Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Međimurska 26D

Poslovni broj: Gž-518/2024-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu u vijeću sastavljenom od sutkinje Sanje Bađun predsjednice vijeća, Milka Samboleka suca izvjestitelja i člana vijeća te sutkinje Tatjane Ledinšćak-Babić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja tužiteljice HS iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) Cvjetku Rihteru i Vandi Benz iz Dubrovnika, protiv tuženice Addiko Bank d.d., Zagreb, Slavonska avenija 6, OIB: 14036333877, zastupane po punomoćnicima (odvjetnicima) iz Odvjetničkog društva Šavorić & partneri d.o.o. iz Zagreba, radi utvrđenja ništetnosti i isplate, odlučujući o žalbi tuženice izjavljene protiv presude Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-696/2022-45 od 9. veljače 2024., u sjednici vijeća 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se prihvaća i djelomično odbija žalba tuženice, te se presuda Općinskog suda u Dubrovniku poslovni broj: P-696/2022-45 od 9. veljače 2024.

- potvrđuje pod toč. I. i toč. III izreke te u odluci o troškovima postupka sadržanoj u toč. IV. izreke

- preinačuje pod toč. II. izreke presude koja glasi: „Utvrđuje se da je ništetna odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 266-164/2005 koji je solemniziran OU 498/05-1 od 23. lipnja 2005., kojom je ugovorena valuta obveze na način da je glavnica odobrenog kredita obračunata prema valuti CHF“, na način da se u tom dijelu tužbeni zahtjev tužiteljice odbija kao neosnovan.

II. Odbija se tuženica za zahtjevom za naknadu troškova žalbenog postupka.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod toč. I. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 6. Ugovora o kreditu broj 266-164/2005 koji je solemniziran pod brojem OU 498/05-1 od 23. lipnja 2005. kojom je ugovoreno da je tuženica ovlaštena u slučaju promjene situacije na tržištu izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama prednice tuženice (Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) te da korisnica kredita svojim potpisom na tom ugovoru izjavljuje da je suglasna i da prihvaća primjenu Odluke o kamatnim stopama, kao i sve njene kasnije izmjene i dopune, pod toč. II. izreke utvrđena je ništetnom odredba čl. 2. Ugovora o kreditu broj 266-164/2005 koji je solemniziran pod brojem OU 498/05-1 od 23. lipnja 2005. kojom je ugovorena valuta obveze na način da je glavnica odobrenog kredita obračunata prema valuti CHF, pod toč. III. izreke naloženo je tuženici isplatiti tužiteljici iznos od 26.628,41 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, dok je pod toč. IV. izreke naloženo tuženici naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 8.042,09 EUR sa zateznom kamatom od 10. veljače 2024. do isplate.

3. Navedenu presudu pravovremenom, potpunom i dopuštenom žalbom pobija tuženica zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ br. 53/91., 91/92., 112/99., 129/00., 88/01., 117/03., 88/05., 2/07., 96/08., 84/08., 123/08., 57/11., 25/13. i 89/14; dalje u tekstu: ZPP) koji se na ovaj predmet primjenjuje u skladu sa čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 70/19.) s izuzecima iz čl. 117. st. 2. i 3. tog Zakona i u skladu sa čl. 107. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 80/22.) s izuzecima iz čl. 107. st. 2., 3. i 4. tog Zakona. Predlaže drugostupanjskom sudu preinačiti pobijanu presudu u smislu žalbenih navoda, a podredno istu ukinuti i predmet vratiti istom sudu prvog stupnja na ponovno odlučivanje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba tuženice djelomično je osnovana.

6. Predmet postupka je zahtjev tužiteljice za utvrđenje ništetnosti dijela čl. 2. i čl. 6. Ugovora o kreditu broj: 266-164/2005 sa sporazumom o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini sklopljenog 21. lipnja 2005. između prednice tuženice kao kreditora, tužiteljice kao korisnice kredita, SS i OS kao sudužnika te ĐS kao založne dužnice (dalje u tekstu: Ugovor o kreditu) kojim odredbama je ugovorena valutna klauzula u CHF i promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama prednice tuženice te zahtjev za isplatu stečenog bez osnove, odnosno temeljem navedenih ništetnih ugovornih odredaba sa zateznom kamatom.

