Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska ulica 26d

Poslovni broj: Gž-1214/2025-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda Sanje Bađun, predsjednice vijeća, Milka Samboleka, izvjestitelja i člana vijeća te Tatjane Ledinšćak-Babić, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja ĐM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], zastupanog po punomoćniku Nikoli Juriću, odvjetniku u Splitu, protiv tuženice NM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], tuženika TM, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa] i tuženice ĐMJ, OIB: [osobni identifikacijski broj], [adresa], svi zastupani po punomoćniku Goranu Katuri, odvjetniku u Splitu, povodom žalbe tužitelja izjavljene protiv presude Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj: P-1754/2018-6 od 9. lipnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu, Stalne službe u Trogiru, poslovni broj: P-1754/2018-6 od 9. lipnja 2025. u pobijanom dijelu, toč. I. izreke i toč. II. izreke u dijelu u kojem se nalaže tužitelju u roku od 15 dana isplatiti tuženicima iznos od 3.443,75 EUR na ime parničnog troška.

II. U nepobijanom dijelu toč. II. izreke u kojem su odbijeni tuženici sa zahtjevom za naknadu troškova postupka preko iznosa od 3.443,75 EUR pa do iznosa od 4.500,00 EUR, dakle za iznos od 1.056,25 EUR (4.500,00 - 3.443,75), prvostupanjska presuda nije bila predmet ispitivanja u žalbenom postupku.

Obrazloženje

1. Prvostupanjski sud donio je presudu čija izreka glasi:

„I Odbija se, kao neosnovan, tužbeni zahtjev koji glasi:

„1. Proglašava se nedopuštenom ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Splitu Ovr-5535/16 od 13. ožujka 2017.

2. Nalaže se tuženicima da u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe naknade tužitelju parnični trošak zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od dana donošenja prvostupanjske presude do isplate po stopi propisanoj odredbama čl. 29. ZOO-a koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“

II Nalaže se tužitelju u roku od 15 dana isplatiti tuženicima ad 1, ad 2, ad 3 iznos od 3.443,75 eur-a na ime parničnog troška, dok je za više zatraženo, preko iznosa od 3.443,75 eur-a pa do iznosa od 4.500,00 eur-a, dakle za iznos od 1.056,25 eur-a (4.500,00 - 3.443,75) zahtjev odbijen kao neosnovan.“

2. Pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom tužitelj pobija presudu i poziva se na sve zakonske žalbene razloge iz čl. 353. st. 1. primjenjivog Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91; 91/92; 112/99; 88/01; 117/03; 88/05; 2/07 - odluka US RH; 84/08; 96/08 - odluka US RH; 123/08 - ispravak; 57/11; 148/11 - pročišćeni tekst; 25/13 i 89/14 - odluka US RH; dalje: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud prihvati žalbu, ukine spornu presudu i predmet vrati na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu.

2.1. Navedeni ZPP se u ovoj pravnoj stvari koja je započela 5. travnja 2018. primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 70/19) uz iznimke iz st. 2. -4. tog članka i uz iznimke iz čl. 107. st. 2.-7. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (NN br. 80/22).

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Prema odredbi čl. 365. st. 1. ZPP-a drugostupanjski sud ispituje prvostupanjsku presudu u onom dijelu u kojemu se pobija žalbom; a ako se iz žalbe ne vidi u kojem se dijelu presuda pobija, drugostupanjski sud uzet će da se presuda pobija u dijelu u kojem stranka nije uspjela u sporu. Kako se iz žalbe ne vidi u kojem dijelu tužitelj pobija presudu (tužitelj u žalbi navodi da pobijana presuda „nije posve pravilna i zakonita“), to ovaj sud uzima da presudu pobija u toč. I. izreke i u toč. II. izreke u dijelu u kojem mu je naloženo platiti tuženicima iznos od 3.443,75 EUR. Stoga je odlučeno kao u toč. II. izreke ove presude.

6. Nakon što je konstatirao da je predmet spora zahtjev tužitelja da se proglasi nedopuštenom ovrha na novčanim sredstvima određena rješenjem Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Ovr-5535/2016 od 13. ožujka 2017., prvostupanjski sud navodi da je tužba radi proglašenja ovrhe nedopuštenom predviđena kao put pravne zaštite samo u okviru i svezi pravnih lijekova u ovršnom postupku, i to samo kada ovršni sud u ovršnom postupku uputi ovršenika na parnicu čemu je u konkretnom slučaju udovoljeno slijedom čega je tužbu ocijenio kao dopuštenu.

7. Prvostupanjski sud navodi da među parničnim strankama nije bilo sporno:

- da su tuženici kao ovrhovoditelji podnijeli prvotno zahtjev za izravnu naplatu potom i prijedlog za ovrhu radi namirenja novčane tražbine na temelju ovršne isprave - presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Pnš-662/2012 od 24. listopada 2014. i da je ovrha određena rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Ovr-

5535/16 od 13. ožujka 2017.,

- da je u ovršnom predmetu rješenjem Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Ovr- 5535/2016 od 16. veljače 2018., zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. primjenjivog Ovršnog zakona (NN br. 112/12; 25/13; 93/14 i 55/16; dalje: OZ), koji zakon je bio na snazi u vrijeme podnošenja prijedloga za ovrhu, tužitelj (tamo ovršenik) upućen je na parnicu koja je i pokrenuta,

dok je bilo sporno jesu li ispunjeni uvjeti za proglašenje predmetne ovrhe nedopuštenom pozivom na naprijed navedeni žalbeni razlog.

8. Polazeći od pravilnog shvaćanja da se u konkretnom slučaju radi o parnici na koju je ovršenik upućen rješenjem ovršnog suda zbog žalbenog razloga iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a, radi isticanja prigovora prijeboja odnosno tvrdnje da je tražbina prestala na temelju činjenice koja je nastala u vrijeme kada je ovršenik više nije mogao istaknuti u postupku iz kojeg potječe odluka te da je u ovoj parnici sud ovlašten ispitivati samo navode zbog kojih je tužitelj kao ovršenik upućen u parnicu, sukladno odredbi čl. 55. st. 3. OZ-a, dakle da je sud vezan razlozima zbog kojih je izjavljena žalba protiv rješenja o ovrsi, prvostupanjski sud konstatira da prigovor prijeboja nije nađen kao žalbeni razlog iz odredbe čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a zbog kojeg bi ovrha bila proglašena nedopuštenom.

8.1. Prvostupanjski sud utvrđuje da spisu priložene isprave ne dokazuju ni da ukoliko je i postojao nekakav dug prema tužitelju, da bi temeljem jednostrane izjave o prijeboju (kompenzaciji) nakon ispunjenja zakonskih uvjeta iz čl. 196. i čl. 197. Zakona o obveznim odnosima (NN br. 35/05; 41/08; 125/11; 78/15; 29/18; 126/21; 114/22; 156/22 i 155/23; dalje: ZOO), prijeboj već nastao, te da bi na taj način prestala tražbina tužitelja prema tuženicima što da bi posljedično rezultiralo utvrđenjem da je predmetna ovrha nedopuštena. Kod toga sud naglašava da ni iz činjeničnog supstrata tužbe ne proizlazi da tužitelj prigovor prijeboja temelji na bitno različitim postavkama od onog prigovora radi prijeboja o kojem je već ranije raspravljeno u parnici koja je prethodila ovršnom postupku (koja je vođena pod poslovnim brojem: Pnš-662/2012) odnosno iz koje proizlazi ovršna isprava i koji je kao takav pravomoćno odbijen.

8.2. Prvostupanjski sud zaključuje da je predmetna ovrha određena na temelju valjane ovršne isprave, a da tužitelj tijekom postupka nije dokazao tvrdnje o nedopuštenosti ovrhe, zbog čega odbija tužbeni zahtjev tužitelja.

9. U prvostupanjskom postupku nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a jer suprotno žalbenim navodima pobijana presuda nije opterećena nedostacima koji bi ovaj sud onemogućili da u žalbenom postupku ispita njenu pravilnost i zakonitost, a svoju odluku kojom je odbio tužbeni zahtjev tužitelja prvostupanjski sud je obrazložio jasnim, neproturječnim, dostatnim i valjanim razlozima. U tom kontekstu, a imajući u vidu da je u ovoj parnici prema odredbi čl. 55. st. 3. OZ-a sud ovlašten ispitivati samo navode zbog kojih je tužitelj kao ovršenik upućen u parnicu, bez značaja je pozivanje tužitelja na pravno shvaćanje prvostupanjskog suda prema kojem nije relevantno da tužitelj kao ovršenik nikada nije primio ispravak presude Općinskog suda u Splitu. poslovni broj: Pnš- 662/2012 od 24. listopada 2014. i da se u izreci rješenja o ovrsi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Ovr-5535/16 od 13. ožujka 2017. ne spominje ispravak te presude kao ovršne isprave, jer takvim navodima tužitelj upućuje na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 3. OZ-a o kojem se odlučuje u postupku povodom žalbe ovršenika izjavljene protiv rješenja o ovrsi donesenog na temelju ovršne isprave (o kojem razlogu se u žalbenom postupku pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 50. st. 5. OZ-a), a u ovom postupku nije bilo sporno da je odlučujući o žalbi ovršenika Županijski sud u Rijeci rješenjem poslovni broj: Gž Ovr-734/2017 od 21. prosinca 2017., potvrdio rješenje o ovrsi Općinskog suda u Splitu, poslovni broj: Ovr- 5536/2016 od 13. ožujka 2017., osim u odnosu na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 9. OZ-a.

9.1. U prvostupanjskom postupku nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti prema odredbi čl. 365. st. 2. ZPP-a.

10. Nije počinjena niti relativno bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 8. u vezi čl. 220. st. 2., sve u vezi čl. 354. st. 1. ZPP-a, na koju se tužitelj poziva tvrdnjom da je pogrešno shvaćanje prvostupanjskog suda temeljem kojeg je odbijen kao nepotreban dokazni prijedlog za saslušanje tužitelja, kod čega sud navodi da s obzirom da u „…spisu ne prileži izjava o prijeboju prema kojoj bi dužnik imao pravo izvršiti prijeboj tražbine koju ima prema vjerovniku s onim što ovaj potražuje od njega, odnosno da su obje tražbine kompenzibilne i dospjele…“, a stoga što kod pravnog instituta prijeboja (kompenzacije), koji je reguliran odredbom čl. 196. ZOO-a, nije predviđena pisana forma kao obligatorni oblik izjave o prijeboju.

10.1. Međutim, takva žalbena tvrdnja tužitelja svoju osnovu, prema mišljenju ovoga suda, nalazi u manjkavom shvaćanju sadržaja obrazloženja pobijane presude u kojoj je prvostupanjski sud utvrdio, a tužitelj navodima žalbe to utvrđenje nije doveo u sumnju, da spisu priložene isprave ne dokazuju ni da ukoliko je i postojao nekakav dug prema tužitelju da bi temeljem jednostrane izjave o prijeboju (kompenzaciji) nakon ispunjenja zakonskih uvjeta prijeboja iz čl. 196. i čl. 197. ZOO-a, prijeboj već nastao, te da bi na taj način prestala tražbina tužitelja prema tuženicima, pa je upravo okolnost da tužitelj u ovom postupku nije dokazao da je imao bilo kakvu novčanu tražbinu prema tuženicima (odnosno njihovom pravnom predniku KM) koja bi mogla biti predmet prijeboja, razlog zbog kojeg je sudu odbio kao nepotreban dokazni prijedlog tužitelja za njegovim saslušanjem.

10.2. Stoga je odbijanjem provođenja dokaza saslušanjem stranaka (tužitelja) prvostupanjski sud postupio u okviru svojih procesnih ovlaštenja koja proizlaze iz odredbe čl. 220. st. 2. ZPP-a prema kojoj sud odlučuje o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica, dok je provedene dokaze ocijenio sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a prema kojoj koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka.

11. Nisu ostvareni niti žalbeni razlozi pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava.

11.1. Navodima žalbe tužitelj nije doveo u sumnju utvrđenje prvostupanjskog suda da je u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom i da je postupajući po toj odluci podnio tužbu radi nedopuštenosti ovrhe, a da sud može po toj tužbi provesti parnični postupak čak i u situaciji ako je prije podnošenja tužbe ovrha dovršena jer donošenjem rješenja o obustavi ovrhe ili rješenja da je ovrha dovršena ne prestaje pravni interes za vođenjem parničnog postupka za proglašenje ovrhe nedopuštenom, kod čega se sud opravdano poziva na pravno shvaćanje koje je Vrhovni sud Republike Hrvatske izrazio u odluci poslovni broj: Rev-1012/2020 od 22. prosinca 2020. u kojoj je taj sud odgovarajući na pravno pitanje:

"Može li tužitelj koji je kao ovršenik upućen u parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, pokrenuti parnični postupak radi utvrđenja nedopuštenosti ovrhe, a sud provesti postupak, iako je ovršni sud prije pokretanja parničnog postupka utvrdio da je ovrha dovršena?".

dao slijedeći odgovor:

"Tužitelj koji je pravomoćnim rješenjem suda donesenog u ovršnom postupku upućen na pokretanje parnice radi proglašenja ovrhe nedopuštenom može, postupajući sukladno tom rješenju podnijeti tužbu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, a sud može po toj tužbi provesti parnični postupak, pa iako je prije podnošenja tužbe ovrha dovršena."

11.2. Zaključno, a suprotno žalbenim navodima tužitelja, pravilno je i shvaćanje prvostupanjskog suda da činjenica što je naknadno Vrhovni sud Republike Hrvatske rješenjem poslovni broj: Rev-x 830/2016 od 28. veljače 2023. ukinuo presudu Županijskog suda u Splitu poslovni broj: Gžp-114/2015 od 25. veljače 2016. i presudu Općinskog suda u Splitu poslovni broj: Pns-662/2012 od 24. listopada 2014., ispravljenu rješenjem istog suda poslovni broj: Pnš-662/2012 od 24. listopada 2014. u toč. I., II. i IV. izreke te predmet vratio na ponovno suđenje prvostupanjskom sudu, nema utjecanja na pobijanu presudu jer se ovrha u ovom postupku ne preispituje pozivom na žalbeni razlog iz čl. 50. st. 1. toč. 3. OZ-a (ovdje valja primijetiti da se prvostupanjski sud očitom omaškom poziva na ZPP, koji niti ne sadrži odredbu navedene numeracije) i za odluku u ovom postupku mjerodavno je stanje na dan pokretanja ovršnog postupka.

11.3. Ovdje još valja napomenuti da se u odnosu na rješenje Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj: Rev-x 830/2016 od 28. veljače 2023., prvostupanjski sud ne poziva na pravno shvaćanje koje je taj sud dao u odluci poslovni broj: Rev-1012/2020 od 22. prosinca 2020., kako to tužitelj smatra u žalbi.

12. Pravilna je i valjano obrazložena odluka o troškovima postupka koju tužitelj u žalbi posebno niti ne pobija.

13. Slijedom iznijetog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

U Varaždinu 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun