/07 od 17.07.2007. (list 6 – 12 spisa), a isto među strankama i nije sporno, sud je utvrdio da su u Zagrebu, dana 16.07.2007. pravni prednik tuženika Volksbank d.d., Zagreb (dalje u tekstu: tuženik), kao banka i kreditor, te tužitelj kao korisnik kredita zaključili Ugovor o kreditu broj 209810 (u daljnjem tekstu: Ugovor o kreditu), a kojim je ugovoren kredit za kupnju vozila u iznosu od 18.641,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju HNB-a na dan isplate kredita, s rokom otplate od 72 mjeseca, s tim da je ugovorena kamata po stopi od 5,30 % godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika, te da Ugovor o kreditu sadržava ovdje pobijanu odredbu o tzv. ulaznoj naknadi i to u čl. 6.1. Ugovor o kreditu koja glasi. ''6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita; Jednokratno 1,35% (jedancijelihtridesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.''
15. Iako je odredbom čl. 2.1. Ugovora o kreditu određeno da je kamatna stopa promjenjiva sukladno s Odlukom o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika, iako je odredbom čl. 11.2. Ugovora o kreditu određeno da je prijevremena otplata kredita moguća sukladno uvjetima i Odluci o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika, kako tuženik nije dokazao tijekom ovog postupka da bi ove opće uvjete tuženika (Odluku o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika) predao tužitelju na uvid prije zaključenja ili tijekom otplate Ugovora o kreditu, te kako u Ugovoru o kreditu nije izrijekom navedeno kada su doneseni ili koji je poslovni broj ovih općih akata tuženika
- Odluke o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika, a koji se primjenjuju upravo na ovaj sporni odnos stranaka, a niti je tuženik iste opće akte dostavio na uvid tijekom ovog postupka, pa sudu i nije poznat sadržaj istih, to je sud, primjenom odredbi čl. 221. a ZPP-a i čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. Zakona o obveznim odnosima (''Narodne novine'' broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22 i 155/23 - dalje: ZOO) utvrdio da isti opći akti tuženika - Odluka o kamatama i naknadama Kreditora, tj. tuženika) - ne predstavljaju sastavni dio Ugovora o kreditu, a niti imaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu.
16. Također, niti Opći uvjeti prednika tuženika Volksbank d.d. za poslovanje s građanima od 30.06.2005. (list 148 – 151 spisa), a koje je dostavio tuženik, nemaju pravni učinak na odnose stranaka u ovom predmetu, a sve stoga jer ovi Opći uvjeti prednika tuženika Volksbank d.d. za poslovanje s građanima od 30.06.2005. (list 148 – 151 spisa) nisu izrijekom navedeni u Ugovoru o kreditu kao dio ugovornih odredbi koje bi se primjenjivale na ovaj ugovorni odnos stranaka, a sve primjenom odredbi čl. 290. st. 1. u vezi s čl. 1022. st. 1 i čl. 247. ZOO-a.
17. Uvidom u dopis tuženika tužitelju od 01.10.2024. (list 5 spisa), a s tim da isto među strankama nije sporno, sud je utvrdio da je tužitelj isplatio predniku tuženika Volksbank d.d. dana 19.07.2007. naknadu za obradu kredita u iznosu od 1.106,87 kn, odnosno sada 146,91 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn).
18. Sud je saslušao tužitelja osobno (list 161 spisa), te je sud njegov iskaz analizirao i usporedio sa sadržajem dokumentacije koju je sud pregledao. Na temelju ovakve analize iskaza tužitelja, sud nalazi da je tužitelj iskazivao jasno, logično i okolnosno, te potpuno suglasno sadržaju pregledane dokumentacije, osobito sadržaju Ugovora o kreditu, te je stoga sud njegovom iskazu u cijelosti poklonio vjeru.
