REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: P-12996/2019-54

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu, po sutkinji Mariji Šipek, u pravnoj stvari tužitelja ŽM iz [adresa], OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Martinić, odvjetnik u Zagrebu, protiv 1. tuženice ŽMB, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženice OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], obje iz Kanade, Montreal, Cunard Street 4191, obje zastupane po punomoćniku Marku Frkoviću, odvjetniku u Zagrebu, radi isplate, te povodom protutužbe 1. tuženice - protuužiteljice ŽMB, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženice - protuužiteljice OM, OIB: [osobni identifikacijski broj], obje iz Kanade, Montreal, Cunard Street 4191, obje zastupane po punomoćniku Marku Frkoviću protiv tužitelja - protutuženika ŽM, OIB: [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnik Josip Martinić, odvjetnik u Zagrebu, radi utvrđenja ništetnosti ugovora, nakon održane glavne i javne rasprave zaključene 9. rujna 2025. u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja – protutuženika. 2. tuženice te punomoćnika 1. i 2. tuženice - protutužiteljice, 23. listopada 2025.

p r e s u d i o  j e

I Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja-protutuženika ŽM da se naloži 1. tuženici - protuužiteljici OMB i 2. tuženici – protutužiteljici OM solidarno isplatiti tužitelju - protutuženiku ŽM iznos od 1.133.307,25 eura sa zateznim kamatama na iznos od 215.502,02 eura od 30. prosinca 2016. do isplate te na iznos od 917.805,22 eura od 8. studenog 2019. do isplate kao i da im se naloži solidarno isplatiti tužitelju - protutuženiku ŽM zatezne kamate na iznos 86.269,83 eura (koji su tuženice podmirile) od 30. prosinca 2016. do 28. ožujka 2017.

II Utvrđuje se da je ništetan ugovor nazvan „Uvjeti zastupanja“ datiran s 24. kolovoza 2011. koji su sklopile tada maloljetna 1. tuženica - protutužiteljica OMB, OIB: [osobni identifikacijski broj] zastupana po majci OM, OIB: [osobni identifikacijski broj] i 2. tuženica - protutužiteljica OM OIB: [osobni identifikacijski broj] (koja je ugovor potpisala 29. rujna 2011.), s jedne strane, i tužitelj ZM OIB: [osobni identifikacijski broj], s druge strane.

III Nalaže se tužitelju-protutuženiku ŽM naknaditi 1. tuženici - protuužiteljici OMB i 2. tuženici – protutužiteljici OM troškove parničnog postupka u iznosu od 135.465,50 eura sa zateznim kamatama od 23. listopada 2025. do isplate po godišnjoj stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem referentne stope (kamatne stope koju je Europska središnja banka primijenila na svoje posljednje glavne operacije refinanciranja ili granične kamatne stope proizašle iz natječajnih postupaka za varijabilnu stopu za posljednje glavne operacije refinanciranja Europske središnje banke) za tri postotna poena, pri čemu se za prvo polugodište primjenjuje referentna stopa koja je na snazi na dan 1. siječnja, a za drugo polugodište referentna stopa koja je na snazi na dan 1. srpnja te godine, u roku 15 dana .

IV Odbija se zahtjev tužitelja - protutuženika ŽM da mu 1. tuženica - protuužiteljica OMB i 2. tuženica – protutužiteljica OM naknade troškove parničnog postupka u iznosu od 271.121,46 eura sa zateznim kamatama od 23. listopada 2025. do isplate.

Obrazloženje

1.1.Tužitelj – protutuženik u tužbi podnesenoj 25. studenog 2019. navodi da su 1. i 2. tuženice – protutužiteljice strane državljanke s prebivalištem u [adresa] koje su angažirale tužitelja za zastupanje njihovih prava i interesa u pravnim stvarima u Republici Hrvatskoj vezano za ostavinsku masu iza pokojnog oca 1. tuženice- protutužiteljice te nevjenčanog supruga 2. tuženice-protutužiteljice. Ističe da su njih troje u pisanoj formi dogovorili sve uvjete zastupanja, uključujući i nagradu tužitelju – protutuženiku za rad razmjerno uspjehu u postupku i pravnim radnjama. Tužitelj ističe da je izvršio sve naloge 1. i 2. tuženica – protutužiteljica, ali da su one izvršile samo djelomičnu uplatu nagrade za rad tužitelja prema računu izdanom 30. prosinca 2016. Ističe da su 1. i 2. tuženice – protutužiteljice 29. rujna 2011. potpisale ugovor o zastupanju, kojim su angažirale tužitelja kao odvjetnika, za zastupanje u ostavinskom postupku iza pokojnog AM, oca 1. tuženice – protutužiteljice te nevjenčanog supruga 2. tuženice – protutužiteljice. Ističe da je zastupanje u vezi te ostavine bila okosnica angažmana tužitelja - protutuženika. Ističe da su tim ugovorom ugovorili uvjete zastupanja, koje zastupanje su podijelili na pravno zastupanje u ostavinskom postupku, s ciljem izvlačenja imovine iz kontrole izvršitelja oporuke pod kontrolu 1. i 2. tuženica – protutužiteljica te na pravnu pomoć i zastupanje u raznim pitanjima koja nisu nužna za zastupanje u ostavinskom postupku (tzv. ostalo zastupanje). Navodi da 1. i 2. tuženice – protutužiteljice u trenutku angažiranja tužitelja nisu imale nikakvu mogućnost kontrole raspolaganja odnosno korištenja ostavinske mase koja je u tom trenutku de facto bila pod isključivom i neograničenom kontrolom izvršitelja oporuke. Ističe da je ugovorom o zastupanju ugovorena naknada za zastupanje te nagrada za rad razmjerno uspjehu u postupku, odnosno u pravnim radnjama koje je prema ugovoru o angažmanu i uputama 1. i 2. tuženice – protutužiteljice tužitelj bio zadužen poduzeti. Nadalje navodi da su za zastupanje u ostavinskom postupku stranke ugovorile naknadu u iznosu od 25% uspjeha kod čega su kao osnovicu za obračun nagrade definirale vrijednost onog dijela ostavinske mase (imovine) koji bude tijekom zastupanja u ostavinskom postupku iza pokojnog AM isključena iz kontrole izvršitelja i/ili sačuvana od otuđenja. Ističe da su u odnosu na tzv. ostalo zastupanje stranke ugovorile obračun naknade prema stvarno utrošenom vremenu, primjenjujući satnicu u visini od 130,00 eura. Nadalje navodi da je 25. studenoga 2016. Općinski sud u Puli-Pola, Stalna služba u Labinu, u ostavinskom postupku iza pokojnog AM poslovni broj O-607/15 donio rješenje o nasljeđivanju kojim je utvrđeno da je sud rješenjem od 25. studenoga 2016. oba izvršitelja razriješio njihove dužnosti; da je maloljetna kći ostavitelja (ovdje 1. tuženica – protutužiteljica) jedina oporučna i zakonska nasljednica ostavitelja te da 1. tuženica – protutužiteljica u pogledu raspolaganja ostavinskom imovinom više nema nikakvih ograničenja s obzirom da su oba izvršitelja oporuke razriješena. Ujedno je na temelju oporuke i zakona ostavinska masa raspoređena ovdje 1. tuženici – protutužiteljici. Stoga tužitelj smatra da ima pravo na nagradu za rad u iznosu od 25% tržišne vrijednosti ostavinske mase (imovine) iza pokojnog AM u [adresa] te je 30. prosinca 2016. izdao račun 59-PP1-NU1 po osnovi djelomične naknade za zastupanje u sudskom postupku O-607/15 u iznosu od 2.273.700,00 kn / 301.771,85 eura (pri čemu se napominje da u tom računu nije sadržan PDV jer u to vrijeme tužitelj nije bio u sustavu PDV-a), koji su 1. i 2. tuženice protutužiteljice 28. ožujka 2017. djelomično podmirile i to u iznosu od 650.000,00 kn (sadašnjih 86.269,83 eura). Tužitelj nadalje navodi da je angažirao stalnog sudskog vještaka Hrvoja Kvasnička radi procjene vrijednosti nekretnina za potrebe obračuna naknade za zastupanje u ostavinskom postupku te da iz njegove procjene proizlazi da ukupna vrijednost nekretnina iznosi 26.540.890,00 kn (3.522.581,46 eura). Ističe da su 1. tuženici - protutužiteljici pripala i novčana sredstva u iznosu 16.018,46 kuna, 163.528,38 eura te 210.244,53 USD koji iznosi su se nalazili na računima kod ERSTE&STEIERMÄRKISCHE BANKA dioničko društvo, Raiffeisenbank Austria d.d. i Addiko Bank d.d., odnosno sveukupno 2.425.924,64 kn (iznosi u stranim valutama obračunato prema protuvrijednosti poslovne banke tužitelja po prodajnom tečaju) odnosno sadašnjih 321.975,53 eura. Stoga navodi da ima pravo na nagradu s osnova ta dva prava u iznosu 7.241.703,66 kn, pri čemu je tužitelj izdao račun naprijed spomenuti račun 59-PP1-NU1 na iznos od 2.273.700,00 kuna (kojeg su tužene djelomično podmirile), pa tužiteljevo preostalo potraživanje s navedenih osnova (umanjeno za koji tužitelj potražuje po računu 59-PP1-NU1) iznosi 4.968.003,66 kn (uvećano za 25% na ime PDV). Tužitelj također ističe da je prema nalogu i uputama 1. i 2. tuženica – protutužiteljica od izvršitelja oporuke primopredajnim zapisnikom u njihovo ime preuzeo određene nekretnine i pokretnine koje nisu pobrojane rješenjem o nasljeđivanju te da je cilj ostvaren u odnosu i na imovinu koja nije specificirana, a koja imovina zasigurno vrijedi najmanje 1.600.000,00 kn pa stoga tužitelj ima pravo na iznos nagrade od 400.000,00 kn (uvećano za 25% na ime PDV) u odnosu na svu tu, ovdje nespecificiranu imovinu koja je raspoređena i predana u kontrolu 1. i 2. tuženica

– protutužiteljica. Tužitelj ističe da je obračunao svoje potraživanje na dan 8. studenoga 2019. (dan izrade procjene vrijednosti) te da je izdao račun 50- 2019/PP1/NU1 na ukupni iznos od 6.710.004,58 kn (4.968.003,66 kn + 400.000,00 kn, sve uvećano za 25% na ime PDV) koji je poštom uputio 1. i 2. tuženicama - protutužiteljicama koji iznos do današnjeg dana nije podmiren. U odnosu na „ostalo zastupanje“, tužitelj ističe da je prema uputama i nalozima 1. i 2. tuženica - protutužiteljica poduzimao i brojne druge pravne i faktične radnje za koje je utrošio ukupno 130,5 sati rada te da je imao materijalne troškove u iznosu od 36.921,60 kn. Ističe da je stoga tužitelj za tzv. ostalo zastupanje (e-mail komunikacija, sastanci, telefonski razgovori i druge usluge) izdao račun 51-2019/PP1/NU1 na ukupan iznos od 205.198,88 kn (u što je uključen PDV), a koji iznos do današnjeg dana nije podmiren. Stoga tužitelj tvrdi da njegovo nepodmireno potraživanje za zastupanje 1. i 2. tuženica – protutužiteljica iznosi 8.538.903,46 kn.

