- 1 -              Poslovni broj: Usž-3929/22-2

 

Poslovni broj: Usž-3929/22-2

 

 

 

 

U  I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Borisa Marković, predsjednika vijeća, Blanše Turić i mr. sc. Mirjane Juričić, članica vijeća, te višeg sudskog savjetnika – specijalista Srđana Papića, zapisničara, u upravnom sporu tužitelja I.-G. d.o.o., O., OIB: …, zastupanog po opunomoćeniku mr. sc. I. B., odvjetniku u Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja i žalbi tuženika protiv presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 UsI-1062/2021-8 od 19. svibnja 2021., na sjednici vijeća održanoj 27. rujna 2023.

 

p r e s u d i o  j e

 

I. Usvaja se žalba tuženika i u cijelosti se poništava točka III. te točke I. i II. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 UsI-1062/2021-8 od 19. svibnja 2021. u dijelu u kojem je zbog nastupa zastare poništeno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-215-01/17-01/22, urbroj: 513-04-20-15 od 25. studenoga 2020. i rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda D., klasa: UP/I-215-04/17-01/01, urbroj: 513-07-29-01/17-1 od 18. siječnja 2017. u odnosu na utvrđen manje obračunati porez na dodanu vrijednost 2012. u ukupnom iznosu od 981,69 kn, zatezna kamata u iznosu od 371,70 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa te manje obračunati porez na dobit za 2012. u iznosu od 625,65 kn, zatezna kamata u iznosu od 317,17 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa, dok u preostalom dijelu točke I. i II. izreke ostaju na snazi.

II. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje se točka IV. izreke presude Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 UsI-1062/2021-8 od 19. svibnja 2021.

III. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka.

 

Obrazloženje

 

1.              Presudom Upravnog suda u Splitu, poslovni broj: 6 UsI-1062/2021-8 od 19. svibnja 2021., točkom I. izreke djelomično je usvojen tužbeni zahtjev te je  poništeno rješenje Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, klasa: UP/II-215-01/17-01/22, urbroj: 513-04-20-15 od 25. studenoga 2020. (dalje: drugostupanjsko rješenje) i rješenje Ministarstva financija – Porezne uprave, Područnog ureda D., klasa: UP/I-215-04/17-01/01, urbroj: 513-07-29-01/17-1 od 18. siječnja 2017.(dalje: prvostupanjsko rješenje) u dijelu u kojem je tužitelju utvrđen; manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2011. u iznosu od 1.819,76 kn, zatezna kamata u iznosu od 906,99 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; manje obračunati porez na dodanu vrijednost za 2012. u ukupnom iznosu od 981,69 kn, zatezna kamata u iznosu od 371,70 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; manje obračunati porez na dobit za 2011. u iznosu od 1.186,80 kn, zatezna kamata u iznosu od 593,47 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; manje obračunati porez na dobit za 2012. u iznosu od 625,65 kn, zatezna kamata u iznosu od 317,17 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; manje obračunati porez na dohodak od nesamostalnog rada za 2012. u iznosu od 5.341,05 kn, zatezna kamata u iznosu od 2.233,00 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; manje obračunati porez na dohodak od kapitala za 2012. u iznosu od 23.797,78 kn, zatezna kamata u iznosu od 9.949,43 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa.

              Točkom II. izreke utvrđuje se kako je nastupila zastara prava poreznog tijela na utvrđenje poreznih obveza navedenih u točki I. izreke presude.