19. Sud iz iskaza tužitelja, te uspoređujući njegov iskaz sa sadržajem pregledane dokumentacije, utvrdio da tužitelju nije bilo omogućeno s djelatnicima banke pregovarati o ovdje pobijanoj odredbi o plaćanju tzv. ulazne naknade, niti je tužitelju bilo objašnjeno na što se odnosi ta naknada, odnosno koja usluga banke se njome plaća, te da je ugovor o kreditu je pripremila i sastavila banka. Također, sud je iz iskaza tužitelja utvrdio da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen u Hrvatskoj vojsci kao kovinotokar, a sredstvima odobrenog kredita kupio je automobil marke Citroen.
20. Odredbom čl. 3. toč. 1. Zakona o zaštiti potrošača (''Narodne novine'' broj 96/03 - dalje: ZZP) koji je bio na snazi u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu određeno je da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao na tržištu, u svrhe koje nisu namijenjene njegovom zanimanju niti njegovoj poslovnoj aktivnosti ili poduzetničkoj djelatnosti. Uvidom u sadržaj Ugovora o sud je utvrdio da iz ove isprave ne proizlazi da je tužitelj bio kreditiran kao trgovac, a jer u ovom ugovoru nije navedeno zanimanje ili djelatnost tužitelja i nije navedeno za koju bi to poslovnu aktivnost ili poduzetničku djelatnost tužitelj bio kreditiran, a što bi bilo sasvim očekivano da je tužitelj kreditiran kao trgovac. Osim toga, iz iskaza tužitelja proizlazi da je tužitelj u vrijeme odobravanja predmetnog kredita bio zaposlen u Hrvatskoj vojsci kao kovinotokar, a sredstvima odobrenog kredita kupio je automobil marke Citroen, iz čega sud zaključuje da u vrijeme zaključenja Ugovora o kreditu tužitelj nije samostalno obavljao poduzetničku djelatnost za koju bi mu bila potrebna sredstva odobrenog kredita. Stoga, sud je procjenjujući svojstvo tužitelja sukladno citiranoj zakonskoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i na temelju ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, i jer nema dokaza za suprotno, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, utvrdio da je tužitelj prilikom zaključenja ovdje prijepornog Ugovora o kreditu bio potrošač opisan u citiranoj odredbi čl. 3. toč. 1. ZZP-a i da je ovaj Ugovor o kreditu zaključio izvan njegova zanimanja i poslovne djelatnosti.
21. Čitanjem Ugovora o kreditu, kao i iz iskaza tužitelja sud je utvrdio da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovor sastavljen i otisnut od strane banke, tj. djelatnika tuženika (ovo tuženik i ne osporava).
22. Sud je čitanjem Ugovora o kreditu utvrdio da se u istome, a u odnosu na ovdje pobijanu odredbu iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu o plaćanju tzv. ulazne naknade koja glasi: ''6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita; Jednokratno 1,35%
(jedancijelihtridesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.'', a za tzv. ulaznu naknadu navodi da ista iznosi ''1,35% (…) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (…) kn'', ali nije navedeno od čega, odnosno od kojeg točno iznosa se dobiva ovaj postotak (tj. da li od ugovorenog iznosa kredita po tečaju na dan ugovaranja kredita ili po tečaju na dan isplate kredita), a nije navedeno niti po čijem i po kojem tečaju će se obračunati sporna naknada (tj. da li tečaju tuženika ili neke druge banke, npr. Hrvatske narodne banke, da li po kupovnom, srednjem ili prodajnom tečaju). Stoga, a suprotno tvrdnji tuženika, sud je utvrdio da je pobijana odredba iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva.
23. Nadalje, iz ovako provedenih i ocijenjenih dokaza, a primjenom odredbe čl. 221. a ZPP-a, sud je utvrdio da tuženik nije dokazao da bi imao neki poseban trošak obrade kredita koji je odobrio tužitelju, tj. da tuženik nije predložio niti dostavio nikakve dokaze na okolnost da je za troškove vezane uz obradu kredita tužitelja imao neke troškove izvan redovnih troškova poslovanja (npr. platio za prekovremeni rad svojim zaposlenicima ili platio drugoj osobi za obavljanje ovih poslova), a osobito tuženik nije dokazao da bi imao trošak obrade kredita upravo u utuženom iznosu. Na isti zaključak sud upućuje i činjenica da je tuženik očito unaprijed u svojim općim aktima propisao obvezu ugovaranja i visinu naknade za obradu kredita kao što je tužiteljev u visini od 1,35 % od iznosa kredita, a bez da je naveo od čega se sastoji ovaj navodni trošak tuženika ili kako se isti trošak može utvrditi u svakom konkretnom slučaju.