1.2. Tužbenim zahtjevom iz tužbe tužitelj traži donošenje presude kojom će se naložiti

1. i 2. tuženicama isplatiti mu iznos od 8.538.903,46 kn (sadašnjih 1.133,307,25 eura te zatezne kamate na iznos od 2.273.700,00 kn (sadašnjih 301.771,85 eura) od 30. prosinca 2016. do 28. ožujka 2017., na iznos od 1.623.700,00 kune (sadašnjih 215.502,02 eura) od 28. ožujka 2017. do isplate te na iznos od 6.915.203,46 kune (sadašnjih 917.805,22 eura) od 8. studenoga 2019. do isplate. Traži i naknadu troškova parničnog postupka sa zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.

2. U odgovoru na tužbu i protutužbi podnesenoj 7. svibnja 2020. 1. i 2. tuženice protutužiteljice ističu prigovor apsolutne nenadležnosti. Ističu da je 1. tuženica protutužiteljica maloljetno dijete koje je strani (kanadski) državljanin i koje redovito boravi u [adresa] i koje mora uživati zaštitu tijela države njenog redovitog boravišta (ili barem države u kojoj se ta imovina nalazi), a to je u ovom slučaju Kanada, koja je domicilna zemlja obiju tuženica. Ističu da je iz predmetnog ugovora o zastupanju od 24. kolovoza 2011., koji je 2. tuženica potpisala 29. rujna 2011., koji nosi naziv „Uvjeti zastupanja“ i koji je sklopljen u ime i za račun 1. tuženice protutužiteljice vidljivo je da niti nadležna tijela RH, a niti nadležna tijela Kanade nisu bila upoznata s takvim raspolaganjem imovinom 1. tuženice. Ističu da je sklapanjem tog ugovora imovina 1. tuženice protutužiteljice umanjena za 25 %, da tako ugovorena nagrada nije razmjerna ugovorenom uspjehu s obzirom da nije bilo upitno da će ostavinska imovina pripasti 1. tuženici protutužiteljici nego da je bilo upitno tko će u ime i za račun 1. tuženice protutužiteljice upravljati tom imovinom. Ističu da je 1. tuženica u postupku sklapanja tog pravnog posla nije imala Konvencijama, Ustavom RH i zakonom predviđenu odgovarajuću zaštitu nadležnih državnih tijela, a da je 1. tuženica protutužiteljica takvu zaštitu imala sigurno ne bi došlo do ovog postupka jer bi nadležna tijela zasigurno znala zaštititi interes i imovinu djeteta te bi 2. tuženici protutužiteljici kao zakonskoj zastupnici dali odgovarajući okvir za zastupanje interesa 1. tuženice protutužiteljice prilikom sklapanja spornog ugovora o zastupanju. Ističu da je u ustavnopravnom poretku Republike Hrvatske jedno od temeljnih načela, dužnost svih (što se posebice odnosi na tužitelja koji je bio pravni zastupnik i punomoćnik 1. tuženice i koji nije vodio računa o njenim interesima) da štite djecu i nemoćne osobe. Osporavaju osnov i visinu tužbenog zahtjeva. U odnosu na 2. tuženicu protutužiteljicu ističu prigovor promašene pasivne legitimacije s obzirom da je tužbeni zahtjev usmjeren isključivo protiv imovine 1. tuženice protutužiteljice koja je kao jedino dijete pokojnog oca, na temelju oporuke i rješenja o nasljeđivanju proglašena njegovom jedinom nasljednicom u RH, na koju je ostavina iza pokojnog oca po sili zakona prešla u času njegove smrti. Ističu da je 2. tuženica protutužiteljica isključivo u pravnoj poziciji zakonske zastupnice 1. tuženice protutužiteljice. Ističu da se spornim ugovorom o zastupanju raspolagalo imovinom 1. tuženice protutužiteljice na koju je kao na nasljednicu časom smrti njenog oca prešla njegova ostavina, a da su pri tome su u postupku sklapanja tog ugovora bila povrijeđena konvencijska, ustavna i zakonska prava 1. tuženice protutužiteljice koja joj jamče zaštitu te imovine i općenito njena prava kao maloljetne osobe koja je u vrijeme sklapanja tog ugovora imala 4 godine. Ističu da je u vrijeme sklapanja tog ugovora, koji je sklopljen uz primjenu hrvatskog prava (čl. 6. ugovora o zastupanju) u RH na snazi je bio Obiteljski zakon (NN 116/03, 17/04,136/04, 107/07, 57/11), sukladno kojem je prije sklapanja tog ugovora bilo nužno ishoditi prethodno odobrenje nadležnog centra za socijalnu skrb (čl. 261. tada važećeg Obiteljskog zakona) kojim bi prethodno bili određeni uvjeti za raspolaganje imovinom 1. tuženice protutuužiteljice, što kod sklapanja spornog ugovora izostalo, a što taj ugovor čini ništetnim. Također ističu da je sporni ugovor o zastupanju morao biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta što je izostalo pa da stoga taj ugovor nije pravno valjan te ne proizvodi pravne učinke. Ističu i da je sklapanjem predmetnog ugovora o zastupanju postupano protivno volji ostavitelja iskazanoj u njegovoj oporuci od 14. rujna 2010., koja je sastavljena po hrvatskom pravu i po kojoj je u konačnici 1. tuženica protutužiteljica proglašena jedinom nasljednicom svog oca u odnosnu na njegovu imovinu u RH, a kojom je ostavitelj odredio izvršitelje oporuke koji su u trenutku sklapanja tog ugovora imali zakonsku dužnost upravljati ostavinom i istu očuvati, što je protivno čl. 98. Obiteljskog zakona, koji zabranjuje upravljanje naslijeđenom imovinom djeteta suprotno volji ostavitelja. Nadalje navode da je tužitelj odvjetnik koji je morao poznavati pravne propise i koji se u pružanju usluga pravnog savjetovanja tuženicama protutužiteljicama trebao ponašati savjesno i s pažnjom dobrog stručnjaka te da su mu morala biti poznata prava koje maloljetno dijete ima vezano za zaštitu i raspolaganje svojom imovinom (koje je u ovom slučaju kao jedini nasljednik bio određen temeljem oporučnog raspolaganja svog pokojnog oca), koji je formalno pravno potpuno odvojena od imovine 2. tuženice protutužiteljice, koja je majka i zakonska zastupnica 1. tuženice protutužiteljice. Ističu da je tužitelj svjesno i u svom interesu izbjegao provođenje postupka prethodne pribave odobrenja Centra za socijalnu skrb i sklapanje ugovora o zastupanju u obliku javnobilježničkog akta, a sve kako bi za svoj račun ugovorio nagradu koja nije bila razmjerna uslugama koje je tužitelj trebao pružiti 1. tuženici protutužiteljici u ostavinskom postupku. Ističu da od početka poslovne suradnje tužitelj nije tuženicama protutužiteljicama savjesno i profesionalno pružao pravnu pomoć, da ih je bio dužan upoznati s troškovima zastupanja u predmetnom ostavinskom - izvanparničnom postupku, odnosno s naknadom za zastupanje sukladno odredbama tada važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika i to u smislu redovne nagrade za pojedinačnu radnju u tom postupku i u smislu ukupne nagrade (predviđanje mogućeg ukupnog broja radnji koje bi mogle biti obavljene u tom spisu, a što bi sukladno tome dovelo do okvirnog troška postupka), sukladno kojoj odvjetniku za zastupanje u izvanparničnim postupcima u koje spada i ostavina za sastav pisanih podnesaka u procjenjivim predmetima pripada nagrada od maksimalno 50.000,00 kn po podnesku, dok mu za zastupanje na ročištima maksimalna nagrada iznosi 25.000,00 kn po ročištu, a sve sukladno tarifnom broju 16. i 17. Tarife. Ističu da je prilikom dogovaranja uvjeta zastupanja tužitelj postupio suprotno gore navedenim propisima te je tuženicama potpuno neetično, neprofesionalno i neutemeljeno prezentirao da jedna pravna radnja u predmetnom ostavinskom postupku košta cca 14.000,00 EUR (što predstavlja okvirnu protuvrijednost od 100.000,00 kn, a što sukladno Tarifi predstavlja najveći mogući iznos za obavljanje pojedine odvjetničke radnje u parničnom postupku), a što je očito suprotno tarifnom broju 16. i 17. Tarife, kojima se regulira zastupanje u izvanparničnom postupku, u koje postupke spada i ostavina koje se izrijekom spominje u tarifnom broju 16. Tarife, a koje su tarifne stavke predviđene u znatno nižem iznosu, nego tarifne stavke za zastupanje u procjenjivim parničnim predmetima, u kojima vrijednost predmeta spora prelazi prag nakon kojeg povećanje vrijednosti predmeta spora više ne utiče na porast troškova zastupanja (a što je bio slučaj u ovom predmetu). Navode da u e-mail poruci od 22. svibnja 2011. tužitelj odvraća 2. tuženicu od zastupanja sukladno redovnim odredbama Tarife jer navodi da u tom trenutku nije bilo moguće predvidjeti koliko bi mogao trajati taj postupak, koliko će radnji biti potrebno u njemu i koliki bi ukupni trošak predmetnog postupka mogao biti sukladno Tarifi, ali da bi isti bio viši od troška koji bi dogovorili u obliku posebne nagrade (predlagao je raspon od 10 do 30 %) i to na osnovicu (vrijednost ukupne ostavinske imovine) koju je procijenio na minimalno 2.000.000,00 EUR (koju je u ovom postupku udvostručio na iznos od preko 4.000.000,00 EUR), što sukladno naknadno ugovorenom postotku (25 %) predstavlja iznos posebne nagrade od 500.000,00 EUR ili okvirno 3.750.000,00 kn, a koji iznos zasigurno višestruko prelazi iznos troška zastupanja koji je u ovom postupku nastao sukladno odredbama Tarife iz tarifnog broja 16. i 17., a što je svakako bilo vrlo izvjesno i predvidivo u trenutku dogovaranja uvjeta zastupanja, a sve ukazuje na nemoralne i neetične pobude tužitelja prilikom sklapanja spornog Ugovora o zastupanju, koji je pri tome isključivo vodio računa o svojim interesima, pri čemu je iskoristio činjenicu da je 2. tuženica strana državljanka koja nije bila upoznata s načinom naplaćivanja i uobičajenim cijenama zastupanja u ostavinskim postupcima u RH, te je pri tome očito zloupotrijebio povjerenje koje mu je 2. tužiteljica bila poklonila, a naročito je zanemario interese maloljetnog djeteta, čija je prava i interese posebno bio dužan čuvati. Ističu da je tužitelj u komunikaciji s 2. tuženicom trošak zastupanja u predmetnom ostavinskom postupku vezivao uz vrijednost ostavine, te je ukazivao da će trošak zastupanja sukladno redovitim odredbama Tarife biti znatno veći, obzirom da je očito računao da će iznos vrijednosti ostavinske imovine u vrijeme dospijeća nagrade biti veći od procijene njene vrijednosti u vrijeme sklapanja Ugovora o zastupanju (što je sasvim logično jer vrijednost nekretnina raste samom činjenicom proteka vremena), koja su se u korespondenciji stranka kretala od 1.000.000,00 EUR pa naviše, iako eventualni porast vrijednosti ostavinske imovine ne bi bio od utjecaja na trošak postupka mjeren odredbama tbr. 16. i 17. Tarife, jer bi taj trošak po pojedinoj radnji dosegnuo Tarifom predviđeni maksimum, već u slučaju da je vrijednosti ostavine iznosila 1.000.000,00 EUR, dok je s druge strana kod zastupanja po principu posebne nagrade (tbr. 39. 3. Tarife) taj porast vrijednosti u direktnoj korelaciji s povećanjem nagrade koja je bila ugovorena u iznosu od 25 %. Ističu da je tužitelj postupao posebno nemoralno i neetično na što ukazuje prvi račun br. 6/2011 koji je tuženicima ispostavio 24. svibnja 2011. na iznos od 25.624,19 EUR, u kojem se kao posljednja stavka u pripadajućoj specifikaciji spominje prijedlog za pokretanje ostavinskog postupka od 18. travnja 2011., koji je naplaćen u iznosu od 103.000,00 kn (14.004,08 EUR), što je očito suprotno tarifnom broju 16. Tarife, koja za takvu vrstu pismena predviđa maksimalnu nagradu u iznosu od 50.000,00 kn, čime su tuženice na samom početku poslovne suradnje (prilikom izdavanja prvog računa) već bile oštećene za iznos od 53.000,00 kn, koji im je tužitelj neosnovano naplatio. Ističu da sukladno tarifnom broju 30. toč. 3. Tarife odvjetnik nema pravo naplaćivati i ugovarati satnicu u svrhu naplate pravnih uputa, pisanih mišljenja i pravnog savjetovanja radi pokretanja određenog postupka (u ovom slučaju ostavinskog postupka) i za vrijeme trajanja tog postupka, a što je bila praksa u slučaju tužitelja, koji je tuženicama uredno fakturirao posebnu nagradu po satu za obavljane usluga pravnog savjetovanja koje se odnosilo na pokretanje budućeg postupka kao i na pravno savjetovanje vezano uz postupke koji su bili u tijeku, a što proizlazi iz specifikacije njegovih usluga iz računa dostavljenih u ovom postupku, iako to Tarifa izričito zabranjuje. Pri tome se navodi da je tužitelj uslugu po satu naplaćivao u iznosu od 130 EUR/h i prije sklapanja ugovora o zastupanju iako se u tom slučaju primjenjuje satnica predviđena Tarifom. Također ističu da je 31. svibnja 2011. tužitelj tuženicama izdao račun br. 09/11 na iznos od 2.351,41 EUR, a sukladno prigovoru koji je uložen u odnosu na račun br. 06/11. Iz specifikacija usluga uz taj račun ponovo proizlazi da je tužitelj tuženicima u većem dijelu fakturirao usluge koje se odnose na pravno savjetovanje vezano za pripremu pokretanja predmetnog ostavinskog postupka što je u suprotnosti s tarifnim brojem 30. toč. 3. Tarife. Ističu da su tužitelju platile predujam u iznosu od 10.000,00 EUR, potom 5. srpnja 2011. iznos od 20.000,00 EUR te 4. travnja 2012. iznos od 2.000,00 EUR. Dodatno ističu da je 2. tuženica na ime usluga obavljenih od strane tužitelja krajem 2012. godine (koje nisu bile dokumentirane urednom poslovnom dokumentacijom) bratu tužitelja BM, koji je iz Hrvatske odselio u Kanadu, po molbi i uputi tužitelja, uplatila iznos od 5.000,00 CAD (kanadskih dolara), što po srednjem tečaju HNB za dan 29. prosinca 2012. odgovaralo protuvrijednosti od 28.795,00 kn. Slijedom navedenog tuženice ističu da su tužitelju za usluge zastupanje (od kojih je dobar dio neosnovan naplaćen suprotno propisanom u tarifnom broju 30. toč. 3. Tarife) ukupno isplatile iznos od 32.000,00 EUR i 28.795,00 kn, što ukupno iznosi cca. 270.000,00 kn. Osim toga iznosa, tuženice su tužitelju 28. ožujka 2017. platile i dodatni iznos od 650.000,00 kn što ukupno daje iznos od 920.000,00 kn neto (tužitelj na svoje usluge nije zaračunavao PDV), koji je plaćen za usluge tužitelja (koji iznos predstavlja i više nego pravičnu naknadu za obavljene usluge zastupanja), a koji iznos više nego dvostruko prelazi iznos stvarno nastalih redovnih troškova zastupanja u predmetnom ostavinskom postupkom sukladno tarifnom broju 16. i 17. Tarife, koje su tuženice uvidom u e-status tog predmeta procijenile na iznos od 425.000,00 kn. Također ističu da je iznos od 650.000,00 kuna isplaćen tužitelju nakon što je realizirana kupoprodaja dijela ostavinske mase i to nekretnine u [adresa], a da tužitelj nije osigurao da se izvrši upis prava vlasništva na kupca predmetne nekretnine, jer je upis prava vlasništva u korist kupca odbijen upravo iz razlog što 2. tuženica nije imala odgovarajuće ovlaštenje i suglasnost sklopiti ugovor kojim se raspolagalo imovinom 1. tuženice. Također navode da je tužitelj tuženicama otkazao punomoć za zastupanje svojim podneskom od 27. ožujka 2017. te da je konačan račun za obavljenu uslugu trebao izdati u roku 30 dana od otkaza punomoći. Ističu da su dio tužbenog zahtjeva računi izdani 8. studenog 2019., odnosno 2,5 godine nakon otkaza punomoći i prestanka zastupanja pa smatraju da se radi o nezakonito izdanim računima. Ističu i prigovor zastare na te račune. Nadalje navode da je 2. tuženica dio posla za koji si tužitelj pripisuje zasluge obavila sama i to na način da je angažirala CM, koji je u više navrata obavio razgovor s izvršiteljem oporuke, odvjetnikom MM koji se potom svojom voljom povukao kao izvršitelj oporuke slijedom čega ga je sud i razriješio te dužnosti. Ističu da uspjeh u sporu kako je definiran ugovorom o zastupanju iz pozicije 1. tuženice ne predstavlja uspjeh koji je promijenio njenu pravnu situaciju s obzirom da on nije bio od utjecaja na njen status univerzalne nasljednice i vlasnice predmetne ostavine. Protutužbenim zahtjevom predlažu donošenje presude kojom će se utvrditi da je ništetan ugovor – Uvjeti zastupanja od 24. kolovoza 2011. kojeg su sklopili mlt. OMB, zastupana po majci OM i OM (koja je taj ugovor potpisala 29. rujna 2011.), s jedne strane kao stranke i odvjetnik ZM, s druge strane. Predlažu tužbeni zahtjev odbiti. Traže i naknadu troškova parničnog postupka.