7. Polazeći od nesporne činjenice da je između tužiteljice i prednice tuženice sklopljen Ugovor o kreditu kojim je prednica tuženice odobrila tužiteljici stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 118.900,00 CHF prema srednjem tečaju za devize prednice tuženice važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana, s ugovorenom promjenjivom kamatom sukladno Odluci o kamatnim stopama prednice tuženice, koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 3,99% godišnje i ispunjenjem kreditne obveze uz valutnu klauzulu u CHF, ocjenu osnovanosti zahtjeva tužiteljice prvostupanjski sud je utemeljio na sljedećem činjeničnom utvrđenju:

- da su tužiteljica i prednica tuženice sklopile 14. rujna 2007. Aneks broj 1 uz Ugovor o kreditu temeljem kojeg je tužiteljica postala založna dužnica umjesto u Ugovoru o kreditu navedene ĐS;

- da su tužiteljica i prednica tuženice sklopile 17. siječnja 2012. Aneks broj 2 uz Ugovor o kreditu temeljem kojeg su prolongirale rok vraćanja kredita;

- da je tužiteljica otplatila kredit u cijelosti 12. rujna 2012.;

- da je tužiteljica podneskom od 20. studenog 2019. preinačila tužbu na način je osim utvrđenja ništetnosti odredbe čl. 6. Ugovora o kreditu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci o kamatnim stopama prednice tuženice zahtijevala i utvrđenje ništetnosti odredbe čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena valuta obveze na način da je glavnica odobrenog iznosa kredita obračunata prema valuti CHF, te je ostala kod zahtjeva da joj tuženica s osnova tih ništetnih odredba isplati iznos od 26.628,41 EUR/ 200.631,79 kn sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose, kojoj preinaci tužbe se tuženica protivila;

- da je na temelju nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje za računovodstvo i financije Jelene Ćurlica iz Onyx Ragusa d.o.o. iz Mokošice od 21. prosinca 2020. utvrđeno da je tužiteljica s osnova promjenjive kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu kamatnu stopu i s osnove promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj u vrijeme plasiranja kredita preplatila tuženici ukupni iznos 27.309,27 EUR / 205.761,72 kn, a koji nalaz i mišljenje je prvostupanjski sud u cijelosti prihvatio kao objektivan i stručno izrađen;

- da je vještakinja Jelena Ćurlica saslušana na ročištu 20. svibnja 2021. te je na tom ročištu otklonila sve prigovore tuženice, time da je tuženica predložila dopuniti vještačenje na način da se kao početna kamatna stopa uzme ona koja je vrijedila za kunske kredite;

- da je presudom suda prvog stupnja broj: P-399/19 od 14. lipnja 2021. u cijelosti prihvaćen zahtjev tužiteljice, te da je povodom žalbe tuženice navedena presuda ukinuta rješenjem ovoga suda broj: Gž-1185/2021-3 od 8. rujna 2022. i predmet je vraćen istom sudu prvog stupnja na ponovno suđenje u stadij prethodnog postupka;

- da je u nastavku postupku saslušana tužiteljica koja je u svojem iskazu navela da joj je prednica tuženice ponudila kredit uz valutnu klauzulu u CHF kao najbolje rješenje, pri čemu tužiteljicu nije informirala o rizicima sklapanja Ugovora o kreditu uz valutnu klauzulu uz CHF niti o parametrima na temelju kojih će se mijenjati kamatna stopa,

- da iz iskaza osobnog bankara zaposlenog u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu kod prednice tuženice ES proizlazi da se ne sjeća tužiteljice, ali da za vrijeme kada je radio kod prednice tuženice klijentima nije čitao ugovore o kreditima niti je istima objašnjavao sadržaj istih;

- da je tužiteljica u nastavku postupka podneskom od 4. srpnja 2023. uredila tužbeni zahtjev na način da je isti uskladila s aktualnom valutom u Republici Hrvatskoj prema fiksnom tečaju konverzije;

- da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranim odlukama i drugim internim aktima tuženice, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banka s korisnicima kreditnih usluga kao potrošačima nije pojedinačno pregovarala, kao i da je presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da je tuženica (ranije Hypo Alpe-Adria-Bank d.d.) povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapajući s istima ugovore o kreditima i koristeći ništetne ugovorne odredbe kojom je glavnica kredita vezana uz valutnu klauzulu u CHF;

- da presude iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa potrošača imaju direktan obvezujući učinak na utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba primjenom čl. 502.c u vezi čl. 502.a st. 1. ZPP;

- da nije osnovan prigovor zastare jer zastara za individualni restitucijski zahtjev počinje teći od pravomoćnosti odluka iz postupka zaštite kolektivnih prava i interesa, pa kako su odluke Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske postale pravomoćne 13. lipnja 2014. (Pž-7129/2013) i 14. lipnja 2018. (Pž-6632/2017), a tužba je podnesena prvostupanjskom sudu 3. svibnja 2019., to nije protekao zastarni rok od pet godina,

slijedom čega je prvostupanjski sud primjenom odredbi čl. 81. st. 1. i čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 96/03.; dalje u tekstu: ZZP/03), utvrdio ništetnim odredbe čl. 6. i čl. 2. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci prednice tuženice i valutna klauzula u CHF i naložio tuženici temeljem čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 35/05., 41/08., 125/11., 78/15., 29/18.; dalje u tekstu: ZOO) isplatiti tužiteljici iznos od 26.628,41 EUR sa zateznom kamatom na pojedinačno određene novčane iznose primjenom čl. 1115. ZOO.

8. Tuženica u žalbi navodi da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. st. 1. i st. 2. toč. 11. ZPP time što se pozvao na primjenu presuda iz kolektivnog spora na izvanugovorni odnos stjecanja bez osnove, koja se ne može primijeniti jer čl. 502.c ZPP propisuje da se može primijeniti samo u posebnim parnicama za naknadu štete pa smatra da je sud bio dužan razmotriti tvrdnje tuženice o pravnim pitanjima i izvesti sve dokaze koje je predložila. Ista povreda je počinjena i iz razloga što sud nije iznio činjenice na temelju kojih je utvrdio nepoštenje tuženice prilikom dosude zatezne kamate, te nije pravilno utvrdio činjenično stanje kada je zaključio da se o spornim odredbama nije pregovaralo. Smatra da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive, kao i da su izostali razlozi na temelju kojih je sud utvrdio da one suprotno načelu savjesnosti i poštenja uzrokuju značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, navodeći da su odredbe o promjeni kamatne stope i valutnoj klauzuli bile lako uočljive, jasne i razumljive pa sud nije bio ovlašten ocjenjivati poštenost tih odredaba radi čega je sud pogrešno primijenio čl. 81., 84. i 87. ZZP/03. Ujedno navodi da je sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je odbio kao neosnovan njezin prigovor zastare i utvrdio tuženicu nepoštenom stjecateljicom, posljedično čemu je tužiteljici neosnovano dosudio zatezne kamate primjenom čl. 1115. ZOO. Ističe da je sud bio dužan umanjiti dosuđene novčane iznose za tzv. negativnu tečajnu razliku. Preostalim navodima žalbe tuženica ukazuje na zabranu retroaktivne primjene propisa (čl. 502.c ZPP i čl. 138.a ZZP/09), osporava metodu kojom je vještak izvršio izračun, navodeći da je prilikom izrade nalaza i mišljenja vještak bio dužan kao početnu primijeniti kamatnu stopu koju su banke odobravale na kunske kredite bez valutne klauzule u predmetnom razdoblju, a ne primjenom početno ugovorene kamatne stope te ističe da je ugovaranje promjenjive kamatne stope dopušteno čl. 26. ZOO, dok je odredbom čl. 22. ZOO dopušteno ugovaranje valutne klauzule.

9. Ispitivanjem presude u okviru žalbenih navoda tuženice kojima ističe da je prvostupanjski sud počinio bitnu povredu iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, ovaj sud utvrđuje da navedena povreda nije počinjena jer je prvostupanjski sud iznio jasne i dostatne razloge o odlučnim činjenicama koji imaju uporišta u cjelokupnom stanju u spisu i presuda nema nedostataka zbog kojih ovaj sud ne bi bio u mogućnosti ispitati njezinu zakonitost, a nije počinjena niti bilo koja druga bitna povreda na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti u žalbenom postupku temeljem čl. 365. st. 2. ZPP.

10. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da su odredba čl. 6. Ugovora o kreditu kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa sukladno Odluci prednice tuženice kao i ugovorena valutna klauzula u CHF nepoštene (ništetne) ugovorne odredbe. Kako o navedenim ugovornim odredbama stranke nedvojbeno nisu pregovarale, a da je tužiteljica u toj situaciji jedino znala kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja Ugovora o kreditu, dok nije mogla znati niti procijeniti kolika će kamata biti u budućem kreditnom razdoblju, a tuženica tijekom postupka nije dokazala da je tužiteljici objasnila način utvrđivanja kamatne stope, odnosno parametre koji utječu na njezino formiranje tijekom trajanja ugovorenog kreditnog razdoblja na temelju kojih bi tužiteljica mogla predvidjeti učinke koji će za nju nastupiti u budućnosti (niti to u postupku tvrdi), niti je tuženica informirala tužiteljicu kao potrošača o općem riziku koji je vezan uz valutnu klauzulu u CHF, to je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su navedene ugovorne odredbe formirane jednostrano od tuženice protivno savjesnosti i poštenju uzrokovale neravnotežu na štetu tužiteljice, čime je postupanje tuženice pravilno ocijenio protivnim odredbi čl. 81. ZZP/03.

11. Žalbene tvrdnje kojima tuženica ističe da u postupku povodom restitucijskog zahtjeva nije dovoljno pozvati se na utvrđenja iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, nego je potrebno provesti postupak i utvrditi činjenično stanje, smatrajući da je prvostupanjski sud u konkretnom slučaju isto propustio utvrditi, također nisu osnovane.

11.1. Naime, kada se odluka o nepoštenosti (ništetnosti) odredaba potrošačkog ugovora o kreditu u pojedinačnom potrošačkom sporu temelji na presumpciji da određenom potrošaču u predugovornoj fazi sklapanja konkretnog ugovora nisu dane odgovarajuće obavijesti o odredbama tog ugovora, tada su u pojedinačnim potrošačkim sporovima banke ovlaštene tvrditi i dokazivati da su u postupku sklapanja pojedinačnog ugovora o kreditu (unatoč tome što ih nisu utvrdile konkretnim formularnim ili standardnim ugovorom) ipak na drugi način dale odgovarajuće obavijesti potrošaču o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba na određivanje njegove novčane obveze i da je potrošač, unatoč punoj obaviještenosti, svejedno pristao na sklapanje takvog ugovora, pa je u toj situaciji na redovnim sudovima zadaća da u pojedinačnim potrošačkim sporovima provjere na koji način ta okolnost utječe na primjenjivost (direktni učinak) pravomoćnih presuda donesenih u kolektivnom sporu i na ocjenu poštenosti (ništetnosti) odredaba konkretnog ugovora (odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-III/4372/2021 od 30. lipnja 2022.).

11.2. Tuženica je na okolnost potpune obaviještenosti tužiteljice o naravi, rizicima i posljedicama osporenih ugovornih odredaba u predugovornoj fazi predložila saslušanje svjedoka ES – osobnog bankara prednice tuženice koji je sudjelovao u sklapanju Ugovora o kreditu, koji se nije sjećao tužiteljice, ali je u svojem iskazu decidirano naveo da klijentima banke nije objašnjavao sadržaj Ugovora o kreditu, posljedično čemu je i prema ocjeni ovoga suda prvostupanjski sud utvrđenje ništetnosti predmetnih ugovornih odredaba pravilno utemeljio na presudi iz postupka kolektivne zaštite prava i interesa, s obzirom da tuženica nije dokazala da ista nema direktan učinak (i) na konkretni Ugovor o kreditu, imajući pritom u vidu iskaz tužiteljice i ES, na temelju kojih iskaza se nedvojbeno dade zaključiti da isti demantiraju tezu tuženice o potpunoj obavijesti (informiranosti) tužiteljice o osporenim ugovornim odredbama.

11.3. Stoga je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da je odredba Ugovora o kreditu kojom je ugovoren način promjene kamatne stope Odlukom tuženice nedovoljno određena, neovisno od toga što do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine, broj: 143/13) nije postojala zakonska obveza izmjene ili usklađivanja odredaba u postojećim ugovorima o kreditu na način da se definiraju parametri promjenjivosti, a to iz razloga što činjenica da tuženica kao banka do stupanja na snagu Zakona o potrošačkom kreditiranju iz 2013. nije imala zakonskih obveza glede izmjene i usklađivanja odredaba o kamatnoj stopi u postojećim ugovorima o kreditu na način da definira parametre promjenjivosti, ne znači da je istoj bilo dopušteno ugovarati promjenjivu kamatnu stopu bez određenih parametara na temelju kojih bi potrošaču bio poznat način (i vrijeme) mijenjanja kamatne stope. Također irelevantna je u konkretnom slučaju tvrdnja tuženice da je ugovaranje promjenjive kamatne stope u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bilo dopušteno odredbom čl. 26. ZOO, obzirom da je u konkretnom slučaju odlučno da li je ugovoreni način promjene prvotno ugovorene kamatne stope valjan ili ne, pri čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je u konkretnom slučaju odlučno to što neposredno prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu prednica tuženice kao trgovac i tužiteljica kao korisnica kredita (potrošač) nisu pojedinačno pregovarale i Ugovorom o kreditu utvrdile egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na Odluku ovdje tuženice o promjeni stope ugovorene kamate.

11.4. Nije odlučan niti žalbeni navod tuženice da je ugovaranje valutne klauzule izričito dopušteno i predviđeno odredbom čl. 22. ZOO, iz razloga što je prednica tuženice s tužiteljicom ugovorila valutnu klauzulu u CHF, a da prije i u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, prednica tuženice kao trgovac nije tužiteljicu u cijelosti informirala o svim rizicima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti. Naime, činjenica što je ugovaranje valutne klauzule bilo dopušteno odredbom čl. 395. st. 1. ZOO/91 (čl. 22. ZOO) nije odlučna u ovoj pravnoj stvari, zbog toga što se u konkretnom slučaju Ugovor o kreditu prosuđuje kroz odredbe ZZP/03, pa se temeljem čl. 81. st. 5., odredbe glave 10. II. dijela tog Zakona (“Nepoštene odredbe u potrošačkim ugovorima”) ZOO/91 ne primjenjuju na ugovorne odredbe kojima se u ugovor unose zakonske odredbe prisilne naravi, a odredba čl. 395. st. 1. ZOO/91 (čl. 22. ZOO) ne predstavlja prisilnu zakonsku odredbu.

12. Obzirom da je Ugovor o kreditu sklopljen 23. lipnja 2005., u odnosu na ništetnost ugovornih odredaba koje se odnose na promjenjivu kamatnu stopu i valutnu klauzulu primjenjuje se Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine, broj: 53/91., 73/91., 3/94., 111/93., 107/95., 7/96., 91/96., 112/99., 88/01.; dalje u tekstu: ZOO/91) koji u čl. 104. st. 1. propisuje da je u slučaju ništavosti ugovora svaka ugovorna strana dužna vratiti drugoj sve ono što je primila na temelju takvog ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Zahtjev za vraćanje primljenog po osnovi ništave (ništetne) ugovorne odredbe pravno se smatra zahtjevom za vraćanje stečenog bez osnove iz čl. 1111. ZOO. Kako je provedenim vještačenjem utvrđeno da je tužiteljica temeljem ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi sukladno Odluci prednice tuženice i ugovorenoj valutnoj klauzuli u CHF preplatila tuženici iznos od 26.628,41 EUR, to je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava, nakon što je za taj restitucijski zahtjev pravilno otklonio prigovor zastare, obvezao tuženicu isplatiti tužiteljici navedene iznose sa zateznom kamatom na pojedinačne iznose navedene pod toč. III. izreke presude primjenom čl. 1115. ZOO, s obzirom se tuženica koja je stekla navedene novčane iznose temeljem ništetnih odredaba koje je ugovorila mora smatrati nepoštenom stjecateljicom.

13. Nije osnovana niti žalbena tvrdnja tuženice da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača koja je bila na snazi u vrijeme podnošenja tužbe (Narodne novine, broj: 41/14., 110/15. i 14/19.; dalje u tekstu: ZZP/14).

13.1. Prema odredbi čl. 118. ZZP/14 odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 106. st. 1. tog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženice.

13.2. Odredbom čl. 502.c ZPP određeno je da se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete ili isplatu pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi, s time da će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

13.3. U vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu bio je na snazi ZZP/03 kojim je u čl. 81. st. 1. bilo određeno da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, zbog čega potrošač nije imao utjecaja na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranoga standardnog ugovora trgovca. St. 4. istog članka propisano je da ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi unaprijed pregovaralo da je dužan to dokazati. Prema čl. 84. ZZP/03 nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive. Navedena materija jednako je regulirana u odredbama čl. 96. i čl. 99. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, broj: 79/07., 125/07., 75/09., 79/09., 89/09. i 133/09.; dalje u tekstu: ZZP/07).

13.4. Razloge na temelju kojih sud nalazi primjenjivost čl. 502.c ZPP i na ovaj postupak povodom restitucijskog zahtjeva za isplatu temeljem stečenog bez osnove (a ne isključivo na postupke naknade štete), kao pravilne prihvaća i ovaj sud te isto nije dovedeno u sumnju žalbenim navodima tuženice.