24. Odredbom čl. 295. ZOO-a određeno je da su opći uvjeti ugovora ugovorne odredbe sastavljene za veći broj ugovora koje jedna ugovorna strana (sastavljač) prije ili u trenutku sklapanja ugovora predlaže drugoj ugovornoj strani, bilo da su sadržani u formularnom (tipskom) ugovoru, bilo da se na njih ugovor poziva (st. 1.), da opći uvjeti ugovora dopunjuju posebne pogodbe utvrđene među ugovarateljima u istom ugovoru, i u pravilu obvezuju kao i ove (st. 2.), da u slučaju neslaganja općih uvjeta i posebnih pogodbi, vrijede ove posljednje (st. 3.), da se opći uvjeti ugovora moraju objaviti na uobičajeni način (st. 4.) i da opći uvjeti obvezuju ugovornu stranu ako su joj bili poznati ili morali biti poznati u vrijeme sklapanja ugovora (st. 5.). Odredbom čl. 269. st. 2. ZOO- a određeno je da činidba mora biti moguća, dopuštena i određena, odnosno odrediva, a odredbom čl. 270. st. 1. ZOO-a određeno je da kad je činidba nemoguća, nedopuštena, neodređena ili neodrediva, ugovor je ništetan. Nadalje, u vrijeme zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu na snazi je bio ZZP, kao lex specialis, koji odredbom čl. 81. st. 1. propisuje da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, dok je u čl. 81. st. 2. ZZP-a propisano smatra se da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. Nadalje, u čl. 81. st. 3. ZZP-a propisano je da činjenica da se o pojedinim aspektima neke ugovorne odredbe, odnosno o pojedinoj ugovornoj odredbi pojedinačno pregovaralo ne utječe na mogućnost da se ostale odredbe tog ugovora ocijene nepoštenima, ako cjelokupna ocjena ugovora ukazuje na to da se radi o unaprijed formuliranom standardnom ugovoru trgovca, dok je u čl. 81. st. 4. ZZP-a propisano ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Sukladno odredbi čl. 84. ZZP-a nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i primjerenosti cijene poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Nadalje, sukladno odredbi čl. 87. st. 1. ZZP-a, nepoštena ugovorna odredba je ništava.
25. Imajući u vidu da je Ugovor o kreditu standardizirani (tipski) ugovoru koje je pripremio i sastavio tuženik, imajući u vidu da je pobijana odredba iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva (sve kako je gore sud obrazložio), te imajući u vidu da djelatnici tuženika nisu pregovarali sa tužiteljem prilikom ugovaranja odredbe iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu, a kojom je ugovoreno obvezno plaćanje tzv. ulazne naknade, a niti je postojala mogućnost pregovora o ovoj odredbi (sve kako je gore obrazloženo), sud je ocjenjujući ovdje spornu odredbu iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu sukladno gore citiranim zakonskim odredbama ZOO-a i ZZP-a utvrdio da je ista odredba neodređena i neodrediva, a stoga jer je tuženiku dano pravo da naplaćuje tzv. ulaznu naknadu u visini koju je odredio sam tuženik, a s tim da tuženik nije precizno označio na što se ova naknada odnose, niti je jasno naznačio način izračuna visine ove naknade, odnosno nije dao informacije o načinu određivanja visine te naknade, a niti je obrazložio koje konkretno usluge tuženika se plaćaju ovom naknadom, a niti obrazložio zašto je tzv. ulaznu naknadu odredio upravo u iznosu od 1,35 % od iznosa kredita. Na zaključak suda da tužitelj nije imao mogućnost pregovaranja o ovdje pobijanoj odredbi iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu o tzv. ulaznoj naknadi upućuje i činjenica da je tuženik očito u svojim općim aktima na koje se poziva - Opći uvjeti prednika tuženika Volksbank d.d. za poslovanje s građanima od 30.06.2005., list 148 – 151 spisa) – unaprijed propisao obvezno ugovaranje odredbe o plaćanju tzv. ulazne naknade.