3. U odgovoru na protutužbu tužitelj protutuženik ističe da 2. tuženica protutužiteljica ima ovlaštenje skrbničkog vijeća od 22. ožujka 2011., koje vijeće je potvrđeno od strane Višeg redovnog suda u Kanadi, Pokrajina Quebec, Okrug Montreal pod brojem 500-14-037551-116 na temelju kojeg je 2. tuženica protutužiteljica bila ovlaštena sklopiti ugovor o zastupanju (kao posao prikupljanja, raspolaganja, držanja, gospodarenja, upravljanja i otuđivanja imovine 1. tuženice protutužiteljice). Ističu da je tužitelj dodano zatražio mišljenje g. Martina J. Greenberga, odvjetnika s uredom na adresi [adresa], Stan 1460, u gradu Montrealu, pokrajina Quebec, Kanada, koje je dano pod prisegom i koji je potvrdio sva ovlaštenja 2. tuženice protutužiteljice koja su joj dana od strane skrbničkog vijeća. Ističe da je člankom 17. Konvencije o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece propisano da se ostvarivanje roditeljske odgovornosti uređuje pravom države u kojoj dijete ima redovito boravište, što je u konkretnom slučaju Kanada. Ističe da je Općinski sud u Labinu svojim odlukama, kao tijelo Republike Hrvatske, potvrdilo roditeljsku odgovornost i ovlaštenja 2. tuženice protutužiteljice u angažiranju tužitelja protutuženika i zastupanju prava i interesa 1. tuženice protutužiteljice kao i da je Centar za socijalnu skrb Labin tijekom ostavinskog postupka odbio postaviti posebnog skrbnika maloljetnoj 1. tuženici protutužiteljici jer po stavu Centra nije bilo mjesta primjeni hrvatskog prava na odnose između 1. i 2. tuženica protutužiteljica u tom postupku. U odnosu na raspolaganje imovinom 1. tuženice protutužiteljice prodajom iste kupcu ARTURUS VERONA d.o.o. ističe da je isti sklopljen isključivo temeljem ovlaštenja skrbničkog vijeća, uz naznaku da nije potrebno sudjelovanje centra za socijalnu skrb, a što je potvrđeno od strane javnog bilježnika kao tijela Republike Hrvatske koji je prilikom sklapanja ugovora utvrdio i potvrdio sukladnost forme i uvjeta za sklapanje ugovora s prisilnim propisima Republike Hrvatske. Tužitelj protutuženik smatra da s obzirom da Centar za socijalnu skrb nije imao nikakvih primjedbi na činjenicu da je tužitelj protutuženik zastupao tuženice protutužiteljice na temelju obične punomoći i bez naloga u formi javnobilježničkog akta ukazuje da za angažman tužitelja nije bila potrebna forma javnobilježničkog akta. Ističe da tužitelj u ostavinskom postupku O-607/15 koji se vodio pred Općinskim sudom u Puli – Stalna služba u Labinu nije zastupao samo interese 1. tuženice protutužiteljice, nego i 2. tužene protutužiteljice, ali da je 2. tuženica u tijeku ostavinskog postupka, kada je bilo razvidno da će dogovoreni uspjeh biti ostvaren, odnosno da će imovina iza pokojnog AM biti izuzeta iz kontrole izvršitelja oporuke, dala izjavu o ustupu svog nasljednog dijela u korist svoje kćeri, ovdje 1. tuženice protutužiteljice. Ističe da stoga nije osnovan prigovor promašene pasivne legitimacije 2. tuženice jer je to suprotno aktivnoj ulozi tužene kao nasljednice u ostavinskom postupku O-607/15 koji se vodio pred Općinskim sudom u Puli – Stalna služba u Labinu. Ističe da su obje stranke zajednički i pojedinačno odgovorne za podmirenje naknade, slijedom čega se 2. tuženica svakako i ugovorom obvezala tužitelju isplatiti cijelu naknadu za zastupanje, odnosno, solidarno je jamčila za cijeli dug. Nadalje navodi da je točno da je tužitelj svojim mailom poslanim u 18:12 sati 22. svibnja 2011. uputio 2. tuženicu da troškovi zastupanja u sudskim postupcima mogu iznositi približno EUR 14.000,00 (kao približnu protuvrijednost od 100.000,00 kn za sudsku radnju sukladno najvišem iznosu za obavljanje pojedine odvjetničke radnje u parničnom postupku), ali da nije točno da je tužitelj rekao da se to odnosi na ostavinski postupak kako to sada insinuiraju tuženice, već na parnične postupke o kojima je razgovarao s 2. tuženicom kao opcijama, stoga je jasno da 2. tuženicu nije odvraćao od zastupanja sukladno uvjetima Tarife, kako to sada neistinito prikazuje 2. tužena, kada je naveo moguće troškove zastupanja u sudskim postupcima. Ističe da je prije toga zaprimio mail 2. tuženice kojim ga je obavijestila da mora razmisliti dvaput da li će investirati u troškove zastupanja i da nema €50.000,00 za dati za vođenje parnice za osporavanje oporuke. 2. tužena je zatim navela da joj nema smisla investirati svoj novac da počisti Vladin nered. Također je navela da je njen suprug trebao biti pametniji i Ž zna kakve mafijaške poslove je imao s TM / MM i ostalima. Ističe da je 2. tuženica također navela da su ona i tužitelj razgovarali na početku predmeta postotak ovisan o uspjehu te da moraju to diskutirati. Odmah nakon prethodnog maila 2. tužena je tužitelju uputila još jedan mail u 15.12 sati u kojem je navela da "zna da je tužitelju teško odgovoriti, ali znajući da ćemo morati osporavati i parničiti se, koji je predviđeni tijek vremena i koji bi bio trošak?" Stoga tužitelj ističe da je prava istina da je upravo 2. tužena dvojila da li da uopće vodi postupke u Hrvatskoj koji su, kako se pokazalo, bili u najboljem interesu njene kćeri, zatim da iz njenih poruka proizlazi da je bila spremna odustati od bitke za imovinu svoje kćeri i da su tužitelj i 2. tužena tijekom 2011. godine razgovarali o radnjama i parnicama koje će možda biti potrebno voditi radi uklanjanja izvršitelja oporuke i stjecanja kontrole nad imovinom iza pok. AM. Ističe da je prava istina da je za takve parnične postupke tužitelj procijenio da radnja po Tarifi može iznositi cca 14.000,00 EUR, što s obzirom na vrijednost imovine odgovara najvišem iznosu za obavljanje pojedine odvjetničke radnje u parničnom postupku prema Tarifi. Ističe i da je prava istina da je upravo 2. tužena tražila razgovore s tužiteljem o zastupanju s nagradom razmjerno uspjehu u postupku i da je 2. tužena potvrdila u svom mailu da su tužitelj i ona razgovarali o takvim mogućnostima i ranije, što sve ukazuje da je tužitelj, kao savjestan profesionalac, upoznao 2. tuženu o svim opcijama i troškovima zastupanja i prije sklapanja Ugovora o nagradi. Tužitelj ponovno ističe da je predmet ovog spora naplata nagrade po ugovoru o zastupanju, te da tužitelj ne potražuje naknadu za stvarni broj obavljenih radnji. Ističe da ugovor o nagradi razmjerno uspjehu ima određene elemente aleatornog pravnog posla, jer stranke u pravilu kod sklapanja takvog ugovora jako teško mogu sa sigurnošću procijeniti ishod nekog postupa pa da se u takvom ugovoru ne traži omjer na kraju postignutog uspjeha i broja odrađenih radnji. Ističe da kao uspjeh nije bilo dogovoreno da se mijenja status 1. tužene kao univerzalne sljednice. Ističe da tuženice nisu imale nikakvu kontrolu nad imovinom koja je iza smrti pokojnog AM ostala u Hrvatskoj, jer je oporukom odredio izvršitelja oporuke, koji je mogao bez ograničenja upravljati i raspolagati cjelokupnom imovinom sve do 21. godine 1. tuženice (kada joj je trebao predati ½ dijela svih novčanih iznosa kojima bude upravljao, bez prava na nekretninama ili drugoj imovini), odnosno do njene 32. godine života (kada joj je trebao predati svu (pre)ostalu imovinu). Ističe da su tuženice htjele ostvariti kontrolu nad imovinom koju je 1. tuženica naslijedila iza pokojnog oca te da je predmet zastupanja bio ostvarivanje kontrole i mogućnosti raspolaganja imovinom, a ne stjecanje vlasništva nad tom imovinom ili promjena statusa univerzalne nasljednice 1. tuženice.

