Republika Hrvatska

Županijski sud u Vukovaru

Vukovar, Županijska 33

Poslovni broj: Gž-707/2025-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Vukovaru, u vijeću sastavljenom od sudaca toga suda i to Željka Marina kao predsjednika vijeća, Ane Bosančić kao suca izvjestitelja i Vesne Vrkić Perak kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja FI iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupanog po punomoćniku Domagoju Ilić, odvjetniku u Odvjetničkom društvu Ilić & Ilić d.o.o., Zagreb, protiv tuženika Raiffeisenbank Austria d.d., Zagreb, Magazinska cesta 69, OIB: 53056966535, zastupana po punomoćniku Sofii Petković odvjetnici iz Odvjetničkog društva Glamuzina & Grošeta d.o.o. iz Zagreba, radi isplate, a odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6273/2024- 41 od 25. srpnja 2025., na sjednici vijeća održanoj 23. listopada 2025.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika kao neosnovana, te se potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj: P-6273/2024-41 od 25. srpnja 2025. u pobijanom dijelu u točkama I., II. i IV. presude.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja suđeno je:

"I. Nalaže se tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 2.157,35 eura, zajedno sa zakonskim zateznim kamatama tekućim:

- na iznos od 2,41 eura od 19.9.2007. pa do isplate,

- na iznos od 1,50 eura od 20.11.2007. pa do isplate,

- na iznos od 0,55 eura od 22.1.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,86 eura od 22.1.2008. pa do isplate,

- na iznos od 5,67 eura od 25.3.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,78 eura od 25.3.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,11 eura od 10.6.2008. pa do isplate,

- na iznos od 2,27 eura od 10.6.2008. pa do isplate,

- na iznos od 4,56 eura od 10.6.2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,20 eura od 3.9.2008. pa do isplate,

- na iznos od 1,36 eura od 3.9.2008. pa do isplate,

- na iznos od 3,36 eura od 14.10.2008. pa do isplate,

- na iznos od 18,46 eura od 19.11.2008. pa do isplate,

- na iznos od 8,34 eura od 22.12.2008. pa do isplate,

- na iznos od 21,21 eura od 26.1.2009. pa do isplate,

- na iznos od 23,18 eura od 13.2.2009. pa do isplate,

- na iznos od 24,08 eura od 13.3.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,80 eura od 21.4.2009. pa do isplate,

- na iznos od 22,27 eura od 8.6.2009. pa do isplate,

- na iznos od 18,47 eura od 16.7.2009. pa do isplate,

- na iznos od 15,68 dana od 16.7.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,42 eura od 12.8.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,89 eura od 11.9.2009. pa do isplate,

- na iznos od 17,77 eura od 14.10.2009. pa do isplate,

- na iznos od 16,28 eura od 11.11.2009. pa do isplate,

- na iznos od 19,07 eura od 15.12.2009. pa do isplate,

- na iznos od 21,31 eura od 14.1.2010. pa do isplate,

- na iznos od 24,50 eura od 22.2.2010. pa do isplate,

- na iznos od 23,77 eura od 23.3.2010. pa do isplate,

- na iznos od 28,10 eura od 19.4.2010. pa do isplate,

- na iznos od 27,27 eura od 10.5.2010. pa do isplate,

- na iznos od 28,87 eura od 21.6.2010. pa do isplate,

- na iznos od 42,72 eura od 7.9.2010. pa do isplate,

- na iznos od 39,87 eura od 29.10.2010. pa do isplate,

- na iznos od 48,58 eura od 11.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 45,57 eura od 11.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 40,73 eura od 11.1.2011. pa do isplate,

- na iznos od 50,94 eura od 7.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 63,93 eura od 7.3.2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,73 eura od 18.4.2011. pa do isplate,

- na iznos od 57,96 eura od 20.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 53,85 eura od 2.5.2011. pa do isplate,

- na iznos od 54,59 eura od 13.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 72,00 eura od 14.6.2011. pa do isplate,