              Točkom III. izreke tužbeni zahtjev se djelomično usvaja te se poništava drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje u dijelu u kojem je tužitelju utvrđen manje obračunati porez na dohodak od nesamostalnog rada za 2013. u iznosu od 4.359,73 kn, zatezna kamata u iznosu od 1.299,57 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; manje obračunati porez na drugi dohodak za 2013. u iznosu od 1.420,18 kn, zatezna kamata u iznosu od 423,33 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za 2012. u ukupnom iznosu od 4.434,72 kn, zatezna kamata u iznosu od 1.854,08 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju generacijske solidarnosti za 2013. u ukupnom iznosu od 3.621,80 kn, zatezna kamata u iznosu od 1.079,59 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje za 2012. u iznosu od 906,66 kn, zatezna kamata u iznosu od 379,06 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; doprinos za mirovinsko osiguranje na temelju individualne kapitalizirane štednje za 2013. u iznosu od 738,16 kn, zatezna kamata u iznosu od 220,04 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; doprinos za zdravstveno osiguranje za 2012. u iznosu od 3.648,16 kn, zatezna kamata u iznosu od 1.525,24 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; doprinos za zdravstveno osiguranje za 2013. u iznosu od 2.833,96 kn, zatezna kamata u iznosu od 844,75 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; posebni doprinos za zdravstveno osiguranje za prava u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti za 2012. u iznosu od 133,16 kn, zatezna kamata u iznosu od 55,67 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; posebni doprinos za zdravstveno osiguranje za prava u slučaju ozljede na radu i profesionalne bolesti za 2013. u iznosu od 108,99 kn, zatezna kamata u iznosu od 32,49 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; doprinos za zapošljavanje za 2012. u iznosu od 454,01 kn, zatezna kamata u iznosu od 189,80 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa; doprinos za zapošljavanje za 2013. u iznosu od 370,60 kn, zatezna kamata u iznosu od 110,48 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa te se predmet u navedenom dijelu vraća na ponovni postupak prvostupanjskom tijelu

              Točkom IV. izreke odbijen je tužbeni zahtjev za poništenje drugostupanjskog i prvostupanjskog rješenja u dijelu u kojem je tužitelju utvrđen porez od kapitala za 2013. u iznosu od 25.992,69 kn, zatezna kamata u iznosu od 7.749,96 kn i naložena uplata utvrđenih iznosa.

              Rješenjem prvostupanjskog suda nalaže se tuženiku da u roku od 60 dana od dana dostave ovog rješenja tužitelju nadoknadi troškove ovog spora u iznosu od 6.250,00 kn.

2.              Protiv označene presude tuženik je izjavio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“, 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje:  ZUS). U bitnome navodi da prvostupanjski sud u točki 27. presude obrazlože svoju odluku iz točke I. izreke utvrđenjem nastupa apsolutne zastare u odnosu na obveze poreza na dohodak za 2011. i 2012., iako je tuženik svojim rješenjem od 31. kolovoza 2018. već poništio prvostupanjsko rješenje u odnosu na porez na dohodak za 2011. zajedno s pripadajućim doprinosima, budući da je utvrđeno da je u trenutku pokretanja poreznog nadzora nastupila relativna zastara pa iz navedenog proizlazi da je o nezakonitosti obveze poreza na dohodak za 2011. već odlučeno. U odnosu na utvrđenje prvostupanjskog suda o zastari poreznog tijela na utvrđenje poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit za 2011. s pripadajućim kamatama navodi kako dijeli stajalište suda o nastupu apsolutne zastare. U pogledu utvrđenja prvostupanjskog suda o nastupu apsolutne zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit za 2012. i pripadajućih kamata, tuženik ističe kako nije sporno utvrđenje iz točke 25. i 26. presude da je, u smislu tada važećih zakonskih odredbi, zastara počela teći 1. siječnja 2014. i da bi ista u smislu odredbe članka 96. stavka 1. Općeg poreznog zakona nastupila za šest godina odnosno s danom 1. siječnja 2020. Međutim, prvostupanjski sud je previdio i nije u tijeku zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata uvrstio okolnost  zastoja zastare. Navodi da je protiv ranijeg rješenja tuženika od 31. kolovoza 2018. pokrenut upravni spor koji se vodio pod poslovnim brojem: UsIpn-28/18. te je tužba dostavljena tuženiku 4. veljače 2019.  U smislu odredbe članka 108. stavka 6. važećeg Općeg poreznog zakona, zastara ne teče, ako se radi utvrđenja poreza, kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom. Nadalje navodi da je predmetni spor  okončan 2020. (presuda je zaprimljena 11. siječnja 2020.), iz čega slijedi da je zastoj zastare trajao jednu godinu, devet mjeseci i šest dana te da u trenutku donošenja drugostupanjskog rješenja, dana 25. studenoga 2020. nije nastupila apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit za 2012. pa je u tom smislu presuda protivna zakonu. Tuženik zaključno ističe kako osporenu presudu nalazi nezakonitom i u odnosu na točke 34. do 36. presude prema kojima su prvostupanjsko i drugostupanjsko rješenje poništeni u meritumu. U odnosu na navedeno ističe da je prvostupanjski sud za porezni nadzor našao relevantnim to što je tužitelj u spis dostavio  rješenje Županijskog državnog odvjetništva u Z., broj: KP-DO-8/2020 od 24. veljače 2020. o odbačaju kaznene  prijave Policijske uprave Z., Službe kriminalističke  policije, broj: K-67/2018 od 15. svibnja 2018. Tuženik ističe  da su svi podatci glede izdanih putnih naloga, utroška goriva, načina knjiženja troškova i sl. dobiveni iz poslovne dokumentacije i evidencija tužitelja što je prikazano u Zapisniku o poreznom nadzoru i obrazloženju prvostupanjskog rješenja. Upravni sud kao relevantan dokaz prihvaća rješenje o odbačaju kaznene prijave, a koje nije uredna i vjerodostojna knjigovodstvena isprava u smislu odredbe članka 66. stavka 1. i 3. Općeg poreznog zakona, što je protivno odredbama tog Zakona kao referentnog postupovnog zakona u poreznim stvarima. Navodi da se u predmetnom poreznom postupku nije propitivala kaznena odgovornost te da su kazneni postupak i porezni postupak međusobno odvojeni i nezavisni postupci, regulirani sasvim zasebnim zakonima, u kojima su u primjeni bitno različita načela i zakonske odredbe, zbog čega ishod jednog postupka ne utječe na tijek drugog, a što je stajalište i pozitivne sudske prakse upravnog sudovanja u Republici Hrvatskoj. Ovo stoga što je u kaznenom postupku protiv optuženika bitno utvrditi je li optuženik počinio inkriminirano kazneno djelo odnosno postoji li osnova za kazneni progon, dok se porezni postupak vodi isključivo sukladno pozitivnim propisima, pri čemu je namjera počinjenja irelevantna, već se propituje je li porezni obveznik sukladno poreznim zakonima utvrdio, obračunao i iskazao poreznu osnovicu i obvezu. Kako je iz poslovne dokumentacije tužitelja nedvojbeno utvrđeno činjenično stanje u Zapisniku o poreznom nadzoru i obrazloženju osporenog rješenja, koje u cijelosti opravdava oporezivanje, ističe da ostaje na stajalištu osnovanosti utvrđenih poreznih obveza, dok osporenu presudu iz svih prethodno navedenih razloga smatra nezakonitom te predlaže da se poništi u cijelosti.

3.              Protiv točke IV. izreke presude tužitelj je izjavio žalbu iz svih razloga propisanih odredbom članka 66. Zakona o upravnim sporovima. U bitnome ističe da  već isticao da  tuženik osporenim rješenjem nije poništio dijelove točke II. izreke prvostupanjskog rješenja kojima je naloženo tužitelju da uplati iznose na ime poreznih obveza utvrđenih u točkama I.C.a., I.D.a., I.F.a, I.H.a., I.I.a., i I.J.a., koje su poništene rješenjem tuženika te smatra da je tuženik, ako je već  poništio rješenje kojima su utvrđene pojedine porezne obveze, trebao poništiti i točke kojima se nalaže uplata tih obveza, dok prvostupanjski sud o tom dijelu  tužbenog zahtjeva nije donio nikakvu odluku. Tužitelj nadalje smatra kako je u konkretnom slučaju nastupila zastara u odnosu na poreznu obvezu poreza na dohodak od kapitala za 2013., što prvostupanjski sud nije pravilno utvrdio u osporenom dijelu  presude. U odnosu na navedenu obvezu, ističe da je zastara za predmetni porez počela teći najkasnije 1. siječnja 2015. te je u međuvremenu, do donošenja osporene presude, nastupila apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata te se ona ne može prekinuti nikakvom službenom radnjom poreznog tijela usmjerenom na naplatu poreza. Navodi kako se ne slaže sa stavom prvostupanjskog suda da je samim donošenjem Odluke o poreznom nadzoru od 11. prosinca 2015. prekinuta zastara jer smatra kako se zastara ne prekida donošenjem neke odluke nego tek dostavljanjem te odluke poreznom obvezniku, dok se on ne sjeća kada mu je ta odluka dostavljena. U odnosu na same troškove reprezentacije za 2013. ističe  da su oni zaista i nastali u tu svrhu i da nisu podložni oporezivanju. To što tužitelj uz svaki pojedini trošak nije naznačio ime poslovnog partnera nipošto ne znači da se ne radi o neoporezivim troškovima reprezentacije. Smatra da u tom slučaju eventualno može biti govora o neurednom vođenju dokumentacije koja se odnosi na troškove reprezentacije što bi moglo eventualno biti predmetom prekršajnog postupka ukoliko bi se takvo što utvrdilo, ali nikako ne može biti govora o poreznoj obvezi tužitelja s osnove dohotka od kapitala. Navedeni troškovi za 2013. koji su iskazani, nastali su u vezi s obavljanjem djelatnosti odnosno bili su rezultat obavljanja djelatnosti i kao takvi su opravdani troškovi za iznos kojih je trebala biti umanjena porezna osnovica, a ne iste oporezivati kao dohodak od kapitala. Tužitelj se nadalje poziva na Zakon o računovodstvu, kao i na odredbe Općeg poreznog zakona te smatra kako su u ovom slučaju računi za reprezentaciju koji su evidentirani na kontu Glavne knjige za 2013. temelj za jasno i potpuno odražavanje činjeničnog stanja, a ukoliko ih  drugostupanjsko tijelo nije smatralo takvim tada je to moralo i dokazati. Tužitelj zaključno ističe kako porezno tijelo u smislu članka 88. Općeg poreznog zakona snosi teret dokaza za činjenice koje umanjuju poreznu obvezu, iz čega slijedi da je porezno tijelo sve svoje zaključke trebalo dokazati i potkrijepiti pravovaljanim dokumentima i ispravama, što nije učinilo. Iz navedenih razloga predlaže ovom Sudu da preinači prvostupanjsku presudu na način da usvoji tužbeni zahtjev tužitelja i naloži tuženiku da mu nadoknadi troškove sudskog i žalbenog postupka odnosno podredno da presudu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.

4.              Žalba tuženika je osnovana.

5.              Žalba tužitelja nije osnovana.

6.    Ispitujući žalbu tuženika sukladno odredbi članka 73. stavka 1. ZUS-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, ovaj Sud žalbu ocjenjuje osnovanom.

7.              Prvostupanjski je sud  raspravljajući o istaknutom prigovoru tužitelja o nastupu  zastare, pozivajući se na odredbu članka 96. stavka 1. Općeg poreznog zakona („Narodne novine“, 147/08., 18/11.,78/12., 136/12., 73/13., 26/15., i 44/16.- dalje OPZ/08) između ostalog, utvrdio, da je i za obveze poreza na dodanu vrijednost i poreza na dobit za 2012. nastupila apsolutna zastara prava poreznog tijela na utvrđivanje navedenih poreznih obveza. Među strankama nije sporno da je  u  skladu s odredbom članka 94. stavka 1. OPZ/08  zastara počela teći 1. siječnja  2014. i da bi u skladu s odredbom članka 96. stavka 1. OPZ/08 nastupila 1. siječnja 2020., dakle,  prije donošenja ovdje osporenog rješenja. Međutim, prvostupanjski je sud, na što pravilno upućuje tuženik, zanemario, da je u istoj stvari tužitelj dana 26. kolovoza 2018. pokrenuo upravni spor protiv ranijeg rješenje tuženika od 31. kolovoza 2018., okončanog donošenjem presude, poslovni broj: 2 UsIpn-28/2018-11 od 25. listopada 2020. U skladu s odredbom članka 108. stavka 6. Općeg poreznog zakona („Narodne novine, 115/16.- dalje OPZ/16.) važećeg u vrijeme  pokretanja ranijeg spora, ako se radi utvrđivanja poreza i kamata ili naplate poreza, kamata i troškova ovrhe vodi postupak pred sudom, za vrijeme trajanja tog postupka zastara ne teče. Dakle, zbog činjenice vođenja ranijeg sudskog spora, u tijeku trajanja zastarnog roka, zastara je prestala teći te je nakon okončanja ranijeg upravnog spora zastarni rok počeo teći, dok  se vrijeme za koje je trajala navedena zapreka ne uračunava u trajanje zastarnog roka. S obzirom da u trenutku donošenja drugostupanjskog rješenja nije nastupila apsolutna zastara poreznog tijela na utvrđivanje navedenih poreznih obveza i kamata to se žalbeni navod tuženika ocjenjuje osnovanim, zbog čega je riješeno kao u točki I. izreke ove presude. Međutim, u odnosu na daljnji prigovor tuženika koji se odnosi na obvezu poreza na dohodak obračunatog za 2011., ističe se da navedena obveza nije ni obuhvaćena točkom I. izreke prvostupanjske presude.

8.              Razmatrajući daljnje prigovore tuženika, a imajući na umu podatke  spisa predmeta, kao i dano obrazloženje prvostupanjskog suda, ovaj Sud nalazi da prvostupanjski sud nije pravilno postupio kada je točkom III. izreke prvostupanjske presude poništio drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje u odnosu na tužitelju utvrđenu obvezu poreza na dohodak od nesamostalnog rada za 2013., poreza na drugi dohodak za 2013. i doprinose za mirovinsko i zdravstveno osiguranje za 2012 i 2013. te predmet vratio prvostupanjskom tijelu na ponovni postupak. Razlog za poništenje  poreznih rješenja prvostupanjski sud nalazi u činjenici  da je tužitelj u spis dostavio rješenje o odbačaju kaznene prijave od 24. ožujka 2020. protiv osumnjičenika M. K. zbog kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavka 2. u vezi stavka 1. KZ i protiv osumnjičenika G. A. zbog kaznenog djela poticanja za zlouporabu povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 236. stavka 2. KZ u vezi članka 37. KZ. Prvostupanjski sud obrazlaže da je u kaznenom postupku pregledom brojne dokumentacije priložene uz kaznenu prijavu i saslušanjem djelatnika tužitelja, a koji se postupak vodio vezano za putne naloge koji su predmet i ovoga postupka, utvrđeno da se ne može  zaključiti da službena putovanja po putnim nalozima nisu obavljena odnosno da se ne može nedvojbeno zaključiti da bi G. A. bili plaćeni putni troškovi za vrijeme korištenja službenog vozila. Slijedom navedenog prvostupanjski sud zaključuje da je povrijeđen zakon na štetu tužitelja te smatra da je u tom dijelu potrebno predmet vratiti prvostupanjskom tijelu kako bi se na pravilan i nedvojben način utvrdilo činjenično stanje vezano za izdavanje putnih naloga za 2013. godinu.

9.              Prije svega valja istaknuti kako okolnost što je protiv tužitelja odbačena kaznena prijava nije odlučna za utvrđivanje navedenih poreznih obveza u  postupku poreznog nadzora. Naime, postupak poreznog nadzora provodi se radi provjere i utvrđivanja činjenica bitnih za oporezivanje poreznog obveznika, a oporezivanje se temelji na  podacima  iz knjigovodstva i na evidencijama poreznog obveznika, dakle, na temelju dokazne snage knjigovodstva, zbog čega se u poreznom postupku ne ispituje kaznena odgovornost poreznog obveznika, niti namjera eventualnog počinjenja kaznenog djela, već se ispituje je li nadzirani porezni obveznik sukladno  mjerodavnim  poreznim propisima utvrdio, obračunao i iskazao poreznu osnovicu i poreznu obvezu. S obzirom da je prvostupanjski sud propustio ocijeniti jesu li porezna tijela, na temelju izdanih putnih naloga, utroška goriva i načina knjiženja troškova, pravilno tužitelju utvrdili sporne porezne obveze, ili je pak tužitelj u poreznom postupku dokazao suprotne činjenice, to je ovaj  Sud u povodu žalbe ispitao pravilnost i zakonitost utvrđenih poreznih obveza tužitelju u osporenom dijelu.

10.              Iz detaljno obrazloženog Zapisnika o poreznom nadzoru i prvostupanjskog rješenja, proizlazi da je do povećanja osnovice i obveze poreza na dohodak od nesamostalnog rada, poreza na  drugi dohodak i dužnih doprinosa došlo iz razloga jer su tužitelju   osporeni putni nalozi. Porezno je tijelo utvrdilo da je tužitelj i u 2013. izdavao putne naloge za direktora M. K. za službena putovanja, koja su obavljana osobnim automobilom za koji tužitelj plaća operativni leasing te su izdanim putnim nalozima terećeni troškovi poslovanja tužitelja za potrošeno gorivo i cestarinu,  za koje se u dijelu iskazanih troškova ne obračunava  plaća u naravi. Porezno je tijelo uvidom u  izvješće PU z. utvrdilo da je Nadzorni odbor tužitelja Odlukom od 2. veljače  2010. odobrio M. K. 24-satno korištenje službenog  osobnog automobila marke Škoda Octavia. Nadalje, porezno je tijelo utvrdilo da je tužitelj Odlukom od 2. veljače 2012. odobrilo G. A. 24-satno korištenje osobnog automobila marke Fiat Brava 1.6. SX, koji je nabavljen od Grada O., a porezno je tijelo utvrdilo da su na kontu 4220- evidentirani troškovi po putnim nalozima za korištenje privatnih  automobila ZD ….. i ZD ….., kojima se koristio G. A.. Budući da je tužitelj nabavio osobni automobil ZD ….. 5. studenoga 2011., i isti koristio u svrhe (24 - satno korištenje), kao i privatne automobile naprijed navedenih registarskih oznaka, prvostupanjsko je tijelo obrazložilo da se isplate za korištenje osobnih automobila smatraju isplatama dohotka od nesamostalnog rada temeljem odredbi članka 13., 14., i 15. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine, 177/04. do 148/13.) te je izvršilo obračun poreza na dohodak, kao i dužnih doprinosa u skladu s odredbama članka 13. stavka 1., članka 14. stavka 1. točke 1. i članka 66. stavka 1. Zakona o doprinosima. Razmatrajući navode tužbe, prema ocjeni ovoga Suda, tužitelj ničim ne dokazuje svoje  navode da predmetni automobili nisu korišteni u privatne svrhe, dok su porezna tijela detaljno obrazložila zašto su tužitelju utvrđene predmetne porezne obveze, a koja utvrđenja se upravo temeljem na evidencijama tužitelja o  pogrešnom terećenju putnih troškova, goriva i cestarine.  Slijedom navedenog proizlazi da je  žalba tuženika osnovana, zbog čega je odlučeno kao u točki I. izreke ove presude.

11.              Nadalje, ovaj Sud nalazi neosnovanom žalbu tužitelja kojom osporava točku IV. izreke prvostupanjske presude, kojom je odbijen tužbeni zahtjev i potvrđeno drugostupanjsko i prvostupanjsko rješenje u dijelu  u kojem je tužitelju  utvrđen manje obračunati porez na dohodak od kapitala za 2013. Prije svega otklanja se istaknuti prigovor apsolutne zastare prava poreznog tijela na utvrđivanje obveze poreza na dohodak. Zastara prava na utvrđivanje predmetne porezne obveze počela je teći 1. siječnja 2015., a prekidana je službenim radnjama poreznog tijela (donošenjem zapisnika o poreznom nadzoru od 6. prosinca 2016., dostavljenim tužitelju 27. prosinca 2016. i donošenjem poreznog rješenja od 18. siječnja 2017.) pa do donošenja ovdje osporenog rješenja nije nastupila apsolutna zastara te pri tome nije odlučna okolnost kasnijeg nastupa zastare na koju upućuje tužitelj u tužbi. Do povećanja  osnovice poreza na  dohodak za 2013.  došlo je iz razloga jer je porezno tijelo uvidom u poslovnu dokumentaciju i za 2013. utvrdilo da na računima za konzumaciju jela i pića nisu navedeni poslovni partneri, već se u privitcima računa nalazi samo „Naredba za isplatu“ koju je sastavljala račun-polagatelj A. M., a potpisivao je direktor M. K.. Prvostupanjsko je tijelo detaljno obrazložilo, što je prihvatio i prvostupanjski sud, da predmetni troškovi nisu bili argumentirani vjerodostojnom dokumentacijom jer u računima dobavljača nisu navedeni poslovni partneri tj. koga se ugostilo, a niti svrha ugošćivanja, a za koje troškove je tužitelj teretio dobit tekućeg razdoblja. Budući da navedeni troškovi nisu popraćeni vjerodostojnom dokumentacijom o stvarnom nastanku poslovnog događaja, to je tužitelju utvrđena obveza poreza na dohodak od kapitala sukladno odredbama  članka 30. stavka 1. i 2. i članka 51. stavka 1. Zakona o porezu na dohodak. Navedena utvrđenja poreznih tijela i prvostupanjskog suda tužitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju jer za priznavanje navedenih troškova nije dostatna činjenica da su troškovi evidentirani na kontima Glavne knjige, već isti kao što je navedeno, moraju biti popraćeni i vjerodostojnom knjigovodstvenom dokumentacijom što je u konkretnom slučaju izostalo. Slijedom navedenog, odlučeno je kao pod točkom II. izreke ove presude.

12.               Napominje se tužitelju da za dio poreznih obveza poništenih rješenjem tuženika (točka I. izreke)  nije u obvezi platiti poreznu obvezu pa time što tuženik u tom pripadajućem  dijelu nije poništio  i točku II. izreke prvostupanjskog rješenja ne utječe na drukčije rješenje ove stvari.

13.               Također se napominje tuženiku da ovaj Sud nije odlučivao o troškovima upravnog spora dosuđenim tužitelju jer iz sadržaja žalbe tuženika proizlazi da nije osporavao taj dio odluke, a ovaj Sud ispituje prvostupanjsku presudu u dijelu u kojem je osporena žalbom i u granicama razloga navedenih u žalbi.

14.              Slijedom navedenog, žalba tuženika izjavljena u odnosu na prvostupanjsku presudu se ocjenjuje osnovanom, zbog čega je odlučeno kao pod točkom I. izreke ove presude.

15.              Žalba tužitelja ocjenjuje se neosnovanom, zbog čega je odlučeno kao pod točkom II. izreke ove presude.

16.              Zahtjev tužitelja za naknadu troškova žalbenog postupka se odbija temeljem odredbe članka 79. stavka 4. ZUS-a, pa je odlučeno kao pod točkom III. izreke ove presude.

 

U Zagrebu, 27. rujna 2023.

 

                                                                        Predsjednik vijeća                                                                                            Boris Marković v.r.