4. U podnesku od 10. lipnja 2024. (podnesenom prije zaključenja prethodnog postupka u ovoj pravnoj stvari koji je zaključen na ročištu 13. lipnja 2024.) tužitelj uređuje tužbeni zahtjev na način da predlaže donošenje presude kojom se 1. i 2. tuženicama naložiti solidarno isplatiti tužitelju iznos od 1.133.307,25 eura sa zateznim kamatama na iznos od 215.502,02 eura od 30. prosinca 2016. do isplate te na iznos od 917.805,22 eura od 8. studenog 2019. do isplate. Traži i da mu 1. i 2. tuženice solidarno isplate zatezne kamate na iznos 86.269,83 eura (koji su tuženice podmirile) od 30. prosinca 2016. do 28. ožujka 2017.

5. Sud je izveo dokaz čitanjem dokumentacije koja se nalazi u spisu te ostavinskog spisa koji se nalazi u priklopu ovog spisu. Također je izveden dokaz saslušanjem tužitelja i 2. tuženice te svjedoka MM i CM.

6. Protutužbeni zahtjev 1. i 2. tuženica je osnovan, dok tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Predmet ovog spora je pitanje valjanosti ugovora koji su sklopile 2. tuženica i tada maloljetna 1. tuženica (u čije ime i za čiji račun je ugovor sklopila njezina majka, ovdje 2. tuženica) s tužiteljem kao i zahtjev tužitelja za isplatu ugovorene naknade za odvjetničko zastupanje po tom ugovoru.

8.1. Vezano uz prigovor sudske nenadležnosti treba reći da nije sporno da 1. i 2. tuženice imaju domicil u Kanadi, dok tužitelj ima domicil u Republici Hrvatskoj pa se stoga radi o sporu s međunarodnim elementom. Za ocjenu postojanja nadležnosti suda u Republici Hrvatskoj, uzimajući u obzir da je postupak pokrenut 25. studenog 2019., za pitanje nadležnosti mjerodavne su odredbe Zakona o međunarodnom privatnom pravu („Narodne novine“ broj 101/17 i 67/23, dalje ZMPP) koji je stupio na snagu 29. siječnja 2019. (čl. 81.).

8.2. Sukladno čl. 55. ZMPP-a nadležnost suda Republike Hrvatske određuje se primjenom odredbe članka 4. stavka 1. Uredbe (EU) br. 1215/2012 Europskog parlamenta i Vijeća od 12. prosinca 2012. o nadležnosti, priznavanju i izvršenju sudskih odluka u građanskim i trgovačkim stvarima (preinačena, u daljnjem tekstu: Uredba) i primjenjuje se u opsegu određenom u članku 1. stavku 2. ZMPP-a (kojim je propisano da se tim Zakonom uređuje nadležnost sudova za odnose s međunarodnim obilježjem). Čl. 4. st. 1. Uredbe propisano je da se osobe s domicilom u državi članici tuže pred sudovima te države članice. To znači da se tuženice prema općoj odredbi koja uređuje nadležnost u ovoj pravnoj (sukladno čl. 55. ZMPP-a u vezi s čl. 4. Uredbe) tuže pred sudom Kanade.

8.3. Međutim, sukladno čl. 46. st. 2. ZMPP-a nadležnost suda Republike Hrvatske u građanskim i trgovačkim stvarima određuje se primjenom odredbi odjeljaka 2. i 3. poglavlja II Uredbe i kada tuženik ima, u smislu te Uredbe, prebivalište u državi koja nije članica Europske unije. Dakle, odredbe odjeljka 2. i 3. poglavlja II Uredbe su odredbe Uredbe glede nadležnosti koje se primjenjuju u situaciji kad tuženik ima prebivalište u državi koja nije članica Europske unije i to na temelju čl. 46. st. 2. ZMPP koji proširuje primjenu tih odredaba na tu situaciju.

8.4. Odjeljak 2. poglavlja II Uredbe odnosi se na posebnu „izberivu“ nadležnost (čl. 7. - 9.).

8.5. To znači da osoba koja ima prebivalište u državi koja nije članica Europske unije (u konkretnom slučaju 1. i 2. tuženice) može biti tužena u drugoj državi članici u stvarima povezanim s ugovorom pred sudom mjesta izvršenja konkretne obveze (čl.

7. toč. 1. (a) Uredbe).

8.6. Predmet ovog spora je pitanje valjanosti ugovora koji su 1. i 2. tuženice sklopile s tužiteljem kao zahtjev za isplatu po tom ugovoru. Radi se o ugovoru koji je sklopljen u Zagrebu te se prema činjeničnim navodima tužbe odnosi na zastupanje 1. i 2. tuženica po hrvatskom odvjetniku (tužitelju) na području Republike Hrvatske. Stoga je zaključak ovog suda da sukladno čl. 55. ZMPP-a u vezi s čl. 46. st. 2. ZMPP-a te sukladno čl. 7. toč. 1. (a) Uredbe postoji nadležnost hrvatskog suda za postupanje u ovoj pravnoj stvari.

9. Što se pak tiče mjerodavnog prava, s obzirom da je sporni ugovor sklopljen 29. rujna 2011. (kada ga je OM potpisala), treba poći od odredaba tada važećeg Zakona o rješavanju sukoba zakona s propisima drugih zemalja u određenim odnosima (NN 53/91, 55/01, dalje ZRS), koji sadrži pravila o određivanju mjerodavnog prava za statusne, porodične i imovinske odnosno druge materijalnopravne odnose s međunarodnim elementom. Sukladno čl. 19. ZRS-a za ugovor je mjerodavno pravo što su ga izabrale ugovorne strane, ako tim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno. Čitanjem ugovora o zastupanju (list 20-24 spisa) koji su stranke nazvale Uvjetima zastupanja, dalje ugovor) utvrđeno je da su u čl. 6. stranke ugovorile primjenu hrvatskog prava. Dakle, mjerodavno pravo za ugovor je hrvatsko pravo.

10.1. Između stranaka je sporno je li 2. tuženica kao zakonska zastupnica prilikom sklapanja spornog ugovora u ime i za račun tada maloljetne 1. tuženice, trebala imati odobrenje Centra za socijalnu skrb. Naime, sukladno čl. 261. st. 1. Obiteljskog zakona, NN 116/2003, 17/2004, 136/2004, 107/2007, 57/2011 i 61/2011., koji je važio u vrijeme sklapanja spornog ugovora) roditelji mogu s odobrenjem nadležnog centra za socijalnu skrb otuđiti ili opteretiti imovinu maloljetnog djeteta radi njegova uzdržavanja, liječenja, odgoja, školovanja, obrazovanja ili za podmirenje neke druge važne potrebe djeteta.

10.2. Nije sporno da Centar za socijalnu skrb nije odobrio sklapanje spornog ugovora.

10.3. Za pitanja roditeljske skrbi mjerodavne su odredbe Konvencije o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece (dalje: Haška konvencija), koja je u odnosu na Republiku Hrvatsku stupila na snagu 1. siječnja 2010. (Objava o stupanju na snagu Konvencije o nadležnosti, mjerodavnom pravu, priznanju, ovrsi i suradnji u odnosu na roditeljsku odgovornost i o mjerama za zaštitu djece, u odnosu na Republiku Hrvatsku, NN 8/2009). Sukladno čl. 1. st. 1. toč. c) Konvencije cilj Konvencije je odrediti pravo mjerodavno za roditeljsku odgovornost. Izraz „roditeljska odgovornost“ obuhvaća roditeljsko pravo, ili svaki sličan odnos glede ovlasti kojim se utvrđuju prava, ovlasti i odgovornosti roditelja, skrbnika ili drugih zakonskih zastupnika povezanih s osobom ili imovinom djeteta (čl. 1. st. 2. Konvencije). U poglavlju III. (Mjerodavno pravo), čl. 17. Konvencije propisano je da se ostvarivanje roditeljske odgovornosti uređuje pravom države u kojoj dijete ima redovito boravište, dok je čl. 20. propisano da se odredbe III. poglavlja primjenjuju čak i ako je pravo na koje one upućuju pravo države koja nije ugovornica.