26. Slijedom iznesenog, a kako je ovdje sporna odredba iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu neodređena i neodrediva, te kako se o istoj nije pojedinačno pregovaralo, a uzrokovala je neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu ovdje tužitelja kao potrošača, jer je tužitelj primjenom ove odredbe tuženiku platio tzv. ulaznu naknadu dana 19.07.2007. u iznosu od 1.106,87 kn, odnosno sada 146,91 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), to je ista odredba sukladno odredbi čl. 270. st. 1. ZOO-a i sukladno odredbama čl. 87. st. 1. u vezi s čl. 81. st. 1. i čl. 82. alineja 3. ZZP-a ništetna, pa je sud stoga i temeljem odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a i čl. 502.c ZPP-a odlučio kao u izreci ove presude u točci I, a kada je sud utvrdio da je odredba iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu koja glasi: ''6.1. Naknada za obradu zahtjeva i administraciju kredita; Jednokratno 1,35% (jedancijelihtridesetpetposto) od iznosa kredita, minimalno 500,00 (petstokunainulalipa) kn naplaćuje se neposredno prije isplate kredita.'' ništetne.
27. Također, s obzirom da je upravo temeljem ništetne odredbe iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu tužitelj tuženiku isplatio 1.106,87 kn, odnosno sada 146,91 EUR (po fiksnom tečaju konverzije koji za 1 EUR iznosi 7,53450 kn), a imajući u vidu iznos kredita (18.641,82 CHF u kunskoj protuvrijednosti) i početno ugovoreni iznos mjesečne rate kredita sukladno čl. 8. Ugovora o kreditu od 302,83 CHF u kunskoj protuvrijednosti, to je sud utvrdio da je pobijana naknada naplaćena u apsolutno i relativno velikom novčanom iznosu, slijedom čega je sud utvrdio da se unošenje ništetne odredbe o tzv. ulaznoj naknadi u Ugovor o kreditu od strane tuženika nikako ne može smatrati kršenjem zabrane manjeg značaja, odnosno sud je utvrdio da nema mjesta primjeni odredbe čl. 326. st. 2. ZOO-a u korist tuženika.
28. Kako je ovdje sporna odredba iz čl. 6.1. Ugovora o kreditu ništetna u cijelosti (sve kako je gore obrazloženo), a upravo je temeljem iste odredbe tužitelj izvršio isplatu tuženiku, s tim da među strankama i nije sporan iznos i vrijeme te isplate, to je sud, a primjenom odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a i čl. 1111. st. 1. ZOO-a i čl. 2. st. 1. ZPP-a, odlučio kao u izreci ove presude u točci II, kada je naložio tuženiku da vrati tužitelju ono što je tužitelj isplatio tuženiku temeljem ništetne odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, tj. da tuženik tužitelju isplati iznos od 146,91 EUR sa zakonskim zateznim kamatama tekućim od 20.07.2007. do isplate, s tim da je sud odluku o kamatama donio temeljem odredbe čl. 1115. ZOO-a, a jer je tuženik nesavjestan stjecatelj (jer mu je od zaključenja predmetnog Ugovora o kreditu bilo poznato da je u Ugovor o kreditu ugradio ništetnu odredbu iz čl. 6.1., sve kako je gore obrazloženo) i čl. 29. st. 1. ZOO- a, dok se odluka o visini kamate stope temelji na odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a, jer se radi o ''ostalim'' odnosima i čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate (''Narodne novine'' broj 153/2004).
29. Neosnovano tuženik ističe prigovor zastare. Prije svega, odredbom čl. 328. ZOO-a određeno je da se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi. Nadalje, pravno je shvaćanje prve sjednice Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20) održane 30. siječnja 2020. (broj: Su-IV-47/2020-2): "Zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavak 1. ZOO/05. (članak 104. stavak 1. ZOO/91.) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora.". Kako je tužba u ovom predmetu podnesena 27.02.2025., te kako je tek ovom presudom (koja još i nije pravomoćna) utvrđena ništetnost odredbe čl. 6.1. Ugovora o kreditu, to je vidljivo da je tužba u ovom predmetu podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka za tražbine s naslova stečenog bez osnova iz čl. 225. ZOO-a.
30. Neosnovano tuženik prigovara u tužbi naznačenoj vrijednosti predmeta spora. Naime, tužitelj u ovom predmetu postavlja dva zahtjeva - i na utvrđenje i na isplatu, pa je primjenom odredbe čl. 37. st. 1. ZPP-a sud utvrdio da je tužitelj u tužbi pravilno označio vrijednost predmeta spora.
31. Odluka o naknadi parničnog troška tužitelju temelji se na odredbi čl. 154. st. 1., čl. 155. i 164. st. 1. - 4. ZPP-a, a imajući u vidu da je tužitelj u cijelosti uspio u ovom sporu. Tužitelju je kao potreban priznat i dosuđen trošak sudske pristojbe za tužbu u iznosu od 53,09 EUR i za ovu presudu u iznosu od 53,09 EUR, te trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku. Trošak zastupanja tužitelja po punomoćniku odvjetniku odmjeren je sukladno važećoj Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika Hrvatske odvjetničke komore, te imajući u vidu vrijednost predmeta spora, te je tužitelju priznat kao potreban i dosuđen trošak zastupanja tužitelja koji se sastoji od sastava tužbe (Tbr. 7/1), sastava podneska od 15.05.2025. (Tbr. 8/1), te zastupanja na ročištima od 07.07.2025. i 24.09.2025. (Tbr. 9/1) od po 100 bodova za svaku radnju, te za sastav podneska od 07.07.2025. (Tbr. 8/4) 25 bodova, što ukupno iznosi 425 bodova. Uz vrijednost jednog boda s paušalom od 2,00 EUR, to ukupno iznosi 850,00 EUR, a uz PDV od 25% u iznosu od 212,50 EUR, to ukupno iznosi 1.062,50 EUR. Uz trošak sudskih pristojbi, to ukupno iznosi 1.168,68 EUR, te je upravo ovaj iznos sud dosudio tužitelju kao u izreci ove presude u točci II. Sud je tužitelju temeljem odredbe čl. 151. st. 3. ZPP-a i čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine" broj: 112/12, 25/13, 93/14, 55/16 i 73/17, 131/20, 114/22 i 06/24 - dalje: OZ) na ovaj iznos dosudio i zateznu kamatu tekuću od presuđenja do isplate, a visina kamatne stope određena je temeljem odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a jer se radi o "ostalim" odnosima.
32. Primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a sud je odbio tužitelji dosuditi naknadu za sastav podneska od 08.04.2025., jer istim podneskom tužitelj dostavlja dokaz o plaćanju sudske pristojbe za tužbu, a koji dokaz je bio dužan dostaviti već uz tužbu, kao i naknadu za zastupanje na ročištu za objavu presude, jer ova radnja nije bila potrebna tužitelju za vođenje ove parnice, imajući u vidu da bi se isto ročište održalo bez obzira na dolazak tužitelja na isto, kao i da na istom ročištu tužitelj nije iznosio nikakve navode.
33. Kako je tuženik u cijelosti izgubio ovaj spor, to mu primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a ne pripada pravo na naknadu troška ovog parničnog postupka, te je stoga sud ovaj zahtjev tuženika odbio, odlučivši kao u izreci ove presude u točci III.
U Zagrebu, dana 23. listopada 2025. godine
Sutkinja
Ivana Galić
Uputa o pravu na podnošenje pravnog lijeka:
Protiv ove presude stranke mogu izjaviti žalbu u roku od 15 dana računajući od dana objave iste, odnosno u slučaju iz čl. 335 st. 11. ZPP-a od dana primitka pisanog otpravka iste. Žalba se podnosi putem ovog suda, za županijski sud, pisanim podneskom u 5 primjeraka.
DNA:
1. Pun. tužitelja – uz rješenje – nalog tužitelju za plaćanje sudske pristojbe na presudu u iznosu od 53,09 EUR
2. Pun. tuženika