13.5. U vezi gore iznesenog, a u odnosu na tvrdnju tuženice da je prvostupanjski sud retroaktivno primijenio odredbu čl. 502.c ZPP, ovdje valja nadodati da je riječ o odredbi koja je u smislu čl. 54. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine, broj: 57/11.) stupila na snagu na dan prijema Republike Hrvatske u Europsku uniju (1. srpnja 2013.). Postupak u ovoj pravnoj stvari započeo je 3. svibnja 2019. kada je podnesena tužba, pa se žalbeni navod da je odredba čl. 502.c ZPP primijenjena retroaktivno ne može prihvatiti. Pravno shvaćanje o primjeni čl. 502.c ZPP u postupcima s podudarnim činjeničnim i pravnim situacijama izraženo je u više odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske (primjerice Rev-3142/2018 od 19. ožujka 2019. i Rev-18/2018 od 26. svibnja 2020.). Nadalje, iako je tek Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku od 1. rujna 2019. odredba čl. 502.c ZPP izmijenjena u tom smislu da je iza riječi za naknadu štete dodana riječ „ili isplatu“, valja navesti da bez obzira na navedeno, prema ocjeni ovoga suda, kako je u konkretnom slučaju tuženica na temelju predmetnih ništetnih odredbi Ugovora o kreditu neosnovano stekla preplaćene novčane iznose, tada je u smislu odredbi Zakona o obveznim odnosima kojima su određene posljedice ništavosti, u obvezi tužiteljici vratiti sve ono što je primila po osnovi utvrđenih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu, što znači da je upravo za taj nepripadno stečeni iznos tužiteljica oštećena i ima pravo tražiti restituciju u tom iznosu i to sa zateznom kamatom od dana kad je izvršeno plaćanje temeljem predmetnih ništetnih odredaba Ugovora o kreditu. Sukladno navedenom, neosnovan je i žalbeni navod tuženice da sud nije bio ovlašten primijeniti odredbu čl. 502.c ZPP, jer je takav žalbeni navod protivan cilju donošenja predmetnih Zakona.

13.6. Stoga nije u pravu tuženica kada u žalbi navodi da sud nije bio ovlašten ocijeniti osnovanost zahtjeva tužiteljice primjenjujući presudu iz postupka kolektivne zaštite, posljedično čemu sud nije počinio bitnu povredu odredba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi čl. 502.c ZPP.

13.7. Zbog navedenog, pozivajući se na odredbe čl. 502.c ZPP i čl. 118. ZZP/14 koje određuju vezanost sudova za postojanje povrede propisa zaštite potrošača iz čl. 106. st. 1. ZZP/14, dakle i primjenu pravnih učinaka utvrđene ništetnosti ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s odlukom banke i valutnoj klauzuli u CHF u kolektivnom sporu pokrenutom tužbom Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je čl. 6. Ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa u skladu s Odlukom o kamatnim stopama kreditora nepoštena ugovorna odredbama, te da je ništetna i odredba Ugovora o kreditu temeljem koje je ugovorena valutna klauzula u CHF, time da iz sadržaja obrazloženja pobijane presude proizlazi da je sud o ništetnosti odredbe kojom je ugovorena valutna klauzula u CHF odlučivao kao prethodnom pitanju, obzirom da je ta egzistira u čl. 3. Ugovora o kreditu, a ne u čl. 2. tog Ugovora o kreditu.

14. Prigovor zastare u odnosu na zahtjev za isplatu s osnove ništavosti predmetnih ugovornih odredbi prvostupanjski sud je otklonio pravilnom primjenom materijalnog prava, pri čemu valja navesti da je Vrhovni sud Republike Hrvatske zauzeo Objedinjeno pravno shvaćanje o početku tijeka zastare u slučaju restitucijskih zahtjeva kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovornih odredbi u CHF i ništetnih ugovornih odredbi kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, a koje prihvaća i ovaj sud, prema kojem, ako je ništetnost ustanovljena već u postupku kolektivne zaštite potrošača, tada zastarni rok počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ništetnost u postupku kolektivne zaštite potrošača, pa je stoga opći petogodišnji rok zastare za povrat iznosa koji je plaćen tuženici temeljem ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli u CHF počeo teći 14. lipnja 2018. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 6632/17), a temeljem ništetne ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi 13. lipnja 2014. (kada je donesena presuda Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj P-7129/13), posljedično čemu je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da nije nastupila zastara tražbine tužitelja s osnova preplate zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli u CHF, jer je tužba podnesena 3. svibnja 2019. (čl. 225. ZOO).