10.4. Stoga je zaključak ovog suda da je za pitanje ovlasti roditelja povezanih s imovinom djeteta mjerodavno kanadsko pravo (s obzirom da 1. tuženica ima redovito boravište u [adresa]), a ne hrvatsko pravo. Stoga 2. tuženica za sklapanje ugovora o zastupanju u ime 1. tuženice nije trebala odobrenje Centra za socijalnu skrb sukladno hrvatskom propisu jer je za to pitanje ovlasti roditelja mjerodavno kanadsko pravo.

11. Nadalje, između stranaka je sporno je li sporni ugovor koji je 2. tuženica sklopila u ime i za račun maloljetnog djeteta trebao biti sklopljen u formi javnobilježničkog akta.

12.1. Sukladno čl. 53. st. 1. toč. 1. Zakona o javnom bilježništvu (NN 78/1993, 29/1994, 162/1998, 16/2007, 75/2009) koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja spornog ugovora propisano je da je javnobilježnički akt potreban osobito za pravnu valjanost ugovora o raspolaganju imovinom maloljetnih osoba.

12.2. Dakle, ugovor kojim se raspolaže imovinom maloljetnog djeteta treba biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, a za pitanje valjanosti samog ugovora (što je različito od pitanja ovlaštenja za sklapanje ugovora u ime maloljetnog djeteta) mjerodavno je hrvatsko pravo (radi nepotrebnog ponavljanja upućuje se na toč. 9. obrazloženja).

13. Čitanjem ugovora utvrđeno je da su isti sklopili tužitelj s jedne strane, 2. tuženica u svoje osobno ime kao i u ime i za račun tada maloljetne 1. tuženice. U čl. 2.1. ugovora ugovorne strane konstatiraju da je 1. tuženica kćer ostavitelja DM, dok su on i 2. tuženica živjeli kao supružnici iako nisu bili vjenčani. Također se konstatira da je ostavitelj ostavio hrvatsku oporuku datiranu 28. kolovoza 2009. kojom je imenovao dva izvršitelja oporuke radi upravljanja cjelokupnom imovinom u Hrvatskoj, bez ikakve kontrole ili utjecaja stranaka te da su sukladno oporuci izvršitelji u poziciji potpuno kontrolirati hrvatsku imovinu i prodaji bilo koji njen dio, da na taj način mogu uzrokovati značajnu štetu, a da maloljetna 1. tuženica kao jedini nasljednik nema nikakvu kontrolu ili financijsku korist dok ne napuni 21, odnosno 32 godine. Također se navodi da stranke žele ukloniti izvršitelje s njihove pozicije, ukoliko je potrebno osporavanjem oporuke te da stranke sumnjaju da postoji mogućnost da su oba izvršitelja oporuke uključena u kriminalne radnje i da se boje da će se imovina potrošiti. Također se navodi da je izvršitelj TM prijetio 2. tuženici da će je fizički povrijediti ukoliko se umiješa u ostavinski postupak te da je već uzrokovao financijsku štetu ostavinskoj imovini koja je obuhvaćena postupkom u SAD-u. Nadalje, utvrđeno je da je u čl. 2.1. A:

- ugovorena je usluga pravnog zastupanja u ostavinskom postupku / postupcima i poduzimanja potrebnih pravnih koraka radi osiguranja pravne pozicije stranaka u ostavinskom postupku / postupcima

- da je cilj izvući ukupnu ili što veći dio hrvatske imovine iz kontrole izvršitelja oporuke pod kontrolu bilo koje od stranaka (1. tuženice i/ili 2. tuženice)

-da će se svaki takav dio hrvatske ostavinske imovine, koji postane isključen iz kontrole izvršitelja i/ili sačuvan od otuđenja, smatrat uspjehom sukladno tom ugovoru

-da se navodi da su stranke svjesne mogućeg sudjelovanja Centra za socijalnu skrb radi zaštite interesa maloljetne 1. tuženice, a da takvo sudjelovanje neće se smatrati umanjenjem uspjeha i da će možda biti neophodno radi zaštite interesa stranaka Također je utvrđeno da je čl. 2.1. B ugovora ugovorena pravna pomoć i/ili zastupanje u raznim pitanjima, koja nisu nužna za zastupanje u ostavinskom postupku/postupcima, uključujući bez ograničenja, sastanke, komunikaciju, pregled razne dokumentacije, savjetovanje o temama van ostavine. Čl. 3.1. ugovora za te je usluge ugovoreno da će se obračunavati sukladno stvarno utrošenom vremenu, primjenjujući standardnu satnicu Odvjetničkog ureda uz minimalnu obračunsku jedinicu od 10 minuta (uz izuzetak sudskih radnji, koje će biti obračunate sukladno Tarifi Hrvatske odvjetničke komore), koja u vrijeme potpisivanja iznosi 130,00 eura. U čl. 3.1. ugovoreno je da će naknada za usluge opisane u odjeljku 2.1. A biti obračunata sukladno uspjehu kako je to definirano u čl. 2.1. u iznosu od 25% od uspjeha („naknada po uspjehu“), a da će vrijednost uspjeha prema uspjehu u sporu u iznosu od 25% tržišne vrijednosti imovine u vrijeme fakturiranja „koja je izvučena iz kontrole izvršitelja oporuke pod kontrolu“ bilo majke bilo djeteta (čl. 3.1. u vezi s čl. 2.1. A. ugovora o zastupanju). U čl. 2.1. B ugovora dodatno je ugovorena pravna pomoć i/ili zastupanje u raznim pitanjima, koja nisu nužna za zastupanje u ostavinskom postupku/postupcima, uključujući bez ograničenja, sastanke, komunikaciju, pregled razne dokumentacije, savjetovanje o temama van ostavine za što je u čl. 3.1. ugovoreno da će se naknada obračunavati sukladno stvarno utrošenom vremenu, primjenjujući standardnu satnicu Odvjetničkog ureda uz minimalnu obračunsku jedinicu od 10 minuta (uz izuzetak sudskih radnji, koje će biti obračunate sukladno Tarifi Hrvatske odvjetničke komore), koja u vrijeme potpisivanja iznosila 130,00 eura. Pod toč. 3.2., između ostalog je ugovoreno da su obje stranke zajednički i pojedinačno odgovorne za podmirenje naknade i podmirenje dogovorene naknade će ostati obveza stranaka neovisno o tome hoće li se isplatiti iz ostaviteljeve ostavine i bez obzira na bilo kakvo sudsko / upravno utvrđenje u vezi naknade.

14.1. Prema tome, ugovorom o zastupanju ime maloljetnog djeteta preuzeta je, vezano uz zastupanje u ostavinskom postupku, obveza plaćanja odvjetničke nagrade u visini od 25% tržišne vrijednosti (ostavinske) imovine u vrijeme izdavanja računa. Radi se o izuzetno vrijednoj ostavinskoj imovini (tužitelj je uz tužbu dostavio nalaz sudskog vještaka koji je vrijednost naslijeđenih nekretnina na dan 8. studenog 2019. procijenio na iznos od 3.570.000,00 eura), a 2. tuženici su prema navodima tužbe pripala i novčana sredstva u iznosu od 321.975,53 eura. Dodatno, prema činjeničnim navodima tužbe cilj uvjeta zastupanja ostvaren je i time što je tužitelj u ime tuženica preuzeo određene nekretnine i pokretnine koje nisu pobrojane u rješenju o nasljeđivanju (potraživanja, poslovni udjeli i dr.), koja imovina vrijedi najmanje 53.089,12 eura.

14.2. Dodatno, za pružanje pravne pomoći i/ili zastupanje u raznim pitanjima, koja nisu nužna za zastupanje u ostavinskom postupku ugovorena je pravna pomoć i/ili zastupanje u raznim pitanjima, koja nisu nužna za zastupanje u ostavinskom postupku/postupcima, uključujući bez ograničenja, sastanke, komunikaciju, pregled razne dokumentacije, savjetovanje o temama van ostavine, za koju uslugu je ugovoreno da će se plaćati sukladno stvarno utrošenom vremenu, primjenjujući standardnu satnicu Odvjetničkog ureda uz minimalnu obračunsku jedinicu od 10 minuta (uz izuzetak sudskih radnji, koje će biti obračunate sukladno Tarifi Hrvatske odvjetničke komore), koja u vrijeme potpisivanja iznosi 130,00 eura, a po toj osnovi je tužitelj izdao račun broj 51-2019/PP1/NU 8. studenog 2019. u iznosu od 27.267,22 eura (list 159 spisa) te tužbenim zahtjevom po toj osnovi traži isplatu iznosa od 27.267,22 eura sa zateznim kamatama od 8. studenog 2019. do isplate.

15. Po ocjeni ovog suda, s obzirom da se ugovorom o zastupanju u ime maloljetnog djeteta preuzela obveza plaćanja naprijed opisanih odvjetničkih troškova (koji se u konačnici mogu naplatiti iz imovine djeteta), nedvojbeno je da se radi o ugovoru kojim se ujedno i raspolaže imovinom maloljetnog djeteta neovisno o tome je li cilj ugovora bio i ostvarivanje djetetovih prava i interesa. Ugovor kojim se raspolaže imovinom maloljetnog djeteta treba biti sklopljen u obliku javnobilježničkog akta, a za pitanje valjanosti samog ugovora (što je različito od pitanja ovlaštenja za sklapanje ugovora u ime maloljetnog djeteta) mjerodavno je hrvatsko pravo. Kako ugovor nije sklopljen u tom obliku, u odnosu na 1. tuženicu taj je ugovor ništetan već iz ovog razloga.

16. Nadalje, između stranaka je sporno i je li sporni ugovor valjan u odnosu na 2. tuženicu. Sporno je je li 2. tuženica tim ugovorom angažirala tužitelja da zastupa i nju u sudskim postupcima. Posljedično tome, između stranaka je sporno je li se 2. tuženica za zastupanje nje osobno (a ne njezine kćeri) obvezala tužitelju platiti odvjetničku nagradu iz spornog ugovora. Sporno je postoji li obveza 2. tuženice kao jamca na temelju tog ugovora isplatiti utuženu tražbinu tužitelju.

17.1. Tužitelj u svom iskazu na ročištu 9. rujna 2025. (list 927-930 spisa) tvrdi da je 2. tužiteljica ugovor potpisala i u svoje vlastito ime jer je važan dio strategije za zastupanje u ostavinskom postupku bila okolnost da je ona zakonska nasljednica ostavitelja i da je ovisno o tijeku postupka postojala mogućnost da 2. tuženica stavi zahtjev za nužni dio ili da pobija valjanost oporuke. Iskazao je da je njegov zadatak bio da kontrola nad imovinom ne bude kod izvršitelja oporuke nego da dođe pod kontrolu bilo koje od stranaka što znači da je imovina maloljetne kćeri mogla doći pod kontrolu njezine majke kao zakonske zastupnice, a da se moglo dogoditi i da dio imovine pripadne majci kao nužnoj ili zakonskoj nasljednici. Treba napomenuti da je tužitelj u odgovoru na protutužbu istaknuo činjenične tvrdnje da su 1. i 2. tuženice htjele ostvariti kontrolu nad imovinom koju je 1. tuženica naslijedila iza pokojnog oca te da je predmet zastupanja bio ostvarivanje kontrole i mogućnosti raspolaganja imovinom, a ne stjecanje vlasništva nad tom imovinom ili promjena statusa univerzalne nasljednice 1. tuženice.

17.2. S druge strane, 2. tuženica je u svom iskazu na ročištu 5. srpnja 2022. (list 426- 430 spisa) iskazala da u trenutku sklapanja spornog ugovora nije bilo govora o tome da bi ona tražila dio ostavine i da joj je tužitelj tek nakon sklapanja ugovora objasnio da i ona ima pravo na svoj nasljedni dio s time da se ne sjeća kad ga je angažirala da zastupa nju kao nasljednicu u ostavinskom postupku.

18.1. Čitanjem spisa Općinskog suda u Pazinu broj O-340/2024 (ranije spis Općinskog sud u Pazinu Pu O-11/2019, spis Općinskog suda u Puli-Pola poslovni broj O- 607/2015, spis Općinskog suda u Labinu broj O-21/2011, koji se nalazi u priklopu ovog spisa) utvrđeno je:

- da je ovdje tužitelj uz podnesak od 1. srpnja 2011. dostavio punomoć za zastupanje ovdje, tada maloljetne 1. tuženice

- da je ovdje tužitelj podnio podnesak od 7. studenog 2011. kao punomoćnik ovdje, tada maloljetne 1. tuženice te da je samo nju zastupao na ročištima održanim 8. studenog 2011. i 18. studenog 2011.

- da je ovdje tužitelj 29. studenog 2011. podnio podnesak u ime ovdje, tada maloljetne 1. tuženice s time da je uz taj podnesak dostavio i punomoć kojom ga je 25. studenog 2011. ovdje 2. tuženica opunomoćila za davanje nasljedničke izjave i za zastupanje u ostavinskom postupku iza pokojnog AM te njezinu nasljedničku izjavu od 25. studenog 2011. kojom se prihvatila svog nasljednog dijela i izjavu o izvanbračnoj zajednici od 25. studenog 2011.

- da je ovdje tužitelj u ime ovdje, tada maloljetne 1. tuženice podnio podnesak 1. prosinca 2011. kao i podnesak 3. veljače 2012. u kojem između ostalog predlaže donošenje privremene mjere kojom se zabranjuje izvršiteljima oporuke MM i HM otuđiti ili opteretiti i jedan dio ostavine iza pokojnog AM

- da je ovdje tužitelj na ročištu održanom 1. ožujka 2012. pristupio kao punomoćnik ovdje 1. i 2. tuženice

- da je ovdje tužitelj u ime ovdje tada maloljetne 1. tuženice podnio podneske 16. ožujka 2012. i 19. ožujka 2012.

-da je rješenjem Općinskog suda u Labinu poslovni broj O-21/11-100 od 2. travnja 2012. odbijen prijedlog da se MM razriješi dužnosti izvršitelja oporuke te je odlučeno da će se o prijedlogu HM razriješi dužnosti izvršitelja oporuke odlučiti naknadno te je ujedno određena privremena mjera kojom se zabranjuje izvršiteljima oporuke otuđiti nekretnine pobliže opisane u tom rješenju

- da je protiv naprijed spomenutog rješenja podnio žalbu ovdje tužitelj u ime ovdje tada maloljetne 1. tuženice

- da je 24. svibnja 2012. odvjetnik ZM kao punomoćnik maloljetne ŽMB i OM podnio podnesak u kojem navodi da nasljednice izjavljuju da jedna drugoj priznaju pravo na nužni dio te da osporavaju valjanost oporuke

- da je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-1550/2012-2 od 23. srpnja 2012. odbijena žalba nasljednice (ovdje tada maloljetne 1. tuženice koja je i podnijela žalbu) kao neosnovana te je potvrđeno rješenje Općinskog suda u Labinu poslovni broj O-21/11 od 2. travnja 2012.

- da je rješenjem Općinskog suda u Labinu poslovni broj O-21/11-143 od 3. prosinca 2012. ovdje tada maloljetnoj 1. tuženici postavljen privremeni skrbnik ostavine u osobi Irene Zustović, odvjetnice u [adresa] uz obrazloženje da je ovdje tužitelj kao punomoćnik ovdje 2. tuženice zatražio da joj se kao izvanbračnoj supruzi ostavitelja uruči nužni dio, da je isto takav zahtjev podnio i u odnosu na maloljetnu OMB te izjavio da navedene nasljednice jedna drugoj priznaju nužni dio kao i da je osporio valjanost same oporuke te da bi se u slučaju prihvaćanja zahtjeva odvjetnika ŽM koje on podnosi u ime ovdje 2. tuženice umanjila imovina maloljetne nasljednice, a koju bi trebala steći temeljem oporuke pa da između maloljetne nasljednice i njezine majke postoji sukob imovinskih prava i interesa

-da je na ročištu održanom 11. prosinca 2012. ovdje tužitelj pristupio kao punomoćnik ovdje 2. tuženice te je naveo da je nepotrebno i neekonomično donošenje rješenja o postavljanju privremenog skrbnika ostavine, da među nasljednicama nema suprotstavljenih strana i da je majka maloljetne nasljednice spremna u bilo kojem trenutku odreći se svojeg dijela nekretnine u korist kćeri

- da je ovdje tužitelj u ime ovdje tada maloljetne 1. tuženice i 2. tuženice 21. prosinca 2012. podnio žalbu protiv rješenja od 3. prosinca 2012.

- da je odvjetnik ZM u ime ovdje tada maloljetne 1. tuženice i 2. tuženice 13. veljače 2013. dostavio sudu podnesak

- da je rješenjem Županijskog suda u Puli-Pola poslovni broj Gž-673/13-3 od 29. kolovoza 2013. prihvaćena žalba ovdje tada maloljetne 1. tuženice i 2. tuženice te je ukinuto rješenje Općinskog suda u Labinu poslovni broj O-21/11 od 3. prosinca 2012. te je predmet vraćen na ponovni postupak uz obrazloženje da je sud prvog stupnja pogrešno primijenio čl. 128. st. 1. Zakona o nasljeđivanju jer privremeni skrbnik nije zastupnik pojedinog nasljednika i ne može vršiti prava koja pripadaju individualnom nasljedniku te da stoga nije moguće privremenog skrbnika ostavine postaviti jednom nasljedniku

-da je ovdje tužitelj u ime ovdje 1. i 2. tuženica podnio podneske 20. veljače 2014. i 21. veljače 2014.

-da je rješenjem Općinskog suda u Labinu poslovni broj O-21/11-7 od 6. ožujka 2014. ovdje tada maloljetnoj 1. tuženici postavljen privremeni zastupnik u osobi ZMB, odvjetnici iz [adresa] protiv kojeg rješenja je ovdje tužitelj u ime ovdje 1. i 2. tuženica 14. travnja 2014. podnio žalbu i koja je rješenjem Županijskog suda u Puli – Pola poslovni broj Gž-1318/14-4 od 27. studenog 2014. odbijena kao neosnovana uz obrazloženje da između ovdje 1. i 2. tuženica postoje suprotni interesi te da bi bez postavljanja privremenog zastupnika mogle za ovdje tada maloljetnu 1. tuženicu nastati štetne posljedice

-da je ovdje tužitelj na ročištu održanom 24. travnja 2014. zastupao ovdje 2. tuženicu

-da je ovdje tužitelj u ime 1. i 2. tuženica dostavio u spis podnesak od 30. rujna 2015.

-da je na ročištu održanom 29. travnja 2016. ovdje tužitelj zastupao 2. tuženicu, dok je na tom ročištu privremena zastupnica tada maloljetne 1. tuženice ZMB razriješena te dužnosti te joj je postavljen kao privremeni zastupnik odvjetnik Ivan Vidak

-da je na ročištu održanom 29. travnja 2016. tužitelj u ime 2. tuženice naveo da ona ne ustraje na potraživanju svog nužnog dijela, a ukoliko se utvrdi da joj pripada dio ostavine da svoj dio ustupa 1. tuženici

-da je rješenjem Općinskog suda u Puli – Pola poslovni broj O-607/15 od **.**.2016. MM na vlastiti zahtjev razriješen obavljanja dužnosti izvršitelja oporuke te da je i HM ujedno razriješen te dužnosti jer je razrješenjem MM te dužnosti i dužnost HM postala bespredmetna jer je njegovo jedino ovlaštenje davanje suglasnosti MM za otuđenje imovine ostavitelja

- da je Općinski sud u Puli – Pola poslovni broj O-607/15 donio 25. studenog 2016. rješenje o nasljeđivanju te je kao njegova jedina nasljednica na temelju oporuke i zakona proglašena tada maloljetna 1. tuženica

18.2. Prema tome, u ostavinskom postupku tužitelj je prije, ali i neko vrijeme nakon sklapanja spornog ugovora zastupao samo ovdje tada maloljetnu 1. tuženicu. Naime, nakon sklapanja spornog ugovora, tužitelj je u samo u ime 2. tuženice podnio podnesak od 7. studenog 2011. te je samo nju zastupao na ročištima održanim 8. studenog 2011. i 18. studenog 2011. Uz podnesak od 29. studenog 2011. dostavio je u taj spis punomoć za zastupanje ovdje 2. tuženice.

19. Kao ugovorna strana ugovora izričito je naznačena i 2. tuženica (ne samo kao zakonska zastupnica 1. tuženice). U čl. 2.1. A ugovora piše da se radi o pravnom zastupanju i poduzimanju pravnih koraka radi osiguranja pravne pozicije stranaka (dakle i 2. tuženicu) u ostavinskom postupku / postupcima te se navodi da je cilj izvući imovinu iz kontrole izvršitelja oporuke pod kontrolu bilo koje od stranaka.

20. U ugovoru se ne navodi da će 2. tuženica ovisno o tijeku postupka pokušati ostvariti i vlastito nasljedno pravo bilo isticanjem zahtjeva za nužni dio bilo pobijanjem oporuke.

21. Nadalje, u ugovoru se ne razgraničavaju pravni i imovinski interesi 1. tuženice (koje artikulira njezina zakonska zastupnica, ovdje njezina majka – 2. tuženica) od pravnih i imovinskih interesa 2. tuženice kao potencijalne nasljednice ostavitelja. Isto tako, ni na koji način se ne razgraničava obveza 1. tuženice plaćanja nagrade za njezino zastupanje u odnosu na obvezu 2. tuženice za njezino zastupanje.

22.1. Posebice treba naglasiti da bi svaki pravni interes 1. tuženice bio u sukobu s pravnim interesom 2. tuženice. Naime, to što se 2. tuženica prezentirala tužitelju (a i u sudskom postupku) kao izvanbračna supruga ostavitelja ne znači da je ona to doista i bila. U oporuci (list 197-201 spisa) ostavitelj ne spominje 2. tuženicu kao njegovu izvanbračnu suprugu niti potencijalnu zakonsku nasljednicu, nego samo navodi da nije u braku i da ima kćer (ovdje 1. tuženicu) što bi moglo upućivati na to da je oporučitelj uopće nije smatrao svojom zakonskom nasljednicom.

22.2. Nadalje, tom je oporukom ostavitelj kao nasljednicu sve njegove imovine u Republici Hrvatskoj odredio 1. tuženicu, s time da je ujedno odredio i izvršitelje oporuke MM, odvjetnika iz [adresa] koji će izvršavati sve poslove izvršitelja oporuke, a s time da je u slučaju otuđivanja imovine dužan pribaviti suglasnost drugog izvršitelja oporuke HM. Odredio je da izvršitelj oporuke obavlja svoje dužnosti – upravljanja svom imovinom pri čemu je ovlašten održati na snazi ugovore koji se odnose na tu imovinu (ugovori o zakupu, ugovori o najmu) ili te ugovore raskinuti, sklapati i raskidati ugovore; ubirati prihode od imovine; podmirivati obveze koje terete imovinu; otuđiti dio imovine uz suglasnost drugog izvršitelja oporuke (HM); voditi sudske sporove i druge postupke radi zaštite prava vlasništva na imovini koja je predmet oporuke i radi naplate prihoda od te imovine; uređivati odnose sa suvlasnicima na imovini koja nije u isključivom vlasništvu oporučitelja, u tu svrhu sklapati ugovore o uređenju međusobnih odnosa, ugovore o diobi i druge pravne poslove; vršiti sva ovlaštenja imatelja poslovnih udjela u trgovačkim društvima, uključujući sudjelovanje na skupštinama društava i donošenje svih odluka koje donose vlasnici društava; upravljati novčanim iznosima na računima kod banaka. Također je određeno da će izvršitelji oporuke predat imovinu nasljednici kada navrši 21. godinu života odnosno 32. godinu života (s tim da je i određeno kada će koja imovna biti predana nasljednici).

22.3. Nadalje, oporučitelj je izričito isključio mogućnost da su izvršitelji oporuke u svome postupanju na bilo koji način ovisni o bilo kojoj izjavi njegove nasljednice, ili osobe koja bude zakonski zastupnik ili skrbnik njegove nasljednice. Iz ovog se može zaključiti da oporučitelj nije želio da 2. tuženica kao zakonska zastupnica njihove maloljetne kćeri upravlja ostavinskom imovinom u ime i za račun njihove kćeri, nego je odredio da će to činiti izvršitelji oporuke pod jasno određenim uvjetima. Iako sve to nije dovoljno da se pouzdano utvrdi da 2. tuženica nije bila potencijalna zakonska nasljednica ostavitelja, u svakom slučaju je dovoljno da se dovede u pitanje je li 2. tuženica doista bila izvanbračna supruga ostavitelja. U pravnom interesu maloljetnog djeteta zasigurno nije učiniti tu činjenicu nespornom i sud ne bi mogao dopustiti da u takvom tijeku ostavinskog postupka 1. tuženicu zastupa njegova zakonska zastupnica čiji su interesi u sukobu interesa njezinog maloljetnog djeteta. Ako je 2. tuženica bila potencijalni zakonski nasljednik ostavitelja, to znači da je ona imala mogućnost pobijati valjanost oporuke kojom je ostavitelj svu svoju imovinu u Republici Hrvatskoj ostavio svojoj kćeri ili tražiti svoj nužni dio. Dakle, opet bi njezini interesi bili u sukobu s interesima njezinog maloljetnog djeteta pa ga u sudskom postupku ona kao zakonska zastupnica ne bi mogla zastupati, niti u njezino ime dati punomoć za zastupanje odvjetniku. Sve ove podatke tužitelj je imao na raspolaganju i kao odvjetnik je morao već u trenutku sklapanja spornog ugovora biti svjestan potencijalnog sukoba interesa 1. i 2. tuženice donosno činjenice da u sudskom postupku ne može zastupati obje.

23. U konačnici, do sukoba interesa između 1. i 2. tuženica je i došlo u ostavinskom postupku. Naime, kad je tužitelj u ostavinskom postupku 24. svibnja 2012. kao punomoćnik 1. i 2. tuženica podnio podnesak u kojem navodi da nasljednice izjavljuju da jedna drugoj priznaju pravo na nužni dio te da osporavaju valjanost oporuke, sud je tada maloljetnoj 1. tuženici prvo pogrešno postavio privremenog skrbnika ostavine (rješenjem Općinskog suda u Labinu poslovni broj O-21/11-143 od 3. prosinca 2012. malodobnoj OMB), umjesto pravilno privremenog zastupnika, zbog čega je to rješenje ukinuto. Stoga je u daljnjem tijeku postupka (rješenjem Općinskog suda u Labinu poslovni broj O-21/11-7 od 6. ožujka 2014.) ovdje tada maloljetnoj 1. tuženici postavio privremenog zastupnika u osobi ZMB, te je žalba 1. i 2. tuženica podnesena protiv tog rješenja odbijena kao neosnovana uz obrazloženje da između ovdje 1. i 2. tuženica postoje suprotni interesi te da bi bez postavljanja privremenog zastupnika mogle za ovdje tada maloljetnu 1. tuženicu nastati štetne posljedice. Nadalje, na ročištu održanom 29. travnja 2016. privremena zastupnica tada maloljetne 1. tuženice ZMB razriješena je te dužnosti te joj je postavljen kao privremeni zastupnik odvjetnik Ivan Vidak. Tužitelj je kao punomoćnik 2. tuženice na tom ročištu naveo da ona ne ustraje na potraživanju svog nužnog dijela, a ukoliko bi joj pripao bilo koji dio ostavine da je ustupa 1. tuženici.

24. Nadalje treba reći da je kao cilj zastupanja u toč. 2.1. A ugovora postavljeno „izvlačenje“ imovine iz kontrole izvršitelja oporuke pod kontrolu bilo koje od stranaka, a naknada za usluge tužitelja je 25% tržišne vrijednosti imovine na taj način definiranog uspjeha u sporu. Prije svega, postavlja se pitanje što označava termin „izvlačenja imovine“ i što označava pojam stavljanja imovine pod kontrolu 1. tuženice, a što stavljanje imovine pod kontrolu 2. tuženice. To bi se moglo interpretirati na različite načine. Radi se o pojmovima koje zakon ne poznaje, što je tužitelju kao pravnom stručnjaku koji je sastavljao ugovor moralo biti poznato. Radi se o terminologiji čije se korištenje ne očekuje od odvjetnika kojem mora biti poznato koliko je ista nejasna i podložna različitim interpretacijama. Po mišljenju ovog suda, cilj „stavljanja imovine pod kontrolu bilo koje od stranaka“ ne sugerira da se radi o tome kome će imovina pripasti, nego tko će imovinom upravljati što je u skladu s tužiteljevim činjeničnim tvrdnjama iznesenim u odgovoru na protutužbu da je predmet zastupanja bio ostvarivanje kontrole i mogućnosti raspolaganja imovinom, a ne stjecanje vlasništva nad tom imovinom ili promjena statusa univerzalne nasljednice 1. tuženice. Navedeno potvrđuje i nastavak te odredbe u kojem se navodi da će se smatrati uspjehom sukladno ugovoru o zastupanju svaki dio ostavinske imovine koji postane isključen iz kontrole izvršitelja oporuke i / ili sačuvan od otuđenja. Dakle, očito je cilj ugovora o zastupanju bio taj da se postigne da ostavinskom imovinom ne upravljaju izvršitelji oporuke, a ne da bilo koji dio imovine pripadne 2. tuženici kao potencijalnoj zakonskoj nasljednici što je u skladu s činjeničnim tvrdnjama tužitelja istaknutim u protutužbi da je predmet zastupanja bio ostvarivanje kontrole i mogućnosti raspolaganja imovinom, a ne stjecanje vlasništva nad tom imovinom ili promjena statusa univerzalne nasljednice 1. tuženice.

25.1. Po stavu ovog suda nije moguće na pravno valjan način angažirati odvjetnika u svoje vlastito ime i dati mu u zadatak da neka druga stranka uspije u postupku, da druga stranka ostvari neko svoje imovinsko pravo ili da druga stranka zaštiti svoju imovinu od izvršitelja oporuke koji navodno nisu radili u skladu s oporučiteljevom voljom i zakonom (u ugovoru o zastupanju se navodi da postoji mogućnost da su uključeni u kriminalne radnje i da će se imovina potrošiti). To što izvršitelji oporuke ne upravljaju imovinom 1. tuženice, nego je to dok je 1. tuženica bila maloljetna mogla u njeno ime činiti njezina zakonska zastupnica na zakonom propisan način, samo po sebi ne znači da je 2. tuženica ostvarila neki svoj vlastiti pravni interes.

25.2. U odnosu na iskaz tužitelja na ročištu održanom 9. rujna 2025. (list 927-930) da je zajednički cilj obje stranke bio da se ostavinska imovina izmakne iz kontrole izvršitelja oporuke te da imovina dođe pod kontrolu bilo koje od stranaka što je uključivalo mogućnost i da 2. tuženica pobija valjanost oporuke ili barem traži nužni dio, treba reći da je 2. tuženica kao zakonska zastupnica tada maloljetne 1. tuženice bila ta koja je komunicirala tužitelju što bi to bio cilj 1. tuženice (što je tužitelj očito prihvatio). Kad bi se prihvatila pravna konstrukcija tužitelja da je 2. tuženica ujedno time izražavala i ostvarivala svoj vlastiti interes, da je zbog toga angažirala tužitelja da zastupa i nju te da je svoj interes u konačnici i ostvarila time što su izvršitelji oporuke razriješeni svoje dužnosti u sudskom postupku opet se dolazi do zaključka da je tužitelj kao pravni stručnjak morao biti svjestan sukoba interesa između 1. i 2. tuženice, da je trebao na to upozoriti 2. tuženicu i odbiti takvo zastupanje. Štoviše, ako je 2. tuženica angažiranjem tužitelja da zastupa nju i 1. tuženicu te postavljanjem cilja da se izvršitelji oporuke kojom je ostavitelj svu svoju imovinu ostavio svojoj kćeri razriješe te dužnosti ostvarila neki svoj vlastiti interes (osim emotivnog interesa da njezino dijete zaštiti svoju imovinu), tada se postavlja pitanje dopuštenosti pobude za sklapanje takvog ugovora posebice imajući u vidu da je oporučitelj u svojoj oporuci izričito isključio mogućnost da su izvršitelji oporuke u svome postupanju na bilo koji način ovisni o bilo kojoj izjavi njegove nasljednice, ili osobe koja bude zakonski zastupnik ili skrbnik njegove nasljednice (iz čega se može zaključiti da oporučitelj nije želio da 2. tuženica kao zakonska zastupnica njihove maloljetne kćeri upravlja ostavinskom imovinom u ime i za račun njihove kćeri). No, na temelju sadržaja spisa nije moguće pouzdano utvrditi da je postojala nedopuštena pobuda 2. tuženice prilikom sklapanja ugovora. Takvo što ne proizlazi iz iskaza 2. tuženice, niti iz iskaza saslušanih svjedoka, a i sam tužitelj je na ročištu 9. rujna 2025. iskazao da smatra da interesi 2. tuženice nisu bili u suprotnosti s interesima njezinog djeteta i da je smatrao i očekivao da ona štiti interese svog djeteta.

25.3. Po ocjeni ovog suda, emotivan interes 2. tuženice da njezino dijete zaštiti svoju imovinu ne predstavlja temelj na kojem bi mogla nastati njezina obveza kao glavnog dužnika (neovisna o obvezi 1. tuženice) plaćanja tužitelju nagrade za zastupanje. Tužitelj je taj koji je pravni stručnjak i koji je prema vlastitom iskazu sastavljao sporni ugovor. Uzimajući u obzir okolnost da se u ugovoru ne razgraničava pravni interes 1. tuženice od pravnog interesa 2. tuženice, da se ne razgraničava njihova obveza plaćanja ugovorene naknade, da cilj zastupanja 2. tuženice nije bio da 2. tuženica ostvari svoje nasljedno pravo i stekne vlasništvo dijela ostavinske imovine, s obzirom da u spisu nema podloge za donošenje zaključka o tome da je 2. tuženica angažiranjem tužitelja ostvarivala neki svoj vlastiti pravni interes (pri čemu se napominje da to ni sam tužitelj ne tvrdi, a emotivan interes da njezino dijete zaštiti imovinu nije njezin pravni interes), zaključak je ovog suda da 2. tuženica nije mogla valjano u svoje ime angažirati tužitelja da zaštiti imovinu njezine kćeri od izvršitelja oporuke (što je tužitelju kao pravnom stručnjaku moralo biti poznato). Shodno tome, nije mogla valjano nastati njezina obveza kao glavnog dužnika za plaćanje ugovorene naknade tužitelju, neovisno o tome kako je u ugovoru definiran cilj zastupanja i što će se smatrati uspjehom u zastupanju. Pritom sud uzima u obzir činjenicu da je tužitelj doista i poduzeo nekoliko naprijed opisanih pravnih radnji zastupanja 2. tuženice u ostavinskom postupku, međutim ona je nakon što su izvršitelji oporuke razriješeni te dužnosti, odustala od pobijanja oporuke i zahtjeva za nužnim dijelom te nije ostvarila nikakav svoj pravni interes. Za te radnje koje je tužitelj poduzeo u ime 2. tuženice u ostavinskom postupku (a koje su očito bile samo dio strategije za ostvarenje cilja da se izvršitelji oporuke razriješe te dužnosti čime nije ostvaren pravni interes 2. tuženice kako je već obrazloženo), u ugovoru nije ugovorena posebna nagrada. Sud je vezan činjeničnim navodima tužbe, a tužitelj svoj zahtjev činjenično temelji isključivo na spornom ugovoru (u odgovoru na protutužbu i sam izričito navodi da je predmet ovog spora naplata nagrade po ugovoru o zastupanju te da ne potražuje naknadu za stvarni broj obavljenih radnji). Dakle, tužbeni zahtjev u odnosu na 2. tuženicu kao glavnog dužnika već zbog ovih razloga nije osnovan, čak i kad bi smatralo da ugovor u odnosu na nju nije ništetan.

26. Prema čl. 3.2. ugovora obje su stranke zajednički i pojedinačno odgovorne za podmirenje dogovorene naknade. Po mišljenju ovog suda, a uzimajući u obzir i sve naprijed navedeno, 2. tuženica je time dala jamstvo za plaćanje obveze 1. tuženice. Međutim, jamčeva obveza je akcesorna što znači da jamstvo pretpostavlja postojanje valjane obveze glavnog dužnika, kako to proizlazi iz čl. 104. Zakona o obveznim odnosima (NN 38/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 114/22, 156/22, 155/23, dalje ZOO). Kako je to naprijed već obrazloženo, ugovor o zastupanju sklopljen s 1. tuženicom je ništetan. Samim time ne postoji obveza 2. tuženice kao jamca podmiriti tužitelju nevaljanu obvezu 1. tuženice, čak i kad bi se smatralo da ugovor u odnosu na nju ništetan.

27. Vezano uz zahtjev 2. tuženice da utvrđenje da je ugovor ništetan u odnosu nju, isti je po ocjeni ovog suda osnovan. Naime, tužitelj je zbog naprijed obrazloženog sukoba interesa 1. i 2. tuženice, kojeg je kao pravni stručnjak morao biti svjestan, trebao prije svega odbiti zastupanje. Kad je već prihvatio, pogrešno smatrajući da sukoba interesa nema, on koji je prema vlastitom iskazu sastavljao ugovor, trebao je na jasan i nedvojben način definirati koje će pravne radnje poduzimati u čije ime, razgraničiti pravne i imovinske interese 1. i 2. tuženica te za svaku tuženicu zasebno definirati pravno valjan cilj zastupanja na način da se ostvaruje njihov pravni interes (a ne emotivni) te zasebno odrediti za svaku od njih obvezu plaćanja njegovih usluga. Suprotno tome, kao cilj zastupanja definirano je izvlačenje imovine iz kontrole izvršitelja oporuke pod kontrolu bio koje od stranaka, što je samo po sebi problematično kako je to naprijed već obrazloženo pa se radi nepotrebnog ponavljanja upućuje na toč. 24. obrazloženja. Nadalje, uspjeh zastupanja definiran je kao svaki dio ostavinske imovine koji postane isključen iz kontrole izvršitelja i/ili sačuvan od otuđenja te je određeno da su 1. i 2. tuženice zajednički i pojedinačno odgovorne za podmirenje naknade u iznosu od 25% tržišne vrijednosti imovine u vrijeme fakturiranja (čl. 3.1. u vezi s čl. 3.2. ugovora). Po ocjeni ovog suda, način na koji su definirani cilj zastupanja i uspjeh– izvlačenje imovine iz kontrole izvršitelja oporuke pod kontrolu bilo koje od stranaka te da će se svaki takav dio ostavinske imovine koji postane isključen iz kontrole izvršitelja i/ili sačuvan od otuđenja smatrati uspjehom, sami po sebi nisu pravno dopušteni posebice imajući na umu da između 1. i 2. tuženica postoji naprijed opisani sukob interesa te da je ujedno 2. tuženica taj ugovor sklopila u i ime tada maloljetne 1. tuženice. Dodatno, nije moguće na pravno valjan način angažirati odvjetnika u svoje vlastito ime i dati mu u zadatak da neka druga stranka uspije u postupku, da druga stranka ostvari neko svoje imovinsko pravo ili da druga stranka zaštiti svoju imovinu od izvršitelja oporuke koji navodno nisu radili u skladu s oporučiteljevom voljom i zakonom (u ugovoru o zastupanju se navodi da postoji mogućnost da su uključeni u kriminalne radnje i da će se imovina potrošiti). Isto tako, nije moguće na pravno valjan način preuzeti u svojstvu glavnog dužnika obvezu plaćanja nagrade za takvo zastupanje u postotku uspjeha te druge osobe u postupku, samo u ostvarenju emotivnog interesa da ta druga osoba zaštiti svoju imovinu. Stoga je zaključak ovog suda da je sporni ugovor ništetan i u odnosu na 2. tuženicu sukladno čl. 322. st. 1. ZOO-a.

28. Prema činjeničnim navodima tužbe 1. i 2. tuženice djelomično podmirile račun koji je tužitelj izdao 30. prosinca 2016., s istim datumom dospijeća, i to plaćanjem 86.269,83 eura 28. ožujka 2017. U odnosu na to treba reći da se plaćanje jednog dijela duga ne smatra priznanjem drugog dijela duga, odnosno priznanje jednog dijela obveze ne smatra se priznanjem drugog dijela obveze (ovakvo shvaćanje izraženo je primjerice u odlukama Vrhovnog suda Republike Hrvatske broj Rev-1209/2015-2 i Rev-1274/2021-2). Nadalje, plaćanjem glavnice tuženice nisu priznale postojanje tražbine po osnovi kamate (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci broj Rev- 1274/2021-2).

29. Slijedom svega navedenog, osnovan je protutužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti spornog ugovora, dok nije osnovan zahtjev tužitelja za solidarnu isplatu utuženog iznosa od 1.133.307,25 eura s pripadajućim zateznim kamatama kao i solidarnu isplatu zateznih kamate na iznos 86.269,83 eura (koji su tuženice podmirile) od 30. prosinca 2016. do 28. ožujka 2017.

30. Sud nije posebno cijenio iskaze saslušanih svjedoka jer nemaju saznanja o sadržaju ugovornog odnosa između parničnih stranaka, a kako tužbeni zahtjev nije osnovan već iz naprijed navedenih razloga sud nije cijenio dokaze u spisu niti izvodio daljnje dokaze na okolnost visine istog. Sud kao neodlučan nije cijenio niti prigovor zastare istaknut.

31. Odluka o parničnim troškovima temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 55/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14, 70/19, 80/22, 155/23, dalje ZPP) te čl. 155. ZPP, odredbama važeće Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" 142/12, 103/14, 107/15, dalje Tarifa), vrijednosti predmeta spora (povodom tužbe 1.133.307,25 eura, a povodom protutužbe 6.630,00 eura sukladno čl. 40. st. 5. ZPP-a).

32. Tako je 1. i 2. tuženicama priznat trošak sastava odgovora na tužbu i protutužbu u zatraženom iznosu od 6762 bodova (Tbr. 8/1), podnesaka od 23.09.2021. i 11.06.2024. za svaki po 6762 bodova (Tbr. 8/1), trošak pristupa na ročišta 05.07.2022., 17.01.2023., 13.06.2024., 15.10.2024. i 09.09.2025. za svako po 6762 bodova (Tbr. 9/1). Navedeno sveukupno iznosi 54096 bodova što pomnoženo s vrijednošću jednog boda od 2,00 eura te uvećano za 25% na ime PDV iznosi 135.240,00 eura. Priznat im je trošak sudske pristojbe na protutužbu u iznosu 112,75 eura kao i na presudu glede protutužbenog zahtjeva u iznosu od 112,75 eura. Navedeno sveukupno iznosi 135.465,50 eura. Prihvaćen je i zahtjev 1. i 2. tuženica za isplatu zateznih kamata na troškove postupka od dana donošenja ove odluke do isplate (čl. 151. st. 3. ZPP) po stopi iz čl. 29. st. 2. ZOO, koji su stavile u troškovniku predanom na ročištu prije zaključenja glavne rasprave.

33. Tuženicama nije priznat trošak ročišta 03.07.2025. jer je isto određeno radi saslušanja tužitelja i 2. tuženice. 2. tuženica nije pristupila na isto jer je trebala njegovati svoju majku te je njezin punomoćnik predložio odgodu tog ročišta pa je to ročište i odgođeno. Dakle, trošak tog ročišta uzrokovan je krivnjom 2. tuženica pa se ne radi o trošku koji bi tužitelj trebao naknaditi tuženicama.

34. Kako je tužitelj u cijelosti izgubio parnicu, odbijen je njegov zahtjev za naknadu troškova postupka (čl. 154. st. 1. ZPP).

U Zagrebu 23. listopada 2025.

Sutkinja:

Marija Šipek

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude dopuštena je žalba u roku od 15 dana, a koji rok se računa:

- od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ukoliko je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila, odnosno

- od dana primitka prijepisa presude, ukoliko stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem je presuda objavljena.

Žalba se podnosi pisano, putem ovog suda županijskom sudu.