- na iznos od 73,70 eura od 04.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 88,25 eura od 04.8.2011. pa do isplate,

- na iznos od 80,78 eura od 31.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 72,59 eura od 31.1.2012. pa do isplate,

- na iznos od 71,55 eura od 22.2.2012. pa do isplate,

- na iznos od 70,92 eura od 26.3.2012. pa do isplate,

- na iznos od 74,82 eura od 13.4.2012. pa do isplate,

- na iznos od 78,21 eura od 12.5.2012. pa do isplate,

- na iznos od 78,67 eura od 20.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 76,32 eura od 31.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,90 eura od 31.8.2012. pa do isplate,

- na iznos od 78,99 eura od 5.9.2012. pa do isplate,

- na iznos od 77,16 eura od 5.9.2012. pa do isplate i

- na iznos od 77,64 eura od 10.9.2012. pa do isplate,

i to do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po godišnjoj stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB-a koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, od 1.8.2015. do 31.12.2022. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godinu dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, od 1.1.2023. do 29.12.2023. po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja koje je obavila prije prvog kalendarskog dana tekućeg polugodišta za tri postotna poena, a od 30.12.2023. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku nadoknaditi tužitelju parnični trošak isplatom iznosa od 1.500,89 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25. srpnja 2025. do isplate, po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope, tj. kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke, za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, sve u roku od 15 dana.

III. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tužitelja za naknadu troškova postupka u ostalom iznosu od 852,88 eura sa zakonskom zateznom kamatom od 25. srpnja 2025. do isplate.

IV. Odbija se, kao neosnovan, zahtjev tuženika za naknadu troškova postupka."

2. Presudu suda prvog stupnja u točkama I., II. i IV., pravovremeno podnesenom žalbom tuženik pobija zbog svih razloga iz članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine” broj 53/91., 91/92., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 28/13., 89/14., 70/19., 80/22., 114/22. i 155/23. - u daljnjem tekstu: ZPP), s prijedlogom da se pobijana presuda preinači i odbije tužbeni zahtjev tužitelja, uz naknadu tuženiku svih troškova parničnog postupka, podredno ukine i odredi ponovno provođenje glavne rasprave. U žalbi posebno ukazuje na postojanje bitne povrede odredbe članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a, te na bitnu povredu iz članka 354. stavak 1. u vezi s člankom 8. ZPP-a. Ističe da mu je povrijeđeno i Ustavom zajamčeno pravo na pravično suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba tuženika nije osnovana.

5. Ispitujući prvostupanjsku presudu, postupak koji joj je prethodio i žalbene navode tuženika, ovaj sud je utvrdio kako nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. ZPP-a na koje ovaj sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a.

6. Suprotno žalbenim navodima tuženika nije počinjena bitna povreda odredbe parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

7. Presudom suda prvog stupnja nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, kako to tvrdi tuženik, jer presuda sadrži ozbiljne, relevantne i dostatne razloge za ocjenu kakva je odlukom dana, tako da nema arbitrarnosti niti u postupovnom niti u materijalno-pravnom smislu. Naime, sud prvog stupnja je valjano obrazložio sve provedene dokaze sukladno odredbi članka 8. ZPP-a, poštovao je pravo na dokaz, pravo na jednakost oružja i ravnopravnost stranaka, kao i pravo na obrazloženu sudsku odluku, a okolnost što tuženik nije dokazao svoje određene navode i što nije zadovoljan presudom suda prvog stupnja, ne znači povredu navedenih prava.

8. Neosnovani su žalbeni navodi da sud prvog stupnja zanemaruje dokaze koje je tuženik predložio. U skladu sa odredbom članka 220. stavak 2. ZPP-a sud nije dužan prihvatiti sve predložene dokaze već je ovlašten i dužan ispitati i ocijeniti njihovu relevantnost za utvrđenje odlučnih činjenica.

9. Suprotno žalbenim navodima, iz obrazloženja suda prvog stupnja proizlazi kako je izveden dokaz uvidom u isprave koje je predložio razgledati tuženik, te je tijekom postupka saslušan svjedok KI, kao korisnik kredita. Od dokaznog prijedloga da se sasluša njegov zaposlenik II, tuženik je odustao na ročištu 7. ožujka 2025. Nadalje, ispunjenje zahtjeva transparentnosti iz članka 85. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" br. 96/03. dalje: ZZP/03) je na trgovcu, odnosno tuženiku. Stoga je uz pravilnu primjenu članka 220. stavka 2. ZPP-a pravilno sud prvog stupnja postupio kada je odbio prijedlog tuženika za saslušanjem javnog bilježnika. Naposljetku, u odnosu na neosnovanost prigovora o povredi načela jednakosti oružja odbijanjem dokaznog prijedloga za saslušanjem javnog bilježnika Ustavni je sud dao svoju ocjenu u nizu svojih odluka.

10. Preinaka, nema je jer je tužitelj odbijen sa dijelom t.z.

11. Također nije osnovan prigovor nedostatka aktivne legitimacije.

11.1. Naime, tužitelj je 19. svibnja 2020. zaključio Ugovor o cesiji sa LI, koji je bio korisnik Ugovora o kreditu broj 028-50-4240355 zaključenim 5. srpnja 2007., kojim je tuženik odobrio kredit LI u iznosu od 15.696,96 CHF uz ugovorenu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora. Navedenim Ugovorom o cesiji KI ustupio je svoja buduća potraživanja koja ima prema tuženiku, a koja proizlaze iz predmetnog Ugovora o kreditu i presuda hrvatskih sudova glede ništetnosti promjenjive kamatne stope i valutne klauzule, te stajališta Vrhovnog suda o zastari potraživanja.

11.2. Neosnovano tuženik žalbom ističe kako se radi o tražbini strogo osobne naravi, te kako se utuženo potraživanje nije moglo smatrati "budućim potraživanjem" u vrijeme zaključenja ugovora o cesiji.

11.3. Prema članku 80. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, 114/22, 156/22, 145/23, 155/23, dalje: ZOO) vjerovnik ne može ugovorom prenijeti na treću osobu ako je (b) prijenos zabranjen zakonom ili (b) strogo osobne prirode, ili (c) koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga.

11.4. Međutim, tuženik nije naveo propis kojim je zabranjeno prenošenje tražbine iz potrošačkog ugovora na treće osobe. Nije u pitanju ni tražbina koja je strogo vezana uz osobu vjerovnika niti tražbina koja se po svojoj naravi protivi prenošenju na drugoga, odnosno tuženik u tom smislu nije naveo bilo kakve razloge koji bi ukazivali na drugačije pravno shvaćanje. U odnosu na dio Ugovora kojim se prenose buduća potraživanja, notorna je činjenica kako će se visina tražbine tek utvrditi u provedenom parničnom postupku, te se isto ima i tumačiti u tom smislu.

12. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 2.157,35 eura zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose na ime preplate temeljem ništetne odredbe o valutnoj klauzuli.

13. U postupku koji je prethodio donošenju pobijane presude utvrđeno je kako je:

- 5. srpnja 2007. sklopljen Ugovor kreditu broj 028-50-4240355 kojim je tuženik odobrio kredit LI u iznosu od 15.696,96 CHF uz ugovorenu kamatnu stopu koja je promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama kreditora i to u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika s rokom otplate 60 mjeseci;

- namjena kredita bila kupnja osobnog vozila;

- ugovoreno da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju kreditora za CHF važećem na dan dospijeća,

- tijekom razdoblja otplate kredita, tuženik kao kreditor, u nekoliko navrata mijenjao visinu kamatne stope;

- pred Trgovačkim sudom u Zagrebu u predmetu P-1401/2012 vođen kolektivni spor protiv banaka (među njima i protiv tuženika iz predmetne parnice) radi zaštite kolektivnih interesa i prava potrošača;

- presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/2017 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013., te je utvrđeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i pravo potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije kao trgovac potrošača u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi sa sklapanjem predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, pa je tuženik time postupio suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 96/03) i to članka 81. i 82., a od 7. kolovoza 2007. do 31. prosinca 2008. protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 79/07, 125/07, 79/09, 89/09 i 33/09) i to člancima 96. i 97., te suprotno ZOO-u;

- saslušanjem svjedoka LI, koji je bio korisnik kredita tuženika, utvrđeno da predmetni ugovor o kreditu predstavlja potrošački ugovor, te da mu je prilikom pregovaranja i sklapanja ugovora o kreditu prezentirano kako je kredit u CHF najpovoljniji i jedini moguć jer nije bio kreditno sposoban; nisu mu pokazivali u banci nikakve dijagrame, niti kretanje valuta, s time da je automobil koristio za osobne potrebe;

- tuženik u obvezi tijekom postupka bio dokazati da je sa korisnikom kredita pregovarao o spornim ugovornim odredbama, a što isti nije učinio;

- nalazom i mišljenjem financijsko-knjigovodstvenog vještaka, na čiji matematički izračun tuženik nije imao primjedbi, utvrđeno da preplaćeni iznos tijekom razdoblja otplate kredita zbog ništetnih ugovornih odredbi po osnovi promjene tečaja

CHF 16.254,54 kune / 2.157,35 EUR-a;

- tužitelj nakon provedenog vještačenja uredio tužbeni zahtjev na način da je umjesto utuženog iznosa od 36.526,97 kuna potraživao sada iznos od 16.254,54 kune; dakle nije došlo do povišenja tužbenog zahtjeva koji bi predstavljao preinaku tužbenog zahtjeva;

- da je tužitelj presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu poslovni broj P-3292/2020-27 od 21. siječnja 2022. pravomoćno odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 20.272,43 kuna obzirom da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe (podnesak od 1. prosinca 2021.).

14. Polazeći od naprijed navedenih činjeničnih utvrđenja i pozivanjem na utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018., sud prvog stupnja nalazi utvrđenim da su sporne ugovorne odredbe kojima je ugovorena valutna klauzula nepoštene ugovorne odredbe, a onda i ništetne, slijedom čega iste ne proizvode nikakve pravne učinke.

15. Slijedom navedenog, sud prvog stupnja prihvaća tužbeni zahtjev za isplatu, zauzimajući stav da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem takvih ništetnih odredbi i to u iznosu od 2.157,35 eura temeljem preplate po osnovi ništetne valutne klauzule, a kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja financijskog vještaka i pravo na zateznu kamatu na svaki pojedini mjesečni iznos preplate.

16. Pri ocjeni žalbenih navoda tuženika da je sud prvog stupnja pogrešno utemeljio svoju odluku na shvaćanjima presude iz ranije navedenog kolektivnog spora, te da pobijana presuda nema nikakvih razloga u pogledu odlučne činjenice zbog čega su predmetne odredbe ugovorene suprotno načelu savjesnosti i poštenja, potrebno je navesti da su isti žalbeni navodi tuženika potpuno neosnovani.

17. Naime, predmetnoj parnici prethodila je parnica u kolektivnom sporu radi zaštite prava i interesa potrošača koja je vođena u skladu sa odredbama članka 131.do 141 b. ZZP/07.

17.1. Dakle, predmetna parnica je pokrenuta u skladu sa odredbom članka 140. naprijed navedenog ZZP/07 kojom odredbom je propisano da pokretanje ili vođenje postupka pokrenutog temeljem članka 131. navedenog zakona ne sprečava osobu kojoj je, postupanjem trgovca koje je suprotno odredbama toga zakona i drugih propisa navedenih u članku 131. toga zakona, prouzročena šteta da pokrene pred nadležnim sudom postupak za nadoknadu štete protiv osobe koja joj je nedopuštenim postupanjem prouzročila štetu, da pred sudom pokrene postupak za poništenje ili utvrđenje ništetnosti ugovora koji je sklopljen pod utjecajem nedopuštenog postupanja, odnosno da pred sudom pokrene bilo koji drugi postupak kojim će zahtijevati ostvarenje prava koja joj pripadaju na temelju pravila sadržanih u tom ili drugim zakonima.

17.2. Tužitelj u predmetnoj parnici traži isplatu onog što je korisnik kredita, od kojeg je cesijom preuzeo potraživanje, platio tuženiku temeljem ništetnih odredbi. S obzirom da je u predmetnoj parnici utvrđeno kako je korisnik kredita potrošač u smislu naprijed navedene odredbe članka 140. ZZP/07, i to nakon prethodno pravomoćno okončanog kolektivnog spora za zaštitu interesa i prava potrošača, u predmetnoj parnici on je, u skladu sa odredbom članka 502.c ZPP-a, ovlašten pozvati se na pravno utvrđenje suda iz navedenog kolektivnog spora, kao što je i sud u predmetnoj parnici, u skladu sa odredbom članka 138.a ZZP/07 (članka 118. ZZP/22), vezan tim pravnim utvrđenjem iz pravomoćne presude kojom je u kolektivnom sporu utvrđena povreda prava i interesa potrošača.

18. Stoga se tužitelj, protivno navodima žalbe, u predmetnoj parnici s pravom pozvao na pravna utvrđenja i stavove izražene u pravomoćnim odlukama donesenim u sporu za zaštitu kolektivnih prava i interesa potrošača. Drugačije postupanje bilo bi nesvrsishodno, neekonomično i previše tegobno za potrošača, a osim toga, bilo bi i u suprotnosti s navedenim odredbama ZPP-a (tako i presuda Vrhovnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj Rev-3142/2018-2 od 19. ožujka 2019.), što nikako ne znači automatsku primjenu tih stavova u predmetnoj parnici, već znači da je na tuženiku, kao trgovcu u odnosu na kojeg je kao tuženika vođen navedeni kolektivni spor i u odnosu na kojeg je donesena pravomoćna presuda u tom sporu, bio teret dokazivanja da se odluke donesene u tom sporu ne mogu primijeniti i na konkretni ugovor.

19. Dakle, na tuženiku je bio teret dokazivanja činjenica iz kojih bi proizlazilo da se predmetni ugovor o kreditu ne može podvesti pod činjenični supstrat na kojem se temelje pravna utvrđenja iz presuda donesenih u kolektivnom sporu – da odredbe o valutnoj klauzuli u CHF nisu identične onima koje je imao u vidu sud u kolektivnom sporu, tj. da su odredbe predmetnog ugovora razumljive za potrošača, i da se je o spornim ugovornim odredbama prilikom sklapanja ugovora pregovaralo, slijedom čega se iste ne bi mogle smatrati nepoštenim. Međutim, tuženik to u provedenom postupku nije dokazao primjerice saslušanjem svoga djelatnika koji je sudjelovao u pregovorima oko kredita s tužiteljem, odnosno da su njegovi zaposlenici protumačili i objasnili tužitelju, odnosno korisniku kredita, značaj i posljedice spornih ugovornih odredbi, odnosno da su mu te odredbe učinili razumljivima, i to ne samo formalno i gramatički, već i suštinski, odnosno na način da su korisniku kredita od strane kreditora pružene potpune informacije kako bi mogao donositi razborite i informirane odluke te da na temelju njih može procijeniti ekonomske posljedice koje bi takva odredba mogla imati za njegove financijske obveze.

20. Imajući na umu da je sud prvog stupnja u svojoj odluci dao dostatne i odlučne razloge o primjeni utvrđenja iz spora za kolektivnu zaštitu prava i interesa potrošača, pravilno pritom utvrđujući da je korisnik kredita predmetni ugovor zaključio kao potrošač, neosnovano tuženik u žalbi navodi da se presuda temelji na pogrešno i nepotpunom činjeničnom stanju. Za odgovoriti je žalitelju i to da iz iskaza svjedoka LI, kao korisnika kredita, proizlazi da je kredit iskorišten za kupnju osobnog vozila koji je korišten za njegove osobne svrhe, pa se paušalne i nepotkrijepljene tvrdnje tuženika o tome da nije riječ o potrošačkom ugovoru ne mogu prihvatiti.

21. S obzirom na navedeno, pravilno je sud prvog stupnja primijenio materijalno pravo kada je zaključio da su odredbe ugovora o kreditu i to odredba kojom se glavnica kredita veže uz valutu CHF ništetne, te je također pravilno sud prvog stupnja zaključio da tužitelju pripada pravo na povrat preplaćenih iznosa temeljem ništetnih odredbi koji iznosi su utvrđeni nalazom i mišljenjem vještaka i to primjenom odredbe članka 323. stavak 1. ZOO-a i odredbe iz članka 1111. istog Zakona.

22. Neosnovano tuženik u žalbi tvrdi da su sukladno članku 502. c ZPP-a i članku 118. Zakona o zaštiti potrošača ("Narodne novine" broj 41/14, 110/15, dalje: ZZP/14) pravna shvaćanja iz presude donesene povodom kolektivne tužbe za zaštitu interesa potrošača obvezujući za sudove u postupku koji potrošač pokrene radi naknade štete, a u konkretnom slučaju da se radi o potraživanju s osnove stjecanja bez pravne osnove. Naime, to što se u konkretnom slučaju radi o potraživanju s osnove stjecanja bez pravne osnove, ne znači da se predmetne odredbe ne primjenjuju u konkretnom slučaju. Te se odredbe ne mogu doslovno tumačiti u smislu da se odnose samo na postupke radi isplate s osnove naknade štete. Naknada štete, kao i obveza naknade ostvarene koristi su posljedice ništetnosti ugovorne obveze pa se pravila ugovorne odgovornosti trebaju primijeniti kako na štetu koju savjesna strana trpi zbog ništetnosti ugovora, tako i na druge postupke u kojima se zahtjeva vraćanje onoga što je druga strana primila po osnovi ništetnih odredbi. Tužitelj ne može biti doveden u neravnopravni položaj time što svoje potraživanje ostvaruje s druge pravne osnove, a ne s osnove naknade štete.

23. Na žalbeni navod da je Ugovor ispunjen, potrebno je navesti da navedeno nije zapreka za utvrđenje ništetnosti pojedinih odredbi jer tužitelj ima pravni interes za utvrđenjem da su pojedine odredbe Ugovora o kreditu ništetne, među ostalim i u svrhu ostvarenja kondemnatornog tužbenog zahtjeva. Ovo stoga, jer ništetnost nastupa ex lege i ugovor je ništetan već od trenutka sklapanja pa takav ugovor ne postaje valjan niti kada uzrok ništetnosti naknadno nestane osim u izuzetnim slučajevima kada je zabrana minorna, a pritom u cijelosti ugovor ispunjen, što nije slučaj u konkretnom predmetu.

24. Odluka o zateznoj kamati, suprotno žalbenim navodima tuženika, u skladu je s odredbom čl. 1115. ZOO obzirom da je tuženik prilikom sklapanja Ugovora o kreditu koristio ništetnu i nepoštenu ugovornu odredbu te se ne može smatrati poštenim stjecateljem. S obzirom da se ovdje radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su ništetne, a ništetnost nastaje na temelju zakona i djeluje od trenutka sklapanja pravnog posla (ex tunc), to je tuženik nesavjestan stjecatelj (u tom smislu su i odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Revd-1535/2021 od 19. listopada 2021. i Rev-364/2022 od 25. travnja 2023.). Slijedom toga, pravilno je sud prvog stupnja tužitelju dosudio zatezne kamate od dana izvršenih uplata, u skladu s nalazom i mišljenjem financijskog vještaka, pa stoga nisu osnovani niti žalbeni navodi tuženika koji se odnose na tijek zateznih kamata.

25. Neosnovano tuženik navodi kako je prvostupanjski sud propustio primijeniti odredbe Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju i to konkretno odredbu članka 19. stavak 3.. Naime, u konkretnom slučaju ne radi se o konvertiranom kreditu, te se navedenom članku nema mjesta primijene u ovom predmetu.

26. Također je neosnovan istaknuti prigovor zastare tuženika.

27. Odredbom čl. 241. ZOO-a propisan je prekid zastare podnošenjem tužbe ili svakom drugom radnjom vjerovnika poduzetom protiv dužnika pred sudom ili drugim nadležnim tijelom radi utvrđenja, osiguranja ili ostvarenja tražbine, a takav stav zauzet je u odluci Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev- 2245/2017-2 od 20. ožujka 2018. prema kojoj vođenjem kolektivnog spora dolazi do prekida zastare u smislu članka 241. ZOO-a u individualnim postupcima.

27.1. Nadalje, u istoj odluci Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo je stajalište da restitucijski zahtjevi zastarijevaju u zastarnom roku od pet godina, dakle, primjenjuje se opći zastarni rok iz čl. 225. ZOO-a.

27.2. U tom smislu je i pravno shvaćanje Vrhovnog suda Republike Hrvatske o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF od 31. siječnja 2022., koje je obvezujuće za nižestupanjske sudove, a prema kojem zastare ponovno počinje teći od pravomoćnosti odluke iz kolektivnog spora.

27.3. Konkretni predmetni postupak je pokrenut tužbom podnesenom 2. srpnja 2020., tako da nije prošlo pet godina od pravomoćnosti presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/2017 od 14. lipnja 2018. do kada je trajao prekid zastare, a nakon te presude zastara je počela teći ispočetka od 15. lipnja 2018. tako da se tuženik neosnovano poziva na zastaru, jer do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastara nije nastupila.

27.4. Obzirom na naprijed navedeno, kao i činjenicu da je tužitelj ranijom odlukom prvostupanjskog suda poslovni broj P-3292/2020-27 od 21. siječnja 2022. pravomoćno odbijen sa dijelom tužbenog zahtjeva u visini od 20.272,43 kuna, obzirom da se tuženik protivio djelomičnom povlačenju tužbe nakon što je tužitelj uredio tužbeni zahtjev nakon provedenog vještačenje i snizio ga, neosnovano žalbom tuženik ukazuje kako je došlo do zastare na preinačenu tužbu jer preinake nije niti bilo.

28. Neosnovano tuženik prigovara visini dosuđenih troškova parničnog postupka u kontekstu pobijanja odluke o glavnoj stvari, kao i u odnosu na pojedine podneske. U tom dijelu presuda suda prvog stupnja je valjano obrazložena i dosuđena visina troškova je u skladu s odredbom članka 154. stavak 1. ZPP-a i važećom Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika koja se primjenjivala u vrijeme donošenja odluke o troškovima postupka. Sve radnje za koje su tužitelju priznati troškovi bile su potrebne i nužne za vođenje parnice u skladu s odredbom članka 155. stavak 1. ZPP.

29. Slijedom iznijetog, odlučeno je kao u točki I. izreke presude na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a, dok je u nepobijanom dijelu (točka III. izreke) prvostupanjska presuda ostala neizmijenjena jer u tom dijelu nije pobijana žalbom (članak 365. stavak 1. ZPP-a).

30. Zahtjev tuženika za naknadu troškova žalbe je odbijen temeljem odredbe članka 154. stavak 1. ZPP-a, jer sa žalbom nije uspio.

U Vukovaru, 23. listopada 2025.

Predsjednik vijeća

Željko Marin