15. Sudsko utvrđenje ništetnosti ugovornih odredaba ima za posljedicu ponovnu uspostavu pravne i činjenične situacije potrošača u kojoj bi se nalazio da takve odredbe nije bilo, čime potrošač stječe subjektivno pravo na restituciju svih neosnovano isplaćenih iznosa od trenutka sklapanja ugovora neovisno o tome kada je utvrđeno da je ugovorna odredba ništava (ništetna) pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom čl. 1111. st. 1. ZOO naložio tuženici isplatiti tužiteljici iznose navedene pod toč. III. izreke, sve sa zateznom kamatom primjenom čl. 1115. ZOO i to od dana kada su tuženici isplaćeni mjesečni anuiteti, jer se tuženica, na čijoj strani su utvrđeni razlozi ništavosti i koja je te odredbe uvrstila u Ugovor o kreditu, mora smatrati nepoštenom stjecateljicom novčanih iznosa koji su joj plaćeni temeljem tih ništavih odredbi.

16. U odnosu na tvrdnje tuženice da je prvostupanjski sud prilikom dosude visine tužbenog zahtjeva bio dužan uzeti u obzir tzv. negativnu razliku, odnosno tečajnu razliku nastalu u razdoblju kada je tečaj CHF bio niži od tečaja CHF na dan isplate, valja navesti da je prošireno vijeće u sastavu trinaest sudaca Vrhovnog suda Republike Hrvatske presudom u odluci broj Rev 549/2023-4 od 18. prosinca 2023. u podudarnoj činjenično i pravnoj situaciji izrazilo slijedeće pravno shvaćanje:

„U slučaju izostanka prigovora radi prebijanja ili materijalnopravnog prigovora prijeboja ili protutužbenog zahtjeva, u postupcima u kojima tužitelj potražuje isplatu preplaćenih mjesečnih iznosa po osnovi ništetnosti odredbe u CHF valutnoj klauzuli, sud nije ovlašten niti dužan umanjiti tužiteljevu tražbinu s tzv. potplaćenim iznosima, odnosno negativnim tečajnim razlikama koji se odnose na razdoblje kada je tečaj HRK-CHF bio manji od tečaja HRK-CHF na dan isplate kredita.“

Prihvaćajući navedeno pravno shvaćanje proizlazi zaključak da u situaciji kada tuženica nije istaknula prigovor radi prijeboja niti je podnijela protutužbu za isplatu tzv. negativne razlike, pa je prvostupanjski sud pravilnom primjenom materijalnog prava tzv. negativnu razliku nije uzeo u obzir prilikom ocjene osnovanosti visine zahtjeva tužiteljice.

17. Međutim, pazeći na pravilnu primjenu materijalnog prava po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP, ovaj sud utvrđuje da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu.

17.1 Odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu pod naslovom „Odnos na temelju duga – Potraživanje i pravna osnova“ je navedeno: Banka gospođi HS iz [adresa], datum rođenja: **.**.1975. (...) u skladu s propisima Republike Hrvatske odobrava stambeni kredit u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 118.900,00 CHF (...) prema srednjem tečaju za devize Hypo Alpe-Adria-Bank d.d. važećem na dan korištenja kredita u svrhu kupovine stana.“.

17.2. Dakle, citiranom ugovornom odredbom definirana je visina iznosa kredita u kunskoj protuvrijednosti prema tečaju CHF na dan korištenja kredita, koji je tuženica isplatila tužiteljici. Ista ne uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužiteljice kao potrošača jer definira obvezu tuženice (a ne tužiteljice), a kako je iznos visine kredita bitan sastojak ugovora o kreditu to bez naznačene visine kredita taj pravni posao ne može postojati. Tužiteljica ne navodi razloge na temelju kojih bi čl. 2. Ugovora o kreditu bio ništetan, a takvo utvrđenje ne proizlazi niti iz presuda donesenih u postupku zaštite kolektivnih prava i interesa. Ovaj sud je na sjednici Građanskog odjela od 1. ožujka 2023. o tom pravnom pitanju zauzeo stajalište koje glasi: "Ugovorna odredba kojom je ugovoren iznos kredita u kunskoj protuvrijednosti CHF prema srednjem tečaju kreditora na dan korištenja nije ništetna", pa je slijedom navedenog prvostupanjski sud pogrešnom primjenom materijalnog prava utvrdio ništetnom odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu.

17.3. Konačno, valja reći da je neosnovano pozivanje suda na Direktivu 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva 93/13) jer ista u predmetnom postupku ne nalazi svoju primjenu iz razloga što je Sud Europske unije, u smislu odredbe čl. 267. Ugovora o funkcioniranju Europske unije, dao tumačenje o primjeni Direktive 93/13 u presudi od 5. svibnja 2022. u predmetu broj C-567/2020 (Zagrebačka banka) naglasivši da Direktiva 93/13 nije primjenjiva na ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF koji su stranke zaključile prije pristupanja Republike Hrvatske Uniji (dakle prije 1. srpnja 2013.), a koje tumačenje obvezuje sve nacionalne sudove svih razina sudovanja koji primjenjuju normu EU prava (istovjetno pravno shvaćanje o (vremenskoj) primjeni prava EU (Direktive 93/13) na potrošačke ugovore zaključene prije 1. srpnja 2013. izraženo je u rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revd-3149/2020-4 od 3. studenog 2021.). Stoga, eventualan povrat koristi koju je trgovac neosnovano stekao na temelju nepoštenih odredaba tog ugovora ne može biti uređen odredbama te Direktive. No kako se prvostupanjski sud ponajprije rukovodio odredbama ZZP/03 to navedeno pogrešno pozivanje na odredbe Direktive 93/13 nije bilo od utjecaja na zakonitost zauzetog materijalno-pravnog stajališta prvostupanjskog suda u nepoštenju/ništetnosti sporne ugovorne odredbe predmetnog Ugovora o kreditu.

18. S obzirom na navedeno, u odnosu na meritum, valjalo je djelomično odbiti i djelomično prihvatiti žalbu tuženice i primjenom čl. 368. st. 1. i čl. 373. toč. 3. ZPP odlučiti kao pod toč. I. izreke ove presude.

19. O troškovima postupka prvostupanjski sud je odlučio primjenom čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP na način da je obvezao tuženicu naknaditi tužiteljici trošak postupka u iznosu od 8.042,09 EUR sa zateznom kamatom od 10. veljače 2024. do isplate, s time da je radnje za koje je priznat trošak i visinu sud obrazložio pod toč. 24. obrazloženja.

20. U žalbi tuženica pobija odluku o troškovima postupka u vezi osporavanja odluke o glavnoj stvari, navodeći da prvostupanjski sud nije dostatno obrazložio visinu novčanih iznosa koje je po pojedinim radnjama odvjetnika tužiteljice dosudio i da je općenito pogrešno primijenio Tarifu o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

21. Protivno žalbi tuženice, prvostupanjski sud je pravilnom primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine, broj: 138/23.; dalje u tekstu: Tarifa) koja je važila u vrijeme zaključenja glavne rasprave i koja u Tbr. 52. st. 3. propisuje da kada sud ili drugo tijelo odlučuje o nagradi troškova zastupanja na teret protivne strane ili na teret proračunskih sredstava primjenjuje tarifu i vrijednost boda koja je na snazi u vrijeme donošenja odluke o trošku postupka, dosudio troškove postupka za koje je jasno i određeno pod toč. 24. obrazloženja opisao na koje radnje se odnose i u kojoj visini se dosuđuju, pa je odluka o troškovima postupka pravilno i dostatno obrazložena.

22. Prema tome, s obzirom na neznatan neuspjeh tuženice u ovom žalbenom postupku radi kojeg nisu nastali posebni troškovi, tužiteljica ima pravo na cjelokupni trošak primjenom čl. 154. st. 5. ZPP, pa kako je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i odmjerio troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice sukladno čl. 155. ZPP, to je ovaj sud odbio žalbu tuženice i primjenom čl. 380. toč. 2. ZPP potvrdio odluku o troškovima postupka sadržanu pod toč. IV. izreke presude.

24. Zahtjev tuženice za naknadu troškova žalbenog postupka ovaj sud je odbio primjenom čl. 154. st. 5. ZPP, s obzirom da je uspjeh tuženice neznatan u odnosu na preostali usvojeni zahtjev tužiteljice u odnosu na koji je žalba odbijena.

U Varaždinu 23. listopada 2025.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun